Pascal Bruckner

Babilonska vrtoglavica

Babylon.indd 1 15.11.2005 15:55:04

 Pascal Bruckner

Babilonska
vrtoglavica
Pascal Bruckner Kozmopolitizam ili mondijalizam
Babilonska vrtoglavica

Naslov izvornika
Le vertige de Babel

Copyright © XXXXXXXXXXXXXX

Preveo s engleskoga
Barbara Martinec

Lektura
CXXXXXXXXXXXXXXx

Urednica Zagreb 2005.

Irena Miličić prvo izdanje

Babylon.indd 2-3 15.11.2005 15:55:04

 Sadržaj

Udruživanje ili barbarstvo?...................................................................................................11

Estetske robinzonijade................................................................................................................... 15

Mickeyjev osmijeh...................................................................................................................................18

Od jet settera do mondenog čovjeka.................................................................... 23

Inkarnacija nasuprot letimičnom pogledu............................................. 26

Planetarna idila.............................................................................................................................................32

Obveza vjernosti.........................................................................................................................................39

Nacija plus pravo....................................................................................................................................... 46

Budimo porozni........................................................................................................................................... 50

Babylon.indd 4-5 15.11.2005 15:55:04

 Prepoznavanje čovječanstva u svakome
čovjeku ima za neposrednu posljedicu
priznavanje ljudske pluralnosti. Čovjek je
biće koje govori, ali postoji na tisuće jezika.
Svatko tko je zaboravio jedan od ova dva
pojma pada natrag u barbarstvo.
Raymond Aron.

Babylon.indd 6-7 15.11.2005 15:55:04

 U svojoj autobiografiji Govori, sjećanje!, Vladimir Nabokov
pripovijeda kako je, nastanjen u Cambridgeu između 1919.
i 1922., nakon boljševičke revolucije, neočekivano naletio
na rabljeni primjerak Dahlova Eksplikativnog rječnika živog
ruskog jezika u četiri sveska: “Kupio sam ga i odlučio da ću
pročitati barem deset stranica na dan, zapisujući bilješke o
živopisnim riječima i izrazima koje mi se osobito sviđaju.
Moja bojazan da ću, uslijed stranog utjecaja, izgubiti ili
iskvariti jedinu stvar iz Rusije koju sam bio spasio – njezin
jezik – postala je apsolutno morbidna.” Takva njegova
zaokupljenost svojom izgubljenom zemljom, svojom malenom
jezičnom domovinom, priskrbila bi danas Nabokovu optužbu
za “zatvorenost u svoj identitet”, “malodušnu zgrčenost”,
budući da naše doba više od svih ostalih vrednuje, kao visoko
progresističko obilježje, miješanja i otvorenost. Doista, ako
je vjerovati pričama, titanska borba danas suprotstavlja dva
tabora, koji su jednako alergični jedan na drugi kao kapita-

 Gallimard, Folio, str. 335.

Babylon.indd 8-9 15.11.2005 15:55:04

 10 Babilonska vrtoglavica
lizam na komunizam: nacionalistički i ksenofobični tabor,
vezan za svoju baštinu kao Harpagon za svoju škrinjicu, i
kozmopolitski tabor koji je žedan drugoga, sve ga zanima, i
želi što prije nacionalnu skučenost zamijeniti za širu odjeću.
Jedni zatvoreni u svoju francuštinu (ili germanstvo) navodno
zaudaraju na srdžbu, provinciju i hospicij, drugi navodno nose
sa sobom aureolu širokih prostora, mladosti i nade. S jedne
strane, odvratna kontrakcija straha i uskogrudnosti, s druge
strane, ljepota prijateljstva i odvažnosti. Alternativa postoji,
bez ikakve sumnje, ali moramo li je prihvatiti tako isključivo i
simplicistički? Jesmo li uistinu osuđeni da ostanemo zakopani
u svome rodnom mjestu ili da uronimo u šareno mnoštvo
kultura? Moramo li odgovoriti na ovaj nalog koji je u svemu
jednak ultimatumu?
Babylon.indd 10-11
Pascal Bruckner 11
Udruživanje
ili barbarst vo?
A priori kozmopolitizam predstavlja izrazito poželjnu vri-
jednost, barem zbog napada kojima je bio izložen sa strane
fašista i staljinista. Znamo li da kod europskih ekstremnih
desnica “kozmopolitizam” predstavlja uvredu, to bi nas
prema nekima automatski trebalo navesti da se izjasnimo
kao takvi (ali zašto refleksno prigrliti neku ideju zato što je
naši neprijatelji ne mogu podnijeti? Ne znači li to ostati rob
njihove problematike?). Povlastica djece europske buržoazije
i aristokracije, potom prokletstvo manjina protjeranih ratom,
istrijebljenih progonima i holokaustom, kozmopolitizam je
navodno – ako je vjerovati njegovim pristalicama – na putu
da postane naša zajednička sudbina. Navodno se upravo
rađa nov čovjek, ne više nekadašnji izolirani čovjek, zatvo-
ren u svoj kraj, već povezan i pokretan čovjek, zbroj svih
prethodnih mudrosti, pojedinac bez granica, prilagodljiv
15.11.2005 15:55:04
 12 Babilonska vrtoglavica
razgranatim megalopolisima kao i planetarnim razmjenama,
i samim time zaštićen od svakog pada u šovinizam. Ovaj bi
multinacionalni građanin, savršeno iznad meteža, sposoban
usvojiti široku lepezu stajališta, onemogućio pribjegavanje
oružju zahvaljujući svojem univerzalnom shvaćanju. Ove
riječi nisu lišene uzvišenosti i podsjećaju na najviša načela
18. stoljeća: čovječanstvo je tobože jedna jedina obitelj pri-
vremeno podijeljena apsurdnim predrasudama i neznanjem.
Poučavajmo jedni druge i vladat će sloga. Sve je to uostalom
u skladu s preambulom konvencije donesene 16. studenog
1945. koja je utemeljila Unesco: “Budući da se ratovi rađaju
u mislima ljudi, u njihovim mislima moraju se podizati i
obrane mira.”
Vidimo kako se tom prilikom izmiruju dva skupa ideja,
koji su dotad bili suprotstavljeni: trećesvjetska ljevica i anti-
totalitarna ljevica. U ime antikolonijaizma, ova prva osporava
Zapadu pravo da se izdigne u dominantnu kulturu, poziva
ga na skromnost, na relativnost njegovih stečevina, te ga
potiče da se otvori tim svjetovima koje je tako nepravedno
tlačio. U ime Europe i kraja podjele Istok-Zapad, u ime
također ekološke solidarnosti koja nadilazi sve kontinente,
ova druga zagovara nestanak svih granica i pripajanje naroda
jednoj široj cjelini. “Danas je u Europi”, piše primjerice Edgar
Morin, “započela brzinska trka između procesa disocijacije i
dezintegracije te procesa asocijacije i integracije.” (Le Monde,
1. srpnja 1992.) I opet, ovakav stav nije nov i upućuje
na moralizatorski pacifizam nekih romantičara: “Nacija!
Babylon.indd 12-13
Pascal Bruckner 13
Pompozna riječ za barbarstvo”, pisao je već Lamartine 1841.
“Samo egoizam i mržnja imaju domovinu, bratstvo je nema.
[…] Svatko pripada klimi svoga duha, ja sam građanin svake
duše koja misli.” Svako je odcjepljenje, dakle, a priori nega-
tivno, budući da prekida taj širok pokret konkatenacije koji
mora povezati sve zemlje i suzbiti svaku opasnost sukoba.
Tim više što je naše stoljeće, za razliku od prethodnoga,
do neizdrživih razmjera doživjelo nacionalističku strahotu.
Jednom riječju, nakon što smo bili slobodni zahvaljujući
nacijama, odsada bismo trebali biti slobodni unatoč njima.
“Budi mi brat ili ću te ubiti”, govorio je Rivarol rezimirajući
jednom rečenicom duh Terora. Svi budite braća ili ćete biti
diskvalificirani, proglašava nova kozmopolitska doktrina.
Jedini dostojni čovječanstva bit će narodi koji rade na tome
da nestanu u jednoj široj uniji; ostali, kojima je stalo da se
ističu, izdvajaju, zavrijedit će jedino ime divljakâ, plemenâ.
Budućnost poprima lik užasnog ultimatuma: ”Udruživanje ili
barbarstvo” (Edgar Morin). Upravo smo u ime ove koncepcije
mogli u jugoslavenskoj krizi tako dugo ostati neosjetljivi na
patnje Hrvata i Bošnjaka, koji su, istina, bili žrtve agresije,
 Citirano u: Marcel Merle, Pacifisme et internationalisme, Armand
Colin, str. 210-211. Prethodno navedenim rečenicama Lamartine
prilično šaljivo dodaje: “Moja je domovina nadasve tamo gdje zrači
Francuska, gdje njen duh blista pod udivljenim pogledima.” Drugim
riječima, averzija prema granicama ima za cilj revalorizaciju Francuske
poistovjećene s cijelim svijetom. Zato se i možemo pitati nije li koz-
mopolitska ideologija u Francuskoj sredstvo kojim će zemlja oronula
sjaja i svedena na svoju geografiju uzdići glavu i vratiti nešto od svog
izgubljenog prestiža, ako se ipak ne radi ovdje o nostalgičnom nacion-
alizmu koji se zaogrće maskom univerzalnoga.
15.11.2005 15:55:04
 14 Babilonska vrtoglavica Pascal Bruckner 15

ali u biti krivi što su željeli napustiti federaciju (pri čemu su

Bošnjaci imali olakotnu okolnost jer su pripadali multietničkoj
državi). Izbacujući ih iz ljudskoga roda, poštedjeli smo se
sućuti s njihovim nevoljama, stavili smo žrtve i krvnike na
isti plan.

