Severina Begić

Nyaya i vaišešika 
Nyaya i vaišešika predstavljaju analitički tip filozofije, podržavaju zdravi razum i znanost,
odlikuje ih primjena metode logičkog istraživanja i kritike. Cilj im je otkloniti skeptičke
posljedice budističkog fenomenalizma te obnoviti tradicionalne supstancije, dušu u čovjeku i
prirodu izvan njega, ali ne na osnovi autoriteta. Nyayu karakterizira kritička obrada metafizičkih
problema. Preuzimaju običan pojmovni aparat tradicionalne filozofije: prostor, vrijeme, uzrok,
materiju, duh, dušu i znanje. Nyaya objašnjava mehanizam spoznaje i bori se protiv skepticizma,
a vaišešika analizira iskustvo. Vaišešika se upotrebljava kao dopuna nyaye, nazivaju
se samanatantra, združeni sistemi, iako su se spojili, razlikuju se po tome što jedan obraća
pažnju logičkom, a drugi fizičkoj strani problema. 
Početci nyaye padaju u predbudistički period, iako se sa njegovom znanstvenom obradom
započelo u doba ranog budizma. Izraz nyaya doslovno znači ono pomoću čega razum dolazi do
nekog zaključka. Prvi udžbenik nyaye je Gautamina Nyaya-sutra, ona sadrži metode prikaza,
definicije i kritičkog ispitivanja. Nyaya je znanost o dokazivanju ili ispravno saznanju
(pramanašastra). Svako znanje pretpostavlja četiri uvjeta: subjekt, objekt, rezultat znanja i
sredstva kojima se postiže. Svaki spoznajni akt ima tri čimbenika: subjekta koji spoznaje,
sadržaja ili onoga čega je subjekt svjestan i spoznajni odnos između njih,  a priroda znanja ovisi
o pramani. Vrijednosti i činjenice su međusobno povezani i mogu se ispitivati jedino zajedno.
Na osnovi tradicije i iskustva imamo podatke o prirodi svijeta. Postoje četiri pramane pomoću
koji stječemo ispravno znanje: intuicija, zaključivanje, usporedba i usmeno
svjedočanstvo. Definicija određuje bit neke stvari, a njezina funkcija je da ju razlikuje od drugih
stvari s kojima bi se ona mogla pomiješati. Od svih izvora znanja intuicija je
najvažnija, manas odnosno razum je uvjet za opažaj, djelovanje manasa potrebno je u svakom
opažaju, on je posrednik između svijesti o sebi i osjetila, ne može biti u vezi sa dva osjetilna
organa istovremeno. Spoznaje koje duša doživljava ne objašnjavaju se same sobom, već ih
postajemo svjesni kada postanemo svjesni osjećaja i želja posredstvom manasa. Nyaya
pretpostavlja naturalistički odnos između sebe i predmeta, da bi se javio opažaj
mora postojati izvanjski predmet za onoga koji opaža. Anumana, zaključivanje je znanje koje
dolazi za nekim drugim znanjem, obično se prevodi riječju zaključak i su sebi uključuje i
dedukciju i indukciju, polazimo od onoga opaženog do neopaženog koje je u vezi s njime,
zaključivanje se izražava pomoću silogizama. Pet članova silogizma su sud, razlog, primjer koji
objašnjava, primjena i konstatacija zaključka. Nyaya definira uzrok kao bezuvjetni i
nepromjenjivi prethodnik učinka. Učinak ne postoji u njegovom uzroku, ta teorija nyaye nije u
skladu s vedantističkim pogledima, ali nije suprotna modernoj zapadnjačkoj induktivnoj logici.
Razlikuju tri vrste uzroka: svojstveni ili materijalni uzrok (tvar iz koje djeluje), ne-svojstveni
uzrok (koji pomaže u stvaranju uzroka), i učinkovit uzrok (snaga koja pomaže materijalu da
proizvede proizvod). Upamana, usporedba je sredstvo pomoću kojega dolazimo do znanja o
nekoj stvari na osnovi njezine sličnosti sa nekom drugom, već dobro poznatom. Priznajemo
mnoge stvari koji nismo promatrali ili o nismo njima razmišljali, ali smo o njima čuli od drugih
ljudi, logički problem koje sadrži ovaj način stjecanja znanja obrađuje se kao šabda ili verbalno
svjedočanstvo. Stariji sistem nyaya priznaje jedanaest vrsta tarka, oblik zaključivanja u kojemu
polazimo od pogrešne pretpostavke i pokazujemo kako to vodi u apsurd,
najpoznatija tarka je reductio ad absurdum. Ne priznaju pamćenje kao zaseban izvor znanja, već
samo kao reprodukciju ranijeg iskustva u istom obliku i redu u kojemu je jednom postojalo, a sad
više ne postoji. Greške u zaključivanju se javljaju kada nešto ometa normalan rad spoznajnih
moći. Istinu (yathartha) imamo ondje gdje se određivanje slaže sa prirodom predmeta. Prama ili
ispravna spoznaja razlikuje se od sumnje (samšaya) i pogrešnog znanja (vipayaya), u kojemu
ideje ne vode uspješnoj akciji, prema nyayi svaka zabluda je subjektivna, ona nije u predmetu,
već u spoznaji. Zabluda je shvaćanje stvari kao nečega što ona nije. Nyaya prihvaća
metafiziku vaišešike i promatra svijet prirode kao sastavljen od vječnih, nepromjenjivih,
bezuzročnih atoma koji postoje nezavisno od naših misli. Individualna svijest o sebi (vasiona)
ima elemente koji nisu tjelesni: saznanja, želje, osjećaji. Svi ti modusi svijesti su prolazni, te se
ne mogu identificirati sa supstancijama, oni su kvalitete supstancije koju nazivamo duša. Duša je
vječna, jedinstvena u svakoj individui, osobina duše je svijest, povremeno se veže za neko tijelo
koje odgovora njezinoj zasluzi, individua nije ni duša ni tijelo, već je rezultat njihovog
sjedinjenja. Vrhovno sebe ne može biti jedno, jer bi takvo gledište dovelo do zbrke različitih
iskustava boli i radosti. Priznaju moć inicijative, selekcije i izbora, pretpostavljajući da je priroda
duše duhovna sloboda. Prihvaćaju princip karme i vjeruju u postojanost posljedica naših djela.
