MEĐUNARODNO PODUZETNIŠTVO

1. KOLOKVIJ

2. TEORIJSKE DETERMINANTE MEĐUNARODNOG PODUZETNIŠTVA

-Proces internacionalizacije rezultat je složenih interakcija i promjena na međunarodnim

tržištima i proširivanja upravljačkih i poduzetničkih sposobnosti obilježenih snažnijim
međunarodnim karakterom. To je strategija pronalaska prilika za rast i razvoj poduzeća
širenjem na nova tržišta.
-Ulaskom i poslovanjem na međunarodnom tržištu poduzećima se otvaraju nove mogućnosti
poslovanja (rast, povećanje proizvodnje itd.) Tržišta različitih zemalja se vrlo razlikuju i to po
veličini, uvjetima poslovanja, zakonskoj regulativi, geografskim karakteristika i sl. Poduzeća
nastoje iskoristiti prilike koje im pruža ulazak na strana tržišta.
• Međunarodno poduzetništvo možemo definirati kao proces kojim poduzeće svoje
poslovne aktivnosti ostvaruje izvan granica svoje države tj. na međunarodnom tržištu.
• Međunarodno tržište – prostor na kojem se provodi međunarodna razmjena, a
obuhvaća manji ili veći broj zemalja koje međusobno održavaju stalnu razmjenu.
• Međunarodno poslovanje odvija se u različitim poslovnim okruženjima i tržišnim
uvjetima, a u turizmu i ugostiteljstvu postoje mnogobrojni primjeri takvom poslovanju
jer većina poduzeća posluje na neki način na međunarodnom tržištu.
-Međunarodno poduzetničke odluke su složenije zbog čimbenika koje je nemoguće kontrolirati
poput ekonomije, politike, kulture i tehnologije.
-U međunarodnom poslovanju posluju najviše dva oblika poduzeća, a to su: mala i srednja
poduzeća (MSP) i multinacionalne tvrtke koje čine okvirno 70% svjetske trgovine.
• Posebno treba razlikovati dva tipa internacionalizacije poslovanja:
-internacionalizaciju prema unutra (tzv. uzvodnu internacionalizaciju) koja se temelji na
uvoznom outsourcingu
-internacionalizaciju prema van (tzv. nizvodnu internacionalizaciju) koja se temelji na ulazu na
strano tržište i izvoznom menadžmentu.
-Klasične ekonomske teorije dobro objašnjavaju makroekonomsko stajalište o međunarodnoj
razmjeni neke zemlje, no nisu uspješne u objašnjavanju procesa s mikroekonomskog aspekta
poduzeća.
-Novije ekonomske teorije bave se objašnjavanjem izvoznih motiva poduzeća , ali i
objašnjavanjem specifičnih odluka poduzeća o trgovini. U njih se ubrajaju:
1. teorije o inozemnim izravnim ulaganjima, koje se uglavnom odnose na multinacionalne
kompanije
2. teorije internacionalizacije koje se odnose na mala i srednja poduzeća. Teorije
internacionalizacije malih i srednjih poduzeća dijele se na Uppsalla model, modele
prihvaćanja inovacija i modele razvoja mreža.
-S obzirom na kontinuirani proces globalizacije koji rezultira promjenama u okruženju i
uvjetima poslovanja, poduzeća se moraju prilagoditi novonastalim promjenama. Ta
prilagodba nastaje procesom internacionalizacije.
 • Razlikujemo:
1. izvozno orijentirana poduzeća
2. lokalno orijentirana poduzeća
3. transnacionalne kompanije
4. transnacionalna mala i srednja poduzeća čiji su motivacijski čimbenici za djelovanje
različiti.
Brojni su motivi koji stoje iza odluke o međunarodnom poslovanju, a mogu se grupirati
u dvoje osnovne skupine:
1. Unutarnji motivi odnose se na unutarnje sposobnosti i karakteristike poduzeća kao što
su organizacijske i upravljačke sposobnosti, akumulacija znanja, interni resursi
poduzeća.
2. Vanjski čimbenici koji mogu djelovati motivirajuće odnose se na okruženje u kojemu
poduzeće djeluje, a obuhvaćaju: tržišne uvjete, veličinu tržišta i potražnju, postojanje
trgovinskih udruga, klastera i sl.
Ako postoji inozemna potražnja za određenim proizvodima, to će motivirati poduzeće na
proizvodnju i opskrbljivanje tržište tim proizvodima. Veličina domaćeg tržišta također može
biti jedan od motiva internacionalizacije poslovanja. Postoje trgovinskih udruga koje
olakšavaju i potiču komunikaciju i suradnju domaćih i inozemnih poduzetnika djelovat će
pozitivno na odluku o izlasku na međunarodna tržišta i stvaranje mreže suradnje s inozemnim
poduzećima.
-Politički i ekonomski uvjeti zemlje utječu na ulazak stranog poduzeća. Može se očekivati da
je u zemljama s nestabilnim političkim i ekonomskim uvjetima rizik poslovanja veći, a
barijere, propisi i administrativni uvjeti postavljeni pred inozemna poduzeća otežavaju im
ulazak.
-Prilikom izlaska na globalno tržište poduzeće može imati proaktivni ili reaktivni pristup
ovisno o razlozima i motivima izlaska i internacionalizacije.
• Razlozi izlaska na globalno tržište, proaktivni pristup:
- Dodatni resursi
- Niži troškovi
- Poticaji
- Nova rastuća tržišta
- Iskorištavanje specifičnih prednosti poduzeća
- Porezi
- Ekonomija opsega
- Sinergija
- Snaga i prestiž
• Razlozi izlaska na globalno tržište, reaktivni pristup:
- Trgovinske barijere (zaobilaženje)
- Međunarodni kupci (praćenje)
- Međunarodna konkurencija
- Promijenjena regulacija
- Tržišne prilike koje su se ukazale.
Kad se poduzeće odluči na međunarodno širenje poslovanja, treba uzeti u obzir i potencijalne
barijere na putu ostvarenja te odluke.