Estetske robinzonijade

Voljeli bismo od sveg srca pozdraviti ovaj sporazumni altrui-

zam koji ima za cilj, uz puno dobrih namjera i metodičnosti,
prevladati eurocentrične, jednako kao i lokalne, stereotipe
i praznovjerja. Kolike god bile simpatije koje u nama budi,
on nam se ipak čini problematičnim iz više razloga, naročito
kada iznevjeri, iskvari ili izvrne ono što bijaše pravi duh
kozmopolitizma. Kao prvo, ponavljajući iluziju karakterističnu
za prosvjetiteljstvo, u ovoj vrsti razmišljanja stalno miješamo
dva različita plana: etiku i estetiku. Kultura ostvaruje sinteze
koje su u domeni umjetnosti poželjne – gdje posuđenice,
plagijati, kombinacije čine samu supstanciju stvarateljske
plodnosti – ali u svakodnevnom životu nemoguće. Ne mo-
žemo se okoristiti životnim stilom druge civilizacije, a da se
više ili manje ne odreknemo vlastite civilizacije. Osim ako
kozmopolitizmom ne zovemo činjenicu da jedemo kuskus,
tacose, kantonsku rižu, da nosimo proizvode od kineske

Babylon.indd 14-15 15.11.2005 15:55:04

 16 Babilonska vrtoglavica
svile, da slušamo orijentalnu glazbu i bojimo si kosu kanom.
Ali nadasve nijedna knjiga, nijedan slikar ili glazbeno djelo
nisu nositelji bilo kakvog moralnog zakona. Vjerovati, na
primjer, da bi “duh romana”, odnosno “ludička subverzija
dogmi i ortodoksija”, mogao djelovati kao kritička savjest, da
bi nas mogao izvući iz naših nagona za isticanjem vlastitog
identiteta, predstavlja vrlo velikodušno, ali neprovjerljivo
stajalište. Čak ako je roman, kako je dobro primijetio Milan
Kundera, demokratski žanr par excellence, onaj žanr koji
pretpostavlja toleranciju i sukob stajališta, nikada ne postoji
nužni prijelaz iz djela u život. Sve vrijeme dok čitam, mogu
zaboraviti svoje predrasude, biti jedno sa svijetom kineskog
ili južnoameričkog pisca, osjećati se dijelom nekog drugog
vremena, drugih običaja, to ni u čem ne utječe na moju
otvorenost duha čim napustim književni prostor. Skeptičan,
ironičan dokle god čitam, privremeno oslobođen tisuću veza
kojima sam vezan za svoju zajednicu, ponovno postajem
nesnošljiv, pristran, naprasit čim se vratim u svoje vrijeme
da se suočim sa sebi sličnima. Ima neka duboka amoralnost
umjetničkog djela, koje je sámo nesposobno iskorijeniti
barbarsku suštinu čovječanstva. U svojoj naivnosti vjerujemo
da talent, inteligencija, senzibilnost, idu rukom pod ruku s
velikim vrijednostima, da nas one hrane, uzdižu. Međutim,
ne postoji nikakva veza između nadarenosti, slobode i pravde.
Mračna su razdoblja dala uzvišena djela, liberalna su se
razdoblja pokazala kao krajnje jalova. Postoje čak odvratna
 Kako piše Guy Scarpetta u: La Règle du jeu, nº 7, proljeće 1992.,
str. 35-36.
Babylon.indd 16-17
Pascal Bruckner 17
remek-djela (Sade, Céline) koja bez obzira na to stavljaju pred
nas pitanja koja su od kapitalne važnosti za ljudski duh.
Ili, da budemo još konkretniji: Istočnjake ne volimo zato
što čitamo Kur’an ili Tisuću i jednu noć, jednako kao što nas
čitanje Puškina i Gogolja ne čini prijateljem Rusa. Ne volimo
imigrante zato što plešemo na raï, jednako kao što mladi ljudi
koji se tresu na world music ili afričke ritmove ne napuštaju
svoje rasističke predrasude o tim istim Afrikancima kada ih
sretnu na ulici ili kad su obavezni živjeti s njima. Isto tako,
ono što volimo kod Garcíje Márqueza ili Tanizakija nije
Kolumbija ili Japan, već posebnost jednog života ili sela koji
su u stanju uzdići se do univerzalnog. Što je velik roman?
Lokalna prepirka, intimna avantura koja osvoji čitav planet.
Još gore: rat u bivšoj Jugoslaviji pripremili su i pothranjivali
ljudi od pera, romanopisci, Dobrica Ćosić, glavni inspirator
srpskog nacionalizma, Milorad Pavić, Vuk Drašković (koji je
kasnije, ne bez hrabrosti, prešao u oporbu) i, naročito, pjesnici
među kojima je najpoznatiji Radovan Karadžić, notorni ratni
zločinac. U današnjoj Srbiji, ubojice su ujedno versifikatori,
mržnja dolazi nošena na krilima epske poezije, književnost
je izravno u službi etničkog čišćenja. Valja napustiti ideju da
svijet kulture, sa svojim uspjesima i pripadajućim ljepotama,
može državniku ili moralistu služiti kao kriterij ili vodič. Iz
najdirljivije knjige pjesama, iz najnježnije glazbe, ne možemo
izvući nikakvu etičnost, nijedno pravedno ili nepravedno
ponašanje. Istina, ljepota i dobro odavno su raskinuli među
sobom.
15.11.2005 15:55:05
 18 Babilonska vrtoglavica
Mickey jev osmijeh
Ima još nešto ozbiljnije: možemo se upitati nisu li ovom
posvemašnjom pohvalom raznolikosti kozmopolitizam i
mondijalizam spojeni u jedno. Posljedica “ispreplitanja svih
naroda u mreži svjetskog tržišta” (Karl Marx), internacio-
nalizacije robe i medijâ koja potencijalno svakoga stavlja u
kontakt sa svima na bilo kojoj točki zemaljske kugle, mon-
dijalizam je pravi vademecum novog planetarnog nomada.
On čini onu univerzalnu subkulturu zaduženu da zamijeni
ostale kulture, onu mješavinu na bazi fast fooda, odjevne
uniformnosti, televizijskih serija i isprogramirane glazbe u
trgovinama kojoj je cilj sve ljude podložiti pod isti jaram,
bilo to u Los Angelesu, Caracasu, Bombayu ili Lagosu! U
tom smislu Disneyworld i njegova rekonstrukcija u malom
svih epoha, mitologija i kultura, ali razvodnjenih, ublaže-
nih, pravi je vrhunac mondijalizma, u isto vrijeme naivna
i genijalna inscenacija univerzalnog bratstva, sladunjave
Babylon.indd 18-19
Pascal Bruckner 19
sloge ljudskoga roda. I – jednako kao što je world music
samo krađa i recikliranje, s ciljevima potrošnje, svih ritmova
planete – u utvrdi zabavnog parka Afrika, Azija, Europa,
Divlji zapad, 20. stoljeće i budućnost mogu zajedno živjeti u
prijateljstvu, pod stijegom tog novog pidgina, broken englisha,
osiromašenog engleskog, govora čovječanstva nepismenih.
Ali daleko od toga da je mondijalizam kozmopolitski; ako
može sve progutati, klasificirati, probaviti, to je stoga što on
najprije poništava kulture, koje ispražnjava iznutra, siječe
ih na komade i skida im meso, da bi ih zatim ponovno
sastavio, balzamirane poput mumija u njihovom sarkofagu,
uništavajući istovremeno njihovu dubinu i posebnost. On
je pumpa koja guta rituale, folklorne običaje, legende, kao
da je holivudska ili disneyjevska zabava smisao i svrha svih
povijesti na ovom planetu. Unazad nekoliko godina, Ted
Turner, šef CNN-a, odlučio je zabraniti na svome kana-
lu upotrebu strane riječi foreign da bi je zamijenio riječju
international. Ta je mjera imala ekonomski i strateški cilj:
izbjeći da CNN djeluje kao isključivo američki kanal, već
kao svijet koji se promatra u vlastitom ogledalu. Ali ovaj je
izbor isto tako simptomatičan: poput Chaplinova diktatora
što se igra zemaljskom kuglom kao dijete svojom loptom,
svaki je gledatelj pozvan da na Zemlju gleda kao na jedno
 Ovu planetarnu “amerikanizaciju” ne valja brkati s Amerikom: ona
najčešće manifestira njezin inventivan i kreativan duh. Nikakva
veza, na primjer, ne postoji s industrijom zabave i tom izvanrednom
afro-američkom cjelinom koju čine jazz, blues, soul, funk, čak ako
je granicu između jednih i drugih počesto teško razabrati. Prva žrtva
amerikanizma je sâma Amerika.
15.11.2005 15:55:05
 20 Babilonska vrtoglavica
jedino selo, čiji bi mu svi stanovnici bili jednako bliski kao
susjedi iz njegove zgrade. Međutim, taj način da se niječu
razlike među narodima i kontinentima zamka je mondijalizma,
koji je opijenost totalitetom, dok je kozmopolitizam ljubav
prema pluralnosti. Kada Juan Goytisolo piše primjerice:
“Što će neka kultura biti življa, veća će biti njena otvorenost
i pohlepa prema drugim kulturama”, on možda i nehotice
daje pohvalu onome nezasitnom konzumerizmu koji stavlja
znak jednakosti između svih civilizacija jer je prema svima
jednako ravnodušan. Vjerujemo da preskačemo granice,
približavamo neprijateljske krajeve, da ostvarujemo široke
sinteze, ali završavamo u praznini, jer nije bilo niti bola
učenja, niti iskustva otuđenja. Ta blizina eliminira drugoga
dajući nam iluziju da nam je dostupan: “Brzina ubija boju;
žiroskop, kad se brzo okreće, daje sivu boju”, pisao je Paul
Morand 1937. godine.
Nije li najtužnija – čak i ako je neizbježna – slika mondija-
lizma turizam, prizor onih grozdova naguranih oko Louvrea,
Versaillesa, Akropole, Piramida, Prada, svi slični u svojim
različitostima, serijske i poliglotske gomile što zajedno uživaju
jednu te istu pristojnu dosadu prema umjetničkim djelima?
Istina, uvijek možemo sanjati o tome da ljudski rod ujedinimo
preko niskosti, da otrgnemo ljude od njihove pripadnosti,
njihovih mitova i bajki, ako je to cijena građanskog mira.
 “Le désir d’Europe”, Les Cahiers de Strasbourg, La Différence, str. 23.
 Kako citira Paul Virilio u: “Citoyen de la ville-monde”, Le Monde
diplomatique, lipanj 1992.
Babylon.indd 20-21
Pascal Bruckner 21
Možemo, u ime harmonije i sigurnosti, željeti stati na kraj
uzvišenosti (i opasnosti) velikih civilizacija, sve narode ugurati
u zajednički kalup razočaranja, učiniti od čovjeka osiroma-
šenu, ali opamećenu vrstu, jednaku u svim krajevima svijeta.
Ovo niveliranje pod najnižim zajedničkim nazivnikom nije
čak niti pouzdano: zgaženi, negirani, tradicije i vjerovanja
mogu se nanovo pojaviti utoliko većom žestinom što smo ih
izgubili, i potom ih obnavljamo na umjetan način, oblikujući
čudovišta i hibride lišene suvislosti. (Neke zemlje Istočne Eu-
rope, kojima je oduzeto njihovo sjećanje, koje je pola stoljeća
komunizma nasilu dekristijaniziralo, daju nam danas nesretan
primjer o tome.) Znamo, uostalom, da fašizam kao ni
integrizam nipošto ne predstavljaju bjesomučnu ljubav prema
tradiciji i svetim tekstovima kojima prijeti suvremeno doba,
već njihovu ideološku falsifikaciju i, u određenom smislu,
njihovo uništenje. Već je Hegel isticao plitkost Aufklärunga,
kritičkog duha koji potire vjeru, religije i praznovjerja, da bi
na kraju žalovao nad “gubitkom svog duhovnog svijeta”.
Moderni mondijalizam negira razlike među kulturama u
ime bijedne univerzalije: univerzalije razonode i potrošnje.
 Vidi o tome izvrstan članak Jacquesa Rupnika o ratu sjećanja u
Istočnoj Europi: “Révolution, restauration”, Lettre internationale,
jesen 1991.-zima 1992., str. 18-21.
 Iranski filozof Daryush Shayegan dao je najbolju analizu ovog fenom-
ena u svojoj knjizi Qu’est-ce qu’une philosophie religieuse?, Presses
d’aujourd’hui, 1982., novo izdanje Albin Michel, 1992., s neobjav-
ljenim predgovorom.
 Fenomenologija duha, svezak II., str. 121, prijevod Jeana Hyppolitea,
Aubier, 1947.
15.11.2005 15:55:05
 22 Babilonska vrtoglavica Pascal Bruckner 23

