Međunarodna ekonomija – II Kolokvij

1. Uvozne kvote?
Kvota predstavlja najvažniju necarinsku trgovinsku barijeru. Uvozna kvota predstavlja direktno kvantitativno ograničenje
količine proizvoda koji se može izvoziti ili uvoziti. Kvote donose nadležni oragani za uvoz i izvoz pojedinih roba za sljedeću
godinu, te objavljuju ih u Službenom listu/glasniku. Kvote se crpe na taj način što se prilikom uvozno/izvoznog carinjenja
evidentiraju u carinskoj bazi podataka. Izvozne kvote javljaju se u obliku dobrovoljnih ograničenja uvoza.
Uvozne kvote se mogu koristiti:
1. Da bi se zaštitila domaća poljoprivreda
2. Da bi se stimulisala supstitucija uvoza industrijskih proizvoda i
3. Iz razloga očuvanja platnog bilansa.
Poređenje uvozne kvote sa uvoznom carinom:
1. Kod kvote cijena raste i domaća proizvodnja raste, a kod carine je ista cijena i ista domaća proizvodnja.
2. Sa kvotom je povezana raspodjela uvoznih licenci.
3. Uvozne kvote sadrže klicu korupcije – moralni hazard.
4. Uvozna kvota sa sigurnošću ograničava uvoz na određeni nivo, dok efekat uvozne carine na trgovinu može biti
neizvjestan. Uvozne kvore su dakle restriktivnije od ekvivalentnih uvoznih carina.

2. Ostale necarinske barijere i novi proktecionizam?

Necarinske barijere se definišu kao mjere koje ograničavaju uvoz, ili imaju sposobnost ograničavanja međunarodne
trgovine, čak i ako to u stvarnosti uvijek ne čine. Necarinske barijere u trgovini su sve barijere koje ograničavaju uvoz a
nisu u formi klasičnih carina. Sve necarinske barijere imaju za cilj da smanje količinu uvezenih dobara i prisustvo inostrane
konkurencije na domaćem tržištu. Necarinske trgovinske barijere ili novi protekcionizam u posljednje dvije decenije postale
su važnije od carina u narušavanju tokova međunarodne trgovine. One predstavljaju glavnu opasnost za svjetski trgovinski
sistem. Postoje mnogi oblici i vrste necarinskih barijera, a u skladu sa tim ekonomskoj teoriji su poznate i mnoge
klasifikacije necarinskih barijera.
1. Tradicionalne necarinske barijere: kvote i kontingenti; dobrovoljna ograničenja izvoza; prelevmani i varijabilne naplate;
antidamping mjere; subvencije; kompenzatorne mjere; javne nabavke; mjere domaćeg sadržaja.
2. Tehničke necarinske barijere:
✓ procedure ispitivanja moraju biti usaglašene sa tehničkim propisima i standardima
✓ obavezno obilježavanje proizvoda
✓ posebni zahtjevi u pogledu pakovanja robe
✓ testiranje, inspekcija i karantin na granici
✓ ekološke barijere.
3. Administrativne (proceduralne) necarinske barijere:
✓ zakonske barijere spoljnoj trgovini
✓ proceduralne barijere spoljnoj trgovini (carinsko vrjednovanje; primjena sanitarnih i fitosanitarnih mjera; pravila o
porijeklu robe; specijalne carinske formalnosti; procedure izdavanja uvoznih dozvola; inspekcija robe prije
isporuke).

3. Politička ekonomija protekcionizma?

Argumenti koji se iznose u prilog protekcionizmu se kreću od onih koji su očigledno pogrešni, do onih koji mogu da opstanu
uz izvjesna ograničenja. Jedan od pogrešnih argumenata je da su ograničenja trgodine potrebna da bi se zaštitio domaći rad
od jeftinog stranog rada. Kada su domaće nadnice više nego nadnice u inostranstvu, domaći troškovi rada mogu još uvijek
da budu niži ukoliko je produktivnost rada dovoljno visoka u poređenju sa produktivnošću rada u inostranstvu. Drugi
pogrešan argument koji se iznosi u prilog protekcionizmu je naučna carina – carina koja bi izjednačila cijene uvoza sa
domaćim cijenama i omogućila domaćim proizvođačima da se susretnu sa stranom konkurencijom. Time bi se eliminisale
međunarodne razlike u cijenama i trgovinama svim proizvodima koji su predmet naučnih carina.
Dva argumenta koja su pod znakom pitanja tvrde da je zaštita neophodna:
1. radi smanjivanja domaće nezaposlenosti i
2. radi ozdravljenja platnog bilansa zemlje.
Važan argument u prilog zaštite je onaj koji se odnosi na mladu industriju. Zemlja može imati potencijalne komparativne
prednosti za neki proizvod, ali zbog nedostatka know-how i na početku male količine autputa, industrija neće biti osnovana
ili ukoliko je već otpočela s radom ne može uspješno da konkuriše sa afirmisanim stranim firmama.
- Povećanjem cijena proizvoda trgovinska zaštita koristi proizvođačima i šteti potrošačima.
4. Strateška trgovinska i industrijska politika?
Strateška trgovinska politika predstavlja još jedan argument u prilog zaštite. Prema ovom argumentu zemlja može da stvori
komparativnu prednost u takvim oblastima kao što su poluprovodnici, kompjuteri, telekomunikacije i dr.industrije koje se
smatraju ključnim za budući rast u zemlji. Strateška trgovinska politika sugeriše da putem ohrabrivanja ovakvih industrija,
zemlja može da ubire velike eksterne ekonomije koje one daju i da poveća izglede za njihov budući rast.
Iako strateška trgovinska politika u teorijskom smislu može da poboljša tržišni ishod na oligopolskim tržištima, čak i tvorci
i popularizatori ove teroije shvataju ozbiljne teškoće prilikom njenog provođenja.
Prvo, izuzetno je teško odrediti pobjednike i razviti odogvarajuće politike za njihovo podizanje.
Drugo, pošto većina vodećih zemalja istovremeno pribjegava strateških trgovinskim politikama, njihovi napori su
umnogome neutralisani pa potencnijalne koristi svake od tih politika mogu biti male.
Treće, kada zemlja zaista postigne suštinski uspjeh sa strateškom trgovinskom politikom, do njega dolazi na uštrb drugih
zemlja, pa će druge zemlje vjerovatno pribjeći odmazdi. Ipak, mnoge nekada nerazvijene zemlje su uz pomoć ove politike
postigle dobre rezultate,npr. Japan, Južna Koreja, Singapur.

5. Opšti sporazum o carinama i trgovini (GATT)?

Utemeljena 1948. godine, GATT je i međunarodna organizacija (international organization) i multilateralni ugovor čiji je
temeljni cilj smanjiti ili ukloniti carine i druge prepreke trgovini te liberalizirati svjetsku trgovinu. Sa sjedištem u Ženevi,
GATT je forum za rješavanje međunarodnih trgovinskih sporova održavanjem krugova pregovora. GATT kao sporazum
regulira međunarodne trgovinske probleme kao što su kvantitativna ograničenja, antidampinške mjere, izjeđnačujuće carine,
uvozne dažbine, carine (customs duties) i subvencije.

