U ovome seminarskom radu bavit ću se posljdenjim poglavljima Machiavelljevog djela Vladar,

točnije njegovim mišljenjem o sudbini i na koji način i kojim sredstvima joj se može oduprijeti. I
zašto Machiavelli uopće ima potrebu za vladarom kakvog opisuje u svome djelu.

1. UVOD

Nicccolo Machiavelli rođen je 1469. godine u Firenci, tijekom života pratio je društvena
zbivanja, te je kao napredan i obrazovan čovjek aktivno sudjelovao u diplomatskim misijama.
Njegovo jer pravno - političko djelo Vladar realistično sagledava događaje njegova vremena. Za
njega nema koristi od idealnog vladara, zato stvara lik vladara političara kojega karakterizira
lukavost, čvrsta ruka i spremnost da se održi u igri punoj varki i prevara. Umro je 1527. godine
nakon što su Medici protjerani iz Firence.

2. SADRŽAJ
2.1. ZAŠTO SU TALIJANSKI VLADARI IZGUBILI SVOJE DRŽAVE

Machiavelli tvrdi da ljudi žive sada I brinu se za ono što se dođa sada, a ne što će se dogditi u
budućnosti. Ako im je trenutno dobro u tome uživaju I brane brane vladara ako se on nije
ogriješio. Na taj način on ima dvostruku slavu: postavio je temelj novoj vladavini I učvrstio ju je
I ojačao dobrim zakonima, vojskom I primjerima. Isto tako on može biti izložen dvostrukom
ruglu, jer iako je rođen kao vladar, izgubio je državu zbog svoje nerazboritosti. Machiavelli daje
primere napuljskog kralja, milanskog vođe I drugih koji su izgubili državu, a imali su jednu
zajedničku manu, koja se odnosi na vojsku I izazvali su protiv sebe mržnju naroda. Zatim daje
primjer Filipa Makednoskog, kojeg je pobijedio Titus Kvicijus, on nije imao veliku državu, ali je
bio ratnik I pridobio je narod I osigurao se od velikaša, izdržao je dugogodišnje ratovanje protiv
njih, I iako je imao gubitke sačuvao je kraljevinu. Nadalje smatra da se vladari ne mogu žaliti na
sudbinu jer su izgubili svoje države, već na svoju nesposobnst, dok traje mir nisu razmišljali da
bi se prilike mogle promijeniti, a kada je naišla nesreća nisu joj se suprostavili, već su bježali
nadajući se da će ih narod pozvati nazad kad se situacija smiri. Nikad ne treba pasti, očekujući
nadu da će te netko podići, to se nikada ne događa.1

1
222.
 2.2. POBUĐENJE ITALIJE

Machiavelliju je potreban novi vladar, jer je Italija godinama tlačena I osvajana od strane drugih
naroda I lošeg upravljnja. Navodi kako mnoge stvari u Italiji idu u prilog tomu da se pojavi novi
vladar koji će biti mudrar I hrabar, i postaviti novi oblik vladavine te donijeti čast sebi I cijelom
narodu. Italija, na izdisaju očekuje nekoga tko će joj zaliječiti rane.2 Potreban je netko tko će ju
osloboditi ugnjetavanja i bezočnosti tuđina. Slabost u Italiji dolati od starješina, jer ne slušaju
one koji se razumiju u zanat, pogotovo što se tiče uređenja vojske u ratovima, koji zato i nisu bili
uspješni.

2.3. ULOGA SUDBINE I KAKO JOJ SE ODUPRIJETI

Uobičajeno vjerovanje tada je bilo da je sve u svijetu u Božjim rukama i da sve zavisi od
sudbine, a ljudi svojom mudrošću ne mogu utjecati na izmjene. Machiavelii smatra da mnogi
zato misle da se ne treba zanositi u želji da se ovlada životom, već da sve treba jednostavno
prepustiti sudbini i vidjeti kako će se stvari odviti. To je mišljenje učestalo zbog velikih
promjena koje se svakodnevno zbivaju, a koje su nedostupne našem saznanju. Nekad je i sam
sklon takvom mišljenju, ali ipak nagalšava da ne možemo osporiti postaojanje slobodne volje i
da treba prihvatiti da sudbina odlučuje o polovici naših djela, a drugom polovicom upravljamo
sami. Uspoređuje sudbinu sa nabujalom rijekom. Nabujala Rijeka nosi sve pred sobom i pred
njom svi uzmiču, ne pokušavaju joj se oduprijeti, a kad se sve stiša ljudi podižu bedeme, brane,
ponovno izgrađuju izgubljeno, rijeka otiče kanalima i nije više tako opasna. Sudbina na isti način
ispoljava silu i moć ondje gdje ne nailazi na otpor. Daje primjer Italije, da je stavljena u stanje
prirpavnosti I branjena kad je bilo potrebno, najezda osvajačkih vojski ne bi dovela do tolikih
promjena ili ih čak ne bi uopće bilo. Njegovo je mišljenje da sudbini treba pružiti otpor. Pita se
kako vadar koji u jednom trenutku napreduje, u drugome propada, a nije promjenio narav ni
ponašanje. To se događa kad se vladar prepusti sudbini, a čim se prilike promjene, ako ne
promjeni način vladanja, on propada. Da bi došao do nekog cilja nije bitno na koji način to netko
radi: oprezno, naglo, snagom, vještinom, bitno je da su njegovi postupci u duhu vremena. Ako je
netko strpljiv I smotren, vrijeme I okolnosti razvijajau ga da dobro vlada, a sreća mu je