• Teškoće i prepreke u procesu internacionalizacije mogu se svrstati u tri grupe:

1. ograničene informacije o ciljanim tržištima,
2. Nedovoljna poduzetnička i upravljačka znanja o međunarodnom nastupu

3. Nedostatak financijskih resursa i povećan rizik poslovanja.

U cilju ostvarenja međunarodnog poduzetništva potrebna je suradnja vlade, agencija za

promicanje poduzetništva i poduzeća kako bi se razvile kvalitetne razvojne politike i poduprla
internacionalizacija. Na taj se proces danas gleda u okviru ostalih ekonomskih politika i on
čini dio jedinstvenog cilja, a to je postizanje dugoročne održive konkurentnosti gospodarstva
3. GLOBALIZACIJA I MEĐUNARODNA ODRŽIVOST

Posljednjih se desetljeća u svjetskom ekonomiji većina država tržišno otvara i prihvaća

process liberalizacije trgovine. Nacionalne ekonomije postaju međusobno više povezane,
uključujući potrošače, proizvođače, dobavljače I vlade različitih zemalja. Globalizacija utječe
i na uvjete poslovanja, čineći sposobnost konkuriranja na svjetskom tržištu nužnim uvjetom
održiva razvoja. Čak I ona poduzeća koja se prvenstveno orijentiraju na domaće tržište,
moraju biti međunarodno konkurentna kako bi osigurala dugoročni opstanak i rast.
• Pojam globalizacije opisuje mrežu veza I odnosa među zemljama, društvima I
organizacijama koje tvore današnji globalni ekonomski sustav. Globalizacija je
ponajprije vođena tehnološkim napretkom koji smanjuje troškove transporta,
mobilnosti I komuniciranja te političkim odlukama kojima se smanjuju ili čak
eliminiraju barijere međunarodne mobilnosti.
• Prednosti globalizacije za suvremena poduzeća su ponajprije zbog povećanja
mogućnosti, izbora I slobode poslovanja, a nedostaci su: ekonomski uvjeti I
nerazvijenost, kriminal, terorizam, prijetnja nacionalnim I regionalnim kulturama i
identitetu, prijetnja prijenosa financijskih kriza itd.
Globalizacija je pod utjecajem tri važne grupe čimbenika koji mogu djelovati pozitivno I
negativno na process globalizacije. To su geopolitički, sociokulturni I tržišno ekonomski
čimbenici (tabl. 1.)
Tablica 1.

Čimbenici globalizacija Povoljni utjecaj Nepovoljni utjecaj

(konvergencija) (divergencija)
Geopolitički - Smanjenje konflikta - Ratovi
- Politička suradnja - Terorizam
- Regulacija i kontrola
Sociokulturni - Kulturna suradnja - Nacionalizam
- Prilagođavanje - Socijalni nemiri
- Mobilnost - Kulturna isključivost

