NASLOV – 1.

predavanje

Osnovne institucije

Osnovne skupine problema kojima su okupirani čelnici svjetskih zemalja nakon drugog svjetskog rata
odnose se na:

1. Probleme međunarodnih plaćanja, tečajeva i konvertibilnosti valuta

2. Probleme obnove i razvitka razorenih gospodarstava
3. Probleme sustava međunarodne trgovine

S tom svrhom su osnovani:

1. Međunarodni monetarni fond (IMF)

2. Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD ili Svjetska banka)
3. Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Međunarodni monetarni fond (MMF)

 Osnovan je s ciljevima:
1. Očuvanja stabilnosti tečajeva, ukidanja ograničenja na tekuće transakcije, razvoja sustava
multilateralnih plaćanja te postizanja konvertibilnosti valuta članica u tekućim transakcijama
2. Davanja zajmova članicama u privremenim teškoćama u bilancama plaćanja (radi sprečavanja
devalvacjia ili ograničenja u plaćanjima u trgovini)
3. Definiranja pravila za znatnije promjene tečaja onih zemalja koje su u trajnim eksternim
ekonomskim neravnotežama

 Status Fonda je odredio izvore potrebnih financijskih sredstava, mogućnosti dobivanja relevantnih
informacija o privredama članica kao i potrebna ovlaštenja za vlastito djelovanje.
 1973. uloga MMF-a se znatno promijenila (prelazi se sa zlatnog dolarskog sustava i sustava fiksnih
deviznih tečajeva na sustav plivajućih, fluktuirajućih, tečajeva, funkcija zlata kao monetarnog
medija se ukida, te se ukida konvertibilnost dolara za zlato) .
 MMF danas prati sve osnovne pokazatelje ekonomskog stanja svojih članica, donosi ocjene i
preporuke o tome kakve mjere gospodarske politike treba poduzimati i, u skladu s tim, odobrava
im i različite vrste zajmova.

Svjetska banka

 Inicijalni joj je cilj bio pomoć članicama pri obnovi i pomoć u dugoročnim razvojnim projektima.
 Svjetska Banka djeluje kao zajmodavac, jamac i organizator velikih razvojnih projekata. Zajmove
odobrava iz kapitala prikupljenog uplatama članica te iz zajmova koje sama uzima na svjetskim
tržištima kapitala.
 Banka rigorozno kontrolira sve projekte koji se natječu za njezina sredstva. Iako su iznosi kredita
koje Banka odobrava relativno mali, njezina pozitivna ocjena projekta je dovoljno jamstvo
privatnom kapitalu da se i on usmjeri u takve investicije i pokrije nedostajuća sredstva.
Međunarodna financijska korporacija (IFC) - primarno se bavi financiranjem privatnih investicija u
manje razvijenim zemljama

Međunarodno udruženje za razvoj (IDA) – specijalizirana za beskamatno financiranje razvojnih

projekata najnerazvijenijih zemalja članica koje imaju znatne neravnoteže u bilancama plaćanja te
nisu u mogućnosti otplaćivati standardne zajmove koje inače nudi IBRD

Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) – arbitražna institucija koja se bavi
mirenjem i rješavanjem sporova između međunarodnih investitora.

Multilateralna agencija za osiguranje investicija (MIGA) – je najmlađa organizacija grupe Svjetske

Banke, a nudi osiguranje političkih rizika i garancije po kreditima kako bi pomogla investitorima
zaštititi njihova ulaganja u nerazvijanim zemljama, prije svega od političkih i nekomercijalnih rizika.

GATT

 Ključni problemi po pitanju međunarodne razmjene – prohibitivne carine, opća bilateralizacija

trgovine, raširenost trgovačkih blokova, količinska ograničenja, netransparentnost
vanjskotrgovinske politike
 Glavnu su riječ imale najrazvijenije zemlje, pa je posljedično i prevladavalo mišljenje da su najveći
problemi u trgovini industrijskim proizvodima.
 Stoga je GATT dobio zadaću uklanjati nagomilana ograničenja, te multilateralizirati i liberalizirati
svjetsku trgovinu, prije svega trgovinu industrijskim proizvodima.
 S tim ciljem je organizirao osam krugova (rundi) trgovačkih pregovora, svaki put sve širi i sve
obuhvatniji.
 U prvih sedam krugova pregovora, stope carine smanjene su s prosječnih 40% na 4%, smanjena su
količinska ograničenja, razvijena su jasna pravila za primjenu pojedinih mjera vanjskotrgovinske
politike (subvencije, damping, tehničke prepreke trgovini, …) te su razvijeni osnovni mehanizmi za
rješavanje sporova među članicama.
 U osmom krugu pregovora – rješavaju se problemi trgovine poljoprivrednim proizvodima,
tekstilom i odjećom, uslugama i usvajanje jasnih pravila zaštite prava intelektualnog vlasništva, te
unapređenje sustava rješavanja sporova među članicama.