GATT se oslanjao na tri osnovna principa:

1. Nediskriminacija – odnosi se na bezuslovno prihvatanje principa najpovlašćenije nacije, što znači da ako zemlja članica
GATT-a odobri trgovinsku olakšicu jednoj zemlji, ona automastki isto to odobrava i svim ostalim članicama.
2. Uklanjanje necarinskih trgovinskih barijera – poput kvota, izuzev za poljoprivredne proizvode i u slučaju problema sa
platnim bilansom zemlje.
3. Konsultacije između zemalja u rješavanju trgovinskih sporazuma unutar okvira GATT-a.

Između 1948. i 1962. godine održano je pet krugova multilateralnih pregovora, sa svrhom smanjenja i stabiliziranja carina
na osnovi uzajamnosti. Dillonov krug pregovora održanje između 1960. i 1962. godine. Šesta runda, koja je započela 1967.
i tijekom koje su postignuta značajna smanjenja s obzirom na industrijske i poljoprivredne proizvode, poznata je kao
Kennedyjev krug pregovora. Tijekom Tokijskog kruga pregovora, završenog 1970., pregovori su vodeni o dodatnim
smanjenjima carina (tariffs) a postignut je uspjeh u uklanjanju ili sniženju necarinskih prepreka kao što su ograničenja
uvoznih količina i birokratizirani uvozni postupak. Osma runda multilateralnih pregovora, poznata kao Urugvajski krug
pregovora, počela je 1986. i završena je 1994. Tom posljednjom rundom uklonjene su mnoge necarinske prepreke i proširena
je zaštita intelektualnog vlasništva (intelectual property). Urugvajskom rundom stvorena je također Svjetska trgovinska
organizacija (World Trade Organization, WTO), s ciljem osiguranja foruma za međunarodno kreiranje carinske i trgovinske
politike.

6. Urugvajska runda, neriješeni problemi trgovine i Runda iz Dohe?

Posljednja runda pregovora u GATTu otpočela je u Urugvaju u septembru 1986. Sporazum su 15.04.1994. potpisale SAD
i većina drugih zemalja. Cilj Urugvajske runde je bio:
1. Da uspostavi pravila za širenje novog protekcionizma i da preokrene njegov trend
2. Uvrštavanje pitanja usluga, poljoprivrede i stranih investicija u pregovore
3. Da se unaprijedi mehanizam rješavanja sporova putem garantovanja veće trajnosti odluka u saglasnosti sa principima
GATT.
Kao rezultat Urugvajskih pregovora, osnovana je Svjetska trgovinska organizacija. 1.1.1995. godine, sa sjedištem u
Ženevi. Danas ima 164 zemalja članica i pokriva 98% svjetske trgovine.

Završetkom Urguvajske runde mnogi problemi međunarodne trgovine su ostali neriješeni.

1. Jedan od njih jesu sporovi oko trgovine između SAD i EU oko poreskih olakšica, subvencija i zabrane EU na uvoz
govedine koja je dobijena korištenjem genetski modifikovanih organizama.
2. Drugi problem je da su subvencije i carine za poljoprivredne proizvode ostale na veoma visokom nivou a mjere protiv
dampinga i mjere odbrane su još uvijek mogući i često se zloupotrebljavaju.
3. Treći problem jeste tendencija raspoadanja svijeta u tri trgovinska bloka: EU, Sjeverno američku zonu slobodne
trgovine (NAFTA) i azijski blok (npr.Evroazijska unija).
 4. Četvrti problem jesu pozivi nekih razvijenih zemalja na ustanovljavanje standarda rada i standarda zaštite okoline.

U novembru 2001. U Dohi u Kataru, proglašena je Runda iz Dohe. U program rada uvršteni su:
1. Dalja liberalizacija proizvodnje i trgovine poljoprivrednih i industrijskih proizvoda i usloga i
2. Dalje jačanje pravila mjera protiv dampinga i zaštitnih mjera, kao i politike investicija i konkurentnosti.
U julu 2006. Runda je završena neuspjehom zbog neslaganja između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju oko subvencija
poljoprivredi i između samih razvijenih zemalja. Zemlje u razvoju su smatrale da poljoprivredne inicijative u razvijenim
zemljama potkopavaju multilateralna nastojanja.

7. Ekonomske integracije – uvod?

Teorija ekonomske integracije se odnosi na komercijalnu politiku diskriminatornog organizovanja ukidanja trgovinskih
barijera između zemalja koje ih čine. Stepen ekonomske integracije kreće se od preferencijalnih trgovinskih aranžmana do
zona slobodne trgovine, carinske unije, zajedničkog tržišta i ekonomske unije.
Preferencijalni trgovinski aranžmani obezbjeđuju zemljama učesnicama niže barijere trgovini od onih koje imaju sa
zemljama koje nisu članice, npr.zemlje Komonvelta.
Zona slobodne trgovine predstavlja oblik ekonomske integracije u kojoj su uklonjene sve barijere trgovini između zemalja
članica, ali svaka zemlja zadržava sopstvene barijere trgovini sa zemljama koje nisu članice. Primjer je CEFTA tj. Sporazum
o slobodnoj trgovini zemalja Cnetralne Evrope, potpisan 19.12.2006. god. čime je stvorena zona slobodne trgovine između
Albanije, Makedonije, Srbije, Crne Gore, BiH, Privremene misije UN-a na Kosovu, te Rumunije, Bugarske i Hrvatske.
Primjer je i NAFTA – Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini.
Carinska unija ne dozvoljava postojanje carinskih i drugih barijera trgovini između zemalja članica, a vrši i harmonizaciju
trgovinskih politika prema ostalom dijelu svijeta. Primjer je Evroazijska unija koju čine Rusija, Bjelorusija, Kazakstan,
Kirgistan i Jermenija.
Zajedničko tržište dozvoljava slobodno kretanje rada i kapitala između zemalja članica. EU je 1993.dostigla status
zajedničkog tržišta, ali još uvijek postoje određena ograničenja u pogledu mobilnosti rada.
Ekonomska unija usklađuje i ujednačava monetarnu i fiskalnu politiku između zemalja članica a primjer je SAD.

8. Carinske unije i stvaranje trgovine?

Carinska unija je bescarinska zona ili zona slobodne ekonomske zone, osnovana sa ciljem privlačenja stranih investicija
tako što dozvoljava upotrebu sirovinskih materijala i intermedijarnih proizvoda bez carinskih dadžbina. Statistički efekti
formiranja carinske unije na parcijalnu ravnotežu mjere se preko: stvaranja trgovine i preusmjeravanja trgovine. Stvaranje
trgovine nastupa kada se neka domaća proizvodnja u zemlji koja je član carinske unije zamjenjuje uvozom proizvoda sa
nižim troškovima iz druge zemlje članice. To dovodi do porasta blagostanja svih zemalja članica jer dogovdi do veće
specijalizacije koja je zasnovana na komparativnim prednostima.Također dovodi do povećanja blastanja zemalja koje nisu
članice carinske unije, jer se jedan dio porasta njenog realnog dohotka preliva u ostali dio svijeta preko povećanog uvoza.

