TRGOVINSKA POLITIKA

Trgovinska politika je skup ekonomsko-političkih mjera neke zemlje kojima se diskriminira roba
kojom se trguje preko granice. Tako može biti:

- diskriminacija protiv uvoza (protekcionizam): carine, kvote, antidamping

- diskriminacija protiv izvoza: izvozne pristojbe
- diskriminacija protiv stranih investitora: kapitalne kontrole
- diskriminacija protiv stranih radnika: vize, kvalifikacijska selekcija
- diskriminacija u korist izvoza: izvozne subvencije
- diskriminacija u korist uvoza: precijenjena valuta.

Ima zagovornika potpunog liberaliziranja trgovine, ali i onih koji se zalažu za ograničavanje
trgovine. U prethodnim poglavljima pokazani su probitci od slobodne trgovine, ali u realnosti
sve države interveniraju u većoj ili manjoj mjeri odnosno postoje razdoblja jače liberalizacije i
razdoblja jačeg protekcionizma u medunarodnoj razmjeni. Protekcionizam se opravdava
potrebom zaštite inozemne konkurencije dok se ne postigne konkurentnost, odnosno
provođenjem strateške trgovinske politike. Jedan od argumenata za uvođenje protekcionizma je
mogućnost povećanja blagostanja, no postoje i brojni drugi o kojima govorimo poslije.

Ono o čemu treba odlučiti vezano za trgovinsku politiku jest provoditi li aktivnu ili pasivnu
zaštitnu politiku te udovoljiti li kriterijima zaštitne politike, što često u praksi nije bio slučaj.
Najvažniji kriteriji zaštitne politike jesu:
 kvalitativni kriterij
 kvantitativni kriterij
 instrumentalni kriterij
 vremenski kriterij.

Kvalitativni kriterij bi trebao odgovoriti na pitanje što štititi, odnosno koje proizvode ili sektore
proizvodnje.
Kvantitativni se svodi na odgovor na pitanje koliko visoku stopu zaštite uvesti. Nadalje, potrebno
je odlučiti kojim instrumentima štititi (instrumentalni kriterij) te kako dugo štititi, mijenjati
intenzitet zaštite ili ne (vremenski kriterij).

Često možemo čitati i o trgovinskom ratu medu zemljama. Jedan od primjera smo mogli pročitati
i u Vjesniku (2. ožujka 2006.) o trgovinskom ratu SAD-a i EU-a. Nakon Što je WTO objavio da
su američke kompanije, među njima Boening i Microsoft, rabile nedopustive porezne olakšice,
EU je upozorio da bi mogao obnoviti sankcije na uvoz američke robe — čelika, papira, tekstila i
poljoprivrednih proizvoda. EU nije htio prihvatiti sustav poreznih olakšica koji američkim
izvoznicima daju nepoštenu prednost pred europskim suparnicima.

1.1. Instrumenti trgovinske politike i argumenti za zaštitu

Brojni su instrumenti trgovinske politike i često se dijele na carinske i necarinske. Odabir
adekvatnog instrumenta obično se svodi na izbor između carina te necarinskih ograničenja:
izvoznih pristojbi i subvencija, uvoznih kvota, izvoznih ograničenja, provizija i poreza na
uvoznu robu, kontrola robe, administrativnih procedura, pristojbi za carinsko evidentiranje,
pravila podrijetla robe i drugih (slika 1.1.).
Prilikom vođenja zaštitne politike i uvođenja raznih instrumenata zaštite često se rabi različita
argumentacija kojom se opravdava primjena određenog instrumenta. Ima različitih perspektiva s
kojih možemo analizirati argumente za zaštitu.
Ponajprije, to je nacionalna perspektiva — kad gledamo da nacija kao cjelina ima koristi od
zaštite;
također postoji i perspektiva pojedinačne industrije — kad pojedina industrija ima koristi od
zaštite.
Argumente za zaštitu možemo promatrati i sa stajališta faktora proizvodnje — kada posebni
faktor ima koristi od zaštite.
Postoji i svjetska perspektiva — kad je u žarištu svjetsko blagostanje koje se potencijalno može
povećati uvođenjem zaštite.
U literaturi se najčešće navode ovi argumenti za uvođenje zaštite u neko gospodarstvo:
— patriotizam
— zaštita od jeftinoga stranog radA
- izjednačivanje uvoznih i domaćih cijena
— povećanje državnih proračunskih prihoda
— redistribucija dohotka povećanje nacionalnog blagostanja
— popravljanje uvjeta trgovine
— nacionalna zaposlenost i smanjenje nezaposlenosti
— poboljšanje trgovinske bilance
— nacionalna sigurnost i obrana
— neuspjeh domaćeg tržišta zaštita mlade industrije
— smanjenje nezaposlenosti u specifičnoj industriji
— kompenziranje stranih izvoznih subvencija
— kompenziranje dampinških cijena (antidamping)
— carina u korist oskudnoga faktora proizvodnje
— carina da bi se smanjio strani monopolni profit
— zaštita okoliša, kulturnih i društvenih vrijednosti.

Slika 1.1. Instrumenti trgovinske politike

CARINA
UVOZNE KVOTE
IZVOZNE SUBVENCIJE
PRISTOJBE ZA CARINJENJE
KONTROLA ROBE
PODRIJETLO ROBE
DEVIZNA OGRANIČENJA
POREZ NA UVOZ

U nastavku nešto više o svakom od argumenata.

 Patriotizam kao argument zaštite
Brojni su primjeri u svijetu kad se patriotizam rabi kao argument uvođenja zaštite. Primjerice, u
SAD-u se rabio slogan Be American Buy American, ili u Hrvatskoj „Kupujmo hrvatsko” .
Međutim, navedeni slogani mogu biti marketinški slogani, ali ne i osnova za dobru trgovinsku
politiku. Potrošači žele uvoznu robu zbog veće mogućnosti izbora, bolje kvalitete ili nižih cijena,
a protekcionizam smanjuje mogućnost izbora i uzrokuje rast potrošačkih cijena. Tako
protekcionizam može često smanjiti nacionalno blagostanje, što tada nije patriotski.
 Zaštita protiv jeftinoga stranog rada
Jedan od argumenata uvođenja zaštite je i zaštita protiv jeftinoga stranog rada.
razmislimo malo, je li u redu da naše kompanije konkuriraju zemljama koje imaju niske plaće
Naime, u to smo se uvjerili i u prethodnim poglavljima, ali opet ističemo, rad nije jedini faktor
proizvodnje. Domaći radnici mogu biti plaćeni više jer imaju višu produktivnost. Ako su domaće
plaće više od stranih, domaći troškovi rada mogu biti niži ako se poveća produktivnost rada bi u
konačnici i trebao biti cilj. Ako to nije moguće, tada stranci imaju komparativnu prednost zbog
jeftinijeg rada.
• Zaštita kako bi se uvozne cijene izjednačile s domaćima
Uvodenje zaštite zato da bi se uvozne cijene izjednačile s domaćima element je pasivne zaštite,
iskrivljuje komparativne prednosti i eliminira racionalno načelo za trgovinu.
• Povećanje proračunskih prihoda drŽave
Povećanje proračunskih prihoda države bilo je u prošlosti jedan od važnijih argumenata za
uvodenje zaštite. Činjenica je da sve države trebaju prihode za svoju aktivnost te da se
instrumenti ograničenja vanjske trgovine poput carina i kvota mogu upotrijebiti kao izvori
proračunskih prihoda. Oporezivanje trgovine može biti privlačno jer je lako ubiranje prihoda.
• Redistribucija dohotka
Kasnije ćemo to detaljnije i analizirati, ali uvodenje carina redistribuira dohodak od potrošača
prema proizvodačima. Država može upotrijebiti trgovinsku politiku da pomogne siromašnima
primjerice, uvodenjem carine na „luksuzne” proizvode oporezuje bogate ili uvođenjem izvoznog
poreza na „nužne” proizvode zadržava proizvode u zemlji i djeluje na smanjenje cijena.
• Carina za povećanje nacionalnog blagostanja i poboljšanje uvjeta trgovine
Carine i kvote mogu poboljšati nacionalno blagostanje na teret inozemstva ako je zemlja
dovoljno velika, jer na taj način može poboljšati svoje uvjete trgovine. Tvrdi se da carina može
povisiti nacionalno blagostanje koje proizlazi iz poboljšanja nacionalnih uvjeta trgovine koji se
mjere odnosom izvoznih i uvoznih cijena (P /P Koristi se ostvaruju na teret trgovinskog partnera,
tzv. „osiromašivanje susjeda”. Dogada se zbog toga što carina smanjuje svjetsku žnju za
uvoznom robom. Samo velika zemlja može uspješno primijeniti taj argumenť Medutim, količina
uvoza pada s uvođenjem carine što smanjuje blagostanje, ali postoji optimalna carina' odnosno
carinska stopa kojom se postiže najviše nacionalno blagostanje. potencijalni pro ako partner
odgovori sličnom mjerom što će smanjiti obujam trgovine i blagostanje s stanje slobodne
trgovine.
 Nacionalna zaposlenost i smanjenje nezaposlenosti
Carina može popraviti nacionalno blagostanje u doba depresije kada postoji uvođenje carine
pomiče potražnju od uvozne prema domaćoj robi te domaća in i zaposlenost. Međutim, moguća
odmazda trgovinskih partnera može izvoznom sektoru i tako poništiti koristi od uvođenja carine.
Domaći se smanjenja dohotka u zemlji partneru kao posljedica pada njezina izvoza zbog
uvedene carine na njezine proizvode. Carina može dovesti do aprecijacije domaće valute, a
posljedica može biti smanjenje poslova u izvoznim i uvozno konkurentnim industrijama. Bolje je
upotrijebiti monetarnu i fiskalnu politiku koje izravno djeluju na zaposlenost i nezaposlenost.
Često se kao argument za uvođenje zaštitnih mjera poput carina i kvota navodi kako carine i
kvote Čuvaju zaposlenje, no, jednako tako, ograničavanje uvoza otežava izvoz, tako da se gube
druga zaposlenja.
  Carina za popravljanje trgovinske bilance
Argument polazi od toga da će uvođenje carine popraviti trgovinsku bilancu smanjenjem uvoza
bez utjecaja na izvoz. Opet moramo napomenuti kako postoji moguća odmazda trgovinskog
partnera na uvođenje ili povećanje carine. Carina smanjuje strani izvoz i dohodak te tako
smanjuje i domaći izvoz. Ako je uvozna roba input u domaću izvoznu robu, tada će također
padati domaći izvoz. Uvođenje carine može rezultirati aprecijacijom domaće valute koja
poništava pozitivne efekte carine te smanjuje domaći izvoz i povećava domaći uvoz. Mogu se
stvoriti inflacijski pritisci u zemlji kako carina povećava potražnju za supstitutima uvozne robe
koji se proizvode u zemlji. Trgovinski deficit nastaje ako je domaća potražnja (C+I+G) veća od
domaće proizvodnje Y. Bolje je smanjiti potražnju s fiskalnom i/ili monetarnom politikom.
 Argument nacionalne sigurnosti i obrane
Navodi se da su neke industrije posebno važne za nacionalnu sigurnost zbog proizvoda koje
proizvode ili znanja i iskustva koje razvijaju. Ako bi se dopustila slobodna trgovina tada bi
prevladao strani uvoz koji bi istisnuo domaće proizvođače ili smanjio domaću proizvodnju.
Tijekom rata može doći do prekida trgovine i uvoza strane robe. Bez postojanja odgovarajuće
ponude u zemlji smanjuje se nacionalna sigurnost. Carinskom zaštitom, industrija se održava
dovoljno snažnom da odgovori zahtjevima eventualne ratne opasnosti.
 Argumenti za zaštitu zbog neuspjeha domaćeg tržišta
Argument tržišnog neuspjeha temelji se na mogućnostima da je rad podzaposlen ili nezaposlen,
da Postoje pogreške na tržištu kapitala ili rada koje sprječavaju brzo kretanje resursa medu
sektorima te mogućnosti tehnološkog prelijevanja medu zemljama. To je teorija tzv. drugoga
boljeg rješenja, državna politika je poželjna na nekomu tržištu ako sva ostala tržišta prikladno
djeluju. Ne funkcioniraju li tržišta uspješno, državna politika može povećati društveno
blagostanje ako poništi efekte njihova neuspješnoga funkcioniranja. Međutim, pogreške
domaćeg tržišta bolje je korigirati drugim politikama nego trgovinskom. Usporedbe cost-benefit
analize subvencioniranja domaće proizvodnje i One o uvoznoj carini pokazuju da su domaće
subvencije puno efikasnije. Općenito, treba vidjeti odnosi li se argument na tržište rada, tržište
kapitala ili pitanja okoliša. Zaštitu treba prilagoditi drugim politikama vodeći računa o
troškovima zaštite. Tržišne pogreške je teško precizno identificirati, a time je teško pronaći
odgovarajući ekonomsko-politički odgovor. Ima li nesuglasja između eksperata za trgovinu, tada
posebne interesne skupine mogu iskorištavati trgovinsku politiku.
 Argument zaštite mlade industrije
Često možemo čuti i argument koji ima niže zaštite troškove mlade u industrije. inozemstvu, radi
privremena se o omogućivanju zaštita domaće rasta nove industrije zabranom uvoza koji ima
niže troškove u inozemstvu. Privremena zaštita domaće industrije treba omogućiti realizaciju
ekonomije obujma kako bi se postigli niži troškovi na razini svjetske konkurencije. Uvozna
carina znači da potrošači financiraju ekspanziju industrije, ali oni su istodobno i proizvođači za
zemlje i proizvođači u razvoju koji tako stvaraju zaposlenje i novi dohodak. Općenito se taj
argument navodi za zemlje u razvoju. Argument je valjan, ali je teško identificirati industrije
koje treba štititi, i empirijske analize ne upućuju na velike uspjehe. Alternativne politike za
postizanje cilja mogle bi biti vladine subvencije domaćoj industriji ili efikasnije tržište kapitala i
priljev izravnih ulaganja u izvozni sektor.
 Carina za smanjivanje nezaposlenosti u posebnoj industriji
Carina u posebnoj industriji povećava cijene i količine uvozno konkurentnog proizvoda.
Posljedica je povećanje zaposlenosti u posebnoj industriji, iako ukupna zaposlenost u zemlji rasti
ili padati. Postavlja se pitanje je li carina najefikasniji put za postizanje cilja i koja je alternativna
politika. Subvencioniranje proizvodnje ili zapošljavanja može biti drugi put do cilja.
 Carina za kompenziranje strane izvozne subvencije
Carina za kompenziranje strane izvozne subvencije opravdava se time da je subvencija
nepravedna prema domaćim proizvođačima robe. Uvođenjem carine kompenzira se prednost
stranih primatelja subvencije, ali više cijene plaćaju potrošači. Argument je valjan sa stajališta
svjetskog blagostanja ako subvencija omogućuje stranom poduzeću da izvozi robu u kojoj nema
komparativnu prednost. Rezultat su više domaće cijene za domaće potrošače.

 Carina za poništavanje efekata dampinga

Antidampinški argument za zaštitu polazi od toga da je damping stranih poduzeća (umjetno
snizivanje cijena kako bi se povećala konkurentnost) nepravedan i Štetan za domaće
proizvođače. Uvođenjem carine kako bi se kompenzirala cjenovna razlika (antidampinška
pristojba) uklanja se nepravedna cjenovna prednost stranog poduzeća.
 Carina da bi se smanjio strani monopolni profit
U slučaju strateške trgovinske politike zagovara se uvođenje carine na uvozne proizvode koje
prodaje strani monopolist. S obzirom na to da ne postoji globalna antimonopolna politika,
monopolisti izvlače monopolnu rentu od zemlje uvoznice te se u tim uvjetima politika slobodne
trgovine ne pokazuje optimalnom za tu zemlju pa ona upotrebljava carine da izvuče monopolni
profit Od stranih monopolista (engl. rent-snatching argument) ili da se profit usmjeri od stranih
prema domaćim konkurentima (engl. rent-switching argument). I Monopolist će reagirati na
uvođenje carine smanjenjem prodaje i povećanjem cijene proizvoda. Međutim, ako je povećanje
cijene manje nego iznos carine zemlja Će zahvatiti dio monopolne rente, a Što ovisi i o
elastičnosti potražnje.
 Carina u korist oskudnoga faktora proizvodnje
Ako je to cilj, carina na uvoznu robu povećava prinos na oskudniji faktor proizvodnje u zemlji i
redistribuira dohodak od vlasnika relativno obilnijega faktora prema vlasnicima relativno
oskudnijega faktora. Međutim, zemlja kao cjelina podnosi teret, a oskudni faktor ima koristi.
Efikasniji put za postizanje cilja bilo bi izravno oporezivanje obilnoga faktora i usmjeravanje
prihoda prema oskudnom faktoru. Također ako faktori nisu potpuno mobilni, tj. relevantan je
model specifičnoga faktora, tada taj argument ne vrijedi. Carina samo povećava prinos na
uvozno specifičan faktor.