Ključne razlike između GATT-a i WTO-a

 WTO je organizacija s jasno određenim ciljevima, načelima, strukturom i izvorima financiranja

(dok je GATT bio samo skup, u biti privremenih, pravila s proizvodnom organizacijskom
strukturom)
 WTO uređuje trgovinu robama, uslugama i trgovinu povezanu s pravima intelektualnog vlasništva
(dok je GATT sadržavao samo pravila za trgovinu industrijskim proizvodima)
 Rješavanje sporova između članica WTO-a precizno je definirano, institucionalizirano i efikasno a
osiguran je i mehanizam koji jamči izvršenje donesenih odluka (dok GATT nije imao tako precizne
mehanizme pa je uvijek prijetila mogućnost da gubitnička strana u sporu jednostavno ne prizna
presudu i odbije njeno izvršenje)
Ključne zadaće WTO-a

 osiguranje provedbe već sklopljenih i svih budućih multilateralnih sporazuma

 organiziranje novih trgovinskih pregovora o daljnjoj liberalizaciji nacionalnih tržišta
 razmatranje i nadzor trgovinskih politika zemalja članica
 osiguranje međunarodnog sudišta za rješavanje trgovinskih sporova zemalja članica
 suradnja s ostalim organizacijama važnim za globalnu ekonomsku politiku
 pomaganje i pružanje tehničke pomoći slabije razvijenim zemljama
 poštivanje i promicanje normi za zaštitu ljudskog okoliša

Osnovna načela WTO-a

1. Načelo nediskriminacije u trgovini

 Klauzula najpovlaštenije nacije – članica WTO-a je obvezatna sve članice tretirati kao
onu najpovlašteniju te svim proizvodima iz zemalja članica odobriti tretman jednak
onom najpovoljnijem tretmanu.
 Klauzula nacionalnog postupanja – zabranjuje diskriminaciju između domaćih i
uvoznih roba i usluga odnosno diskriminaciju između domaćih i inozemnih
dobavljača i nositelja prava intelektualnog vlasništva.

Iznimke od ovog načela:

 Ugovor o slobodnoj trgovini koji se odnosi samo na manju grupu potpisnica
 Omogućavanje povlaštenog pristupa nerazvijenim zemljama
 Postavljanje carinskih i necarinskih zapreka zemljama koje plasiraju proizvode suprotno
načelima slobodne trgovine

2. Načelo transparentnosti i predvidivosti trgovačkih politika

 Određuje carinu kao osnovni instrument zaštite nacionalnog gospodarstva,
zabranjuje necarinska ograničenja, propisuje da sve zaštitne mjere i relevantni
propisi moraju biti registrirani u WTO-u i javno objavljeni odnosno dostupni svakoj
članici i da se mogu mijenjati samo po propisanoj proceduri.

3. Načelo daljnje liberalizacije i sve lakšeg pristupa tržištima

 Obvezuje na organizaciju i pokretanje novih krugova multilateralnih pregovora za
daljnju liberalizaciju trgovine, posebno trgovine poljoprivrednim proizvodima i
tekstilom, uslugama i pravima intelektualnog vlasništva.

4. Promicanje fer natjecanja na međunarodnim tržištima

 Svrha WTO-a nije promicati bezuvjetnu slobodu trgovine, već putem pravednih i
ujednačenih uvjeta trgovine pomoći zemljama članicama u ekonomskom rastu i
razvoju. Ovo ponekad podrazumijeva i uvođenje zaštitnih carina te drugih
necarinskih metoda zaštite od nepoštene trgovačke prakse na međunarodnim
tržištima.

5. Promicanje gospodarskog razvoja

 Mogućnosti posebne pomoći povlastica za zemlje u razvoju.

Neke zanimljivosti
 Za razliku od MMF-a i Svjetske banke, u WTO-u svaka članica ima jedan glas, a svi sporazumi
doneseni u WTO-u moraju se ratificirati i u parlamentima zemalja članica.
 WTO broji 164 članice, dok još 23 zemlje imaju status promatrača (od 195 zemalja koliko postoji u
svijetu)
 Zemlja članice WTO-a čine 96,5% ukupne svjetske trgovine i 96,7% globalnog BDP-a
 Hrvatska u okviru MMF-a raspolaže s 0,174% glasova u upravljanju
 Unutar MMF-a Hrvatska je stoga članica Konstituence, grupe zemalja kojoj je na čelu Nizozemska
te posjeduje ukupno 6,57% glasačke snage.
 NASLOV – 2. predavanje
Osnovna načela WTO-a

Sporazumi WTO-a
 WTO se temelji na dvije skupine multilateralnih sporazuma. U prvoj su skupini tri velika
multilateralna sporazuma – GATT 1994., GATS i TRIPS.
 Njihov je zajednički cilj ujednačavanje vanjskotrgovinskih propisa zemalja članica kako bi sustavi
bili transparentniji.
 U drugoj je skupini veći broj sporazuma kojima je zajednički cilj smanjiti mogućnost ograničavanja
uvoza uporabom neoprotekcionističkih mjera, odnosno urediti ključne postupke i procedure u
tijeku vanjskotrgovinskih poslova.
 Multinacionalni sporazumi obvezuju članice na način da se njihove odredbe moraju ugraditi u
nacionalno zakonodavstvo, a onda i osigurati njihovu primjenu!

GATT 1994. (General Agreement on Tariffs and Trade) ili Opći sporazum o trgovini proizvodima

 Ovaj sporazum se može promatrati kao posljedica neuspjeha pregovora za osnivanje WTO-a.
 Odredbe ugovora su pritom sadržavale ono što je uspješno dogovoreno i oko čega su se usuglasile
sve zemlje potpisnice.
 Ugovor je kroz runde pregovora dorađivan, da bi se na kraju iz njegovih odredbi razvila Svjetska
trgovinska organizacija. Pritom je ugovor i danas na snazi pod nazivom GATT 1994, a u ovom
ugovoru su sadržana sva važna načela i principi WTO-a.

GATS (General Agreement on Trade in Services) ili Opći sporazum o trgovini uslugama

 Multilateralni sporazum kojeg čini skup obvezujućih pravila za liberalizaciju trgovine uslugama
 Članicama se propisuje da u trgovini uslugama primjene sva načela koja su propisana i koja se
primjenjuju i kod trgovine robama
 Također zahtjeva izmjenu propisa kako bi se postupno, a gdje je to moguće i odmah, uklonile sve
prepreke koje sprečavaju i ograničavaju međusobnu razmjenu usluga između zemalja članica.