2
236.
nakonjena, ali ako se vrijeme I okolnosti promjene, on će propasti, jer nije izmjenio postupke.3
Smatra da je teško naći toliko mudrog čovjeka koji bi svoje postupke uvijek uskladio s
vremenom, možda jer se ne može oduprijeti svojim sklonostima, ili jednostavno jer ne može
napustiti put kojim je napredovao. Daje primjer pape Julija II, koji je svojim poduhvatima
pristupao naprasito, a vrijeme i okolnosti su mu išli na ruku I uvijek je bio uspješan, kada je
ratovao je protiv Bolonje, ikao na prvobitno nezadovoljstvo Mlečana I španjolskog kralja, kada
je osobno krenuo u pohod, više se nisu tome usprotivili što iz straha, što zbog osvojenja zemlje.
Bio je uspješan u tom vremenu, ali da je došlo vrijeme kad bi trebao promjeniti svoje stavove
propao bi. U ovome poglavlju Koliko može sudbina u onom stoje ljudsko i kako joj se možemo
odupreti, zaključuje da su ljudi sretni dok se njihovi životi podudaraju sa sudbinom, a nesretni
kad se ta podudarnost naruši I služe se istim sredstvima. Bolje je biti naprasit jer je subina kao
žena I njome vlada onaj tko ju bije I kroti, a to su uvijek oni osorni. Na koje se još načine, osim
da se mijenja u toku s vremenom vladar može oduprijeti utjecaju sudbine?

2.3.1. KAKO SE TREBA PONAŠATI VLADAR DA BI BIO POŠTOVAN

Postoji nekoliko stvaki koje vladar treba imati kako bi bio poštovan, Machaivelli navodi da su
to : ugled, dobra unutrašnja uprava, odlučnost te treba biti dobar prema svojim podanicima.
Ugled podižu veliki poduhvati I izuzetne duhovne osobine. Daje primjer Ferninanda
Aragonskog, koji je od malog kralja, po ugledu I slavnim djelima postao je prvi kralj
kršćanskoga svijeta. Poduhvati su mu uvijek bili veliki I izuzetni, na početku vladavine napao je
Granadu, te time utrao temelje svoje veličine. Tim ratom je zaokupio duhove kastiljskuh
plemića, koji nisu mislili na revoluciji, tako je zadobio ugled I vlast nad njima. Mogao je
izdržavati vojsku crkvenim I narodnim novcem, tako je postavio temelej svojim oružanim
snagama. Pod izgovorom da štiti vjeru protjerao je Marane iz njihove države, opljačkavši ih, pod
istim je izgovorom napao Afriku, Italiju I Francusku. Njegovi podanici su uvijek bili u stanju
iščekivanja, divili su mu se I neprestano mislili hoće li usojeti u poduhvatu.4 Nizao je poduhvate
jedan za drugimm I nije ostavljajo vremena da u miru drugi kuju protiv njega. Druga korisna
stvar za vladara je da daje rijetke primjere dobre unutrašnje uprave, kao primjer postavlja
gospodina Bernaboa iz Milana. Kada netko napravi nešto izuzetno u građanskom životu, vladar
3
230.
4
200.
ga treba nagraditi ili kazniti s obzirom na to je li napravio nešto dobro ili loše. Vladar treba biti
na glasu kao uzvišen čovjek, sjajan u svemu što poduzima, treba pobuđivati poštovanje kod svih.
Uvijek se mora izjasniti, kada su njegovi susjedi u ratu za koju će se stranu opredljeliti. Kao
primjer navodi kada Antinoh došao u Grčku na poziv Etolaca da iz nje istjera Rimljane,
Ahejcima koji su bili prijatelji Rimljana poslao je poslanike da ih zamole da ostanu neutralni,
Rimljani sui h nagovaralli da se bore za njih te im poručili: Ukoliko vam kažu da ne trebate
stupiti u rat, nema za vas ništa gore, bez milosti I bez dostojanstva postat ćete plijen pobjednika.5
Machiavelli smatra da Neodlučni vladari koji ostaju neutralni da bi se izvukli iz trenutne
neprilike najčešće propadaju. Vladar se nikad ne treba udružiti s jačim od sebe, osim ako ga baš
nevolja natjera, jer ako taj jači pobjedi prepušten je na njegovu milost I nemislost. Daje primjer
Mlečana koji su se udružili sa Francuskom protiv milanskog vojsvode I zato propali, ali kada se
udruživanje ne može izbjeći kao kod Firetinaca, kada su papa I Španjolska krenuli na
Lombardiju, tada vladar treba pristati. Prirodni zakon je da izbjegavajući jednu nezgodu,
upadamo u drugu, a mudar poznaje osobine tih nezgoda I opredjeljeuje se za najmanju. Vladar
treba voljeti ljude I nagrađivati one koji se ističu u bilo kojoj djelatnosti, treba bodriti svoje
podanike kako bi se spokojno bavili poslovima, ratare da obrađuju zemlju bez straha da će im
biti oduzeta, trgovce da otvaraju trgovine bez straha od pretjeranih namtea I druge, treba
nagrađivati sve one koji žele obogatiti državu. Ponekad treba prirrediti narodne svečanost I
predstave za podanike te treba prisustvvati sastancima esnafe I staleža, kako bi pokazao svoju
plemenitost I milostivpst te da je svjestan svoga dostojanstvenog položaja u svakom trenutku.

