Uvod U Globalizaciju I Međunarodno Poslovanje: 1.1. Globalizacija: Pojam I Obilježja

1.
UVOD U GLOBALIZACIJU I
MEĐUNARODNO POSLOVANJE
9. studenog 2022. 23:12
1.1. GLOBALIZACIJA: POJAM I OBILJEŽJA
Globalizacija označava proces interakcije i integracije među ljudima, kompanijama i vladama različitih naroda, koji proizlazi iz međunarodne trgovine i
međunarodnih investicija, a potpomognut je informacijskom tehnologijom.
 ima učinke na okoliš, kulturu, političke sustave, gospodarski razvoj te posljedično prosperitet i fizičko blagostanje ljudi u društvima širom svijeta.
 četiri dimenzije globalizacije: ekonomska, politička, kulturna i okolišna
 omogućava pristup različitostima, boljoj kvaliteti i nižim cijenama
 izraz globalizacija počeo se upotrebljavati 1960-ih godina za objašnjenje novog vala promjena u gospodarstvu, tehnologiji i društvu
 Globalizacija se manifestira kroz dva oblika: globalizaciju tržišta i globalizaciju proizvodnje.
Globalizacija tržišta
 odnosi se na povezivanje povijesno odvojenih i udaljenih tržišta u jedno veliko globalno tržište i ogleda se kroz smanjenje trgovinskih barijera i ujednačavanje
ukusa potrošača
 kompanije i brendovi protagonisti su globalizacije tržišta
 ponudom istih proizvoda diljem svijeta, pomažu stvoriti globalno tržište
 usprkos visokom stupnju ujednačenosti, značajne razlike i dalje postoje između nacionalnih tržišta, u pogledu ukusa i preferencija potrošača, distribucijskih
kanala, kulturnih vrijednosti, poslovnih sustava, pravnih regulativa, gospodarskog i tehnološkog razvoja itd.
 istinski globalna tržišta - tržišta industrijskih proizvoda i sirovina koji zadovoljavaju univerzalne poslovne potrebe
 riječ je o tržištu roba poput aluminija, nafte, pšenice; industrijskih proizvoda te financijskih instrumenata poput dionica, obveznica…
Globalizacija proizvodnje
 odnosi se na nabavu robe i usluga s lokacija diljem svijeta kako bi se iskoristile prednosti nacionalnih razlika u troškovima i kvaliteti faktora proizvodnje poput
rada, energije, zemlje i kapitala.
 racionalizirati strukturu troškova i unaprijediti kvalitetu i funkcionalnost svojih proizvoda s namjerom postizanja konkurentske prednosti na tržištu
 rani napori globalizacije proizvodnje vidljivi su u internacionalizaciji proizvodnih aktivnosti
 razvojem modernih komunikacijskih tehnologija, posebice interneta, sve veći broj kompanija eksternalizira uslužne aktivnosti niskotarifnim proizvođačima u
drugim zemljama
Usporedno s procesom globalizacije, razvio se tzv. antiglobalizacijski pokret. Novonastale tržišne promjene stvorile su napetost i bojaznost među onima koji su
smatrali da su njihova radna mjesta zaštićena od strane konkurencije. Očekivano, prva na udaru bila su proizvodna poduzeća kao rezultat premještanja
proizvodnih pogona u istočne zemlje, dok su uslužna poduzeća uživala nešto veću sigurnost radnih mjesta.
Razvoj tehnologije, snižavanje transportnih troškova i porast broja obrazovanih radnika u zemljama u razvoju implicira novonastalu situaciju u kojoj se usluge ne
moraju nužno izvoditi na istom mjestu na kojem se isporučuju.
1.2. MEĐUNARODNO POSLOVANJE: POJAM I OBILJEŽJA

Međunarodno poslovanje sastoji se od svih komercijalnih transakcija između dviju i više zemalja. Transakcije uključuju razmjenu roba, usluga i resursa i
podrazumijevaju više od puke razmjene novca za fizička dobra te uključuju i međunarodnu razmjenu resursa, kao što su: ljudi, intelektualno vlasništvo (npr.
patent, copyright, trademark, podaci), ugovorna prava i obveze (npr. pravo korištenja nekog stranog dobra, pravo pružanja usluge stranim kupcima, pravo
izvršavanja složenog financijskog instrumenta itd.)
Međunarodno poslovanje odvija se na tri osnovna načina:
(1) kroz uvoz i izvoz roba,
(2) uvoz i izvoz usluga te
(3) strane investicije.
Uvoz i izvoz najpopularniji su oblici međunarodnog poslovanja, posebice među malim poduzećima. Izvoz robe označava iznošenje opipljivih dobara izvan zemlje, a
uvoz robe označava unos opipljivih dobara u zemlju.
Termini uvoz i izvoz usluga koriste se za neopipljiva dobra i označavaju prodaju usluga u inozemstvo odnosno kupnju usluga iz inozemstva. Riječ je o uslugama
poput transporta, turizma, osiguranja, bankarstva i savjetovanja te pravima ustupanja intelektualnog vlasništva poput patenata, copyrighta, trademarka kroz
ugovore o licenci i franšizi.
Poduzeća se mogu odvažiti na izravne investicije u stranu zemlju u obliku investicija u zgrade i opremu.
Investicije mogu biti samostalne ili u suradnji s nacionalnim ili stranim partnerima te variraju u opsegu od manjinskih (nekontrolirajućih) uloga u vlasništvu do
većinskih (kontrolirajućih) uloga i potpunog vlasništva.
Poduzeća u privatnom vlasništvu poduzimaju međunarodne transakcije s ciljem ostvarivanja profita, dok su poduzeća u državnom vlasništvu pored profita često
motivirana i drugim razlozima poput: ispunjavanja obveza međunarodnih ugovora, podizanja životnog standarda stanovništva, osiguravanja općeg dobra DOP-om,
političkom promocijom i slično.
Poduzeća se odlučuju na širenje poslovanja na strana tržišta iz tri osnovna razloga:
(1) kako bi povećali prodaju,
(2) kako bi došli u posjed određenih resursa i
(3) kako bi smanjili rizik poslovanja.
Na temelju ta tri cilja poduzeća donose odluke upustiti li se u međunarodno poslovanje, gdje i kako.
Tržište većeg broja zemalja veće je nego tržište samo jedne zemlje. Dokle god porast prodaje uzrokovan porastom tržišta raste brže od zavisnih troškova, širenje
1. Poglavlje Stranica 1
Tržište većeg broja zemalja veće je nego tržište samo jedne zemlje. Dokle god porast prodaje uzrokovan porastom tržišta raste brže od zavisnih troškova, širenje
poslovanja na međunarodna tržišta je profitabilno.
Drugi razlog iz kojeg se poduzeća odlučuju na međunarodno širenje jest nabava proizvoda, usluga, resursa i komponenata jer domaća ponuda nije zadovoljavajuće
kvalitete ili kvantitete. Pri tome nastoje ostvariti konkurentsku prednost bilo da je riječ o nižim troškovima proizvodnje, unapređenju kvalitete proizvoda ili
diferencijaciji naspram konkurencije.
I treći razlog je smanjenje rizika kroz klasičnu diversifikaciju. Poslovanjem u zemljama koje obilježavaju različiti poslovni ciklusi minimiziraju se oscilacije u
prodaji i zaradi. Štoviše, kombiniranjem nabave od domaćih i stranih dobavljača, poduzeća ublažavaju cjenovne šokove i nestašice roba u pojedinim zemljama jer
im na raspolaganju uvijek stoji alternativni dobavljač.
Izučavanje međunarodnog poslovanja važno je iz više razloga, čak i kada se poduzeća ne upuštaju u izravne međunarodne transakcije poput uvoza ili izvoza.
Razlozi su sljedeći:
• Većina kompanija ili posluje na međunarodnom tržištu ili se na domaćem tržištu natječe s međunarodnim kompanijama.
• Zbog brojnih kulturnih, političkih, gospodarskih, tehnoloških i regulatornih različitosti, operativno poslovanje na međunarodnim tržištima razlikuje se od onog na
domaćem tržištu
• S obzirom da su zemlje međusobno povezane na više razina (pravnim regulativama kroz međunarodne ugovore, trgovinskim regulativama kroz trgovinska
udruženja, slobodne zone trgovine, carinske unije itd.), promjene trgovinskih, carinskih, potrošačkih i environmentalnih regulativa u drugim zemljama imaju
izravne i neizravne učinke na domicilne subjekte.
o Izravni učinci pogađaju poduzeća koja izravno posluju na međunarodnim tržištima, dok neizravni učinci pogađaju poduzeća opredijeljena nacionalnom
tržištu.
1.3. POKRETAČI GLOBALIZACIJE

Moguće je izdvojiti sedam glavnih, međusobno povezanih, pokretača rasta globalizacije u proteklim desetljećima:
1. Razvoj tehnologije
• Brz tehnološki razvoj omogućio je porast produktivnosti.
• manju potrošnju vremena na proizvodnju već razvijenih proizvoda, ali i razvijanje i proizvodnju posve novih proizvoda.
• poduzeća internacionaliziraju proizvodnju računajući na prijenos znanja i/ili niže troškove faktora proizvodnje.
• moguće je po nižim cijenama proizvesti veće količine koje premašuju potrebe tržišta jedne zemlje, što dalje vodi do globalizacije tržišta.
• najvažnije tehnološke inovacije proteklih desetljeća: razvoj mikroprocesora, razvoj interneta, razvoj transportne tehnologije
2. Liberalizacija međunarodne trgovine
• Zemlje tradicionalno štite domaću proizvodnju i domaća radna mjesta carinama na uvozne proizvode i ograničenjima na strane investicije.
• Po završetku Drugog svjetskog rata, vodeći se namjerom brzog gospodarskog oporavka, vodeće zemlje svijeta potpisale su Opći sporazum o carinama i trgovini
(General Agreement on Tariffs and Trade – GATT), koji je potpisnice obvezivao na postupno uklanjanje barijera međunarodnoj trgovini u pogledu carina i kvota.
• s vremenom je proširena na usluge i prava intelektualnog vlasništva te strane investicije
3. Razvoj potpornih usluga u međunarodnom poslovanju
• niz mehanizama koji olakšavaju međunarodne transakcije.
• najvažniji potporni mehanizmi: globalni devizni sustav koji omogućuje konvertibilnost valute jedne zemlje za valutu druge te sustav financiranja i osiguranja
međunarodnih poslova koji smanjuju rizičnost poslovanja na stranim tržištima.
4. Potrošači
• informiraniji su nego ikad prije, raspolažu informacijama u realnom vremenu.
• sve zahtjevniji potrošači koji traže raznolikost ponude, visoku kvalitetu i niže cijene.
• domaći proizvođači suočavaju se s međunarodnom konkurencijom čak i kada ne posluju izravno na stranim tržištima.
5. Jačanje međunarodne konkurencije
• Sve više poduzeća odlučuje upustiti se u međunarodne transakcije kako bi iskoristili prilike koje im pružaju strana tržišta.
• raste konkurencija zbog čega su poduzeća primorana na intenziviranje međunarodnih aktivnosti kako bi održala i povećala svoj tržišni udio.
6. Promjene političkih režima
• Pad komunizma, te brojne druge političke odluke također oblikuju međunarodnu razmjenu. Kao primjer mogu se navesti trgovinske sankcije koje su nametnule
brojne zemlje u poslovanju s Iranom zbog iranskih napora u razvoju nuklearnog oružja.
7. Jačanje međunarodne suradnje
• Vlade zemalja odlučuju se na suradnju u obliku različitih sporazuma i ugovora kako bi ostvarile recipročne koristi i kako bi zajedno pokušale riješiti problem koji
premašuje jurisdikciju jedne zemlje ili koji neka zemlja ne može riješiti samostalno.
1.4. MJERENJE GLOBALIZACIJE

Mjerenje razvoja globalizacije problematično je posebice zato što je nemoguće uspostaviti kronološki kontinuum jer nacionalne granice nisu fiksne, već su podložne
promjenama uslijed političkih previranja tijekom godina.
Transakcije koje su donedavno smatrane nacionalnima postaju međunarodnima, i obrnuto.
Mnogo je teže odrediti domet globaliziranosti određene zemlje kada se govori o međuljudskim kontaktima kroz putovanja i komunikaciju, razmjeni tehnologije,
povezanosti između vlada zemalja, otvorenosti novim idejama i prihvaćanju globalnih trendova te općenito prihvaćanju i usvajanju elemenata strane kulture kao
što je primjerice, jezik, hrana ili običaji.
Restrikcije na uvoz strane robe postupno se smanjuju i raste udio proizvodnje proizašle iz stranih investicija u ukupnoj svjetskoj proizvodnji.
Dometi globalizacije mogu biti mjereni na više razina u rasponu od razine zemlje, grada, djelatnosti ili poduzeća, sve do razine pojedinca.
Općeprihvaćene mjere globalizacije su dubina i širina.
Međunarodni monetarni fond dodatno prati razvoj globalizacije kroz četiri aspekta: međunarodnu trgovinu, mobilnost kapitala, mobilnost ljudi i širenje
informacija i tehnologije.
Globalizacija može biti mjerena na razini zemlje, grada, djelatnosti, poduzeća ili pojedinca
(1) sveukupno ili
(2) po pojedinim aspektima kao što su: trgovina, kapital, ljudi i informacije.
Dubina globalizacije mjeri intenzitet globalizacije odnosno koliki udio određene aktivnosti neke zemlje ima međunarodni karakter.
Dubina globalizacije mjeri intenzitet globalizacije odnosno koliki udio određene aktivnosti neke zemlje ima međunarodni karakter.
• Primjerice, ako je riječ o trgovini, mjeri se udio uvoza i izvoza robe i usluga u BDP-u zemlje. U slučaju investicija, mjeri se udio izravnih stranih investicija u BDP-
u zemlje. Po pitanju mobilnosti ljudi prati se udio emigranta i imigranata u ukupnom broju stanovnika, udio dolaznih i odlazn ih turista u ukupnom broju
stanovnika te dolazna i odlazna mobilnost studenata kao udio ukupnog broja studenata.
Širina globalizacije mjeri koliko je široko određena međunarodna aktivnost rasprostranjena među zemljama.
• Pri tome se kao osnovna mjera koristi udaljenost (u kilometrima) između zemalja koje sudjeluju u međunarodnoj transakciji.
Na temelju spomenutih mjera globalizacije kreiraju se indeksi globalizacije prema kojima se rangiraju zemlje svijeta i prati globalizacijski razvoj pojedinih
zemalja, regija i svijeta sveukupno.
Kao često korišteni indeksi globalizacije koriste se sljedeći:
• Kearney/Foreign Policy Globalization Index
• KOF Index of Globalisation
• Ernst & Young Globalization Index
• Maastricht Globalization Index
• McKinsey Global Institute Connectedness Index
• DHL Global Connectedness Index.
Temeljem mjerenja i proučavanja globalizacijskog procesa, postavljena su dva zakona globalizacije: zakon semiglobalizacije i zakon udaljenosti.
• Prema zakonu semiglobalizacije, međunarodne aktivnosti iako nisu zanemarive značajno su manje intenzivne nego nacionalne aktivnosti. Zakon semiglobalizacije
temelji se na mjerenju dubine globalizacije.
• Prema zakonu udaljenosti, međunarodne aktivnosti su manje što je udaljenost između zemalja u pogledu razlika u kulturi, administraciji, geografiji i
gospodarskom razvoju veća. Zakon udaljenosti temelji se na mjerenju širine globalizacije.
1.5. GLOBALIZACIJSKA DEBATA

Prva točka oko koje se lome koplja jest je li nam globalizacijski proces donio više koristi ili štete.
• donosi brojne koristi koje proizlaze iz slobodne trgovine i komparativnih prednosti zemalja.
• rezultira učinkovitijom alokacijom resursa između zemalja i generira važne učinke blagostanja
• povlači za sobom brojne kontroverze
• životni standard stanovništva značajno je unaprijeđen u gotovo svim zemljama svijeta.
• najveće koristi ostvarene su upravo u razvijenim zemljama. Veliki prihodovni jaz između visokodohodovnih zemalja i niskodohodovnih zemalja svakako je
zabrinjavajući problem, kao i veliki broj stanovnika koji žive u velikoj neimaštini.
• niskodohodovne zemlje nisu se uspjele integrirati u globalne gospodarske tokove brzinom kojom su to uspjele ostvariti razvije nije zemlje dijelom zbog unutarnje
politike zemlje i dijelom zbog čimbenika izvan njihove kontrole.
• Svaka zemlja treba nastojati smanjiti siromaštvo svog naroda, a odgovornost međ. zajednice jest uložiti maksimalne napore u osnaživanje siromašnih zemalja,
kroz jačanje međunarodnog financijskog sustava, međunarodnu trgovinu i međunarodnu pomoć, kako bi se uspješno integrirale u svjetsko gospodarstvo, ostvarile
brži gospodarski rast i smanjile siromaštvo.
Druga stavka oko koje se lome koplja jest dosegnuti stupanj globaliziranosti.
S jedne strane stoje zagovornici stava da je svijet globalno tržište na kojem svi sudionici imaju jednake mogućnosti.
S druge strane stoje zagovornici stava nacionalnih različitosti i njihovog značajnog utjecaja na dubinu i širinu globalizacije.
Istraživanje javnog mijenja pokazuje da opća javnost percipira kako je dosegnuti stupanj globalizacije i globalne povezanosti zemalja daleko viši, nego što uistinu
jest. Spomenuti fenomen označava se pojmom globaloney.
2. INSTITUCIONALNI OKVIR
MEĐUNARODNOG POSLOVANJA
10. studenog 2022. 20:34
2.1. INSTITUCIJE GLOBALNOG GOSPODARSKOG SUSTAVA
Ključni dionici unutar globalnog gospodarskog sustava čije isprepleteno djelovanje definira pravila i načine na koji se odvija međunarodna razmjena dobara,
usluga i intelektualnog vlasništva nazivaju se institucijama globalnog gospodarskog sustava.
Ideja o osnivanju ovih institucija počela se razvijati za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svakodnevni carinski ratovi i devalvacije usmjerene protiv trgovinskih
partnera su u pravilu uvijek dovodile do negativnih ishoda te je postupno prevladalo razmi šljanje da sustav međunarodne razmjene nakon Drugog svjetskog rata
treba urediti na način da se izbjegnu jednostrani potezi i urede pravila trgovanja koja će sve zemlje sudionice u međ. razmjeni staviti u ravnopravan položaj.
Nakon Drugog svjetskog rata, na svijetu su postojale dvije države oko kojih se mogao graditi novi sustav međunarodne razmjene, Sovjetski Savez (zatvoreno
tržište) i Sjedinjene Američke Države (obnavljanje uništene zemlje).
Sustav međunarodne razmjene nakon Drugog svjetskog rata temeljio se na tržišnom kapitalizmu uz stabilne monetarne odnose i postupno ukidanje svih vrsta
trgovinskih prepreka. Preduvjet za ovo bila je uspostava unutarnje i vanjske sigurnosti te uspostava mehanizma za očuvanje stabilnosti međunarodnih tečajeva
te otvorenosti svjetskih tržišta.
Kako bi se ostvarili navedeni preduvjeti, 1944. godine potpisan je Bretton-Woodski sporazum kojim su postavljeni temelji institucionalnog okruženja
međunarodnog poslovanja kakvo poznajemo danas.
Tri ključna cilja Bretton-Woodskog sporazuma bila su:
• omogućiti stabilnost i konvertibilnost tečajeva na svjetskim tržištima
• pomoći obnovu ratom uništenih zemalja
• osigurati međunarodnu platformu za trgovinske pregovore i liberalizaciju trgovine.
Prve institucije osnovane neposredno nakon Drugog svjetskog rata bile su Međunarodni monetarni fond (International Monetary Fund) i Svjetska banka (World
Bank), dok je treća institucija novog globalnog poretka Svjetska trgovinska organizacija (World Trade Organization) osnovana tek krajem tisućljeća.
2.1.1. Međunarodni monetarni fond (MMF)
Međunarodna organizacija osnovana 1944. godine koja broji 189 zemalja članica.
Osnovna svrha je osiguravanje stabilnosti međunarodnog monetarnog sustava kroz stabilnost tečaja kako bi se omogućilo neometano provođenje međunarodnih
transakcija.
Ostali ciljevi su:
• poticanje globalne monetarne suradnje,
• osiguravanje financijske stabilnosti,
• poticanje međunarodne razmjene te
• postizanje visokih stopa zaposlenosti i gospodarskog rasta zemalja članica.
Bretton-Woodskim sporazumom je ovaj problem (neefikasnim mehanizmima međunarodnih plaćanja koja su često zahtijevala posredničku ulogu središnjih
banaka) riješen definiranjem tzv. zlatnog standarda odnosno fiksnog odnosa razmjene 1 unce zlata (28,35 grama) za 35 američkih dolara.
Pritom su zlato i američki dolar postali temelj novog međunarodnog deviznog sustava, a sve ostale svjetske valute su definirale svoj tečaj prema ovom odnosu.
MMF je bio zadužen za nadgledanje i očuvanje fiksnih tečajeva između zemalja članica, a ovo je činio na način da je odobravao zajmove zemljama članicama s
poteškoćama u bilancama plaćanja koje bi mogle negativno utjecati na stabilnost tečaja.
Fond tako danas u pravilu osigurava stabilnost globalnog monetarnog sustava kroz osiguravanje makroekonomske stabilnosti zema lja članica Fonda.
Činjenica da su zajmovi i pomoć MMF-a u pravilu praćeni paketima ekonomskih mjera usmjerenih u restrukturiranje gospodarstava zemalja članica sa
strukturnim problemima ili većim neravnotežama u bilancama plaćanja
Sredstva kojima MMF ostvaruje svoju svrhu su određena Statutom Fonda te uplaćena od strane zemalja članica. Pritom kvota svake zemlje članice ovisi o nizu
čimbenika, kao što su njen udio u svjetskoj ekonomiji i veličina gospodarstva.
Najveću ulogu u upravljanju Fondom danas imaju najrazvijenije zemlje, kao što su: Sjedinjene Američke Države, Japan, Kina, Njemačka, Francuska, Ujedinjeno
Kraljevstvo i Italija.
Danas valutu Fonda čine tzv. specijalna prava vučenja (SPV). Ova prava nisu valuta u klasičnom smislu riječi, već služe kao računovodstvena mjera ukupne
imovine Fonda.
2.1.2. Svjetska banka
Nastala temeljem Bretton-Woodskog sporazuma bila je Međunarodna banka za obnovu i razvoj (International Bank for Reconstruction and Development –
IBRD).
• Glavni cilj ove institucije bio je pomoći članicama u obnovi i razvoju.
U međuvremenu je ova institucija preimenovana u Svjetsku banku te pretežito sudjeluje u velikim razvojnim projektima zemalja članica.
Vodi se komercijalnim načelima, a projekte financira dijelom iz vlastitih sredstava, a dijelom iz sredstava prikupljenih na me đunarodnim tržištima kapitala.
Projekti koje banka financira prolaze temeljite kontrole i procjene isplativosti. Iako sami zajmovi koje banka daje za financ iranje projekata u pravilu nisu veliki,
nerijetko već sama ocjena Svjetske banke služi kao signal privatnom kapitalu da se u neki projekt isplati ulagati.
Dva ključna cilja Svjetske banke su:
• smanjenje ekstremnog siromaštva na razinu ispod 3 % svjetskog stanovništva do 2030. godine te
• smanjenje ekstremnog siromaštva na razinu ispod 3 % svjetskog stanovništva do 2030. godine te
• povećanje prihoda za najsiromašnije stanovnike svih zemalja svijeta kako bi se pomoglo njihov prosperitet.
Danas grupa Svjetske banke uključujući Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (IBRD) broji pet institucija
2.1.3. Svjetska trgovinska organizacija
Predviđena Bretton-Woodskim sporazumom je Svjetska trgovinska organizacija (WTO).