Navedeni argumenti za uvođenje zaštite u neko gospodarstvo povezani su s brojnim interesima

kao i lobijima. Empirijska istraživanja provedena u razvijenim zemljama pokazala su da su
interesni pritisci stvarni određujući čimbenici trgovinske politike.2 Lobiranje za zaštitu i
zajednička akcija jači su ako je grupa mala (manji broj poduzeća), dobro organizirana, ako je
veći broj zaposlenih, ako je veća regionalna koncentracija, ako je izražena nemobilnost faktora
proizvodnje, a koristi od akcije dosta veliki.

Industrije ili faktori proizvodnje koji su visoko organizirani imaju veće izglede za trgovinsku
zaštitu nego slabo organizirane grupe. U industrijskim zemljama je vjerojatnije da će zaštitu
dobiti radno intenzivne industrije s nekvalificiranim radom, nisko plaćenim radnicima koji imaju
velike teškoće da pronađu alternativno zaposlenje. Jednako tako, industrije koje proizvode
finalnu potrošnu robu, nasuprot intermedijarnim dobrima, imaju veću pregovaračku snagu i
dobivaju višu zaštitu. Također, industrija Će vjerojatno biti zaštićena sada ako je bila zaštićena u
prošlosti (status quo). Uočljivo je i da industrije s velikim brojem radnika koji su geografski
decentralizirani dobivaju veću zaštitu (glasačka snaga po regijama).
Grossman i Helpman su razvili mikromodel endogenog stvaranja zaštitne politike pod utjecajem
industrijskih lobija koji nastoje lobirati u političara i osigurati što veću zaštitu za svoje članove.
Model je nazvan „zaštita na prodaju„ (engl. protection for sale).

1.2. Carine kao instrument trgovinske politike

1.2.1. Stope carinske zaštite
Carinska se zaštita provodi primjenom carinskih stopa na vrijednost uvezene robe (carinsku
osnovicu), a prema carinskoj tarifi. Ako se ukupno naplaćeni prihodi od carina stave u odnos s
vrijednošću uvezene robe u nekom razdoblju, može se doći do stope ostvarene carinske zaštite.
Također su u upotrebi sljedeće stope carinske zaštite:
- neponderirana prosječna carinska stopa
- ponderirana prosječna carinska stopa
- prohibitivna nominalna carinska stopa
- efektivna stopa zaštite.

Neponderirana prosječna carinska stopa ne uzima u račun relativno značenje svake robe razliku
od ponderirane prosječne carinske stope gdje je svaka carinska stopa za pojedinu robu
ponderirana udjelom pojedine robe u uvozu zemlje. Prohibitivna nominalna carinska stopa je
takva stopa koja je toliko visoka da spriječi uvoz robe u zemlju. Efektivna stopa zaštite uzima u
obzir promjene u dodanoj vrijednosti pojedinoga sektora (relativno prema slobodnoj trgovini)
zbog uspostavljene strukture zaštite intermedijarnih i finalnih proizvoda.

1.2.2. Koncepti carinske zaštite

Prema Cordenu četiri su koncepta carinske zaštite:
• nominalna zaštita
• efektivna zaštita
• neto efektivna zaštita
• totalna zaštita.

Nominalna zaštita pokazuje kakav je utjecaj nominalne carinske stope (eksplicitne carine) na
domaće cijene proizvoda i na obujam i strukturu potrošnje u zemlji s obzirom na stanje slobodne
trgovine bez trgovinske politike države.
Nominalna carinska stopa (t) jest:
t = p' – p / p
gdje je:
p ' cijena koja uključuje carinu
p cijena na slobodnom tržištu.
Stopa nominalne zaštite mjeri postotak povećanja domaće cijene zbog carine i utjecaj na
potrošnju. Primjerice: 10% carinska stopa znači da domaća cijena ima 10%-tnu zaštitu od
stranog uvoza jer uvozna cijena raste za 10%.
Unatoč velikom broju necarinskih zaštitnih instrumenata, carinska tarifa je najrasprostranjeniji
instrument trgovinske politike. Carinska stopa ad valorem obično označuje vrstu indirektnog
poreza, njezina visina u postotku vrijednosti uvezene robe definirana je od strane fiskalnih vlasti
(Obično ministarstva financija) i kao takva objavljuje se u obliku tablica carinske tarife.
Postoje razlozi zbog kojih nije jednostavno utvrditi stupanj nominalne zaštite:
 postojanje necarinskih zaštitnih instrumenata
 izuzeća i olakšice s obzirom na definiranu carinsku tarifu
 prohibitivne carinske stope
 problemi agregiranja podataka.

Nominalna carinska zaštita utječe na promjenu strukture potrošnje putem povećanja cijena
proizvoda i na rast rentabilnosti proizvodnje tih proizvoda u zemlji. Da bi se utvrdio carinske
zaštite na pojedine sektore potrebno je uzeti u obzir ne samo stope nominalne Utjecaj zaštite
finalnih proizvoda sektora nego i nominalne stope carine na intermedijarne proizvode koji se
rabe za proizvodnju finalnih proizvoda. Carinama na intermedijarne proizvode povećava se
cijena intermedijarnih proizvoda i time utječe na stupanj zaštite sektora. Da se ustanovi utjecaj
strukture carinske zaštite na pojedine sektore primjenjuje se koncept efektivne zaštite izračunom
stope efektivne zaštite.
Stopa efektivne zaštite (e) jest:
e = v' – v / v
gdje je:
v' dodana vrijednost po jedinici outputa, uključujući carinu,
v dodana vrijednost po jedinici outputa u uvjetima slobodne trgovine.

Stopa efektivne zaštite pokazuje za koliko postotaka (%) odstupa dodana vrijednost nekog
sektora pod utjecajem domaće zaštitne politike od dodane vrijednosti u uvjetima slobodne
trgovine. Stopa efektivne zaštite nekog sektora ovisi o stopi nominalne carine na finalni proizvod
toga sektora, o stopi carine na uvozne intermedijarne proizvode (inpute) toga sektora i o udjelu
intermedijarne potrošnje u vrijednosti finalne proizvodnje sektora. Efektivna stopa zaštite
pokazuje pri danim input koeficijentima kako se mijenja dodana vrijednost po jedinici
proizvodnje uvjetovane sustavom zaštite s obzirom na stanje bez zaštite (slobodnu trgovinu).
Pretpostavimo da se svaka roba proizvodi uz ulaganje faktora proizvodnje i intermedijarnih
proizvoda (inputa). Intermedijarni proizvodi, kao i faktori proizvodnje, moraju se kupiti na
tržištu. Ako u ovom slučaju pretpostavimo da su faktori proizvodnje međunarodno imobilni,
analizirat ćemo efekte carine na dodanu vrijednost nekoga proizvodnog sektora. Dodana
vrijednost oijdnosi se na vrijednost koju su proizveli faktori proizvodnje (rad i kapital) prilikom
transformacije intermedijarnih proizvoda u novi proizvod. Ako s FORMULA označimo input
intermedijarnog proizvoda i u jedinici robe j, tada možemo definirati dodanu vrijednost u
uvjetima slobodne trgovine u j (VjF), kao:

VjF= pj - ∑ aij p i
iEJ

Dodana vrijednost je cijena robe minus vrijednost intermedijarnih inputa odnosno rast vrijednosti
(proizvođačeva profita) između stupnjeva proizvodnje.

Stopa nominalne, ad valorem, zaštite je proporcionalna povećanju cijene zbog postojanja carine:

Pj = Pj * ( 1 + tj )  tj = Pj – Pj* / Pj*
Stopa efektivne zaštite je proporcionalna povećanju dodane vrijednosti koja je uzrokovana
strukturom zaštite (VjP ):

ej = VjP – VjF / VjF

Stopa efektivne zaštite je postotna promjena domaće dodane vrijednosti nakon plaćene carine na
intermedijarne i finalne proizvode. Primjerice, budući da raste cijena domaće robe zbog
postojanja zaštite, domaći proizvođači povećavaju svoje profite bez poboljšanja svojih
proizvoda. Međutim stupanj efektivne zaštite ovisi i o carini na inpute kao i udjelu inputa u
finalnom proizvodu.
Za izračun stope efektivne zaštite sektora j rabi se formula u koju su uključeni navedeni elementi
n n
ej = tj - ∑ (aijti) / 1 - ∑ aij
i=1 i=1

gdje je:
ej stopa efektivne zaštite sektora j,
tj nominalna carinska stopa na uvoz finalnog proizvoda sektora j,
ti nominalna carinska stopa na input i,
aij input koeficijent intermedijarnog proizvoda i u finalnom proizvodu j.

Što se tiče odnosa nominalne i efektivne zaštite, ako je aij=0, tada je ej = tj. U slučaju kad se u
proizvodnji gotovog proizvoda j ne koristi uvozni input, nominalna carinska stopa na uvoz
gotovog proizvoda j jednaka je usporedivoj efektivnoj carinskoj stopi. Uza zadane vrijednosti aij
i tj stopa efektivne zaštite ej povećava se istodobno s povećanjem vrijednosti stope nominalne
zaštite za gotove proizvode tj. Uza zadane vrijednosti aij i ti, stopa efektivne zaštite ej smanjuje
se simultano s povećanjem vrijednosti stope nominalne zaštite za intermedijarne inpute ti.
U slučaju kad je aij<1, ej može poprimiti tri vrijednosti:

ej < 0, ej =0, ej>0

iz čega proizlaze sljedeći mogući odnosi:
ej < tj < ti
ej =tj=ti
ej >tj >ti
Stopa efektivne zaštite određena je pomoću tri važna čimbenika: tj, ti i aij. Navedeni čimbenici
imaju ove međusobne relacije:
 s porastom razine nominalnih carinskih stopa koje se primjenjuju na uvoz gotovih
proizvoda porast će i razina efektivne zaštite
 smanjenjem razine nominalnih carinskih stopa koje se primjenjuju na uvoz
intermedijarnih inputa porast će i razina efektivne zaštite
 povećanjem vrijednosti tehničkog koeficijenta a. povećat će se razina efektivne zaštite.
Na slici 1.2. dana je grafička ilustracija stope efektivne zaštite sektora koji proizvodi finalni
proizvod i pritom upotrebljava dva inputa — intermedijarni proizvod koji se proizvodi u zemlji
ili se može uvesti iz inozemstva i primarni faktor proizvodnje koji se upotrebljavaju za
proizvodnju finalnog proizvoda.
Slika 1.2. Stopa efektivne zaštite (ST-GF)/GS

 
Svjetska nominalna cijena finalnog proizvoda je na ordinati prikazana dužinom OS, trošak
intermedijarnog proizvoda je OG i dodana vrijednost industrije je GS (efektivna cijena).
Pretpostavimo da se uvede nominalna carina na finalni proizvod ST/OS. Carina će povećati
efektivnu cijenu proizvoda na OT. Postotni porast efektivne cijene (ST/GS) nazivamo
efektivnom stopom zaštite koja povećava dodanu vrijednost sektora i u ovom slučaju je
pozitivna.
U slučaju uvođenja carine na intermedijarni proizvod (GF/OG) efektivna cijena finalnog
proizvoda bi pala (na FS) i stopa efektivne zaštite finalnog proizvoda bi tada bila negativna (-
GF/GS).
U slučaju istodobnog uvođenja carine na intermedijarni proizvod (GF/OG) i na finalni proizvod
industrije (ST/OS), efektivna cijena će biti FT, a hoće li ona biti veća ili manja od inicijalne ovisi
o tome hoće li stopa efektivne zaštite (ST-GF)/GS biti pozitivna ili negativna.
Na slici 1.2. prikazana je krivulja potražnje za finalnim proizvodom (DD) koja određuje razinu
potrošnje (OB). Krivulja EE' označuje domaću ponudu intermedijarnog proizvoda. Međutim,
krivulja ponude intermedijarnog proizvoda koju će susretati proizvođači finalnog proizvoda bit
će EJG' (nakon točke J ponuda inputa po svjetskoj cijeni je paralelna s apscisom) te će na temelju
nje proizvođači finalnog proizvoda formirati svoju krivulju ponude HJ'H' (okomitim dodavanjem
dodane vrijednosti). S obzirom na to da znamo domaću ponudu intermedijarnoga i finalnog
proizvoda sektora, možemo iz slike 1.2. vidjeti da će se količina potražnje OB pri cijeni OS
podmiriti iz domaćih izvora 04, a ostatak AB će se uvesti iz inozemstva. Pretpostavimo uvođenje
carine na finalni proizvod (ST/OS) i intermedijarni proizvod (GF/OG). Carina na intermedijarni
proizvod podiže njegovu cijenu Što djeluje na povećanje njegove domaće ponude (OK), a Što
utječe na formiranje nove krivulje ponude proizvođača finalnog proizvoda (HL 'h). Carina na
finalni proizvod djeluje na povećanje nominalne cijene toga proizvoda Što dovodi do smanjenja
potražnje za količinu BB' i povećanja ponude za AA'. Razlika ponude i potražnje A 'B' namiruje
se iz uvoza i za taj se uvoz plaća carina koja je prihod proračuna i označena je osjenčanim
područjem MNQV i za proizvođača je ekvivalent neto subvencije (tolika bi trebala biti
subvencija da se proizvodnja poveća na 04', a da se ne uvede carina na input i finalni proizvod).
Intermedijarni proizvod se namiruje s domaćeg tržišta u količini OK', a K'A ' se uvozi i za to se
plaća carina koja je predočena osjenčanim područjem RLV'R'. To područje predstavlja porezni
ekvivalent plaćene carine za proizvođače. S obzirom na to da je osjenčano područje MNQV veće
od RLV'R', to znači da je veća zaštita finalnog proizvoda nego je carinsko opterećenje inputa za
tu proizvodnju. To pokazuje da se u našem slučaju radi o pozitivnoj efektivnoj zaštiti toga
sektora.
Sad možemo ustanoviti razliku između utjecaja nominalne i efektivne zaštite na proizvodnju
sektora. Uvođenje carine na finalni proizvod izravno utječe na cijenu proizvoda, a preko cijene i
na potrošnju toga proizvoda. Međutim, uvođenje carine djeluje i na proizvodnju toga proizvoda'
ali ne zbog promjene nominalne cijene nego zbog promjene efektivne cijene koja uzima u obzir i
promjene cijene intermedijarnog proizvoda zbog uvođenja carine na input, jer uvođenje carine na
intermedijarni proizvod povećava njegovu cijenu.

