58-61.qxd 10.04.2002.
23:15 Page 58
IMPLEMENTACIJA
O
d Wolfganga Petritscha i Zlatka
Lagumdžije slavljen i u zvijezde
kovan kao “povijesna prekret-
nica”, kao datum od kojega u Bosni i
Hercegovini više ništa neće biti isto, tzv.
sarajevski sporazum o ustavnim refor-
mama, ni petnaest dana od potpisivanja,
već obećava da će se pretvoriti u samo
još jedan od tipičnih postdejtonskih poli-
tičkih ćoraka, nakon farse u koju je spo-
razum pretvoren kroz odluke Narodne
skupštine Republike Srpske. Ali dimen-
zije krize, koju bi takav tok događaja
mogao proizvesti, sasvim sigurno bile bi
kobne po ionako krhku Alijansu za de-
mokratske promjene. Možda čak i prije
izbora, koji će biti održani u listopadu.
Takva mogućnost nazire se u pozadini
vijesti, koja stiže u času nastanka ovoga
teksta, da je Stranka za Bosnu i Hercego-
vinu, najjači SDP-ov partner u Alijansi,
donijela odluku da povuče svoj potpis sa
sarajevskoga sporazuma.
OD SAMOGA načina na koji su pod
Petritschevom rukom vođeni pregovori
moglo se vidjeti da je srpskim političari-
ma dan poširok prostor za manevriranje i
postizanje jakih pozicija. Oni su ga ko-
ristili maksimalno, nastupali su vrlo us-
klađeno, a sada je već potpuno jasno da
njihov stvarni dirigent nije netko iz SDS-
ove vrhuške, već Mladen Ivanić, pred-
sjednik vlade RS i demokratski mezimac
međunarodne zajednice. U banjalučkom
Reporteru on danas trijumfalno podvlači
činjenicu, na koju su u Sarajevu, kao na
glavnu opasnost, davno upozoravali neo-
visni analitičari, da je kompromis, povo-
ljan za očuvanje etničke dominacije u
Republici Srpskoj, bio osiguran onoga
trenutka kad su stranke iz Federacije uo-
58 13. travnja 2002.
pće pristale na onakav tip pre-
govora - ekskluzivan po formi,
piljarsko-trgovački po karak-
teru.
Jedan je, dakle, stupanj oču-
vanja etničkoga suprematizma
u Republici Srpskoj bio osigu-
ran čak i u klauzulama sarajev-
skoga sporazuma (jako reduci-
rana kompetencija Vijeća naro-
da u Skupštini Republike
Srpske u odnosu na potpunu
dvodomnost Parlamenta Fede-
racije, puka dekorativnost dvo-
jice inoetničkih, nesrpskih pot-
predsjednika Republike Srpske,
itd.). Tragikomično je bilo gle-
dati i slušati Ivanića i drugove
iz Banje Luke, a usporedo s
Petritschevom rukom
vođeni pregovori
srpskim su političarima
dali poširok prostor za
manevriranje i
postizanje jakih
pozicija
Zlatko Lagumdžija
očito je napokon ot-
riježnjen od privida
uspjeha na sarajev-
skim pregovorima
njima Lagumdžiju i njegove partnere iz
Alijansine trojke na pregovorima, Safeta
Halilovića iz Stranke za Bosnu i Herce-
govinu i Krešimira Zubka iz Nove hrva-
tske inicijative. Ivanić i njegovi već tada
su tiho likovali i izražavali zadovoljstvo,
taktički zadržavajući “neke rezerve”,
svjesni da su takvi pregovori, s takvim
rezultatom, savršeno sredstvo za bezbol-
no presvlačenje Karadžićevoga ustava iz
1992. u “međunarodno priznat” i pot-
puno legaliziran ustav Republike Srpske,
koji onomu prvom neće oduzeti ništa od
njegove (č)etničke biti. Lagumdžija, pak,
i njegovi partneri, iz same perverzne lo-
gike pregovora na koje su pristali “kup-
ljeni” višemjesečnim laskanjem Wol-
fganga Petritscha o vlastitoj kooperativ-
nosti, morali su javnost opsluživati na-
padno pozitivnim ocjenama sporazuma,
jer bi u protivnomu sami sebi skakali u
trbuh.