TRIPS (Trade Related Aspects of Intellectual Property Rights) ili Trgovinski aspekti prava na
intelektualno vlasništvo

 Sporazum koji ima za cilj osigurati međunarodnu zaštitu tvorevina ljudskog uma (pravo
umnožavanja, patenti, industrijski dizajn, robni i trgovački znakovi, …)
 Propisuje jedinstvene minimalne standarde i razdoblja u kojima zemlja članica mora donijeti
propise kojima se jamči zaštita intelektualnog vlasništva.
 Zemlje članice ne smiju različito tretirati strane i svoje državljane u pogledu dobivanja, opsega i
održavanja prava na zaštitu intelektualnog vlasništva.
 Također se traži da nacionalna zakonodavstva članica organiziraju i provode nadzor nad pimjenom
mjera za zaštitu intelektualnog vlasništva.
Devizni sustav

 Međunarodna plaćanja se u pravilu vrše u valuti zemlje iz koje dolazi prodavatelj.

 Cijena jedne valute izražena u nekoj drugoj valuti naziva se tečajem te se temeljem tečaja
preračunava vrijednost nekog vanjskotrgovinskog posla.
 Kotacija tečaja može biti izražena izravno i neizravno
o Izravna kotacija – kada je cijena strane valute izražena brojem jedinica domaće
valute (npr. 1EUR = 7,5 HRK)
o Neizravna kotacija – kada je cijena domaće valute izražena brojem jedinica strane
valute (npr. 1HRK = 0,1333 EUR)

 Bilanca plaćanja – sadrži prikaz svih transakcija deviznih rezidenata s ne rezidentima neke države
 Sastoji se od slijedećih podbilanci (ponekad se nazivaju i računima):
o Bilanca tekućih transakcija – bilježi sve transakcije koje su povezane s robama i
uslugama, te dohodcima (naknade zaposlenima) i tekućim transferima (doznake,
mirovine, transferi vladi i sl.)
o Bilanca kapitala – bilježi sve transakcije povezanih s prijenosom kapitala između
neke države i inozemstva (npr. davanje ili uzimanje zajmova u inozemstvu), izravna i
portfolio stana ulaganja (ulaganja u nekretnine i vrijednosne papire) i dr.
o Bilanca rezervi – sastoji se od međunarodnih pričuva koje predstavljaju inozemnu
imovinu kojom se neka država može služiti u svrhu financiranja neravnoteža u bilanci
plaćanja te zlatnih rezervi i posebnih prava vučenja pri MMF-u koje služe istoj svrsi.

 Dakle, s jedne strane bilance zapisuju sve izvozne transakcije koje rezultiraju priljevom i
porastom inozemnih potraživanja, dok se s druge strane bilježe sve uvozne transakcije koje
označavaju porast dugovanja prema inozemstvu.
 U bilanci rezervi postoji i pozicija grešaka i propusta koja se koristi u slučaju da postoji
neravnoteža između tri navedene podbilance.
 Rezident neke države u deviznom smislu će tako biti svaka pravna i fizička osoba koja u državi
ostvaruje prihode i plaća poreze.
 Pojam rezidenta razlikuje se od pojma državljanstva.
o Jesu li strana konzularna predstavništva u Hrvatskoj rezidenti ili nerezidenti?
Nerezidenti
o Hrvatski radnik u Irskoj?
o ZADATAK ZA RAZVOJ ANALITIČKIH VJEŠTINA I KRITIČKO PROMIŠLJANJE
Istražite i argumentirajte koje prednosti i nedostatke bi za Republiku Hrvatsku imalo
uvođenje eura kao službene valute. Argumentirajte i obrazložite kakav bi bio ukupni
učinak na gospodarstvo i stanovništvo te koji su ostali učinci uvođenja eura.
 NASLOV – 3. predavanje

Europska unija

 Unutarnji odnosi članica temelje se na 4 slobode kojima se osigurava učinkovito funkcioniranje

unutarnjeg tržišta europske unije:
1. Sloboda kretanja roba
2. Sloboda pružanja usluga
3. Sloboda kretanja ljudi
4. Sloboda kretanja kapitala

Europska unija predstavlja carinsku uniju. Što to znači?

 Bescarinska trgovina među članicama (što ujedno znači i bez kvota odnosno količinskih
ograničenja)
 Zajednički carinski propisi prema trećim zemljama (dakle i zajednička carinska tarifa)
 Prihodi od carine predstavljaju zajedničke prihode proračuna EU-a

Europska unija predstavlja zajedničko tržište. Što to znači?

 Uz carine potrebno je ukloniti i sva druga (necarinska) ograničenja među državama članicama, a
koje su otežavale međusobnu trgovinu prije svega:
o različiti tehnički, zdravstveni i sigurnosni standardi
o različiti postupci kontrole kvalitete robe
o razlike u trošarinama i poreznim stopama
o postojanje monopola
o postojanje protekcionističkih politika i dr.

Europska unija je i ekonomska i monetarna unija.

Ekonomska unija – uz prethodno navedeno podrazumijeva i interakciju i koordinaciju ekonomskih

politika zemalja članica.

Monetarna unija – podrazumijeva zajedničku središnju banku i zajedničku valutu, odnosno

integraciju i koordinaciju monetarnih politika.