Svrha ove organizacije je regulacija međunarodne trgovine i poticanje liberalizacije međunarodne razmjene.
Iako zamišljena inicijalnim nacrtom Bretton-Woodskog sustava osnovana je tek 1994. godine sporazumom u Marrakeshu, a s radom je službeno započela 1.
siječnja 1995. godine.
• Razlog za ovo je bila činjenica da je u prvom prijedlogu statuta WTO-a većina zemalja potpisnica imala niz primjedbi na određene odredbe statuta koje su mogle
negativno utjecati na njihove domaće industrije.
Tako je umjesto statuta WTO-a, 30. listopada 1947. godine potpisan Opći sporazum o carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade – GATT), koji
je stupio na snagu 1. siječnja 1948. godine.
• Ovaj sporazum su inicijalno potpisale 23 zemlje članice. U razdoblju između 1948. i 1994. godine organizirano je sedam rundi pregovora koje su dovele do
uključivanja 159 zemalja članica i osnivanja WTO-a.
Osma runda pregovora je počela 2001. godine u Dohi te još uvijek traje.
WTO vrši niz važnih funkcija:
• Prva od njih je nadgledanje implementacije, administriranja i izvršavanja sklopljenih trgovinskih ugovora između zemalja članica.
• Druga važna funkcija WTO-a je osiguravanje organiziranog međunarodnog sudišta za rješavanje sporova među zemljama.
WTO provjerava i nadzire trgovinske politike zemalja članica kako bi osigurao njihovu transparentnost. Jedan od prioriteta WTO-a je i pomoć zemljama u
razvoju te nerazvijenim zemljama u sustizanju razvijenih zemalja.
2.1.3.1. Načela Svjetske trgovinske organizacije
WTO nastoji implementirati pet važnih principa u međunarodne trgovinske ugovore te trgovinske politike zemalja članica. Ovi principi se protežu kroz sve važne
dokumente i ugovore WTO-a.
1. Promicanje trgovine bez diskriminacije
• dva podnačela: načela najpovlaštenije nacije te načela nacionalnog postupanja.
o Načelo najpovlaštenije nacije zahtijeva da sve članice WTO-a tretiraju druge zemlje članice kao najpovlaštenije trgovinske partnere, tj. da ne postoji razlika
u trgovinskom tretmanu između dviju zemalja članica.
▪ određene iznimke->Članice tako mogu potpisati ugovor o slobodnoj trgovini koji se odnosi samo na razmjenu dobara i usluga članica grupe potpisnica,
na taj način diskriminirajući dobra i usluge zemalja koje ne pripadaju grupi.
▪ Jedna od mogućih iznimki je i omogućavanje povlaštenog pristupa nerazvijenim zemljama na tržište razvijenih zemalja.
▪ nerijetko se spominje i reciprocitet; svrha je ograničiti mogućnost da neke države imaju jednostrane koristi od načela nediskriminacije; podrazumijeva
da svaka zemlja članica za primljenu povlasticu od strane nekog trgovinskog partnera mora uzvratiti danom povlasticom za neki drugi proizvod ili
uslugu.
o Drugo podnačelo promicanja trgovine bez diskriminacije se naziva načelom nacionalnog postupanja.
▪ podrazumijeva da se prema svim uvezenim dobrima i uslugama na tržištu neke zemlje članice mora postupati na isti način kao s robom i uslugama koje
su proizvedene na domaćem tržištu nakon što su na njih plaćena carina i ostala davanja.
2. Organizacije novih rundi pregovora.
• Drugo važno načelo je postizanje slobodnije trgovine putem organizacije novih rundi pregovora koje će dovesti do smanjenja trgovinskih zapreka.
• Ove zapreke su najčešće visoke carine na određena dobra i usluge, uvozne zabrane ili kvote koje ograničavaju količinu neke robe koja se može uvesti.
• WTO je dosada uspješno završio sedam velikih pregovaračkih rundi, a trenutno je u tijeku osma koja je rezultirala smanjenjem carina na uvoz industrijskih
proizvoda u razvijenim zemljama na manje od 4 %.
3. Predvidljivost
• Postiže se putem dva podnačela: ugovaranjem obvezujućih i izvršivih obveza za zemlje članice te transparentnošću trgovinskih politika.
• Sve zemlje članice prilikom ulaska u WTO prihvaćaju da će ostalim članicama omogućiti određene povlastice definirane listom njihovih obveza. Pritom članice
imaju mogućnost promjene svoje liste obvezujućih obveza, ali tek nakon što su promjene dogovorene temeljem pregovora sa svim trgovinskim partnerima
• Načelo transparentnosti trgovinskih politika podrazumijeva da su sve članice WTO-a dužne javno objavljivati svoje trgovinske politike, odgovarati na zahtjeve za
informacijama drugih članica, imati institucije koje omogućavaju provjeru administrativnih odluka koje utječu na trgovinu te obavještavati WTO o svim
promjenama u svojoj trgovinskoj politici.
• Jedan od alata koji pomaže u postizanju transparentnosti je Mehanizam revizije trgovinske politike putem kojeg se objavljuju izvještaji o trgovinskim politikama
zemalja članica.
4. Promicanje fer natjecanja.
• Ovo načelo neki pogrešno nazivaju načelom slobodne trgovine, no svrha WTO-a nije promicati bezuvjetnu slobodu trgovine, već putem pravednih i ujednačenih
uvjeta trgovine pomoći zemljama članicama u ekonomskom rastu i razvoju.
• Ovo ponekad podrazumijeva i uvođenje zaštitnih carina te drugih necarinskih metoda zaštite od nepoštene trgovačke prakse na međunarodnim tržištima.
5. Promicanje gospodarskog razvoja.
• Sporazumi iz kojih je nastao WTO su u svojim načelima sadržavali mogućnosti posebne pomoći i povlastica za zemlje u razvoju.
• Sa svakom novom rundom pregovora, sve veći broj zemalja u razvoju je bio uključen u njih.
• Danas su zemlje u razvoju ključni nositelji novih rundi trgovinskih pregovora koje organizira Svjetska trgovinska organizacija jer su prepoznale sve prednos ti
uključivanja u međunarodnu trgovinsku razmjenu
2.1.3.2. Sporazumi Svjetske trgovinske organizacije
Osnovu za djelovanje WTO-a čini niz sporazuma koje su potpisale sve zemlje članice. Ovi sporazumi definiraju pravila međ. trgovine i osiguravaju da se sve
zemlje potpisnice pridržavaju svojih javno deklariranih trgovinskih politika.
Tri su ključna sporazuma WTO-a, a oni se odnose na trgovinu robama, uslugama i intelektualnim vlasništvom.
1. Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT)
• najstariji sporazum potpisan još 1947. godine
• Cilj ovog ugovora je bilo značajno smanjenje carina i ostalih necarinskih zapreka slobodnoj trgovini te ukidanje bilateralnih preferencijalnih odnosa između
zemalja potpisnica i uvođenje novih, recipročnih trgovinskih odnosa u trgovini robama.
• Ovaj sporazum se može promatrati kao posljedica neuspjeha pregovora za osnivanje WTO-a. Odredbe ugovora su pritom sadržavale ono što je uspješno
dogovoreno i oko čega su se usuglasile sve zemlje potpisnice. Ugovor je kroz runde pregovora dora đivan, da bi se na kraju iz njegovih odredbi razvila Svjetska
trgovinska organizacija.
• Ugovor i danas na snazi pod nazivom GATT 1994, a u ovom ugovoru su sadržana sva važna načela i principi WTO-a.
2. Opći sporazum o trgovini uslugama. (GATS)
• nastao u sklopu Urugvajske runde pregovora te je stupio na snagu u siječnju 1995. godine.
• GATS uređuje trgovinu uslugama zemalja članica te propisuje da se sva načela koja se primjenjuju u sklopu GATT-a primjenjuju i na trgovinu uslugama.
• Smatra se da usluge čine oko 60 % ukupnog bruto domaćeg proizvoda svih zemalja na svijetu, dok isto dobno bilježe udio od 20 % u međunarodnoj razmjeni.
3. Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva. (TRIPS)
• TRIPS je također nastao u sklopu Urugvajske runde pregovora
• uveo pravo intelektualnog vlasništva u međunarodnu trgovinsku razmjenu.
• sporazum zahtijeva od zemalja članica WTO-a da vode računa o autorskim pravima, pravima umjetnika i izvođača, producenata i izdavača zvuka te
organizacijama koje se bave emitiranjem video i audio signala.
• Prava intelektualnog vlasništva se također tiču patenata, industrijskog dizajna, marki i žigova.
• Zemlje potpisnice TRIPS-a se obvezuju da će provoditi mjere zaštite prava intelektualnog vlasništva te tretirati prava intelektualnog vlasništva u skladu s
temeljnim načelima WTO-a.
2.1.4. Republika Hrvatska i institucije globalnog gospodarskog sustava
Hrvatska je postala članicom MMF-a 14. prosinca 1992. godine.

• Hrvatska je članica Konstituence, grupe zemalja kojoj je na čelu Nizozemska te posjeduje ukupno 6,57 % glasačke snage
• Od početka formalnog članstva u MMF-u, Hrvatska je koristila šest financijskih aranžmana MMF-a od kojih je zadnji uspješno okončan 15. studenoga 2006.
godine.
Hrvatska je članicom grupe Svjetske banke postala 25. veljače 1993. godine, a i u njoj je članica nizozemske Konstituence.
• U razdoblju od 1993. godine Svjetska banka je u Hrvatskoj podržala projekte u ukupnom iznosu od 4,8 milijardi EUR. Uz pomoć Svjetske banke tako je
provedeno više od 400 projekata obnove ratom zahvaćenih prostora koji su se odnosili na obnovu infrastrukture, izgradnju škola i vrtića, popravke vodoopskrbnih
centara te bespovratna sredstva za poduzetnike.
Hrvatska je nešto kasnije pristupila WTO-u i to na način da je prvo 1993. godine dobila status promatrača u tadašnjem GATT-u, da bi 30. studenoga 2000. godine
službeno bila primljena kao članica WTO-a nakon gotovo sedam godina pregovora i 20 rundi bilateralnih pregovora te 6 slu žbenih i 4 neslužbene sjednice Radne
skupine za prijam Hrvatske u WTO.
2.2. EKONOMSKE INTEGRACIJE
Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija su tri najva žnije globalne gospodarske institucije koje osiguravaju stabilnost i
konvertibilnost tečaja, omogućuju ulaganja u velike infrastrukturne i razvojne projekte te promiču liberalizaciju međunarodne trgovine.
Ekonomske integracije mogu se definirati kao niz različitih nadnacionalnih pravila i regulativa koje pomažu međunarodnu razmjenu i suradnju između zemalja
koje se upuštaju u ove vrste integracija.
Viša razina ekonomske integracije u svojoj srži dovodi do veće slobode tržišta i lakše mogućnosti izvoza i uvoza dobara između zemalja članica neke ekonomske
integracije, dok niža razina ekonomske integracije označava višu razinu prepreka trgovini.
2.2.1. Prednosti i nedostatci ekonomskih integracija
Kao najvažnije prednosti ekonomskih integracija mogu se navesti sljedeće:

• STVARANJE TRGOVINE.
o više prilika putem uklanjanja zapreka slobodnoj trgovini i investiranju.
o Smanjenje carina posljedično uzrokuje niže cijene za krajnje potrošače u zemljama članicama integracije, što pozitivno utječe na potrošnju te uz više razine
investicija između zemalja članica integracije dovodi do viših razina rasta u manje razvijenim zemljama.
• VEĆE MOGUĆNOSTI ZAPOŠLJAVANJA.
o Ukidanje ograničenja kretanja radne snage pozitivno utječe na mobilnost radne snage i povećava migracije te posljedično olakšava radnicima unutar neke
integracije pronalazak posla.
• KONSENZUS I KOOPERACIJA.
o Zemlje članice neke ekonomske integracije u pravilu bilježe visoke razine kooperacije i na drugim poljima te se lakše slažu oko važnih političkih pitanja.
Kao potencijalne opasnosti vezane uz ekonomske integracije mogu se navesti sljede će:
• SKRETANJE TRGOVINE.
• SKRETANJE TRGOVINE.
o Članice više trguju međusobno, nego s trećim zemljama.
Ponekad se može dogoditi da su proizvodi koje proizvode zemlje članice skuplji i manje kvalitetni od proizvoda koji se mogu dobiti u trećim zemljama,
ali se njima ipak više trguje zato što su proizvedeni unutar integracije.
• PREMJEŠTANJE I SMANJENJE BROJA RADNIH MJESTA.
o Poduzeća često sele proizvodnju unutar ekonomske integracije u zemlje koje imaju jeftiniju radnu snagu.
o mogućnosti za preseljenje koje ekonomske integracije otvaraju dovode do toga da radnici odlaze u zemlje članice s višim razinama plaća i boljom ponudom
radnih mjesta.
• GUBITAK NACIONALNOG SUVERENITETA.
o Viša razine ekonomske integracije dovodi do čvršćih i složenijih sporazuma između zemalja članica, a ovo u praksi znači da se zemlje članice s porastom
razine integracije moraju odreći dijela svojih političkih i ekonomskih prava.
2.2.2. Oblici ekonomskih integracija

Formalne integracije odlikuju specifični ugovori, pravila, prakse i procedure koje određuju prava i obveze zemalja članica te definiraju način na koji zemlje
članice mogu djelovati unutar neke integracije.
• Europska unija je najpoznatija integracija ovog tipa, međutim, i u slučaju Ujedinjenih naroda (UN) ili WTO-a može se govoriti o integraciji, ali različite vrste i
snage od EU.
Neformalne integracije najčešće tvore interesne skupine zemalja koje se slažu oko određenih gospodarskih ili sigurnosnih pitanja na svjetskoj razini te sukladno
njima formiraju glasačke blokove.
• Ovo je tipična praksa za zemlje članice UN-a.
Integracije se razlikuju i prema svojoj orijentaciji → postoje ekonomske (WTO, NAFTA), strateške (NATO), političke (UN glasački blokovi), društveno-kulturne
(UNESCO) ili miješane (EU) integracije.
A) Zone slobodne trgovine

• Zemlje članice određenog područja slobodne trgovine međusobno smanjuju carine i kvote s ciljem njihova ukidanja.
• svaka zemlja članica ima pravo zasebno definirati zaštitne mjere i trgovinska ograničenja prema zemljama koje nisu članice zone slobodne trgovine.
• Jedna od poznatijih i značajnijih je NAFTA (North American Free Trade Agreement). Ovu zonu su 1994. godine uspostavile SAD, Kanada i Meksiko.
• U Europi trenutno djeluju EFTA (European Free Trade Association) i CEFTA (Central European Free Trade Agreement). EFTA je osnovana 1960. godine, a
danas je čine Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska, dok su je uslijed pristupanja Europskoj uniji napustili. CEFTA je osnovana 1992. godine, a ve ćinu
članica činile su zemlje pripadnice bivšeg istočnog bloka. Trenutno su članice asocijacije Albanija, Bosna i Hercegovina, Moldavija, Crna Gora, Sjeverna
Makedonija, Srbija i Kosovo.
• U svijetu postoji još niz zona slobodne trgovine, kao što su: AFTA (ASEAN Free Trade Area) u Jugoistočnoj Aziji, Mercosur u Južnoj Americi, GCC (Gulf Co-
operation Council) koji čine zemlje Perzijskog zaljeva te COMESA (Common market for Eastern and Southern Africa) u Africi.
B) Carinska unija.
• definiramo kao zonu slobodne trgovine čije zemlje članice imaju zajedničku carinsku i trgovinsku politiku prema zemljama koje nisu članice unije.
• Članice carinske unije tako prebacuju dio kontrole nad svojom ekonomskom politikom na razinu grupe
• Neke integracije koje su imale za cilj postići više razine integracije u vidu zajedničkog tržišta ili ekonomske unije su ostale na razini carinske unije jer nisu
uspjele u ostvarenju više razine integracije.
• Cilj carinske unije je postizanje više razine ekonomske razmjene i efikasnosti između zemalja članica, a ovakve vrste ekonomskih integracija nerijetko dovode i
do bližih kulturnih i političkih veza zemalja članica.
C) Zajedničko tržište.
• Kada se unutar neke carinske unije ukinu ograničenja kretanja kapitala, roba i radne snage između zemalja članica, može se govoriti o zajedničkom tržištu.
• Obilježja ove razine integracije su tako ukidanje zapreka trgovini između zemalja članica zajedničkoga tržišta, zajednička vanjskotrgovinska politika te
mobilnost čimbenika proizvodnje između zemalja članica.
• Ova mobilnost omogućava članicama zajedničkoga tržišta da posluju temeljem načela komparativne prednosti, što bi trebalo dovesti do veće efikasnosti
proizvodnje dobara i usluga između zemalja članica.
D) Ekonomska unija.
• Zajedničko tržište je preduvjet
• definirati kao duboka ekonomska integracija unutar koje postoji mobilnost čimbenika proizvodnje te puna integracija ekonomskih politika zemalja članica.
• odnosi na koordinaciju monetarnih i fiskalnih politika te ujednačavanje tečajeva između zemalja članica.
E) Ekonomska i monetarna unija.

• predstavlja viši tip ekonomske integracije od same ekonomske unije.
• Ovakav tip integracije odlikuju zajedničko unutarnje tržište te zajednička vanjska carinska politika zemalja članica, slobodno kretanje roba i usluga te kapitala i
radne snage kao i monetarna unija.
• Monetarna unija podrazumijeva da sve zemlje članice imaju zajedničku središnju banku te zajedničku valutu.
• Europska unija predstavlja jedini formalni primjer ekonomske i monetarne unije na svijetu.
• Niz drugih asocijacija trenutno pokušava implementacijom monetarne unije pojačati procese ekonomske integracije zemalja članica.
F) Potpuna ekonomska integracija.

• Najviši oblik ekonomske integracije
• može nazvati i političkom integracijom jer bi u teoriji države članice potpune ekonomske integracije uz sva obilježja ekonomske i monetarne integracije dijelile i
jedinstveni fiskalni sustav kao i nadnacionalnu izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast.
EU je u određenoj mjeri postala i političkom integracijom putem Europskog parlamenta čije predstavnike zajedno biraju svi građani EU, kao i putem Vijeća
ministara kojeg čine ministri svih zemalja članica EU, što se može smatrati određenim međukorakom u postizanju potpune ekonomske integracije.
Uslijed sve veće internacionalizacije svjetskih tržišta i edukacijskih sustava te nikad veće prekogranične mobilnosti radne snage i kapitala, dolazi do proširenja i
produbljenja povezanosti između raznih regionalnih ekonomskih integracija.
2.3. DRŽAVNA REGULACIJA MEĐUNARODNE TRGOVINE
Državna politika i zakonodavni okvir su oduvijek utjecali na međunarodnu razmjenu te strategiju poduzeća koja se natječu na međunarodnim tržištima.
Politički razlozi za državno uplitanje u trgovinu se najčešće tiču zaštite određenih industrija koje su važne za nacionalnu sigurnost i suverenitet. Vlasništvo
prometne i telekomunikacijske infrastrukture te strateški važnih morskih ili riječnih luka su primjeri u kojima se država često upliće kako bi zaštitila nacionalne
interese i nerijetko ne dopušta upliv stranog kapitala.
Tipičan primjer ekonomskog razloga za uplitanje države u međunarodnu razmjenu je želja za zaštitom mladih industrija ili mogućnosti natjecanja na lokalnom
tržištu za domaće proizvođače koji su manje efikasni od strane konkurencije.
Društveni ili kulturni razlozi za državno uplitanje u trgovinu su želja za ograničavanjem utjecaja strane kulture na domaće potrošače.
2.3.1. Carine u međunarodnom poslovanju
Carine se mogu definirati kao posebna vrsta poreza koju neka država obračunava prilikom uvoza i izvoza robe i usluga.
Dvije vrste carina, specifične carine i ad valorem carine.
• Specifične carine se obračunavaju u fiksnom iznosu bez obzira na vrijednost nekog proizvoda ili usluge (npr. 3,8 EUR po neto kilogramu mase), dok se ad valorem
carine obračunavaju u postotku od ukupne vrijednosti nekog proizvoda ili usluge (npr. 3,8 % od carinske vrijednosti).
Pomoću carina država želi usmjeravati opseg i tijekove međunarodne razmjene, zaštititi i/ili poticati pojedine domaće industrije, pomoći uravnoteženju bilance
plaćanja ili ostvariti dodatne prihode u korist državnog proračuna.
2.3.1.1. Carinski sustav Republike Hrvatske
Carinsko područje neke države je njen cjelokupni teritorij na kojem se primjenjuju carinski propisi, a ono je omeđeno carinskom crtom koja ne mora nužno biti
istovjetna državnoj granici.
U kontekstu RH, carinsko područje se odnosi na cijelu EU, tj. zajedničko carinsko područje svih dvadeset i sedam zemalja članica.
U Hrvatskoj se carinski sustav nalazi pod nadzorom Carinske uprave Ministarstva financija. Carinsku upravu pritom čine Središnji ured te četiri područna
ureda u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci koji sadrže devetnaest carinskih ureda i trinaest graničnih carinskih ureda.
Carinski uredi i granični carinski uredi su unutarnje ustrojstvene jedinice područnih carinskih ureda koji se specijaliziraju za obavljanje svih ili nekih poslova iz
djelokruga područnih carinskih ureda. Carinska uprava može provoditi mjere carinskog nadzora u svrhu provedbe carinskih i drugih propisa koji ure đuju uvoz i
izvoz roba i usluga.
Prema carinskom statusu roba može biti domaća ili strana. Kao domaća roba se tretira sva roba koja je u cijelosti dobivena ili proizvedena u carinskom podru čju
EU, zatim roba koja je uvezena iz treće zemlje, ali su na nju plaćena sva davanja te je puštena u slobodan promet unutar EU te roba dobivena ili proizvedena u
carinskom području EU od prethodno navedenih roba. Kao strana roba se definira sva roba koja ne udovoljava jednom od gore navedenih kriterija .
Carinska deklaracija može biti pisana, elektronička ili usmena, a njom uvoznik na propisani način zahtijeva stavljanje robe u neki od carinskih postupaka.
Najčešći carinski postupak je puštanje robe u slobodan promet, koji se još naziva i uvoznim postupkom. Temeljem ovog postupka se nakon carinske deklaracije
sukladno carinskoj tarifi obračunavaju carina i pripadajući porezi na neku stranu robu.
Osnovicu za plaćanje carine čini carinska vrijednost. U carinsku vrijednost pritom ulaze cijena plaćena za robu koja se uvozi, troškovi provizije i naknade
zastupnicima i posrednicima u inozemstvu, troškovi ambalaže i pakiranja, troškovi prijevoza nastali do carinarnice u kojoj se provodi postupak, troškovi
manipulacije robom u inozemstvu (utovar i istovar) te troškovi osiguranja nastali u inozemstvu.
2.3.1.2. Zajednička carinska tarifa EU i TARIC
Hrvatski carinski sustav je danas usuglašen i definiran zajedničkim carinskim propisima EU te je Hrvatska ulaskom u EU preuzela sve obveze potpisanih me đ.
trgovinskih sporazuma između EU i trećih zemalja, dok je istodobno ukinut sav carinski nadzor nad robom i uslugama izme đu Hrvatske i ostalih članica EU.
Prilikom trgovine između Hrvatske i zemalja članica EU više se ne može govoriti o uvozu i izvozu roba i usluga, već njihovom unosu i iznosu.
Carine na uvoz roba iz trećih zemalja se obračunavaju prema zajedničkoj carinskoj tarifi. Carinska tarifa se može definirati kao sustavan popis svih vrsta roba
koji se uvoze i izvoze iz nekog carinskog područja. Tarifa pritom sadrži nomenklaturu na način da je za svaku kategoriju robe definiran niz tarifnih oznaka te
stopa carina koje se za nju primjenjuju.
• Carinska tarifa je organizirana na logičan način po vrsti gospodarske aktivnosti kojoj određena roba pripada ili materijalima od kojih je sastavljena. Tako se npr.,
biljke i biljni proizvodi nalaze u jednom poglavlju tarife, a potrošačka elektronika ili industrijski strojevi u drugom.
Za izračun visine carine za uvoz dobara iz trećih zemalja u Hrvatsku koristi se jedinstvena integrirana elektronička verzija carinske tarife EU koja se zove
TARIC (Tarif Integre Communautaire). Unutar tarife su prikazane sve mjere koje se odnose na zajedni čku carinsku tarifu, međunarodne sporazume te
zajedničko trgovinsko i poljoprivredno zakonodavstvo cjelokupne EU.
2.3.1.3. Necarinske mjere u međunarodnom poslovanju
2.3.1.3. Necarinske mjere u međunarodnom poslovanju
Najučestalije necarinske mjere koje države koriste kako bi utjecale na vanjskotrgovinsku razmjenu:
• Subvencije → oblik državne potpore proizvodnji. Države obično subvencioniraju proizvođače putem poreznih olakšica ili specijaliziranih niskokamatnih
zajmova. Ponekad država izravno financira proizvođače novčanim potporama ili ulaskom države u vlasničku strukturu poduzeća
• Uvozne kvote → često koriste kako bi usmjeravale trgovinu, a one su u svojoj srži količinska ograničenja uvoza neke robe. Države koje koriste uvozne kvote u
pravilu žele zaštititi određene grane lokalne proizvodnje od jeftine inozemne konkurencije.
• Valutna kontrola → koristi u manje razvijenim zemljama. Putem ove mjere države ograničavaju konvertibilnost vlastite valute u jednu ili više inozemnih
valuta s ciljem ograničavanja uvoza. Neke države valutnu kontrolu postižu i određivanjem visokog tečaja za razmjenu domaće valute kako bi se obeshrabrio
prekomjerni uvoz koji može naštetiti domaćoj proizvodnji.
• Antidampinške mjere → primjenjuju kada se utvrdi da neko poduzeće prodaje proizvode po dampinškoj cijeni. Dampinška cijena se pritom definira kao cijena
koja je niža od cijene proizvodnje i svih pripadajućih troškova plasmana tržišta te je usmjerena na rušenje tržišnih cijena i slabljenje konkurencije.
• Financiranje izvoza → države koriste kako bi pomogle svojim poduzećima u plasmanu proizvoda na inozemna tržišta.
Jedna od čestih necarinskih mjera koja uvelike utječe na međunarodnu razmjenu i investicije su birokracija i zakonske procedure koje vlada neke države može
koristiti kako bi otežala ulazak i poslovanje stranim poduzećima na domaćem tržištu te na taj način smanjila uvoz. → Zajednički naziv za ove mjere su tehničke
prepreke trgovini.
• Tipičan primjer su različiti standardi za proizvode i procese putem kojih su proizvodi dobiveni, a koji osiguravaju sigurnost za ljudsko kori štenje, okoliš te
kvalitetu proizvoda. Različite države mogu zakonski definirati različite standarde za određene kategorije proizvoda.
• Pravila o tehničkim preprekama trgovini danas zahtijevaju da se trgovinski partneri me đusobno konzultiraju prije uvođenja novih standarda kao i da se uvozna i
domaća dobra tretiraju na isti način te da se rezultati testiranja i certifikati stečeni u inozemstvu prihvaćaju za inozemnu robu kako bi se izbjegli visoki troškovi
prilikom uvoza.
2.3.1.4. Dodatne zaštitne trgovinske mjere u Republici Hrvatskoj
Dodatne zaštitne mjere primjenjuju se ako se u kratkom razdoblju poveća uvoz neke robe i ako taj povećani uvoz nanosi štetu ili može nanijeti štetu domaćoj
proizvodnji iste ili slične robe te kao sredstvo uklanjanja šteta prouzročenih nepoštenim trgovačkim praksama.
Definirane su u skladu s pravilima WTO-a i zajedničke trgovinske politike EU, što znači da se mogu primijeniti tek nakon što se dokaže uzročno-posljedična veza
između povećanja uvoza i gospodarskih šteta za nacionalno gospodarstvo.
• Uvozne i izvozne dozvole → izdaju kada se u državu uvozi ili iz države izvozi roba koja može biti prijetnja državnoj sigurnosti ili je potrebno da je roba pod
nadzorom u svrhu zaštite života i zdravlja ljudi, životinja i biljaka, okoline te javnog morala (npr. kretanja naoružanja i vojne opreme, ali i umjetničkih djela te
plemenitih kovina.)
• Antidampinške mjere → uvođenje antidampinške pristojbe u visini potrebnoj da se dampinška cijena izjednači s tržišnom, a temeljem provedene analize kojom
se mora ustvrditi postojanje dampinške cijene te šteta koju gospodarstvo trpi zbog te cijene.
o Damping cijena se može definirati kao cijena koja je niža od prodajne cijene iste robe na tržištu izvoznika, a u praksi su dampinške cijene niže i od
proizvodnih troškova robe te imaju za cilj uništavanje konkurencije i zauzimanje tržišnog udjela pritom čineći štetu domaćoj proizvodnji.
• Kompenzacijske pristojbe → propisuju za subvencioniranu uvoznu robu kako bi se eliminirao učinak subvencije koju je proizvođač dobio u svojoj zemlji, u
slučaju da prodaja subvencionirane robe može uzrokovati štetu za proizvođače na domaćem tržištu.
• Kontingenti → zaštitna mjera koju država može propisati u slučaju da uvoz neke robe uvelike nadmašuje razinu domaće proizvodnje te može uzrokovati štetu
domaćoj proizvodnji.
o propisuju količinska ograničenja za uvoz određene robe u trajanju od maksimalno jedne godine, a iznimno se mogu uvesti i u slučaju potrebe otklanjanja
poremećaja u bilanci plaćanja.
2.4. DEVIZNI SUSTAV
Potreban ustrojen devizni sustav koji će omogućavati jednostavna i efikasna međunarodna plaćanja.
Međunarodna plaćanja se u pravilu vrše u valuti zemlje iz koje dolazi prodavatelj.
Plaćanja se pritom mogu vršiti u efektivnoj stranoj valuti koju čine važeće novčanice i kovanice koje predstavljaju zakonsko sredstvo plaćanja u nekoj zemlji te se
mogu smatrati novčanim potraživanjem od države koja ih je izdala.
Devize označavaju sva potraživanja nastala u stranoj valuti, tj. potraživanja prema inozemstvu koja nastaju danom prodaje neke robe ili usluge.
Cijena jedne valute izražene u nekoj drugoj valuti naziva se tečajem te se temeljem tečaja preračunava vrijednost nekog vanjskotrgovinskog posla između
domaće i strane valute prodavatelja.
Kotacija tečaja može biti izražena izravno i neizravno. O izravnoj kotaciji tečaja govorimo kada je cijena strane valute izražena u domaćoj valuti odnosno brojem
jedinica domaće valute koje je potrebno platiti za jedinicu strane valute (npr. 1 EUR = 7,5 HRK). Sukladno tome, neizravna kotacija te čaja označava cijenu
domaće valute izraženu u stranoj valuti odnosno određena je brojem jedinica strane valute koje je potrebno dati za jedinicu doma će valute (npr. 1 HRK = 0,1333
EUR).
Pojmovi rezidenta i nerezidenta se razlikuju od pojma državljanstva. Rezident neke države u deviznom smislu će tako biti svaka pravna i fizička osoba koja u toj
državi ostvaruje prihode i plaća poreze.
Sve članice MMF-a bilancu plaćanja slažu sukladno zahtjevima i propisima MMF-a.
Bilanca plaćanja se pritom sastoji od više podbilanci.
• Bilanca tekućih transakcija bilježi sve transakcije koje su povezane s robama i uslugama ili razli čitim dohodcima kao što su radničke doznake i mirovine ili
kamate od ulaganja u inozemstvu.
• Bilanca kapitala prikazuje transakcije koje su posljedica različitih financijskih tokova povezanih s prijenosom kapitala između neke države i inozemstva. Tipične
• Bilanca kapitala prikazuje transakcije koje su posljedica različitih financijskih tokova povezanih s prijenosom kapitala između neke države i inozemstva. Tipične
transakcije u bilanci kapitala su davanje ili uzimanje zajmova u inozemstvu, ulaganja u nekretnine i vrijednosne papire ili p laćanja po osnovi ugovora o
osiguranju.
• Neravnoteže koje često postoje između bilance tekućih transakcija i bilance kapitala su prikazane u bilanci rezervi. Bilanca rezervi se tako sastoji od
međunarodnih pričuva koje predstavljaju inozemnu imovinu kojom se neka država može služiti u svrhu financiranja neravnoteža u bilanci plaćanja te zlatnih
rezervi i posebnih prava vučenja pri MMF-u koje služe istoj svrsi.
HRVATSKI DEVIZNI SUSTAV.
Ključna institucija hrvatskog deviznog sustava je Hrvatska narodna banka (HNB).