9. Carinske unije i preusmjeravanje trgovine?

Do preusmjeravanja trgovine dolazi kada je uvoz sa nižim troškovima koji dolazi izvan carinske unije zamjenjen uvozom
sa višim troškovima iz zemlje članice carinske unije. Do ovoga dolazi usljeg preferencijalnog tretmana trgovine koja se daje
zemljama članicama. Samo preusmjeravanje trgovine smanjuje blagostanje jer pomjera proizvodnju od efikasnijih
proizvođača koji se nalaze izvan carinske unije, ka manje efikasnim proizvođačima unutar unije. Carinska unija koja
preusmjerava trgovinu ima za posljedicu i stvaranje trgovine i preusmjeravanje trgovine, pa zato može dovesti do porasta
ili do pada blagostanja članica unije, zavisno od snage ove dvije suprostravljene sile. Ako su ravnije, odnosno elastičnije, i
ako su bliže, vjerovatna je situacija da će carinska unija koja preusmjerava trgovinu dovesti do gubitka u blagostanju zemalja
koje formiraju carinsku uniju, ali i do smanjenja blagostranja ostatka svijeta.

10. Teorija drugog najboljeg rješenja i ostali statički efekti na blagostanje carinskih unija?
Do pojave Vinerovog rada o carinskim unijama 1950.godine, bilo je široko rasprostranjeno vjerovanje da će svaki pomak
ka slobodnoj trgovini takođe povećati i blagostanje. Eliminacija trgovinskih barijera između članica unije predstavlja pomak
trgovini i kao takva ona na isti način povećava blagostanje članica unije i zemalja koje nisu njene članice. Međutim, Viner
je pokazao da formiranje carinske unije može da poveća ili da smanji blagostanje zemalja članica i ostatka svijeta, zavisno
od okolnosti u kojima dolazi do carinske unije. Ovo je jedan primjer teorije drugog najboljeg rješenja, koja tvrdi da ukoliko
ne mogu da budu ispunjeni svi uslovi koji su neophodni za maksimiziranje blagostanja ili dostizanje Paretovog optimuma,
onda pokušaji da se ispuni najveći broj preostalih uslova ne dovode nužno do pozicije drugog najboljeg rješenja.
Postoje i drugi statički efekti na blagostanje usljed formiranja carinskih unija, poput administrativnih ušteda u trgovini
između zemalja članica. Carinske unije koje preusmjeravaju trgovinu dovode do poboljšanja zajedničkog odnosa razmjene
carinske unije, dok za unije koje stvaraju trgovinu važi suprotno.

11. Dinamičke koristi od carinskih unija?

Najveća dinamička korist koju donosi formiranje carinske unije jeste povećana konkurencija. Kada se formira carinska
unija i uklone trgovinske barijere između zemalja članica, proizvodnja mora postati efikasnija a narasli nivo konkurencije
će vjerovatno podstaći razvoj i korištenje novih tehnologija. Druga korist jeste ekonomija obima koja će vjerovatno
uslijediti poslije formiranja proširenog tržišta. Još jedna moguća korist jeste podstrek za investicije da bi se iskoristila
prednost proširenog tržišta i da bi se suočilo sa naraslom konkurencijom. U carinskoj uniji slobodno kretanje rada i kapitala
će vjerovatno dovesti do boljeg korištenja ekonomskih resursa čitave zajednice. Dinamički dobici su 5-6 puta veći od
statičkih dobitaka.

12. Istorija pokušaja ekonomskih integracija?

EU, ranije nazivana Evropsko ekonomska zajednica, formirana je Rimskim ugvorom potpisanim u martu 1957.godine, od
strane Zapadne Njemačke, Francuske, Italije, Belgije, Holandije i Luksemburga i koji je stupio na snagu 1.1.1958.
1968. godine postignuta je slobodna trgovina industrijskim proizvodima unutar Evropske Unije i određivanje zajedničkih
cijena za poljoprivredne proizvode, a do 1970. Su smanjena ograničenja u slobodnom kretanju rada i kapitala. Do 1995.
Broj zemalja članica je porastao na 15 nakon pridruživanja: Ujedinjenog Kraljevstva, Danske, Irske, Grčke, Španije,
Portugalije, Austrije, Finske i Švedske. 1.1.1993. EU je otklonila sva preostala ograničenja slobodnom protoku dobara,
usluga i rusrsa između zemalja članica, te postala objedinjeno tržište. EU danas ima 27 zemalja članica.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između EU i njenih država članica s jedne strane i BiH sa druge, potpisan je
u Luksemburgu 16.6.2008.godine, a ima određene koristi: neophodan korak ka punopravnom članstvu u EU, izgradnja
kredibiliteta zemlje kod međunarodne javnosti, uspostava područja slobodne trgovine, regionalna saradnja, zemlja postaje
privlačnija za strane investitore, te saranja u oblasti viza, granične kontrole, azila sa EU.

Evropsko udruženje za slobodnu trgovine – EFTA formirano je 1960.godine, a 1967. EFTA je postigla slobodnu trgovinu
industrijskim proizvodima. 1.1.1994. EFTA je sa EU formirala Evropsku ekonomsku zonu koja predstavlja carinsku uniju
koja će omogućiti zemljama članicama slobodan protok dobara, usluga, kapitala i ljudi. BiH je potpisala Sporazum o
slobodnoj trgovini sa zemljama EFTA 24.06.2014.

Centralnoevropski sporazum o slobodnoj trgovini – CEFTA je sporazum o slobodnoj trgovini u zemljama Centralne Evrope
sa ciljevima: usklađivanja razvoja ekonomskih odnosa, osiguranje jednakog trgovinskog tretmana te uklanjanje trgovinskih
prepreka između zemalja potpisnica. Sporazum o izmjeni i pristupanju CEFTA-i su 19.12.2006. potpisale Albanija, BiH,
Crna Gora, Moldavija, Makedonija, Srbija, UNMIK u ime Kosova i Metohije, Hrvatska, Bugarska i Rumunija. Ovim
sporazumom uvode se nove oblasti saranje koji nisu bili obuhvaćeni dotadašnjim bilateralnim sporazumima niti starom
CEFTA-om.

13. Značaj trgovine za razvoj?

Do 80-ih godina uticajna grupa ekonomista (Singer, Mirdal, Prebiš) je vjerovala da međunarodna trogvina ometa umjesto
da pospješuje razvoj, jer dovodi do:
✓ dugoročno opadajućih odnosa razmjene i
✓ velike fluktuacije zarada od izvoza zemalja u razvoju.
Međunarodna trgovina ima brojne korisne efekte za ekonomski razvoj:
1. Trgovina može da vodi ka punom korištenju domaćih resursa – trgovina predstavlja ventil za višak
2. Povećavajući veličinu tržišta, trgovina čini mogućom podjelu rada i ekonomiju obima
3. Međunarodna trogvina predstavlja sprovodnik u prenosu novih ideja, tehnologija i menadžerskih vještina
4. Trgovina također podstiče i pomaže međunarodni tok kapitala iz razvijenih u nerazvijene zemlje
5. Međunarodna trgovina je sjajno antimonopolsko oružje jer podstiče veću efikasnost domaćih proizvođača koji moraju da
se susreću sa inostranom konkurencijom.