Europska unija

 Svakim novim ugovorom odnosno primanjem novih članica u uniju, mijenja se i širina ingerencija
Europske unije.
 Tako su danas pod ingerencijom EU i prava građana, međusobna suradnja (npr. znanost), socijalna
pitanja, politika zapošljavanja, ali i zajednička vanjska i sigurnosna politika, suradnja u pravosuđu i
unutarnjim poslovima, zajednička poljoprivredna politika, monetarna politika (za zemlje članice
monetarne unije) itd
 U ingerencijama država članica je npr. zdravstvo, obrazovanje, industrijska politika i sl., dok se
ovlasti dijele po pitanju prometa, energije i dr.
EFTA (European Free Trade Agreement)

 EFTA ili europska zona slobodne trgovine (european free trade association) osnovana je 1960.
godine kao reakcija na osnivanje EEZ-a, kako bi se spriječila opasnost od ekonomske
diskriminacije.
 EFTA je izgubila na značenju kroz pristupanje država članica ovoj Europskoj ekonomskoj zajednici
(Velika Britanija, Irska i Danska 1973., a Portugal 1986.), a kasnije i Finske, Švedske i Austrije
Europskoj uniji 1995. godine.
 EFTA danas obuhvaća samo još Lihtenštajn, Norvešku, Island i Švicarsku.
 Državljani EFTA-e, po principu reciprociteta, imaju pravo raditi u Europskoj uniji.

EEA (European Economic Area)

 Trgovinski sporazum o slobodnoj trgovini koji je otvoren za članstvo zemljama članicama EFTA-e i
EU-a.
 Kad je sporazum potpisan 7 članica EFTA-e je pristupilo EEA, no nakon nekoliko godina dobar dio
njih je izašao iz EFTA-e i prešao u EU.
 To je isključivo trgovinski sporazum (za sve robe izuzev poljoprivrednih i ribolovnih proizvoda), te
članice EFTA-e stoga ne mogu sudjelovati i kreiranju politika Europske unije.
 Švicarska nije dio EEA ali pristupa tržištu EU-a na temelju brojnih bilateralnih sporazuma o
slobodnoj trgovini.
 Zapazimo – svi sporazumi koje EU sklopi s nekom zemljom ili grupom zemalja odnose se samo na
zemlje EU-a, ali ne i na članice EFTA-e!

Carinska unija

 Europska unija je u carinskoj uniji za industrijske proizvode s Turskom, Andorom i San Marinom.
 Najveći broj međunarodnih trgovinskih sporazuma u suvremenome svijetu jesu sporazumi o
slobodnoj trgovini dok je puno manji broj sporazuma o stvaranju carinskih unija.
 Zašto?

Shengenski sporazum

 Francuska, Njemačka i Benelux potpisale su 1985. Shengenski sporazum koji podrazumijeva:

o slobodno kretanje državljana bez graničnih kontrola
o primjenu zajedničkog viznog režima
o zajedničkih politika prema azilantima

Trgovinska politika EU

 Za lakše razumijevanje trgovinske politike prema trećim zemljama dobro je razlikovati četiri
skupine zemalja:
o zemlje članice EU koje međusobno trguju bez ikakvih ograničenja
o zemlje Europskog ekonomskog prostora (EEA) unutar kojeg se slobodno trguje svim
robama izuzev poljoprivrednih proizvoda i proizvoda ribarstva
o zemlje i/ili ekonomske integracije s kojima se trguje na osnovi sklopljenih bilateralnih
sporazuma
 o zemlje s kojima se surađuje samo na osnovi multilateralnih sporazuma WTO-a

Osnovni instrumenti kojima se provodi trgovinska politika prema inozemstvu jesu:

1. Zajednička carinska tarifa (zajednička carina)

 Sustavan popis svih proizvoda koji se izvoze i uvoze, a sastoji se od nazivlja
(nomenklature) robe, tarifnih oznaka te pripadajućih stopa carine i drugih davanja.
 Ujedno sadrži sve mjere trgovinske politike prema trećim zemljama (odnosno sve
povlastice dogovorene u okviru multilateralnih pregovora WTO-a, sve bilateralno
usuglašene uvozne povlastice odobrene pojedinim zemljama i/ili integracijama kao i sva
carinska i necarinska ograničenja koja se primjenjuju u izvozu i uvozu).
 Postoji isključivo u digitalnom obliku (TARIC).