tržišno-ekonomski - Liberalizacija tržišta Ekološka destrukcija

-
- Ekonomska suradnja -
Nerazvijena
infrastruktura
Izvor: Grgić, M., Bilas, V., Franc, S., Poduzetništvo u međunarodnoj ekonomiji, Sinergija
nakladništvo, Zagreb, 2010, str. 5.
• Ekonomska globalizacija definira se kao daleki tokovi dobara, kapitala I usluga kao I
informacija te opažanja koja prate tržišnu razmjenu.
• Politička globalizacija se karakterizira kao difuzija vladinih politika, a socijalna
globalizacija je izražena kao širenje ideja, informacija I ljudi.
Bez obzira o kojoj je vrsti globalizacije riječ, povećano međudjelovanje na globalnom tržištu
rezultiralo je stvaranjem novih načina I principa poslovanja, novih običaja I prilika, struktura I
veza među globalnim kompanijama, itd. U uvjetima globalnih promjena I konkurenstkih
pritisaka povećana je važnost poduzetništva kao izvora radnih mjesta I osiguranja blagostanja
društvu I regijama. Važnost i uloga poduzetništva prepoznata je globalno, a konkuretnost
nacije I konkurentnost poduzeća međusobno su povezane.
Kod poduzeća raste potreba za usvajanjem novih politika I praksi kako bi ostvarila I održala
konkuretsku poziciju na tržištu. To stavlja dodatno izazov pred poslovanje malih I srednjih
poduzeća. Velike globalne kompanije dominiraju svjetskim tržištem te kao centri moći imaju
bolje uvjete poslovanja I stoga su potrebne nove strategije I principi koji bi omogućili manjim
poduzećima da budu konkuretni jednako efikasno u globalnom okruženju.
Brojna su istraživanja provedena u svrhu pronalaska I analize odgovarajućih strategija koje bi
malim I srednjim poduzećima omogućile opstanak na globalnom tržištu. U tim se
poduzećima često primjenjuje strategija specijalizacije s ciljem pronalaska I usmjeravanja na
određenu tržišnu nišu. Rizik takve strategije je u činjenici da globalizacija I otvaranje tržišta
olakšava velikim kompanijama da napadaju niše I tako istisnu male, obično slabe kompanije.
Suradnja s drugim kompanijama jedna je od strategija koja se preporučuje malom I srednjem
poduzetništvu, a njima se otvara mogućnost uključivanja u globalne procese I putem suradnje
s velikim kompanijama.
Velike kompanije nerijetko surađuju s manjim lokalnim poduzećima zbog potrebe obavljanja
određenih aktivnosti koje su neisplative da bi ih obavljale interno ili nose previše rizika. Na
taj se način lokalna manja poduzeća uključuju u međunarodni lanac suradnje. No, koristi za
mala poduzeća su ograničene budući da je najčešće riječ o aktivnsotima koje imaju malo
značenje u vrijednosnom lancu.
Često se suradnja između malih I srednjih poduzeća temelji na stvaranju mreža. Ideja je da
mreže malih poduzeća mogu zajedno proizvoditi na globalnoj razini bez izravnog investiranja
u operacije u stranim zemljama, koristeći se informacijskim mrežama.
Ako se suradnja uglavnom temelji na stvaranju I širenju informacijskih mreža, tada se takva
poduzeća nazivaju virtualnim poduzećima.
• Virtualno poduzeće je organizacijski model koji upotrebljava tehnologiju kako bi
dinamički povezao ljude, imovinu I ideje. Upotreba visoke tehnologije ključ je uspjeha
virtualne organizacije.
Glavni razlozi zbog kojih neko poduzeće želi postati dio virutalne organizacije jesu:
- Dijeljenje troškova istraživanja I razvoja
- Povezivanje komplementarnih ključnih sposobnosti
- Skraćivanje vremena potrebnog za obavljanje poslova
- Skraćivanje vremena potrebnog za izalazak novog proizvoda
- Povećanje mogućnosti I prilika
- Lakši pristup tržištima.
Internet je danas jedan od najvažnijih alata za uspostavljanje operativne učinkovitosti jer
olakšava i ubrzava kretanje informacija te omogućuje poboljšanja kroz vrijednosni lanac.
Međutim, za osiguranje konkuretske prednosti potrebno je ostvariti I održati višu razinu
operativne učinkovitosti od svojih konkurenata. Sve više poduzeća uvodi e-poslovanje što
znači obavljanje poslovnih procesa kroz elektroničke mreže. Prednost je elektroničke
trgovine u mogućnosti poslovanja u svako vrijeme, sa svakog mjesta I po povoljnim
trškovima. Putem e-trgovine mala I srednja poduzeća ostvaruju preko weba mogućnosti za
marketing, rast poslovanja, pokretanje poslovanja I smanjenje troškova. Barijere u globalnoj
elektroničkoj trgovini jesu: kultura, administracija, geografija I ekonomika.
4. RAZLIČITOST KULTURA I MEĐUNARODNO PODUZETNIŠTVO

Kultura kao osnovno obilježje svake nacije snažno utječe na oblikovanje identiteta pojedinca,
grupe i društva u cjelini. Suvremeno društvo sve više pridaje pozornost kulturi, kulturnim
vrijednostima i prepoznatljivosti organizacijske kulture.
• Dok se kultura definira na mnogo različitih načina, termin se općenito odnosi na
uobičajne načine ponašanja i razmišljanja koja se prenose s roditelja na djecu ili se
prenose preko društvenih organizacija, razvijaju i zatim primjenjuju putem socijalnog
pritiska.
• Kultura je naučeno ponašanje i identitet pojedinca i društva.
• Kultura obuhvaća širok spektar elemenata, uključujući jezik, društvenu strukturu,
religiju, političku filozofiju, ekonomsku filozofiju, obrazovanje te pravila
ponašanje i običaje.
Za uspješnu poslovnu suradnju s drugim zemljama neophodno je poznavati njihovu kulturu,
razlike i vrijednosti koje su ustaljene u toj kulturi. Svaki narod ima svoj obrazac ponašanja,
obrazac vođenja poduzeća i svoj osnovni moto koji se temelji na opažanju okoline odnosno
svijeta oko sebe.

Jezik se sastoji od verbalnih i neverbalnih dijelova. Poruke i ideje prenose se izgovorenim