Zato ne uspijeva pomiriti ljude. To prijateljstvo koje on

pretpostavlja u jednakoj je mjeri sladunjavo i površno. Nikada
otvorenje MacDonald’sa u Moskvi ili Teheranu neće od Rusa
ili Iranaca učiniti gorljive demokrate. Babilon se ne može
izbrisati samo pomoću zabave, i uvijek će postojati druga
strana Mickeyjeva osmijeha.
Od jet settera do
mondenog čov jeka

Odbacimo odmah i ostale privide. Mržnja prema gradovi-

ma, jasna je stvar, takva kakvu su je manifestirali Crveni
Kmeri ili srpska vojska pri razaranju Vukovara, pri opsadi
Dubrovnika i Sarajeva, mržnja je divljaka, primitivaca prema
svemu što je uljudnost, profinjenost, ljepota. Ali nije svaki
grad automatski kozmopolitski koji može svoje stanovnike
različitog podrijetla zatvoriti u geta. Kozmopolitskim postaje
tek kada se njegove sastavnice ujedine ili spoje u federaciju
da bi stvorile jedinstven duh, atmosferu mjesta, Beč s početka
stoljeća, Berlin između dva rata, Aleksandrija do Nasera,
Tanger do 1957., današnji Bombay, New York, Barcelona,
London, Pariz i, naravno, Sarajevo, uzoran jer je bio u stanju,
čak i pod paljbom artiljerije i bombama, održati čudesan
suživot. Nije kozmopolit onaj tko, uživajući čvrsta nacionalna
prava, kljuca ovdje ili ondje kratkim boravcima po stranim

Babylon.indd 22-23 15.11.2005 15:55:05

 24 Babilonska vrtoglavica
zemljama i, oslanjajući se na to iskustvo, kaže za sebe da
je apatrid, raseljenik, heimatlos. Nije kozmopolit onaj tko,
naoružan telefaksom i videofonom, u izravnoj vezi komunicira
s Indijancem sa Sjevernog pola ili australskim Bušmanom.
Čari tehnološke posvudašnjosti, užitak smanjenja svijeta
poput trofejne glave u plemenu Jivaro, najogoljeliji su oblik
komunikacije. Otuda neobično veselje koje pružaju ti aparati:
biti s bilo kime, a ipak ne biti ni sa kim. Nije kozmopolit onaj
tko svoj govor protka stranim riječima, najčešće posuđenicama
iz engleskoga, budući da je upotreba franglaisa – uobičajena
u oglašavanju i marketingu – obično obrnuto proporcionalna
znanju tog jezika, koji je prava manija analfabeta i neukih.
Ali još je grotesknija zabrana anglicizama odlukom države!
Nije kozmopolit onaj tko skuplja imena velikih metropola,
kao ulov bilježi London, Mexico, Prag, Hong Kong, kojima
se razmeće kao zavodnik svojim osvajanjima. Takav stav
pripada snobizmu čovjeka kojem su noge vidjele puta: drugdje
sam, uvijek drugdje, jučer u Los Angelesu, sutra u Pekingu,
međunarodni propuh. Transatlantski letovi i čarteri danas
svakome omogućuju iskustvo zemljopisne kvaziistovremeno-
sti; taj užitak skraćenja, momentalne promjene klime nema
ništa zajedničko s ustrajnim proučavanjem strane civilizaci-
je. Oslobođeno biće, opijeno svojim bestežinskim stanjem,
ujedno je neobično apstraktno biće koje se nikada ne izlaže
drugome. “Malenog li svijeta!” kaže slavni roman Davida
Lodgea10, koji prikazuje društvo znanstvenika i sveučilišnih
10 Un tout petit monde, Rivages, 1991.
Babylon.indd 24-25
Pascal Bruckner 25
profesora koji putuju s kongresa na seminare, susreću uvijek
istih stotinjak osoba povezanih među sobom akademskim,
znanstvenim ili erotskim razlozima. Svijet je malen samo
za mondene pojedince koji su suzili krug svojih poznanika
na minijaturni klub te u svijetu vide samo jednu kategoriju
ljudi, svoju vlastitu sektu, bilo da ona vodi razgovore o
semantici, komparativnoj književnosti, filmu, modi ili o
nuklearnoj fizici.
Jednako kao što je za građanina razvijene i mirne zemlje
smiješno da se prozove “disidentom” (naročito kada on sâm
nije izložen ni cenzuri ni progonu), groteskno je željeti pod
svaku cijenu glumiti iskorijenjenost. Odbacivati pikardsko,
bretonsko, savojsko ili flamansko podrijetlo ne znači biti
mješanac, već običan Francuz. Slično tome, nazivati se imi-
grantom zato što imaš njemačkog ili ruskog djeda, španjolsku
tetku ili nekog lombardskog pretka, nema nikakve veze s
onime tko je iz Magreba ili Pakistana došao u Europu u
teškim uvjetima, iz političkih ili ekonomskih razloga. Ova
vrsta mimikrije s potlačenima i poniženima bila bi bezazlena
i suluda kad ne bi u potpunosti iskrivljivala perspektive i
težila tome da izbriše užasnu nesreću da je netko prognanik,
osuđen na milost i nemilost strane administracije, mučan
“osjećaj da si na tuđem teritoriju, da si stranac, samotnjak”
(V. S. Naipaul11).
11 Zagonetni dolazak, 10/18, str. 14.
15.11.2005 15:55:05
 26 Babilonska vrtoglavica
In karnacija nasuprot
letimičnom pogledu
Pravi je kozmopolitizam, obratno od ove babilonske kaše,
ukorijenjen u dubini više sjećanja, brojnih posebnosti. On
ne prelijeće sve vrhunce svijeta, sva mora, sva sveta mjesta,
ne pabirči jednu osobinu ovdje jednu ondje, on se inkarnira.
Osloboditi se svojih korijena, odvojiti se od onoga što nam je
blisko, kako bismo se približili onome što nam je daleko, ne
znači lebdjeti poput slobodnog atoma, nego uz svoju, polagati
pravo i na druge pripadnosti; to znači svakoj domovini po
rođenju suprotstaviti uz to jednu ili više izabranih domovina.
Zato je kozmopolitizam patnja, kušnja što si je nameću
superiorna bića, koja svoju radost i snagu nalaze u tome da
odbacuju uobičajene granice koje većina smrtnika doživljava
kao apsolute. Uzmite Canettija, rođen u Bugarskoj, sefardski
Židov, potekao iz obitelji u kojoj su se djeci obraćali na
španjolskome, on će usvojiti njemački – jezik kojim su govorili
Babylon.indd 26-27
Pascal Bruckner 27
njegovi roditelji – pod strogom palicom svoje majke koja će
si dopustiti sva zlostavljanja, sva ponižavanja kako bi mu ga
usadila, na očaj a potom na ushićenje mladog učenika: “Nije
bilo govora o tome da za to vrijeme odustanem od drugih
jezika; kultura za [moju majku], to je bila književnost svih
zemalja čiji je jezik znala. Ali njemački je postao jezik naše
ljubavi – o, koliko ekskluzivne.”12 Uzmite Georgea Steinera,
rođen u austrougarskoj obitelji židovske vjeroispovijesti, koji
je učio starogrčki pod paskom oca, “strogog i smrknutog
čovjeka”, koji mu daje da čita klasike i uz to usavršava njegovo
znanje francuskog, engleskog i njemačkog: “Zahvalan sam na
tome svom ocu […] jer je znao naslutiti da je jezik koji se uči
jedna nova sloboda, nov jezik, jedan kozmos i svijet za sebe,
konačno, neprocjenjiva šansa za preživljavanje. Usporedno
voditi učenje ovih triju jezika nije mi bilo nimalo čudno, čak
sam počeo misliti da je to nešto posve prirodno. Imao sam
pred sobom primjer oca koji mi je bez prestanka pripovijedao
o tome kako se u Pragu spontano govori jidiš, njemački,
hebrejski i češki. Potekla iz kultivirane obitelji, njegova ga je
prva guvernanta također poučavala francuskome.”13 Uzmite
još i Nabokova koji opisuje koliko mu je od 1940. nadalje
bio neizmjerno bolan prijelaz na engleski kao jezik pisanja:
“Mijenjajući jezik, napustio sam tako, ne jezik Avakuma,
Puškina, Tolstoja […], ukratko, ne zajednički jezik, već vitalni
i individualni idiom. Odavno sam se navikao izražavati na
12 Elias Canetti, Histoire d’une jeunesse, Livre de poche, str. 108.
13 George Steiner-Ramin Jahanbegloo, Entretiens, Félin, 1992., str.
24-30.
15.11.2005 15:55:05
 28 Babilonska vrtoglavica
svoj način i nisam se mogao zadovoljiti klišejima u svom
usvojenom jeziku, tako da su me strahovite teškoće koje
su podrazumijevale ova reinkarnacija i užas što se moram
odvojiti od živog, poslušnog bića, najprije dovele u stanje
koje nema potrebe da ga opisujem; samo bih rekao da nikada
prije mene nijedan pisac od kakva značaja nije to iskusio.”14 I,
da uzmemo suvremeniji primjer, mađarska spisateljica Agota
Kristof, koja se nastanila u Švicarskoj i piše na francuskom,
ne prestaje ponavljati koliko veliku teškoću za nju predstavlja
pisati na ovom jeziku. Jednom riječju, ne rađamo se kao koz-
mopoliti, kozmopolit se postaje bezgraničnim činom ljubavi i
poštovanja, vraćajući beskonačan dug prema stranoj realnosti.
Prije nego što ćemo osjetiti opijenost time što sviramo na
više registara, više klavijatura, najprije moramo upiti čitave
plohe drugog svijeta, započeti ponizno, nezahvalno učenje
strane kulture, kod koje prepoznajemo njezin silno neproziran
karakter. Znanje oplemenjuje samo po cijenu neizmjernih
napora: ako je svako normalno obrazovanje nasilje nad
djetetom koje otimamo iz njegove nedužnosti, iz njegove
nježne udobnosti, kako bismo ga utjelovili u dimenziji riječi,
kozmopolitsko je obrazovanje razdiranje na n-tu potenciju,
vrlo skupo plaćen pristup nekoj višoj slobodi. Prelaziti iz jedne
civilizacije u drugu jednako je mutaciji, metamorfozi koja
podrazumijeva napor i rad, i nema ništa zajedničko s mekim
klizanjem jeta koji povezuje sve točke planeta. Zato su veliki
apatridi uzvišeni i čine poticajnu snagu duha; ljudi raskršća,
14 V. Nabokov, Govori, sjećanje!, op. cit., str. 393-394.
Babylon.indd 28-29
Pascal Bruckner 29
jednom nogom u jednoj, drugom nogom u drugoj zemlji,
oni imaju oštroumnost koja nedostaje običnim bićima, oni
vide ono što većina smrtnika ne primjećuje15. Sama je njihova
eksteriornost faktor pronicavosti, prevrata; oni otkrivaju
nešto fundamentalno, izvrću sigurne činjenice, razotkrivaju
laži zatvorenih društava. Oni su imali hrabrost napustiti
udobnost jedne jedine obitelji, jednog jedinog mjesta, kako bi
išli tražiti ljepotu negdje drugdje, u drugim podnebljima. Oni
su po naravi predodređeni da ostanu iznimke (ali, neophodne
iznimke: nestanak židovskih zajednica središnje i istočne
Europe, s izuzetkom Mađarske, još i danas ostaje duhovna
katastrofa bez presedana). Što je Beč bez Židova? Napuhnuta
glava na sićušnom tijelu, grad-muzej lišen svoje supstancije,
mauzolej bez duha i okusa. Nemoguće je, stoga, nezamislivo
“demokratizirati” kozmopolitizam, učiniti od njega právo
jednako kao što su to zdravlje ili stan; čak ako postoji tisuću
oblika kozmopolitizma, tisuću stupnjeva, tisuću nijansi, on
će uvijek ostati isključivo právo nekolicine16.
15 Tako, npr., anglojapanski pisac Kazuo Ishiguro, kada daje izvanredan
opis unutarnjeg svijeta jednog batlera u Engleskoj tridesetih godina
(Na kraju dana, 10/18, 1990.). Sva anglofona književnost, bilo da
dolazi iz Azije, Afrike ili s Antila, automatski posjeduje dimenziju uni-
verzalnosti koja joj omogućuje da Europu gleda očima Indije, Afriku
očima Ujedinjenog Kraljevstva, Karibe pogledom stanovnika Bom-
baya, u igri beskonačnih povlačenja i zamjene mjesta.
16 Philippe Sollers je dobro pokazao kako se novost na književnom polju
uvijek javlja u obliku nasilja i prekršaja, te se artikulira oko nekoliko
imena koja iskaču kao iznimke (Théorie des exceptions, Gallimard,
Folio, 1935.).
15.11.2005 15:55:05
 30 Babilonska vrtoglavica Pascal Bruckner 31