TEK KAO marginalnu bizarnost treba
zabilježiti neke ocjene, koje su se tih da-
na pojavljivale u zagrebačkoj štampi u
stilu i tonu ogromnih, senzacionalistič-
kih naslova: Republika Srpska pred uki-
danjem (Globus, Večernji list, izdanje za
Bosnu i Hercegovinu), a koje su po tko
zna koji put ilustrirale potpunu odsutnost
58-61.qxd 10.04.2002. 23:16 Page 59
KARADŽIĆA
sluha i suptiliteta jednog dijela hrvatske
javnosti za bosanske prilike.
No, banjalučkim političarima sarajev-
ski sporazum nije bio dovoljan, odnosno
on (a kasnije će se vidjeti: i aktivni pos-
tupci nekih jakih predstavnika Zapada u
Sarajevu) im je dao i šansu više, koju oni
nisu propustili zgrabiti.
Ukratko, stvari su
se ovako nizale. Na- ILOVRENOVIĆ
Ivan
kon zaključivanja
sarajevskoga spora-
zuma, prva ba-
njalučka ekipa osva-
nula je u Beogradu
kod Koštunice, gdje
je sporazum podržan
i pohvaljen, a podr-
žane su i one “rezer-
ve” koje je Ivanićeva
družina apostrofirala
odlazeći iz Sarajeva, ostavljajući javnost
u majstorski proizvedenoj zabuni - jesu li
potpisali sporazum ili nisu. Taj dribling
omogućio im je i sam Petritsch, koji ih
nije ni jasno demantirao, još manje poz-
vao na red. Potom je u Banjoj Luci zas-
jedala Ustavna komisija Republike
Srpske; to je ono ad hoc tijelo što ga je
Petritsch, uz ogromno zakašnjenje, os-
novao u oba entiteta, sa zadatkom da
SARAJEVSKI
SPORAZUM: OD
“POVIJESNE
PREKRETNICE” DO
TIPIČNOG
POSTDAYTONSKOG
ĆORKA
Republika Srpska nikada nije bila dalje od
“ukidanja” - Banja Luka
komisije i omjeru glasova: za te amand-
mane, kako je iz Banje Luke precizno
saopćeno, glasali su svi Bošnjaci i Hr-
vati, neovisno o stranačkoj pripadnosti,
pripomognuti dvama glasovima “os-
talih”, kasnije će se čuti da su oba iz
SDP-a. Protiv su glasali, i ostali u ma-
njini, svi Srbi iz komisije, te druga dvo-
jica “ostalih”, obojica predstavnici jev-
rejske etničke skupine.
SRPSKI establishment je odmah vris-
nuo: to je preglasavanje, preglasani smo
od ostala dva naroda, to je repriza
1992., a zna se kamo nas je sve to od-
Lagumdžija sada očekuje
od Petritscha da anulira
odluku banjolučkoga par-
lamenta koja Karadžićev
ustav iz 1992. bezbolno presvlači u “međunarodno
priznat” ustav RS. A što ako je spomenuti gospodin -
samo visokopozicionirana marioneta? I ako to i sam
Lagumdžija, baš kao i Ivanić, odlično znadu? Nismo li, u
tom slučaju, svi mi u BiH, kao u onoj mračnoj anegdoti:
putnici aviona u čijoj pilotskoj kabini nema nikoga...