Harmonija duša i prirode ovisi od božjih planova, a ljudska djela postižu rezultate pod kontolom
i u suradnji s bogom.
Vaišešika je svoje ime dobila od vaišeša ili posebnosti. Dokazuju da istinutu individulanost treba
tražiti u pojedinačnostima svijeta, najprije u posebnim, opažaju nepristupačnim, dušama i
atomima. Razvija se iz neprijatečjskog držanja prema fenomenalizmu budizma, iako prihvaćaju
budističko gledište o izvorima znanja, opažaja i zaključivanja, ipak dokazuju da su duše i
supstancije čvrste činjenice i ne mogu se odbaciti. Ne bave se problemima teologije, te čak idu u
pravcu ateizma. Kanada je zaslužan je za osnivanje škole. Logika vaišešike jako se malo
razlikuje od logike nyaye. Priznaju četiri vrste saznanja: opažaj, zaključivanje, pamćenje i
intuitivno saznaje, priznaju percepciju yoge, pomoću koje se javlja perceptivno saznanje duše.
Navode četiri vrste nevažećeg saznanja: sumnja, krivo shvaćanje, neodređeno znanje i san.
Rezultati analize vaišešika izneseni su u učenju o padarthama. Padartha je neki predmet o
kojemu možemo misliti i odrediti mu ime, sve stvari koje postoje, svi iskustveni predmeti.
Navodi šest kategorija padartha: supstancija (dravya), kvaliteta (guna), aktivnost (karma),
općost (samanya), posebnost (višeša) i inheracija (samavaya). Ovim šest kasnije je dodano
nepostojanje ili odsutnost (abhava). Supstancija je supstrat koji postoji neovisno o svim ostalim
kategorijama, i materijalni uzrok svih složenih stvari koje iz njega proizlaze.  Devet je
supstancija: zemlja, voda, vatra, zrak, eter, vrijeme, prostor, duh i um. Vaišešika drži da je
najmanji, nedjeljivi, neuništiv dio svijeta atom (anu). Sve fizičke stvari kombinacija su atoma
zemlje, vode, vatre i zraka. Neaktivni i nepomični u sebi, atomi su pokrenuti Božjom voljom,
neviđenim silama moralnih zasluga i nedostatka. Kvaliteta za razliku od supstancije ne može
postojati sama po sebi, već se nalazi u njoj. Sve što se ne može objasniti svodi se na adrštu,
nevidljivu silu koju proizvode duše i stvari, a koja ostvaruje red u vasioni i osposobljava sebe da
se koristi ranijim iskustvima. Karma ili aktivnost, se smatra elementom vasione i ne da se svesti
ni na što drugo, ona je nezavisna kategorija za sebe. Među supstancijama moraju postojati
odnosi, neku osobinu koja pripada mnogim stvarima nazivamo općost (samanya), a ako je
osobina ono po čemu se predmeti razlikuju, nazivamo ju posebnost
(višeša). Inherencija (samavaya) označava nerazdvojnu vezu članova, njihova združenost
prestaje čim dođe do rastavljanja, ne mogu se razdvojiti ako se bar jedna od njih ne
razori, inherencija je vječna. Abhava, nepostojanje ili odsutnost, iako sadržajno negativan, dojam
koji stvara je pozitivan; čovjek ima percepciju izostanka u kojoj čovjek nešto propusti. Razlikuju
voljno i nehotično djelovanje, moralne razlike odnose se samo na prve. Dharma se bavi
postizanjem svjetovne dobiti i duhovnog  dobra, po prirodi je nadčulan a razara se kad individua
iskusi njegove rezultate, važan je za napredak. Kada upoznamo istinitu prirodu atmana, spoznat
ćemo da su sve duše jednake. Kad su vaišešike postale teistički sistem, blaženstvo oslobođenja
počelo se smatrati kao posljedica božanske milosti, a pravila dharma kao izraz božje volje. Svijet
promatraju kao potpun i samostalan mehanizam, u kojemu adršta drži atome i duše na njihovim
mjestima, neki pozniji vaišešike su prihvatili božanski princip kao izlaz iz poteškoća, bog se
razlikuje od duša ljudi sa svojim sveznanjem i svemoći, nikad se ne upliće u krug života, već
podvrgava svijet izvjesnim okolnostima i pušta ga da tako ide dalje.