Teško je prebaciti se u neku udaljenu kulturu zato što postoji, dakle – osim za Boga ili Sirijusa17 – svjetska točka
svaki narod posjeduje vlastitu individualnost, barem zbog gledišta koja bi uključila sve ostale ljude, isturena pozicija
svog jezika, koji nije neposredno prevodiv na drugi jezik, koja bi omogućila da obuhvatimo totalitet esencija što dolaze
sa Sjevera i Juga, Istoka i Zapada. Moramo napustiti san o
i zato što među zemljama postoje nepomirljive zone sjene
univerzalnom čovjeku koji je njegovala Renesansa i skro-
(uzmite samo razlike koje razdvajaju katoličku Europu od
mnije se okrenuti idealu potpuna čovjeka, to jest djelomice
protestantske Europe). Egzotizam jednako kao i rasizam,
ostvarenog, uvijek nedovršenog18.
dakle, čeka lijepa budućnost budući da bi – kako bi ih se
uklonilo – trebalo uništiti ono što ih potiče: čudnovatost
bližnjega. Ako je svaka kultura sama po sebi apsolut, sve
kulture, daleko od toga da se nadopunjuju, suplementarne su,
nadilaze se, isprepliću poput lijana u džungli. Svijet mi nije
sklon zato što ja nisam sav svijet, a alergija se najprije rađa
iz različitosti. Prije nego što bi bili plod ljudske zlobe, rat,
nerazumijevanje, prezir proizlaze iz blizine različitih izraza
bića, koje njihova pluralnost izluđuje i dovodi do užasa.
Odnos sa strancem načinje se u nejasnoći, u neuhvatljivoj
izmjeni antipatije i privlačnosti. Da iskorijenjenost, gubitak
sigurnosti doma, nije bolna askeza, ono ne bi bilo migracija
i mogli bismo putovati cijelim svijetom kao što krv kola
venama. Drugim riječima, uvijek će biti drugih: podjela rasa, 17 Ili za hegelijanskog mudraca koji u sebi rekapitulira cjelokupni pov-
ijesni proces čovječanstva, mudraca koji – građanin univerzalne i ho-
jezika i creda zauvijek ometa san o savršenoj komunikaciji
mogene Države – integrira sve egzistencijalne mogućnosti čovjeka i
i o transparentnosti čovječanstva prema njemu samome. “ostaje identičan sebi jer prolazi preko totaliteta svih drugih”, kao što
kaže Kojève (Kako čitati Hegela, Gallimard, str. 288).
Kakve god bile moje probavne sposobnosti, širina moga srca, 18 O pojmu potpuna čovjeka kao osobitom totalitetu kod Goethea i
nikad neću ukloniti eksteriornost onoga koji dolazi k meni: Humbolda, pročitat ćemo izvrstan komentar Louisa Dumonta, “Aux
sources de la Bildung”, u: Idéologie allemande, Gallimard, Bibli-
niti onoliko bliz, niti onoliko različit kao što mislimo. Ne othèque des sciences humaines, 1991.