riječima koje upotrebljavamo, tonom glasa, negovorenim aktivnostima poput položaja tijela,
kontakta očima i gesta. Poduzetnik ili netko u njegovo timu mora znati jezik zemlje u kojoj
posluje jer je to neophodno za komunnikaciju uključenih strana i za promociju koja će se
razvijati i biti korištena. Jednako važan kao i verbalni jezik je neverbalni ili skriveni jezik
kulture. On se može sagledati kroz nekoliko komponenata – vrijeme, mjesto i poslovni odnosi.
Društvena struktura i odnosi također su kulturni aspekti s kojima se globalni poduzetnik
susreće. Globalni poduzetnik treba prpeoznati da li će društvena struktura i ustanove utjecati
na uloge menadžera i podređenih te da će oblikovati njihove odnose. U nekim se kulturama
suradnja između menadžera i podređenih naglašava preko jednakosti, dok su u drugim
kulturama ove dvije skupine odvojene kako eksplicitno tako i implicitno.
Religija u kulturi određuje životne ideje koje se odražavaju u vrijednostima i stavovima
pojedinaca i cjelokupnog društva. Utjecaj religije na poduzetništvo, potrošnju i poslovanje
općenito razlikovat će se ovisno o snazi dominantnih religijskih dogmi i njihovu utjecaju na
vrijednosti stavove kulture.
Politička filozofija nekog područja također utječe na njegovu kulturu. Npr. trgovačke
sankcije, kontrole izvoza i druge poslovne odredbe mogu spriječiti globalnog poduzetniak da
posluje u određenoj zemlji.
Ekonomika i ekonomska filozofija neke zemlje utječu na njezinu kulturu, a time i na
globalnnog poduzetnika. Naklonjenost zemlje trgovini ili trgovinskim zabranama, njezini
stavovi prema platnoj i trgovinskoj bilanci, trgovinska politika: općenito sve to utječe ne
samo na to je li od koristi poslovati na određenom tržištu nego i na vrste i efikasnot bilo koje
transakcije. Neke zemlje koriste uvozne pristojbe, tarife, potporu izvoza te zabranu uvoza
određenih proizvoda kako bi zaštitile vlastitu industriju i maksimizirale dobit od izvoza.
Obrazovanje formalno, kao i ono neformalno utječu na kulturu i način na koji se ona prenosi.
Globalni poduzetnik ne samo da treba biti svjestan obrazovne razine, što je naznačeno
omjerom pismenosti neke kulture, nego i zastupljenosti pojedine vještine ili najčešćih izbora
karijera.
Pravila ponašanja i običaji – razumijevanje pravila ponašanja i običaja osobito je važno
globalnom poduzetniku pri pregovaranjima i darivanjima. U pregovaranjima, ako ne pazi,
globalni poduzetnik može doći do pogrešnog zaključka jer su njegova tumačenja temeljena na
njegovu okviru razumijevanja – ne u okviru razumijevanja dotične kulture.
Područje s vjerovatno najviše osjetljivosti je darivanje. Darovi mogu biti važan dio razvoja
odnosa u nekoj kulturi, ali mora se biti jako pažljiv i utvrditi je li prikladno darovati, koji tip
dara odabrati, kako ga umotati, te nači na koji dar uručiti.
5.PLANIRANJE U MEĐUNARODNOM PODUZETNIŠTVU

Proces poslovnog planiranja uključuje izradu studije izvedivosti, poslovnog plana i strateškog
plana. Studija izvedivosti uključuje analizu tržišta, analizu konkurentnosti, potrebni kapital i
financijsku analizu. Poslovni plan uključuje sve navedeno te plan kapitala, organizacijski plan i
plan menadžmenta. Strateški plan uključuje sve navedeno u studiji izvedivosti i poslovnom
planu te dodatno: proizvode i usluge, distribucijske kanale, kupce, internu organizaciju i
ciljeve.
POSLOVNI PLAN – treba sadržavati poslovnu strategiju koju poduzeće namjerava provoditi
i relativno potpunu sliku o potrebnim resursima za njezino ostvarivanje. Poslovni je plan važan
ne samo zato što opisuje poslovnu politiku već zato što demonstrira sposobnost menadžmenta
da planira i organizira uspješno poduzeće.
Informacije koje bi svaki poslovni plan trebao sadržavati jesu osnovne informacije o četiri
međusobno ovisna krucijalna faktora:
1. LJUDI. Oni koji osnivaju poduzeće, kao i vanjski partneri koji nude ključne usluge poduzeću
poput odvjetnika, računovođa i dobavljača.
2. PRILIKA. Pod tim se podrazumijeva profil samog posla, što če se prodavati i kome, može
li poduzeće rasti i koliko brzo, tko i što stoji na putu do uspjeha.
3. KONTEKST. Tu su uključeni faktori koji daju tzv. veliku snagu: regulatorna okolina,
kamatne stope, demografski trendovi, inflacija i slično. Ti se faktori neupitno mijenjaju, ali ih
poduzetnik ne može kontrolirati.
4. RIZIK I NAGRADA. Uzimanje u obzir svega što može naopako ili pozitivno krenuti i
analiza poduzetničkog tima na takve (ne) prilike.
-Važan aspekt procesa odlučivanja je prikupljanje relevantne informacijske podloge kao
temeljne pretpostavke uspješnog odlučivanja u uvjetima rizika i neizvjesnosti. U tu se svrhu
obavlja ekonomsko-financijska analiza.

• Ekonomska financijska analiza obuhvaća pregled i odlučivanje o: visini ulaganja u