U dosadašnjem razmatranju efektivne zaštite polazili smo od pretpostavke da je carina osnovni i

jedini instrument zaštite. Međutim, u nekim razdobljima je necarinska zaštita imala veće
značenje od carinske. Stoga je potrebno u proračun i analizu efektivne zaštite uključiti i
necarinsku zaštitu (kvote, poreze, subvencije i dr.) koja također djeluje na povećanje cijena u
zemlji koja ih uvodi.
Postoje metode za prevođenje necarinske zaštite u carinski ekvivalent (implicitna carina) i
njezina uključivanja u izračun carinske i necarinske efektivne zaštite.
Do sada smo efektivnu zaštitu definirali uz pretpostavku stabilnih realnih tečajeva valuta.
Međutim, ako se uzme u obzir realna precijenjenost ili podcijenjenost nacionalne valute i uključi
u koncept zaštite, dolazimo do neto efektivne zaštite. Stopa realne precijenjenosti (aprecijacije)
valute je ekvivalent subvencioniranja uvoza (negativna tarifa) i oporezivanja izvoza za isti
postotak' Ako je stopa realne aprecijacije tečaja npr. 40%, svi izvozni sektori sa stopom efektivne
zaštite manjom od 40% bili bi oporezivani u odnosu prema domaćem tržištu. Ako od stope
efektivne zaštite oduzmemo stopu realne aprecijacije valute dolazimo do stope neto efektivne
zaštite. Samo kad je stopa neto efektivne zaštite pozitivna kažemo da je taj sektor zaštićen s
obzirom na domaći
sektor. Prema tome, potrebno je procijeniti stupanj realne aprecijacije ili deprecijacije valute pri
danoj strukturi zaštite, jer je i tečajna politika sastavni dio zaštitne politike. S obzirom na
značenje koje politika tečaja ima na efektivnu zaštitu potrebno je zaštitnu politiku uskladiti i
koordinirati s tečajnom politikom.
Ako bi se u analizu uza sve navedeno uključili i drugi instrumenti subvencioniranja proizvodnje i
poticaja izvoza kao sastavni dio industrijske politike zemlje te kretanje cijena domaćih inputa
zbog sustava zaštite, tada govorimo o ukupnoj (totalnoj) zaštiti. Prema tom konceptu sektor je
zaštićen ako zaštita po svim elementima dovodi do povećanja dodane vrijednosti sektora.
U daljnjem tekstu nešto više o konceptu stvarne zaštite (neto). Temeljna ideja počiva na analizi
opće ravnoteže u radovima Dornbuscha7 i Sjaastada8. Za razliku od prethodnih koncepata tu se
uvode u analizu cjenovne relacije medu različitim sektorima. Teoretski model uključuje: jednu
zemlju, jednu uvoznu robu, jednu lokalnu robu i jednu izvoznu robu. Stvarna zaštita mjeri
implikacije ekonomsko-političkih mjera na relativne cijene medu različitim sektorima u zemlji.
Modelom je pokazano da uvođenje carine povećava relativne cijene uvozne robe prema lokalnoj
robi i prema izvoznoj robi. To usmjerava resurse u uvozno konkurentne sektore. Uvozne carine
imaju sljedeće neizravno djelovanje: raste potražnja za lokalnom robom i povećavaju se cijene
lokalne robe prema uvoznoj i izvoznoj robi. Dolazi do aprecijacije realnog tečaja i izvozna roba
je nasuprot lokalnoj i uvoznoj robi opterećena.
Ta mjera zaštite uzima u obzir cijene lokalne robe prema kojima se mjeri stupanj zaštite uvozno
konkurentnih proizvođača i teret koji nose izvozno orijentirani proizvođači. „Neto” ili „stvarna
stopa zaštite definira se kao proporcionalna promjena domaćih cijena uvozne robe s obzirom na
lokalnu robu.
Polazeći od radova McDougalla9 i Dornbuscha o carinama i lokalnoj robi, Sjaastad je pokazao
kako carina dovodi do viška potražnje lokalne robe, Što dovodi do povećanja njezine cijene i
aprecijacije realnog tečaja (smanjenja relativnih cijena vanjskotrgovinske prema lokalnoj robi)
kao dio međunarodnog mehanizma prilagođivanja.
Za ilustraciju koncepta polazi se od male otvorene ekonomije koja proizvodi izvoznu, uvoznu i
lokalnu robu. Cijene uvozne i izvozne robe su određene na svjetskom tržištu, a cijene lokalne
robe ovise o domaćoj ponudi i potražnji. Uvođenje uvozne carine povećava domaće cijene
uvozne robe u odnosu prema izvoznoj robi i inicijalno s obzirom na lokalnu robu. Te više cijene
preusmjeravaju resurse u proizvodnju uvozne robe iz proizvodnje izvozne i lokalne robe.
To također skreće potražnju s uvozne robe na izvoznu i lokalnu robu. Povećanje potražnje i
smanjenje ponude lokalne robe djeluje na povećanje cijena lokalne robe s obzirom na izvoznu
robu i ublažuje povećanje cijene uvozne robe s obzirom na lokalnu robu.

Zbog viših cijena lokalne robe veličina zaštite domaćih proizvođača uvozno konkurentne robe je
manja nego što pokazuje stopa nominalne zaštite. Dodatno se proizvođači izvozne robe
suočavaju s padom cijena izvozne robe u odnosu prema lokalnoj robi.

Carina povećava domaće cijene uvozne robe za (1+t), gdje je t ad valorem carinska stopa, što
djeluje na povećanje domaćih cijena lokalne robe za (1+d), gdje je d postotno povećanje cijena
lokalne robe. Neto zaštita uvozno konkurentnog sektora jest:

t* = △ (Pm /Pn) = (1+t)/(1+d) -1 ili t* = (t-d)(1+d)

Slično, neto subvencija izvoznom sektoru jest:

s* = (s - d)/(l + d),
s je stopa državne subvencije.

Ako je s = 0, tada se s* smanjuje na -d/(1+d), te će biti negativan (tj. izvozni porez).

Pretpostavimo da uvozna carina od 50% dovodi do povećanja cijene lokalne robe od 20%. To
znači da neto subvencija uvozno konkurentnog sektora iznosi 25% kao posljedica carine
(mjereno povećanjem cijene uvozne robe s obzirom na lokalnu robu), dok je neto oporezivanje
izvoznika (mjereno smanjenjem relativne cijene izvozne u odnosu prema lokalnoj robi) 17%.
Ako bi cijena lokalne robe porasla za puni iznos carine, tada uvozno konkurentni sektor ne bi
dobio nikakvu zaštitu dok se ne poveća njegova relativna cijena.
Slika 1.3. pokazuje te odnose. Apscisa pokazuje relativne cijene izvozne robe u odnosu prema
lokalnoj robi (Px/Pn), a ordinata mjeri relativne cijene uvozne prema lokalnoj robi (Pm/Pn).

Slika 1.3 Uvozne carine i relativne cijene

Bez intervencije trgovinske politike odnos domaće cijene uvozne robe s obzirom na izvoznu
robu (Pm/Px) određen je na svjetskom tržištu i predočen zrakastim pravcem iz ishodišta.

Pravac HH pokazuje razne kombinacije cijena uvozne i izvozne robe prema lokalnoj robi koja
čisti tržište lokalne robe. Ako cijena uvozne robe raste, tada cijena izvozne robe mora padati da
eliminira višak potražnje za lokalnom robom. Početna ravnoteža je u A gdje odnos cijena siječe
krivulju HH.
Uvođenje ad valorem uvozne carine po stopi t posto povećava domaće cijene uvozne robe s
obzirom na izvoznu, rotirajući zrakasti pravac prema gore za iznos nominalne carine. Nova
ravnoteža je točka B, gdje se taj pravac siječe s krivuljom HH. Da ukloni trgovinski suficit
izazvan carinom i višak potražnje za lokalnom robom, cijena lokalne robe raste za d posto.
Cijena izvozne robe s obzirom na lokalnu robu pada za 1/(1 +d) dok cijena uvozne robe s
obzirom na lokalnu robu raste za (1+t)(1+d).

Veličina povećanja cijene lokalne robe određena je stupnjem supstitucije između lokalne i
uvozne robe u proizvodnji i potrošnji. Ako postoji supstitucija između lokalne i
vanjskotrgovinske robe tada krivulja HH ima negativan nagib.
Polazeći od pretpostavke da je uvozna carina implicitni porez na izvoz (Lernerov teorem
simetrije), Sjaastad10 je izveo parametar incidencije, (D, na temelju trosektorskog modela male
otvorene

ekonomije. Parametar incidencije mjeri utjecaj domaćeg povećanja uvoznih cijena (zbog
povećanja carine) na cijene lokalne robe. (1- ϖ ) mjeri promjenu cijena uvozne robe prema
lokalnoj robi (engl. true tariff).
Ako su uvozna roba i lokalna roba jaki supstituti u proizvodnji ili u potrošnji, najčešći je utjecaj
visoke carine smanjenje relativne cijene izvozne robe s obzirom na domaću robu. Sjaastad se
koristio sljedećom jednadžbom za empirijsku provjeru:
In(Pd/Px) = a+ ϖ ln(Pm /Px) gdje je
ϖ parametar incidencije i odražava proporcionalnu promjenu cijena lokalne robe u odnosu prema
izvoznoj robi kao funkciju promjene relativne cijene uvozne i izvozne robe,
Pd cijena lokalne robe,
Px cijena izvozne robe,
Pm cijena uvozne robe,
a konstanta.
Prebacivanje tereta uvozne zaštite na izvoznu i lokalnu robu mjeri se pomoću Sjaastadova
parametra incidencije, o, koji mjeri postotnu promjenu odnosa cijena između lokalne (PL) i
izvozne robe (px) kao posljedicu promjene odnosa cijena uvozne (PM) i izvozne robe (px) od
jedan posto:
ϖ = trokut (pl/px) / (pl/px) / trokut (pm/px) / (pm / px)

Mjera incidencije (neizravnog utjecaja) ovisna je o odnosima supstitucije.

Slika 1.3. pokazuje dva ekstremna slučaja:
1. Ako su uvozna i lokalna roba perfektni supstituti u proizvodnji i potrošnji (ϖ =1),
tada je HH krivulja horizontalna, cijena lokalne robe raste za puni iznos carine i konačna
ravnoteža je u C. U ovom slučaju uvozno konkurentni sektor nije zaštićen, jer nije povećana
njegova relativna cijena, a teret carine pada na proizvođače izvozne robe, čija cijena pada s
obzirom na lokalnu robu za 1/(1 +t). Ta nominalna carina je čisti porez na izvoz bez zaštite
uvozno konkurentnih proizvođača s obzirom na lokalnu robu.
2. Ako su izvozna i lokalna roba jaki supstituti (ϖ =0), HH krivulja je okomita,
cijena lokalne robe se neće mijenjati, a konačna ravnoteža je u D. U ovom slučaju, nominalna
carina je jednaka neto ili stvarnoj zaštiti uvozno konkurentnih proizvođača. Cijena izvozne robe
pada s obzirom na uvoznu robu, ali ne i s obzirom na lokalnu robu.
Slika 1.3. pokazuje efekte promjene relativne cijene lokalne robe uvođenjem uvozne carine, ali
isključuje druge faktore koji mogu promijeniti lokalne cijene. Nisu uzeti u obzir faktori koji
mogu pomaknuti HH krivulju kao Što je domaća ponuda novca s obzirom na nominalni BDP. To
su inflacijski pritisci koji nisu izazvani promjenom cijena vanjskotrgovinske robe.
Međusektorska povezanost je osobito relevantna u agrarnom sektoru zemalja u razvoju, jer se
tamo provodi strategija industrijalizacije putem uvozne supstitucije, koja kao rezultat ima
diskriminaciju izvozno orijentiranoga agrarnog sektora.
Istraživanja su potvrdila da makroekonomska i trgovinska politika koja je okrenuta „prema
unutra" ima negativan utjecaj na poticanje i konkurentnost izvoznog sektora preko njihova
utjecaja na realni tečaj, s obzirom na to da se određeni stupanj uvozne zaštite prebacuje na
izvoznike u obliku smanjenja realne cijene za njihove izvozne proizvode.
Na slici 1.4. prikazana je povezanost nacionalnih makroekonomskih politika i vanjske trgovine.
Monetarna, fiskalna, trgovinska i tečajna politika utječu na izvoz i uvoz zemlje preko dva kanala:
prvo, preko utjecaja na tečaj i njegove utjecaje na razinu sektorskog outputa i agregatnog
dohotka; drugo, preko poreza, carina i ostalih izravnih mjera koje djeluju na troškove uvoza i
izvoza, Ta dva kombinirana efekta određuju potražnju za uvozom iz regije i kapacitet zemlje za
konkurentni izvoz u regiju.

slika 1.4.Makroekonomske politike i trgovina

3.2.3. Utjecaji uvođenja carine u maloj zemlji u parcijalnoj ravnoteži

Budući da carina djeluje na ravnotežnu strukturu proizvodnje i potrošnje, potrebno je analizirati

razne utjecaje povećanja domaćih cijena zbog uvođenja carine, i to:
• efekt rasta cijene na potrošače
 efekt rasta cijene na proizvođače
• efekt rasta prihoda države od carine
 ukupne efekte carinske zaštite na društvo.

Carina u biti označuje porez na uvoznu robu. Ona povećava cijene uvozne robe za iznos carine.
To smanjuje potrošnju, povećava proizvodnju i smanjuje uvoz. Slika 1.5. prikazuje efekte
uvođenja carina u maloj zemlji.
Cijena prije uvođenja carine je svjetska cijena P na koju mala zemlja ne može utjecati jer je
mala. Pri toj cijeni domaća ponuda je Q, a potražnja Q. Uvozna carina t povećava cijenu P na PT
(P =P +t). Taj porast cijene uzrokuje smanjenje potrošačeva viška za (a+b+c+d) gdje je a transfer
potrošačeva viška u proizvođačev višak, b trošak transfera resursa iz bolje upotrebe u povećanje
proizvodnje robe (troškovi proizvodnje robe u zemlji su veći nego Što je svjetska cijena), c
prihod države te d smanjenje potražnje zbog povećanja cijene. (b+d) označuje mrtvi teret gubitka
za ekonomiju, odnosno gubitak za koji nitko nema koristi u ekonomiji. Gubitak potrošačeva
viška premašuje dobitak od povećanja proizvođačeva viška i povećanja prihoda države te
govorimo o mrtvom teretu gubitka za društvo. Mrtvi teret gubitka kao trošak zaštite sastoji se od
troška carine u proizvodnji zbog gubitka efikasnosti proizvodnje iznad svjetske cijene i troška
carine zbog pada potrošnje. Nakon uvođenja carine, domaća se ponuda povećava na Q2, a
domaća potražnja opada na Q3.

Slika 1.5.Utjecaji uvođenja carine u maloj zemlji

Dakle, utjecaje uvođenja carine u maloj zemlji mogli bismo podijeliti na pozitivne i negativne.
Vidjeli smo kako domaći proizvođači postižu višu cijenu te da država ostvaruje prihode od
carine što bismo mogli nazvati pozitivnim utjecajima uvođenja carina. Međutim, potrošači
plaćaju više cijene i smanjuje se potrošnja te potrošači imaju manji izbor, što su negativni
utjecaji uvođenja carina. Zaključno, blagostanje potrošača se smanjuje (prema stanju bez carine),
proizvođači uvozne robe su na dobitku. Ukupni višak se smanjuje jer je gubitak potrošača veći
nego dobitak proizvođača. Smanjenje ukupnog viška zove se gubitak mrtvog tereta od carine.
Zbog gubitka mrtvog carina smanjuje blagostanje u maloj zemlji s obzirom na stanje slobodne
trgovine.

Slika 1.6. prikazuje utjecaj carine na nacionalni dohodak male zemlje. Ako mala zemlja (koja
ima komparativnu prednost u proizvodnji proizvoda X i to je njezin izvozni proizvod) uvede
carinu od t% na uvoz proizvoda Y, mijenja se odnos cijena u zemlji s (Px/PY)w na Px/Py(1+t)
(proizvod Y u zemlji poskupljuje za iznos carine) te se proizvodnja pomiče iz E u E1. Proizvodi
se više proizvoda Y i manje proizvoda X nego prije uvođenja carine. Uvođenje carine na uvozni
proizvod Y od t% dovelo je do efekta smanjenja dohotka izraženo u proizvodu Y od 0A na 0B,
jer je došlo do realokacije proizvodnih faktora iz proizvodnje robe X u proizvodnju robe
Y(pomak proizvodnje iz Eu E Dohodovni efekt uvođenja carine je prikazan iscrtanim odnosom
cijena koji polazi iz točke E i tangira nižu krivulju indiferencije u točki C'.
Dakle, smanjenje dohotka dovelo je do pada s više krivulje indiferencije i potrošnje u točki C na
nižu krivulju indiferencije i potrošnju u točki C Međutim, s obzirom na to da je proizvod Y
poskupio, pojavljuje se i efekt supstitucije, odnosno više se troši proizvoda X, a manje proizvoda
Y nego prije pa se potrošnja pomiče iz točke C' u točku Cl na istoj krivulji indiferencije koja je
niža od one prije uvođenja carine. Smanjio se i trokut razmjene, odnosno obujam vanjske
trgovine, manje se i izvozi i uvozi nego prije uvođenja carine.
Carina šalje signal proizvođačima da povećaju proizvodnju proizvoda Y. Uz danu tehnologiju i
fiksne resurse to se može dogoditi na trošak proizvodnje proizvoda X (ohrabrivanje proizvodnje
uvoznog supstituta destimulira izvoznu proizvodnju). Iz analize efekata carine na proizvodnju i
potrošnju proizlazi da carina smanjuje uvoz. Uz to, iz analize opće ravnoteže slijedi da uvozna
carina smanjuje izvoz. Zbog toga je potrebno razmatrati efekte intervencije na gospodarstvo kao
cjelinu, a ne samo na onaj sektor koji dobiva zaštitu.