Babylon.indd 30-31 15.11.2005 15:55:05

 32 Babilonska vrtoglavica
Planetarna idila
Kako da stoga ne sumnjičimo zaljubljenike križanja da su
zapravo samo fetišisti drugoga, toliko vjerna preslika ideolo-
gije – koju odbacuju – braniteljâ čistoće, da im nalikuju? Što,
npr., znači poziv na “Europu alteriteta”19 nasuprot Europi
identiteta? Formula je lijepa, bez ikakve sumnje; ali da bi
u Europi postojao drugi, u njoj mora postojati više nacija
i, dakle, stanovit oblik poštivanja nacionalnih identiteta.
Tim više što u sukobima pod kojima danas krvari istočni
dio našeg kontinenta, mi ne mrzimo različitost drugoga već
njegovu blizinu, ono što je Freud nazivao narcizmom malih
19 Christian Salmon, “Le désir d’Europe”, op. cit., str. 16. Ova formula
neprecizna je iz dva razloga: želimo li time reći da Europa mora voditi
računa o Jugu, to nije u ime alteriteta nego iz razloga elementarne
političke razboritosti i pravde, zato što jaz između potrebitih i bogatih
ugrožava svjetski mir itd. Napokon, ako postoji neki zadatak koji
si Europa mora zadati, onda je to najprije autokritika, sposobnost
samoprosuđivanja. A, dokinuti sebe u drugome, stopiti se s njime,
može biti način da se nikada ne zamislimo nad sobom.
Babylon.indd 32-33
Pascal Bruckner 33
razlika. Mrzimo ga zato što nam sliči, ne zato što se razlikuje
od nas. Svaka vjernost sebi ne podrazumijeva nužno prezir
prema drugima, jednako kao što svaka želja za otvorenošću
nije sinonim poštivanja drugoga: želim ići prema njemu kako
bih pobjegao od sebe, istjerao strah koji on izaziva u meni,
kako bih ga pripojio, pripitomio. Ne čudi nas, uostalom, što
se kod velikog broja onih koji veličaju alteritet iznova budi
stara pjesma mržnje prema samome sebi (koja je dovela do
pojave trećesvjetskog pokreta20): “Volio bih Europu kad
bi ona zanijekala samu sebe21”, kaže na primjer René de
Cecatty u lijepom zanosu nesebičnog mazohizma. Zašto biti
Europljanin, “već je i to bolje nego biti Francuz” (Pierre
Bourdieu22), što podrazumijeva da je sve što nije europsko
još i više cool? Ne budimo uostalom u zabludi u vezi s ovim
napadajima samobičevanja: ksenofilija je nerijetko samo
obrnuta ksenofobija, jednako kao što je otvoreni filosemitizam
vrlo često samo preokrenuti antisemitizam. Negirajući se,
Europljanin se i dalje izjašnjava kao onaj koji se negira i dolazi
u prvi plan u trenutku kad mu je cilj nestati: ja sam onaj tko
se poništava kako bi išao prema vama. Ovo opiranje sebi i
dalje je izjašnjavanje. Odavno to znamo: samoocrnjivanje je
samo jedan od podmuklih oblika oholosti.
20 Ovdje mogu samo uputiti na svoju knjigu, Jecaj bijelog čovjeka (Seuil,
1983.), u kojoj sam detaljno proučio sve ove figure poricanja samoga
sebe.
21 “Le désir d’Europe”, op. cit., str. 92.
22 Ibid., str. 54.
15.11.2005 15:55:05
 34 Babilonska vrtoglavica
Zašto bi periferija, rubovi, automatski bili proglašeni
superiornima u odnosu na središte, što je u najboljem slučaju
predrasuda, a u najgorem demagogija? Zašto bi drugi morao a
priori biti savršen zato što je drugi, uz opasnost da nam draži
postane neki drugi više drugi od njega? Zašto bi sva križanja
morala biti blagotvorna, svi kontakti generatori naklonosti?
Zar zaboravljamo da narodi komuniciraju najprije preko
nesporazuma, i da se one vatrene simbioze koje su predmet
naših želja najčešće javljaju u obliku grubih skica, grotesknih
deformacija? Zar zaboravljamo pouku angloindijskog knji-
ževnika V. S. Naipaula, melankoličnog mjernika slomljenih
kultura, razapetih svjetova Afrike, Kariba ili Azije, za koga
je kozmopolitizam samo skup pojedinačnih neuspjeha23
(otkuda potječe bijes koji on izaziva kod svih pristalica stroge
etničnosti; oni u njemu stigmatiziraju izdajnika, onoga koji
se prodao, nihilista, iseljenika)?
Pohvala miješanja radi miješanja i isključivanje onoga što
nije miješanje nije ništa drugo nego izvrnut oblik mistike
čistoće24. Ono što naše uvažene duše zaboravljaju, to je da
nismo suvremenici svijeta koji nas okružuje, da nema slaganja
vremena između različitih dijelova zemlje, te ako želimo
skupiti u jednu veličanstvenu miješanu salatu najoprečnije
23 Vidjeti moju studiju o Naipaulu, “Le cosmopolitisme comme débris”,
Communications, n° 43, 1986., zbornik o križanju kultura priređen
pod uredništvom Tzvetana Todorova.
24 O užasu apsolutne čistoće i fantazmi svojine, vidjeti vrlo lijep tekst Jean-
Luca Nancyja, Éloge de la mâlée, koji upravo to nije – simplicistička
pohvala miješanja. U: Transeuropéens, n° 1, jesen 1993.
Babylon.indd 34-35
Pascal Bruckner 35
tradicije, u najboljem slučaju padamo u velikodušne zabune, u
najgorem slučaju u najužasnije besmislice. Ova migracija preko
granica, koja se zahtijeva od svakoga, mogla bi – prije nego
uvod u novu renesansu – biti uvod u trijumf najradikalnije
površnosti, to jest, još jednom bez obzira na drugoga. Tko se
zanosi šarenilom svjetskoga, postaje zaluđen raznolikim radi
raznolikoga, zadovoljava se najčešće bijednim mješavinama.
Ova vrsta stavova miješa dvije oprečne stvarnosti: jukstapo-
ziciju i posudu za taljenje. Da bi melting pot uspio, kao na
primjer u Sjedinjenim Državama, potrebna je privrženost
kolektivnim vrijednostima, vjernost istoj domovini – nema
nacionalističkije zemlje od Amerike25 – koja potiskuje u drugi
plan komunitarnu pripadnost; jednom riječju, potrebno je
naglasak staviti na ono što spaja, radije nego na ono što
razdvaja. I, kada se melting pot povlači u korist salad bowla
koji želi sačuvati okus svakog sastojka, sâm pojam općeg
dobra je taj koji nestaje s pobjedom komunitarnosti. Slično
tome, ako je Francuska zemlja imigracije, to je stoga što
republikanski ugovor od svakoga (u načelu) čini građanina,
neovisno o njegovoj rasi, njegovu podrijetlu, religiji. Isto tako,
neki časopis nije internacionalan zato što u jednom izdanju
okuplja rumunjskog pisca, grčkog pjesnika, pakistanskog ro-
manopisca, španjolskog filozofa; on to postaje tek u trenutku
kad se među njima uspostave veze, kad se začne dijalog, kad
25 Velikim nacijama uvijek prijeti provincijalizam i arogancija, dok pri-
rodno u malim poliglotskim zemljama ima više kozmopolitizma. Ni-
jedna zemlja nije tako zatvorena drugima, tako otočna usprkos svom
položaju, kao Sjedinjene Američke Države.
15.11.2005 15:55:05
 36 Babilonska vrtoglavica
nužnost poveže sve ove autore i opravda njihovu pluralnost.
U protivnom, zadovoljavamo se nizanjem stranih imena koja
si nemaju što reći i žive jedna pored drugih poput krumpira
u vreći, da iskoristimo slavnu marksističku metaforu.
Tvrditi da je “kultura, kakva god ona bila, samo globalna
suma križanjâ i utjecaja kojima je bila izložena26”, to najprije
znači miješati sintezu i zbrajanje; to potom znači veličati ne
smisao za osluškivanje, već velikodušnost spužve koja svašta
upija, da bi potom to izbacila iz sebe; to prije svega znači
na neviđen način uznositi determinizme, izvanjske fatalnosti.
Kao kada bismo govorili djetetu: ti si samo zbroj utjecaja
koje su ti ostavili tvoji roditelji; dok, biti slobodan – kako
je rekao Sartre – znači učiniti nešto od onoga što su drugi
učinili od vas. Velike su kulture uistinu rezultat koalicije,
interakcije; ali velike su također zbog svoje sposobnosti da
vrše selekciju, da iz jalovine ponuđenih materijala izvuku
vlastitu, jedinstvenu osobnost. Inzistiramo li isključivo na
primanju, zaboravljamo tada na reelaboraciju stranih po-
suđenica, njihovu preinaku u novom kontekstu i, naročito,
na dimenziju dubine koja se jedina opire vremenu. Ovdje
može postojati trenutak ekspanzije u kome se širimo na sve
strane, u kojem se častimo raznolikim, u kome pokazujemo
apetit bez premca za običaje i navade drugih ljudi; drugi se
tada javlja kao posljedica ponovnog sastavljanja, sortiranja,
rada na sebi. Nakon gubitka vlastitosti zbog raznolikoga
mora uslijediti ponovno usvajanje, sabranost, u kojoj se duh
26 “Le désir d’Europe”, op. cit., str. 24.
Babylon.indd 36-37
Pascal Bruckner 37
– nakon što se obogatio – ponovno okreće samome sebi. U
krajnjoj liniji, ovo kulturno križanje koje uzdižemo težilo bi
tome da svakoga pretvori u čovjeka-vjetrogonju koji boluje
od raspršenosti, poput Zeliga Woodyja Allena, mimikrične
lutke na koncu predane kaosu vanjskoga svijeta, obuzete
uzastopnim slikama koje imitira, jedan dan pseudo-Kinez,
sutradan pseudo-musliman, zatim pseudo-Afrikanac, uvijek
očajnički drugi u nedostatku toga što sâm nije makar bilo
što. Jednom riječju, manje je poticana naša strast, naš interes
za drugoga nego što smo pozvani na šetnju kroz kulture, uz
opasnost da se poveća moderna bolest par excellence: vječna
rastresenost.
A, što ako ova zaluđenost množinom zapravo skriva
alergiju prema različitosti? I što ako naši pseudo-kozmopoliti
prema strancu imaju istu fobiju kao i nacionalisti, strancu
kojeg više vole neutralizirati u njegovoj različitosti, uključujući
ga kada ga ksenofob isključuje? Kako bi različito prestalo
biti rana, vratimo se u Eden prije prvog grijeha, zacijelimo
katastrofu čovječanstva podijeljenu na jezike, običaje, creda.
Ovaj vulgarni kozmopolitizam mogao bi se izraziti u obliku
sljedećeg silogizma: sve su kulture jednako vrijedne, nijedna
nije više vrijedna od druge. Iz čega proizlazi da je moderan
čovjek zasigurno suma nekad odvojenih kultura27. Zaklju-
27 Svi naši proroci planetarnog superesperanta imaju preteču u osobi
Rogera Garaudyja. On je, naime, taj koji nam je – prije no što se preo-
bratio na islam i u svom mondijalističkom razdoblju – zacrtao sljedeći
program: “Učiniti tako da svatko bude prožet kulturom svih naroda,
svih vremena.” (Pour un dialogue des civilisations, 1977., str. 94.)
15.11.2005 15:55:06
 38 Babilonska vrtoglavica Pascal Bruckner 39

čak: svaka kultura – budući da je tek pojedinačna objava

Bitka – mora se osjećati odgovornom za svoju fragmentarnu
prirodu (jer ona nije ništa izvan svoje povezanosti s drugim
kulturama). Ljubav prema alteritetu pretvara se u kvijetističku
ravnodušnost: u konačnici sve dođe na isto, vizije svijeta
međusobno se opovrgavaju. Jedino su važni njihov skup,
njihovo gomilanje u jednom neobuzdanijem uvijek. “Simfonija Obveza v jernosti
velikih kolektivnih duša” (Romain Rolland) završava kao
šarena ropotarnica supermarketa.