2. Zaštitne mjere u međunarodnoj trgovini

 U skladu s načelima WTO-a, osnovni instrument zaštitne politike jesu carine. Ipak, u
izvanrednim su okolnostima dopuštene i dodatne mjere zaštite. To su:
o Mjere za zaštitu od prekomjernog uvoza
 Primjenjuju se kada se u kratkom razdoblju naglo poveća uvoz neke robe i
kada taj povećani uvoz nanosi štetu ili prijeti nanošenjem ozbiljne štete
domaćoj proizvodnji.
 One su definirane u skladu s načelima zajedničke trgovinske politike EU što
znači da se mogu primijeniti tek kad je nedvojbeno dokazana uzročna veza
između povećanja uvoza i šteta koje nastaju u nacionalnom gospodarstvu te
kad je dokazano da je riječ o šteti ili o prijetnji ozbiljnom štetom.
 Takve se mjere, u skladu s načelom nediskriminacije, primjenjuju na svu
robu koja se uvozi, neovisno o zemlji podrijetla ili uvoza s tim da trajanje
zaštitnih mjera mora biti vremenski ograničeno.
 Uz ovu skupinu mjera spadaju kontingenti i dodatne zaštitne carine za
određenu robu.
 Kontingenti su količinska ograničenja uvoza koja se mogu uvesti u
slučajevima kada se u kratkom razdoblju poveća uvoz određene robe, (u
apsolutnim količinama ili relativno u odnosu na domaću proizvodnju), i ako
takav uvoz nanosi štetu ili prijeti nanošenjem štete domaćoj proizvodnji iste
robe.
 Uvode se najduže za razdoblje do jedne godine.
 Dodatne zaštitne carine jesu privremene mjere zaštite koje se mogu uvesti
u iznimnim okolnostima odnosno kada bi odgoda uvođenja kontingenata
mogla prouzročiti teško otklonjive štete domaćoj proizvodnji.
o Antidampinške i kompenzacijske mjere
 Antidampinške mjere primjenjuju se u slučaju kada se u propisanom
postupku utvrdi da se neka roba uvozi u Hrvatsku po damping cijeni zbog
čega taj uvoz nanosi ili prijeti nanošenjem materijalnih šteta domaćoj
proizvodnji.
 Kompenzacijske pristojbe mogu se uvesti zbog otklanjanja učinaka
subvencije koja je odobrena, izravno ili neizravno (što to znači?) za
proizvodnju, izvoz ili prijevoz robe u zemlji podrijetla ili zemlji izvoza a za
 robu čije puštanje u slobodan promet na carinsko područje Republike
Hrvatske uzrokuje štetu ili prijetnju štetom.
 Ove se mjere uvode nakon provedenog ispitnog postupka kojim se utvrđuje
postojanje dampinškog uvoza/subvencije, štete za domaću proizvodnju.
 Zahtjev za propisivanjem antidampinške ili kompenzacijske pristojbe
podnosi bilo koja fizička ili pravna osoba odnosno trgovinsko ili gospodarsko
udruženje koje djeluje u ime domaće proizvodnje.
o Uvozne i izvozne dozvole
 Uvode se radi osiguranja izvršavanja međunarodnih ugovora, osiguranja
državne sigurnosti, zaštite života i zdravlja ljudi, životinja i biljaka, zaštite
čovjekove okoline, zaštite javnog morala, nadzora izvoza i uvoza
umjetničkih i povijesnih dijela te radi nadzora izvoza i uvoza plemenitih
kovina.
 U pravilu ih izdaju nadležna ministarstva.
 Ulaskom RH u EU, režim uvoznih dozvola primjenjuje se i pri trgovini
određenim poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima.

 Prema pravilima WTO-a, ovi su instrumenti dopušteni za usklađivanje gospodarskih šteta

prouzročenih nepoštenim trgovinskim praksama.
 Ako se ne primjenjuju strogo u skladu s pravilima WTO-a, postaju mjere protekcionizma
kojima se ometaju svjetska trgovina i gospodarski razvoj.
3. Praćenje i nadzor trgovinskih politika trećih zemalja poradi poduzimanja odgovarajućih mjera,
te
4. Sustav pružanja informacija o uvjetima pristupa trećim tržištima

Neke zanimljivosti

 EU je najveće gospodarstvo, ali i najveći svjetski izvoznik i uvoznik, vodeći investitor u inozemstvu,
najveći primatelj stranih ulaganja te glavni donator pomoći.
 EU je najveći trgovinski partner za 59 država svijeta. Za usporedbu, Kina je to za 36 zemalja, a SAD
za 24.
 Vrijednost uvoza poljoprivrednih proizvoda iz zemalja u razvoju jednaka je vrijednosti uvoza
Austrije, Kanade, Japana, Novog Zelanda i SAD-a zajedno. Izneseni podaci zorno ilustriraju
ogromnu važnost a onda i jednaku odgovornost EU za cjelokupno svjetsko gospodarstvo.

Ponavljanje

 Na kojim se slobodama temelje unutarnji odnosi članica Europske unije?

 NASLOV – 4. predavanje

Definiranje osnovnih pojmova :

 CARINSKA ROBA – sva roba koja se kreće preko vanjske granice EU i stoga se na nju primjenjuju
mjere carinskog i sigurnosnog nadzora. Takva roba podliježe mjerama carinskog nadzora od
trenutka njezina unosa pa sve dok se ne provede odgovarajući carinski pristup.
 CARINSKI NADZOR – sve mjere i postupci koje poduzima Carinska uprava u cilju provedbe
carinskih i drugih propisa koji se primjenjuju na robu koja je predmet carinskog nadzora. Carinski
nadzor nad robom u ovisnosti je o carinskom statusu robe.
 CARINSKI STATUS – odrediti carinski status robe znači utvrditi radi li se o robi Zajednice (EU
goods) ili o robi koja nema status robe Zajednice (Non EU goods).
 Roba Zajednice je ona roba koja je:
o a) u cijelosti dobivena ili proizvedena u carinskom području EU
o b) roba uvezana iz trećih zemalja i puštena u slobodan promet u nekoj članici EU
 Roba zajednice nije pod carinskim nadzorom osim u slučaju kretanja od jedne do druge točke u EU
preko područja trećih zemalja.
 Roba iz trećih zemalja je ona roba koja se ne može odrediti kao roba Zajednice. Takva roba nalazi
se pod carinskim nadzorom do promjene sustava, od ponovnog izvoza ili do uništenja pod
carinskim nadzorom.
 CARINSKA PROVJERA – svaka radnja poput pregleda pretrage robe, prijevoznih sredstava, osoba i
njihove prtljage. Provjerava se i postojanje, vjerodostojnost i istinitost poslovnih knjiga i drugih
isprava u poslovanju. Za to se mogu se obavljati i potrebni istražni postupci.
 CARINSKI DOPUŠTENA POSTUPAJA ILI UPORABA ROBE - označava jedinih pet mogućih načina
uporabe carinske robe. U tom smislu, carinska se roba može: staviti u neki carinski postupak,
unijeti ju u slobodnu zonu ili slobodno skladište, ponovno izvesti iz carinskog područja Zajednice,
uništiti ili ustupiti u korist države.
 CARINSKA DEKLARACIJA – je radnja ili isprava kojom se na propisan način u propisanom obliku
zahtjeva stavljanje robe u neki od carinskih postupaka.

Podrijetlo robe

 Zašto je važno?