Slika 1.6. Utjecaj carine na proizvodnju, potrošnju i vanjsku trgovinu male zemlje
3.2.4. Utjecaji uvođenja carine u velikoj zemlji u parcijalnoj ravnoteži

Slika 1.7. prikazuje utjecaje uvođenja carina u velikoj zemlji. Ako pođemo od stanja autarkije
velike zemlje tada se ravnoteža domaće ponude i potražnje uspostavlja na razini cijene Pd nakon
otvaranja prema svjetskom tržištu dolazi do povećanja ponude proizvoda i pomicanja krivulje
ponude udesno do Sd+w , a formira se svjetska cijena na razini Pw . Pri toj cijeni zemlja će
uvoziti količinu proizvoda Q1Q4. Nakon uvođenja carine velike zemlje u visini t dolazi do
pomicanja krivulje ponude natrag do Sd+w+t. Pri novom odnosu ponude i potražnje formira se
viša domaća cijena proizvoda PT Što ima za posljedicu slične efekte na proizvodnju, potrošnju,
preraspodjelu i blagostanje koji su označeni (a, b, c i d) kao kad smo analizirali malu zemlju.
Međutim, s obzirom na to da se radi o velikoj zemlji tada će uvođenje carine od strane velike
zemlje imati za posljedicu smanjenje svjetske cijene na P' tako da će velika država ostvariti
dodatne prihode od carine koji su na slici označeni područjem e. Prema tome, slika 1.7. prikazuje
razliku između efekata uvođenja carine u velikoj i maloj zemlji. Politika male zemlje nema
utjecaja na svjetske cijene, a politika velike zemlje utječe na svjetske cijene.
Slika 1.7. Utjecaji uvođenja carine u velikoj zemlji u parcijalnoj ravnoteži

3.2.5. Odmazda (represalije)

Pri analizi efekata uvođenja carina već je navedeno kako se domaći potrošači suočavaju s višim
cijenama i troškovima. Izvozne industrije se suočavaju s višim troškovima za inpute te rastu
troškovi života. Jednako tako, moramo uzeti u obzir činjenicu kako ostale zemlje mogu poduzeti
odmazdu, što dovodi do daljnjeg ograničenja trgovine.
Pri dosadašnjoj analizi smo pretpostavili da jedna zemlja uvede carinu na svoj uvoz, a da druga
zemlja ne odgovori odmazdom (represalijama) uvođenjem carina na svoj uvoz. Međutim, može
se dogoditi da uvedena carina zemlje A potakne zemlju B da uvede carinu na uvoz robe X
(politika osiromašivanja susjeda). To će pomaknuti krivulju recipročne ponude zemlje B udesno
(prema dolje). Zemlja A može ponovno povećati carinu na uvoz Y, zemlja B uzvratiti, itd.
Odgovaranje istom mjerom (represalije) utjecat će na smanjivanje obujma trgovine.
Efekte odmazde i općenito efekte uvođenja carine na uvjete trgovine možemo analizirati uz
pomoć već poznate krivulje recipročne potražnje. Ako zemlja A uvede carinu na uvozni proizvod
Y popravit će svoje uvjete trgovine iako se obujam trgovine smanjio (slika 1.8.). Nakon
uvođenja carina odnos cijena se promijenio, veći je od ravnotežnog i krivulja recipročne
potražnje zemlje A miče se ulijevo. Zemlja A poboljšava svoje uvjete trgovine na (Px/Py)E dok
ih zemlja B pogoršava. Međutim, dolazi do smanjenja obujma razmjene medu zemljama od
X1Y1 na X2Y2. Da bismo odgovorili na pitanje je li zemlja A u boljem ili lošijem položaju nego
prije uvođenja carina morali bismo znati koji je od dvaju efekata veći: onaj pozitivni od
poboljšavanja uvjeta trgovine za zemlju A ili onaj negativni od smanjenja obujma razmjene.
Dosad smo analizirali efekte uvođenja carina samo u slučaju da ih jedna zemlja uvodi, a druga

Slika 1.8. Uvjeti trgovine zemlje A nakon uvođenja carine

ne. Ako zemlja B odgovori sličnom mjerom obujam trgovine će se dalje smanjiti, a uvjeti
trgovine se mogu pogoršati ili ostati nepromijenjeni (slika 1.9.). Zemlja B je uvođenjem carine
na svoj uvozni proizvod pomaknula svoju krivulju recipročne potražnje prema dolje tako da su
uvjeti trgovine ostali kao i prije uvođenja carina, ali se obujam trgovine dalje smanjio na razinu
X3 Y3.

Slika 1.9. Odmazda zemlje B

Na slici 1.9. vidimo da ako zemlja B odluči uzvratiti zemlji A i uvede carinu na proizvod X,
uvjeti trgovine ostaju nepromijenjeni, odnosno odnos cijena u međunarodnoj razmjeni se ne
mijenja, samo dolazi do smanjenja obujma vanjske trgovine. Dakle, obje zemlje su na gubitku.
Nacionalno blagostanje zemlje može se popraviti zaštitnom politikom, ali to ovisi i o ponašanju
drugih zemalja.
Kad bi zemlja A povećala carinu na proizvod Y, a zemlja B opet uzvratila, dolazilo bi do
daljnjeg smanjivanja obujma vanjske trgovine uz nepromijenjene uvjete trgovine te može doći do
nestanka razloga za trgovanje tih dviju zemalja (slika 1.10.). Na slici vidimo da je zbog odmazde
volumen trgovine medu tim dvjema zemlje od početnog pao na XX, a da nije došlo do promjene
odnosa cijena s obzirom na početne ravnotežne uvjete trgovine.

Slika 1.10. Efekti odmazde

3.2.6. Optimalna carina

Iz dosadašnje analize možemo zaključiti kako uvozna carina povećava domaću cijenu robe iznad
razine pri slobodnoj trgovini i ima tri neto efekta:
• Distorzija (iskrivljavanje) proizvodnje — dovodi do smanjenja efikasnosti ako
domaći proizvođači proizvode previše uvozno konkurentne robe.
 • Distorzija (iskrivljavanje) potrošnje — carina dovodi do toga da domaći potrošači
troše manje uvozne robe Što rezultira padom blagostanja.
• Utjecaj carine na uvjete trgovine — carina smanjuje svjetsku potražnju uvozne
robe, Što ima za posljedicu smanjenje svjetske cijene uvozne robe.

Međutim, bez obzira na sve navedeno, ako zemlja može utjecati na minimiziranje negativnih
efekata uvođenja carine, a maksimizirati pozitivne efekte, dolazimo do pojma optimalne carine.
Carinska stopa koja osigurava da se negativni efekti na efikasnost pokriju dobitcima od
poboljšan ih odnosa trgovine jest optimalna carinska stopa. Optimalna carinska stopa je stopa
carinskog opterećenja koja maksimizira neto dobitak koji je posljedica poboljšanja uvjeta
trgovine zemlje s obzirom na negativne učinke koji su posljedica smanjenja volumena trgovine.
Prema tome, iako se polazi od toga da slobodna trgovina osigurava viši stupanj blagostanja za
svijet kao cjelinu, pojedina zemlja može iskoristiti svoj monopolni položaj i uvođenjem carine
povećati stupanj svoga blagostanja iznad razine koju postiže u uvjetima slobodne trgovine.
Optimalna carina je određena mogućnošću pomicanja krivulje recipročne potražnje zemlje A do
razine na kojoj ona doseže najvišu krivulju indiferentnosti prema trgovini. Analogno krivuljama
indiferentnosti potrošnje, krivulja indiferentnosti trgovine pokazuje sve kombinacije izvoza i
uvoza koje daju jednaku razinu blagostanja mjereno koordinatama točaka na krivulji
indiferentnosti trgovine IT. Postoji mapa krivulja indiferentnosti trgovine kako se mijenja razina
korisnosti zbog promjene krivulje indiferentnosti potrošnje. Ako ucrtamo krivulje indiferentnosti
trgovine zemlje A i relativne cijene (PVP) te pronađemo gdje je svaki pravac cijena tangentan na
krivulju indiferentnosti trgovine, dobijemo točke koje možemo povezati i dobiti krivulju
recipročne potražnje zemlje A (slika 1.11 .).
Slika 1.11. Krivulje indiferentnosti trgovine zemlje A

 
Optimalnu carinu za zemlju A možemo prikazati grafički pomoću krivulja recipročne potražnje
zemalja A i B i krivulja indiferentnosti trgovine zemlje A (slika 1.12.).
Zemlja A uvodi carinu u iznosu 0U na proizvod Y i njezina se krivulja recipročne potražnje
pomiče ulijevo s obzirom na to da odnos cijena raste. Kretanjem od E do E' smanjuje se obujam
trgovine, a zemlja A poboljšava svoje uvjete trgovine (PX/P y)E . Međutim, pozitivni efekt
poboljšavanja uvjeta trgovine zemlje A veći je nego Što je negativni efekt smanjenja obujma
trgovine. Nova ravnoteža je u točki E'. Da bi carinska stopa koju je uvela zemlja bila optimalna u
novoj

Slika 1.12. Optimalna carina u zemlji A i elastičnost inozemne recipročne potražnje

točki ravnoteže, krivulja recipročne potražnje zemlje B mora tangirati najvišu moguću krivulju
indiferentnosti prema trgovini IT. Na slici je ucrtana samo ta krivulja indiferentnosti trgovine,
iako postoji mapa krivulja indiferentnosti trgovine. Ako bi zemlja uvodila višu carinsku stopu od
optimalne i pomicala dalje svoju krivulju recipročne potražnje lijevo, tada bi točka ravnoteže s
nepromijenjenom krivuljom recipročne potražnje zemlje B bila između točke E' i Z. Međutim, na
tom dijelu je veća elastičnost inozemne krivulje recipročne potražnje i zemlja bi dostizala niže
krivulje indiferentnosti trgovine te ostvarila nižu razinu blagostanja.
Optimalna carina ovisi o elastičnosti inozemne recipročne potražnje. Elastičnost u točki E'j e ε
=0R/0S.

Optimalna carina u točki E' je 0U/0T= 1/( ε -1) = 1(2-1)=1

Optimalna carina u točki Z je

1/(beskonačno – 1) = 0

Optimalna carina u točki E je

1/(1-1)=beskonačno

Slika 1.13. prikazuje utjecaj optimalne carine na blagostanje i prihod od carina. Vidi se kako se
optimalnom carinom maksimizira blagostanje i prihod, a iznad te razine dolazi do smanjivanja
blagostanja i na kraju carina postaje prohibitivnom carinom koja dovodi do zatvaranja zemlje I
ostvarivanja niže autarkične razine blagostanja.
Vidjeli smo da male zemlje nisu u mogućnosti svojim akcijama utjecati na svjetske cijene tako i
na uvjete trgovine). sa stajališta male zemlje krivulja ponude ostalog svijeta je ravna linija te
nikakva carina male zemlje ne može popraviti njezine uvjete trgovine nego samo smanjuje
obujam trgovine. Mi smo i definirali pojam „male” zemlje tako da je ona mala zbog
nemogućnosti
Slika 1.13. Optimalna carina i blagostanje
znatnijeg utjecaja na svjetsku ponudu, potražnju i cijene. Ona stoga preuzima, a ne određuje
svjetske cijene. Zbog toga je krivulja ponude svijeta prikazana kao ravna linija, jer ako mala
zemlja uvede carinu na proizvode ostalog svijeta, to neće utjecati na uvjete trgovine nego će
samo smanjiti obujam trgovine na X2Y2 (slika 1.14.).

Slika 1.14. Krivulje recipročne ponude male zemlje i ostatka svijeta

3.2.7. Utjecaji specifične i ad valorem carine na izvoznu ponudu i uvoznu potražnju

Trgovinska je ravnoteža određena sjecištem izvozne ponude i uvozne potražnje robe. Sve Što
utječe na promjenu izvozne ponude ili uvozne potražnje utječe na međunarodnu cijenu i obujam
trgovine. Trgovinske barijere utječu ili na izvoznu ponudu ili na uvoznu potražnju. U ovom
dijelu razmatramo utjecaj carina na izvoznu ponudu i uvoznu potražnju.
Carine mogu biti specifične i ad valorem. Specifična carina plaća se po jedinici uvezene robe,
npr. 27.80 USD po litri. Ad valorem carina plaća se kao postotak od vrijednosti uvezene robe,
npr. 24%. Specifičnu carinu je lakše obračunavati. Ad valorem carina zadržava svoju zaštitnu
ulogu i u uvjetima inflacije jer se naplaćuje u postotku od vrijednosti robe.
Efekti uvođenja specifične carine prikazani su slikom 1.15. Specifična carina pomiče krivulju
izvozne ponude gore za iznos carine t (na XSt), jer je sada skuplji izvoz svake jedinice robe.
Cijena koju plaćaju potrošači raste do PT količina uvoza pada na Q2, a cijena koju dobivaju
izvoznici pada na Ps. Država ubire prihode koji su jednaki označenoj površini pravokutnika a+b,
a dijele se na prihode države koji dolaze od potrošača koji plaćaju višu cijenu (pravokutnik a) i
prihode države koji dolaze od stranih ponuđača koji postižu nižu cijenu (pravokutnik b).
Slika 1.15 Utjecaji specifične carine na izvoznu ponudu i uvoznu potražanju

Koji će dio prihoda od carine pasti na potrošače, a koji na izvoznike ovisi o elastičnosti krivulje
izvozne ponude: što je ona položenija, to je veći udjel domaćih potrošača u plaćenim prihodima
od carina, a manje plaćaju izvoznici.
Ako je krivulja izvozne ponude savršeno elastična, tada je ona horizontalna linija. Kao i prije'
specifična carina pomiče krivulju ponude gore za iznos carine. Cijena koju plaćaju potrošači
raste na PT. Međutim, cijena koju dobivaju izvoznici ne pada. Država ubire prihode od carine
koji su označeni pravokutnikom a na slici 1.16., ali sve dolazi od domaćih potrošača.
Slika 1.16. Utjecaji specifične carine na izvoznu ponudu i uvoznu potražnju uza savršeno
elastičnu krivulju izvozne ponude

Možemo zaključiti da ako zemlja uvoznica uvodi carinu, a međunarodna cijena se ne mijenja, to
znači da se radi o maloj zemlji. Ako mala zemlja uvodi carinu, tada ona oporezuje vlastite
građane.
Efekti uvođenja ad valorem carine vrlo su slični efektima specifične carine. Uvođenje ad
valorem carine pomiče krivulju izvozne ponude lijevo gore, ali ne paralelno kao što je bio slučaj
pri specifičnim carinama. Uz danu ad valorem carinsku stopu krivulja izvozne ponude XSt
postaje strmija (slika 1.17.). Kao posljedica uvođenja ad valorem carine dolazi do povećanja
cijene za potrošače na Pt i smanjivanja obujma trgovine od Q1 na Q2. S druge strane, dolazi do
pada cijene robe koju postižu izvoznici na P Država ubire prihod od carine koji je predočen
pravokutnicima a+b.
Slika 1.17. Utjecaji ad valorem carine na izvoznu ponudu i uvoznu potražnju
3.2.8. Izvozna carina
Uz kontrolu uvoza, država se može odlučiti za interveniranje na izvoznoj strani. Mala zemlja
može sniziti cijenu svog izvoznoga proizvoda na domaćem tržištu u odnosu prema cijeni na
svjetskom tržištu oporezujući izvoz izvoznom carinom. Osnovni motivi za uvođenje izvoznih
carina:
 prihodi proračunu
• snizivanje domaće cijene izvoznom proizvodu
• mišljenje da potroŠači (i prerađivači) plaćaju previsoku cijenu
• potreba za povećanjem ponude tog proizvoda na domaćem tržištu.
Na slici 1.18. prikazan je utjecaj izvozne carine koja snizuje domaću cijenu i za proizvođača i za
potrošača, potičući potrošače da troše više, a proizvođače da proizvode manje što dovodi do
smanjenja izvoza. Ako pođemo od stanja izvoza po svjetskoj cijeni Pw koji iznosi Q1Q2
uvođenje izvozne carine od t1 smanjuje izvoz na Q3Q4 i cijene na P +0. Povećanje izvozne
carine na t2 potpuno destimulira izvoz i smanjuje cijene na razinu Pw +t2 . Postoji ograničenje
primjeni tog instrumenta.
Izvozna carina ne može sniziti cijenu niže od autarkične razine. Tada izvoz nestaje i ta mjera de
facto postaje izvozna zabrana.
Slika 1.18. Efekti uvođenja izvoznih carina

Učinci na blagostanje izvode se pomoću potrošačeva i proizvođačeva probitka. Izvozna carina

snizuje proizvođačev probitak, povećava prihode državi i povećava potrošačev probitak.
Međutim, imamo neto učinak smanjenja društvenog blagostanja.
3.3. Kvantitativna ograničenja vanjske trgovine
Još smo u uvodnom dijelu poglavlja naveli instrumente trgovinske politike, medu kojima su i
kvantitativna ograničenja vanjske trgovine. Države mogu uvesti izravno ograničenje količine
uvoza (ili izvoza) putem sustava izdavanja dozvola za uvoz ili izvoz. Najčešći instrument
kvantitativnih ograničenja su ipak uvozne kvote koje dopuštaju slobodan pristup trgovini unutar
kvote, ali potpunu zabranu nakon Što je kvota ispunjena u određenom razdoblju.