Protivno ovome planetarnom turizmu koji sve obgrljuje, ali

ništa ne zahvaća, kozmopolitizam pretpostavlja, kao prvi
uvjet, poznavanje vlastite nacionalne kulture. Ići prema
drugima podrazumijeva, dakle, domovinu, sjećanje koje
treba njegovati (čak ako ih relativiziramo): strancu pružam
gostoprimstvo tek polazeći od tla na kojem ga mogu primi-
ti. Tko tvrdi da ne dolazi niotkuda, da preskače običaje i
pripadnosti, najčešće se zadovoljava time da vjerno oponaša
njihove najgore strane, da je njihova igračka. Emancipirati se
od prošlosti, to najprije znači naučiti je kako ne bismo više
bili njezine žrtve, to znači održavati s njom diskriminatorski
odnos pristanka ili odbacivanja. Jučer, naslijeđe je bilo samo-
razumljivo, pokazivalo je jednoznačan red i smisao; danas je
ono u najboljem slučaju tek dvosmislen nalog koji moramo
odgonetnuti u magli i nesigurnim pokušajima. Ne biramo
svoje korijene, već biramo – jednom kad smo ih asimilirali
– hoćemo li ih prihvatiti ili odbiti, biramo odvojiti se od

Babylon.indd 38-39 15.11.2005 15:55:06

 40 Babilonska vrtoglavica
jednih da bismo se vezali s drugima, osloniti se ovdje kako
bismo pohitili drugdje. I, što je sâm individualizam ako ne
tradicija odbijanja tradicije, dakle, jedna povijest, dubina
koju treba naučiti?
Riječ kozmopolit obično shvaćamo u prostornom i ek-
stenzivnom značenju termina; zašto je ne bismo shvatili
također u vremenskom smislu kao razgovor koji vodimo s
velikim pokojnicima, tvoreći s njima ono idealno, pokretno
društvo, što je republika duha? Ako je istina da u prošlosti
nikada nismo na svome mjestu i da su protekla stoljeća strani
kontinent, od velike je važnosti da uskrsnemo naše mrtve
“koji su možda i dalje živi”28 (Dostojevski) kako bismo u
kontaktu s njima crpili snagu, natopili novom krvlju mauzolej
kulture. U tom smislu, proučavati svoje klasike, čitati ih,
promišljati ih, izvor je istine i autentičnosti za razumijevanje
drugih tradicija. Da parafraziramo Malebranchea, neumorno
propitivanje prošlosti pobožnost je modernih ljudi, upravo
stoga što se prošlost više ne podrazumijeva sama po sebi.
Dijalog s nekadašnjim vremenom oslobađa nas njegove težine
jednako kao i diktature sadašnjosti, te nam priređuje zone
predaha, lijepe bjegove.
Jednako kao obveza otvorenosti, postoji obveza ustraj-
nosti sa samim sobom. Ja sam, dakle, tim više sposoban za
kozmopolitizam što sam upisan u jednu pojedinačnu zemlju
28 Braća Karamazovi, Gallimard, Folio, svezak I., str. 325.
Babylon.indd 40-41
Pascal Bruckner 41
i jezik, koji će biti moje odskočne daske za susret s drugim29.
Bez materinjeg idioma, poznatog krajolika, bez tradicije koja
“obavija sve što je prolazno” (Hegel) i povezuje me s drugima,
mogao bih se po volji zaljubiti u koju god religiju ili običaj,
da bih se kasnije otrgnuo od svih zato što mi ne bi bilo stalo
ni do jedne (bio bih tek kameleon). Treba, dakle, zagovarati
kritičku privrženost vlastitoj naciji koja ne odbacuje niti
sposobnost propitivanja, niti sposobnost ljubavi; uz jednu bez
druge pali bismo u isključivo preferiranje ili beskorisnu osudu:
“Kada bi mi kršćanin došao reći kako se – oduševljen čitanjem
Bhagavadgite – želi preobratiti na hinduizam, odgovorio bih
mu: Biblija vam može ponuditi onoliko kao i Gita. Ali vi niste
uistinu pokušali otkriti je. Učinite taj napor i budite u punom
smislu kršćanin” (Gandhi). Izliti se u kalup nekog drugog
svijeta, vidjeti se očima drugoga, može također predstavljati
zaobilazni put vraćanja sebi; koliko je znanstvenika obraćenih
na Europu i kršćansku vjeru njihovim odlaskom u zemlju
islama (Massignon na primjer)? Koliko posrednika između
Istoka i Zapada koji su radom čitavoga jednog života platili
svoje uranjanje u strano čovječanstvo do te mjere da su postali
29 Alain Mangin piše o posljednjim godinama Stefana Zweiga, izbjeglog
u Brazil po dolasku Hitlera na vlast, ove vrlo lijepe retke: “Zweig
će umrijeti stoga što je izgubio svoju domovinu. Upravo u tome je
paradoks: otkrio je da je kozmopolitizam, taj krajnji rafinman, luksuz
društava vrlo sigurnih u sebe. Taj se luksuz održava tek oslonjen na
dobro poznat i memorijalan univerzum, na domovinu ili barem zem-
lju-majku. To i nije važno: kako se nijedna od ove dvije instance ne
preklapa s nacionalizmom, koji podrazumijeva zatvorenost i njegov
korelat – isključenje, Zweig otkriva da je apatrid u Londonu (para-
doks od strane čovjeka za kojega je cijela Europa bila njegov dom),
otkriva da je apatrid nakon što je napustio Austriju.” Stefan Zweig, Le
Brésil, terre d’avenir, Aube, 1992.
15.11.2005 15:55:06
 42 Babilonska vrtoglavica
sinovi dvostruke kulture sa svim opasnostima i divotama koje
takav postupak podrazumijeva30? Ne poznavati danas vlastitu
povijest put je koji nas vodi direktno u nepoznavanje povijesti
drugih naroda. (U našem vremenu amnezije i nepismenosti,
posjedovati barem jednu kulturnu tradiciju predstavlja pravi
podvig za većinu ljudi!) Kako bi Francuz, Nijemac, Englez
mogli razumjeti išta od struja islama, metafizičkih kompleksa
Azije, ako najprije nisu upoznali vlastito religijsko naslijeđe,
pa makar bili i nevjernici?
Nema razloga da se sramimo svoje ukorijenjenosti koja
je faktor oslobađanja jednako kao i osebujnosti, i svaka
povučenost nije malodušna, koja može također biti sinonim za
promišljanje, produbljivanje. Nije svaka granica koja osigurava
narodu očuvanje njegova integriteta, njegova kulturnog
i jezičnog blaga arhaična. Protivno preraširenom klišeju,
nije sakralizacija granica, već naprotiv, njihova je nejasnost
bila prava nesreća za narode, naročito one Istočne Europe,
bacane kroz ratove i invazije iz jedne uprave u drugu. Velika
privlačnost granica, jednom kad su priznate i zajamčene,
leži u tome što ih je moguće prelaziti, igrati se na njihovim
rubovima, praksa daleko zanosnija od njihova jednostavna
ukidanja. Samo osvajači sanjaju o tome da izbrišu granice,
naročito one tuđe! Zašto Nabokovu, koji je izabrao pisati
na engleskom i ruskom, ne bismo suprotstavili strategiju
jednog Rolanda Barthesa koji je odbijao učiti strani jezik iz
bojazni da će biti kontaminiran u svome književnom radu?
30 “Ludost je bliska, tako vjerujem, svakom čovjeku koji može simultano
vidjeti svijet kroz koprene dva običaja, dva obrazovanja, dvije sred-
ine”, T. E. Lawrence, Sedam stupova mudrosti.
Babylon.indd 42-43
Pascal Bruckner 43
Svaki se život duha uzdiže također nad zaboravom, nad
namjernim ignoriranjem drugih duhovnih mogućnosti31.
Tko želi sve probati, uzdići svoju ličnost do razmjera uni-
verzuma, ništa ne izabrati kako ništa ne bi žrtvovao, osuđuje
se na razapetost i konačno na sterilnost. Potrebno je stoga
revalorizirati nelagodu, smetnju, pretvaranje, tisuću trikova
kojima se neka kultura štiti od nadiruće indiskrecije. Ne
potječe li također jedinstvena ljepota Europe od načina na
koji je ona na uskoj površini urezala toliko različitih načina
života, krhkih jednako kao i jedinstvenih? Treba li njih u
ime univerzalnoga proglasiti zastarjelima, demodiranima?
Trebamo li a priori prezirati sitne pripadnosti i solidarnosti,
ismijavati lokalne običaje i navike32? Zašto se uzvišeno ne
bi moglo inkarnirati u neznatnome, zašto bi malo nužno
bilo oslabljena, deficitarna verzija alteriteta, zašto ne bismo,
uz veliko prostranstvo, veličali privlačnost malih društava,
ljepotu uporišnih točaka, jezike i regionalne dijalekte, pravila
ponašanja za stolom, gastronomske rituale, što su sve izrazi
ljudskog bogatstva33? “Treba li oponašati ono što postoji
31 Vidjeti Lévi-Straussa: “Ako među ljudskim društvima postoji određen
optimum raznolikosti, […] moramo priznati da ta raznolikost velikim
dijelom potječe od želje svake kulture da se suprotstavi onima koje je
okružuju, da se razlikuje od njih, ukratko, da bude svoja; one se ne
ignoriraju, po potrebi posuđuju jedna od druge, ali da ne bi nestale,
potrebno je da se po drugim pitanjima među njima održi određena
propusnost.” Le Regard éloigné, Plon, str. 15.
32 Vezano za ovu temu, korisno je uputiti na broj 5 Europskog glasnika
(Gallimard 1991.), posvećen obrani malih nacija.
33 Ponovno Lévi-Strauss: “Stvarna sloboda je ona dugih navika, prefer-
encija, jednom riječju, običajâ, to jest – iskustvo Francuske iza 1789.
to dokazuje – jedan oblik slobode protiv čega ustaju sve teorijske ideje
koje proglašujemo racionalnima”, op. cit., str. 380.
15.11.2005 15:55:06
 44 Babilonska vrtoglavica
svuda drugdje ili slaviti ono što ne postoji nigdje drugdje34?”
I, ne sastoji li se europski pothvat – vjerojatno utopijski
– u tome da se jedinstvo utemelji na množini kako bi se
malim zajednicama omogućilo da se dodiruju u svom žaru
i zračenju, a da ne krenu putevima prezira, imperijalizma
ili pustog imitiranja? Ukratko, nije li vrijeme da ojačamo
federativnu ambiciju poštivanjem i ljubavlju prema lokalnim
partikularizmima? Europa onakva kakvom ona zamišlja
samu sebe: unija bez prinude, procvat najmanjeg entiteta
u okviru najveće sile. (Idealno, Europa bi bila pozvana
postati prvo Demokratsko carstvo, jedina alternativa dvjema
bezizglednim pozicijama: klasičnoj imperijalističkoj opresiji
i tribalizmu. Nema, dakle, nikakve potrebe da malu naciju
suprotstavimo multikulturalnim državama kao jedan model
drugome, budući da bi Europa trebala biti mjesto gdje jedan
i drugi model žive zajedno uz uvjet da se pridržavaju istih
konstitucionalnih i pluralističkih pravila. Po prvi puta jedno
bi carstvo bilo garancija da će mali krajevi preživjeti a ne
izvjesnost njihova nestanka.)
Čak je i Mitteleuropu strukturirao jedan lingua franca
– njemački – i pripadajući geografski prostor: “Osjećam se”,
kaže na primjer George Steiner, “kao europski Židov koji se
koleba u četverokutu koji definiraju Lenjingrad i Odessa s
jedne strane, Pariz i Milano s druge strane, Frankfurt s Pra-
gom i Bečom kao centar. To je velika domovina Benjamina,
Adorna, Ernsta Blocha, Freuda i Lukácsa. Duhovna nacija,
34 Benoît Duteurtre, Libération, “Rebonds”, 6. ožujka 1992.
Babylon.indd 44-45
Pascal Bruckner 45
unutarnji svijet.”35 I, kada mađarski dramaturg Ödön von
Horvath (umro u Parizu 1938.) piše: “Pitate li me koja je
moja rodna zemlja, odgovaram: rođen sam u Rijeci, odrastao
u Beogradu, Budimpešti, Požunu, Beču i Münchenu i imam
mađarsku putovnicu; ali nemam matičnu zemlju. Ja sam
posve tipična mješavina stare Austro-Ugarske: istovremeno
Mađar, Hrvat, Nijemac i Čeh; moja je zemlja Mađarska, moj
materinji jezik njemački”, on ne vidi sebe kao globtrotera,
transkontinentalnog pelivana, on proširuje svoj identitet,
izvan nacionalnog okvira, prema granicama Austro-Ugarskog
Carstva; jednom riječju, definira se civilizacijskim mode-
lom jedne određene regije u određenom trenutku povijesti.
Usprkos svojim ambivalentnostima, Mitteleuropa je znala
nenadmašnom vještinom pomiriti čarolije iskorijenjenosti s
procvatom manjinskih kultura unutar federalističke cjeline
koja je oblikovala određeni stil zajedničkog življenja. Otuda
intelektualni bedem koji je znala suprotstaviti komunističkoj
tiraniji, otuda nostalgija koju još i danas budi kod mnogih
kao protuotrov i za etničku histeriju i za njemačku hege-
moniju36.
35 George Steiner-Ramin Jahanbegloo, Entretiens, op. cit., str. 54-55.
36 O Središnjoj Europi čitat ćemo, razumije se, Françoisa Fejtöa, Requiem
pour un Empire défunt, Histoire de la destruction de l’Autriche-Hongrie,
Lieu Commun, 1988., Jacquesa Le Ridera, Modernité viennoise et cri-
ses de l’identité, PUF, 1990., kao i članak Pierrea Behara, “L’Autriche-
Hongrie, une idée d’avenir”, u: Commentaires, n° 53, proljeće 1991.
Općenitije o srednjoeuropskom duhu, povrh djela Milana Kundere,
čitat ćemo knjigu Guya Scarpette, L’Impureté, Grasset, 1985.
15.11.2005 15:55:06
 46 Babilonska vrtoglavica
Nacija plus pravo
Uz rijetke iznimke, tradicionalna društva bila su zatvorena;
bez pukotina, bez procijepa kroz koje se provlačila sumnja;