HNB je odgovorna za cjelokupnu monetarnu i deviznu politiku Republike Hrvatske, a osim toga upravlja državnim međunarodnim pričuvama te je odgovorna za
financijsku stabilnost zemlje.
Bavi supervizijom bankarskog sustava, sanacijom kreditnih institucija i platnim prometom op ćenito. HNB tako izdaje efektivnu domaću valutu u vidu novčanica
i kovanica te izdaje i oduzima odobrenja i suglasnosti poslovnim bankama i ostalim institucijama financijskog sustava kao što su kreditne unije, institucije za
platni promet, institucije za elektronički novac te ovlaštene mjenjačnice.
Najvažniji sudionici hrvatskog deviznog sustava uz HNB su Ministarstvo financija te poslovne banke. Pritom devizno tržište u Hrvatskoj čine sve transakcije
koje ove institucije obavljaju međusobno, ali i transakcije koje obavljaju s 2.fizičkim i pravnim osobama.
3. MEĐUNARODNO KULTURNO OKRUŽENJE
10. studenog 2022. 22:00
3.1. KULTURA: POJAM I OBILJEŽJA

Kultura podrazumijeva naučna znanja, vrijednosti i norme koje se prenose s generacije na generaciju i koje pojedinac usvaja razmjenom iskustva tijekom života u
zajednici.
Vrijednosti označavaju apstraktne ideje koje grupa ljudi smatra dobrima, ispravnima i poželjnima.
Norme označavaju društvena pravila i smjernice koje propisuju prikladno ponašanje u određenim situacijama. Grupa ljudi koja dijeli zajedničke vrijednosti i
norme jest društvo.
Vrijednosti čine temelj svake kulture.
Norme djeluju kao svojevrsna društvena pravila koja upravljaju međuljudskim odnosima i postupcima.
Norme se mogu podijeliti u dvije podskupine: društvene konvencije i društvene zakone.
• Društvene konvencije obuhvaćaju društvene rutine, kao što su: pravila odijevanja u određenim situacijama, dobre društvene manire, dobrosusjedski odnosi i
slično.
o označavaju poželjno ponašanje, no njihovo kršenje ne izaziva veće reperkusije, barem ne pravne. Osobe koje ne poštuju ustaljene društvene konvencije bit će
smatrane nepristojnima
• Društveni zakoni smatraju se neophodnima za funkcioniranje društva i uključuju optužnice za krađu, mito, razbojništvo, preljub itd.
o inkorporirani su u zakonodavstvo zemlje, no različite kulture različito tretiraju kršenje pojedinih društvenih zakona.
Neke zemlje su multikulturne što znači da su njihovi stanovnici pripadnici više kultura.
Kultura neke nacije obuhvaća više supkultura s obzirom na spol, dob, etničku pripadnost, rasu, religiju i slično. Neke kulture nisu prisutne u samo jednoj zemlji,
već obitavaju u većem broju zemalja što može biti posljedica iseljavanja stanovništva ili kolonizacije tijekom povijesti.
I pojedinci mogu biti bikulturni ili multikulturni, što znači da su internalizirali više od jedne nacionalne kulture kao rezultat dvojnog državljanstva, života u
inozemstvu ili su im roditelji jednostavno pripadnici različitih kultura.
3.2. ODREDNICE KULTURE

Kulturne vrijednosti i norme nisu statične, već se mijenjaju tijekom vremena pod utjecajem brojnih vanjskih čimbenika. Kao najvažnije odrednice kulture mogu
se navesti društvena struktura, religija, jezik, obrazovanje, obitelj te politička i ekonomska filozofija. Odnos između kulture i njenih odrednica nije jednosmjeran,
već je riječ o dinamičnoj međuovisnosti koja se mijenja u skladu s izazovima vremena.
3.2.1. Društvena struktura

Odnosi se na njegovu osnovnu društvenu organizaciju.
Dvije dimenzije dolaze do najvećeg izražaja kada se objašnjavaju razlike između kultura.
• Prva dimenzija je stupanj individualizma pojedinih članova društva, naspram kolektivizma i grupnog zajedništva.
• Druga dimenzija označava stupanj stratifikacije (uslojenosti) društva u kaste i klase.
Pojedina društva obilježena su visokim stupnjem stratificiranosti i niskom mobilnošću između stratuma (npr. Indijci), dok su neka obilježena niskim stupnjem
stratificiranosti i visokom mobilnošću između stratuma (npr. Amerikanci)
3.2.1.1. Individualizam naspram kolektivizma

Stupanj individualizma odnosno kolektivizma snažno je utkan u preostale odrednice kulture i kao takav često oblikuje nacionalne politike zemlje s
međunarodnim utjecajima poput političke i ekonomske filozofije.
U mnogim zapadnim zemljama, individualizam predstavlja osnovu društvene organizacije. U skladu s time, naglašavaju se i vrednuju individualna postignuća i
rezultati, što izaziva kako pozitivne, tako i negativne posljedice.
Zahvaljujući snažnom individualizmu i poduzetničkom duhu razvijeni su brojni novi proizvodi i nove poslovne prakse, npr. osobna računala, fotokopirni aparati,
računalni softveri, supermarketi i sl.
Individualizam se također povezuje s visokom mobilnošću radne snage, što ima dalekosežne posljedice za poduzeća kada je riječ o menadžmentu. S jedne strane,
visoka mobilnost menadžmenta izaziva pozitivne učinke kroz razmjenu znanja i iskustava te dobrih proslovnih praksi. Međutim, s druge strane, visoka mobilnost
menadžmenta povezana je s niskom razinom lojalnosti i predanosti poduzeću.
Visoka mobilnost menadžera često izaziva više troškove za poduzeća, iako dolazi do razmjene znanja i iskustava. Snažan naglasak na individualizmu također
otežava izgradnju uspješnih radnih timova i učinkovitu suradnju među djelatnicima, jer su pojedini članovi tima više usredotočeni na vlastite rezultate, nego na
grupna postignuća.
Grupa čini osnovnu društvenu organizaciju mnogih istočnih kultura. Tako primjerice, središnju vrijednost japanske kulture čini važnost koja se pridaje
pripadnosti određenoj grupi.
Snažna identifikacija s grupom vodi međusobnom pomaganju i zajedničkom djelovanju s ciljem ostvarivanja zajedničkog cilja. S aspekta poslovanja, najveća
prednost kolektivizma ističe se kroz snažan timski rad.
Zaposlenici koji se snažno poistovjećuju s poduzećem u kojem rade, lojalni su poslodavcu i neskloni su promjenama radnog mjesta. Tijekom godina rada u istoj
organizaciji s istim ljudima stječu se znanje, iskustvo i mreža osobnih odnosa koji olakšavaju i ubrzavaju izvršavanje svakodnevnih poslovnih zadataka.
3.2.1.2. Društvena stratifikacija

Stratumi su uobičajeno određeni obiteljskom pozadinom, zanimanjem, obrazovanjem i dohotkom. Pojedinci rođenjem postaju članovi stratuma kojem pripadaju
njihovi roditelji. Oni rođeni u višim slojevima društva imaju bolje izglede u životu po pitanju obrazovanja, zdravstva i općenito životnog standarda od pojedinaca
rođenih u nižim slojevima društva.
Društva razlikuju se prema važnosti koju pridaju društvenoj stratifikaciji i mogućnosti mobilnosti između pojedinih stratuma.
Društva razlikuju se prema važnosti koju pridaju društvenoj stratifikaciji i mogućnosti mobilnosti između pojedinih stratuma.
Najrigorozniji stratifikacijski sustav svakako je sustav kasta u Indiji; (društveni status i položaj pojedinca u društvu određeni su za cijeli život rođenjem u
određenoj obitelji, tj. zajednici.)
Klasni sustav manje je rigidan sustav stratifikacije koji omogućuje mobilnost pojedinaca između pojedinih klasa (obliku otvorene stratifikacije u kojem status
pojedinca dodijeljen rođenjem može biti mijenjan tijekom života ovisno o njegovim dostignućima i sreći).
Snažan klasni sustav prisutan je i u Kini. (osjeća se snažna razlika u životnim mogućnostima između ruralnog i urbanog stanovništva, a u novije vrijeme, s
intenziviranjem urbanizma, osjeća se podjela između stratuma s obzirom na zanimanje pojedinaca.)
S gledišta međunarodnog poslovanja, društvena stratifikacija je bitna ako utječe na odvijanje poslovnih aktivnosti. Primjerice, u Sjevernoj Americi visoka
društvena mobilnost i velik naglasak na individualizam ograničavaju utjecaj pripadnosti klasi na poslovanje. Ali, u zemljama gdje se osjeća društvena podjela,
uzajamno neprijateljstvo i nedostatak poštovanja otežavaju suradnju između menadžmenta i niže rangiranih radnika rezultirajući brojnim tužbama i troškovima
za kompaniju.
3.2.2. Religija
Njome su određeni temelji ponašanja i većina vrijednosti i normi. Vjerovanja, shvaćanja i religijski obredi utječu na pogled na život, određuju njegov smisao i
svrhu.
Religija je u društvu prihvaćeni skup vjerovanja, ideja i aktivnosti, čija se veza sa stvarnošću ne može empirijski dokazati, ali se vjeruje da utječe na tijek
prirodnih i ljudskih događaja.
Religija može određivati radne i neradne dane kroz tjedan i godinu, odnos prema poslu i poduzetništvu, ulogu žena u obitelji i društvu, kupovno ponašanje i
potrošačke trendove te posljedično troškove poslovanja u određenoj zemlji.
Kao četiri najbrojnije i najrasprostranjenije religije svijeta ističu se: kršćanstvo (2,22 milijarde sljedbenika), islam (1,6 milijardi sljedbenika), hinduizam (1,05
milijardi sljedbenika) i budizam (488 milijuna sljedbenika).
A) Kršćanstvo.
• najbrojniju religiju svijeta s otprilike 2,2 milijarde sljedbenika, što čini gotovo trećinu svjetskog stanovništva.
• Najveći broj živi u Europi i Americi, iako se njihov broj brzo povećava i u Africi.
• religija proizašla iz židovstva te je poput židovstva monoteistička religija.
• brojne kršćanske denominacije od kojih su najmnogoljudnije Katolička Crkva, Protestantska Crkva i Pravoslavna Crkva.
• od brojnih kršćanskih denominacija najsnažniji utjecaj na gospodarstvo imao upravo protestantizam. Smatraju kako je protestantski sustav vrijednosti temeljen
na teškom radu i stvaranju bogatstva (kao slava Bogu) te štedljivosti (kroz apstinenciju od zemaljskih užitaka) omogućio razvoj kapitalizma.
B) Islam.
• predstavlja drugu najbrojniju religiju svijeta s otprilike 1,6 milijardi sljedbenika, što čini gotovo četvrtinu svjetskog stanovništva.
• Muslimani čine dominantno stanovništvo u više od 35 zemalja svijeta i naseljavaju predjele od sjeverozapadne Afrike, preko Bliskog Istoka do Indonezije i
Malezije na Dalekom Istoku.
• Religija prožima sve aspekte muslimanskog društva, što nije uobičajeno među pripadnicima zapadnog svijeta.
• većina Muslimana ističe kako je u središtu islamskog nauka mir, pravda i tolerancija te da islam odbacuje nasilje koje prakticira manjinska skupina radikala.
• Temeljne vrijednosti imaju snažne ekonomske implikacije.
• Kao staratelji imovine, imaju pravo ostvarivati profit od imovine, ali ga moraju koristiti na pravičan, razborit i društveno koristan način.
o Islam je vrlo kritičan prema onima koji stječu profit iskorištavanjem drugih.
o ljudi su dio kolektiva u kojem bogati i uspješni imaju obvezu pomagati manje sretnima.
• zabranjuje naplaćivanje kamata jer to smatra lihvarstvom i navedeno nije samo predmet teoloških vjerovanja, već i zakona pojedinih zemalja poput Irana i
Sudana.
C) Hinduizam.
• treća najbrojnija religija svijeta s približno milijardu sljedbenika i dominantna je religija Indijskog potkontinenta. Ujedno je i najstarija religija svijeta prisutna
već više od 4000 godina.
• pretežito politeistička religija i obuhvaća mnoštvo različitih vjerovanja i filozofija.
• Hindusi vjeruju u reinkarnaciju odnosno u ponovno rođenje duše u drugom tijelu.
• Hindusi vjeruju da se postiže nirvana odnosno stanje potpune duhovne savršenosti, a put za postizanje nirvane jest kroz asketski način života, odricanjem od
materijalnog i fizičkog i podređivanjem života duhovnim vrijednostima.
• Tradicionalno, hinduizam podržava indijski sustav kasta te da je reinkarnacijom moguće ponovno se roditi u drugoj kasti.
• Strogi asteški način života i odricanje od materijalnog, sve u svrhu postizanja nirvane, prema njegovom mišljenju u kontradikciji je s temeljnim poduzetničkim
načelima.
• postoje mišljenja kako su asteški način života i hinduistička vjerovanja imala negativan učinak na gospodarski razvoj Indije nakon osamostaljenja.
• vjerovanje i podržavanje sustava kasta ima negativne posljedice na gospodarstvo. Primjerice, najsposobniji zaposlenici mogu smatrati da su njihove mogućnosti
za napredovanje onemogućene samo zato što nisu pripadnici odgovarajuće kaste. S druge strane, zaposlenici koji ne posjeduju odgovarajuće kompetencije mogu
biti promaknuti samo zato što su pripadnici odgovarajuće kaste.
D) Budizam.
• četvrta najbrojnija religija svijeta s gotovo pola milijarde sljedbenika, dominantno prisutna u središnjoj i jugoistočnoj Aziji.
• osnovao indijski princ, kasnije poznat kao Buda, koji se odrekao bogatstva i prakticirao asketizam u svrhu postizanja duhovnog savršenstva.
• budisti vjeruju u reinkarnaciju, karmu i postizanje nirvane kroz asketski način života
• budisti ne podržavaju sustav kasta i toliko rigidan asketizam.
• Ekonomske implikacije budizma slične su onima hinduizma: naglasak na duhovnost odvraća sljedbenike od poduzetničkih aktivnosti. Negativne posljedice na
gospodarski razvoj ipak su manje s obzirom da budizam ne podržava sustav kasta.
**Konfucijanizam.
• nije religija jer ne obuhvaća vjerovanje u nadnaravna bića i pojave, već je riječ o ideologiji odnosno filozofiji koja zagovara određeni način života
• osnovan prema učenjima Konfucija i danas ima gotovo 200 milijuna sljedbenika pretežito u Kini, Koreji i Japanu.
• uči važnost postizanja osobnog iskupljenja kroz ispravno djelovanje.
• Kao najvažnije vrijednosti s ekonomskim implikacijama ističu se lojalnost, recipročne obveze i iskrenost u postupanju prema drugima.
• Lojalnost zaposlenika prema poslodavcu i nadređenima smanjuje broj prijepora između različito rangiranih zaposlenika, što je slučaj u društvima koja
zagovaraju sustav kasta
zagovaraju sustav kasta
• uči o važnosti reciprociteta, stoga se od poslodavaca očekuje da brinu o zaposlenicima.
• Treća vrijednost sa snažnim ekonomskim implikacijama jest iskrenost. U društvima koja prakticiraju konfucijanizam rijetke su sudske parnice jer poduzeća
sklapaju poslove s partnerima kojima vjeruju.
3.2.3. Jezik
Jedna od najočitijih razlika između naroda različitih zemalja
Snažno određuje kulturu nekog naroda jer oblikuje način na koji ljudi doživljavaju svijet.
Kao osnovno sredstvo komunikacije također ima važnu ulogu u međunarodnom poslovanju.
3.2.3.1. Verbalna komunikacija

Tamo gdje je prisutno više jezika, stoga i više kultura, često dolazi do sukoba između pripadnika različitih kultura pri čemu manjinsko stanovništvo uobičajeno
traži veća prava, jednakost s većinskim govornim stanovništvom, a negdje čak i neovisnost.
Kineski (mandarinski) jezik je materinji jezik najvećeg broja ljudi, slijede ga engleski jezik i hindi kojim se govori u Indiji.
S obzirom da velika većina ljudi govori engleski kao drugi jezik, engleski je najrasprostranjeniji jezik na svijetu. Slobodno se može reći kako je engleski postao
jezik međunarodnog poslovanja.
Međutim, učenje lokalnog jezika stranog partnera stvara veliku konkurentsku prednost. U svakom slučaju treba voditi računa o mogućim pogreškama pri
prijevodu, posebnostima jezičnog izričaja te konotacijama koje se u lokalnom jeziku vežu uz pojedine riječi.
• u engleskom jeziku ne postoji razlika između formalnog i neformalnog oslovljavanja sugovornika, dok u brojnim drugim jezicima; Amerikanci uobičajeno
oslovljavaju nadređene, klijente i suradnike s prvim imenom, u Japanu to je gotovo pa pravilo, dok u našem društvu to je više iznimka; Čak i izgovorene riječi
imaju različito značenje u različitim kulturama.
• Općenito, u azijskim kulturama komunikacija je više određena kontekstom, nego što je to u zapadnim kulturama. U azijskim kulturama, značenje riječi ovisi o
tome tko s kim razgovara, gdje i u kojim okolnostima. Na zapadu je komunikacija više eksplicitna i riječi uobičajeno imaju isto značenje u svim situacijama.
3.2.3.2. Neverbalna komunikacija

Često odaje više no što smo željeli otkriti.
Razlikuje od kulture do kulture.
Često nesvjesni svojih mimika i gesta, neverbalnoj komunikaciji u međunarodnom poslovanju treba posvetiti posebnu pozornost kako ne bismo uvrijedili
inozemne poslovne partnere.
Pogrešno tumačenje tuđeg govora tijela, nerazumijevanje i nesvjesno nepoštivanje usvojenih kulturnih normi može značajno otežati međunarodne poslove. Ista
mimika ili gesta može imati posve različita značenja u različitim kulturama.
• Tako primjerice, spojeni palac i kažiprst označavaju znak pohvale i odobravanja u SAD-u, no u Njemačkoj na taj način nekome govorite da je lud, u Grčkoj znak
ima seksualne konotacije, u Francuskoj označava nulu odnosno bezvrijednost, a u Japanu novac; Kontakt očima također predstavlja važan dio neverbalne
komunikacije. Na zapadu je uobičajeno da ljudi gledaju u oči svome sugovorniku. Na istoku se gledanje u oči može protumačiti kao izraz nepoštovanja, posebice u
komunikaciji sa starijima.
3.2.4. Obrazovanje
Kroz obrazovanje ljudi oblikuju svoja znanja, vještine i sposobnosti.
Formalni obrazovni sustav djeluje kao druga obitelj u socijalizaciji mladih te ih uči usvojenim društvenim normama i vrijednostima: poštovanju prema drugima,
priznavanju autoriteta, iskrenosti, urednosti, točnosti, vrednovanju individualnih i grupnih postignuća i slično.
S gledišta međunarodnog poslovanja, obrazovanje je bitno jer određuje konkurentsku sposobnost zemlje i marketinški pristup kupcima.
• Dostupnost kvalitetne, obrazovane i sposobne radne snage određuje gospodarski uspjeh neke zemlje; obrazovanje je također važan čimbenik odabira lokacije za
međunarodne investicije.; Stupanj obrazovanja uvelike određuje mogućnost zapošljavanja i privređivanja, stoga i potrošnju stanovništva neke zemlje.
3.3. KOMPARATIVNA ANALIZA KULTURNIH RAZLIKA

Globalizacija je smanjila razlike i udaljenost između različitih naroda i kultura, no razlike i dalje postoje i osjećaju se u međunarodnom poslovanju.
Najočitije razlike vidljive su u poslovnim protokolima (kako pristupiti i komunicirati s poslovnim partnerima različite kulture), brzini dogovaranja poslova,
donošenju odluka i pregovaranju, upravljanju zaposlenicima i projektima, sklonosti riziku, pristupu prodaji, marketingu, distribuciji i sl.
Razumijevanje kulture stranog tržišta preduvjet je uspješnog nastupa na stranom tržištu i dobrih poslovnih odnosa s lokalnim partnerima.
Analiza kulturnih razlika nužna je za oblikovanje, razvoj i uspješnu provedbu strategije međunarodnog poslovanja. Najpoznatije istraživanje o utjecaju kulture
na radnu etiku jest ono nizozemskog psihologa Geerta Hofstedea.
Hofstede je za vrijeme dok je radio kao psiholog za kompaniju IBM International prikupio podatke o stavovima i vrijednostima više od 100.000 zaposlenika iz 40
zemalja u razdoblju od 1967. do 1973. i na temelju analize kulturnih razlika postavio teoriju o četiri kulturne dimenzije: distanca moći, izbjegavanje neizvjesnosti,
individualizam/kolektivizam, maskulinitet/feminitet. → Tijekom godina izvorna teorija dodatno je proširena s dvije dimenzije: dugoročna/kratkoročna
orijentacija i zadovoljenje potreba/suzdržanost; tako da danas govorimo o teoriji šest kulturnih dimenzija
Teorija analizira nacionalnu kulturu neke zemlje kroz šest dimenzija na ljestvici od 0 do 100. Navedene dimenzije svojevrsni su okvir za definiranje načina
strukturiranja organizacija, utjecanja na motivaciju zaposlenika i rješavanje različitih pitanja i problema s kojima se susreću ljudi i organizacije unutar raznih
društava.
3.3.1. Distanca moći
Odnosi se na stupanj prihvaćanja nejednakosti u razdiobi moći među ljudima, koja se drži normalnom i prihvatljivom u nekom društvu i organizacijama koje
djeluju unutar njega.
Kao primjer može se navesti hijerarhija na radnom mjestu, u društvu, politici itd.
Kulture s visokom distancom moći prihvaćaju nejednaku raspodjelu moći između članova društva i dopustile su da tijekom vremena nejednaka raspodjela moći
preraste u nejednaku raspodjelu bogatstva.
• preferirani stilovi vodstva su autokratski i paternalistički koje obilježava nikakvo ili minimalno povjerenje u podređene, centralizirano donošenje strateških
odluka na vrhu bez konzultacija s podređenima.
• preferiraju se emocionalni odnosi među podređenima i nadređenima, a idealan šef je poput „dobrog oca“, dobronamjerni autokrat od kojeg podređeni očekuju da
im kaže što im je činiti.
• Prihvaćaju se velike razlike u plaćama, veća je potreba za nadzornim osobljem i preferira se centralizacija.
• Malezija, Gvatemala, Panama, Filipini, Meksiko, Venezuela, Ekvador, Indonezija, Indija...
U kulturama koje odlikuje niska distanca moći pojedinci teže izjednačavanju distribucije moći i traže opravdanje za nejednakosti u raspodjeli moći.
Implikacije na poslovanje i radnu etiku.
• preferiraju se pragmatični odnosi među podređenima i nadređenima, pri čemu se kao idealan šef vidi sposobni demokrat koji će se konzultirati sa svojim
podređenim zaposlenicima pri donošenju nekih važnih odluka za organizaciju.
• Manja je razlika u plaćama između onih na vrhu i onih na dnu organizacije, manja je potreba za nadzornim osobljem, preferira se decentralizacija.
• Austrija, Izrael, Danska, Novi Zeland, Irska, Švedska, Norveška i Finska.
3.3.2. Individualizam naspram kolektivizma