14. Odnosi razmjene i ekonomski razvoj?

Robni ili čisti odnosi razmjene (N) se definišu kao odnos indeksa cijena izvoza jedne zemlje (Px) prema indeksu cijena
njenog uvoza (Pm), pomnožen sa 100: 𝑵 = (𝑷𝒙 ∶ 𝑷𝒎 ) ∙ 𝟏𝟎𝟎
Ukoliko uzmemo 1980 godinu kao baznu i utvrdimo da je krajem 2000.godine Px jedne zemlje opao za 5% (na 95) a Pm
porastao za 10 procenata (na 110), onda su robni odnosi razmjene te zemlje opali na: N=(95/110)100 = 86,36. To znači da
su u periodu od 1980. Do 2000.godine, izvozne cijene zemlje opale za 14 procenata u odnosu na njene uvozne cijene.

Dohodnovni odnosi razmjene (I) jedne zemlje su dati kao: 𝑰 = (𝑷𝒙 ∶ 𝑷𝒎 ) ∙ 𝑸𝒙

Gdje je Qx indeks volumena njenog izvoza.
Prema tome, I mjeri kapacitet uvoza jedne zemlje koji je zasnovan na njenom izvozu. Npr.Ukoliko Qx raste sa 100 u
1980.godini na 120 u 2000.godini, tada su dohodovni odnosi razmjene zemlje porasli na: I=(95/110)120 = 103,63. To znači
da je od 1980. Do 2000. Godine kapacitet zemlje da uvozi porastao za 3,63 procenta.

Pojedinačni faktorski odnosi razmjene (S) jedne zemlje dati su kao: 𝑺 = (𝑷𝒙 ∶ 𝑷𝒎 ) ∙ 𝒁𝒙
Gdje je Zx indeks produktivnosti u izvoznom sektoru zemlje.
Prema tome, S mjeri količinu uvoza koji zemlja ostvaruje po jedinici domaćih faktora proizvodnje koji su ovaploćeni u
njenom izvozu. Npr. ako je produktivnost u izvoznom sektoru jedne zemlje poresla sa 100 u 1980.god na 130 u 2000.god.
onda su pojedinačni odnosi razmjene te zemlje porasli na: S=(95/110)130 = 112,27. To znači da je u 2000.god, u odnosu
na 1980., zemlja dobijala 12,27 procenata više uvoza po jedinici domačih faktora koji su ovaploćeni u njenom izvozu.

Koncept pojedinačnih odnosa ramjene se može proširiti dvostrukim faktorskim odnosima razmjene (D) koji su dati kao:
𝑫 = (𝑷𝒙 ∶ 𝑷𝒎 ) ∙ (𝒁𝒙 ∶ 𝒁𝒎 ) ∙ 𝟏𝟎𝟎 gdje je Zm indeks produktivnosti u stranom sektoru domaćeg uvoza.

D mjeri koliko jedinica domaćih faktora jedne zemlje koji su ovaploćeni u izvozu je razmjenjeno po jedinici stranih faktora
koji su ovaploćeni u njenom uvozu. Npr. ako je Zm poraslo sa 100 na 105 u periodu od 1980.do 2000.godine, tada D iznosi:
D = (95/110)(130/105) = 106,92.

15. Nestabilnost izvoza i ekonomski razvoj?

Zemlje u razvoju često se susreću sa neobuzdanim fluktuacijama cijena u izvozu svojih primarnih proizvoda. Ovo treba
pripisati kako neelastičnosti ponude i potražnje, tako i njihovoj nestabilnosti. Kada se cijene primarnih proizvoda mijenjaju,
domaćinstva ne mijenjaju svoje izdatke na ove proizvode, što tražnju za njima čini cjenovno neelastičnom. Studije pokazuju
da je nestabilnost prihoda od izvoza donekle veća za zemlje u razvoju nego razvijene zemlje. Pored toga, veće fluktuacije u
prihodima od izvoza zemalja u razvoju nisu vodile do značajnih fluktuacija u njihovom nacionalnom dohotku, štednji i
investicijama i da izgleda nisu poremetile njihove razvojne napore.

16. Supstitucija uvoza nasuprot izvoznoj orijentaciji?

Strategija industrijalizacije putem supstitucije uvoza (ISU) ima tri osnovne prednosti:
1. Tržište za industrijske proizvode već postoji pa je smanjen rizik podizanja industrije sa ciljem zamjene uvoza
2. Za zemlje u razvoju je lakše da zaštite svoje domaće tržište od strane konkurencije nego da prisiljavaju razvijene zemlje
da obaraju barijere trgovini njihovim izvoznim industrijskim prerađevinama
3. Stranim firmama se daje podsticaj da osnivaju tzv.carinske fabrike da bi premostile carinski zid zemalja u razvoju.
Nedostaci su:
1. Domaće industrije mogu da rastu priviknute na zaštitu od inostrane konkurencije bez podsticaja da postanu efikasnije
2. Supstitucija izvoza može dovesti do neefikasnosti industrija jer im ograničenost domaćeg tržišta u mnogim zemljama u
razvoju ne dozvoljava korištenje prednosti koje daje ekonomija obima
3. Nakon što je uvoz jednostavnih prerađevina zemjenjen domaćom proizvodnjom, supstitucija uvoza postaje sve više
složena i skupa.

Industrijalizacija orijentisana na izvoz ima svoje prednosti:

1. Prevazilazi ograničenost domaćeg tržišta i dozvoljava zemlje u razvoju da iskoristi prednosti ekonomije obima
2. Proizvodnja industrijskih prerađevina zahtjeva i podstiče efikasnost u čitavoj privredi.
3. Ekspanzija izvoza industrijskih prerađevina nije ograničena rastom domaćeg tržišta.
Nedostaci su:
1. Za zemlje u razvoju može biti teško da osnuju industrije zbog konkurencije poznatih i efikasnih industrija u razvijenim
zemljama.
2. Razvijene zemlje često imaju visok nivo efektivne zaštite za svoje industrije koje proizvode proizvode za koje imaju ili
mogu uskoro steći komparativnu prednost.