3.3.1. Uvozne kvote

Promatrat Ćemo utjecaj uvođenja uvoznih kvota (q) kao kvantitativnog ograničenja na uvoz u
maloj zemlji s kompetitivnom lokalnom industrijom u parcijalnoj ravnoteži. Uvođenje kvota
mijenja krivulju domaće ponude (slika 1.19.).
Po cijenama nižim od svjetske cijene, domaća krivulja ponude je tržišna ponuda S. Po svjetskoj
cijeni je dopušten uvoz do količine kvote i ponuda je vodoravna u količini q. Iznad svjetske
cijene ponovo vrijedi domaća ponuda (s pomakom za q). Krivulja ponude je razlomljena. Po
svjetskoj cijeni Pw ponuda u zemlji je Q3 od čega bi količina Q1 bila domaća proizvodnja, a
Q1Q3 uvoz. Međutim, uza svjetsku cijenu potražnja u zemlji je Q2 odnosno postoji višak
potražnje nad ponudom od Q3Q2. Višak potražnje utječe na porast cijene u zemlji. Cijena koja
dovodi tržište u ravnotežu je određena sjecištem potražnje i nove ponude S+ą. Uvozna kvota
podiže domaću cijenu, omogućuje rast domaćoj proizvodnji, smanjuje potrošnju i uvoz te
preraspodjeljuje dohodak od potrošača prema proizvođačima. Kvota se, dakle, može smatrati
ekvivalentnom carini u veličini
t. Taj je rezultat poznat kao carinski ekvivalent.
Slika 1.19. Ekonomski utjecaj uvođenja uvozne kvote

Učinci uvozne kvote na blagostanje su slični onima koji proizlaze iz ekvivalentne uvozne carine,
osim jedne iznimke. Renta koja je povezana s ograničenjem ide onome tko ima uvoznu dozvolu,
Što ne znači da to mora biti država (iako se potpuna ekvivalentnost može dobiti Otvorenom
aukcijom dozvola). Postojanje rente ima implikacije za proces poznat kao „traženje rente” (engl.
rent-seeking).
Postojanjem kvote može doći do slabljenja motivacije domaćih poduzeća za inoviranje jer im je
osiguran udio na domaćem tržištu. Kvota može stvoriti domaću monopolnu moć, a time i visoke
domaće cijene bez utjecaja inozemne konkurencije koja bi oborila cijenu. Može imati za
posljedicu još veće smanjenje blagostanja ako troškovi padaju u inozemstvu, ali ne u zemlji.
Kvote su manje transparentne od carina što ih čini privlačnima državi koja izdaje dozvole za
uvoz u okviru kvote.
Za svaku uvoznu kvotu postoji ekvivalentna carina i obrnuto. Postoje razlozi za preferiranje
carine u odnosu prema kvotama. Država može upotrijebiti prihode od carine u korist građana, a s
kvotama se to može dogoditi jedino ako država prodaje licence. Međutim, s prodajom licenci za
uvoz povezani su podmićivanje i korupcija. Carina može dovesti do tehnološkog napretka preko
stranih ponuđača, dok je u slučaju kvota za to mala mogućnost.
Ako sada pretpostavimo da uz ostale nepromijenjene uvjete dođe do povećanja potražnje za
proizvodom u zemlji (pomicanje krivulje potražnje desno gore na D'), to će imati za posljedicu
povećanje potrošnje od Q5Q7 i porast cijene proizvoda na domaćem tržištu na P'. Domaći
proizvođači će proizvoditi dodatnu količinu proizvoda, a potrošači će plaćati višu cijenu (slika
1.20.).
Slika 1.20. Ekonomski utjecaj uvođenja uvozne kvote ako se poveća potražnja

3.3.2. Izvozne kvote

Ovdje ćemo razmatrati utjecaj uvođenja izvoznih kvota, tzv. dobrovoljnog ograničenja izvoza _
engl. Voluntary Export Restraints (VER). To je kvota koja se primjenjuje na izvoznoj strani.
Primjenjuje se kao odgovor na pritisak proizvođača u zemlji koja uvozi robu. Učinak količinskog
ograničenja izvoza na uvoznu zemlju je onakav kao što je učinak uvozne kvote ili carine, uz to
da rentu uzima strana zemlja. Stoga su izvozne kvote lošije za uvoznu zemlju nego njezine
obične uvozne restrikcije.
Zemlje uvoznice „nagovaraju” zemlje izvoznice da dobrovoljno ograniče njihov izvoz. Prilikom
izbora između carine, kvota i VER-a, naši trgovinski partneri će izabrati VER. VER postoji zbog
političkih, a ne ekonomskih razloga. Grafička analiza VER-a slična je onoj za uvozne kvote
(slika
1.21.).
Krivulja izvozne ponude s VER-om jednaka je kao krivulja izvozne ponude pri slobodnoj
trgovini do razine kvantitativnog ograničenja. Nakon toga je vertikalna linija. Cijena po kojoj
prodaju strane kompanije i koju plaćaju potrošači raste do I)VER. Ne postoji nužno prihod, ali
postoji renta koju prisvaja strana država koja prodaje licence za izvoz.
Slika. 1.21. Krivulja izvozne ponude s dobrovoljnim ograničenjem izvoza (VER)
3.4. Izvozne subvencije

Osim uvođenja carine, domaća se proizvodnja može povećati i uvoz smanjiti pomoću subvencije
proizvođačima koja se daje iz proračuna i porezom na potrošnju. Dakle, uz mjere restrikcije,
postoje i mjere poticanja. Izvozna subvencija (premija) rabi se kao poticaj izvoznicima da izvoze
više tako da im podiže domaću cijenu izvoznog proizvoda s obzirom na svjetsku cijenu.
Subvencija podiže cijenu i za proizvođača i za potrošača tako da potrošači žele manje trošiti, a
proizvođači proizvode više i izvoz raste. Primjena tog instrumenta ovisi o stanju državnog
proračuna.
Država može poticati izvoz ako isplaćuje premije izvoznicima po jedinici izvoza. Izvozne
subvencije imaju obrnuto djelovanje od poreza na izvoz i izvoznih carina. Cijena izvoznika
efektivno raste, cijena koju plaćaju domaći potrošači raste jer se manje robe prodaje na domaćem
tržištu dok cijena koju plaćaju potrošači drugih zemalja pada. Subvencija košta i plaćaju je
rezidenti u obliku viših poreza.
Izvozna subvencija treba podupirati domaću proizvodnju i izvoz podizanjem domaće relativne
cijene određenog proizvoda u odnosu prema njegovoj svjetskoj relativnoj cijeni. Izvozne su
subvencije po pravilu zabranjene pravilima Svjetske trgovinske organizacije (engl. World Trade
Organisation — WTO) s iznimkom poljoprivrede. Zemlje uvoznice imaju pravo reagirati
uvođenjem tzv. zaštitnih carina.
Kad država isplaćuje subvenciju za izvezenu robu, izvoznici će izvoziti robu do razine na kojoj
domaća cijena nadmašuje stranu (svjetsku) cijenu za iznos subvencije. Subvencija može biti kao
i carina: specifična ili ad valorem.
Slika 1.22. prikazuje efekte davanja izvoznih subvencija. Kad je cijena slobodne trgovine PW
viša od autarkične cijene Pd zemlja je izvoznik. Pri slobodnoj trgovini potražnja potrošača je Q1,
a proizvodnja je Q2, a izvoz Q1Q2. Ako želi povećati izvoz, zemlja uvodi izvozne subvencije
koje povećavaju cijenu koju su prihvatili izvoznici do Pw +s, a proizvođači povećavaju output do
Q4 to povećava cijenu domaćim potrošačima koji smanjuju potražnju na Q3. Izvoz raste od
Q1Q2 do Q3Q4. Proizvođački višak raste i dohodak se preraspodjeljuje od poreznih obveznika
prema proizvođačima, a porezni prihodi moraju rasti kako bi se platila subvencija. Postoji mrtvi
teret gubitaka u proizvodnji i potrošnji. Osjenčani trokut b pokazuje društveni trošak proizvodnje
robe čiji granični trošak premašuje svjetsku cijenu. Područje a pokazuje društveni trošak
ograničavanja potrošnje kada granični prihod premašuje svjetsku cijenu robe.
Izvozna subvencija smanjuje potrošačev probitak i povećava proizvođačev probitak. Dobitak
proizvođača je veći od gubitka potrošača. Međutim, ta mjera je skupa. Kad se uzme u obzir
trošak subvencije (novi izvoz puta jedinična subvencija) krajnji efekt je negativan: izvozna
subvencija ne podiže blagostanje (izvozni prihod je manji od troška). Nadalje, nema gornje
granice gubitku blagostanja (osim veličine državnog proračuna). To znači da izvozna subvencija
zemlju može „gurnuti" na razinu blagostanja nižu od autarkične.
Slika 1.22. Efekti davanja izvoznih subvencija

Povećani izvoz može rezultirati smanjenjem svjetske cijene tog proizvoda. Izvozne subvencije
postaju poklon poreznih obveznika izvozne zemlje potrošačima zemlje uvoznice. Zaštitne carine
koje zemlje uvoznice primjenjuju potiru te koristi za potrošače, ali ih svejedno plate porezni
obveznici zemlje izvoza.
Izvozne subvencije velike zemlje štete samoj zemlji, ali su dobre za potrošače u zemlji uvoznici.
Međutim, izvozne subvencije nailaze na kritike ostalih zemalja koje izvoze slične ili jednake
proizvode. Utjecaji subvencije velike zemlje prikazani su na slici 1.23.
Slika 1.23. Izvozne subvencije velike zemlje

Na slici je prikazano postojanje viška potražnje desno od ordinate, a lijevo od ordinate višak
ponude ostatka svijeta Sw. Uza slobodnu trgovinu uvozi se Q1Q2=0Q3 svjetskog izvoza po
cijeni Pw , S internom cijenom Pd proizvodi se višak Q4Q5 Da bi se zemlja riješila viška
izvozom proizvoda svjetska cijena mora pasti na P5, gdje je neto uvoz ostatka svijeta 0Q6 jednak
izvoznoj ponudi Q4Q5. Osjenčana površina pokazuje trošak subvencije. Izvoznici iz ostatka
svijeta sada dobivaju P5 umjesto Pw. Uvoznici u ostatku svijeta sad plaćaju P5 umjesto PW —
pa su u boljemu položaju.

Dok je trgovina s carinom, iako nepoželjna, bolja od autarkije, trgovina sa subvencijom može
biti lošija nego autarkija. To je zbog toga Što subvencija znači trošak za državu umjesto da stvara
prihod. Također, za razliku od uvozne carine, izvozna subvencija povećava obujam trgovine. To
pokazuje da povećanje trgovine koje je umjetno potaknula država može dovesti do pogoršanja za
tu zemlju.
Sad ćemo analizirati utjecaje izvozne subvencije na blagostanje male zemlje ispitujući utjecaj
subvencije na potrošačev, proizvođačev i ukupni višak (slika 1.24.).
Slika 1.24. Izvozne subvencije male zemlje

U situaciji autarkije proizvod se prodaje po ravnotežnoj domaćoj cijeni Pd. Proizvođačev višak je
predočen područjem HI, a potrošačev višak područjem ABEF. U uvjetima slobodne trgovine po
cijeni P smanjuje se potrošačev višak za EF i iznosi AB. Proizvođačev višak se povećava i u
uvjetima slobodne trgovine iznosi EFGHI. Uvođenjem subvencije na izvoz dalje se povećava
cijena za potrošače u zemlji i smanjuje potrošačev višak za područje B te dalje povećava
proizvođačev višak i nakon subvencioniranja izvoza iznosi BCEFGHI. Ako usporedimo stanje
autarkije, slobodne trgovine i stanje nakon uvođenja subvencije, možemo zaključiti da je sa
stajališta ukupnog viška slobodna trgovina bolja nego autarkija (višak je veći za G). Izvozno
subvencioniranje je bolje nego autarkija ako je G veći od D, a lošije ako je G manji od D. D
označuje mrtvi teret subvencioniranja proizvodnje za izvoz iz državnog proračuna. Efekti na
blagostanje sažeti su u tablici 1.1.

Autarkij Slobodna Izvozna

 
a trgovina subvencija

potrošačev višak ABEF AB A

proizvođačev
Hl EFGHI BCEFGHI
višak

država     -BCD

ukupno ABEFHI ABEFGHI ABEFGHI-D

3.5. Porez na potrošnju uvozne robe

Kad mala zemlja uvede porez na potrošnju uvozne robe, potrošnja pada, smanjuje se uvoz i
potrošačima se smanjuje blagostanje. Međutim, porezi na potrošnju nemaju utjecaja na
proizvođačev višak jer država ubire prihode od poreza. Također, gubitak mrtvog tereta je manji
pri uvođenju poreza na potrošnju nego pri uvođenju carina (slika 1.26.). Na slici je prikazano
početno stanje proizvodnje, potrošnje i uvoza po svjetskoj cijeni Pw . Zemlja proizvodi količinu
proizvoda Q1 troši Q3, a uvozi Q1Q3. Nakon uvođenja poreza na potrošnju cijena u zemlji se
povećava na Pw+porez što dovodi do smanjenja potrošnje na Q2. Plaćanjem poreza na potrošnju
smanjuje se potrošačev višak za CDEF dok proizvođačev višak ostaje nepromijenjen G. Država
ubire prihode od poreza u visini CDE. Pogoršava se ukupno blagostanje jer dolazi do gubitka
mrtvog tereta F iako je gubitak manji pri uvođenju poreza na potrošnju nego pri uvođenju carina.
Efekti od uvođenja poreza na potrošnju koji su prikazani na slici 1.25. sažeti su u tablici 1.2.
Slika. 1.25. Efekti uvođenja poreza na potrošnju

Tablica 1.2. Efekti uvođenja poreza na potrošnju

 
Slobodna Porez na
trgovina otrošnju
potrošačev višak
ABCDEF AB

proizvođačev
G G
višak

država   CDE

ukupno ABCDEFG ABCDEG

Efekti uvođenja subvencija proizvođačima i poreza na potrošnju ekvivalentni su efektima

uvođenja uvoznih carina (slika 1.26.). Na slici su prikazane domaća krivulja ponude i potražnje
homogenog proizvoda koji se proizvodi u zemlji i inozemstvu. S obzirom na to da
pretpostavljamo kako se radi o maloj zemlji koja nema utjecaj na svjetsko tržište, domaća cijena
je jednaka kao na svjetskom tržištu u uvjetima slobodne trgovine i iznosi Pw . Pri toj cijeni
domaći proizvođači proizvode količinu Q1, uvozi se količina Q1Q4, a potrošnja je na razini Q4.
Ako se uvede uvozna carina na proizvod dolazi do povećanja domaće cijene za iznos carine i ona
iznosi P w+t. Povećanje cijene izravno djeluje na potrošače koji smanjuju svoju potrošnju
proizvoda za Q3Q4 tako da sada potrošnja iznosi Q3. S druge strane proizvođači će povećati
proizvodnju za Q1Q2 tako da će se smanjiti uvoz proizvoda na Q2Q3. Efekte uvođenja carine na
preraspodjelu, proizvodnju, prihode države i potrošnju već smo analizirali.
Efekti ekvivalentni carini postižu se pomoću subvencije proizvođačima na teret proračuna i
poreza na potrošnju u korist proračuna. Subvencioniranje proizvodnje pomiče domaću krivulju
ponude S dolje desno. Iz slike 1.26. vidi se da se postigao jednak zaštitni utjecaj na proizvodnju
kao da je uvedena carina, tj. proizvodnja se povećala na Q2 pri svjetskoj cijeni Pw i subvenciji.
Međutim, takva mjera nema utjecaj na potrošače i potrošnju. Količina uvezenih proizvoda se
smanjuje, a redistribucija ide u korist proizvođača iako ovaj put ne dolazi od potrošača nego od
državnog proračuna. Nadalje pretpostavimo da država uvede porez na potrošnju. Uvođenje
poreza pomaknut će krivulju potražnje D ulijevo prema dolje. Vidimo da uvođenje poreza ima
jednak utjecaj na potrošnju kao uvođenje carine i potrošnja se smanjuje na Q3. Količina
uvezenih proizvoda se smanjuje, a redistribucija ide od potrošača prema državnom proračunu.
Prema tome, uvođenje subvencija proizvođačima i poreza na potrošnju pomaknut će krivulje
ponude i potražnje i djelovati na povećanje proizvodnje te smanjenje potrošnje i uvoza. Cijene se
ne povećavaju, a redistribucija ne ide od potrošača prema proizvođaču (kao pri carini) nego od
potrošača prema proračunu i od proračuna prema proizvođačima.
Slika 1.26. Ekvivalentni efekti uvođenju carina (subvencije proizvođačima i porez na potrošnju)

3.6. Izvozni porezi

Izvozni porez uvodi država na svoje vlastite izvoznike. Obično se uvodi na reprodukcijske
materijale za koje se Želi ograničiti izvoz. Razlozi uvođenja izvoznog poreza:
• povećanje prihoda državnog proračuna
• poticanje domaće upotrebe reprodukcijskih materijala.
Upotrebljava se najčešće u nekim zemljama u razvoju. Pogledajmo grafički prikaz izvoznog
tržišta (slika 1.27.). Izvozni porez pomiče krivulju izvozne ponude za iznos izvoznog poreza na
XSIP.
Cijena koju plaćaju potrošači raste na PIP količina izvoza pada od Qq na Q2 cijena koju dobivaju
domaći izvoznici pada na Ps. Prihod od poreza je jednak umnošku količine izvoza Q2 i iznosa
izvoznog poreza i prikazan je pravokutnicima. Dio prihoda od poreza plaćaju potrošači zemlje
uvoznice jer je povećana cijena, a dio snose domaći izvoznici jer izvoze po nižoj cijeni.
Mogućnost prebacivanja izvoznog poreza na teret zemlje uvoznice ovisi, kao i kod carine, o
veličini zemlje izvoznice. Ako je zemlja izvoznica mala, izvozni porez neće djelovati na svjetsku
cijenu proizvoda, ona tada uglavnom oporezuje svoje građane.
Kao i prije, izvozni porez smanjuje količinu izvoza i cijenu koju dobivaju izvoznici, ali se ne
mijenja cijena za potrošače zemlje uvoznice. Sav porez plaćaju domaći izvoznici.