Odnosi se na jačinu veza između pojedinaca odnosno kohezivnost društvenih skupina → odražava odnos članova društva prema grupama.
Visoke vrijednosti na ljestvici označavaju individualističke kulture, a niske vrijednosti kolektivističke kulture.
Individualističke kulture kao osnovne društvene vrijednosti naglašavaju osobnu inicijativu i postignuće, dok kolektivističke naglašavaju pripadnost socijalnim
grupama i superiornost grupnog nad individualnim.
Preferencija za slab društveni okvir unutar kojeg se očekuje da pojedinci brinu samo o sebi definira se kao individualizam, dok kolektivizam predstavlja
preferenciju za čvršćim društvenim okvirom unutar kojeg pojedinci mogu očekivati da će se njihovi bližnji ili članovi grupa kojima pripadaju brinuti o njima u
zamjenu za lojalnost grupi.
• Radne vrijednosti kolektivističkih kultura naglasak je na pripadnosti organizaciji i idealu članstva, a uključenost pojedinca u organizaciju je prije svega moralna,
nalik na obiteljske veze pa pojedinac osjeća i emocionalnu vezanost za organizaciju.
• Za razliku od individualističkih kultura gdje se zapošljavanje i unapređenje zasniva na vještinama i pravilima.
• Proces donošenja odluka zasniva se na grupnom konsenzusu, a radnici su odani radnom kolektivu gotovo cijeloga života, što je u suprotnosti s individualističkim
kulturama koje obilježava velika mobilnost radnika i u kojima je naglasak na individualnoj inicijativi i postignuću, uključenost pojedinca u organizaciju je prije
svega proračunata i oportunistička, radni odnosi se gledaju kroz prizmu poslovnog ugovora, menadžment je upravljanje pojedincima, a proces donošenja odluka je
individualan.
Kolektivističke zemlje: Gvatemala, Ekvador, Panama, Venezuela, Kolumbija, Pakistan, Indonezija..
Individualizam: SAD, Australija, Velika Britanija, Kanada, Nizozemska, Novi Zeland, Italija, Belgija…
3.3.3. Maskulinitet naspram feminiteta

Održava odnos članova društva prema motivaciji i odnosi se na stupanj u kojemu u nekom društvu prevladava kompetitivnost, materijalna dobit, asertivnost,
neovisnost, uspjeh, napredovanje i orijentacija na akciju (što se tradicionalno smatra muškim osobinama) odnosno suradnja, održavanje dobrih odnosa, briga za
druge, solidarnost, kvaliteta života i sl.
Visoke vrijednosti na ljestvici označavaju kulture maskuliniteta, a niske vrijednosti kulture feminiteta. Društva s visokom razinom maskuliniteta su u pravilu
više natjecateljska, dok društva koja preferiraju rješavanje problema postizanjem konsenzusa imaju višu razinu feminiteta.
Dominantne vrijednosti u kulturama intenzivnog maskuliniteta jesu postignuća i uspjeh, dok se u kulturama intenzivnog feminiteta naglasak stavlja na brigu za
druge i kvalitetu života.
• u tzv. ženstvenim kulturama preferira se više slobodnog vremena naspram veće zarade, radi se da bi se živjelo, poslovne karijere su dostupne i jednom i drugom
spolu, među profesionalcima veći je udio zaposlenih žena, preferiraju se manje organizacije, a možebitni prijepori u organizacijama rješavaju se obećanjima i
pregovorima.
• u tzv. muževnim kulturama preferira se veća zarada, živi se da bi se radilo, poslovne karijere su obvezne za muškarce, a za žene su stvar odabira, manji je udio
• u tzv. muževnim kulturama preferira se veća zarada, živi se da bi se radilo, poslovne karijere su obvezne za muškarce, a za žene su stvar odabira, manji je udio
zaposlenih žena među profesionalcima te se upravlja odlučnošću i agresijom za razliku od ženstvenih kultura u kojima se upravlja intuicijom i konsenzusom.
Zemlje izrazite muževnosti: Japan, koji prednjači među zemljama visoke muževnosti, zatim Austrija, Venezuela, Italija, Švicarska, Meksiko, Irska, Jamajka,
Velika Britanija i Njemačka
Zemlje izrazite ženstvenosti: Švedska, Norveška, Nizozemska i Danska, iza kojih slijede Kostarika, Finska, Čile, Portugal i Tajland.
3.3.4. Izbjegavanje neizvjesnosti

Odražava odnos članova društva prema riziku i neizvjesnosti i odnosi se na stupanj prihvaćanja i tolerancije nesigurnih situacija odnosno stupanj osjećaja
ugroženosti članova neke kulture u nejasnim i nepoznatim situacijama.
Visoka vrijednost indeksa obilježava zemlje s visokom averzijom prema neizvjesnosti, dok niska vrijednost indeksa obilježava zemlje s niskom averzijom prema
neizvjesnosti.
• U kulturama niske razine preferira se rad na kraći vremenski period i češće se mijenjaju zaposlenici u organizacijama. (sukobi i nadmetanja se tretiraju kao
sastavni dio života i poslovanja, a motivacija se postiže postignućima.)
• Članovi društava s niskim razinama pokazuju više inovativnosti i snažniju poduzetničku inicijativu.
• U kulturama visoke razine izbjegavanja neizvjesnosti preferira se rad na duži vremenski period. (Sukobi i nadmetanja se smatraju opasnima i treba ih
izbjegavati, a motivacija se postiže sigurnošću)
Zemlje niske razine: Singapur i Jamajka s najmanjim brojem indeksnih bodova, nakon kojih slijede Danska, Švedska, Hong Kong, Irska i Velika Britanija
Zemlje visoke razinu: Grčka, Portugal, Gvatemala, Urugvaj, Belgija, Salvador, Japan, Peru, Španjolska..
3.3.5. Dugoročna orijentacija

Odražava odnos članova društva prema vlastitoj prošlosti i izazovima sadašnjost i budućnosti.
Niske vrijednosti indeksa obilježavaju normativna društva orijentirana na sadašnjost i prošlost sa snažnim poštovanjem za dugogodišnju tradiciju, dok visoke
razine indeksa obilježavaju pragmatična društva orijentirana budućnosti.
Za zemlje s visokim indeksom kaže se da su zemlje dugoročne orijentacije, a za zemlje s niskim indeksom da su zemlje kratkoročne orijentacije.
U zemljama dugoročne orijentacije važe vrijednosti koje su vezane za dugoročno obvezivanje. U ovakvim društvima smatra se da će se težak posao isplatiti
dugoročno, ali se zato posao može duže razvijati.
Društva kratkoročne orijentacije najčešće imaju sumnje prema društvenim promjenama te čuvaju svoje tradicije i norme, dok društva dugoročne orijentacije
podupiru štednju i ulaganje u obrazovanje kao način pripreme za promjene.
• U kulturama kratkoročne naglasak je na vrijednostima slobode, prava, postignuća i samostalnosti te je bitna i vrijednost slobodnog vremena. Osobna lojalnost
organizaciji varira o potrebama.
• U kulturama dugoročne nisu poželjne društvene i ekonomske nejednakosti. Naglasak je na vrijednostima učenja, poštenja, prilagođavanja, odgovornosti i
samodiscipline, a nije bitno slobodno vrijeme. Lojalnost organizaciji je od posebne važnosti
Zemlje kratkoročne: Pakistan, Češka, Nigerija, Španjolska, Filipini, Kanada, Zimbabve, SAD..
Zemlje dugoročne orijentaciju: Kina, Hong Kong, Tajvan, Japan, Vijetnam i Južna Koreja
3.3.6. Zadovoljenje potreba naspram suzdržanosti

Odražava se kroz odnos članova društva prema sreći i odnosi se na sposobnost članova društva da kontroliraju svoje želje i nagon.
Kulture s visokom vrijednošću indeksa obilježava prepuštanje željama i užicima, dok kulture s niskom vrijednošću indeksa obilježava disciplina i suzdržanost.
• Društvo koje je sklonije udovoljavanju potreba pojedinaca odlikovat će veća razina udovoljavanja osnovnim ljudskim potrebama te veće uživanje u životu kao i
veća razina dokolice.
• U društvima s visokim udjelom visokoobrazovanog stanovništva prisutne su više stope nataliteta, međutim u bogatijim društvima prisutne su više stope
pretilosti.
• Društva sklonija suzdržavanju obično će zanemarivati pojedinačne potrebe, dajući prednost strogim društvenim normama.
Zemlje koje stavljaju naglasak na disciplinu: Egipat, Rusija, Kina, Indija, Italija..
Zemlje koje stavljaju naglasak na sreću i zadovoljenje želja i potreba: Meksiko, Nigerija, Švedska..
Bitno je napomenuti da ostvareni rezultati nacionalne kulture prema predstavljenih šest kulturnih dimenzija predstavljaju prosječnu sliku neke regije ili zemlje
3.4. DIMENZIJE NACIONALNE KULTURE U HRVATSKOJ

Istraživanje Hofstedeovih dimenzija nacionalne kulture provedeno je i u Hrvatskoj.
Slika 3.4 prikazuje rezultate nacionalne kulture u Hrvatskoj u usporedbi s Njemačkom, Kinom i SAD-om.
GRAF I OBJAŠNJENA U PREZENTACIJI SA SEMINARA (26.10.)!!!!!!
Razlike u nacionalnoj kulturi potvrđene su i unutar Republike Hrvatske između pojedinih županija. Rezultati istraživanja pokazuju da je distanca moći najviša u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj, kolektivizam je najviši u Zagrebu i Istri, a individualizam u Rijeci i Dubrovniku. Izbjegavanje nesigurnosti je najviše u Zagrebu, Istri
i Splitu, a najniže u Osijeku.
Kada se u obzir uzmu demografski čimbenici, stariji ljudi imaju u prosjeku višu razinu distance moći i izbjegavanja nesigurnosti, dok mlađe odlikuje viša razina
individualizma, orijentiranosti budućnosti i maskuliniteta. Obrazovaniji dio stanovništva ima u prosjeku više razine distance moći i individualizma.
individualizma, orijentiranosti budućnosti i maskuliniteta. Obrazovaniji dio stanovništva ima u prosjeku više razine distance moći i individualizma.
3.5. PRILAGODBA KULTURNIM RAZLIKAMA

Kultura utječe na sve ljudske aktivnosti i odnose, ona određuje životni stil i ponašanje ljudi, a time i njihove sklonosti prema određenim proizvodima i uslugama.
Ukusi, stajališta, vrijednosti, estetika, navike i ponašanje potrošača itd., uvjetovani su kulturom kojoj pripadaju.
Vlastita kultura obično je prva i najveća prepreka za razumijevanje drugih kultura. Druge kulture pojedinac pokušava razumjeti uspoređujući sličnosti i razlike s
vlastitom kulturom. Većina problema u međukulturnim interakcijama proizlazi upravo iz nerazumijevanja drugih kultura i naših očekivanja da drugi postupaju
na isti način i iz istih razloga kao i mi.
Kulturna svijest definira se kao razumijevanje drugih kultura, vrijednosti i stavova.
• Ne podrazumijeva ujedno i prihvaćanje tuđe kulture, već jednostavno uvažavanje i razumijevanje tuđe kulture te kako su povijest, gospodarstvo i društvo
oblikovali tuđi način razmišljanja.
Prema razini usvojene kulturne svijesti može se razlikovati:
• Etnocentrizam → sklonost naglašavanju vlastite narodnosti, grupe ili kulture kao superiorne u usporedbi s normama drugih naroda, grupa ili kultura
o može dovesti do nezainteresiranosti, omalovažavanja pa čak i prijezira prema drugoj kulturi.
o Međ. komp. koje primjenjuju jednostavno repliciraju provjerene domaće prakse na stranim tržištima ignorirajući lokalne kulturne razlike.
• Policentrizam → prihvaćanje drugih naroda, grupa i kultura kao različitih od vlastite, ali jednakovrijednih.
o smatraju kako bi njihove poslovne jedinice u inozemstvu trebale poslovati poput lokalnih kompanija
o ponekad može biti previše oprezan odgovor na kulturne raznolikosti zbog čega kompanija propušta ostvariti konkurentsku prednost iskorištavanjem najjačih
snaga različitih kultura.
• Geocentrizam → hibridni menadžerski pristup u međunarodnom poslovanju između dva ekstrema: etnocentrizma i policentrizma.
o integriraju vlastite postojeće prakse s praksama strane zemlje i nekim posve novim praksama.
o potiče inovativnost i unaprjeđuje šanse za uspjeh na stranom tržištu, stoga je često preferirani pristup kulturnim razlikama.
Poduzeća koja žele internacionalizirati poslovanje trebaju voditi brigu i o vrijednostima i normama kulture izabranih tržišta kako bi spriječila neuspjeh.
U kontekstu međunarodnog poslovanja, kulturna kolizija izaziva probleme na dva načina: kada poduzeća implementiraju prakse koje se nisu pokazale
učinkovitima kao što je bila namjera i kada zaposlenici poduzeća nailaze na probleme zbog poteškoća u prihvaćanju ili prilagodbi kulturnim razlikama.
Kulturna raznolikost također može donijeti konkurentsku prednost međunarodnom poduzeću. Rad u međunarodnom poduzeću podrazumijeva rad u
međunarodnom okruženju. Timskom suradnjom na međunarodnim projektima do izražaja dolaze različite kulture, stavovi i iskustva zaposlenika što često
omogućuje dublje razumijevanje proizvoda i usluga, tržišta i potrošača.
3.6. PROMJENA KULTURE

Koncept kulture je kompleksan i kultura nije statična, ali promjene su vrlo spore i teško primjetne. Većina ljudi usvoji osnovni sustav vrijednosti još u ranoj dobi,
u najužoj obitelji i stečene vrijednosti teško se mijenjaju dalje kroz život. Usvojene društvene norme i vrijednosti teško se napuštaju, ali se zato razvijaju, miješaju
i preoblikuju od generacije do generacije pod utjecajem vanjskih čimbenika.
Promjene kulture rezultat su slobodnog izbora ili su nametnute.
• Promjena kulture kao vlastiti izbor najčešće nastaje kao reakcija na društvene i ekonomske situacije koje pružaju uvid u nove mogućnosti i alternative.
• Nametnuta promjena kulture obuhvaća promicanje i nametanje kulture, obično politički i gospodarski moćnijih nacija prema manje moćnim društvima.
o naziva se još kulturni imperijalizam i kroz povijest se često provodila prisilno, posebice u vrijeme kolonijalizma, dok u današnje vrijeme poprima više oblik
kreolizacije (označava proces miješanja različitih kultura odnosno proces gdje lokalna kultura izabire određene elemente iz dolazeće kulture, daje im novi
smisao i značenje drugačije od prvotnog te ih kombinira s lokalnom tradicijom stvarajući potpuno novi koncept)
Tijekom povijesti došlo je do značajnih promjena u kulturi zapadnih zemalja, iako su promjene bile spore i ne bez žrtava. Kao najznačajnije mogu se istaknuti
ukidanje robovlasništva i davanje prava glasa ženama. U nešto recentnijoj povijesti, promjene su vidljive i kroz stavove prema obitelji, braku, religiji,
pripadnicima drugih kultura, poslovnoj etici i sl. Sve je veći broj razvoda, ali i brakova između pripadnika različitih kultura i supkultura te nevjenčanih
zajednica. Također, sve je više obrazovanih žena i žena na menadžerskim pozicijama.
Promjene u kulturi istočne hemisfere mogu se sažeti u slabljenje kolektivizma i jačanje individualizma, što mnogi interpretiraju kao svojevrsnu vesternizaciju.
Promjene kulture novije povijesti mogu se pripisati ekonomskom razvoju i globalizaciji. Vezano uz ekonomski razvoj, bogatija društva pokazuju manju potrebu za
strukturnom kolektivnom podrškom, društvenom ili materijalnom.
Ekonomski razvoj pored rasta dohotka izaziva brojne druge promjene u društvu koje posljedično imaju utjecaj na mijenjanje kulture. Primjerice, intenziviranje
procesa urbanizacije te unapređenje kvalitete i dostupnosti obrazovanja posljedica su ekonomskog razvoja i izazivaju promjene u kulturi u pogledu smanjenja
važnosti tradicionalnih vrijednosti povezanih sa siromašnim ruralnim društvima.
Vezano uz globalizaciju, kao najsnažniji čimbenici koji (pre)oblikuju kulturu modernog doba mogu se istaknuti mediji, tehnološki razvoj, posebice transportne i
komunikacijske tehnologije te snažan rast međunarodne trgovine i pojava globalnih kompanija čiji su proizvodi i poslovnice prisutni diljem svijeta. Digitalni
mediji omogućili su prijenos informacija do većeg broja korisnika uz niže troškove.
Treba naglasiti da se pojedini elementi kulture poput materijalnih obilježja mijenjaju brzo i lako, dok se drugi elementi kulture poput religije i temeljnih
društvenih vjerovanja i normi mijenjaju izrazito sporo i teško. Tako primjerice, ljudi diljem svijeta koriste mobitele, nose traperice, jedu kinesku hranu i slušaju
američku glazbu, no njihova religijska uvjerenja i dalje su u skladu s tradicionalnom kulturom.
4. INOVACIJE I GLOBALNA TRGOVINA
10. studenog 2022. 22:00
4.1. INOVACIJE POJAM I OBILJEŽJA

U ekonomskoj znanosti pojam kreativne destrukcije je termin koji označava pojavu nečeg novog odnosno konstantne inovacije koje uništavaju postojeće i dovode
do pojave potpuno novih proizvoda, procesa i kompletnih industrija.
Inovacija ne mora nužno biti povezana s novom tehnologijom ili otvaranjem novih tržišta. Jednako tako može biti povezana i s usluživanjem postojećih tržišta i
zrelih djelatnosti.
Razvoj novih tehnologija oduvijek je predstavljao podlogu za razvoj tehnoloških inovacija u svim mogućim oblicima: od proizvoda, procesa do samih poslovnih
modela; u novije vrijeme porasta interneta, tehnološke inovacije značajno su smanjile troškove trgovine i preobrazile način na koji komuniciramo, konzumiramo,
proizvodimo i trgujemo.
Invencija odnosno izum dovodi do utjelovljenja ideje u obliku proizvoda ili sustava.
• Inventori svoje originalne ideje štite patentima ili drugim oblicima zaštite, ali te ideje na kraju ne moraju uroditi novcem.
Inovacija, s druge strane, novu ideju pretvara u prihode i profit. Kako bi invencija postala inovacija ljudi je moraju biti spremni kupiti u tolikoj količini da
poduzeće od toga ima koristi.
Industrija 4.0
• skupni je naziv za cijeli niz tehnoloških inovacija koje imaju potencijal promijeniti uobičajene poslovne modele većine poduzeća, a posljedično i cijelih ekonomija.
• niz novih tehnologija često objedinjenih pod nazivom digitalnih tehnologija. Iako ovo nije prvi put da je tehnologija preoblikovala svjetski trgovinski poredak,
tempo usvajanja novih tehnologija i dalje se ubrzava.
• najviše je povezana s proizvodnjom i novim trendovima u tom području.
• krajnji je cilj poduzeća iz njih izvući maksimalnu korist za svoje poslovanje.
Jedan od načina na koji poduzeća pokušavaju ojačati svoju poziciju je zasigurno i udruživanje odnosno suradnja na ključnim područjima čime dolazimo do idućeg
ključnog pojma, a to su otvorene inovacije.
Inovacija kao imperativ i prilika za suradnju s drugima danas je posebno naglašena u temama kao što je globalni R&D.
Otvorene inovacije po svojoj su definiciji dobar primjer uloge koje inovacije imaju za globalizaciju poslovanja poduzeća.
• predstavljaju pokušaj namjernog iskorištavanja istraživanja, ideja, tehnologija pojedinaca ili drugih poduzeća koji se nalaze van korporacije umjesto oslanjanja
isključivo na vlastite inovacije koriste se i drugi izvori pri čemu su nacionalne granice često nebitne
Istraživanje i razvoj označavaju dva izmiješana procesa. Prvi je istraživanje u kojemu se traže nove ideje, a drugi razvoj u kojemu se te nove ideje pretvaraju u
opipljive proizvode i usluge.
• Poduzeća ulažu u istraživanje i razvoj kako bi stvorila izvor novih proizvoda.
Tradicionalni model jednog velikog R&D centra je napušten tako da kompanije danas imaju više manjih R&D centara na različitim mjestima.
Važnost inovacija općenito pa tako i funkcije istraživanja i razvoja, dovela je do sve većeg naglaska na zaštiti intelektualnih prava. Kako bi ulaganje u
istraživanje i razvoj rezultiralo novim invencijama i na kraju financijskim rezultatom kroz komercijalizaciju mora postojati pravna zaštita.
Intelektualna prava odnose se na kreacije uma: invencije, književna i umjetnička djela, simbole, imena i slike korištene u trgovini.
Općenito govoreći, bilo bi pogrešno upravljanje inovacijama poistovjetiti sa stvaranjem inovacija. Naime, kolikogod ulaganja u istraživanje i razvoj bila važna, ne
moraju nužno sva poduzeća postupati na isti način. Pored stvaranja inovacija često se koristi i strategija usvajanja inovacija. Istraživanja pokazuju kako su
nerijetko financijski najuspješniji oni koji učinkovito primjenjuju inovacije koje je netko drugi razvio. Slično vrijedi i za cijeli niz novih tehnologija koje Industrija
4.0 donosi. Najuspješniji će biti oni koji dostupne tehnologije najbolje iskoriste u komercijalne svrhe.
4.2. PROMJENE U GLOBALNIM LANCIMA OPSKRBE

Industrijskom revolucijom nazivani su tehnološki skokovi u povijesti koji su mijenjali prethodni način rada, ne samo u proizvodnji dobara, već su utjecali na
svakodnevni život ljudi i podizali ga na višu razinu.
Prva industrijska revolucija usko povezana s padajućim troškovima pomorskog transporta nastalima uslijed pojave željeznice i parobroda omogućila je trgovinu s
„drugog kraja svijeta“.
Druga industrijska revolucija pokrenuta električnom energijom zbila se početkom 20. stoljeća; uključivala je masovnu proizvodnju i podjelu rada s novim
implikacijama na porast trgovine među zemljama.
Treća revolucija temeljena prije svega na informacijsko komunikacijskim tehnologijama (ICT) koje su unijele velike promjene u način i mjesto same proizvodnje.
Kompanije koje su nekad pokrivale cijeli proizvodni proces polako su ga razdijelile u faze i dijelove i dio kroz eksternalizaciju (engl. outsourcing) prebacile na nove
lokacije. Internet je omogućio usklađivanje globalne proizvodnje na način da su se pojedine kompanije i zemlje specijalizirale u specifičnim dijelovima različitih
industrijskih lanaca vrijednosti.
Danas se dvije trećine svjetske trgovine odvija u intermedijarnim inputima (poluproizvodima), a ne gotovim proizvodima i uslugama.
Proizvodi i usluge danas organizirani u proširene globalne opskrbne lance koji se prelijevaju preko zemalja i regija; kontinuirano evoluiraju → njihova dinamika
određuje gdje se nešto proizvodi, kako nastaju i kako se distribuiraju novi proizvodi.
Četvrta industrijska revolucija znači tehničku integraciju kibernetičkih (cyber) fizičkih sistema (CPS) u proizvodnju i logistiku te uporabu Interneta stvari (engl.
Internet of Things - IOT) i usluga u industrijskim procesima. Navedeno će imati implikacije na stvaranje vrijednosti, poslovne modele, „downstream“ usluge i
organizaciju rada.
Globalni lanac opskrbe ili lanac stvaranja vrijednosti po definiciji uključuje sve aktivnosti i inpute potrebne za nastanak završnog proizvoda ili usluge.
ARHETIP - dominantne načine stvaranja vrijednosti u globalnoj ekonomiji u odnosu na konačni output.
Najvažniji trendovi vezani za globalne lance opskrbe ukratko su opisani u nastavku:
• Smanjenje obujma robne trgovine
• Povećanje obujma trgovine uslugama
• Smanjenje arbitraže temeljene na jeftinoj radnoj snazi → Arbitraža u ovom slučaju jednostavno znači da prednost pri odabiru lokacije poduzeća daju lokacijama
s niskim troškovima radne snage. Svi globalni lanci opskrbe postaju sve više intenzivni znanjem. Rad niske razine vještine kao čimbenik u proizvodnji postaje sve
s niskim troškovima radne snage. Svi globalni lanci opskrbe postaju sve više intenzivni znanjem. Rad niske razine vještine kao čimbenik u proizvodnji postaje sve
manje bitan. Drugi čimbenici pored cijene rada puno značajnije utječu na odluku poduzeća gdje će pokrenuti svoju proizvodnju. Među ove čimbenike spadaju:
pristup obrazovanoj radnoj snazi, prirodni resursi, blizina kupaca te kvaliteta infrastrukture.
• Znanje postaje sve intenzivnije → Neopipljivi elementi postaju sve važniji za globalne opskrbne lance. U svim opskrbnim lancima potrošnja na R&D kao i ostalu
neopipljivu imovinu, kao što su brendovi, software i intelektualna prava, rastu udjelom u prihodima. Sve veći naglasak na znanju i neopipljivoj imovini daje
prednost državama s vještom radnom snagom, jakim inovacijama i R&D centrima, kao i robusnim sustavima zaštite intelektualnog vlasništva.
• Sve više trgovine je intra-regionalno - navedeno djelomice odražava porast potrošnje na tržištima u nastajanju. Regionalizacija je opet najočitija u globalnim
inovacijama te je povezana s potrebom integracije mnogih dobavljača u just-in-time sustav. Navedeni trend mogao bi ojačati i u drugim opskrbnim lancima
ponajprije kao posljedica automatizacije koja snižava važnost troškova rada, a povećava važnost odluke gdje pokrenuti proizvodnju kako bi bila što bliže kupcima.
4.3. TEHNOLOŠKE INOVACIJE I UČINCI NA GLOBALNU TRGOVINU