17. Tekući problemi sa kojima su suočene zemlje u razvoju?

1. Duboko siromaštvo koje preovlađuje u mnogim zemljama (uzrok njihovog siromaštva nije globalizacija, nego suše,
glad, ratovi, unutarnje razmirice, SIDA-AIDS).
2. Neodrživi spoljni dug najsiromašnijih zemalja (mnoge zemlje u razvoju bile su prinuđene da ponovo pregovaraju sa
svojim bankama – kreditorima u razvijenim zemljama o vremenskom rasporedu otplata svog duga i o kamatama, uz pomoć
Međunarodnog monetarnog fonda. U junu 1974. Generalna skupština UN pozvala je na osnivanje Novog međunarodnog
ekonomskog poretka sa ciljem da se: ponovo pregovara o međunarodnim dugovima zemalja u razvoju i smanjenju plaćanja
na ime kamata, ponovo pregovara o međunarodnim robnim sporazumima, otklone trgovinske barijere za poljoprivredne
proizvode, poveća transfer tehnologije u zemlje u razviju, reguliše djelatnost multinacionalnih korporacija, dozvoli
zemljama u razvoju da imaju veću ulogu u donošenju odluka itd.).
3. Trgovinski protekcionizam razvijenih zemalja protiv izvoza zemalja u razvoju
4. Globalizacija ne donosi koristi svim zemljama.

18. Međunarodno kretanje resursa – uvod?

Investicija je svako ulaganje koje se otpočinje radi budućeg profita (I=K). Postoje dvije glavne vrste stranih investicija,
odn. tipova međunarodnih tokova privatnog kapitala: portfolio investicije i direktne strane investicije.
Portfolio investicije su čista finansijska aktiva, kao npr.akcije nominovane u nacionalnoj valuti. Ovdje investitor, kroz svoje
akcije pozajmljuje kapital u zamjnu za fiksnu isplatu na kraju perioda, ili za prinos u regularnim intervalima uz isplatu
nominalne virjednosti akcije na određeni, unaprijed definisani dan. Svojim akcijama investitor kupuje aktivu ili potraživanje
na kapital firme. Ove investicije odvijaju se uglavnom kroz finansijske institucije kao što su banke i investicioni fondovi.
Kupovina akcija koja ne obuhvata više od 10% akcija sa pravom glasa. U SAD ako se kupi više od 10% akcija, onda je to
direktna strana investicija.
Velike državne institucije bile su portfolio. Najveći dio stranih investicija prije Prvog svjetskog rata su bile portfolio.
1. Dolazile su ugl. Iz Velike Britanije,
2. Plasirane u izgranju željeznica,
3. Osvajanje novih zemalja i
4. Novih izvora sirovina u kolonijama.

Direktne investicije predstavljaju realne investicije u proizvodne faktore: u kapitalna dobra, u zemlju ili u zalihe, gdje se
investitor uključuje kako u investiranje tako i u menadžment, zadržavajući pri tome kontrolu nad upotrebom plasiranog
kapirala. Ove investicije obično nastaju kada firma otvara filijalu ili kada preuzima kontrolu nad drugom firmom (npr.
kupovinom većinskog paketa akcija). U svijetu uglavnom ih preduzimaju multinacionalne kompanije iz oblasti prerađivačke
industrije, eksplotacije sirovina ili iz oblasti usluga.

19. Neki podaci o međunarodnim tokovima kapitala?

Moris Obstfeld i Alen Tejlor su analizirali međunarodno kretanje kapitala u periodu od 1860.-2000.godine. Poslije 1870.
godin London postaje središte međunarodnog kretanja kapitala. Fiksni devizni kurs je privredi davao potrebnu disciplinu.
Kamatne stope između zemalja su pokazivale tendenciju ujednačavanja a međunarodni tokovi kapitala su bili u usponu.
Međunarodnu trgovinu je sve do početka 1.Svjetskog rata karakterisao izvoz industrijskih proizvoda iz razvijenih zemalja
u zamjenu za sirovine iz kolonija. Tokom 20ih godina ispoljene su aktivnosti u svijetu u cilju obnavljanja međunarodnog
finansijskog tržišta. Jedna od tih mjera je povratak Britanije na zlatni standard 1925.godine. Od 1925.-1930. se zapaža porast
mobilnosti kapitala. Poslije 1. Svjetskog rata mijenja se uloga pojedinih zemalja na međunarodnom tržištu kapitala. SAD
su 1929. pretekle V.Britaniju i postale vodeći izvoznik kapitala. Evropske zemlje su bile značajni uvoznici kkapitala a
mnoge zemlje su zapale u probleme otplate duga, pa su koristile kratkoročne pozajmice da bi vraćale strane dugove.
Period od 1914.-1945.god. je obilježen razaranjem globalne ekonomije. Svjetska privreda se kretala u pravcu autarkije, a
međunarodne cijene i kamatne stope su bile potpuno nesinhronizovane. Oživljavanje dinamike međunarodnog kretanja
kapitala je trajalo do izbijanja Velike ekonomske krize 1929.godine.
1932. godine Međunarodna reparaciona komisija je u Lozani odlučila da se reparacije potpuno ukinu, a time je Njemačka
isplatila samo manji dio procjenjene ratne štete.
Obnova Zapadne Evrope i Japana završena je do početka 1950-ih kada je uvedena i konvertibilnost evropskih valuta, što je
dovelo do formiranja deviznog tržišta kao osnove za aktiviranje mehanizma privatnog međunarodnog kreditiranja.
Dinamičan rast tokova kapitala išao je u korak sa rastom svjetske privrede.

20. Motivi međunarodnih tokova kapitala?

Osnovni motiv međunarodnih portfolio investitora je da zarade u inostranstvu veći prinos nego što bi mogli da zarade kod
kuće. Stoga će rezidenti jedne zemlje kupovati obveznice neke druge zemlje, ukoliko prinosi na obveznice u toj drugoj
zemlji budu veći. Tokovi kapitala su dvostrani – ako su prinosi na HOV u jednoj zemlji viši nego u drugoj, to može da
objasni odliv kapitala iz jedne zemlje u drugu, ali ne bi moglo da objasni simultani priliv kapitala iz te druge zemlje.
Postojanje dvosmjernih međunarodnih portfolio investicija može da se objasni: diverzifikacijom rizika i neizvjesnošću.
Motivi za direktne strane investicije
Prvi razlog je to da mnoge korporacije često posjeduju neko ekskluzivno znanje ili upravljačku vještinu koju investitori žele
da zadrže pod direktnom kontrolom. To uključuje horizontalnu inerciju, odnosno pokretanje proizvodnje onih proizvoda
koji se također proizvode i kod kuće. Napredne tehnološke firme ne žele da prodaju licencu, jer žele da zadrže potpunu
kontrolu nad patentima.
Drugi razlog je da se obezbjedi kontrola nad snabdjevanjem neophodnim repromaterijalom i tako osigura kontinuitet ponude
uz najniže moguće troškove. To je vertikalna inercija.
Treći razlog jeste da investitori izbjegnu da se na njihove proizvode u toj zemlji plaća carina ili da budu predmet restrikcija
druge vrste – to su tržišne distorzije ili poremećaji. Kao i slučaju portfolio investicija, imamo i dvostrane direktne strane
investicije.