Slika 1.27. Efekti uvođenja izvoznih poreza

3,7. Trgovinske barijere i uvjeti trgovine

Krivulja recipročne potražnje je korisna za prikazivanje utjecaja trgovinskih barijera na uvjete
trgovine od(Px/Py)E. Ovdje ćemo pokazati kakav je utjecaj carina, izvoznog poreza, uvoznih
kvota, dobrovoljnog ograničavanja izvoza i subvencija na uvjete trgovine.

3.7.1. Carine, izvozni porez i uvjeti trgovine

Uvođenjem carine ili izvoznog poreza zemlja A koja izvozi X, a uvozi Y, popravlja svoje uvjete
trgovine od (Px/Py)E na (Px/Py)E' i smanjuje obujam trgovine od X1 na X2 i od Y1 na Y2 (slika
1.28). Poboljšanje uvjeta trgovine zemlje A znači da su se uvjeti trgovine zemlje B pogoršali.
Nakon uvođenja carine ili izvoznog poreza u razmjeni se daje relativno manja količina izvozne
robe X zemlje A za jedinicu izvozne robe Y zemlje B.
Slika. 1.28 Carine, izvozni porezi i uvjeti trgovine

3.7.2. Uvozna kvota i uvjeti trgovine

Pretpostavimo da zemlja A uvodi kvotu na svoj uvozni proizvod Y (slika 1.29.). Uvozna kvota
uzrokuje poboljšanje uvjeta trgovine od (Px /PY)E na (Px/Py)EQ i smanjenje obujma trgovine
od X 1Y1 na X2Y2. Kvota ograničuje uvoz na Y2. U toj točki krivulja recipročne potražnje
zemlje A ima lom s obzirom na to da je količina uvoza proizvoda Y ograničena kvotom.

Slika 1.29. Uvozna kvota i uvjeti trgovine

3.7.3. Dobrovoljna ograničenja izvoza i uvjeti trgovine

Pretpostavimo da zemlja A uvodi dobrovoljno ograničenje izvoza proizvoda X (slika 1.30.).

Kvota ograničuje uvoz na Y2, tako da krivulja ponude zemlje B postaje vodoravna na toj razini.
Kvota smanjuje obujam trgovine od X1 1 na X2Y2 i uzrokuje pogoršanje uvjeta trgovine zemlje
A do (Px/Py)EVER.
Slika1.30. Dobrovoljna ograničenja izvoza (VER) i uvjeti trgovine

3.7.4. Izvozne subvencije i uvjeti trgovine

Uvođenje izvozne subvencije (S') poradi povećanja trgovine zemlje A pomiče njezinu krivulju
recipročne potražnje desno do A'. Možemo iz slike 1.31. zaključiti kako izvozna subvencija
poveća obujam trgovine, ali pogoršava (smanjuje) uvjete trgovine zemlje A na (Px/PY)Es koja je
i izvoznu subvenciju. Na apscisi se vidi da zbog pogoršanja uvjeta trgovine zemlja treba dati
relativno više izvozne robe X za jedinicu robe Y jer je povećanje X-a veće od povećanja Y-a.
Slika 1.31. Izvozne subvencije i uvjeti trgovine
3.7.5. Lernerov teorem simetričnosti
Lernerov teorem simetričnosti1 govori da u modelu s dva proizvoda i uravnoteženom
trgovinskom bilancom, uvozna ad valorem carina i izvozni porez odgovarajućih stopa izazivaju
identične efekte na relativne cijene. Polazeći od uravnotežene vanjske trgovine, promjena uvoza
dovodi do jednake promjene vrijednosti izvoza. Da pokažemo simetričnost između uvozne carine
i izvoznog poreza polazimo od jednostavnog modela dva proizvoda (izvoznog i uvoznog) kojima
se trguje po egzogeno određenim svjetskim cijenama i uravnoteženim izvozom i uvozom
(trgovinskom bilancom). Ad valorem carina na uvoznu robu po stopi t utjecat će na promjenu
domaćih relativnih cijena prema:

Px/Pm = Pwx / Pwm (1+t)

gdje su PX i Pm domaće izvozne i uvozne cijene, a PWx i PWm su odgovarajuće svjetske cijene.
Izvozni porez koji se ubire kao postotak od svjetske cijene po stopi r smanjit će neto cijenu koju
dobivaju izvoznici i promijeniti relativne cijene na sljedeći način:
Px / Pm = PWx (q-e) / PWm

Domaće relativne cijene bit će iste pod utjecajem uvozne carine ili izvoznog poreza ako su dvije
prethodne jednadžbe jednake:
PWx / PWm (1+t) = PWx (q-r) / PWm
ili ako je stopa izvoznog poreza r, jednaka:
r = t/1+t

To znači da bi npr. stopa uvozne carine od 25% imala isti efekt na relativne cijene kao stopa
izvoznog poreza od 20% [0,20 = 0,25/(1+0,25)).Ako bi se izvozni porez računao kao postotak od
domaće cijene umjesto od svjetske cijene, tada bi bilo PWw =Px (1 +r), a porezna stopa r imala
bi isti efekt na domaće relativne cijene kao i uvozna carina po stopi t. Ključni uvjet koji dovodi
do ekvivalentnosti je da trgovina mora biti uravnotežena. Međutim, treba napomenuti da uvozna
carina
i izvozni porez nemaju jednaki utjecaj na trgovinsku bilancu: uvozna carina poboljšava
trgovinsku bilancu (izvoz minus uvoz) dok izvozni porez pogoršava trgovinsku bilancu.
S obzirom na to da smo prije analizirali efekte uvozne carine, ovdje ćemo grafički pokazati
primjer uvođenja izvoznog poreza koji unosi jaz između svjetskih i domaćih cijena (slika 1.32.).
Domaća relativna cijena izvoznog proizvoda X snizuje se u terminima uvoznog proizvoda Y i
dovodi do realociranja resursa u sektor proizvodnje Y (od E1 u E2). Istodobno, dolazi do
poremećaja potrošnje što rezultira padom potrošnje od Cl do C2 na nižoj krivulji indiferencije I1.
Grafičko rješenje je jednako kao ono koje smo dobili kad smo analizirali efekte carine na Y. To
pokazuje da postoji simetričnost dva instrumenta izvozne i uvozne carine s obzirom na relativne
cijene.
Slika 1.32. Utjecaji izvozne carine (poreza)

3.8. Diskriminacija cijena u međunarodnoj razmjeni, damping i antidamping

Diskriminacija cijena u biti znači nelinearno određivanje cijena: različite cijene za razne skupine
kupaca ili prodaja istog proizvoda na različitim tržištima po cijenama koje nisu proporcionalne
razlikama u graničnom trošku (imperfektna konkurencija i monopol). Ako monopolist ima više
nego jednu cijenu za svoj output kako bi maksimizirao profit i zahvatio potrošačev višak tada
kažemo da postoji diskriminacija cijena.
Ako se svaka jedinica outputa Q1 prodaje po istoj cijeni P1 govorimo o jedinstvenoj ili
uniformnoj cijeni (slika 1.33.). U protivnom se radi o diskriminaciji cijena.

slika 3.33.Jedinstvena cijena

 
Pigou je upotrijebio termin diskriminacija cijena (engl. price discrimination) i opisao tri oblika
nelinearnog određivanja cijena.
Klasifikacija diskriminacije cijena:
- prvi stupanj diskriminacije cijena (engl. personalizedpricing)
- drugi stupanj diskriminacije cijena (engl. menu pricing)
— treći stupanj diskriminacije cijena (engl. group pricing).
Kako bi ostvario višak od bilo kojeg oblika diskriminacije cijena, poduzeće mora imati određenu
tržišnu snagu, informacije o ponašanju potrošača i sposobnost prevencije preprodaje (arbitraže)
medu kupcima.
Diskriminacija cijena prvog stupnja ili savršena diskriminacija cijena (slika 1.34.) nastaje kada
prodavatelj prodaje različite jedinice proizvodnje po različitim cijenama koje se mogu razlikovati
od kupca do kupca. Kupac plaća maksimalnu cijenu koju je voljan platiti (engl. consumer's
reserva_ tion Price), neovisno o troškovima proizvodnje i ponude. Krivulja potražnje može se
interpretirati kao pokazatelj prihvatljivosti cijene od strane kupca za svaku jedinicu proizvoda na
tržištu te ako monopolist poznaje ponašanje potrošača, može „savršeno” diskriminirati cijene.
Ako monopolist prodaje dodatnu jedinicu, ne mora smanjiti cijenu na ostale jedinice koje je
dosad prodavao. Stoga je MR=D (krivulja graničnih prihoda = krivulji potražnje).
Slika. 1.34. Prvi stupanj diskriminacije cijena

Drugi stupanj diskriminacije cijena označuje situaciju kad monopolist izrađuje meni s opcijama i
daje mogućnost kupcima da izaberu željeni paket. To uključuje i količinski diskont, odnosno
niže cijene za veću količinu kupljene robe (slika 1.35.). Dvodijelne tarife kao u
telekomunikacijama gdje je prvi dio pretplata za licencu P1 i pokriva fiksne troškove, a drugi dio
cijene P2 pokriva dodatni trošak korištenja odnosno inkrementalni i transakcijski trošak koji
ovisi o potrošnji (P2*Q2)• Višom se cijenom zahvaća dio potrošačeva viška i povećava prihod
poduzeća.
Slika. 1.35. Drugi stupanj diskriminacije cijena
Treći stupanj diskriminacija cijena nastaje kada postoji različita cijena za razne grupe potrošača
ili segmentirana tržišta, a koji imaju različite krivulje potražnje i različitu cjenovnu elastičnost
(slika 1.36.). Najviša cijena se zahtijeva od potrošača s najmanjom elastičnošću. Pretpostavimo
da postoje dva tržišta, s različitom krivuljom potražnje, a da su jednaki granični troškovi za oba
tržišta. Monopolist će maksimizirati ukupni profit maksimizirajući profite od svake grupe
pojedinačno. U optimumu: MR1 =MC=MR2 . Ako ne, monopolist će povećati prihode
skretanjem prodaje od tržišta s nižim MR prema tržištu s višim MR.
Slika 3.36. Treći stupanj diskriminacije cijena

Odredimo najprije MC za ukupni output. Izjednačimo MC s MR na svakom tržištu kako bismo

Odredili output za svako tržište. Na tržištu 1 određen je output na razini Q1, a na tržištu 2 na
razini Q2. Ako iz točaka outputa povučemo okomicu na krivulje potražnje Dl i D dobit ćemo
tržišnu cijenu na svakom tržištu (P1 i P2).
Najčešći oblik diskriminacije u međunarodnoj razmjeni je damping (slika 1.37.). Na slici 1.37.
apscisa označuje količinu proizvoda, a ordinata troškove C i cijene P. Kako će poduzeće
monopolist odrediti cijenu i količinu proizvodnje i prodaje? Cijena njegova proizvoda na tržištu
dana je na razini Pw . Kako bi maksimizirao profit na domaćem i međunarodnom tržištu on će
proizvoditi količinu Q2 gdje je MC = MRw i gdje je MRw= Pw . Da odredimo koji dio
proizvodnje će se prodavati na domaćem, a koji na inozemnom tržištu potreban nam je sljedeći
uvjet: MR w = MRd. Ravnoteža u kojoj su izjednačeni domaći i strani granični prihod postignuta
je na razini količine proizvoda Ql1 To znači da će monopolist prodavati u zemlji količinu Q 1, a
ostatak do Q2 na inozemnom tržištu po cijeni Pw . Monopolist će prodavati u zemlji po višim
domaćim cijenama Pd, a u inozemstvu po nižim cijenama Pw . To se u inozemstvu pokazuje kao
damping i diskriminacija cijena na svjetskom tržištu. Domaća prodaja Q1 je odredena domaćom
krivuljom potražnje Dd inozemna svjetskom krivuljom potražnje Dw
Damping je moguć ako su ispunjena dva uvjeta:
• industrija je imperfektno konkurentna
• tržišta su geografski segmentirana.
Poduzeće se odlučuje za cjenovnu diskriminaciju (damping) jer mu se na taj način povećava
profit. Damping povećava profit tvrtke ako je: (cjenovna elastičnost izvozne prodaje)>(cjenovne
elastičnosti domaće prodaje), gdje je: cjenovna elastičnost = (trokutQ/Q)/(trokutP/P).
Slika. 1.37. Efekti antidampinga

Antidampinški argument za zaštitu polazi od toga da je damping stranih poduzeća (umjetno

snizivanje cijena kako bi se povećala konkurentnost) nepravedan i Štetan za domaće
proizvođače. Uvođenjem carine da se kompenzira cjenovna razlika, „antidampinŠka pristojba”,
uklanja se „nepravedna" cjenovna prednost stranog poduzeća. Postoje tri tipa dampinga koji se
kompenziraju carinom:
 Ustrajni damping. Roba se stalno prodaje po višoj cijeni u zemlji nego u inozemstvu.
Uvođenje carine smanjuje blagostanje.
 Grabežljivi damping. Roba se najprije prodaje po nižoj cijeni u inozemstvu kako bi se
izbacili konkurenti, a potom se povećava cijena na monopolnu razinu. Valjan je
argument za uvođenje carine kako bi se spriječio način određivanja cijena koji vodi u
neefikasnost.
 Povremeni damping. Strani proizvođači imaju privremene viškove koje izvoze po nižim
cijenama. Kratkoročno nije potrebno uvoditi carine.
Da zahvate profit stranog monopolista ili ga preusmjere domaćim poduzećima, države posežu za
uvođenjem carine. Osobito se taj argument ističe u slučaju strateške trgovinske politike koju
zemlje vode u uvjetima postojanja međunarodnih monopola i nepostojanja međunarodne
globalne antimonopolne politike. S obzirom na to da monopolisti prisvajaju monopolnu rentu,
zemlje uvoznice upotrebljavaju carine da zahvate dio monopolnog profita (engl. rent-snatching)
ili da profit usmjere prema domaćim konkurentnim tvrtkama (engl. rent-switching). Slika 1.38.
prikazuje efekte uvođenja carine da bi se smanjio profit stranog monopolista. Strani monopolist
prodaje Q1 na domaćem tržištu po cijeni P1 i dobiva ekstra profit, profiti. Uvođenjem carine t
povećavaju se cijene proizvoda od Pl1na P2 i smanjuje obujam prodaje monopolista od Q1 na
Q2 te on dobiva manji profit, profiti Potrošaču se zbog povećanja cijene smanjuje potrošačev
višak, ali je država preko prihoda od carine zahvatila dio monopolnog profita jer je povećanje
cijene manje nego iznos carine, a što ovisi i o elastičnosti domaće potražnje.
Slika. 1.38. Carina da bi se smanjio profit stranog monopolista
3,9. Ciljana industrijska politika
Zemlje sve Češće politikom ciljaju industrije za koje smatraju da su im od posebne važnosti. pod
ciljanjem se smatra napor za promjenom alokacije investicija u korist industrija za koje se smatra
da privatni sektor premalo investira. Međutim, postavlja se pitanje koje industrije ciljati. Koje
kriterije uzeti u obzir? Cijela bit ciljanja industrijske politike počiva na pitanju kriterija izbora.
Neupitno je da bi za svako gospodarstvo optimalna politika industrijskog ciljanja bila korisna.
Tržišta nisu savršena i brojni neuspjesi tržišta i distorzije u stvarnom svijetu sigurno vode
premalim investicijama u nekim sektorima, a u nekim prevelikima.