osnovna i obrtna sredstva, strukturi ulaganja u osnovna i obrtna sredstva, izvorima
financiranja i kreditnim uvjetima, proračunu amortizacije, proračunu troškova i
kalkulaciji cijena, projekciji računa dobiti i gubitka, financijskog toka, ekonomskog
toka i projekciji bilance.
-Na temelju financijskih odnosno računovodstvenih informacija mogu se analizirati
financijska ograničenja poslovanja.
Odluka o strategiji ulaska na strana tržišta bitna je za opstanak poduzeća na odabranom tržištu
i njegov rast i razvoj.
Proces strateškog planiranja zahtijeva vanjsku i unutarnju analizu kojima će se definirati misija,
vizija, taktika te kratkoročni i dugoročni ciljevi.
Proces strateškog planiranja u međunarodnomposlovanju obuhvaća:
1. Identifikacija ciljeva ulaska na inozemno tržište – postavlja se pitanje zašto ulazimo
na inozemno tržište, na koja tržište (selekcija tržišta)
 2. Preliminarni screening potencijalnih tržišta - Ovisi o ciljevima, karakteristikama
poslovnog subjekta i djelatnosti, potencijalna tržišta moraju zadovoljiti minimum
kriterija poslovnog subjekta, odnosno industrije da bi ušla u daljnji proces selekcije
3. Identifikacija prilika i prijetnji/ograničenja - proizlazi iz elemenata okruženja
(ekonomsko, pravno-političko, socio-kulturno…)
4. Identifikacija nužnih resursa i vještina za uspjeh na inozemnom tržištu Definiranje
ključnih čimbenika uspješnosti za svako pojedino tržište
5. Identifikacija postojećih resursa u poslovnom subjektu Slika vlastitih snaga i
slabosti na određenom tržištu
6. Odluka o ulasku i zašto - Kvaliteta odluke temelji se na kvaliteti prethodnih elemenata
7. Usporedba i rangiranje odabranih tržišta - Procjena rizika i očekivana razina
ostvarivanja postavljenih ciljeva
8. Konačna odluka – na koja tržišta, kojim redoslijedom i na koji način.
Philip Kotler je proces internacionalizacije opisao putem pet faza:
1. faza: odluka o međunarodnom širenju poslovanja,
2. faza: odluka na koja tržišta ući,
3. faza: odluka o načinu ulaska na odabrano tržište,
4. faza: odluka o globalnom marketinškom programu,
5. faza: odluka o globalnim marketinškim organizacijama.
Nakon što se poduzeće odluči za ulazak na odabrana inozemna tržišta, sljedeći važan korak je
odabir pravog načina da se to učini. Odluka o načinu ulaska na odabrano tržište ina važnu
stratešku ulogu i utječe na uspjeh ili neuspjeh poslovanja na stranom tržištu.
Prilikom izlaska na inozemna tržišta može se odlučiti za:
- standardizaciju ili prilagodbu proizvoda u smislu prodaje istog proizvoda,
- modificiranja proizvoda za druge zemlje
- dizajniranje novog proizvoda za nova tržišta ili uvođenje globalnog proivzoda.
Strategija ulaska na strano tržište ovisi o ocjeni spremnosti kompanije i proizvoda, određenju
ključnih tržišta, odabiru i razvoju strategije ulaska, implementacije strategije i odabira načina
nastupa i prodaje. Potrebno je doći do određenja ključnih tržišta na koja se želi ući, što
uključuje:
- Prikupljanje informacije o ključnim tržištima,
- Marketinške postupke i razinu sotisfiranosti,
- Ekonomske trendove i ključne čimbenike,
- Uvozni regulaciju i ograničenja (carine i ostalo)
- Prodajni potencijal za proizvode
- Ključne tržišne pokazatelje.
Istraživanje i analiza stranih tržišta uključuje: tržišni potencijal prema tipu proizvoda i
poslovnoj strategiji, stupanj sadašnje i buduće konkurencije uzimajući u obzir tehnološke
promjene, regulacijsko i političko okruženje (politički razik), sociokulturna obilježja te analizu
troškova (direktni i oportunitetni troškovi), koristi (prihodi, profiti, smanjenje troškova) i
rizika (tečajni, politički).
Ključni tržišni pokazatelji za analizu stranih tržišta jesu:
- Politička i ekonomska stabilnost
- Devizno tržište i raspoloživost deviza,
- Razina razvoja i industrijalizacije
- Infrastruktura
- Demografska obilježja
- Uvozna ograničenja
- Veličina tržišta i dohodak per capita
- Veličina javnog sektora i zaduženost
- Političko okruženje
- Zakoni i regulacija
- Zaštita lokalne industrije
- Ostalo (jezik, religija, kulturne razlike).
Kad se poduzeće jednom odluči za nastup na inozemnim tržištima, može birati među više
načina ulaska ovisno o troškovima, riziku, barijerama ulaska i sličnim faktorima.
Faktori koji utječu na način ulaska na tržište su: vlasničke prednosti, lokacijske prednosti,
internalizacijskeprednosti, potreba za kontrolom, raspoloživost resusrsa i globalna strategija.
Potencijalni načini ulaska su: izvoz (izvozni marketing), međunarodne licence, međunarodne
franžize, ugovor o zajedničkoj proizvodnji, upravljanju i izvođenju projekata, zajednička
vlasnička ulaganja (paritetna i neparitetna) i inozemna izravna ulaganja (engl. Foreign Direct
Investments – FDI).
Jedna od najjednostavnijih strategija ulaska je IZVOZ koji može biti izravan i neizravan.
Osim toga, poduzeće se može odlučiti za neki oblik ugovornih poslova ili inozemna ulaganja.
Ugovorni poslovni najčešće podrazumijevaju licencu i franšizu, dok inozemna ulaganja mogu
biti u obliku zajedničkih ulaganja (eng. Joint ventures), FDI, spajanja i akvizicija ili strateških
saveza.
6.Globalne ekonomske institucije i poduzetništvo

Proces globalizacije zahvatio je gotovo sve zemlje svije ta i utječe na funkcioniranje

gospodarstva, politike i društva. Utjecaj globalizacije nije jednako raspoređen u svim zemljama
jer ne mogu sve zemlje jednako iskoristiti potencijalne koristi tog procesa. U Uvjetima
globaliziranog gospodarstva domaća tržišta moraju biti dovoljno fleksibilna kako bi se
prilagodila novonastalim uvjetima koji neizbježno utječu i na poslovanje svih poduzeća u
zemlji. Globalne ekonomske institucije na području trgovine, financije i razvoja imaju važnu
ulogu poradi novonastalih svjetskih trendova.