pripreme ustavne amandmane, što ni na velo! Uslijedila je kuhinja. Umjesto da
jednoj strani nije uspjelo, pa je zato mo- po pripisanoj službenoj proceduri pred-
ralo doći do onako moduliranih pregovo- ložene amandmane uputi na valorizaci-
ra. Tu se dogodilo malo čudo, valjda je- ju u OHR Petritschu, kao jedinom ov-
dina stvar koju ivanićevci nisu mogli ko- laštenom tumaču sarajevskoga sporazu-
ntrolirati. ma, predsjednik Ustavne komisije Mi-
roslav Mikeš šalje ih izravno na Narod-
USTAVNA komisija sastavljena je od nu skupštinu. Njezinim zasjedanjem
jednakoga broja predstavnika sva tri ko- predsjednik Skupštine, Karadžićev nas-
nstitutivna naroda, plus četiri člana iz ljednik na čelu SDS-a Dragan Kalinić,
ustavne kategorije “ostalih”. Netko je rukovodi tako da svojima ostavlja mo-
uložio znatan trud da se izrade prijed- gućnost da plasiraju kontraprijedlog
lozi ustavnih amandmana, koji se drže amandmana, očevidno unaprijed pripre-
sarajevskoga sporazuma ali ga i unapre- mljenih i oficijelno predloženih sa šez-
đuju u pravcu principijelnije primjene deset osam srpskih zastupničkih pot-
odluke Ustavnoga suda Bosne i Herce- pisa. Te amandmane Narodna skupština
govine o konstitutivnosti svih naroda, i je i usvojila (treba li reći: srpskim glaso-
te amandmane je Ustavna komisija us- vima) potpuno ignorirajući prijedlog
vojila i službeno proslijedila Narodnoj amandmana Ustavne komisije. O etnič-
skupštini RS kao svoj prijedlog. To se kom preglasavanju nije govorio nitko.
moglo dogoditi zahvaljujući strukturi U Banjoj Luci na zasjedanju nalazili su
13. travnja 2002. 59
58-61.qxd 10.04.2002. 23:17 Page 60

se eksperti iz OHR-a, a u javnosti će se mačenju onoga kako Narodna skupština

odmah oglasiti i dvojica najjačih pred-
stavnika zapadnih zemalja članica Od-
bora za implementaciju mira - Cliford
Bond, američki, i Bernard Bajolet, fran-
cuski ambasador u Bosni i Hercegovini.
Bond će u tim trenucima dati dvije iz-
jave koje su za Ivanićevo i Kalinićevo
društvo imale snagu lozinke: prva, da
glavnina usvojenih amandmana odra-
žava duh sarajevskoga sporazuma, i
druga, da nije potrebno mijenjati ime
Republike Srpske...
NAKON usvajanja amandmana u Na-
rodnoj skupštini, u Sarajevu je nastala
nijema konsternacija. Danima se od
potpisnika i tumača sarajevskoga spora-
zuma nije moglo čuti ništa. Reakcije su
prepuštene isključivo medijima i poli-
tičkim autsajderima. Najstrašnija bila je
šutnja OHR-a i Wolfganga Petritscha.
Sve čime su od tamo odgovarali na upi-
te iz javnosti, bila je prazna fraza: prav-
ni eksperti analiziraju... Tek u utorak,
pet dana nakon događaja u Banjoj Luci,
Petritsch se oglasio. Sarajevski spora-
zum je definitivan, i on se mora
sprovesti u potpunosti u oba entiteta -
rekao je. Potom se sastao s Lagum-
džijom, Zubkom i Halilovi-
ćem, koji je u međuvreme-
nu, kako rekoh, najavio
povlačenje svojega potpisa
sa sarajevskog sporazuma.
Republike Srpske, isključivom voljom
srpskih glasova u njoj, vidi svoju “dr-
žavu”, najbolje je poslušati samoga Mla-
dena Ivanića. Nakon njegovih riječi va-
ljda bi čak i komentatoru zagrebačkoga
Globusa trebalo biti jasno da Republika
Srpska nikad nije bila dalje od “ukida-
nja”.
Ovako Ivanić: “Sporazum omogućava
većinu u Republici Srpskoj srpskom na-
rodu, što je izuzetno značajno i što je u
duhu Dejtonskog sporazuma, jer je RS i
samim nazivom i definiranjem kao en-
titet taj sadržaj i imala... Vijeće naroda će
ipak raspravljati samo o pitanjima vital-
nih nacionalnih interesa, a to znači jako
mali broj zakona... Značajno je da Skup-
ština bira Vijeće naroda i da je Skupština
Republike Srpske jednodomna... Ras-
pored funkcija je takav da omogućava da
praktično u Republici Srpskoj predsjed-
nik republike, premijer i predsjednik Na-
rodne skupštine i dalje budu iz reda srp-
skog naroda.”
