BRANISLAV GLUMAC/PASJI PRAZNIK

Trebao bih prokleti dan kada sam ponovno ugledao Slipa; i veče koje ga je ponovno izbacilo iz svog
mliječnog trbuha, kao ribu čemericu, na sprud moga već pomalo smirenog življenja — trebao bih
prokleti. To kažem s izvjesnom slašću usnulog čovjeka kome se moralo baš to dogoditi: da sretne
Slipa. Ponovno mi je zatrovao život koji sam bio vješto prekrio starom travom i s kojim sam se bio
definitivno nagodio. Kakva kasna slast: nagoditi se s vlastitim životom! Bila je to zapravo moja
smrt, ta nagodba, dakle: ja sam već bio mrtav čovjek kada sam ponovno sreo Slipa i susret s njim
bio je sre-taj jednog živog mrtvaca (na sluzavoj kožici banane) i jednog živog ukletnika koji se
pojavljivao uvijek iznenada, iz gastritičnog ždrijela noći, baš u vrijeme kad je čovjeku, meni,
postalo već sasvim, sasvim dobro. Na dnu svoga groba. Kako se to pojavio Slip?
Veče je u prosincu, kraj je godine i ljudi su na ulicama; veče je mliječno, a ljudi su pobjesnjeli od
neke davno zamrle dobrote. Tu otkopanu, pobje-šnjelu, dobrotu zapažao sam samo na prijelazima iz
godine u godinu. Ljudi su tada zaista bivali bijesni od dobrote: zasvirala je u njima neka rasušena
harfa, oglasio se u njima neki zemaljski glas velikog mrava kome je postalo dosadno stalno živjeti u
namrštenoj koži. Primijetio sam tu dobrotu i o nekim važnijim, javnim datumima. Ljudi kao da tada
počinju u nešto vjerovati, kao da su otkrili tunele prema budućnosti, pa im lica postaju blaga,
svečana, pobjednička. Kao rasni skitač ja to dobro znam: sav svoj život proveo sam među ljudima,
na ulicama, s njuškom zarivenom u slatki pelud skitnje. (Pelud je gore bio sladak a u sredini grk.)
Kazah već: veče je u prosincu. Nalegnut sam na hladni mramorni stup zgradurine u Ilici. Preko puta
uspinjače. Dobro mi je tako, jer ležim prazan na postelji svoga groba. Ne želim mijenjati poredak
stvari u svijetu; živim u nekoj izoliranoj točki a ipak usred samog svijeta. Izdresirao sam se tako
vješto da me ljudi uopće ne zamjećuju. A to je baš ono: biti usred svijeta potpuno zatajen, netko
drugi. Godine i godine sam tako prostajao uz taj hladni mramorni stup i upirao upitno poglede
prema gore, prema uspinjači. Uspinjača je za me postala simbol, metafora: sanduk koji klizi po
izlizanim tračnicama vremena i prevozi ljude iz jedne tame u drugu: iz raja u podzemlje, i obratno.
A novi Sizif sjedi tamo gore, na vrhu, u onoj škatuljici: mozak mu je u kažiprstu kojim pritišće
metalno dugme, u očima mu cvjeta kronični konjunktivitis i stalno bi htio izrigati cijelo
čovječanstvo.