vanjski je svijet uvijek poprimao obličje prijetnje, hereze ili
zla. Svako društvo, uvjereno da utjelovljuje ljudsku izvrsnost,
odbacivalo je ostala društva u barbarstvo ili animalnost. Takva
uobraženost više nije moguća. Množina ljudi koji žive jedni
pored drugih zabranjuje nam da živimo na svojoj rodnoj zemlji
kao na obećanoj zemlji gdje bi objava bila utvrđena jednom
zauvijek. Uistinu smo izgubili nacionalnu nevinost, i nijedna
od tradicija koje nam pripadaju ne može više težiti jednoj i
jedinstvenoj istini. Identitet je uvijek mobilan, nečist u svijetu
koji je i sâm razdijeljen između više središta, i nijedna sila,
čak ni ona najjača, nije sveukupnost ili nije sve. Postoji, bez
ikakve sumnje, glupost malih zemalja zahvaćenih “bijedom
njihovih teritorijalnih sporova” (Istvan Bibo37), njihovim
37 Istvan Bibo, Misère des petits E´tats d’Europe de l’Est, novo izdanje
Albin Michel, 1993., str. 167 i naredne.
Babylon.indd 46-47
Pascal Bruckner 47
smiješnim lingvističkim prepirkama, njihovim šovinizmima,
njihovom megalomanijom identiteta. Istina je, s druge strane,
da na odvratnost određenog etničkog nacionalizma, onakvog
koji u naše dane trijumfira u Alžiru i Srbiji, više nije potrebno
ukazivati te da su separatistički virusi, generatori čitavog
oblaka mikrodržava, problematični do krajnjih granica.
Moguće je, napokon, da je narod propadljiva realnost, i
da će postnacionalni identitet oblikovati lice čovječanstva
sutrašnjice.
U svakom slučaju, ostaje činjenica da su zasada – i za nas
na Zapadu koji se nalazimo u intervalu između država koje
su izgubile dio svojih prerogativa i političke Europe koja još
ne postoji – još uvijek nacije te preko kojih ostvarujemo svoju
kolektivnu slobodu i preko kojih se osjećamo građanima, to
jest sudionicima u vlasti. Zato što čuva i prenosi sjećanje, ma-
gnetizira strasti i gorljivosti, zato što – napokon – čini idealni
okvir u kome kolektiv može imati utjecaja na svoju sudbinu,
nacija ostaje neophodna, ako ne i nenadmašna. Nikada niste
građanin svijeta, nego uvijek građanin države koja štiti vaša
prava i propisuje vaše dužnosti, i nema ništa bedastije od same
ideje o “zemaljskom građanstvu”! (U odnosu na Marsovce,
stanovnike Mjeseca, nevjerojatne stanovnike neke druge
galaksije?) Upravo u ime ovog načela Hanna Arendt je po-
državala postojanje države Izrael, odnosno domovine u kojoj
bi Židovi pobjegli od statusa izbjeglica i prognanika, kako bi
konačno uživali u “pravu da imaju prava”, koje je povlastica
15.11.2005 15:55:06
 48 Babilonska vrtoglavica
građanina38. To je, dakle, nacija: ona osobita cjelina preko
koje dolazim do univerzalnoga, ugovor između pojedinaca
u okviru općeg duha, koji je naslijeđe tradicije zajedničkog
života39. Brutalno je razvodniti u širem okruženju, to ne znači
pružiti svjetsko, to znači poticati sve lokalne, regionalne i
plemenske regresije. (Otuda ona dijalektika satelita i domaćeg
tla koja upravlja našim razmjenama s drugim zemljama,
budući da se s opijenošću dolaska do planetarne dimenzije
miješa bojazan da ćemo nestati u beskraju.) I, kada se nacije
odluče ujediniti – kao u Europi Europske Zajednice – one
ipak suvereno pristaju na ustupanje dijela ili čitave svoje
suverenosti. U očekivanju drugih federalnih ili konfederalnih
oblika vladavine, najbolje čemu se možemo nadati u ovome
području – i, upravo to je čudo francusko-njemačke pomirbe
od 1945. naovamo – to su pravila mirnog suživota između
država. Ne tražimo od naroda da se vole ili da se strastveno
stope jedni s drugima, ne tražimo od kolektiva da aktivno
surađuju na vlastitom nestanku. Europljani, iscrpljeni svojim
podjelama i stoljetnim zlopamćenjima, više se ne mrze, ali
i dalje se ne vole. Pogledajte kako u nekim engleskim ili
njemačkim tiskovinama bjesni snažna frankofobija. Što se,
pak, germanofobije u Francuskoj tiče, ona je nažalost od svih
stvari na svijetu ona oko koje se najviše slažu svi tabori bez
iznimke. Jedino će možda vrijeme, sistematičan poliglotizam i
38 Hanna Arendt, L’Impérialisme, Fayard, str. 281.
39 Pogledat ćemo na tu temu lijep članak Blandine Barret-Kriegel u
dosjeu posvećenom naciji i nacionalizmima u: La Règle du jeu, n° 3,
siječanj 1991., str. 211.
Babylon.indd 48-49
Pascal Bruckner 49
putovanja stati nakon nekog vremena na kraj ovim mržnjama
i animozitetima. Upitno je, ipak, hoće li oni ikada nestati.
Europa, to je najprije obećanje sa strane sila koje je sa-
činjavaju da svoje sporove više neće rješavati oružjem, to je
prednost koju se daje oprostu pred osvetom, pomirbi pred
razdorom, sjećanju pred mitom, raspravi pred bitkama. Pravo
barbarstvo, u tom smislu, nije zatvorenost ili autarkija, to je
pribjegavanje ratu. Već je pravo čudo što zemlje mogu bez
sukoba živjeti jedna pored druge, trgovati, komunicirati.
Konačno, postoji jedna temeljna opozicija, i ona je najprije
politička: ona razdvaja demokratske države, kojima je stalo do
jednakog dostojanstva svake osobe i koje zakonom i ustavnim
garancijama ublažavaju nacionalnu isključivost, od autoritar-
nih ili totalitarnih država koje protjeruju ili ugnjetavaju svoje
manjine, bore se za etničku, kulturnu ili rasnu homogenost,
te čovječanstvo dijele na inferiorne i superiorne vrste. Iznad
prava narodâ na samoodređenje prava su čovjeka. Da svim
razlikama pod uvjetom da se podlože univerzalnosti načela
i normi te da se ne pozivaju na svoju legitimnost kako bi
sabotirale sam pojam ljudskoga roda; da romantizmu malih
društava, ali pod jurisdikcijom Prosvjetiteljstva; da svim
nacijama, ali pod okriljem potencijalno nadnacionalne Europe
kao prostora razuma, mira i sigurnosti.
15.11.2005 15:55:06
 50 Babilonska vrtoglavica
Budimo porozni
U bivšem Sovjetskom Savezu, učenje ruskog jezika bilo je
obavezno od najnižih razreda za svu djecu, bili oni Poljaci,
Česi, Armenci ili Turkmeni. Ova mjera nije bila doživljena
kao obogaćenje, već kao povreda slobode. Potrebno je, stoga,
razlikovati kozmopolitizam izabran od strane slobodnih
krajeva od kozmopolitizma nametnutog potčinjenim kraje-
vima u okviru nekog carstva ili federacije40. Zar ne vidimo
kako je u nekim slučajevima razdvajanje naroda u zavadi
bolje rješenje od njihova prisilnog amalgama, i da stanovit
40 Milan Kundera vrlo dobro kaže: “Svi pokreti koji teže nacionalnoj
emancipaciji sadrže autocentričnu sastavnicu (povlačenje u sebe,
slavljenje korijena itd.), ali također vrlo značajnu kozmopolitsku sas-
tavnicu (želja da se ostvari izravni kontakt sa svijetom, da se raspolaže
pravom da se tuđi utjecaji trpe prema vlastitom izboru i da se može
na njih utjecati).” La Règle du jeu, op. cit., str. 232. Jesmo li dovoljno
razmotrili ovaj paradoks? Da je Milan Kundera – hvalitelj kozmopoli-
tizma – također branitelj malih nacija, koje žele biti subjekt a ne više
objekt svoje povijesti.
Babylon.indd 50-51
Pascal Bruckner 51
internacionalizam utemeljen na fiktivnom prijateljstvu izme-
đu zajednica može dovesti do najgorih napetosti (i, dakle,
naglasiti balkanizaciju koju je želio spriječiti)? Koliko god
dobronamjeran bio, slogan “Udruživanje ili barbarstvo” ostaje
anđeoski u svojoj osnovi i shematski u svojoj formulaciji.
Čuvajmo se fetišizma unije radi unije, to je bio alibi svih
osvajača gladnih teritorija. Unija je bolja od razdora samo ako
koristi koje ona donosi nadilaze prednosti izolacije; usto, ovaj
savez pretpostavlja demokraciju i punu suglasnost prisutnih
strana, ravnotežu snaga a ne prevlast jedne nad drugom, oprez
tijekom integracije, to jest približavanje sitnim koracima, i
naročito, mogućnost razvoda, kao u svakom odraslom braku.
Prisilni brak, ostvaren bez pristanka supružnika, gori je od
celibata: više vrijedi zbirka samoća od zatvora naroda. Europi
ne nedostaje “udruživanje”, njoj nedostaje duhovne snage i
volje da države Središnje i Istočne Europe oslobodi njihovih
etničkih tropizama, njihovih osvetničkih misli i, naročito,
apetitâ velikog ruskog brata. Zašto su Slovenija, Hrvatska,
Bosna, Makedonija napustile “Srboslaviju”? Ne zato da bi se
povukle u sebe, već da uđu u Zajednicu, da udišu napokon
zrak velikog prostranstva. A što je učinila Europa? Zalupila
im vrata pred nosom, sva obuzeta prezirom prema ovim
populacijama bez strateškog ili ekonomskog interesa. Jer
idoliziranje množine, okupljanja, multinacionalnoga, jest
fasada iza koje se krije daleko bjednija realnost: za sada,
Zapadna Europa je tek klub bogataša, kojima je više stalo
do reda nego do pravde, i koji bi – na užas ovih nedavno
15.11.2005 15:55:06
 52 Babilonska vrtoglavica
emancipiranih naroda – željeli vratiti te narode natrag u
moskovsko ili srpsko krilo, ponovno ih baciti u potčinjenost
samo da ih ostave na miru.
Pred dvostrukim dogmatizmom otvorenoga i zatvorenoga,
prednost ćemo, dakle, dati poroznosti: budući da stanje
svijeta ne dopušta nijednom društvu da se na dulje vrijeme
povuče u sebe, budimo porozni, nađimo pravi razmak između
zatvorenosti i radoznalosti koji bi omogućio stvaralačke
sudare, predivne disonance. Jedini način da izbjegnemo
dvostruku zamku šovinističke zaraze i raspadanja možda je
da pokažemo paradoksalni patriotizam: patriotizam koji traži
od nas da svoje odricanje od vlastite zemlje ne pretvorimo
u cijenu naše ljubavi prema Europi; patriotizam koji od
svakoga od nas zahtijeva i privrženost onome najboljemu
što postoji u prošlosti i uzimanje u obzir najzanimljivijih
stranih doprinosa. Patriotizam, napokon, krajnje odmjerene
skromnosti koji bi priznavao relativnu važnost svake zemlje,
a da ne upada u poniznost ili potpunu podložnost.
Radije nego da djevičansku i nevinu Europu suprotstavimo
starim domovinama koje su preopterećene zločinima, moramo
ih promišljati u smislu napetosti, skupu antinomija: neka
kozmopolitizam ispravi uskoću nacionalnog osjećaja a da
ne ukine ono što u ovom potonjem daje život vrijednostima
i svjedoči o neophodnim lokalnim specifičnostima, neka
on bude protuvatra lijenostima domaćeg ognjišta. Jednako
kao što su dobri patriotizmi samo oni civilizirani, to jest,
istovremeno prihvaćeni i suzdržani, dobar kozmopolitizam
Babylon.indd 52-53
Pascal Bruckner 53
je samo onaj inkarnirani, koji izbjegava slučajnosti vrludanja,
privlačnosti eklekticizma. Ostavimo radikalne alternative
ili lake pomirbe: spojiti figure tradicije i moderniteta, bo-
ravka i bijega, nomada i sjedilačkog čovjeka, doživjeti čari
nekoliko obrazovanja, to se može izvesti samo u konfliktu,
boli, razdirućim dvojbama. Jer najvažnije je da svatko za
sebe “pripitomi svoju shizofreniju”41 (Daryush Shayegan),
da može postati drugačiji nego što jest, i dalje ostajući svoj,
jer najvažnije je da udaljenost među kulturama ne spriječi
odnos, kao i da odnos ne uništi udaljenost. Kako bi svako
udaljeno tlo jednog dana imalo za nas toplinu rodnoga
tla. Najvažnije je, dakle, zagovarati maglovitu pripadnost,
nejasan identitet: ovaj potonji je tendencija, a ne nepromje-
njiva esencija; želimo li ga previše ograničiti, pretvaramo
ga u okove koji koče želje za promjenom. On nije ograda,
već polazna točka koja omogućava da zamislimo nastavak
prošlosti, da je preoblikujemo. Jednom riječju, on nikad nije
dân poput lijepog zrelog ploda koji bi bilo dovoljno prenositi
iz generacije u generaciju, potrebno ga je graditi, obnavljati.
Nema nacionalne fatalnosti, fatalnosti kolektivnog sjećanja, i
kultura se, osim ako nije grob vlastite veličine, mora također
znati osloboditi svoje baštine, raskinuti s običajima i ponekad
41 Daryush Shayegan, Sous les ciels du monde, razgovori s Raminom
Jahanbegloom, Félin, 1992., str. 265. Iranski filozof i sanskrtolog,
Daryush Shayegan – koji vlada znanjem osam ili devet jezika – pravi
je primjer “romantizma apatrida” (Cioran) karakterističnog za naše
doba. On je danas taj koji je najbolje promislio vezu između Istoka i
Zapada i koji je najbolje raščlanio “hemiplegije duha” koje pogađaju
velik broj intelektualaca trećeg svijeta.
15.11.2005 15:55:06
 54 Babilonska vrtoglavica Pascal Bruckner 55