21. Efekti međunarodnih tokova kapitala na blagostanje?

Efekti međunarodnih tokova kapitala na blagostanje su: vrijednost graničnog proizvoda kapitala u zemljama 1 i 2 i ukupni
fond kapitala u zmeljama 1 i 2.
Ostali efekti: Strane investicije će smanjivati nivo zaposlenosti u zemlji porijekla, dok će povećavati zaposlenost u zemlji
domaćina što će naići na otpor sindikata u Zemlji 1 i na podršku sindikata u Zemlji 2. Međ.tokovi kapitala također utiču i
na platne bilanse. Početni transfer kapitala i povećani rashodi u zemlji porijekla će vrlo vjerovatno biti ublaženi rastom
izvoza kapitalnih dobara, rezervnih dijelova i drugih proizvoda koje će investitor uvoziti iz svoje zemlje, čemu će se uskoro
pridružiti i povratni tokovi profita iz zemlje domaćina u zemlju porijekla strane investicije. Dok je trenutni efekat na bilans
plaćanja negativan na zemlju porijekla, a pozitivan na zemlju domaćina, dugoročni efekti su neizvjesni. Posljedica
međunarodnog kretanja kapitala je i da iznos prikupljenog poreza pada u zemlji porijekla a raste u zemlji domaćina.
Investicije će uticati i na odnose razmjene, a zemlje mogu izgubiti i poziciju tehnološkog lidera, dok zemlja domaćin može
izgubiti punu kontrolu nad svojom privredom ili mogućnošću da vodi nezavisnu ekonomsku politiku.

22. Multinacionalne kompanije?

Multinacionalne kompanije (MNK) su firme koje posjeduju, kontrolišu ili upravljaju proizvodnim pogonima u više zemalja.
Danas se u MNK proizvodi oko 25% svjetskog autputa, a međukompanijska razmjena se procjenjuje na jednu trećinu
ukupne svjetske razmjene u prerađivačkoj industriji. Osnovni razlog postojanja MNK leži u konkurentskoj prednosti koju
ima onaj ko posjeduje globalnu proizvodnu i distributivnu mrežu. Konkurentska prednost MNK se zasniva na ekonomiji
obima i proizvodnji, finansijskim kanalima, istraživanju i razvoju, kao i u procesu prikupljanja tržišnih informacija. MNK
će smanjivati svoje poreske obaveze tako što će vještački snižavati cijene proizvoda koje izvoze iz zemalja gdje su porezi
visoki, dok će istovremeno u te zemlje slati komponente čije će cijene vještački podizati – to su transferne cijene koje nastaju
u međukompanijskoj razmjeni, što se ne može desiti prilikom razmjene među nezavisnim firmama koje posluju po tržišnim
uslovima.

23. Međunarodne migracije radne snage: motivi i efekti na blagostanje?

Migracije radne snage nastaju kako iz ekonosmkih tako i iz neekonomskih razloga. Najveći broj migracija, naročito do kraja
Drugog svjetskog rata, bile su motivisane težnjom da se u inostranstvu zarade veće realne plate. Efekti migracije
visokoobrazovanih radnika će biti značajno različiti od onih koje izazivaju migracije nekvalifikovanog rada. U zemljama iz
kojih dolaze obrazovani migranti stižu optužbe za ogromne troškove za obrazovanje i obukutih radnika, samo da bi na kraju
posmatrali kako odlaze i kako sve koristi ostaju u zemljama u koje će otići. Kada najdinamičniji i najsposobniji mladi ljudi
odu, preostali kontingent radne snage u zemlji će svakako biti manje kvalitetan.
Razvijene zemlje često donose zakone kojima pospješuju „priliv mozgova“ iz nerazvijenih zemljalja, dok nekvalifikovanim
imigrantima postavljaju ozbiljna ograničenja. Postoji i problem ilegalnih doseljenika koji ozbijno utiču na raspodjelu
dohotka, smanjivajući nivo zarada nekvalifikovanih radnika u zemlji domaćinu.

24. Platni bilans – uvod?

Platni bilans predstavlja svedeni pregled svih transakcija koje rezidenti jedne zemlje obave sa rezidentima svih ostalih
zemalja svijeta, u određenom vremenskom periodu. Osnovni cilj vođenja platnog bilansa jeste da se vlada obavijesti o stanju
zaduženosti zemlje i da joj se tako pomogne pri formulisanju mjera monetarne, fiskalne i spoljnotrgovinske politike. Platni
bilans obuhvata:
1. bilans tekućih transakcija (tekući bilans) i
2. bilans kapitalnih transakcija.
Međunarodna transakcija je razmjena dobara, usluga ili aktive između rezidenta jedne i ostalih zemalja svijeta.
Platni bilans mora uvijek biti u ravnoteži jer se tekući i kapitalni račun uvijek uravnotežuju,ako jedan iskazuje suficit,drugi
mora iskazati deficit. U slučaju deficita platnog bilansa pokrivanje se može vršiti:
✓ domaćih deviznih rezervi
✓ zaduživanjem u inostranstvu.
Platni bilans ima vremensku dimenziju – to je tok dobara, usluga, poklona i aktive koji se odvija između rezidenta jedne i
ostalih zemalja svijeta u određenom vremenskom periodu, obično u toku kalendarske godine.
Zemlja može biti neto dužnik ili neto kreditor. Kumulirane obaveze/potraživanja zemlje prema inostranstvu po osnovi
zaduživanja prikazuje bilans međunarodne zaduženosti, koja među ostalim upozorava na osjetljive stavke npr. kratkoročni
dug prema inostranstvu koji se mora brzo likvidirati.

25. Principi pravljenja platnog bilansa?

Međunarodne transakcije se razvrstavaju na dugovanja i potraživanja. U potraživanja spadaju transakcije koje su vezane
za priliv novca. Dugovaranja su transakcije vezane da odliv novca po osnovu plaćanja strancima.
Dugovanja: Potraživanja:
✓ uvoz dobara i usluga ✓ izvoz dobara i usluga
✓ jednostrani transferi – pokloni strancima ✓ jednostrani transfer – pokloni od stranaca
✓ odliv kapitala ✓ priliv kapitala - krediti

Priliv kapitala može uzeti jedan od dva oblika: Rast inostrane aktive u zemlji i Smanjenje domaće aktive u inostranstvu.
Odliv kapitala se može odvijati kroz: Rast domaće aktive u inostranstvu i Pad strane aktive u zemlji.

Dvojno knjigovodstvo
Svaka transakcija se bilježi dva puta, jednom kao dugovanje,a drugi put kao potraživanje istog iznosa. Npr. Pretpostavimo
da neka BiH firma izveze robu u vrijednosti od 500KM, što će joj biti plaćeno za tri mjeseca. Sam izvoz se bilježi na
potražnoj strani računa, jer će stranci toliko platiti. Samo plaćanje se onda unosi na dugovnu stranu kapitalnog računa jer je
to odliv kapitala iz BiH.
Potražuje (+) Duguje (-)
Izvoz robe 500 KM
Odliv kapitala 500 KM

26. Platni bilans BiH?

Sve transakcije se stvarstavaju u tri grupe: tekuće transakcije, kapitalne transakcije i finansijske transakcije. Grupisanem
ovih transakcija dobijaju se tri podbilansa, odnosno tri računa platnog bilansa:
1. tekući račun, odn.tekući bilans ili bilans tekućih transakcija
2. račun kapitala i
3. račun finansijskih transakcija.
Tekući račun registruje tokove izvoza i uvoza robe, usluga i dohotka, transfere i poklone domaće vlade i rezidenata upućene
inostranim rezidentima i vladama, pa se, u tom kontekstu, sastoji od četiri osnovna podračuna:
✓ Izvoza i uvoza roba ✓ Transakcija dohotka i
✓ Izvoza i uvoza usluga ✓ Jednostranih tekućih transfera.