 Carinski propisi razlikuju robu s povlaštenim (preferencijalnim) i nepovlaštenim

(nepreferencijalnim) podrijetlom.
 POVLAŠTENO (PREFERENCIJALNO) – roba koja potječe iz zemalja s kojima je sklopljen ugovor o
slobodnoj trgovini. Na takve se robe obračunava carina u visini koja je određena takvim
ugovorom.
 NEPOVLAŠTENO (NEPREFERENCIJALNO) – robe iz svih drugih zemalja. Takve robe nemaju
nikakvih povlastica kod uvoza, te se na njih obračunava carina po stopama iz carinske tarife.
 Povlašteno podrijetlo daje robi povoljniji carinski tretman (nižu carinsku stopu ili bescarinski uvoz
predviđenu ugovorom o slobodnoj trgovini).
 Preferencijalno podrijetlo dobiva roba koja je u cijelosti dobivena u zemlji kojoj je dodijeljen
povlašteni status odnosno roba koja je u njima prošla znatniju preradu.
 Nepreferencijalno podrijetlo robe podrazumijeva redoviti tretman kakav je pravilima WTO-a
predviđen za robu iz svih zemalja s kojima nisu sklopljeni nikakvi preferencijalni trgovački
sporazumi.
 Definiranjem njezinog podrijetla samo se identificira “nacionalnost” robe, (određuje se gdje je ona
proizvedena, njezin “made in”), ali joj se ne daje nikakav povlašten status.

 Je li onda uopće bitno precizno identificirati nepreferencijalno podrijetlo uvozne robe (Made in
Vietnam ili Made in China)?
 DA! I to zbog promjene mjera zajedničke trgovinske politike kao što su:
o Antidmpinštke i kompenzacijske carine
o Uvozne i izvozne kvote za određene države
o Ograničenja ili zabrane kojima su pogođene pojedine države
o Izvoznih poticaja u okviru Zajedničke poljoprivredne politike
o Za javne natječaje
o Korištenje sredstava iz EU fondova i sl.

Kumulacija podrijetla

 Mogućnost “zbrajanja” podrijetla između pojedinih zemalja koje su se o tome sporazumjele, a

koje imaju ista pravila o podrijetlu.
 Proizvod dobiva podrijetlo zemlje u kojoj se dogodio zadnji postupak obrade/prerade.
 Postupci obrade/prerade proizvoda moraju biti viši od nedostatnih (minimalnih), odnosno pritom
kumulacije podrijetla pribrajaju se samo postupci obrade / prerade koji su viši od nedostatnih.

Carinski postupci

 U carinskom sustavu EU postoji osam različitih carinskih postupaka. To su:

o Puštanje robe u slobodan promet
o Provozni postupak
o Izvozni carinski postupak
o Postupak carinskog uskladištenja
o Postupak unutarnje proizvodnje
o Postupak prerade pod carinskim nadzorom
o Postupak privremenog uvoza
o Postupak vanjske proizvodnje
(Postupci s gosp. Učinkom)
(Postupci s gosp. Učinkom)
(Postupci s gosp. Učinkom)
(Postupci s gosp. Učinkom)
(Postupci s gosp. Učinkom)
Puštanje robe u slobodan promet

 Carinski postupak kojim roba iz treće zemlje stječe status robe Zajednice nakon čega se nad njom
prekida carinski nadzor, a ona se pušta u slobodan promet na unutarnjem tržištu EU.
 Pri tom roba mora udovoljiti odredbama carinskih propisa, ali i drugim propisima kao što su
propisi o zaštiti okoliša, životinja, zdravlja ljudi i poštivanju prava intelektualnog vlasništva.
 Roba se pruža u slobodan promet tek po naplati carinskih i drugih uvoznih pristojbi (carina, PDV,
antidampinške ili poljoprivredne pristojbe, trošarina, porez na motorna vozila).
 Carinski postupak puštanja robe u slobodan promet (uvozno carinjenje) može se obaviti u bilo
kojoj carinarnici bilo koje zemlje članice EU. PDV, trošarine i drugi porezi na rubu koja se uvozi i
stavlja u slobodan promet u državi članici pripadaju proračune te članice.

Proizvodni pristup

 Kretanje robe pod carinskim nadzorom između otpreme i odredišne carinarnice. Mjere nadzora
su pečati, štambilji, plombe, opisi robe na robi i/ili prijevoznom sredstvu.
 Njime se obustavljaju uvozne carine, ostala davanja i mjere trgovinske politike dok roba ne stigne
na svoje odredište.
 Glavni obveznik dužan je položiti jamstvo za carinsko dug koji može nastati u postupku provoza.
 Vanjski provoz – kad se strana roba provozi do neke zemlje u EU.
 Unutarnji provoz – kada se roba Zajednice prevozi od jedne do druge članice EU, a preko područja
treće zemlje ili članice EFTA-e.
 Ne provodi se kada se roba u potpunosti prevozi morem ili zrakom.

Izvozni postupak

 Roba Zajednice napušta carinsko područje Zajednice.

 Izvoznik podnosi carinsku deklaraciju nadležnoj carinarnici (elektronski ili pismeno).
 Roba mora biti izvezena u stanju u kojem je ocerinjena.