ih čak oskvrnuti da bi se obnovila, ona u sebi mora čuvati

naslijeđe kompozitne loze predaka, biti rat sa samom sobom
koji bi omogućio mnoštvu tradicija da se sučele i da vode
dijalog a da ne unište jedna drugu. Nema vjernosti prema
samome sebi koja ne pretpostavlja izdaju, nema nestalnosti
koja nije konačno viši stupanj vjernosti. (Na isti način, nijedan
narod nije isključiv vlasnik nekog jezika, uvijek ga mogu
skrenuti neki drugi glasovi koji su došli sa strane i koji će
– mijenjajući ga – također znati obogatiti ga.)
Koliko god bila fluidna, koliko god ekstrovertirana, našim
će društvima uvijek biti potrebne ove “velike kozmopolit-
ske duše” (Rousseau), ti ljudi-mostovi koji otvaraju zone
osluškivanja i ljubavi među svjetovima, odbacuju egoizme,
potiču razmjene. Ali, degradiran na ideologiju, kozmopolitski
duh upada u razvodnjen i trivijalni ersatz. Nije kulturni
mutant svatko kome se prohtije, za to je potrebna ustrajnost,
hrabrost i možda trunčica ludosti koja živi u svim velikim
medijatorima. Ostati vjeran uspomeni na njih, to znači odbiti
da se ispod njihovih imena stave ljudski izrodi. Nemojmo
izigravati te visoke figure. Zadovoljimo se time da budemo
demokrati: u ova vremena iznova rođenog barbarstva, to i
nije tako loše.

Babylon.indd 54-55 15.11.2005 15:55:06

 Nakladnik
ALGORITAM d.o.o.
Zagreb, Harambašićeva 19

Za nakladnika
Branko Šoštarić

Glavni urednik
Neven Antičević

Grafički urednik
Davor Horvat

Korektura
Zora Radić

Obrada i prijelom
Algoritam DTP

Tisak: Zagraf ZT

CIP – Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb
UDK 82.0-3
ECO, Umberto
Šest šetnji pripovjednim šumama / Umberto
Eco; [preveo Tomislav Brlek]. – 1. izd. – Zagreb :
Algoritam, 2005.
Prijevod djela: Six Walks in the
Fictional Woods. – Kazalo.
ISBN 953-220-360-5
I. Nerval, Gerard de – “Sylvie”
II. Fikcija – Književna teorija
III. Pripovijedanje – Teorija
451103075

ISBN 953-220-360-5

Babylon.indd 56 15.11.2005 15:55:06