Nove tehnologije mogu umanjiti važnost udaljenosti, bilo geografske, jezične ili regulatorne; olakšavaju pretragu proizvoda, pomažu u provjeri kvalitete i
reputacije i pomažu u usklađivanju potrošačkih preferencija s proizvodima.
Brza i jeftina digitalna komunikacija imala je učinak: snižavanje troškova transakcija koji omogućavaju povećanje obujma trgovine.
Neto učinci tehnologija nove generacije još su nejasni, ali u nekim scenarijima doći će do daljnjeg smanjenja trgovine proizvodima i povećanja tijekova usluga i
podataka.
Globalni lanci opskrbe oblikuju se kroz prekogranična kretanja podataka i novih tehnologija, uključujući digitalne platforme, Internet stvari, automatizaciju i
umjetnu inteligenciju.
A) DIGITALNE PLATFORME.
• omogućuju povezivanje udaljenih sudionika čime prekogranično pretraživanje i koordinacija postaju učinkovitiji i dostupniji malim poduzećima.
• E-trgovina već je omogućila značajne prekogranične tijekove agregirajući ogromnu ponudu te čineći cijenu i usporedbu transparentnom.
B) INTERNET STVARI.
• može doprinijeti učinkovitosti usluga isporuke kroz praćenje pošiljke u stvarnom vremenu, dok umjetna inteligencija može kreirati prijevozne rute temeljem
trenutnog stanja na cestama.
• Automatizirana obrada dokumenata može ubrzati kretanje proizvoda kroz carinu.
C) AUTOMATIZACIJA.
• polovinu poslova za koje su danas plaćeni radnici može zamijeniti automatizacija.
• Sve veća primjena automatizacije i napredne robotike u proizvodnji čini blizinu prodajnim tržištima, pristup resursima, radničke vještine i kvalitetu
infrastrukture sve važnijima za odluku poduzeća gdje pokrenuti proizvodnju.
• Kao posljedica, kompanije preispituju svoje odluke o lokaciji tvornica.
• brojne multinacionalne kompanije razmišljaju o selidbi proizvodnje prema krajnjim potrošačima kako bi pojačale koordinaciju u svojim dobavnim lancima i
smanjile trošak transporta.
• Nearshoring po svojoj definiciji predstavlja trend sličan offshoringu, ali obrnutog smjera. U slučaju nearshoringa ključna kategorija za donošenje odluke o
proizvodnji je lokacija ciljanog tržišta, dok je kod offshoringa ključnu kategoriju predstavljao trošak same proizvodnje.
D) UMJETNA INTELIGENCIJA.
Moguće je da ovaj trend neće vratiti proizvodnju u razvijene zemlje koje su je jednom prebacile izvan zemlje, nego će uzrokovati selidbu proizvodnje u bliže države
i rezultirati regionalizacijom. Štoviše, zemlje u razvoju mogu usvojiti ove tehnologije kako bi povećale produktivnost i zadržale proizvodnju, a samim time i
trgovinu.
Ulazimo u novu eru u kojoj bi niz inovacija koje utječu na internet mogao imati veliki utjecaj na trgovinske troškove i međunarodnu trgovinu. Internet stvari
(IoT), umjetna inteligencija (AI), 3D ispis i Blockchain mogu duboko transformirati način na koji trgujemo, tko trguje i čime se trguje.
Kako područje Industrije 4.0 praktički tek nastaje potrebno je istaknuti kako još uvijek ne postoji jednoznačna sistematizacija tehnologija koje ovaj termin
objedinjuje. Tako primjerice, jedna od podjela kao četiri osnovne tehnologije navodi: cyber fizičke sisteme, Internet stvari, Internet usluga i pametnu tvornicu.
Mckinsey pak u svom izvještaju navodi sljedeća četiri područja razvoja novih tehnologija: podatci, povezivost i računalna snaga; analitika i umjetna inteligencija;
interakcija čovjek – stroj i konverzija digitalnog u fizičko
4.4. INOVACIJE POSLOVNIH MODELA

Digitalizacijom je ekonomska aktivnost širom svijeta podvrgnuta ogromnim promjenama. Pojavili su se novi poslovni modeli s digitalnim tehnologijama kao
glavnim podlogama; digitalne platforme postaju novo tržište usred brzog širenja pristupa internetu u posljednjem desetljeću.
Neke od uobičajenih podjela inovacije dijele na primjerice: procesne i proizvodne, administrativne i tehničke, inkrementalne i radikalne itd.
Cijelo područje razvoja novih tehnologija poznatih pod nazivom Industrija 4.0 ustvari predstavlja podlogu za kreiranje svih navedenih vrsta inovacija krenuvši od
proizvoda i procesa pa sve do najkompleksnijih inovacija, kao što su inovacije poslovnih modela.
Inovacije proizvoda ili procesa često su skupe jer podrazumijevaju velika ulaganja u istraživanje i razvoj pri čemu je i krajnji ishod često potpuno neizvjestan.
• Sve više se kompanija danas okreće inovacijama poslovnih modela kao alternativi kojom ili zamjenjuju ili nadopunjuju inovacije proizvoda i procesa.
Poslovni model je sveobuhvatan alat za razumijevanje načina obavljanja posla kompanije, analizu performansi i konkurentskih strategija kroz dizajn proizvoda i
usluga koji se nude tržištu.
• moguće je iščitati koju vrijednost poduzeće nudi tržištu, koliko ga to košta te kojom strategijom navedeno komunicira prema kupcima.
• cjeloviti opis logičkog konteksta prema kojem kompanija stvara vrijednost svojim kupcima i sebi.
• analitički okvir koji može poslužiti kao polazna točka za inoviranje.
• promjenama poduzeće može ostvariti konkurentsku prednost u odnosu na ostatak djelatnosti.
Inovacija poslovnog modela je svjesna promjena postojećeg modela ili kreacija potpuno novog koji bolje odgovara potrebama kupaca u odnosu na postojeći model.
Poslovni model uključuje 4 ključne sastavnice koje mogu biti podloga za inovacije, a u slučaju da su istodobno promijenjeni odgovori na barem dva pitanja riječ je
o inovaciji poslovnog modela:
1. Kupac - TKO su ciljani kupci? Jako je važno razumjeti koji su tržišni segmenti poduzeću najvažniji te na koje segmente kupaca poslovni model cilja (kao i na
koje ne). Kupac je uvijek u srcu poslovnog modela.
2. Prijedlog vrijednosti - ŠTO nudimo našim kupcima? Definira ponudu poduzeća (proizvode i usluge) te opisuje što konkretno poduzeće čini kako bi zbrinulo
kupca
kupca
3. Lanac vrijednosti - KAKO poduzeće stvara i isporučuje vrijednost? Procesi i aktivnosti zajedno s ključnim resursima i sposobnostima te način njihove
koordinacije u lancu stvaranja vrijednosti čine ovu sastavnicu.
4. Profitni mehanizam - ZAŠTO poduzeće zarađuje? Bavi se strukturom troškova i mehanizmom generiranja prihoda odnosno komercijalnom vrijednošću
poslovnog modela.
Inovacija poslovnog modela ne mora nužno biti povezana s novom tehnologijom ili novim proizvodom.
Uloga tehnologije u inoviranju poslovnih modela omogućuje poduzećima fokusiranje na nekoliko ključnih opcija kojima nastoje ostvariti konkurentsku prednost:
1. Novost. Tehnologija omogućuje razvoj poslovnog modela koji isporučuje potpuno novi proizvod, uslugu ili inovaciju.
2. Učinkovitost. Pametan i povezan poslovni model omogućava transakcije koje su brže, učinkovitije, jeftinije i bez greški.
3. Zaključavanje. Omogućava poduzećima da postojećim kupcima isporuči dodatne personalizirane usluge. Kao primjer se može navesti poduzeće Nestle
Corporation koje je svojim kupcima omogućilo kupovinu Nespresso aparata
4. Komplementarnost. Poduzeće nudi cijeli niz proizvoda koji su komplementarni s onim što je kupac najprije odabrao.
Ključna je zadaća inovacije poslovnog modela pobijediti dominantnu industrijsku logiku.
Najveću kočnicu primjeni i razvoju novih poslovnih modela ustvari predstavljaju stari poslovni modeli u kojima su profitne marže u pravilu više.
Prelazak na novi poslovni model često znači da poduzeće barem privremeno smanjuje svoju maksimalnu profitabilnost.
5. INTERNACIONALIZACIJA POSLOVANJA
PODUZEĆA
10. studenog 2022. 22:01
5.1. POJAM INTERNACIONALIZACIJE POSLOVANJA

Međunarodno poslovanje se odnosi na svaku situaciju u kojoj proizvodnja ili distribucija proizvoda, usluga ili resursa dovodi do prelaska granica neke države.
Veliku ulogu u međunarodnom poslovanju igraju multinacionalne kompanije (koje po svojoj definiciji posluju u nekoliko država). Brojna poduzeća se u nekom
trenutku svoga životnog ciklusa susreću s operacijama koje možemo kategorizirati kao međunarodno poslovanje bez da su toga često i svjesna. Kao pasivno
sudjelovanje u međunarodnom poslovanju može se navesti česta situacija u kojoj domaće poduzeće pokušava obraniti svoju poziciju na lokalnom tržištu koje
ugrožava strana konkurencija.
5.2. INTERNACIONALIZACIJA KAO STRATEŠKA ODLUKA

Strategija → središnji, integrirani i eksterno orijentirani koncept koji definira kako će poduzeće ostvariti svoje ciljeve.
Formulacija strategije → proces donošenja odluke što učiniti, dok implementacija strategije označava proces izvršavanja svih potrebnih aktivnosti kako bi se
postigli zacrtani ciljevi.
Proces implementacije strategije treba pružati informacije potrebne za periodičnu modifikaciju strategije, a sve s ciljem postizanja relevantnih ciljeva. Odgovornost
za donošenje i formiranje strategije uobičajeno je na vrhovnom menadžmentu poduzeća dok su za samu implementaciju strategije zaduženi svi zaposlenici poduzeća.
Među koristima koje internacionalizacija pruža poduzećima koja posluju na međunarodnom tržištu ističu se proširenje tržišta s nacionalnog na međunarodno,
ostvarivanje dodatne prednosti kroz realokaciju lanca stvaranja vrijednosti i ostvarivanje boljeg povrata na uloženo kroz brzu diseminaciju znanja i vještina.
A) PROŠIRENJE TRŽIŠTA S NACIONALNOG NA MEĐUNARODNO.
• Poduzeće može povećati svoj rast prodajom proizvoda i usluga razvijenih na domaćem tržištu u inozemstvu. Navedeni obrazac predstavlja put razvoja nekih
najpoznatijih svjetskih poduzeća.
• Bitno je posjedovanje temeljnih kompetencija koje konkurencija ne može jednostavno kopirati.
• Ove kompetencije najčešće su vezane za neke od aktivnosti u lancu stvaranja vrijednosti u kojima je poduzeće izvrsno, npr. proizvodnja, marketing, prodaja,
istraživanje i razvoj itd.
B) REALOKACIJA LANCA STVARANJA VRIJEDNOSTI.
• Ostvarivanje dodatne prednosti kroz realokaciju lanca stvaranja vrijednosti odnosno disperziju pojedinih aktivnosti na one lokacije gdje se one mogu napraviti
najučinkovitije i najdjelotvornije.
• Poduzeće profitira od lociranja svake aktivnosti koja stvara vrijednost na optimalnu lokaciju.
C) BRZA DISEMINACIJA ZNANJA I VJEŠTINA.
• Ostvarivanje boljeg povrata na uloženo kroz brzu diseminaciju znanja i vještina unaprijeđenih na jednoj lokaciji na sve ostale lokacije.
• Brojne su studije potvrdile kako se trošak proizvodnje smanjuje za određeni iznos svaki puta kada se output udvostruči.
Internacionalizacija kao strateška odluka podrazumijeva kvalitetno pripremljenu odluku u kojoj poduzeće vidi jasne argumente za internacionalizaciju.
Jedan od učinkovitijih je promatranje procesa internacionalizacije kroz prizmu stvaranja vrijednosti poduzeća. Za većinu poduzeća viši cilj predstavlja
maksimizacija vrijednosti poduzeća za njegove vlasnike i dioničare.
Kako bi maksimizirali vrijednost poduzeća, menadžeri moraju provoditi strategije koje povećavaju profitabilnost poduzeća i stopu rasta profita tijekom vremena.
Profitabilnost se može mjeriti na mnoštvo načina, no za potrebe definiranja strategije međunarodnog poslovanja i održavanja konzistentnosti
Matematički, profitabilnost poduzeća se mjeri kao omjer između neto profita poduzeća i ukupnog investiranog kapitala. Rast profita mjeri se kao postotno povećanje
neto profita tijekom vremena. Općenito vrijedi da će porast profitabilnosti i širenje na nova tržišta tijekom vremena rezultirati porastom vrijednosti poduzeća i time
povratom kojeg ostvaruju vlasnici i dioničari poduzeća
5.3. STRATEGIJSKI PRISTUP MEĐUNARODNOM POSLOVANJU

U svom nastojanju da ostvare uspješnu međunarodnu ekspanziju te da opstanu, rastu i razvijaju se na stranom tržištu, poduzeća se suočavaju sa sveprisutnom
potrebom za snižavanjem troškova i prilagodbom specifičnostima lokalnog tržišta.
Potreba za snižavanjem troškova traži od poduzeća da kontinuirano nastoji smanjivati troškove stvaranja i pružanja vrijednosti za svoje korisnike i potrošače.
Potreba za prilagodbom lokalnim specifičnostima proizlazi iz nacionalnih različitosti u ukusima i preferencijama potrošača, infrastrukturi, ustaljenim poslovnim
praksama, raspoloživim distribucijskim kanalima, zakonodavstvu itd.
• rezultirat će manjim proizvodnim linijama usklađenima s potrebama i zahtjevima pojedinih lokacija, što znači da poduzeće neće moći ostvariti pune koristi
ekonomije obujma.
Kao četiri osnovna strategijska pristupa međunarodnom poslovanju mogu se istaknuti:
1) STRATEGIJA GLOBALNE STANDARDIZACIJE.
• Poduzeća usredotočena su na porast profitabilnosti i rast profita ostvarenih smanjenjem troškova kao rezultat ekonomije obujma i akumulacije znanja.
• njihov strateški cilj jest slijediti strategiju niskih troškova na globalnoj razini.
• Proizvodne, marketinške i istraživačke aktivnosti takvih poduzeća koncentrirane su u malom broju povoljnih lokacija.
• Poduzeća ne prilagođavaju ponudu proizvoda i marketinških aktivnosti lokalnim tržištima jer takva prilagodba traži kraće proizvodne linije i dupliranje poslovnih
funkcija, što u konačnici povećava troškove.
• Uštede ostvarene kroz snižavanje troškova često koriste kao financijsko pokriće za agresivno i predatorsko određivanje cijena.
• Ova strategija prikladna je na tržištima i u djelatnostima gdje postoji snažni pritisak na snižavanje troškova, dok su lokalni zahtjevi minimalni.
2) STRATEGIJA LOKALIZACIJE.
• usredotočena je na porast profitabilnosti kroz prilagodbu proizvoda i usluga poduzeća specifičnostima i zahtjevima lokalnog tržišta.
• najprikladnija je kada postoje značajne i nepremostive razlike između nacionalnih tržišta u pogledu ukusa i preferencija potrošača te kada potreba za snižavanjem
troškova nije previše intenzivna.
• Prilagodbom proizvoda i usluga lokalnim zahtjevima poduzeće podiže njihovu vrijednost na lokalnom tržištu.
• prilagodba traži dupliranje pojedinih poslovnih funkcija i smanjenje proizvodnih serija, zbog čega umanjuje mogućnosti snižavanja troškova koje proizlaze iz
masovne proizvodnje standardiziranog proizvoda na globalnoj razini.
3) TRANSNACIONALNA STRATEGIJA.
• konkurencija na tržištu toliko je snažna da su brojna poduzeća istodobno suočena sa snažnom potrebom za smanjenjem troškova i prilagodbom lokalnim
specifičnostima.
• Poduzeća nastoje istodobno ostvariti niže troškove kroz ekonomiju obujma i akumulaciju znanja, diferencirati svoju ponudu na različitim tržištima kako bi
odgovorili na lokalne zahtjeve i različitosti te razviti razmjenu znanja i sposobnosti između lokalnih podružnica u globalnoj mreži operacija.
• teško ostvariti u praksi pošto nameće poduzećima u potpunosti oprečne ciljeve poslovanja.
4) INTERNACIONALNA STRATEGIJA.
• međunarodna poduzeća suočavaju s neznatnim pritiscima za snižavanjem troškova i neznatnom potrebom za lokalnom prilagodbom.
• spomenuta poduzeća primjenjuju internacionalnu strategiju u svom pristupu međunarodnoj ekspanziji, što znači da proizvode koji su izvorno razvijeni i prodavani
na domaćem tržištu prodaju na stranim tržištima uz minimalne prilagodbe lokalnim specifičnostima.
• Razlikovno obilježje mnogih takvih poduzeća jest da prodaju proizvode koji zadovoljavaju univerzalne potrebe, no ne natječu se s velikim brojem konkurenata, što
znači da nemaju tako snažan naglasak na snižavanje troškova
• Poduzeća koja primjenjuju u pravilu imaju centralizirane funkcije razvoja proizvoda te istraživanja i razvoja u nacionalnoj središnjici, dok proizvodne i marketinške
funkcije uspostavljaju na većim lokalnim tržištima i regijama na kojima posluju.
Evolucija strategija.
• Glavni nedostatak internacionalne strategije jest taj da se s vremenom neminovno pojavljuju konkurenti te ako menadžment ne poduzme proaktivne korake u
smanjenju troškova, samo je pitanje vremena kada će poduzeće biti nadjačano od efikasnijih konkurenata.
• internacionalna strategija nije održiva u dugom roku i da prežive poduzeća se moraju s vremenom preusmjeriti na strategiju globalne standardizacije ili na
transnacionalnu strategiju.
• Prilagodba lokalnim specifičnostima može pružiti poduzećima konkurentsku prednost, no ako su istodobno suočena sa snažnom konkurencijom morat će sniziti
svoje troškove.
• Kako se konkurencija intenzivira, internacionalna i lokalizacijska strategija postaju teško održive i menadžment poduzeća mora izvršiti refokusiranje bilo na
strategiju globalne standardizacije bilo na transnacionalnu strategiju.
5.4. NAČINI ULASKA NA STRANA TRŽIŠTA

Odabir strategije odnosno načina ulaska na strano tržište jedno je od ključnih odluka stavljenih pred menadžment poduzeća koje razmatra internacionalizaciju.
Moguće strategije internacionalizacije mogu se podijeliti u tri široke skupine:
1) PRODAJA PROIZVODA I USLUGA.
• odražava se kao uvoz i izvoz proizvoda i usluga.
• poduzeće većinom zadržava sjedište na domaćem tržištu, dok su robe i usluge te koje prelaze graničnu crtu.
2) INVESTICIJE.
• označavaju aktivnosti međunarodnog poslovanja koje rezultiraju vlasništvom ili vlasničkim udjelom na stranom tržištu poput zajedničkih ulaganja i izravnih
stranih investicija.
• poduzeće uspostavlja prisutnost na stranom tržištu investirajući kapital ili stječući vlasništvo u proizvodnom pogonu, podružnici ili nekom drugom obliku
postrojenja smještenom na stranom tržištu.
3) UGOVORNI ODNOSI.
• uobičajeno se ostvaruju kroz međunarodne licence i franšize putem kojih poduzeće dopušta stranom partneru korištenje njegovog intelektualnog vlasništva u
zamjenu za odgovarajuću financijsku naknadu.
Svaki od mogućih načina ulaska na strana tržišta ima svoje prednosti i nedostatke, i svaki stavlja specifične zahtjeve pred menadžment poduzeća.
U razmatranju koji oblik internacionalizacije odabrati poduzeća trebaju uzeti u obzir sljedeće čimbenike:
• Ciljeve poduzeća kao što su: željena profitabilnost, tržišni udio ili pozicioniranje na tržištu.
• Stupanj kontrole kojeg poduzeća žele zadržati glede donošenja odluka, provođenja operativnih aktivnosti i strateških pitanja vezanih uz međunarodni poduhvat.
• Specifične financijske, organizacijske i tehnološke resurse i sposobnosti kojima poduzeće raspolaže ili ima pristup.
• Stupanj rizika kojeg je poduzeće sposobno prihvatiti.
• Obilježja proizvoda i usluga u ponudi za strano tržište.
• Okruženje stranog tržišta kao što su: zakonodavstvo, kultura, stupanj razvoja gospodarstva, poslovna infrastruktura itd.
• Okruženje stranog tržišta kao što su: zakonodavstvo, kultura, stupanj razvoja gospodarstva, poslovna infrastruktura itd.
• Postojeću i potencijalnu buduću konkurenciju na stranom tržištu.
• Dostupnost i sposobnosti partnera na lokalnom tržištu.
• Dugoročnu stratešku važnost dotičnog stranog tržišta
Kao čimbenik od kritične važnosti prilikom donošenja odluke o načinu izlaska na strano tržište, upravo stupanj kontrole kojeg poduzeća žele zadržati nad
međunarodnim aktivnostima.
• Kontrola označava mogućnost utjecaja na odluke, operacije i strateška pitanja vezana uz međunarodne poduhvate. Bez kontrole, poduzeće se suočava s poteškoćama
prilikom provođenja strategije, koordiniranja aktivnosti i rješavanja sporova
IZRAVNA STRANA ULAGANJA.
• podrazumijevaju visoku razinu kontrole
Kontrola ima određeni trošak stoga investicijski oblici internacionalizacije poput izravnih stranih investicija i zajedničkih ulaganja ujedno zahtijevaju najveća
financijska sredstva i podrazumijevaju najviši rizik.
Investicijski oblici internacionalizacije rezultiraju vlasništvom ili vlasničkim udjelom na stranom tržištu dopuštaju manju fleksibilnost u rekonfiguraciji operacija
kao odgovor na tržišne promjene, što je također važan čimbenik prilikom donošenja odluke o načinu izlaska na strano tržište.
5.5. KORACI U PROCESU INTERNACIONALIZACIJE

Internacionalizacija poslovanja poduzeća može se opisati kao širenje ekonomske aktivnosti poslovnih subjekata izvan granica nacionalne ekonomije.
Većina poduzeća internacionalizira svoje poslovanje postupno kroz faze, primjenjujući relativno jednostavne i niskorizične strategije u početku napredujući prema
kompleksnijim i rizičnijim strategijama internacionalizacije kako stječu znanje i iskustvo.
Iznimku predstavljaju tzv. born-global poduzeća čija je poslovna strategija inicijalno osmišljena tako da grade globalno održive komparativne prednosti.
Kako započinje s internacionalizacijom, poduzeće cilja niskorizična i kulturno bliska tržišta dajući prednost jednostavnim strategijama ulaska na strana tržišta
poput licenciranja i izvoza. S porastom znanja i iskustva, poduzeće cilja kompleksnija tržišta i primjenjuje zahtjevnije strategije ulaska na strana tržišta poput
zajedničkih ulaganja i izravnih stranih investicija
Određena poduzeća puno brže dostižu fazu aktivne uključenosti u međunarodne aktivnosti. Kao primjer se mogu ponovno navesti tzv. born-global poduzeća koja u
pravilu dostižu aktivnu fazu internacionalizacije već nakon par godina od osnutka.
5.6. ANALIZA I OCJENA GLOBALNIH PRILIKA

Odluke i akcije menadžmenta određuju budućnost poduzeća. Donošenje ispravnih odluka moguće je jedino uz objektivne, pouzdane i ažurne podatke na osnovu
kojih poduzeća odlučuju o organizaciji vlastitih lanaca vrijednosti te na kojim tržištima, kada i kako ponuditi vlastite proizvode i usluge.
Globalna poslovna prilika definira se kao povoljna kombinacija okolnosti, lokacije i trenutka koja omogućuje izglede za izvoz, investiranje, nabavu ili partnerstvo na
stranim tržištima
Globalne poslovne prilike mogu unaprijediti poslovne performanse poduzeća, često daleko iznad onih što poduzeće ostvaruje na domaćem tržištu.
Šest je ključnih zadaća stavljeno pred menadžere koji razmatraju međunarodnu ekspanziju i procjenjuju globalne poslovne prilike:
1. Proanalizirati organizacijske spremnosti poduzeća na internacionalizaciju.

• poduzeće mora formalno ocijeniti svoju spremnost na internacionalizaciju.
• samoanaliza poduzeća koja nalikuje SWOT analizi odnosno ocjeni snaga, slabosti, prilika i prijetnji poduzeća.
• menadžeri najprije trebaju odrediti posjeduje li poduzeće motivaciju, resurse i vještine potrebne za međunarodnu ekspanziju; ocjenjuju iskustvo poduzeća s
međunarodnim poslovnim aktivnostima, kvalitetu i kvantitetu vještina zaposlenika, financijske resurse poduzeća, postojeću i buduću podršku od strane mreže
kooperanata itd.
• Procijene li da je jedan ili više potrebnih resursa nedostatan, njihova je zadaća razviti ili pribaviti potrebne resurse i vještine.
• Jedan od najpoznatijih dijagnostičkih alata za pomoć menadžerima - CORE (Company Readiness to Export) razvijen 1990-ih godina.
◊ sastoji se od niza pitanja namijenjenih menadžerima vezanih uz organizacijske resurse, vještine i motivaciju sa svrhom objektivne ocjene spremnosti poduzeća na
izvoz.
◊ rezultat je ocjena spremnosti organizacije i proizvoda poduzeća na izvoz te identifikacija korisnih resursa koje poduzeće već posjeduje i onih nedostatnih koje treba
razviti ili pribaviti.
2. Ocijeniti prikladnost proizvoda i usluga poduzeća za strana tržišta.
• Većina poduzeća proizvodi veći broj proizvoda, od kojih nisu svi prikladni za prodaju na stranom tržištu.
• Proizvodi i usluge s najvećim potencijalom za uspjeh na stranom tržištu uobičajeno imaju jednu ili više sljedećih značajki:
o Dobro se prodaju na domaćem tržištu.
o Zadovoljavaju univerzalne potrebe kao što su potražnja za kozmetičkim i higijenskim proizvodima, bankarskim uslugama itd.
o Zadovoljavaju nove ili žurne potrebe na stranom tržištu, stoga još nije kreirana adekvatna ponuda proizvoda i usluge koje zadovoljavaju te potrebe.
• može biti riječ o privremenoj izvanrednoj situaciji na stranom tržištu ili o začetku novog trenda.
• Jedan od najlakših načina kako istražiti posjeduje li proizvod ili usluga potencijal za uspješnu prodaju na stranom tržištu jest kroz suradnju s trgovačkim
posrednicima specijaliziranima za određena tržišta i grupe proizvoda.
• Druga mogućnost jest angažirati agenciju za istraživanje tržišta koja će ispitivanjem potrošača procijeniti potencijal prodaje.
• Treća mogućnost jest sudjelovati na specijaliziranim međunarodnim sajmovima u ciljanim stranim zemljama, upoznati potencijalne potrošače i distributere i na taj
način ocijeniti prikladnost proizvoda i usluga.
3. Proanalizirati strane zemlje kako bi se identificirala atraktivna ciljna tržišta.