Među najvažnije institucije ubrajaju se:

- Svjetska trgovinska organizacija (engl. World Trade Organization – WTO) – bavi
se upravljanjem i regulacijom trgovine na svjetskoj razini. Cilj WTO-a je olakšati
trgovinsku razmjenu proizvođačima, izvoznicima i ostalim akterima na međunarodnom
tržištu. Osnovan je 1995. godine, a prethodnik mu je bio Opći sporazum o carinama i
trgovini, GATT (engl. General Tarrifs and Trade Agreement). GATT je potpisan 1948.
godine u Ženevi i činio je okvir trgovinskih pravila na međunarodnoj razini. WTO
promovira slobodu trgovinu, zalaže se za smanjivanje barijera trgovini i stvaranje
prostora za sve sudionike na tržištu.
- Svjetska banka (engl. World Bank-WB) – Također je jedna od najvećih globalnih
institucija sa sjedištem u Washingtonu, a cilj joj je pružanje tehničke i financijske
pomoći zemljama u razvoju i najsiromašnijim zemljama svijeta. Sastoji se od dvije
razvojne institucije – Međunarodne banke za obnovu i razvoj (engl. International Bank
for Reconstruction and Development) i Međunarodnog udruženja za razvoj (engl.
International Development Association – IDA) koje su u vlasništvu 186 zemalja
članica. Međunarodna banka za obnovu i razvoj osnovana je 1944. godine s ciljem
pomaganja zemljama u razvoju i siromašnim, ali kreditno sposobnim zemljama.
Međunarodno udruženje za razvoj dio je Svjetske banke koje je usmjereno pomoći
najsiromašnijim zemljama svijeta. Vizija Svjetske banke je poboljšanje poslovnog
okruženja, mobiliziranje investicija i povećanje konkurentnosti malih i srednjih
poduzeća (MSP).
- Međunarodni monetarni fond (engl. International Monetry Fund – IMF) – osnovan
je 1944. godine s ciljem nadziranja međunarodnog monetarnog sustava i poticanja
stabilnosti deviznog tečaja poradi lakšeg odvijanja međunarodne razmjene. Nadzire
ekonomsku situaciju u 186 zemalja članica, upozorava ih na eventualne teškoće te im
osigurava zajmove, savjetodavne usluge i tehničku pomoć kako bi poboljšale svoju
ekonomsku situaciju.
- Ujedinjeni narodi (engl. United Nations – UN) su međunarodna organizacija osnovana
1945. godine sa svrhom održavanja mira, poticanja suradnje i ekonomskog napretka te
stvaranja boljih životnih uvjeta za sve zemlje članice. U vrijeme osnivanja UN je imao
51 zemlju članicu, a danas se taj broj povećao na 192 zemlje sviejta. Djelovanje UN-a
obuhvaća širok spektar aktivnosti i područja, od održivog razvoja, borbe za zaštitu
okoliša, borbe protiv terorizma do promoviranja demokracije, zaštite ljudskih prava,
poticanja ekonomskog i društvenog napretka.

U uvjetima konstantnih globalnih promjena i sve jačih konkurentskih pritisaka poduzetništvo

je važno kao izvor radnih mjesta i blagostanja društva i regije. Značenje i uloga poduzetništva
prepoznati su globalno.
Europska unija je naglasila važnost poduzetništva stavivši ga u samo središte Lisabonske
strategije rasta i strategije zapošljavanja. Uloga poduzetništva u okvirima EU priznata je ne
samo na gospodarskoj nego i na političkoj razini. U okvirima EU lanisrani su brojni programi
i strategije za poticanje poduzetništva. Jedan od takvih je i Akt o poticanju malog poduzetništva
(engl. Small Business Act (SBA) koji je lansirala Europska komisija, a kojemu je zadaća
promicati ideju stvaranja najpovoljnijeg okruženja za razvoj poduzetništva na takav način da
se u društvu prepozna i prizna važnost poduzetništva. Akt se temelji na deset načela koja su
vodič za implementaciju novih politika na strani EU i zemalja članica. Također obuhvaća i
brojne prijedloge zakonskih promjena vezanih za smanjivanje birokracije, smanjivanje poreza
na dodanu vrijednost, pojednostavnivanje procedure dobivanja državnih potpora, i dr., kao i
prijedloge uvođenja politika kojima bi se osigurala implementacija deset načela Akta sukladno
potrebama malih i srednji poduzeća.
Nadalje, Program revizije jedinstvenog tržišta (engl. Single Market Review) stvoren je s
namjerom isticanja važnosti kreiranja jedinstvenog tržišta i tržišnih uvjeta koji bi bili u skladu
s potrebama današnjih malih i srednjih poduzetnika. Načinjene su i različtie strategije poticanja
mikro, malih i srednjih poduzeća od strane Europske banke za obnovu i razvoj (engl. European
Bank for Reconstruction and Development – EBRD). U središtu spomenutih strategija je
poticanje uspješnog djelovanja mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća jačanjem
financijskog sektora zemalja članica EBRD-a, poboljšanjem poslovnog okruženja i
razvijanjem vještina potrebnih poduzetnicima.
COSME- EUROPSKI PROGRAM ZA MALA I SREDNJA PODUZEĆA
COSME je program EU-a za Konkurentnost poduzeća te malih i srednjih poduzeća za razdoblje
2014. – 2020. s proračunom u iznosu od 2,3 milijarde EUR. U okviru tog programa malim i
srednjim poduzećima pružat će se potpora u sljedećim područjima:
• olakšavanje pristupa financijskim sredstvima;
• potpora internacionalizaciji i pristupu tržištima;
• stvaranje povoljnog okruženja za razvoj konkurentnosti;
• poticanje kulture poduzetništva.
COSME je program kojim se provodi u djelo Akt o malom poduzetništvu (SBA), čime se
odražava politička volja Komisije da prizna središnju ulogu malih i srednjih poduzeća u
gospodarstvu EU-a.