Paul R. Krugman
Mnoge se rasprave o industrijskom ciljanju svode na pitanje je li ono potrebno ili ne, a ne o
samim kriterijima industrijskog ciljanja. Krugman 17 analizira te kriterije i dijeli ih u dvije
skupine, prvu naziva popularnim kriterijima jer su to kriteriji koji se Često navode u knjigama i
Člancima, a drugu sofisticiranijim kriterijima. U popularne kriterije pripadaju: visoka dodana
vrijednost po radniku, povezanost s ostatkom ekonomije, perspektiva buduće međunarodne
konkurentnosti i ciljanje od strane stranih vlada. Visoka dodana vrijednost se navodi kao jedan
Od kriterija s obzirom na činjenicu da postoji Širok raspon dodanih vrijednosti po radniku
između industrija te je stoga moguće da države povećavaju svoj nacionalni dohodak pomičući
namjerno svoju ekonomsku strukturu prema industrijama koje stvaraju višu dodanu vrijednost po
radniku• Mnogi autori takoder ističu kako je zemlji posebno isplativo investirati u tzv. povezane
industrije' poput industrije Čelika i poluvodiča Čiji se outputi rabe kao inputi u drugim
industrijama. Buduća konkurentnost se zagovara kao jedan od kriterija ciljanja industrijske
politike jer se tvrdi kako država ima važnu ulogu u ciljanim industrijama u kojima zemlja
trenutačno nije konkurentna na svjetskom tržištu, ali u kojima može biti ili će biti u budućnosti.
Glede argumenta visoke dodane vrijednosti po radniku, uz ostale jednake uvjete, veći udjel
radnika u industrijama s visokim dodanim vrijednostima značio bi viši nacionalni dohodak per
capita. Međutim, pitanje je bi li ostali uvjeti ostali isti. Zašto radnici ne idu u industrije s visokom
dodanom vrijednošću samoinicijativno, bez posebnih poticaja? Odgovor je u tome da visok
output zahtijeva i visok input po radniku: velike količine kapitala, visoko obrazovanje i daljnje
usavršavanje. Pretpostavimo sada da država provodi politiku poticanja investicija u industrijama
s visokom dodanom vrijednošću, a da ne povećava ukupnu stopu investiranja. S obzirom na to da
je odnos kapitala i rada viši u tim industrijama nego u onima s nižom dodanom vrijednošću dani
iznos investicija bi zaposlio manje ljudi čime bi stopa zaposlenosti usporila svoj rast te bi
istodobno stopa ekonomskog rasta bila smanjena. Ovo se Čini paradoksalnim, s obzirom na to da
output po radniku raste brže nego prije, ali je usporen rast zaposlenosti te taj efekt nadilazi rast
produktivnosti.
Tijekom vremena tržišne bi sile težile ispravljanju tih efekata. Porast nezaposlenosti stvorio bi
pritisak na smanjivanje realnih plaća, a niske plaće bi motivirale poduzeća da upotrebljavaju više
radno intenzivne tehnike. U dugom roku, zaposlenost bi se dovela u početno stanje, s više
radnika u industrijama s visokom dodanom vrijednosti, ali s nižom produktivnošću u svakom
sektoru i vjerojatno nižim outputom po radniku u cijeloj ekonomiji.
Poticanje industrija s visokom dodanom vrijednošću koristilo se kao ključni element razvojne
strategije u mnogim zemljama u razvoju u poslijeratnom razdoblju. Sada se smatra da je to bila
pogrešna politika.
Što se tiče argumenta poticanja povezanih industrija, činjenica da industrija osigurava inpute u
druge industrije ne znači sama po sebi da tržiŠte nedovoljno investira u tu industriju. Mogu
postojati tržišni neuspjesi koji Čine poželjnim poticanje povezanih industrija, ali sama činjenica
da industrija osigurava inpute ostatku ekonomije ne pomaže u odlučivanju ciljati li tu industriju
industrijskom politikom ili ne.
Najočitiji način ostvarivanja međunarodne konkurentnosti je kada se komparativna prednost
miče u smjeru industrije iz razloga koji su neovisni o industrijskoj politici. Krugman18 smatra
kako potencijalna konkurentnost nije koristan vodič za selektiranje ciljane industrije. Nema
sumnje da postoje industrije koje Će jednom postati konkurentne i treba ih se ciljati, ali jednako
tako i industrije koje Će postati konkurentne i ne treba ih ciljati. Također, postoje industrije koje
nikad neće biti u stanju stajati na svojim nogama, a vrijedne su ciljanja.
Odgovor na provođenje ciljane industrijske politike drugih zemalja jedan je od najutjecajnijih
argumenata u korist provođenja te vrste politike. Međutim, analizirajući ga, dolazi se do
drugačijih zaključaka. Primjerice, pretpostavimo da strana zemlja subvencionira izvoz nekoga
poljoprivrednog proizvoda, a s obzirom na to da naša zemlja izvozi taj proizvod, smanjuje se
cijena našeg izvoza, a tako i naš nacionalni dohodak. Program subvencioniranja koji bismo uveli
kao odgovor na politiku strane zemlje doveo bi do daljnjeg pada cijena. U ovom slučaju,
navedeni kriterij se pokazuje lošim za ciljanje industrijske politike.
Zaključno, od analiziranih Četiriju popularnih kriterija dva su kontraproduktivna. Ciljanje
industrija s visokom dodanom vrijednošću i u teoriji i u praksi je recept za sporiji gospodarski
rast i višu nezaposlenost. Ciljanje industrija kao odgovor na ciljanje koje provode druge zemlje
često je način osiguravanja da investicije idu u područja s viškom kapaciteta i sniženim stopama
prinosa. Druga dva kriterija su manje očevidno destruktivna.
Pod sofisticiranijim kriterijima Krugman analizira devijacije od idealno konkurentnog modela
tržišta koje mogu utjecati na odluku o ciljanju. Prvi tip je ekonomija obujma i nesavršena
konkurencija. veliku ulogu u tom kriteriju ima činjenica da li su te ekonomije obujma interne ili
eksterne poduzećima. U slučaju internih ekonomija obujma početna točka za raspravu je
uviđanje da tržišta neće biti savršeno konkurentna. Industrija Će se sastojati od malih grupa
poduzeća ili ako se sastoji od puno poduzeća onda Će proizvoditi diferencirane proizvode.
Cijene će biti više od graničnih troškova, poduzeća će Često djelovati strateŠki, poduzimajući
akcije usmjerene na utjecaj na odlučivanje drugih poduzeća. Pretpostavimo sada industriju sa
samo dva ozbiljna konkurenta i da svaki zna da će njegovi troškovi znatno opasti kako stječe
iskustvo. Svako poduzeće će početno odrediti niske cijene. Kada bi moglo, svako bi poduzeće
rado uvjerilo ono drugo da će slijediti vrlo agresivnu politiku kako bi natjeralo svog konkurenta
na povlačenje, ali možda neće biti u stanju ispuniti takvo obećanje. U ovom kontekstu, ciljana bi
industrijska politika mogla biti u službi pomaganja domaćim poduzećima da igraju svoju
stratešku igru. Primjerice, državne subvencije bi mogle pomoći u vođenju agresivne cjenovne
politike. Povlačenje konkurenta moglo bi povećati profit za više od iznosa subvencije te pomak
monopola od stranog na domaće poduzeće. No, zaključak se može i preokrenuti ako se radi o
više domaćih poduzeća, a ne jednom. Natječući se jedna s drugima, mogu postaviti prenisko
svoje izvozne cijene.
Krugman zatim analizira eksterne ekonomije. Eksterne ekonomije se u literaturi Često smatraju
opravdanjima za državnu intervenciju i posebno su važne za inovativne industrije. Treći razlog
za ciljanu industrijsku politiku su utjecaji ostalih državnih politika koje nisu neutralne u
pojedinim industrijama. Država uvodi poreze, propisuje minimalne plaće, uvodi zaŠtitu, donosi
novu re aciju, a sve to može imati različite efekte za pojedine industrije i stvara potrebu za
vođenjem ciljane kompenzirajuće industrijske politike.
Dodatni problem pri ciljanju industrijske politike, osim utvrđivanja kriterija uvođenja, jest i Što
nismo u stanju lako procijeniti troškove i koristi poduzetih mjera.