• od esencijalne je važnosti, posebice u ranim fazama internacionalizacije.
• oduzima najviše vremena prilikom ocjene globalnih poslovnih mogućnosti.
• Pogrešno odabrano strano tržište znači financijski gubitak za poduzeće zbog neuspješne prodaje, podrazumijeva značajni oportunitetni trošak za poduzeće
• Poduzeća koja razmatraju izvoz kao željeni način ekspanzije, usredotočit će se na kriterije poput broja stanovnika, demografske karakteristike, političku stabilnost i
općenito poslovno okruženje u pojedinim zemljama
• Sljedeći kriteriji jesu fizička udaljenost i kulturna različitost.
• Većina poduzeća započinje s izvozom na bliža i sličnija tržišta kako bi minimizirala mogućnost neuspjeha.
• Izravne strane investicije u postrojenja, opremu i drugu proizvodnu imovinu na stranom tržištu podrazumijevaju veće troškove i duži rok povrata ulaganja, stoga je
potrebno ocijeniti dodatne kriterije povrh onih relevantnih za izvoz.
• Poduzeća koja razmatraju izravne strane investicije kao način ulaska na strana tržišta, pri odabiru lokacije uobičajeno razmatraju sljedeće kriterije:
o Dostupnost obrazovane radne snage na stranom tržištu.
o Dugoročne izglede za rast i povrat ulaganja.
o Trošak poslovanja uključujući cijenu i dostupnost komercijalne infrastrukture, porezne stope i nadnice, visokoobrazovanu radnu snagu i kapitalna tržišta.
• Rizik zemlje uključujući regulatorne, financijske, političke i kulturne zapreke i zakonski okvir vezan uz zaštitu intelektualnih prava.
• Intenzitet konkurencije na stranom tržištu.
• Vladine poticaje, kao što su: porezne olakšice, subvencionirano usavršavanje zaposlenika, subvencionirani zajmovi itd.
• Neki od ovih podataka javni su i dostupni bez naknade, dok je preostale moguće prikupiti putem specijaliziranih konzultantskih agencija. Često korišteni izvori jesu
izvještaji i baze podataka UNCTAD-a (United Nations Conference on Trade and Development) i Svjetske banke.
4. Ocijeniti tržišni potencijal pojedinih djelatnosti odnosno potražnju za proizvodima i uslugama poduzeća na odabranim stranim tržištima.
• provesti dubinsku analizu svakog od tih tržišta.
• traži fokus na pokazatelje na razini djelatnosti s obzirom da je tržišni potencijal specifičan za svaku gospodarsku djelatnost.
• Tržišni potencijal djelatnosti označava procjenu prodaje svih poduzeća prisutnih u određenoj djelatnosti za određeni period odnosno ukupnu potražnju za
proizvodima i uslugama poduzeća na stranim tržištima.
• Procjena tržišnog potencijala djelatnosti omogućuje identifikaciju najatraktivnijih stranih tržišta, uvid u specifičnosti tržišta i razumijevanje kako prilagoditi
proizvode i marketinški pristup stranom tržištu.
• Prilikom ocjene tržišnog potencijala, menadžeri prikupljaju, istražuju i analiziraju sljedeće pokazatelje:
o Veličinu i stopu rasta tržišta i trendova u djelatnosti od interesa.
o Carinske i necarinske zapreke međunarodnoj razmjeni dobara i usluga.
o Norme i regulative koje uređuju poslovanje u djelatnosti.
o Dostupnost i sofisticiranost dostupnih distribucijskih kanala.
o Jedinstveni zahtjevi i preferencije potrošača.
o Pokazatelji tržišnog potencijala specifični za djelatnost. Svaka djelatnost ima specifične pokazatelje tržišnog potencijala, tzv. pokretače potražnje.
• važni izvori informacija u ovoj menadžerskoj zadaći mogu se koristiti statistika i izvješća Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije, Međunarodnog
monetarnog fonda, UNCTAD-a te nacionalnih tijela i agencija.
5. Odabrati kvalificirane strane poslovne partnere poput distributera i dobavljača.

• Poslovni partneri ključni su za uspjeh međunarodne ekspanzije.
• Ključni partneri obuhvaćaju posrednike u distribucijskom kanalu, dobavljače, pružatelje potpornih usluga poput financijskih i špediterskih te investicijske partnere
i primatelje licence i franšize.
• definirati vrstu partnera potrebnih za međunarodni poduhvat
• Konačna odluka donosi se na osnovu njihovih kvalifikacija, usklađenosti strategije i komplementarnosti resursa između dvaju poduzeća.
• Pri traženju perspektivnih poslovnih partnera, poduzeća istražuju sljedeće čimbenike:
o Financijsko stanje i imovinu poduzeća
o Kompetentnost i profesionalnost menadžmenta te kvalifikacije tehničkog i prodajnog osoblja.
o Poznavanje gospodarske djelatnosti, umreženost sa sudionicima distribucijskog kanala i krajnjim potrošačima.
o Reputaciju na tržištu i povezanost s lokalnom upravom, posebice kada je riječ o tržištima u nastajanju.
o Predanost, lojalnost i spremnost na investicije.
• Međunarodni sajmovi pružaju važnu platformu za upoznavanje potencijalnih stranih partnera.
6. Procijeniti prodajni potencijal poduzeća na svakom ciljnom tržištu.

• definira se kao procijenjeni udio u ukupnoj godišnjoj prodaji djelatnosti kojeg poduzeće očekuje ostvariti na ciljnom stranom tržištu.
• Procjena je iznimno zahtjevna i traži detaljno poznavanje tržišta te plan prihoda i rashoda za narednih nekoliko godina
• provodi se tako da pruži nekoliko perspektiva i u pravilu ju provodi više odjela poduzeća, a konačna procjena rezultat je stručne procjene menadžmenta.
• kombinira informacije o potrošačima, posrednicima, konkurentima i vlastitoj cjenovnoj politici.
U zemljama u razvoju i tržištima u nastajanju, neke od potrebnih informacija nisu dostupne stoga se koristi tehnika analogije za procjenu prodajnog potencijala
poduzeća. Pri tome se prodajne procjene za konkretnu zemlju zasnivaju na poznatim podacima, situacijama i fenomenima drugih sličnih zemalja i drugih, po
mogućnosti komplementarnih, proizvoda.
5.7. PRIMJENA CAGE OKVIRA U MEĐUNARODNOM POSLOVANJU

CAGE okvir udaljenosti koji je bliži perspektivi međunarodnog poslovanja budući da omogućava poduzećima učinkovitu procjenu atraktivnosti određenog izvoznog
tržišta.
U srži CAGE okvira nalazi se pretpostavka kako će poduzeće i na B2B i na B2C tržištu prije i lakše poslovati s tržištima koja nalikuju njegovom domicilnom tržištu
U srži CAGE okvira nalazi se pretpostavka kako će poduzeće i na B2B i na B2C tržištu prije i lakše poslovati s tržištima koja nalikuju njegovom domicilnom tržištu
odnosno gdje su razlike što manje.
• Kako bi se razlike među tržištima lakše analizirale razvijene su četiri temeljne kategorije koje treba uzeti u obzir. Kategorije razlika predstavljaju:
• Kultura (engl. Culture)
• Administracija (engl. Administration)
• Zemljopis (engl. Geography)
• Ekonomija (engl. Economy)
Svoju snagu CAGE okvir temelji na tzv. „zakonu udaljenosti“, koji kaže što je veća udaljenost među državama u kategorijama kulture, administracije, zemljopisa i
ekonomije manja je količina međunarodnih interakcija.
Kao rezultat primjene CAGE okvira poduzeće će moći donijeti kvalitetniju odluku o strategiji internacionalizacije.
Temeljne opcije koje analiza omogućava su:
• Prilagoditi svoj poslovni model novom tržištu.
• Pokušati utjecati na promjene u nekoj od kategorija.
• Kloniti se određenog tržišta.
Ako se pravilno koristi, CAGE okvir udaljenosti olakšava poduzećima pristup različitim međunarodnim tržištima.
5.8. KONCEPT GLOBALNO ROĐENIH PODUZEĆA

Iznimku predstavljaju tzv. born-global poduzeća čija je poslovna strategija od samog osnutka osmišljena tako da grade globalno održive komparativne prednosti i na
taj način ostvaruju bržu internacionalizaciju.
Novoosnovana poduzeća koja iniciraju međunarodne poslovne aktivnosti odmah ili ubrzo nakon svog osnivanja nazivaju se globalno rođena poduzeća (engl. born-
global companies)
Kod tradicionalnih poduzetničkih modela postoji vrlo dug put do internacionalizacije kojemu je prethodila dugogodišnja prodaja proizvoda ili usluga te razvoj
prepoznatljivog brenda.
brzo se šire na inozemna tržišta i pokazuju međunarodnu poslovnu snagu i vrhunske performanse.
internacionaliziraju unutar tri godine od osnutka, izvoze u dvadeset ili više zemalja i ostvaruju više od 25 % prihoda od prodaje izvan domaćeg tržišta.
ostvaruju internacionalizaciju kroz poticanje inovativnosti te razvoj sposobnosti za postizanje značajnog uspjeha na inozemnom tržištu već na samom početku
svojega poslovnoga razvoja → međunarodnim novim pothvatima ili globalnim start-upovima
Kao najvažniji čimbenici koji potiču rano usvajanje internacionalizacije ističu:
• Globalizacija → povezana s povećanom homogenizacijom preferencija kupaca širom svijeta, što olakšava međunarodno poslovanje pojednostavljenjem razvoja
proizvoda i pozicioniranjem na inozemnim tržištima.
• Tehnološki napredak → informacijskim i komunikacijskim tehnologijama, proizvodnim metodama, transportu i međunarodnoj distribuciji rezultira smanjenjem
troškova poslovnih transakcija i olakšava izvanredan rast u međunarodnoj trgovini.
• Specijalizacija → u proizvodnoj kategoriji često dovodi do nedovoljne potražnje na domaćem tržištu. U tom slučaju poduzeću ne preostaje drugo, nego
internacionalizirati kako bi povećalo prodaju svojih proizvoda.
Petinu novih europskih poduzeća označavamo kao born-global poduzeća te u zemljama kao što su Danska, Belgija i Rumunjska ona predstavljaju polovinu svih
novoosnovanih poduzeća.
Mala i srednja born-global poduzeća razvijaju organizacijsku kulturu koja se odlikuje učenjem i kontinuiranim traženjem informacija o poslovnom okruženju.
Odlikuje ih odvažnost i spremnost na poslovni rizik, kontinuirana inovacija poslovnih procesa te pozitivan i otvoren stav prema promjenama.
Ovom poslovnom modelu je uvelike doprinijela pojava i kasnije široka dostupnost interneta koja je, između ostaloga, omogućila svakom korisniku informiranje o
određenim proizvodima ili uslugama.
Vrlo su bitne poslovne mreže, koje pomažu identificirati i kasnije iskoristiti tržišne prilike, što naposljetku dovodi do rasta i uspješnosti tvrtke na međunarodnim
tržištima.
Odnos kupaca prema poduzeću promijenio, jer kupci počinju kupovati na globalnoj razini, tj. cijeli svijet percipiraju kao tržište na kojem mogu sudjelovati, posebice
ako se uzmu u obzir mogućnosti internetske trgovine određenog poduzeća. Kupci i poduzeća vrlo lako mogu istražiti proizvod koji ih zanima te poduzeća koja
proizvode određene proizvode ili usluge.
Proces globalizacije omogućio je i niže troškove prijevoza i putovanja, što potiče međunarodnu trgovinu na globalnoj razini.
Izazovi s kojima se suočavaju born-global poduzeća slični su kao i kod poduzeća s drugim poslovnim modelima, ali je glavni nedostatak ovog tipa poduzeća u odnosu
na ostala poduzeća s nastupom na međunarodnom tržištu nedostatak materijalnih i nematerijalnih resursa.
Born-global poduzeća svjesna su važnosti kupaca kao krajnjih korisnika te nastoje što više osluškivati njihove potrebe. Također, fleksibilnija su i agilnija i mogu
izbjeći greške koje rade multinacionalne kompanije.
Born-global poduzeća mogu se rano internacionalizirati i uspjeti na međunarodnim tržištima. Mladost i nedostatak iskustva, kao i nedostatak financijskih, ljudskih
i materijalnih resursa, više nisu glavne prepreke za internacionalizaciju velikih razmjera i globalni uspjeh tvrtke.
Born-global poduzeća treba odlikovati snažan menadžment koji je kvalificiran za pripremu poduzeća za natjecanje na globalnoj razini.
Menadžeri born-global poduzeća počinju s globalnom vizijom te smišljaju strategiju i kreiraju organizacijsku kulturu tvrtke koja potiče rani početak
internacionalizacije i uspjeha na inozemnim tržištima. Poduzeća u ovom poslovnom modelu stječu značajno međunarodno iskustvo i znanje u znatno kraćem
vremenu od tradicionalnih multinacionalnih poduzeća.
6. IZVOZ KAO NAČIN IZLASKA PODUZEĆA NA
MEĐUNARODNO TRŽIŠTE
10. studenog 2022. 22:01
6.1. IZVOZ: POJAM I OBILJEŽJA
Međunarodna razmjena ili trgovina sastoji se od uvoza i izvoza. Izvoz i uvoz predstavljaju najučestalije oblike međunarodnog poslovanja, posebice među malim i
srednjim poduzećima. Navedeno je omogućeno relativno niskim troškovima, nižim poslovnim rizicima i većom fleksibilnošću poslovanja u usporedbi s ostalim
oblicima internacionalizacije.
Izvoz označava prodaju roba i usluga u inozemstvo, a koje su proizvedene u domicilnoj zemlji. Drugu stranu izvozu u međunarodnoj razmjeni čini uvoz. Uvoz
označava kupnju roba i usluga u inozemstvu i njihov unos u domicilnu zemlju.
Uobičajeno, izvozno poduzeće zadržava proizvodne aktivnosti na domaćem tržištu, dok marketinške, distributivne i poslijeprodajne aktivnosti provodi na
stranom izvoznom tržištu, bilo samostalno ili posredstvom vanjskotrgovinskih posrednika.
Kada govorimo o izvozu usluga, razlikujemo one usluge koje se mogu isporučiti u inozemstvo i one koje se pružaju i konzumiraju u domicilnoj zemlji. Primjer
izvoza usluga koje se mogu isporučiti u inozemstvo jesu konzultativne usluge, usluge ispitivanja softvera itd. Riječ je o uslugama koje je moguće proizvesti na
jednoj lokaciji u jedno vrijeme, a čija se konzumacija obavlja na drugoj lokaciji u drugo vrijeme.
Problematičnije su one usluge čija je priroda takva da zahtijevaju pružanje i konzumiranje u isto vrijeme na istom mjestu. Kao primjer takvih usluga, a čija
vrijednost značajno doprinosi ukupnoj vrijednosti međunarodne razmjene, mogu se navesti obrazovanje i turizam. Školarine i životni troškovi plaćeni od strane
međunarodnih studenata predstavljaju važan izvor prihoda mnogih razvijenih zemalja. Jednako tako, turizam se često navodi kao najvažniji izvozni proizvod
naše zemlje zbog velikog broja stranih turista koji je posjećuju svake godine, iako je riječ o usluzi koja se konzumira od strane rezidenata stranih zemalja
unutar granica naše zemlje
6.2. IZVOZ KAO OBLIK INTERNACIONALIZACIJE PODUZEĆA
Izvoz je učinkovita strategija ulaska na strana tržišta za poduzeća koja tek započinju svoj proces internacionalizacije. U usporedbi s ostalim oblicima
internacionalizacije, izvoz podrazumijeva relativno nizak rizik, niske troškove poslovanja i veliku fleksibilnost te traži razmjerno nisko poznavanje stranog
tržišta.
Primjerice, Toyota je primjenom izravnih stranih ulaganja izgradila proizvodne pogone na ključnim lokacijama u Aziji, Europi i Sjevernoj Americi od kuda dalje
izvozi svoje proizvode u susjedne zemlje i regije. Zbog prednosti koje pruža, izvoz je posebice prikladan način izlaska na strana tržišta za mala i srednja
poduzeća.
MOTIVI IZVOZA:
povećanje profitabilnosti, povećanje proizvodnosti rada i diversifikacija aktivnosti
• Izlaskom na strana tržišta poduzeća iskorištavaju potencijal da ostvare veće profite jer imaju priliku opsluživati veće tržište odnosno veći broj potrošača i
nerijetko to rade po višim cijenama, nego na domaćem tržištu.
• Nadalje, povećanjem tržišta izvozna poduzeća povećavaju i proizvodnju te tako ostvaruju ekonomiju obujma i smanjuju jedinične troškove proizvodnje.
Drugim riječima, poduzeća koja odluče ne izaći na strana tržišta, često gube priliku za daljnji rast poduzeća i smanjenje troškova.
• Izvozom poduzeća također diversificiraju svoju djelatnost i na taj način smanjuju rizik kojem je njihovo poslovanje izloženo. Stjecanjem kupaca i potrošača
na različitim tržištima, smanjuje se osjetljivost poduzeća na možebitni gubitak lokalnih potrošača i jača se njegova pregovaračka moć s postojećim
dobavljačima.
Karakteristike izvoznika
• Ovisno o čimbenicima koji ih motiviraju na izvoz, izvozna poduzeća je moguće podijeliti u proaktivne izvoznike i reaktivne izvoznike.
• Proaktivni izvoznici jesu oni koji kontinuirano traže profitabilne prilike za izvoz svojih proizvoda na strana tržišta, sustavno promatrajući i proučavajući
strana tržišta kako bi pravodobno uočili prilike za iskorištavanje profitnog potencijala svojih tehnologija, proizvoda i marketinških vještina.
• Za razliku od njih, reaktivni izvoznici u pravilu izvoze tek kad budu na to primorani saturacijom domaćeg tržišta ili viškom proizvodnih kapaciteta što
rješavaju tako da, uz domaće, proizvode i za strana tržišta. Kolokvijalno se možemo izraziti da proaktivni izvoznici izvoze kako bi rasli, dok reaktivni
izvoznici izvoze kako bi opstali.
6.3. PREDNOSTI I NEDOSTATCI IZVOZA
Koristi i prednosti koje se ostvaruju izvozom su sljedeće:
1. Povećanje sveukupnog obujma prodaje i tržišnog udjela te generiranje profitnih marži koje su često povoljnije od onih na domaćem tržištu.
2. Ostvarivanje ekonomije obujma i smanjenje jediničnih troškova proizvodnje.
3. Diversifikacija potrošača i smanjenje ovisnosti o domaćem tržištu.
4. Stabilizacija fluktuacija u prihodima od prodaje izazvanih gospodarskim ciklusima i sezonalnošću potražnje.
5. Minimiziranje troškova ulaska na strana tržišta.
6. Minimizacija rizika i maksimizacija fleksibilnosti
7. Iskorištavanje znanja i sposobnosti stranih posrednika ji.
Nedostaci i izazovi koji se uobičajeno vežu uz izvoz kao strategiju ulaska na strana tržišta su sljedeći:
1. Izvoz nudi ograničene mogućnosti učenja o potrošačima, konkurentima i ostalim jedinstvenim aspektima stranih tržišta jer poduzeće nije fizički prisutno
na stranom tržištu (za razliku od primjerice, izravnih stranih investicija).
2. Poduzeća koja odluče izvoziti moraju steći znanja i sposobnosti potrebna za provođenje složenih međunarodnih transakcija, što može iziskivati pozamašna
financijska i organizacijska sredstva, moraju se usavršiti u sklapanju međunarodnih kupoprodajnih ugovora i provođenju međunarodnih transakcija,
moraju upoznati nove metode financiranja, logističke procese i dokumente
3. Izvoz izlaže poduzeća novim izazovima, troškovima i rizicima kao što su carine i preostale trgovinske prepreke te rizik koji proizlazi iz fluktuacije deviznog
tečaja.
6.4. PREPREKE IZVOZU
NEPOZNAVANJE IZVOZA.
Nepoznavanje izvoza odnosi se na
• nedostatak informacija i znanja o aspektima vezanima uz izvozne aktivnosti ( nedostatak znanja i informacija o postojanju državne asistencije izvoznicima)
• nedostatak znanja i informacija o gospodarskim i preostalim koristima izvoza na strana tržišta
• nepoznavanje stranih tržišta, trendova, potrošača i konkurencije
• nedostatak kvalificirane radne snage s potrebnim znanjima i nedostatak općenitih znanja potrebnih za ulazak na strana tržišta.
Prvi problem s kojim se poduzeća često susreću jest nemogućnost prepoznavanja profitabilnih prilika na stranim tržištima. Znanja vezana uz tehniku izvoza
trebaju obuhvatiti široko područje od planiranja do općenitih tehnika izvoza nevezanih uz konkretna strana tržišta, već uz postupak izvoza općenito.
RESURSI PODUZEĆA.
Ograničenja vezana uz resurse poduzeća odnose se na potrebu poduzeća da posjeduje određene resurse kako bi moglo započeti postupak izvoza.
Ova skupina prepreka uključuje
• nedostatak financijskih sredstava potrebnih za istraživanje tržišta;
• nedostatak vlastitog kapitala potrebnog za financiranje izvoza i nemogućnost pribavljanja izvoznog kredita;
• nedostatak lokalnih banaka s prikladnim znanjima i sposobnostima potrebnima u međunarodnoj razmjeni;
• nevoljnost banaka da kreditiraju mala i srednja poduzeća i nedostatak komercijalnih marketinških organizacija koje pružaju podršku pri izvozu.
Upravo zbog ograničenja vezanih uz resurse poduzeća, mnoga mala i srednja poduzeća odustaju od izvoza i usredotočuju se na zadovoljavanje potreba isključivo
domaćih potrošača.
Proceduralne prepreke odnose se na prepreke vezane uz samu izvoznu aktivnost i mogu biti prouzročene čimbenicima s domaćeg tržišta, kao i čimbenicima sa
stranog tržišta. Ova skupina prepreka uključuje
• troškove transporta;
• razlike u potrošačkim navikama;
• trgovinske prepreke nametnute zemlji izvoznici;
• jezične i kulturne različitosti;
• zahtjeve za izvoznom dokumentacijom;
• birokratske prepreke i nemogućnost pronalaska odgovarajućih vanjskotrgovinskih posrednika itd.
Sve proceduralne prepreke mogu se podijeliti na one koje je moguće kontrolirati i one koje nije moguće kontrolirati.
Prepreke koje je moguće kontrolirati ujedno je moguće i svladati uz odgovarajuću edukaciju i razvoj sposobnosti zaposlenika. Primjer takve prepreke je
pribavljanje potrebne izvozne dokumentacije . Za razliku od toga, preprekama koje nije moguće kontrolirati pristupa se s povećanom pozornošću i odluke se
donose od slučaja do slučaja, nevezano uz znanja stečena kroz edukaciju i usavršavanje zaposlenika. Primjer prepreke izvan kontrole poduzeća jest suočavanje s
necarinskim preprekama u međunarodnoj razmjeni.
EGZOGENI ČIMBENICI.
Egzogeni čimbenici proizlaze iz neizvjesnosti međunarodnih tržišta, većinom iz aktivnosti preostalih sudionika tržišta poput konkurenata, vlada stranih
zemalja, dobavljača i potrošača. Ova skupina prepreka uključuje
• snažnu inozemnu konkurenciju,
• tečajni rizik i
• rizik gubitka uloženog novca.
6.5. KRITIČNI ČIMBENIK USPJEŠNOG IZVOZA
Udio neuspješnih izvoznih poduzeća neznatno je veći u zemljama u razvoju negoli u razvijenim zemljama, što se može objasniti većom uređenošću razvijenih
tržišta, boljom institucionalnom potporom i većom kupovnom snagom potrošača.
Kao kritičan čimbenik uspješnog izvoza ističe se sustavan pristup izvozu. Sustavan pristup izvozu traži da se uspostavi izvozna strategija poduzeća odnosno da
se definiraju ciljevi koji se žele ostvariti izvozom i koraci u postizanju tih ciljeva. Sustavan pristup izvozu proces je od četiri koraka i obuhvaća ocjenu prilika
globalnog tržišta, organizaciju izvoza, stjecanje potrebnih vještina i kompetencija te implementaciju i prilagodbu izvozne strategije.
PRVI KORAK: OCJENA PRILIKA NA GLOBALNOM TRŽIŠTU.

Prvi korak prema uspješnom izvozu jest ocjena menadžmenta poduzeća postoje li potencijalno profitabilne prilike dostupne poduzeću na stranim tržištima. Pri
tome se provodi sveobuhvatna analiza je li poduzeće spremno započeti s izvozom svojih proizvoda, traže se najatraktivnija izvozna tržišta i kvalificirani
inozemni poslovni partneri te se procjenjuje potencijal cjelokupne djelatnosti i samog poduze ća. Iako za brojne proizvode postoje perspektivna strana tržišta,
ista ponekad ostanu neotkrivena zbog zemljopisne udaljenosti i brojnih razlika izme đu domaćeg i stranog tržišta. Identifikacija perspektivnih stranih tržišta
stoga predstavlja prvi korak prema uspješnom izvozu. Nadalje, prije ulaska na strano tržište potrebno je produbiti znanje o okruženju zemlje, konkurenciji i
potrošačima. Pri tome, potencijalni izvoznici mogu računati na pomoć različitih stručnih udruženja, državnih agencija i komercijalnih banaka. Relativno
jednostavan i povoljan način stjecanja uvida u strano tržište jest kroz sudjelovanja na međunarodnim trgovačkim sajmovima.
DRUGI KORAK: ORGANIZACIJA .