Carinski postupci s gospodarskim učinkom

 Kod ovih postupaka postoji mogućnost odgode plaćanja carine ili povrata prethodno plaćene
carine , stoga imaju poticaj učinka na nacionalno gospodarstvo.
 Zbog navedenih razloga njihova je provedba moguća samo uz prethodno odobrenje carinarnice.
 Odobrenje se može dobiti tek kad osoba da sva potrebna jamstva za pravilnu provedbu
postupaka, te ukoliko carinarnica ima mogućnost provedbe svih potrebnih mjera nadzora tijekom
odobrenog postupka.
Postupak carinskog skladištenja
 Podrazumijeva smještaj robe u carinskom skladištu (prostor koji je pod nadzorom
carinarnice i koji je carinarnica odobrila za skladištenje uvezene robe ili robe za
izvoz).
 Na uvoznu robu smještenu u carinsko skladište ne plaća se carina ( u
pravilu ni PDV ni druge uvozne pristojbe sve do prodaje robe i njenog
puštanja u promet).
 Držanje robe vremenski je neograničeno .
 Uvozniku je stoga omogućeno:
 Uvoz većih količina robe u trenutku kad im je cijena najpovoljnija.
 Odgoda plaćanja uvoznih pristojbi sve do trenutka prodaje robe kupcu.
Postupak privremenog uvoza
 Samo za slučaj uvoza robe koja se u inozemstvo vraća u nepromijenjenom stanju.
 Krajnji rok: 24 mjeseca
 Kada ga koristimo?
Postupak unutarnje proizvodnje
 Dopuštaju se sljedeće radnje:
 Obrade, prerade, postavljanje i sastavljanja
 Popravci, obnavljanja i osposobljavanja
 Uporaba strane robe u proizvodnji na način da se ona troši, ali ne
ugrađuje niti postaje dio novog proizvoda
 Roba koja je podvrgnuta postupku unutarnje proizvodnje može biti ponovno
izvezene (carinska davanja se ne obračunavaju) ili puštena u slobodan promet
(odgoda plaćanja carine).
 Zašto je postupak unutarnje proizvodnje „gospodarski poticajan“?
Postupak vanjske proizvodnje
 Privremeno se izvozi domaća roba, odobrava se samo kad za potrebne proizvodne
postupke nama odgovarajućih proizvodnih kapaciteta u zemlji.
 Dobiveni proizvodi mogu se djelomično ili u potpunosti osloboditi plaćanja carine.

Postupak prerade pod carinskim nadzorom

 Naplata carine i drugih pristojbi odgađa se dok se postupak prerade ne završi.
 Uvjeti za odobravanje postupaka:
 Sjedište tražitelja u RH
 Potiče se razvoj domaće prerađivačke industrije, a ne šteti se domaćim
proizvođačima iste ili slične robe
 Uvozna roba se može prepoznati prerađenom proizvodu
 Prerađenoj robi ne može se vratiti izgled, stanje i sustav kakav je imala
prije
 MEĐUNARODNO KULTURNO OKRUŽENJE – 5. predavanje

Kultura i kulturne promjene

 Naučena znanja, vrijednosti i norme koje se prenose s generacije na generaciju i koje pojedinac
usvaja razmjenom iskustva tijekom života u zajednici.
 Mijenja li se kultura i na koji način?

 Vrijednosti – temelj svake kulture; predstavljaju kontekst unutar kojeg se uspostavljaju norme.
Vrijednosti se održavaju kroz politički i gospodarski sustav (npr. Demokracija i tržišni kapitalizam)
 Norme – društvena pravila koja upravljaju međuljudskim odnosima
 Razlikujemo:
o DRUŠTVENE KONVENCIJE- društvene rutine, npr. Pravila odijevanja u određenim
situacijama, društveni maniri, dobrosusjedski odnosi, odnos spram vremena, postupanje
prema suradnicima, način komuniciranja na poslovnim sastancima, poslovno pregovaranje
itd
o DRUŠTVENE ZAKONE – smatraju se neophodnima za funkcioniranje društva (npr. Krađa,
mito, preljub, konzumacija alkohola itd.)

Kulturni elementi – religija

 Prihvaćeni skup vjerovanja, ideja i aktivnosti, čija se veza sa stvarnošću ne može empirijski
dokazati, ali se vjeruje da utječe na tijek prirodnih i ljudskih događaja.
 Najveće svjetske religije:
o Kršćanstvo,
o Islam,
o Hinduizam,
o Budizam

Kulturne dimenzije:
o Distanca moći
 Stupanj prihvaćanja nejednakosti u razdiobi moći među ljudima, koja se drži
normalnom i prihvatljivom u nekom društvu i organizacijama koje djeluju unutar
njega.
 Kulture s visokom distancom moći prihvaćaju nejednaku raspodjelu moći između
članova društva i dopustile su da tijekom vremena nejednaka raspodjela moći
poraste u nejednaku raspodjelu bogatstva.
 Pojedinci prihvaćaju hijerarhiju unutar koje svatko ima mjesto koje se
podrazumijeva i ne traže daljnja objašnjenja.

o Individualizam/kolektivizam
 Predstavlja odnos članova društva prema grupama.
 Individualističke kulture kao osnovne društvene vrijednosti naglašavaju osobnu
inicijativu i postignuće, dok kolektivističke naglašavaju pripadnost socijalnim
granama i superiornost grupnog nad individualnim.
 Naglašavaju se i vrednuju individualna postignuća i rezultat, pa zemlje s visokim
stupnjem individualizma pokazuje visoke razine poduzetničkih aktivnosti.
Individualizam se također povezuje s visokom mobilnošću radne snage.
 Prednosti i nedostaci?
o Maskulinitet/Feminitet
 Održava odnos članova društva prema motivaciji i odnosi se na stupanj u kojemu
u nekom društvu prevladava kompetitivnost, materijalna dobit, asertivnost,
neovisnost, uspjeh, napredovanje i orijentacija na akciju (maskulinitet) odnosno
suradnja, održavanje dobrih odnosa, briga za druge, solidarnost, kvaliteta života i
sl. (feminitet).
 Dominantne vrijednosti u kulturama intenzivnog maskuliniteta jesu postignuća i
uspjeh , dok se u kulturama intenzivnog feminiteta naglasak stavlja na brigu za
druge i kvalitetu života.