-Europska banka za obnovu i razvoj također omogućuje poticanje poduzetništva zemalja

Europske unije različitim programima (npr. potporu nebankovnih institucija za
mikrofinanciranje, odobravanje zajmova u lokalnim valutama članica, itd.).
Poticanje poduzetništva u RH:
Vlada RH planira, provodi i nadzire programe razvoja i poticajne mjere u svrhu ravnomjernog
razvoja svih područja zemlje, uklanjanja administrativnih prepreka, jačanje izvozne orjentacije,
izgradnje poduzetničkih zona, povećanje broja malih i srednjih poduzetnika itd. Isto tako
Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta.
Hrvatska banka za obnovu i razvoj ima važnu ulogu u razvoju poduzetništva toga što je
zadužena za kreditiranje obnove i razvitka zemlje, a to podrazumijeva i kreditiranje
poduzetničkih aktivnosti. Provedbom kreditnih programa poboljšava uvjete za poduzetnike,
kreditira nove poduzetnike i poduzetnika s područja državne skrbi, izvozne projekte, ulaganja
u temeljni kapital i sl. Prema izvoznoj karti HBOR-a hrvatski izvoznici najviše izvoze u
zemlje Europske unije i Sjedinjene Američke Države. (https://izvoz.hbor.hr/izvozna-karta/)
7. INOVACIJE U PODUZETNIŠTVU

Sposobnost zemlje ili poduzeća da stvara nove proizvode i usluge važna je za opstanak na
tržištu. Štoviše, inovativnost je jedan od ključnih faktora konkurentnosti. Stvarajući inovacije,
poduzeća istiskuju slabije i manje inovativne konkurente s tržišta, proširujući granice
proizvodnje. Na taj način potiču vlastito poslovanje, ali i cjelokupan rast zemlje.
Inovativno vodstvo omogućuje postizanje konkurentske prednosti. Poduzeće koje prvo izađe
s inovacijom na tržište ima tržište za sebe. Ono dominira tržištem neko vrijeme, stječe ugled,
ime i marku. Osim toga, realizira ekonomiju obujma, nameće se potrošačima i ostvaruje
monopolnu cijenu i profit.
Inovacije rezultiraju stvaranjem novih tržišta, novih proizvoda ili usluga, mogu potaknuti rast
i razvoj malih inovativnih industrija, a izbaciti industrije koje to nisu. Upravo su zbog
navedenih razloga inovacije bitne za ostvarivanje ekonomskog napretka te rasta i razvoja
poduzetništva. Danas se smatraju pokretačima ekonomija, a inovacije i poduzetništvo
percipiraju se kao osnova za prelazak u društvo zasnovano na znanju, te je inovacijska
politika postala središnje strateško sredstvo za postizanje konkurentnosti industrija i nacija.
Konkurencija u svim sektorima postaje inovativno intenzivna, a osnovne komponente i
pokazatelji nacionalnih inovacijskih sposobnosti su:
- Istraživački intenzitet (izdatci za istraživanje i razvoj, broj istraživača) kao baza za
stvaranje i prilagođavanje novih tehnologija
- Ljudski kapital (znanje i iskustvo, izdatci za obrazovanje, obrazovna struktura)
- Apsorpcijski tehnološki i inovacijski kapacitet (udjel istraživača u poslovnom
sektoru, broj certifikata ISO 9000, internetski priključci, infrastruktura)
- Tehnološke i informacijske performanse (primjena patenata kao tehnološki output,
udjel izvoza visokih tehnologija u ukupnom izvozu).
INOVACIJE označuju otkrića i izume koji se predstavljaju na tržištu u svrhu širenja njihove
primjene. Jednom kad inovacije dospiju na tržište potrošači i ostali sudionici tržišta postaju
njihovi korisnici, a nerijetko se događa da se inovacije pokušaju kopirati ili imitirati.
Ima različitih oblika inovacija, a najčešća je njihova podjela na:
- Inovacije proizvoda koje uključuju uvođenje novih ili znatno poboljšanih proizvoda ili
usluga
- Inovacije procesa koje uključuju uvođenje novih ili unapređenih načina proizvodnje i
distribucije
- Marketinške inovacije koje podrazumijevaju implementaciju novih marketinških
metoda koje se očituju u novom dizajnu uli pakiranju, novim metodama određivanja
cijena ili promocije
- Organizacijske inovacije koje podrazumijevaju stvaranje novih praksi poslovanja ili
unapređenja postojećih, stvaranje nove organizacije radnih mjesta, vanjskih kontakata
i odnosa.
Inovacije podrazumijevaju čitav proces inovacijskog životnog ciklusa, a ne samo
osmišljavanje nove ideje. Inovacije su posljedica tehnološkog razvoja i uključuju
sveobuhvatan proces, od nastanka neke nove tehnološke ideje do tržišnog predstavljanja
novog proizvoda ili usluge. Sama invencija ili izum razlikuje se od inovacije. Dok se izum
odnosi na otkriće i stvaranje čega novog, inovacije uključuju komercijalizaciju i davanje
vrijednosti novim otkrićima.
Najčešće govorimo o dvije veste inovacija: rutinske i revolucionarne.
• Rutinske inovacije imaju veliko značenje u slobodnom tržišnom gospodarstvu jer
donekle smanjuju rizik poslovanja i osiguravaju opstanak na tržištu. Rutinske inovacije
uglavnom su karakteristika velikih poduzeća i neki autori smatraju da je zbog toga
proces inoviranja jednostavniji, odnosno da su inovacijske aktivnosti u češće u takvim
poduzećima. Velika poduzeća imaju veći output na koji lakše rasporede fiksne
troškove inovacijskih aktivnosti i tako povećavaju kapacitet ulaganja u inovacije.
Zatim, veća poduzeća mogu iskoristiti prednosti ekonomije obujma inovacijskih
aktivnosti i obično imaju manju averziju prema riziku koji je usko vezan za inovacije.
• Revolucionarne inovacije su one koje su donjele značajne promjene i potakle cijeli niz
novih inovacija (npr. telefon, izmjenična struja, zrakoplov, prijenosno računalo itd.)
Izvori inovacija mogu biti velika poduzeća, mala i srednja poduzeća ili bilo koji pojedinac.
Za inovaciju je ključna sposobnost gledanja izvan postojećih okvira i granica te želja za
uvođenjem novih vrijednosti.
Iako je tehnologija u samom središtu svake inovacije, mora se napomenuti da marketing,
financije i potpora različitih institucija i organizacija znatno doprinose širenju inovacija. U
širem smislu, inovacije označuju i uvođenje poznatih dobara ili usluga na nova tržišta. Drugim
riječima, mogu psotojati inovacije koje su vrlo slične ili iste nekim postojećim
postignućima (proizvodima/uslugama/procesima), ali predstavljene na novim lokacijama.