Prilikom organizacije izvoza, menadžment poduzeća treba razmotriti i osigurati menadžerske, financijske i proizvodne resurse poduzeća potrebne za izvozni
poduhvat. U ovom koraku, menadžment poduzeća definira vremenski rok u kojem se izvozni ciljevi planiraju ostvariti i odlučuje hoće li poduzeće na strano
tržište izvoziti izravno i samostalno ili uz pomoć vanjskotrgovinskih posrednika. Pri tome izravni i neizravni izvoz nisu međusobno isključivi. Štoviše, brojna
poduzeća koriste oba načina izvoza, ali ne za ista tržišta.
TREĆI KORAK: STJECANJE POTREBNIH ZNANJA I VJEŠTINA.

Treći korak: Izvozne transakcije zahtijevaju specijalizirana znanja i vještine iz područja razvoja proizvoda, distribucije, logistike, financija, ugovornog prava i
upravljanja rizicima. Također je potrebno poznavanje stranih jezika i kulturnih različitosti, sve kako bi se ostvarila bolja suradnja i bolja prihvaćenost na
stranom tržištu. Poduzećima na raspolaganju stoje dvije opcije: ili mogu obučiti vlastite zaposlenike ili mogu eksternalizirati usluge. Najčešće poduzeća koriste
kombinaciju ovih pristupa. Drugim riječima, razvijaju specifična znanja i vještine zaposlenika za one poslovne funkcije koje se obavljaju često, ako ne i
svakodnevno, dok one sposobnosti i znanja koja se traže povremeno i sporadično, prepuštaju organizacijama specijaliziranima za tu vrstu aktivnosti, primjerice
carinskim agentima i međunarodnim otpremnicima.
ČETVRTI KORAK: UPRAVLJANJE IZVOZOM.

U posljednjem koraku, poduzeće implementira svoju izvoznu strategiju i upravlja izvozom, što često traži prilagodbu inicijalne izvozne strategije kako bi se bolje
odgovorilo na lokalne tržišne uvjete. Prilagodba inicijalne izvozne strategije može obuhvaćati adaptaciju proizvoda, adaptaciju marketinške komunikacije,
adaptaciju cijena i adaptaciju distributivne strategije. Adaptacija proizvoda označava modifikaciju proizvoda s ciljem boljeg zadovoljavanja želja, potreba i
adaptaciju cijena i adaptaciju distributivne strategije. Adaptacija proizvoda označava modifikaciju proizvoda s ciljem boljeg zadovoljavanja želja, potreba i
ukusa potrošača na stranom tržištu. Jedna od najosnovnijih i najnužnijih adaptacija proizvoda jest jezična adaptacija koja dolazi do izražaja kod softvera i
raznih publikacija i tiskovina. Slijedi ju metrijska adaptacija koja posebice dolazi do izražaja kod odjeće i obuće. Osim spomenutih, adaptacija izvozne strategije
može uključivati i puno zahtjevnije i skuplje adaptacije proizvoda u sklopu kojih su mijenjane bitne značajke proizvoda, poput dizajna i funkcionalnosti
proizvoda, tako da sami potrošači u konačnici nemaju osjećaj da je riječ o istom proizvodu. Prilagodba proizvoda lokalnim zahtjevima svakako je jedan od na čina
ostvarivanja konkurentske prednosti na stranom tržištu. Često mala i srednja izvozna poduzeća nisu u mogućnosti konkurirati cijenama financijski snažnim
konkurentima na stranom tržištu, stoga svoju konkurentnost odlučuju graditi na necjenovnim koristima proizvoda, kao što su: kvaliteta, pouzdanost i
prepoznatljivost marke. Adaptacijom distributivne strategije nastoje se razviti snažni i uzajamno korisni odnosi s posrednicima i ostalim poslovnim partnerima
na stranom tržištu.
6.6. VRSTE IZVOZA PREMA ORGANIZACIJSKOM OBLIKU
Neizravni izvoz je izvoz koji se ostvaruje ugovornom suradnjom s trgovinskim posrednicima smještenima u zemlji izvoznika. Za razliku od toga, izravni izvoz je
izvoz koji se ostvaruje u potpunosti samostalno ili ugovornom suradnjom s trgovinskim posrednicima smještenima u stranoj zemlji.
Manji izvoznici te oni koji tek započinju s izvozom ostvaruju velike koristi od suradnje s posrednicima prilikom organizacije izvoza svojih proizvoda: ostvaruju
brz pristup stranim tržištima uz niže troškove i manji rizik. Nadalje, izvozna poduzeća često kombiniraju dva pristupa izvozu tako da na bliža i kulturološki
slična tržišta izvoze izravno, dok na udaljenija i različitija tržišta izvoze neizravno putem posrednika koji dobro poznaju te zemlje.
6.6.1. Izvoz putem posrednika u međunarodnoj razmjeni
Određeni posrednici pružaju isključivo usluge posredovanja u trgovini, distribuciji i marketingu, dok neki posrednici pružaju i financijske usluge preuzimajući
na sebe rizik naplate izvoznog potraživanja.
S organizacijskog gledišta izvoza, bitno je sjedište angažiranog posrednika. Pri tome se korištenje posrednika sa sjedištem u zemlji smatra neizravnim oblikom
izvoza jer poduzeće prepušta izvozne aktivnosti angažiranom posredniku, dok se korištenje usluga posrednika sa sjedištem u inozemstvu smatra izravnim
oblikom izvoza jer poduzeće samostalno obavlja izvoz robe, a inozemni posrednik mu dalje pomaže plasirati robu na stranom tržištu.
Funkcije koje obavljaju posrednici na stranom tržištu u biti su jednake onim funkcijama koje bi na stranom tržištu obavljala neka organizacijska jedinica iz
vlastite trgovačke mreže proizvođača. Razlika je u tome što su posrednici lokalna poduzeća koja izvrsno poznaju tržište svoje zemlje, jezik, kulturu, običaje,
potrošačke trendove, zakonodavstvo itd.
6.6.1.1. Izvozna trgovačka kompanija
• nezavisna kompanija koja pruža potporne usluge poduzećima prilikom izvoza.

• stručnjaci koji pokrivaju sve poslove izvoza i uvoza
• kupuju proizvode u jednoj zemlji i prodaju ih u različitim zemljama gdje imaju uspostavljenu vlastitu distribucijsku mrežu, ovakve kompanije uglavnom
rade s velikim količinama proizvoda, kao što su: sirovine, kemikalije, generički lijekovi itd.
Djelatnosti izvozne trgovačke kompanije uključuju:

• Identifikaciju dobavljača u različitim zemljama s kapacitetom opskrbe velikih količina generičkih proizvoda po konkurentnim cijenama.
• Pregovaranje o uvjetima prodaje i isporuke proizvoda.
• Financiranje i osiguranje plaćanja izvozniku.
• Upravljanje logistikom i transportom.
• Provođenje carinskih postupaka i upravljanje preprekama u međunarodnoj trgovini.
• Distribuciju i prodaju proizvoda putem svoje maloprodajne mreže.
Izvozne trgovačke kompanije često se javljaju i pod nazivom trgovačke kompanije, jer pored posredovanja u međunarodnoj trgovini uobičajeno vrše iste te
aktivnosti i unutar zemlje. Izvozne trgovačke kompanije većinom su specijalizirane za zemlje u razvoju u područjima Azije, Afrike ili Latinske Amerike. Njihova
je zadaća identificirati konkurentne dobavljače, pregovarati o uvjetima kupoprodaje, kupiti njihove proizvode i prodavati ih putem distribucijske mreže u svojoj
zemlji ili susjednim zemljama.
Izvozna trgovačka kompanija može djelovati na četiri različita načina:
• Kao agent u prodaji koji zastupa domaće izvoznike.

○ uspostavlja marketinšku prisutnost na stranim tržištima tražeći strane kupce u ime proizvođača
○ fakturiranje se vrši na ime proizvođača i trgovačka kompanija pomaže izvozniku sa svim detaljima izvozne transakcije
○ može predložiti izvoznu cijenu, ali domaći proizvođač ima konačnu riječ o tome hoće li prihvatiti narudžbu
○ odnos trgovačke kompanije s principalima u ovom je slučaju uređen ugovorom o međunarodnom zastupanju
• Kao agent u kupovini koji zastupa strane uvoznike.

○ uvoznici koji žele kupiti određenu vrstu proizvoda podrijetlom s tržišta jedne ili većeg broja zemalja dobro poznatih izvoznoj trgovačkoj kompaniji
○ odgovornosti mogu uključivati, između ostaloga: pronalazak proizvođača i dobavljača proizvoda unutar određenog teritorija, pregovaranje o cijenama,
uvjetima isporuke i plaćanja te upravljanje međunarodnim dokumentima potrebnima u poslovima uvoza i izvoza
○ odnos trgovačke kompanije s principalima i u ovom je slučaju uređen ugovorom o međunarodnom zastupanju
• Kao ekskluzivni distributer koji preuzima vlasništvo nad robom.

○ kupuje robu od domaćih proizvođača po jednoj cijeni i preprodaje stranim kupcima po cijeni koju je sama odredila
○ proizvođač nema kontrolu nad izvoznom cijenom i ne zna tko su strani kupci
○ odnos izvozne trgovačke kompanije i domaćeg proizvođača definira se međunarodnim ugovorom o distribuciji
• Kao komisionar.
○ djeluje kao posrednik u specifičnim trgovinskim operacijama u kojima nastupa kao posrednik koji naplaćuje proviziju na izvozne i uvozne poslove
○ principal je uobičajeno domaći proizvođač, tj. Izvoznik
○ u Japanu postoje tzv. sogo shosha poduzeća odnosno velika trgovačka poduzeća koja pomažu japanskim proizvođačima u izvozu njihovih proizvoda diljem
svijeta.
6.6.1.2. Izvozna menadžmentska kompanija
• nezavisna kompanija koja djeluje kao izvozni odjel međusobno nekonkurentnih principala (domaćih proizvođača i dobavljača)
• nezavisna kompanija koja djeluje kao izvozni odjel međusobno nekonkurentnih principala (domaćih proizvođača i dobavljača)
• obavlja sva ona zaduženja koja bi obavljao izvozni odjel domaćeg proizvođača i dobavljača, što znači da pronalazi kupce na stranom tržištu i pribavlja svu
potrebnu dokumentaciju
• ima mogućnost imenovati prodajnog predstavnika u zemljama uvoznicama, promicati robu i usluge svojih klijenata, organizirati prijevoz, pružiti jamstva i
uslugu nakon prodaje te pružati uvozni kredit
• najčešće posluju u ime domaćeg proizvođača, zbog čega potencijalni kupci često imaju dojam da posluju izravno sa samim proizvođačem.
• u ime svojih principala obavljaju cjelokupnu korespondenciju, ispostavljaju ponude i narudžbe, potpisuju kupoprodajne ugovore i obavljaju sve druge
radnje koje zahtijeva sklopljeni ugovor
• često su specijalizirane za određene vrste robe i određena tržišta
Mogu biti u domaćem ili stranom vlasništvu i mogu ostvarivati naknadu za svoje usluge kroz proviziju (kao agent), kroz honorar (kao konzultant) ili preuzimaju
vlasništvo nad robom, a zaradu ostvaruju kroz razliku između kupovne i prodajne cijene.
Izvozna menadžmentska kompanija može djelovati kao:
• Vanjski izvozni odjel

○ predstavlja proizvod svojih klijenata zajedno s raznim proizvodima drugih nekonkurentnih proizvođača.
○ nastupa prema domaćim proizvođačima kao strani prodajni predstavnik
• Agent za domaće proizvođače.

○ uspostavlja marketinšku prisutnost na stranim tržištima tražeći narudžbe od stranih kupaca u ime proizvođača
○ fakturiranje se vrši na ime proizvođača i izvozna menadžmentska kompanija pomaže proizvođaču sa svim detaljima izvozne transakcije
○ može predložiti izvoznu cijenu, ali strani kupac ima konačnu riječ o tome hoće li prihvatiti narudžbu
○ odnos s principalima u ovom je slučaju uređen ugovorom o međunarodnom zastupanju
• Konzultantska tvrtka sa širokim iskustvom i znanjem iz područja izvoza.

○ obično nemaju vlasničko pravo na izvezenu robu i ne zarađuju proviziju na izvezenu robu, već ostvaruju honorar od izvoznih konzultantskih usluga
• Ekskluzivni distributer koji preuzima vlasnička prava nad robom.

○ kupuje robu od domaćih proizvođača po jednoj cijeni i preprodaje stranim kupcima po cijeni koju je sama odredila
○ odgovorna za fakturiranje i snosi rizik neplaćanja.
○ kada djeluje kao distributer, proizvođač nema kontrolu nad izvoznom cijenom i ne zna tko su strani kupci
○ odnos izvozne menadžmentske kompanije i domaćeg proizvođača definira se međunarodnim ugovorom o distribuciji
Prednosti korištenja usluga izvoznih menadžmentskih kompanija su brojne:

 poduzeća stječu brzi pristup novim tržištima
 posjeduju specijalizirana znanja stoga mogu pomoći novim izvoznicima da izbjegnu početničke greške i ostvare bolje izvozne rezultate
 bolje poznaju izvozni proces i strano tržište uključujući trendove, potrošače, jezik, regulativu, poslovne prakse itd.
 domaći proizvođači mogu se u potpunosti usredotočiti na proizvodnju robe
 na sebe preuzima sva izvozna zaduženja, stoga domaći proizvođač nema potrebe ustrojiti vlastiti izvozni odjel, što može predstavljati prednost u ranim
fazama izvoza, ali i nedostatak u kasnijim fazama izvoza (snažno oslanjanje na izvozne menadžmentske kompanije odvraća i destimulira poduzeća od
razvijanja vlastitih izvoznih sposobnosti)
Iz opisanih obilježja može se zaključiti da su glavni klijenti izvoznih menadžmentskih kompanija mali i srednji proizvođači koji još nisu stekli financijsku snagu
i kompetencije potrebne za samostalno bavljenje međunarodnom trgovinom ili se iz nekih drugih razloga ne žele njome baviti. Vidljivo je da su izvozne
menadžmentske kompanije slične izvoznim trgovačkim kompanijama, no postoje određena obilježja koja treba istaknuti. Trgovačke kompanije specijalizirane su
većinom za međunarodnu kupovinu i prodaju u ime stranih principala, dok menadžmentske kompanije većinom posluju po nalogu domaćih principala.
Trgovačke kompanije u pravilu trguju velikim količinama proizvoda, ne vežu se za određene proizvođače i odmah isplaćuju dobavljače, dok menadžmentske
kompanije razvijaju odnose sa svojim principalima. Možda najrazvidnija razlika jest u tome što izvozne trgovačke kompanije u pravilu traže na domaćem tržištu
proizvode i izvoznike koji zadovoljavaju želje stranih kupaca, dok izvozne menadžmentske kompanije traže na međunarodnom tržištu kupce za proizvode
domaćih izvoznika.
6.6.1.3. Inozemni zastupnik (agent)
• pravna ili fizička osoba koja radi u ime i za račun svog nalogodavca kojega stalno i javno zastupa na određenom teritoriju
• u zemljama anglosaksonskog prava pojam agenta ima šire značenje, stoga treba biti oprezan prilikom ugovaranja zastupništva sa stranim posrednicima
• prava i obveze zastupnika uređuju se ugovorom o zastupanju
• posebno određuje teritorij zastupanja, poslovi koje je zastupnik ovlašten obavljati, asortiman proizvoda i prodajne cijene, visina provizije, rokovi plaćanja
• sklapa se na određeno razdoblje
• ako nijedna od ugovornih strana do određenog roka ne otkaže ugovor, valjanost ugovora produžuje se za sljedeće ugovorno razdoblje
Obveze zastupnika su:
• Brinuti o interesima nalogodavca i u svim poslovima postupati s pozornošću dobrog gospodarstvenika.

• Držati se uputa koje mu je dao nalogodavac.
• Davati nalogodavcu sve potrebne obavijesti o stanju na tržištu.
• Čuvati poslovne tajne nalogodavca za koje je saznao u vezi s povjerenim poslom.
• Nakon prestanka ugovora o zastupanju vratiti nalogodavcu sve stvari koje mu je on dao na uporabu za vrijeme trajanja ugovor a.
• Na istom području za istu vrstu poslova ne raditi za drugog nalogodavca, osim uz jasno odobrenje nalogodavca.
Načela koja zastupnik mora poštivati:
Načelo teritorijalnosti.
 zahtijeva da se zastupniku jasno odredi teritorij na kojemu obavlja poslove iz ugovora o zastupanju
 razlikuju se lokalni zastupnik, regionalni zastupnik i generalni zastupnik. Najčešće je riječ o generalnom zastupstvu kojim se ugovara zastupanje
principala u jednoj ili više zemalja
Načelo kolizije asortimana
 inozemni zastupnik može zastupati više inozemnih tvrtki, ali to ne smiju biti tvrtke koje prodaju konkurentske proizvode
Načelo provizije
 zastupniku za obavljeni posao pripada ugovorom utvrđena stopa provizije koja mu se isplaćuju u postotku od vrijednosti prodaje proizvoda iz asortimana
kojeg on zastupa
 postoje redovna, kontrolna i del credere provizija
 Redovna provizija isplaćuje se za uobičajene poslove zastupanja
 Kontrolna provizija isplaćuje se zastupniku za robu koja se prodaje na njegovom teritoriju mimo njega (u pravilu je manja od redovne provizije)
 Del credere provizija isplaćuje se zastupniku koji uz redovne zastupničke poslove preuzima i rizik naplate prodane robe (u pravilu je viša od redovne
 Del credere provizija isplaćuje se zastupniku koji uz redovne zastupničke poslove preuzima i rizik naplate prodane robe (u pravilu je viša od redovne
provizije)
6.6.1.4. Distributer (samostalni zastupnik)
• trgovinski posrednik koji posluje u svoje ime i za svoj račun

• prava i obveze distributera definirane su Ugovorom o distribuciji kojim se određuje asortiman, količina i cijene po kojima distributer može prodavati
principalovu robu na nekom tržištu te podjela troškova
• najčešće se dogovara da distributer snosi troškove nabave, prodaje i promidžbe robe dok principal snosi troškove posredovanja i obrade tržišta
• isključivo pravo prodaje principalove robe na određenom teritoriju dogovara se Ugovorom o isključivoj distribuciji
• u našoj se poslovnoj praksi ugovor o isključivoj distribuciji sklapa između dobavljača (najčešće proizvođača robe) i distributera.
• pri tome se proizvođač obvezuje isporučivati distributeru određenu robu radi njezine daljnje prodaje na određenom području, dok se distributer obvezuje tu
robu prodavati u svoje ime i za svoj račun
Problem koji se često javlja u slučaju isključive distribucije jest tzv. paralelna distribucija odnosno distribucija mimo kontrole i odobrenja proizvođača.
• nastaje kada trgovci preko poslovnih subjekata s trećih tržišta uvezu proizvod iz asortimana isključivog distributera i zatim ga prodaju na domaćem
tržištu, često i po nižim cijenama, čime se stvara nelojalna konkurencija
• ovaj problem najčešće pogađa distributere i zastupnike skupih proizvoda i luksuznih marki
• cijene po kojima će se prodavati robe na tržištu distributera također se dogovaraju (cijene po katalogu (cjeniku) principala ili mogu biti cijene posebno
dogovorene za to tržište)
Distributer je samostalni poduzetnik koji radi u svoje ime i za proizvođača (izvoznika) predstavlja kupca njegove robe. Za razliku od toga, zastupnik je posrednik
koji radi u ime i za račun proizvođača (izvoznika) i prema njemu ne nastupa kao kupac njegove robe. Razlikuju se i po načinu na koji su plaćeni. Zastupnik
naknadu za svoje usluge ostvaruje kroz proviziju, dok distributer naknadu ostvaruje kroz razliku u cijeni.
6.6.1.5. Diler
• posrednik koji na osnovu ugovora s distributerom plasira robu njegova principala na jednom dijelu tržišta na kojem distributer ima isključivo pravo
distribucije način plasmana i cijene po kojima se roba prodaje mora biti u skladu s odredbama ugovora o distribuciji
• dilerove usluge plaća distributer iz razlike u cijeni koju dobiva od principala
• u našoj zemlji dilerima se najčešće nazivaju trgovci koji rade za distributere automobila
• posrednici koji prodaju robu velikih američkih kompanija na europskome tržištu
• u Americi se smatraju nekom vrstom ekskluzivnih zastupnika za određeno područje
6.6.1.6. Komisionar
• trgovinski posrednik koji radi u svoje ime i za račun svog komitenta (nalogodavca)
• sklapa ugovore za račun komitenta (nalogodavca), to čini u svoje ime, a zastupnik u ime nalogodavca
• postoje dva ugovorna odnosa, jedan između komisionara i komitenta, a drugi između komisionara i trećega (kupca) pa komitent i nije u izravnom pravnom
odnosu s kupcem
• u pravilu obvezan slijediti naloge komitenta, o obavljenom poslu mora položiti račun komitentu, predati mu sve što je primio te na njega prenijeti tražbine i
ostala prava prema kupcu
• naknada koju komitent za to plaća komisionaru naziva se komisijska provizija i najčešće se ugovora u postotku od vrijednosti prodane robe
• ako komisionar ugovorom preuzima rizik naplate, ima pravo na posebnu proviziju koja se naziva provizija del credere
• prava i obveze komisionara i komitenta uređuju se Ugovorom o komisiji koji se u praksi najčešće pojavljuje u dva oblika: kao okvirni komisijski ugovor
(sporazum) koji se sklapa na određeno razdoblje i kao jednokratni ugovor koji se sastoji od naloga komitenta i prihvata naloga od strane komisionara
• okvirni komisijski ugovor sklapa se u slučajevima kada komitent svoje cjelokupno poslovanje ili poslovanje određenom robom na određenim tržištima
povjerava jednom komisionaru
• ako se ne želi na taj način vezati, komitent će komisionaru po potrebi zadavati komisijske naloge
• nalozi koje komitent zadaje komisionaru kod sklapanja jednokratnih ugovora mogu biti tržišni ili ograničeni
• tržišnim nalogom komitent ovlašćuje komisionara da za njegov račun kupi ili proda neku robu ne određujući nikakve prethodne uvjete, čime izvršavanje
naloga prepušta njegovoj stručnosti poslovnom moralu (zadaju se u slučajevima kada komitent ima puno povjerenje u komisionara)
• ograničeni nalog je nalog kojim komitent daje komisionaru točne upute o nekim ili svim uvjetima kupnje ili prodaje
• u pravilu radi s više komitenata i s više vrsta roba i usluga (najčešće su to manja poduzeća s nevelikim kapitalom, specijalizirana za trgovinu određenim
robama i/ili na određenim tržištima na kojima imaju izravne poslovne veze)
Budući da komisionar radi u svoje ime, tj. nastupa pred stranim partnerom kao izravni ugovarač, on ne mora stranome partneru niti otkriti ime svog
nalogodavca. Komisijske tvrtke ne moraju raditi samo komisijske poslove, već im je u većini zemalja dopušteno i samostalno poslovanje odnosno sklapanje
poslova u svoje ime i za svoj račun
6.6.1.7. Broker
• specijalizirani trgovački posrednik koji spaja kupca i prodavatelja u nekom trgovinskom poslu pri čemu njegov angažman završava u trenutku kada oni
sklope kupoprodajni ugovor
• broker posluje od slučaja do slučaja, samostalan je i neovisan i u odnosu na kupca i prodavatelja i ne veže se trajno ni za jednog komitenta
• za obavljeni posao posredovanja broker prima komisiju od obje ugovorne strane (prodavatelja i kupca), obično po pola od svake
• brokeri mogu obavljati i druge poslove poput smještaja, sortiranja i promidžbe robe, pribavljanja potrebnih isprava o robi itd
• u međunarodnoj trgovini brokeri se najčešće susreću na burzama i aukcijama, u trgovini uslugama pomorskog prijevoza, trgovini uslugama osiguranja i
poslovima carinskog posredovanja.
Robni brokeri su specijalisti za trgovinu određenom robom ili uslugama, npr. tekstilom, odjećom itd. Oni su važni trgovački posrednici čijim se uslugama koriste
tvrtke koje nemaju dovoljno stručnih znanja ili iskustva.
6.6.1.8. Prednosti i nedostatci korištenja posrednika u izvozu
Iz navedenih osobina brojnih posrednika u međunarodnoj razmjeni vidljivo je da angažiranje posrednika prilikom plasmana svojih proizvoda na strano tržište
nosi brojne koristi za proizvođače. Međutim, isto tako postoje više i manje prikrivene zamke i nedostatci ovog oblika izvoza kojih izvoznici moraju biti svjesni
kako bi bili u mogućnosti donijeti najbolju odluku za svoje poduzeće.
Kao najvažnije koristi i prednosti korištenja usluga posrednika prilikom plasmana robe na strana tržišta ističu se sljedeće:
• specijalisti za izvozne poslove, poznaju tehniku uvoza i izvoza, carinske procedure, obvezujuće pravne akte i popratnu dokumentaciju.
• specijalisti za izvozne poslove, poznaju tehniku uvoza i izvoza, carinske procedure, obvezujuće pravne akte i popratnu dokumentaciju.
• izvrsno poznaju strana tržišta, lokalne običaje, jezik i kulturu, poslovne prakse, potrošačke trendove itd
• imaju razvijene mreže poslovnih kontakata zbog čega lako i brzo mogu pronaći tržište za određeni proizvod.
• izvoz putem posrednika manje rizičan u usporedbi s izvozom putem vlastitih organizacijskih oblika (poduzeće ima veće šanse za uspješan plasman
proizvoda na strano tržište) - u slučaju da ipak dođe do neuspjeha, troškovi su manji
• dobar je izbor za ispitivanje stvarnog potencijala stranog tržišta, što je posebno važno za poduzeća koja su tek započela internacionalizaciju.
• omogućuje proizvođačkom poduzeću da svoje kompetencije i vještine usredotoči na one aktivnosti u kojima ostvaruje najbolje performanse, a to je
proizvodnja.
Naravno, angažman posrednika podrazumijeva određene troškove i nedostatke, a kao najvažniji mogu se istaknuti sljedeći:
 trošak njihove usluge