SAŽETAK
Trgovinska politika je skup ekonomsko-političkih mjera neke zemlje kojima se diskriminira roba
kojom se trguje preko granice. Najvažniji kriteriji zaštitne politike jesu: kvalitativni,
kvantitativni, instrumentalni i vremenski kriterij.
Brojni su instrumenti trgovinske politike. Dijelimo ih na carinske i necarinske. Odabir
adekvatnog instrumenta obično se svodi na izbor između carina te necarinskih ograničenja:
izvoznih pristojbi i subvencija, uvoznih kvota, izvoznih ograničenja, provizija i poreza na
uvoznu robu, kontrole robe, administrativnih procedura, pristojbi za carinsko evidentiranje,
pravila podrijetla robe i drugih.
U literaturi se najčešće navode sljedeći argumenti za uvođenje zaštite u neko gospodarstvo:
patriotizam; zaštita od jeftinoga stranog rada; izjednačivanje uvoznih i domaćih cijena;
povećanje državnih proračunskih prihoda; redistribucija dohotka; povećanje nacionalnog
blagostanja; popravljanje uvjeta trgovine; nacionalna zaposlenost i smanjenje nezaposlenosti;
poboljšanje trgovinske bilance; nacionalna sigurnost i obrana; tržišni neuspjeh domaćeg tržišta;
zaštita mlade industrije; smanjenje nezaposlenosti u specifičnoj industriji; kompenziranje stranih
izvoznih subvencija; kompenziranje dampinških cijena (antidamping); carina u korist oskudnoga
faktora proizvodnje; carina da se smanji strani monopolni profit; zaštita okoliša, kulturnih i
društvenih vrijednosti.
Carinska zaštita se provodi primjenom carinskih stopa na vrijednost uvezene robe (carinsku
osnovicu), a prema carinskoj tarifi. Ako se ukupno naplaćeni prihodi od carina stave u odnos s
vrijednošću uvezene robe u nekom razdoblju, može se doći do stope ostvarene carinske zaštite.
Također su u upotrebi sljedeće stope carinske zaštite: neponderirana prosječna carinska stopa;
ponderirana prosječna carinska stopa; prohibitivna nominalna carinska stopa; efektivna stopa
zaštite. Prema Cordenu postoje Četiri koncepta zaštite: nominalna, efektivna, neto efektivna i
totalna zaštita.
Nominalna zaštita pokazuje kakav je utjecaj nominalne carinske stope (eksplicitne carine) na
domaće cijene proizvoda i na obujam i strukturu potrošnje u zemlji s obzirom na stanje slobodne
trgovine bez trgovinske politike države. Stopa nominalne zaštite mjeri postotak povećanja
domaće cijene zbog carine i utjecaj na potrošnju. Unatoč velikom broju necarinskih zaštitnih
instrumenata, carinska tarifa je najrasprostranjeniji instrument trgovačke politike. Postoje razlozi
zbog kojih nije jednostavno utvrditi stupanj nominalne zaštite: postojanje necarinskih zaštitnih
instrumenata; izuzeća i olakšice s obzirom na definiranu carinsku tarifu; prohibitivne carinske
stope; problemi agregiranja podataka.
Da bi se utvrdio utjecaj carinske zaštite na pojedine sektore potrebno je uzeti u obzir ne samo
stope nominalne zaštite finalnih proizvoda sektora nego i nominalne stope carine na
intermedijarne Proizvode koji se upotrebljavaju za proizvodnju finalnih proizvoda. Carinama na
intermedijarne Proizvode povećava se cijena tih proizvoda i time utječe na stupanj zaštite
sektora. Da se ustanovi utjecaj strukture carinske zaštite na pojedine sektore primjenjuje se
koncept efektivne zaštite izračunom stope efektivne zaŠtite. Stopa efektivne zaštite pokazuje za
koliko postotaka (%) odstupa dodana vrijednost nekog sektora pod utjecajem domaće zaštitne
politike od dodane vrijednosti pod uvjetom slobodne trgovine. Stopa efektivne zaštite nekog
sektora ovisi o stopi nominalne carine na finalni proizvod toga sektora, o stopi carine na uvozne
intermedijarne proizvode (inpute) toga sektora i o udjelu intermedijarne potrošnje u vrijednosti
finalne proizvodnje sektora.
U nekim razdobljima je necarinska zaštita imala veće značenje od carinske zaštite, stoga je
potrebno u proračun i analizu efektivne zaštite uključiti i necarinsku zaštitu (kvote, poreze,
subvencije i dr.) koja također djeluje na povećanje cijena u zemlji koja ih uvodi. Ako se uzme u
obzir realna precijenjenost ili podcijenjenost nacionalne valute i uključi u koncept zaštite,
dolazimo do neto efektivne zaštite. Samo kad je stopa neto efektivne zaštite pozitivna kažemo da
je taj sektor zaštićen u odnosu prema domaćem sektoru. Prema tome, potrebno je procijeniti
stupanj realne aprecijacije ili deprecijacije valute pri danoj strukturi zaštite, jer je i tečajna
politika sastavni dio zaštitne politike.
Ako bi se u analizu uključili i drugi instrumenti subvencioniranja proizvodnje i poticaja izvoza
kao sastavni dio industrijske politike zemlje te kretanje cijena domaćih inputa zbog sustava
zaštite, tada govorimo o ukupnoj (totalnoj) zaštiti. Prema tom konceptu, sektor je zaštićen ako
zaštita u svim elementima dovodi do povećanja dodane vrijednosti sektora.
Ideja o konceptu stvarne zaštite (neto) počiva na analizi opće ravnoteže u radovima Dornbuscha i
Sjaastada. Za razliku od prethodnih koncepata tu se uvode u analizu cjenovne relacije između
različitih sektora. Teoretski model uključuje: jednu zemlju, jednu uvoznu robu, jednu lokalnu
robu i jednu izvoznu robu. Modelom je pokazano da uvođenje carine povećava relativne cijene
uvozne robe prema lokalnoj robi i prema izvoznoj robi. To usmjerava resurse u uvozno
konkurentne sektore. Uvozne carine imaju sljedeće neizravno djelovanje: raste potražnja za
lokalnom robom i povećavaju se cijene lokalne robe prema uvoznoj i izvoznoj robi. Dolazi do
aprecijacije realnog tečaja i izvozna roba je nasuprot lokalnoj i uvoznoj opterećena. „Neto” ili
„stvarna" stopa zaštite definira se kao proporcionalna promjena domaćih cijena uvozne robe u
odnosu prema lokalnoj robi. Cijene uvozne i izvozne robe određene su na svjetskom tržštu, a
cijene lokalne robe ovise o domaćoj ponudi i potražnji. Uvođenje uvozne carine povećava
domaće cijene uvozne robe u odnosu prema izvoznoj robi i inicijalno u odnosu prema lokalnoj
robi. Te više cijene preusmjeravaju resurse u proizvodnju uvozne robe iz proizvodnje izvozne i
lokalne robe. To takoder skreće potražnju s uvozne robe na izvoznu i lokalnu robu. Povećanje
potražnje i smanjenje ponude lokalne robe djeluje na povećanje cijena lokalne robe s obzirom na
izvoznu robu i ublažuje povećanje cijene uvozne robe u odnosu prema lokalnoj robi. Zbog viših
cijena lokalne robe veličina zaštite domaćih proizvodača uvozno konkurentne robe je manja nego
što pokazuje stopa nominalne zaštite. Dodatno se proizvodači izvozne robe suočavaju s padom
cijena izvozne robe u odnosu prema lokalnoj robi.
Ako su uvozna i lokalna roba perfektni supstituti u proizvodnji i potrošnji, tada cijena lokalne
robe raste za puni iznos carine. U tom slučaju uvozno konkurentni sektor nije zaštićen, jer nije
povećana njegova relativna cijena, a teret carine pada na proizvodače izvozne robe, čija cijena
pada
s obzirom na lokalnu robu. Ta nominalna carina je čisti porez na izvoz bez zaštite uvozno
konkurentnih proizvođača u odnosu prema lokalnoj robi. Ako su izvozna i lokalna roba jaki
supstituti, cijena lokalne robe neće se mijenjati. U ovom slučaju, nominalna carina je jednaka
neto ili stvarnoj zaštiti uvozno konkurentnih proizvodača. Cijena izvozne robe pada s obzirom na
uvoznu robu, ali ne i s obzirom na lokalnu robu.
Monetarna, fiskalna, trgovinska i tečajna politika utječu na izvoz i uvoz zemlje preko dva kanala:
PNO, preko utjecaja na tečaj i njegove utjecaje na razinu sektorskog outputa i agregatnog
dohotka; drugo, preko poreza, carina i ostalih izravnih mjera koje djeluju na troškove uvoza i
izvoza.
Carina je u biti porez na uvoznu robu. Povećava cijene uvozne robe za iznos carine. To smanjuje
potrošnju, povećava proizvodnju i smanjuje uvoz.
Utjecaje uvodenja carine u maloj zemlji mogli bismo podijeliti na pozitivne i negativne. Domaći
proizvodači postižu višu cijenu te država ostvaruje prihode od carine (pozitivni utjecaji).
Potrošači plaćaju više cijene i smanjuje se potrošnja te potrošači imaju manji izbor, što su
negativni utjecaji uvodenja carina. Zaključno, blagostanje potroŠaČa se smanjuje (u odnosu
prema stanju bez carine), proizvodači uvozne robe su na dobitku. Ukupni višak se smanjuje, jer
je gubitak potrošača veći nego dobitak proizvođača. Smanjenje ukupnog viška zove se gubitak
mrtvog tereta od carine. Zbog gubitka mrtvog tereta, carina smanjuje blagostanje u maloj zemlji
s obzirom na stanje slobodne trgovine.
Uvođenje carine od strane velike zemlje ima za posljedicu smanjenje svjetske cijene tako da Će
velika država ostvariti dodatne prihode od carine. Politika male zemlje nema utjecaja na svjetske
cijene, a politika velike zemlje utječe na svjetske cijene.
Može se dogoditi da uvedena carina od strane jedne zemlje potakne drugu zemlju da zauzvrat
uvede carinu (politika osiromašivanja susjeda). Odgovaranje istom mjerom (represalije) utječe
na smanjivanje obujma trgovine. Ako zemlja B odluči uzvratiti zemlji A i uvede carinu na
proizvod X, uvjeti trgovine ostaju nepromijenjeni, odnosno odnos cijena u međunarodnoj
razmjeni se ne mijenja, samo dolazi do smanjenja obujma vanjske trgovine. Dakle, obje zemlje
su na gubitku. Nacionalno blagostanje zemlje može se popraviti zaŠtitnom politikom, ali to ovisi
i o ponašanju drugih zemalja.
Uvozna carina povećava domaću cijenu robe iznad razine pri slobodnoj trgovini i ima tri neto
efekta: distorziju (iskrivljavanje) proizvodnje — dovodi do smanjenja efikasnosti ako domaći
proizvodači proizvode previše uvozno konkurentne robe; distorziju (iskrivljavanje) potrošnje —
carina dovodi do toga da domaći potrošači troše manje uvozne robe što rezultira padom
blagostanja; utjecaj carine na uvjete trgovine — carina smanjuje svjetsku potražnju uvozne robe
što ima za posljedicu smanjenje svjetske cijene uvozne robe.
Carinska stopa koja osigurava da se negativni efekti na efikasnost pokriju dobitcima od pobolj-
Šanih odnosa trgovine jest optimalna carinska stopa. Optimalna carinska stopa je stopa carinskog
Opterećenja koja maksimira neto dobitak koji je posljedica poboljšanja uvjeta trgovine zemlje s
Obzirom na negativne učinke koji su posljedica smanjenja obujma trgovine. Optimalna carina
je odredena mogućnošću pomicanja krivulje recipročne potražnje zemlje do razine gdje doseže
najvišu krivulju indiferentnosti prema trgovini. Optimalna carina ovisi o elastičnosti inozemne
recipročne potražnje.
Carine mogu biti specifične i ad valorem. Specifična se carina plaća po jedinici uvezene robe. Ad
valorem carina plaća se kao postotak od vrijednosti uvezene robe. Specifičnu carinu je lakše
obračunavati. Ad valorem carina zadržava svoju zaŠtitnu ulogu i u uvjetima inflacije jer se
naplaćuje u postotku od vrijednosti robe.
Država ubire prihode koji se dijele na prihode države koji dolaze od potrošača koji plaćaju višu
cijenu i prihode države koji dolaze od stranih ponudaČa koji postižu nižu cijenu. Koji dio
prihoda od carine Će pasti na potrošače, a koji na izvoznike ovisi o elastičnosti krivulje izvozne
ponude: Što je ona položenija, to je veći udjel domaćih potroŠaČa u plaćenim prihodima od
carina, a manje plaćaju izvoznici.
Osim kontrole uvoza, država se može odlučiti za intervenciju na izvoznoj strani. Osnovni motivi
za uvodenje izvoznih carina: prihodi proračunu; snizivanje domaće cijene izvoznom proizvodu;
mišljenje da potrošači (i prerađivači) plaćaju previsoku cijenu; potreba za povećanjem ponude
tog proizvoda na domaćem tržištu. Izvozna carina snizuje proizvođačev probitak, povećava
prihode državi i povećava potrošačev probitak. Međutim, ostvaruje se neto učinak smanjenja
društvenog blagostanja.
Najčešći instrument kvantitativnih ograničenja su uvozne kvote koje dopuštaju slobodan pristup
trgovini unutar kvote, ali potpunu zabranu nakon što je kvota ispunjena u određenom razdoblju.
Uvozna kvota podiže domaću cijenu, omogućuje rast domaćoj proizvodnji, smanjuje potrošnju i
uvoz te preraspodjeljuje dohodak od potrošača prema proizvodačima. Učinci uvozne kvote na
blagostanje su slični onima koji proizlaze iz ekvivalentne uvozne carine, osim jedne iznimke.
Renta koja je povezana s ograničenjem ide onome tko ima uvoznu dozvolu, što ne znači da to
mora biti država (iako se potpuna ekvivalentnost može dobiti otvorenom aukcijom dozvola).
Postojanjem kvote može doći do slabljenja motivacije domaćih poduzeća za inoviranje jer im je
osiguran udio na domaćem tržištu. Kvota može stvoriti domaću monopolnu moć, a time i visoke
domaće cijene bez utjecaja inozemne konkurencije koja bi ih oborila. Može imati za posljedicu
još veće smanjenje blagostanja ako troškovi padaju u inozemstvu, ali ne u zemlji. Kvote su
manje transparentne od carina Što ih Čini privlačnima državi koja izdaje dozvole za uvoz u
okviru kvote.
Dobrovoljno ograničenje izvoza — engl. Voluntary Export Restraints (VER) — jest kvota koja
se primjenjuje na izvoznoj strani. Primjenjuje se kao odgovor na pritisak proizvođača u zemlji
koja uvozi robu. Učinak količinskog ograničenja izvoza na uvoznu zemlju je onakav kao Što je
učinak uvozne kvote ili carine, uz to da rentu uzima strana zemlja. Stoga su izvozne kvote lošije
za uvoznu zemlju nego njezine obične uvozne restrikcije. VER postoji zbog političkih, a ne
ekonomskih razloga.
Osim uvodenja carine, domaća se proizvodnja može povećati i uvoz smanjiti pomoću subvencije
proizvođačima koja se daje iz proračuna i porezom na potrošnju. Dakle, uz mjere restrikcije
postoje i mjere poticanja. Izvozna subvencija (premija) primjenjuje se kao poticaj izvoznicima da
izvoze više tako da im podiže domaću cijenu izvoznog proizvoda u odnosu prema svjetskoj
cijeni. Subvencija podiže cijenu i za proizvođača i za potrošača tako da potrošači žele manje
trošiti, a proizvodači proizvode više i izvoz raste. Primjena tog instrumenta ovisi o stanju
državnog proračuna. Izvozne subvencije imaju obrnuto djelovanje od poreza na izvoz i izvoznih
carina. Cijena izvoznika efektivno raste, cijena koju plaćaju domaći potroŠaČi raste jer se manje
robe prodaje na domaćem tržištu dok cijena koju plaćaju potrošači drugih zemalja pada.
Subvencija košta i plaćaju je rezidenti u obliku viših poreza.
Izvozna subvencija smanjuje potrošačev probitak i povećava proizvođačev. Dobitak proizvodača
je veći od gubitka potroŠaČa. Medutim, ta mjera je skupa. Kad se uzme u obzir trošak
subvencije (novi izvoz puta jedinična subvencija) krajnji efekt je negativan: izvozna subvencija
ne podiže blagostanje (izvozni prihod je manji od troška). Nadalje, nema gornje granice gubitku
blagostanja (osim veličine državnog proračuna). To znači da izvozna subvencija zemlju može
„gurnuti" na razinu blagostanja nižu od autarkične.
Kad mala zemlja uvede porez na potrošnju uvozne robe, potrošnja pada, smanjuje se uvoz i
potrošačima se smanjuje blagostanje. Porezi na potrošnju nemaju utjecaja na proizvođačev višak
jer država ubire prihode od poreza. Gubitak mrtvog tereta je manji pri uvođenju poreza na
potrošnju nego pri uvodenju carina. Efekti uvođenja subvencija proizvođačima i poreza na
potrošnju ekvivalentni su efektima uvođenja uvoznih carina.
Izvozni porez uvodi država na svoje vlastite izvoznike. Obično se uvodi na reprodukcijske
materijale za koje se želi ograničiti izvoz. Razlozi uvođenja izvoznog poreza: povećanje prihoda
državnog proračuna; poticanje domaće upotrebe reprodukcijskih materijala. Dio prihoda od
poreza plaćaju potroŠaČi zemlje uvoznice jer je povećana cijena, a dio plaćaju domaći izvoznici
jer dobivaju nižu cijenu.
Mogućnost prebacivanja izvoznog poreza na teret zemlje uvoznice ovisi, kao i za carinu, o
veličini zemlje izvoznice. Ako je zemlja izvoznica malena, izvozni porez neće djelovati na
svjetsku cijenu proizvoda, ona tada uglavnom oporezuje svoje građane.
Uvođenjem carine ili izvoznog poreza zemlja A koja izvozi X, a uvozi Y, popravlja svoje uvjete
trgovine i smanjuje obujam trgovine. Poboljšanje uvjeta trgovine zemlje A znači da su se uvjeti
trgovine zemlje B pogoršali. Nakon uvođenja carine ili izvoznog poreza u razmjeni se daje
relativno manja količina izvozne robe X zemlje A za jedinicu izvozne robe Y zemlje B.
Uvozna kvota donosi poboljšanje uvjeta trgovine zemlje uvoznice i smanjenje obujma trgovine.
Kvota ograničuje uvoz do određene razine. U toj točki krivulja recipročne potražnje zemlje A
ima
lom s obzirom na to da je količina uvoza proizvoda Yograničena kvotom.
Ako zemlja A uvodi dobrovoljno ograničenje izvoza proizvoda X, krivulja ponude zemlje B
Postaje Vodoravna na razini ograničenja. Kvota smanjuje obujam trgovine i uzrokuje pogoršanje
uvjeta trgovine zemlje A.

Uvođenje izvozne subvencije poradi povećanja trgovine povećava obujam trgovine, ali pogor_
Šava (smanjuje) uvjete trgovine zemlje koja ih uvodi.
Lernerov teorem simetričnosti govori da u modelu s dva proizvoda i uravnoteženom trgovin_
Skom bilancom, uvozna ad valorem carina i izvozni porez odgovarajućih stopa izazivaju
identične efekte na relativne cijene.
Ako monopolist ima više nego jednu cijenu za svoj output kako bi maksimirao profit i zahvatio
potrošačev višak, tada kažemo da postoji diskriminacija cijena. Diskriminacija cijena se
klasificira u: prvi stupanj (engl. personalized pricing); drugi stupanj (engl. menu pricing); treći
stupanj (engl. group Pricing). Diskriminacija cijena prvog stupnja ili savršena diskriminacija
cijena nastaje kad prodavatelj prodaje različite jedinice proizvodnje po različitim cijenama koje
se mogu razlikovati od kupca do kupca. Kupac plaća maksimalnu cijenu koju je voljan platiti
(engl. consumer's reservation Price), neovisno o troškovima proizvodnje i ponude. Drugi stupanj
diskriminacije cijena označuje situaciju kad monopolist izrađuje meni s opcijama i daje
mogućnost kupcima da izaberu željeni paket. To uključuje i količinski diskont, odnosno niže
cijene za veću količinu kupljene robe. Treći stupanj diskriminacije cijena nastaje kad postoji
različita cijena za razne grupe potrošača ili segmentirana tržišta, a koje imaju različite krivulje
potražnje i različitu cjenovnu elastičnost. Najviša se cijena zahtijeva od potrošača s najmanjom
elastičnošću.
Najčešći oblik diskriminacije u međunarodnoj razmjeni je damping. Damping je moguć ako su
ispunjena dva uvjeta: da je industrija imperfektno konkurentna i da su trŽiŠta geografski
segmentirana. Poduzeće se odlučuje za cjenovnu diskriminaciju (damping) jer mu se na taj način
povećava profit. Damping povećava profit poduzeća ako je: (cjenovna elastičnost izvozne
prodaje)>(cjenovne elastičnosti domaće prodaje).
Antidampinški argument za zaŠtitu polazi od toga da je damping stranih poduzeća (umjetno
snizivanje cijena kako bi se povećala konkurentnost) nepravedan i Štetan za domaće
proizvodače• Postoje tri tipa dampinga koji se kompenziraju carinom: 1. Ustrajni damping: roba
se stalno prodaje po višoj cijeni u zemlji u usporedbi s inozemstvom. Uvođenje carine smanjuje
blagostanje. 2. Grabežljivi damping: roba se najprije prodaje po nižoj cijeni u inozemstvu kako
bi se izbacili konkurenti, a potom se povećava cijena na monopolnu razinu. Valjan je argument
za uvođenje carine kako bi se spriječio taj način odredivanja cijena koji vodi u neefikasnost. 3.
Povremeni damping: strani proizvodači imaju privremene viškove koje izvoze po nižim
cijenama. Kratkoročno nije potrebno uvoditi carine.
Zemlje sve češće ciljaju industrijskom politikom industrije za koje smatraju da su im od posebne
važnosti. Pod ciljanjem se smatra napor za promjenom alokacije investicija u korist industrija za
koje se smatra da privatni sektor premalo investira. Krugman analizira kriterije ciljanja i dijeli ih
u dvije grupe: prvu naziva popularnim kriterijima jer su to oni koji se često navode u knjigama i
člancima, a drugu sofisticiranijim kriterijima. U popularne kriterije pripadaju: visoka dodana
vrijednost po radniku, povezanost s ostatkom ekonomije, perspektiva buduće međunarodne
konkurentnosti i ciljanje od strane stranih vlada. Pod sofisticiranijim kriterijima Krugman
analizira devijacije od idealno konkurentnog modela tržišta koje mogu utjecati na odluku o
ciljanju: ekonomija obujma i
avrŚena konkurencija, eksterna\îje, ut)ecajî ostalih drźavnîh politika koje nisu nomîja obujma i
nes dustrîje. Država uvodi poreze, propisuje minimalne p\aće, uvodi taktîtu, neutralne La
pojedine in sve može imati razlčîte efekte ta pojedine industrije stvara potrebu ta donosi novu
regulaciju što
ciljane industrijske politike.

Dodatak 3-1. Carina: slučaj dviju zemalja

Za zemlju koja je dovoljno velika da može utjecati na svjetske cijene robe koju uvozi, dobitci od
uvođenja carine mogu premašiti gubitke i zemlja kao cjelina može imati koristi od uvođenja
carine. Međutim, uvođenje carine može nanijeti veću štetu drugim zemljama nego što je dobitak
zemlje koja je uvela carinu. Tako će svijet kao cjelina biti oštećen zbog uvođenja carine.
Pretpostavimo da zemlja B uvodi carinu na robu zemlje A te je: cijena u zemlji B = cijena u
zemlji A + carina. Slika 3.39. prikazuje efekte na obje zemlje od uvođenja uvozne carine u
zemlji B. Nakon uvođenja carine u zemlji B dolazi do povećanja cijene proizvoda u zemlji B na
PBț i smanjivanja cijene u zemlji A na PAt zbog pomicanja krivulja ponude (od sB na S'B) i
potražnje (od DB na D'B) u zemlji B nakon uvođenja carine na uvoznu robu iz zemlje A.
Takoder dolazi do smanjenja količine uvoza zemlje B i izvoza zemlje A.
Efekti uvođenja carine na blagostanje sumirani su u tablici 1.3. U zemlji A potrošačev višak raste
od A na AB. Proizvođačev višak pada od BCDE na DE. U zemlji B potroŠaČev višak pada od
FGHIJKna FG. Proizvodačev višak raste od LO na HLO. Prihodi od carine rastu od nula na JM.
Slika 1.39.Efekti uvođenja carine na uvoz (dvije zemlje)
Gubitci zemlje B koja uvodi carinu uključuju I i K, što je gubitak koristi od trgovine. Zemlja B
dobiva M, Što je rezultat popravljanja uvjeta trgovine. Zemlja koja uvodi carinu imat će koristi
ako je M veći od 1+K, a Štetu ako je M manji od 1+K. Druga zemlja će imati gubitak od C. Ako
C premašuje M, svijet kao cjelina imat će gubitak od uvođenja carine.
Ako se uzme da je zemlja B mala, tada neće moći utjecati na smanjenje svjetske cijene svoje
uvozne robe. Tada bi carina donijela samo štetu, a ne koristi u blagostanju.
Pri analizi smo pretpostavili da jedna zemlja uvede carinu na svoj uvoz, a da druga zemlja ne
odgovori odmazdom (represalijama), tj. uvođenjem carina na svoj uvoz. Bez te pretpostavke ne
vrijede zaključci prethodne analize.