Na računu kapitala se knjiže kapitalni tranferi i prodaja i kupovina nefinansijske aktive. Glave komponente ovog
podbilansa su otpis duga i transferi migranata.

Finansijski račun je podijeljen na dva podračuna:

✓ Tokove investicija i
✓ Transakcije zajedničkih rezervi.
Tokovi investicija obuhvataju strane direktne investicije (kretanje kapitala iz jedne u drugu zemlju sa ciljem kupovine ili
izgradnje novog preduzeća), portfolio investicije (priliv kapitala iz inostranstva kao i odliv kapitala iz zemlje za kupovinu
preduzeća u inostranstvu) i ostale investicije (različiti oblici kratkoročnih i dugovorčnih trgovinskih kredita, prekogranični
zajmovi, valutni i bankarski depoziti, itd).
Rezervna sredstva su ona inostrana sredstva koja su kontrolisana od strane monetarnih vlasti i raspoloživa su monetarnim
vlastima za potrebe finansiranja platnog bilansa za intervencije na tržištima valuta radi uticaja na kurs domaće valute. U
transakcije zajedničkih rezervi se registruju transakcije kupoprodaje zvaničnih rezervi centralne banke a to su: devizne
rezerve, monetarno zlato, specijalna prava vučenja, rezervna pozicija u MMF-u i ostala aktiva.
Ukupan saldo finansijskog računa se naziva neto kreditiranje / neto pozajmljivanje. Evidentiranje svih stavki platnog bilansa
je zasnovano na principu dvostrukog knjiženja pri čemu se sve razlike između ukupnog priliva i odliva u neto iznosu
iskazuju kao greške i propusti. One su posljedica neadekvatnog ili netačnog vrednovanja transakcija.

Centralna banka Bosne i Hercegovine (CBBiH) je objavila podatke o platnom bilansu za 2018. godinu, prema kojima je
došlo do smanjenja deficita tekućeg računa za 98,8 miliona KM ili 6,7%, te je na računu tekućih transakcija s inostranstvom
ostvaren deficit u iznosu od 1,38 milijardi KM. Uvoz i izvoz u 2018. God su zabilježili stope rasta 6,0 i 7,6 % respektivno.
Na kapitalnom računu u 2018. Godini su ostvareni prihodi po osnovu donacija i pomoći u iznosu od 310 miliona KM, što
je za 8,3 miliona KM više u odnosu na 2017.godinu. Ukupan priliv sredstava je bio veći od deficita tekućeg računa, te je
došlo do porasta rezervne aktive u iznosu 1,11 milijardi KM.

27. Međunarodna investiciona pozicija?

Međunarodna investiciona pozicija mjeri ukupni iznos i raspodjelu domaće aktive jedne zemlje u inostranstvu kao i spoljnu
aktivu u posmatranoj zemlji na kraju godine. Na taj način međunarodna investiciona pozicija odražava koncept fonda.
M.invesitiona pozicija može se iskoristiti za projektovanje budućih tokova dohotka kao i tokova plaćanja stranim
investitorima lociranim u zemlji. Dodavanjem tokova kapitala ostvarneih tokom godine na postojeću međunarodnu
investicionu poziciju sa kraja prethodne godine, trebali bi dobiti međunarodnu investicionu poziciju na kraju tekuće god.

28. Funkcije deviznog tržišta?

✓ Susretanje ponude i tražnje deviza/Kupoprodaja deviza
✓ Organizovano tržište – devizna berza
✓ Optimalna alokacija deviza
✓ Faktori: Ekonomska politika, privredna i politička situacija
✓ Kotacije banaka.

29. Devizni kursevi?

Devizni kurs je cijena po kojoj se jedna nacionalna valuta razmenjuje za drugu i on uspostavlja vezu između nivoa cijena u
zemlji i inostranstvu. Na bazi deviznog kursa, inostrane cijene se preračunavaju u domaću valutu, a domaće cijene iskazuju
u devizama. Postoje dva načina izražavanja:
✓ DIREKTNO NOTIRANJE (Američki termin – American terms) - devizni kurs se iskazuje kroz cijenu jedinice
strane valute u domaćoj valuti
✓ INDIREKTNO NOTIRANJE (Evropski termin – European terms) - devizni kurs se iskazuje kroz cijenu jedinice
domaće valute u stranoj valuti.

Zakon jedne cijene znači da ako su dva dobra (roba) identična, ona moraju biti prodavana po istoj cijeni bilo gdje u svijetu.
Opšti nivo cijena konvertovan u zajedničku valutu će biti isti u svakoj zemlji. Devizni kurs bilo koje dve valute odražava
promjene u nivou cijena dvaju država.

Postoje:
✓ REALNI: kurs koji izjednačava opšti nivo cijena u zemlji sa opštim nivoom cijena u inostranstvu, koji obezbjeđuje
paritet kupovne moći.
✓ RAVNOTEŽNI: kurs pri kome se osigurava uravnoteženost platnog bilansa, odnosno ujednačavanje ponude i tražnje
deviza, naziva se ravnotežnim deviznim kursom. U širem ekonomsko političkom smislu, to je devizni kurs koji
obezbjeđuje ravnotežu platnog bilansa (1) u dužem vremenskom periodu, (2) uz očuvanje unutrašnje ravnoteže i (3)
bez abnormalnih trgovinskih i deviznih ograničenja.

Prema načinu njihovog utvrđivanja razlikuju se fiksni i promjenjivi (fluktuirajući ili plivajući) devizni kursevi.
Prema tome da li se istovremeno primenjuje više kurseva ili jedan, mogu biti jedinstveni i višestruki (diferencijalni) devizni
kursevi.

30. Promptni i terminski kursevi, svopovi, fjučersi i opcije?

Promptni: Kupoprodaja deviza odmah ili u roku od 2 dana
Terminski: na rok od 1 mjeseca do jedne godine
Swap poslovi
Interesna arbitraža – kamatne stope i devizni kursevi
31. Kamatna arbitraža i efikasnost deviznog tržišta?

32. Evrovaluta ili ofshore finansijska tržišta?

33. Teorija pariteta kupovne moći?

Teorija pariteta kupovne moći je ponovo postala aktuelna nakon Prvog svjetskog rata zahvaljujući švedskom ekonomisti
Gustavu Kaselu. On je pokušao da procjeni ravnotežnu vrijednost deviznog kursa čijom bi se primjenom zemlje mogle
vratiti na zlatni standard. Postoje dvije varijante teorije:
1. Teorija apsolutnog i
2. Teorija relativnog pariteta kupovne moći.