Šćućurio sam se tako uza zid i gledao prema gore. Teško se što moglo vidjeti kroz vunicu tjeskobne
magle, ali se zato jasno čuo cvil sinja: onih gore i ovih tu dolje, tramvajskih. Taj tanki cvil kao da je
skinut žiletom. S onu drugu stranu stupa nalazila se prodavaonica cipela. Ljudi su se zaustavljali
pred izlogom, osobito žene. čule su se rečenice: »Kljun im je dobar, ne sviđaju mi se, petica je
previsoka, koža im je zgužvana.« No cipele su dobro išle, oduvijek; ni kuga ni glad nikad im nisu
mogle nauditi, naprotiv, pošasti su im bile saveznik. U daljini, netko je zapucao: navještaj praznika,
nekog važnog događaja. A možda se radilo i o nečem nebezazlenom: metak ne kazuje svrhu. Prošao
je čovječuljak s tranzistorom u ruci: taj čovječuljak svako je veče prolazio ovuda s tranzistorom u
ruci. To je bila njegova stalna staza na putu prema smrti. Imao je oči starog olinjalog cucka,
vjerojatno kao i ja, pa bi umah, čim bi me ugledao odvraćao s nekim naročitim gnušanjem pogled s
mene: bio sam njegovo ogledalo, sjena, što li. A to je bilo moje jedino pravo poznanstvo tijekom
posljednjih godina, i stoga me je po-nižavao takav njegov stav spram mene. Konačno, mi smo se na
neki potkožni, tužni način, našli i razumjeli, nas dvojica, ostarjelih izlinjalih pasa. Možda je on želio
biti jedini stari pas u gradu? Taj čovječuljak strasno se bavio narodnom glazbom: neprestano je
treštala iz one kutijice. Nervirao je mnoge prolaznike i građanine ovoga grada, no to mu izgleda
bijaše kob, sudba. I godilo mu je to. Kad bi mu neki građanin nešto dobacio, on bi pojačao glazbu.
Bio je tada ličnost. A svijet je za njega bio ogromno uho u koje je trebalo uliti što više tonova.
7
Jednom sam bio pošao za njim: htio sam vidjeti gdje to završava njegov svijet, ili bolje — gdje
započinje. Išao sam dugo za njim, a on je izlazio iz ulice u ulicu. Osjetio je da ga slijedim,
progonim, sigurno je osjetio, pa me je vukao za nos. Mijenjao je stalno tempo hoda, baš kao
progonjeni. Bila je to zapravo čista farsa. Osjetivši me kao svrab na svojim leđima, znao bi katkad
zastati i malo postajati na vršcima prstiju, kao da je na pozornici, u nekoj lirskoj baletskoj sceni. To
je meni bilo namijenjeno. I tako me je bio ponovno, vodeći me na uzici svog obrambenog instinkta,
a da ja nisam ni primijetio, doveo do onog mog stupa. I kao da sam mu čuo glas: »Stari psu, ovo je
tvoje mjesto, tvoja psetar-nica, nitko ti je ne dira i drži je; svatko neka svoju kost glođe!« Glas mu
je bio metalan, pun strugotina, stare hrane, i bazdio je po lošim pićima. Takvim sam zamišljao
njegov glas, jer ga nikada nisam čuo govoriti. Glas čovječuljka s tranzistorom, glas starog cucka
koji je stalno izbacivao desno rame u kojem je imao smještenu minijaturnu električnu centralu.
Sada je prolazio pored mene. Dobacio mi je sasvim pitom pogled. Nas dvojica nismo imali nikoga u
ovom gradu: imali smo — ja svoj stup, svoju hladnu mramornu psetarnicu, a on svoj tranzistor,
samo s tom razlikom što ja svoj stup nisam mogao nositi na leđima. često sam znao pomisliti: kakav
bi bio praznik koji bismo praznikovali nas dvojica? Pasji praznik.
»Crni!«
8
•i
Liznuo me je crveni jezik sablasti. Glas je došao-iz neke mračne, naježene daljine. Bio je to tako
tuđi i tako dobro znan glas istovremeno; hladan i pec-kav liznuo mi je bubnjić a onda se zmijasto
sklup-čao u membrani preko koje je prešao trenutačni ubod miline.
»Ej, Crni!«
Sablast je sad bila posve blizu. Dahtala je. Osjećao sam joj vreli dah, tu negdje pokraj moga lica, ali
ja je jednostavno, nekim golim osuđeničkim refleksom, nisam htio prihvatiti. Nisam je smio
prihvatiti.