• Pregledom istraživanja mogu se izdvojiti četiri determinante koje određuju razinu

inovativnosti neke nacije ili poduzeća:
- Kvalificirana radna snaga
- Kapital
- Vlada
- Kultura.

Obrazovna i kvalificirana radna snaga smatra se preduvjetom za razvoj i komercijalizaciju

novih proizvoda. Nadalje bez financijskih sredstava poduzeće će teško moći realizirati neku
inovaciju i još ju teže komercijalizirati. Zdrav financijski sustav na nacionalnoj razini
omogućit će poduzetnicima lakši i jednostavniji pristup potrebnom kapitalu. Uloga vlade u
poticanju inovacija očituje se u politikama i mjerama zaštite intelektualnog vlasništva,
suradnji sa znanstvenim institucijama i sveučilištima, poticajima razvoju poduzetništva i
inovacija, poticanju tehnološkog napretka i drugo. Kultura i inovacije povezani su s obzirom
na tri različita aspekta kulture: religijska orijentacija kulture, zemljopisni položaj i usađene
vrijednosti građana zemlje.
Budući da su inovacije važan pokretač svjetskog gospodarstva, ali i društvenog života,
potrebno je stvoriti takvo okruženje koje će poticajno djelovati na stvaranje i diseminaciju
inovacija. Nova, kreativna realizacija neke ideje koja je plod ljudske mašte, kreativnosti
intelekta pripada njezinu stvaratelju te, pod određenim uvjetima, čini njegovo intelektualno
vlasništvo. Pravo intelektualnog vlasništva obuhvaća sustav pravnih instrumenata kojim se
uređuje način stjecanja intelektualnog vlasništva i način zaštite od njegovog neovlaštenog
korištenja. Osobito je važna uloga države i implementacija takvih politika i instrumenata koji
će poticati stvaranje inovacija, regulirati vlasnička prava, štititi izumitelje i njihova prava
intelektualnog vlasništva te osigurati njihovo korištenje.
 • Najčešće oblici zaštite intelektualnog vlasništva su:
- Patent – isključivo pravo koje se daje za izum nekoga novog tehničkog rješenja koje
se odnosi na proizvod, postupak ili primjenu. Patent osigurava vlasniku isključivo
pravo na izradu, korištenje, stavljanje u promet ili prodaju izuma zaštićenog patentom.
- Zaštitni znak ili žig (engl. Trademark) – prepoznatljiv i jedinstven znak koji se daje u
svrhu razlikovanja proizvoda/usluge pojedinca ili organizacija od ostalih subjekata.
Zaštitinim je znakom moguće zaštititi ime, amblem, logotip ili tiketu.
- Industrijski dizajn kojim se štite vizualna obuilježja proizvoda kao što su oblik i obris
proizvoda te crte, boje, tekstura proizvoda i kombinacije navedenih obilježja.
- Oznaka zemljopisnog podrijetla: naziv zemljopisnog područja ili neki drugi znak koji
upućuje da je neki proizvod ili usluga iz određenog zemljopisnog područja te da ima
određenu kvalitetu i svojstva koja se pripisuju tom podrijetlu.
- Autorsko pravo (engl. Copyright) – podrazumijeva moralna, imovinska prava i druga
prava autora kojima se štite osobne i duhovne veze autora s njegovim autorskim
djelom. Za svako korištenje autorskog djela autora pripada naknada.
Ekonomski rast zemlje može se ostvariti na više različitih načina, ali se najčešće ogleda kao
posljedica povećanja raspoloživih proizvodnih faktora, njihove efikasnije alokacije u
gospodarstvu ili pak posljedica inovacija koje podrazumijevaju stvaranje novih proizvoda ili
novih načina uporabe postojećih proizvoda, odnosno efikasnije uporabe postojećih inputa.