Teorija apsolutnog pariteta kupovne moći govori da je ravnotežni devizni kurs između dvije valute jednak odnosu nivoa
cijena u dvjema zemljama: R = P / P* gdje je R: devizni ili promptni kurs, a P i P* su respektivno opšti nivo cijena kod
kuće i u inostranstvu. To je zakon jedne cijene, jedna roba treba da ima istu cijenu u obje zemlje kada se izrazi u istoj valuti.
Ovdje postoje problem što se akcenat stavlja na devizni kurs, dok se tokovi kapitala u potpunosti zanemaruju. Na taj način
bi zemlja koja ima odliv kapitala imala deficit na tekućem računu, a zemlja sa prilivom kapitala suficit, a trebalo bi obrnuto.

Teorija relativnog pariteta kupovne moći govori da promjena deviznog kursa treba da bude proporcionalna relativnoj
promjeni nivoa cijena u dvjema zemljama u istom periodu. Ako supskriptom 0 obilježimo bazni period, a supskriptom 1
označimo tekući period, teorija relativnog pariteta kupovne moći će glasiti:
𝑃1 /𝑃0
𝑅1 = ∗ ∙𝑅
𝑃 1 /𝑃∗ 0 0

Gdje su R1 i R0 respektivno devizni kurs u periodu 1 i u baznom periodu. Postoje određene poteškoće:
1. Promjene prepreka slobodnoj trgovini, kao i postojanje državnih intervencionističkih politika vodi odbacivanju teorije
2. Valša-Samjuelsonov efekat – produktivnost rada u sektoru razmjenljivih dobara u razvijenim zemljama je mnogo veća
ali istovremeno potpuno ista u sektoru nerazmjenljivih dobara u mnogim granama, pa su i cijene razmjenljivih dobara
sistematski veće nego u zemljama u razvoju.
3. Pošto opšti indeks cijena uključuje kako cijene razmjenljivih tako i cijene nerazmjenljivih dobara, (a cijene
nerazmjenljivih dobara se ne izjednačavaju kroz međunarodnu razmjenu), teorija relativnog pariteta kupovne moći će pri
ocjeni deviznih kurseva precjenjivati devizni kurs u razvijenim, a potcjenjivati ga u nerazvijenim zemljama.

34. Monetarni pristup platnom bilansu i deviznom kursu?

Monetarni pristup platnom bilansu su krajem 1960ih godina u analizu uveli Robert Mandal i Hari Džonson. On predstavlja
proširenje monetarističkog pristupa čikaške škole na međunarodnu ekonomiju. Monetarni pristup započinje tvrdnjom da je
tražnja za nominalnim novčanim sredstvima Md pozitivno korelirana sa nivoom nacionalnog dohotka Y i na dugi rok je
stabilna. Na taj način jednačina tražnje za novcem se može napisati kao: Md = kPY gdje je:
Md – količina traženog novca tj. nominalnih novčanih sredstava
k – željeni odnos nominalnog novca i nominalnog nacionalnog dohotka
P – domaći nivo cijena
Y – realni autput a
PY – nominalni nacionalni dohodak ili autput (BDP).

Sa druge strane, ponuda novca Ms u nekon zemlji je definisana relacijom: Ms = m(D+F) gdje je:
Ms – ponuda novca u zemlji
m – monetarni multiplikator
D – domaća komponenta primarnog novca jedne zemlje
F – međunarodna ili inostrana komponenta primarnog novca.
D + F – primarni novac zemlje ili vrući novac.

Polazeći od uslova ravnoteže Md=Ms rasta tražnje za novcem može biti zadovoljen ili rastom domaćeg primarnog novca D
ili prilivom deviznih rezervi ili platnobilansnim suficitom F. Ako monetarne vlasti ne povećaju D, višak tražnje bit će
zadovoljen iz F. S druge strane rast D će pri nepromjenjenoj tražnji novca Md otići iz zemlje, što će izazvati pad F.
kPY je konstantno. kpY = m(D+F)

Prema tome, suficit u pl.bilansu je rezultat viška tražnje za novcem koji ne pokrivaju domaće monetarne vlasti, a
Deficit u pl.bilansu je rezultat viška ponude novca koji monetarne vlasti nisu korigovale.

Monetarni pristup pri fleksibilnom deviznom kursu

Pri fleksibilnom deviznom kursu platnobilansna neravnoteža se koriguje kroz mehanizam automatskih promjena deviznog
kursa. Na taj način država zadržava kontrolu nad ponudom novca i monetarnom politikom. Platnobilansni deficit vodi
automatskoj depresijaciji valute, a suficit apresijaciji valute.
𝑀𝑠 𝑘 ∗ 𝑌 ∗
𝑅=
𝑀∗ 𝑠 𝑘𝑌

Promjene R proporcionalne su promjenama u Ms i inverzno proporcionalne promjenama Ms*

Kamatni diferencijal između dvije zemlje bit će jednak očekivanoj promjeni kursa između dvije valute: i-i* = OA
Ako je i > i* prinosi su viši u SAD i očekuje se da euro apresira, tj. da dolar depresira.

35. Model uravnoteženog portfolia i devizni kurs?

Pristup uravnoteženog portfolija se razlikuje od monetarnog pristupa po tome što se domaće i inostrane obveznice ne
smatraju savršenim supstitutima i što se devizni kurs određuje u procesu uravnoteženja ponude i potražnje za finansijskom
aktivnom u svakoj zemlji. Motiv državanje obveznica je prinos, ali one također nose i rizik od deprecijacije strane valute,
što izaziva kapitalni gubitak kada se taj iznos novca konvertuje u stranu valutu. Ovaj model se zove pristup uravnoteženog
portfolija zato što investitori drže diversifikovan i uravnotežen model finansijske aktive. Ako investitori budu tražili više
inostranih obveznica, tražnja za stranom valutom raste i to izaziva rast deviznog kursa. S druge strane, ako investitor prodaje
inostrane obveznice, ponuda strane valute raste i to izaziva pad deviznog kursa, tj.apresijacija domaće valute.
Stoga, uslov nepokrivenog kamatnog pariteta se mora proširiti tako da uključi premiju na rizik (PR) koji proističe iz:
1. Neočekivanih promjena deviznog kursa – rizik valute i
2. Ograničenja koje strane zemlje stavljaju na transfer zarada – rizik zemlje.

i – i* = OA – PR Jednačina ukazuje da kamatna stopa u zemlji (i) mora biti jednaka:

i = i* + OA -PR 1. Kamatnoj stopi u inostranstvu (i*)
2. plus očekivana apresijacija strane valute eura u odnosu na domaću valutu dolar OA
3. minus premija na rizik na držanje stranih obveznica PR.

U ovom modelu dodatne varijable od koje zavise M, D i F su:

1. Očekivane promjene deviznog kursa
2. Premija na rizik PR
3. Nivo realnog nacionalnog dohotka ili autputa Y
4. Domaći nivo cijena P i
5. Bogatstvo rezidenta te zemlje W.

36. Dinamika deviznog kursa?