ZLATKO Lagumdžija, očevidno napo-
kon otriježnjen od privida uspjeha na sa-
rajevskim pregovorima, a posve zabora-

Očekuje se i Petritschev
sastanak s Ivanićem i nje-
govima.
U međuvremenu, oni
ljudi i krugovi u Sarajevu
na koje se uobičajeno od-
nosi etiketa “dobro obavi-
ješteni” preporučuju da se
najveća pažnja obrati na
stavove i ponašanje ame-
ričkoga ambasadora. Kao
Banjolučki premijer Mladen
Ivanić vidi svoju “državu”
onakvom kakvo joj je i ime
- Republika Srpska
u već pomalo zaboravljena vremena
ambasadorovanja Thomasa Milera,
opet se u kritičnoj situaciji javnost pita:
tko je stvarni visoki predstavnik - šef
OHR-a ili američki ambasador? S jed-
nom ogromnom i pomalo zlokobnom
promjenom - svaki put kada bi Miler, s
ondašnjom američkom politikom,
“uzurpirao” ovlasti Wolfganga Pet-
ritscha, izgledalo je to za Bosnu i Her-
cegovinu zdravo i korisno. Sadašnja
američka politika u Bosni, s Bondovim
interpretacijama ključnih pitanja njezi-
ne etničke rekonvalescencije, sve je vi-
še nego jasna i principijelno uvjerljiva.
A da ne bude baš nikakve zabune u tu-
vivši kako se prije samo koji dan prez-
rivo izražavao o kritičarima sporazuma,
izjavio je s izrazom smrtne zabrinutosti:
konačno je došlo vrijeme da visoki pre-
dstavnik u Bosni i Hercegovini obavlja
svoj posao, misleći time, valjda, da Pet-
ritsch sada treba anulirati odluku ba-
njalučkoga Parlamenta.
A što ako je spomenuti gospodin, kao i
njegova funkcija - samo visokopozicio-
nirana marioneta? I ako to i sam Lagum-
džija, baš kao i Ivanić, odlično znadu?
Nismo li, u tom slučaju, svi mi u Bosni i
Hercegovini, kao u onoj mračnoj aneg-
doti: putnici aviona u čijoj pilotskoj ka-
bini nema nikoga...
B
io sam đak mostarske gimnazije,
jedne od najboljih u prvoj i drugoj
Jugoslaviji. U njezinim klupama
sjedili su zajedno Šantići, Šimići, Đikići,
Danoni... Imali su razna imena - razliko-
vali su se međusobno po naravi, ne po
imenu, isticali vrlinom, a ne porijeklom.
Bili smo skupa u školi, drugovali na ras-
pustu. Voljeli smo jedni druge - izbjegava-
li smo one koji nisu znali voljeti. Ljeti, po
hercegovačkom “zvizdanu”, spuštali smo
se Neretvom od Carinskog mosta do Luč-
koga ili još izdalje, od “bukova” kraj Bije-
loga Polja do ušća Bune s Bunicom.
U našem gradu nije bilo fakulteta. Odla-
zili smo na studij u Sarajevo, Zagreb, Be-
ograd - postajali novi “Sarajlije”, “Zagrep-
čani”, “Beograđani”. Nalazili smo se kod
kuće za vrijeme praznika. Smijali smo se
onima koji bi promijenili govor. Najbolji
među nama ostajali su Mostarcima. Navi-
jali smo za “Rođene”, za “Velež”. Na Stari
most su slijetali galebovi s mora.
OBRADOVAO sam se kad je u našem
gradu napokon osnovan univerzitet. Na
početku njegova rada održao sam nekoli-
ko predavanja mostarskim studentima,
dok se još nisam zamjerio dijelu lokalnog
rukovodstva zbog obrane intelektualaca u
nevolji - nakon čega me više nisu poziva-
li. Nisam se ljutio zbog toga ni na ruko-
vodstvo, kamoli na Mostar. Bilo pa proš-
lo. U Zagrebu, na Filozofskom fakultetu

60 13. travnja 2002.