2.3.2. VLADAREVI SAVJETNICI (MINISTRI)

Izbor ministara je vrlo važan posao za vladara, a to je li odabrao dobre ili loše ovisi o njegovoj
opreznosti prilokom izbora. Ljudi koji ga okružuju su ogledalo njegova duha I razboritosti, ako
su oni sposobni I vrijedni I njega će smatrati mudrim, a ako to nisu to se loše odražava I na
njegov ugled.Machiavelli daje primjer Antonija de Venafro, ministra Pandolfa Petručija,
gospodara Sijene. Svi su znali da je Pandrofo veoma mudar jer je izabrao takvog ministra.
Naglašava da postoje tri vrste umne sposobnosti kojima su ljudi obdareni: kada shavćaju sami po
sebi, to je nabolja, kada razumiju što im drugi objasne, te kada ne razumiju ni sebe ni druge, ova
sposobnost je nekorisna. Vladar ne mora biti u prvoj grupi, ali po Machiavelliju mora biti bar u

5
202.
drgugoj. Mora imati dovoljno razuma da može raspoznati nečije dobro ili loše djelo, ili govor,
ono što je dobro treba odobravati, a loše ispravljati. Je li ministar dobar može se odrediti
promatranjem misli li na poslu vise na sebe I radi samo iz svoje koristi ili u korist vladara. Ako
radi za sebe nikad neće biti dobar suradnik I vladar se nikada neće moći osloniti na njega. Po
Machiavelliju vladar bi ministra trebao obasipati počastima, nagradama, činovima I
odlikovanjima da u tom obilju časti I bogatstva ne želi imati vise, I da shvati da bez vladara ne
može biti na tom položaju.

2.3.3. KOLONITI SE LASKAVACA

Dvorovi su puni laskavaca. Prema Machiavelliju najbolji način za osloboditi se laskavca je

uvjeriti ljude da te ne mogu uvrijediti ako govore istinu, ali ako dozvoliš svakome da govori
istinu pada ti ugled, zato vladar treba odabrati zlatnu sredinu, tako što će odabrati mudre ljude
koji će mu moći reći istinu, treba ih pitati o svemu, saslušati njihovo mišljenje, a zatim o svemu
razmisliti. Savjetnicima treba naglasiti da će mu biti draži onaj tko je prema njemu iskreniji.
Vladar se uvijek treba držati svojih odluka, jer onaj koji iz trenutka u trenutak mijenja svoje
mišljenje ruši svoj ugled I na kraju propada. Daje primjer svečenika Luke, koji je rekao caru
Maksimilijanu da ne prima ničije savjete, a da ipak ne radi po svom osobnom nahođenju, jer
postupa suprostno od onoga što je ranije rekao. Car nikome nije govorio svoje planove I nije
tražio savjet ni od koga, no kad bi ih krenuo sprovoditi I oni bi postaali javni, izloženi kritici, on
bi od njih odustao, nitko se ne bi mogao osloniti na njegove odluke. Vladar se treba savjetovati
da svima, ali kad on to želi a ne kad drugi to žele, I treba odvratiti druge da ga savjetuju kad on
to od njih ne traži. Treba puno ispitivati, strpljivo slušati iskrena mišljenja, a biti netrepeljiv
prema onima koji izbjegavaju istinu. Prema Machiavelliju vladaru koji nije mudar ne poaže
dobar savjet, osim ako ga ne vodi jedan čovjek koji je mudar, ali takve situacije su onda
kratkotrajne jer bi mu taj savjetodavac brzo oduzeo državu. Ako vladar koji nije mudar prima
razne savjete sa različitih strana, on neće moći valjano odlučiti, savjetodavci će misliti samo na
sebe, a on to neće otkriti. Machiavelli u ovom poglvalju zaključuje da su dobri savjeti samo
odgovor na vladarevu mudrost, a mudrost nije posljedica dobrih savjeta.

3. ZAKLJUČAK