 posrednici rade s ciljem ostvarivanja što većeg profita zbog čega često rade s onim proizvodima koji im kratkoročno gledano nose najveću dobit (ako se
pojavi neki proizvod koji nosi veću dobit, posrednik može odabrati drugog proizvođača)
 uvijek postoji mogućnost da se dobar imidž proizvoda pripiše posredniku, a ne proizvođaču
 mogući su sukobi interesa i nesuglasice
Preporuča se koristiti usluge posrednika u međunarodnoj razmjeni sve dok proizvođač (izvoznik) nije u mogućnosti obavljati taj isti posao brže, bolje i efikasnije
odnosno uz niže troškove, od angažiranog posrednika. U trenutku kada domaći proizvođač (izvoznik) procijeni da nedostaci korištenja posrednika premašuju
ostvarene prednosti i koristi, vrijeme je da razmotri izravni oblik izvoza kao način izlaska na strana tržišta ili neki posve drugi oblik internacionalizacije.
6.6.2. Izvoz putem vlastitih organizacijskih oblika
Izvoz putem vlastitih organizacijskih oblika može se ostvarivati putem vlastitih organizacijskih oblika smještenih u zemlji te kroz vlastitu trgovačku mrežu u
inozemstvu. Pri tome, jednom odabrani organizacijski oblik može se promijeniti i prilagoditi novonastalim situacijama na tržištu. U usporedbi s izvozom putem
posrednika, izravan izvoz putem osnivanja vlastitih organizacijskih oblika podrazumijeva veće troškove i veći rizik za poduzeće, stoga traži i veće kompetencije
zaposlenika.
Osnivanje nekog od vlastitih organizacijskih oblika za obavljanje poslova izvoza opravdano je u slu čajevima:
• Kada je riječ o diferenciranom proizvodu odnosno proizvodu s markom koji već ima određenu međunarodnu prepoznatljivost, stoga neće biti veliki napor
ostvariti prodaju na stranom tržištu.
• Kada je prodaja velika i stabilna ili u porastu te kada prosječni troškovi izvoza opadaju zbog porasta obujma prodaje
6.6.2.1. Izvoz putem vlastitih organizacijskih oblika u zemlji
Proizvođač koji se odluči na samostalan izvoz vlastitih proizvoda morat će ustrojiti odgovarajuću organizacijsku jedinicu za obavljanje poslova izvoza.
Ovisno o organizaciji i opsegu poslova, razlikuju se tri razine organizacijskih oblika za obavljanje izvoza, smje šteni u zemlji proizvođača:
 odjel za izvoz unutar poduzeća proizvođača

 samostalna poslovnica za izvoz
 posebno poduzeće za poslove izvoza
Za koji će se organizacijski oblik konkretno poduzeće odlučiti ovisi prije svega o vrsti proizvoda koji se izvoze, veličini poduzeća, očekivanom opsegu izvoza,
stajalištu vodstva poduzeća prema izvozu, kompetencijama i znanju zaposlenika …
ODJEL ZA IZVOZ UNUTAR PODUZEĆA PROIZVOĐAČA.
 jednostavan i relativno jeftin organizacijski oblik za obavljanje izvoza kojeg u najjednostavnijem obliku čine menadžer i administrativno osoblje
 poslove izvoza obavlja sam menadžer ili je on u ulozi rukovoditelja nekolicini stručnjaka za međunarodnu trgovinu
 funkcije poput promidžbe, logistike, financija i slično, obavljaju specijalizirani odjeli poduzeća koji te poslove obavljaju i u prodaji na domaćem tržištu
 potencijalni problemi u poslovanju ovog odjela mogu se javiti zato što menadžer za izvoz mora koristiti usluge drugih odjela koji nisu pod njegovom
nadležnosti
 odgovara malim proizvođačima, poduzećima koja tek kreću u izvoz i poduzećima koja nisu u mogućnosti pribaviti sredstva potrebna za složeniju
organizaciju izvoza.
SAMOSTALNA POSLOVNICA ZA IZVOZ.
 organizacijski oblik koji se u pravilu ustrojava nakon što poduzeće koje je započelo izvoz putem odjela za izvoz u sastavu proizvodne tvrtke, s porastom
prodaje dosegne točku kad mu je potrebna čvršća i bolje integrirana organizacija
 u ovoj fazi razvoja to je moguće postići osnivanjem samostalne poslovnice za izvoz
 može samostalno obavljati sve poslove vezane uz uvoz i izvoz
 otklanjaju se problemi koji se javljaju uslijed korištenja usluga drugih organizacijskih jedinica poduzeća zaduženih prije svega za domaće tržište
 prednost ovog organizacijskog oblika jest što je riječ o samostalnom obliku koji zapošljava sve potrebne osobe specijalizirane za poslove uvoza i izvoza
VLASTITO PODUZEĆE ZA POSLOVE IZVOZA.
 osniva se u trenutku kada se žele u potpunosti odvojiti aktivnosti vezane za domaće tržište od onih izvoznih
 matično poduzeće može osnovati novo poduzeće za obavljanje poslova izvoza
 novo poduzeće osniva se kao društvo kćer ili se može osnovati s nekim trećim poduzećem
 najčešće društva kćeri proizvodnog poduzeća
 redovito su pod punom kontrolom i u potpunome vlasništvu matičnog poduzeća iako posluju pod drugim imenom i na prvi pogled djeluju kao potpuno
neovisne osnivanjem posebnog poduzeća za poslove izvoza na njega se prebacuju i sve ovlasti i odgovornosti vezane za izvoz, uklju čujući i odgovornost za
ostvarivanje dobiti
6.6.2.2. Izvoz putem vlastite trgovačke mreže u inozemstvu
Proizvođač koji za izvoz svojih proizvoda koristi neki od prethodno opisanih organizacijskih oblika smještenih u zemlji proizvođača, doseže u jednom trenutku
razvojnu točnu kada mu je za daljnji razvoj nužan bolji uvid u strano tržište i u kanale distribucije vlastitih proizvoda.
Najčešće organizacijsko rješenje za ostvarivanje takvih ciljeva jest uspostavljanje vlastite trgovačke mreže u inozemstvu.
Zakonom dopušteni i mogući organizacijski oblici u inozemstvu razlikuju se od zemlje do zemlje, no u pravilu, domicilnom poduze ću na raspolaganju stoji
Zakonom dopušteni i mogući organizacijski oblici u inozemstvu razlikuju se od zemlje do zemlje, no u pravilu, domicilnom poduze ću na raspolaganju stoji
korištenje usluga inozemnog trgovačkog putnika, osnivanje predstavništva u inozemstvu, osnivanje podružnice u inozemstvu i osnivanje domaćeg poduzeća
sukladno lokalnim zakonskim propisima. Što se tiče prisutnosti inozemnih poduzeća na hrvatskom tržištu, poslovna praksa pokazuje da se inozemna poduzeća
najčešće odlučuju na opciju osnivanja poduzeća u skladu s hrvatskim pravom ili stjecanja udjela u već postojećim domaćim poduzećima.
INOZEMNI TRGOVAČKI PUTNIK.

 fizička osoba koja trajno putuje po nekoj stranoj zemlji radi promocije i prodaje proizvoda nekog proizvo đača (domicilnog poduzeća)
 obavljaju tri osnovne funkcije čiji značaj varira ovisno o prirodi proizvoda i tržišta:
○ prodajna funkcija koja uključuje komuniciranje s kupcima, informiranje o proizvodima i pribavljanje narudžbi
○ održavanje stalnog kontakta s klijentima radi podizanja ugleda kompanije i njezinih proizvoda (stranim poduze ćima se preporuča zaposliti kao trgovačke
putnike lokalnu radnu snagu, za strance radne dozvole!)
○ komuniciranje s menadžmentom i dostavljanje prikupljenih informacija (plasman robe preko trgovačkih putnika najuspješniji je u slučajevima kada je za
prodaju neke robe potreban izravan kontakt s kupcima)
PREDSTAVNIŠTVO INOZEMNOG PODUZEĆA.

 inačica je predstavništva domaćeg poduzeća, što znači da organizacijski i pravno čini dio inozemnog poduzeća, nije pravna osoba i sve poslove obavlja po
nalogu osnivača
 posluje pod tvrtkom osnivača s naznakom da se radi o predstavništvu
 upisuju se u Registar predstavništva i dužna su poslovati prema lokalnim zakonskim propisima, smatraju se nerezidentima
 mogu obavljati tek poslove istraživanja tržišta, promidžbene i informativne poslove te poslove predstavljanja stranog poduzeća na lokalnom tržištu, no ne i
osnovnu gospodarsku djelatnost osnivača.
 ako joj je osnovna zadaća plasman proizvoda matične tvrtke, sve se narudžbe stranih kupaca kanaliziraju u poslovnicu, nakon čega im ona isporučuje robu
po izvoznim cijenama.
 osnovni razlog za osnivanje poslovnice u inozemstvu je povećanje poslovne učinkovitosti.
 inozemna predstavništva pored inozemnih poduzeća mogu osnivati i inozemni trgovci pojedinci, inozemne zadruge te nacionalne i međunarodne
gospodarske udruge
 poduzeća sa sjedištem u zemljama Europske unije i Europskog gospodarskog prostora ne moraju osnivati inozemna predstavni štva u drugim zemljama EU,
već mogu neposredno pružati svoje usluge na jedinstvenom tržištu EU ako imaju namjeru povremeno ili jednokratno obavljati djelatnosti
PODRUŽNICA INOZEMNOG PODUZEĆA.

 uvjet za trajno obavljanje gospodarskih djelatnosti inozemnog poduzeća na stranom tržištu jest osnivanje podružnice
 mogu ih osnivati i inozemni trgovci pojedinci i inozemne zadruge
 iz zakonskih odredaba država moguće je izdvojiti određena osnovna obilježja po kojima se podružnice razlikuju od ostalih organizacijskih oblika
Osnovna obilježja podružnice su:

a) nije pravna osoba (sklapa poslove i radnje u ime i za račun poduzeća osnivača)
b) osniva se za trajno obavljanje gospodarskih djelatnosti osnivača izvan njegova sjedišta
c) osniva se na neodređeno vrijeme
d) mora biti materijalno i personalno osposobljena za obavljanje gospodarskih djelatnosti osniva ča (dobit koja se ostvari poslovanjem podružnice pripada
poduzeću osnivaču)
e) ovlaštene osobe u podružnici mogu imati i određenu autonomiju u obavljanju djelatnosti iako prije svega postupaju po nalozima osniva ča (može obavljati
osnovnu gospodarsku djelatnost osnivača, a ne samo pomoćne i prateće poslove)
*razlike u odnosu na predstavništvo
 podružnice stranih poduzeća i trgovaca pojedinaca, upisane u registar koji se vodi kod nadležnog tijela državne vlasti, smatraju se rezidentima
 zaposlenici i ovlaštene osobe u podružnici mogu biti domaći i strani državljani
 pravni poslovi koje inozemni osnivač sklopi preko podružnice u stranoj zemlji smatraju se poslovima s međunarodnim obilježjem
VLASTITO PODUZEĆE U INOZEMSTVU.
 može se osnovati samostalno kao novo domaće poduzeće u kojem su svi članovi inozemne osobe te zajedno s domaćim osobama na način da se stječu udjeli u
već osnovanim domaćim poduzećima
 izvoz putem osnivanja vlastitog poduzeća u inozemstvu graniči s investicijskim oblicima međunarodne ekspanzije poduzeća
 bavi se poslovima prodaje, distribucije i promocije na određenom inozemnom tržištu plasirajući pri tome proizvode matičnog poduzeća prije svega
veletrgovcima, dilerima i u određenim slučajevima, velikim industrijskim potrošačima
 mogu, ovisno o vrsti robe, organizirati i skladišta i držati rezervne dijelove, obavljati servis i slično
 njegovo poslovanje s vlastitim poduzećem u inozemstvu slično je poslovanju sa stranim distributerom, uz razliku što menadžer poduzeća izravno odgovara
matičnom poduzeću i njegov je zaposlenik.
U praksi se ovakav organizacijski oblik često osniva nakon što je neki lokalni distributer ili drugi posrednik uveo proizvod i osvojio značajan dio tržišta. Pravi
trenutak za osnivanje vlastitog poduzeća u inozemstvu nastupa kada dostignuti promet i ostvarena dobit opravdavaju troškove njezina osnivanja i djelovanja i
kada postoje jasni izgledi za rast prodaje u budućnosti. Porezni i devizni propisi i državna politika strane zemlje važan su čimbenik za osnivanje vlastitoga
poduzeća u stranoj zemlji. Kao najveći nedostatak vlastitog poduzeća u inozemstvu ističu se visoki troškovi osnivanja i poslovanja. Upravo iz tih razloga vlastito
poduzeće u inozemstvu najčešće osnivaju veliki i financijski snažni proizvođači.
6.6.3. Kooperativni izvoz
Kooperativni izvoz odnosno izvoz putem kooperativnih organizacija predstavlja prijelazni tip izme đu neizravnog i izravnog izvoza.
S neizravnim izvozom mu je zajedničko što tvrtka koja obavlja izvoz nije organizacijski dio njegove tvrtke, dok s izravnim izvozom dijeli zna čajku znatnog
utjecaja i operativne kontrole nad inozemnim plasmanom svojih proizvoda.
Kooperativni izvoz javlja se u dva osnovna oblika; kao izvoz preko tzv. nosivog izvoznog poduzeća (engl. piggyback export company) i kao izvoz preko udruga
izvoznika.
IZVOZ PREKO NOSIVOG IZVOZNOG PODUZEĆA.
 sastoji se u tome da neki veći proizvođač ili izvoznik (tzv. nosivo poduzeće) kroz svoje uhodane inozemne distribucijske kanale, osim vlastitih proizvoda,
izvozi proizvode i nekog manjeg proizvođača (dobavljača)
 ovakav plasman proizvoda koristi se kada je riječ o proizvodima koji nisu konkurentni proizvodima nosivog poduzeća, štoviše preferiraju se
komplementarni proizvodi jer se na taj način istodobno dopunjuje prodajni asortiman nosivog poduzeća
komplementarni proizvodi jer se na taj način istodobno dopunjuje prodajni asortiman nosivog poduzeća
 nosivo poduzeće ostvaruje koristi jer na taj način iskorištava puni potencijal svojih izvoznih kapaciteta i ostvaruje naknadu za pruženu uslugu izvoza
 prema manjem proizvođaču može nastupiti kao zastupnik ili kao distributer, o čemu će i ovisiti njegova prava i obveze, kao i vrsta naknade koju ostvaruje
Pod čijom će se markom izvozni proizvodi u konačnici prodavati na stranom tržištu ovisi od slučaja do slučaja. Tako neka poduzeća koriste ime proizvođača robe,
vlastitu marku ili neku novu marku. Na ovaj način moguće je izvoziti gotovo sve vrste proizvoda, od prehrambenih artikala, tekstila, strojeva do knjiga i sli čnih
artikala. Strategija je najprikladnija za poduzeća koja su premala za samostalni izvoz i za poduzeća koja ne žele ili ne mogu ulagati u izvozni marketing.
Negativna strana ovog načina plasmana proizvoda na strano tržište jest mogućnost da mali izvoznici na ovaj način izgube kontrolu nad promocijom svojih
proizvoda, što u dugom roku može imati negativne posljedice
IZVOZ PREKO UDRUGA IZVOZNIKA.
 osnivaju ih manji proizvođači s osnovnom namjerom unapređenja izvoza ili kontrole plasmana vlastitih proizvoda na stranim tržištima
 dobrovoljna, više ili manje formalna, udruženja samostalnih poduzeća stvorena s ciljem poticanja i unapređenja prodaje na stranim tržištima
 javljaju se u dva osnovna oblika: kao zadruge proizvođača i izvoznika i kao izvozni karteli
Zadruge proizvođača i izvoznika

○ osnivaju se radi unapređenja plasmana poljoprivrednih proizvoda svojih članova
○ bave se prodajom na domaćem tržištu i izvozom proizvoda svojih članova
○ oslobađaju proizvođače brige oko plasmana proizvoda omogućujući im brz, stručan i relativno jeftini izvoz
○ često pružaju i usluge uvoza potrebnog repromaterijala za svoje članove
Izvozni karteli
○ udruženja dvaju ili više poduzeća iz iste ili slične gospodarske grane koja se udružuju radi postizanja veće kontrole nad tržištem
○ ima zadatak koordinirati marketing i distribuciju proizvoda udruženih proizvođača, a može uključivati i kontrolu cijena, proizvedenih količina,
centralizaciju prodaje, podjelu tržišta među članicama i slično
○ ovisno o djelokrugu i nacionalnoj pripadnosti članica, izvozne kartele moguće je podijeliti na čiste i mješovite te međunarodne i nacionalne izvozne kartele
Čisti izvozni karteli za cilj imaju ograničiti konkurenciju isključivo na stranom izvoznom tržištu, dok mješoviti izvozni karteli nastoje ograničiti konkurenciju,
kako na stranom, tako i na domaćem tržištu. Iz samog opisa djelatnosti vidljivo je da neki karteli poduzimaju prakse koje grani če s legalnošću ili su u
potpunosti ilegalne u pojedinim zemljama.
Međunarodni izvozni karteli sastavljeni su od izvoznika iz različitih zemalja, dok nacionalne izvozne kartele sačinjavaju izvoznici iz iste zemlje. Kao
najpoznatiji karteli u svijetu mogu se navesti Udruženje zemalja izvoznica nafte (OPEC) za naftu i DeBeers kartel za dijamante.
6.7. UTJECAJ INTERNETA NA PORAST MEĐUNARODNE TRGOVINE
Kao zaključak poglavlja o izvozu donosimo kako je internet nepovratno i neupitno promijenio način odvijanja međunarodne trgovine. Prije interneta, pronalazak
stranih proizvoda s namjerom uvoza ili stranih kupaca kojima bi izvezli vlastite proizvode predstavljao je veliki izazov za b rojna poduzeća. Većina poduzeća se
do pojave interneta oslanjala na međunarodne sajmove i skupe trgovačke putnike u uspostavljanju poslovnih veza i provođenju aktivnosti međunarodne
razmjene.
Zbog brojnih proceduralnih i infrastrukturnih prepreka uvozu i izvozu, međunarodnom trgovinom većinom su se bavila velika poduzeća koja su mogla
financirati posjećivanje i izlaganje na inozemnim sajmovima, prijevod brošura o svojim proizvodima i uslugama, angažiranje posrednika itd.
Danas, internet omogućuje poduzećima svih veličina, a posebice malim i srednjim poduzećima, troškovno učinkovit način izvršavanja pripreme i provedbe
poslova međunarodne razmjene. Pojava i razvoj interneta neupitno je promijenila način na koji kupujemo. Još je početkom tisućljeća bilo nezamislivo moći
pregledati ponudu ponuđača s druge strane svijeta te odabrati i naručiti željene proizvode u svega par trenutaka i klikova mišem, dok je danas navedeno
općeprihvaćeni način kupnje i prodaje. Trenutno međunarodna elektronička trgovina raste brže od nacionalne elektroničke trgovine i predviđa se da će do 2020.
godine čak 40 % ukupne elektroničke trgovine otpadati na međunarodnu elektroničku trgovinu.193 Internet i elektronička trgovina omogućili su malim i
velikim poduzećima jednostavnije i jeftinije sudjelovanje u međunarodnoj razmjeni, nadilazeći tako kapitalne i infrastrukturne prepreke. Pri tome je visoka
stopa rasta korisnika interneta u posljednjim godinama imala veći poticajan učinak na izvoz usluga negoli na izvoz roba. Danas se dominantan broj poduzeća
oslanja na internet kao primaran izvor informacija, u nabavi proizvoda i pronalaženju dobavljača, u oglašavanju i osvajanju novih tržišta.
Organizacijski gledano, prodaja robe u inozemstvo putem interneta može biti ostvarena samostalno putem vlastitih mrežnih stranica te posredstvom mrežnih
stranica web servisa odnosno platformi koje izlistavaju ponudu brojnih proizvođača i dobavljača i na taj način im pomažu u pronalaženju kupaca. I u jednom i u
drugom slučaju, proizvođač odnosno domaće poduzeće najčešće samostalno otprema i vrši izvoz robe kupcu u inozemstvo, tako da govorimo o izravnom izvozu.
Ovisno o sudionicima elektroničke trgovine razlikujemo B2B, B2C i C2C koncept.
B2B (business-to-business) elektronička trgovina označava oblik trgovine u kojoj poslovni subjekti nastupaju i u ulozi kupca i u ulozi prodavatelja. Ako se kao
jedna strana u B2B transakciji javlja vlada neke zemlje, češće kao kupac negoli kao prodavatelj, riječ je o B2G (business-to-government) elektroničkoj trgovini.
B2C (business-to-consumer) elektronička trgovina jest oblik elektroničke trgovine gdje se poslovni subjekti nalaze u ulozi prodavatelja, a potrošači u ulozi
kupca.
Sukladno tome, C2C (consumer-to-consumer) elektronička trgovina je oblik elektroničke trgovine u kojoj se potrošači javljaju i u ulozi kupca i u ulozi
prodavatelja, a često se kao predmeti kupoprodaje javljaju rabljene stvari ili proizvodi kućne radinosti. Poznati servisi elektroničke trgovine koji su značajno
olakšali međunarodnu trgovinu diljem svijeta jesu Amazon, eBay, Alibaba i njegova maloprodajna inačica AliExpress. S vremenom su se javili i brojni portali
koji pored ponude i prodaje, omogućuju i publiciranje potražnje za robama i uslugama. Primjer takvog web portala je go4worldbusiness.com s ponudom i
potražnjom iz cijelog svijeta, trade-india.com za područje Indije, tradekorea.com za područje Južne Koreje, web2asia.com za područje Kine, bizeurope.com za
područje Europe itd
10. studenog 2022. 22:01

Uvod U Globalizaciju I Međunarodno Poslovanje: 1.1. Globalizacija: Pojam I Obilježja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Uvod U Globalizaciju I Međunarodno Poslovanje: 1.1. Globalizacija: Pojam I Obilježja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1.

1.1. GLOBALIZACIJA: POJAM I OBILJEŽJA

1.2. MEĐUNARODNO POSLOVANJE: POJAM I OBILJEŽJA

1.3. POKRETAČI GLOBALIZACIJE

1.4. MJERENJE GLOBALIZACIJE

1.5. GLOBALIZACIJSKA DEBATA

2.1. INSTITUCIJE GLOBALNOG GOSPODARSKOG SUSTAVA

2.1.1. Međunarodni monetarni fond (MMF)

2.1.2. Svjetska banka

2.1.3. Svjetska trgovinska organizacija

Predviđena Bretton-Woodskim sporazumom je Svjetska trgovinska organizacija (WTO).

2.1.3.1. Načela Svjetske trgovinske organizacije

2.1.4. Republika Hrvatska i institucije globalnog gospodarskog sustava

Hrvatska je postala članicom MMF-a 14. prosinca 1992. godine.

2.2. EKONOMSKE INTEGRACIJE

2.2.1. Prednosti i nedostatci ekonomskih integracija

Kao najvažnije prednosti ekonomskih integracija mogu se navesti sljedeće:

2.2.2. Oblici ekonomskih integracija

A) Zone slobodne trgovine

E) Ekonomska i monetarna unija.

F) Potpuna ekonomska integracija.

2.3.1. Carine u međunarodnom poslovanju

2.3.1.1. Carinski sustav Republike Hrvatske

2.3.1.2. Zajednička carinska tarifa EU i TARIC

2.3.1.3. Necarinske mjere u međunarodnom poslovanju

2.3.1.4. Dodatne zaštitne trgovinske mjere u Republici Hrvatskoj

2.4. DEVIZNI SUSTAV

HRVATSKI DEVIZNI SUSTAV.

Ključna institucija hrvatskog deviznog sustava je Hrvatska narodna banka (HNB).

3.1. KULTURA: POJAM I OBILJEŽJA

3.2. ODREDNICE KULTURE

3.2.1. Društvena struktura

3.2.1.1. Individualizam naspram kolektivizma

3.2.1.2. Društvena stratifikacija

3.2.3.1. Verbalna komunikacija

3.2.3.2. Neverbalna komunikacija

3.3. KOMPARATIVNA ANALIZA KULTURNIH RAZLIKA

3.3.2. Individualizam naspram kolektivizma

3.3.3. Maskulinitet naspram feminiteta

3.3.4. Izbjegavanje neizvjesnosti

3.3.5. Dugoročna orijentacija

3.3.6. Zadovoljenje potreba naspram suzdržanosti

3.4. DIMENZIJE NACIONALNE KULTURE U HRVATSKOJ

3.5. PRILAGODBA KULTURNIM RAZLIKAMA

3.6. PROMJENA KULTURE

4.1. INOVACIJE POJAM I OBILJEŽJA

4.2. PROMJENE U GLOBALNIM LANCIMA OPSKRBE

• Povećanje obujma trgovine uslugama

4.3. TEHNOLOŠKE INOVACIJE I UČINCI NA GLOBALNU TRGOVINU

4.4. INOVACIJE POSLOVNIH MODELA

5.1. POJAM INTERNACIONALIZACIJE POSLOVANJA

5.2. INTERNACIONALIZACIJA KAO STRATEŠKA ODLUKA

5.3. STRATEGIJSKI PRISTUP MEĐUNARODNOM POSLOVANJU

5.4. NAČINI ULASKA NA STRANA TRŽIŠTA

5.5. KORACI U PROCESU INTERNACIONALIZACIJE

5.6. ANALIZA I OCJENA GLOBALNIH PRILIKA

1. Proanalizirati organizacijske spremnosti poduzeća na internacionalizaciju.

2. Ocijeniti prikladnost proizvoda i usluga poduzeća za strana tržišta.

3. Proanalizirati strane zemlje kako bi se identificirala atraktivna ciljna tržišta.

5. Odabrati kvalificirane strane poslovne partnere poput distributera i dobavljača.

6. Procijeniti prodajni potencijal poduzeća na svakom ciljnom tržištu.

5.7. PRIMJENA CAGE OKVIRA U MEĐUNARODNOM POSLOVANJU

5.8. KONCEPT GLOBALNO ROĐENIH PODUZEĆA