o Izbjegavanje neizvjesnosti
 Održava odnos članova društva prema riziku i neizvjesnosti i odnosi se na stupanj
prihvaćanja i tolerancije nesigurnih situacija odnosno stupanj osjećaja
ugroženosti članova neke kulture u nejasnim i nepoznatim situacijama.
 Sklonost izbjegavanju neizvjesnosti povezana je s potrebom za predvidljivošću
odnosno pisanim i nepisanim pravilima.
 Visoka vrijednost indeksa obilježava zemlje s visokom averzijom prema
neizvjesnosti, dok niska vrijednost indeksa obilježava zemlje s niskom averzijom
prema neizvjesnosti.

o Dugoročna orijentacija
 Odnos članova društva prema vlastitoj prošlosti i izazovima sadašnjosti i
budućnosti.
 Niske vrijednosti indeksa obilježavaju društva orijentirana na sadašnjost i prošlost
sa snažnim poštovanjem za dugogodišnju tradiciju, dok visoke razine indeksa
obilježavaju pragmatična društva orijentirana budućnosti.
 U zemljama dugoročne orijentacije važe vrijednosti koje su vezane za dugoročno
obvezivanje i obrnuto.
 Društva kratkoročne orijentacije najčešće imaju sumnje prema društvenim
promjenama te čuvaju svoje tradicije i norme, dok društva dugoročne orijentacije
podupiru štednju i ulaganje u obrazovanje kao način pripreme za promjene.

o Zadovoljenje potrebe/ suzdržanost

 Odnos članova društva prema sreći i odnosi se na sposobnost članova društva da
kontroliraju svoje želje i nagon.
 Kulture s visokom vrijednošću indeksa obilježava prepuštanje željama i užicima,
dok kulture s niskom vrijednošću indeksa obilježava disciplina i suzdržanost.
 INOVACIJE I GLOBALNA TRGOVINA

Inovacija i invencija
 Invencija odnosno izum dovodi do utjelovljenja ideje u obliku proizvoda ili sustava. Dakle,
izumitelji svoje originalne ideje štite patentima ili drugim oblicima zaštite, ali te ideje na kraju ne
moraju uroditi novcem.
 Inovacija, s druge strane, novu ideju pretvara u prihode i profit.
 Kako bi inovacija postala inovacija ljudi je moraju biti spremni kupiti u tolikoj količini da poduzeće
od toga ima koristi.

Otvorene informacije
 Otvorene informacije predstavljaju pokušaj namjernog iskorištavanja istraživanja, ideja,
tehnologija pojedinaca ili drugih poduzeća koji se nalaze van korporacije.
 Drugim riječima, umjesto oslanjanja isključivo na vlastite inovacije koriste se i drugi izvori pri čemu
su nacionalne granice često nebitne.

Povijest industrijskih revolucija

 Prva industrijska revolucija – izum parnog stroja
 Druga industrijska revolucija – električna struja
 Treća industrijska revolucija – informacijsko-komunikacijske tehnologije
 Četvrta industrijska revolucija – Internet servis (IOT) i povezane tehnologije
 Na koji način je svaki od izuma utjecao na međunarodno poslovanje odnosno svijet?

Trendovi u globalnim lancima opskrbe:

1. Smanjenje obujma robne trgovine – trgovina i dalje raste u apsolutnim brojkama, ali pada u
relativnom. Jedan od važnih uzroka navedenog jest jednostavno ponašanje Kine i ostalih
tržišta u nastajanju koja počinju sama trošiti sve više onoga što proizvode.
2. Povećanje obujma trgovine uslugama – usluge već danas pod jelu u globalnoj trgovini
nadilaze proizvode. Ujedno, trgovina uslugama raste brže nego trgovina proizvodima, te
usluge stvaraju i puno više vrijednosti.
3. Smanjenje arbitraže temeljene na jeftinoj radnoj snazi
 Arbitraža znači da prednost pri odabiru lokacije poduzeća daju lokacijama s niskim
troškovima radne snage.
 Rad niske razine vještine kao čimbenik u proizvodnji postaje sve manje bitan , a svi
globalni lanci opskrbe postaju sve više intenzivni znanjem.
 Suprotno uobičajenom uvjerenju , samo 18% globalne trgovine proizvodima nastaje
kao rezultat arbitraže zbog niskog troška rada. Drugim riječima preko 80% današnje
trgovine proizvodima nije između zemalja s niskom cijenom rada i zemalja s visokom
cijenom rada.
4. Znanje postaje sve intenzivnije
 Potrošnja na istraživanje i razvoj kao i ostalu neopipljivu imovinu (robne marke,
software, intelektualna prava) raste.
 Poduzeća u industriji strojeva i opreme troše 36% svojih prihoda na istraživanje i
razvoj, dok je prosjek za farmaciju i medicinsku industriju čak 80%.
 Sve veći naglasak na znanju i neopipljivoj imovini daje prednost državama s vještom
radnom snagom, jakim inovacijama i R&D centrima, kao i robusnim sustavima zaštite
intelektualnog vlasništva.
 Udio vrijednosti stvorene kroz samu proizvodnju je u opadaju.
5. Sve više trgovine je intra-regionalno
 Navedeno djelomice održava porast potrošnje na tržištima u nastajanju (postaju sve
više samostalna).
 Ovaj trend najizraženiji je u Aziji i EU.
 Navedeni trend mogao bo ojačati i u drugim opskrbnim lancima ponajprije kao
posljedica automatizacije koja snižava važnost troškova rada, a povećava važnost
odluke gdje pokrenuti proizvodnju kako bi bila što bliže kupcima.