»Stari... štakore! Pozdravljam te u ime vječnosti, ja, Slip, tvoj stari znanac i frend iz prošlosti i
budućnosti.«
Zavukao sam se za drugu stranu stupa. Stisnuo-sam se uza samu ivicu. Stanjio sam se. Nisam ga
želio vidjeti. Nisam htio Slipa koji se pojavljivao uvijek onda kad bi mi uspijevalo uspavati vlastiti
život, kad bi mi uspijevalo dovesti taj život u ravnotežu koja ništa nije ni tražila ni obećavala. To je
bila ravnoteža bez perspektive, savršena ravnoteža u obliku velike prazne točke. Slip je bio jedini
čovjek koji se mirno mogao, kao uljez, uvući u tu točku i izbaciti je iz te savršene ravnoteže. Nije
mu to bilo prvi put; bio je umjetnik u razaranju poslije kojeg bi uvijek nestajao u katranastoj
maternici svijeta. Nije ga godinama znalo biti u gradu, a onda bi iznenada izronio, kao ronac, iz
katranaste maternice svijeta donoseći uvijek sa sobom neku novu bolest, neku novu porugu i
bjesnoću. Slip je bio moj križ koji sam morao s vremena na vrijeme uprtiti na svoja pleća, a to s
vremena na vrijeme traje od kako znam za Slipa; objesio se na me tamo još u dječačkim godinama,
a potom sam ga morao pronositi kroz vrijeme kao najmračniju vlastitu kušnju. Osjećao sam se
mnogo puta raspetim na tom križu. Slip me je prvi put razorio kad mi je duša bila mekana i podatna
poput gline u koju se sve moglo utisnuti: bilo mi je tada nekih četrnaest godina, a Slip je već bio
studirao sanskrt, mirisao je po Indiji, staroj Kini i po onoj fatalnoj mirodiji: nirvani. Davao mi je da
je pijem u malim, smrtonosnim dozama. A ja sam je pio, i bio sam je stalno žedan. Slip mi je onih
dana ponavljao: »Slušaj, čovjek se mora kretati u pravcu svoje šutnje. Duboki čovjek. A ti želiš
postati takvim, mali moj, zajedno sa mnom, zar ne? U šutnji su najveće riječi i najveće istine. Put do
šutnje je krvav, i u negaciji je sveg površinskog što nas okružuje. Traži šutnju, kreni prema unutra.
Vidim glad u tvojim očima, u tvojoj duši. Zatajuj se. Traži. Pretražuj se. Kopaj po svojoj unutarnjoj
ružno-ći. Odbacuj. Plijevi. To je put prema čistoći i blaženstvu. Ugrizi sebe, lijepi mali. Ugrizi se
što jače, što bolnije ... ja sam tu da ti pomognem ... To je put do one savršene točke . . .« Nisam ga
posve razumijevao, ali teške, tamne riječi padoše u moju vlažnu i otvorenu ponutricu kao crno
sjeme. Sjeme je pustilo klicu. Tako smo krenuli ja i Slip prema šutnji. Naginjao sam se sve više
prema unutra, i okna prema van postajala su sve mutnija i mutnija. Tako sam krenuo prema
savršenoj točki koja se
vremenom širila u meni poput najmilijeg i najstrašnijeg tumora. I zaista: bilo je časaka kada sam bio
u samom njenom središtu, i tada sam se osjećao više nego savršeno. Ali to je trajalo kao bljesak
crne munje .. .
A sad malo o Slipu, crnom Slipu. Sve je u Slipo-vom životu bilo crno, čini mi se od samog početka:
njegov prvi pogled uperen u stablo svijeta bio je crn, njegov prvi smijeh bio je crn, jedak. Prva riječ.
Imao je i crnu mamu i crnog tatu kome je Evropa bila pretijesna pa je jednog lijepog dana skoknuo
(da, to je bio baš njegov izraz) u Australiju tražiti zlato. Ne znam zašto, ali meni se stalno pričinjalo
da ga vidim u klokanovoj torbi kako kljucka kikirikije. Taj crni tata, naravno, više se nikada nije
vratio, i zameo se svaki glas o njemu. Crna ptica vremena proključala ga je svojim kljunom. Tako je
crni , Slip zarana ostao bez tate, a crna mu je mama zaplovila punim jedrima prema francuskim
krevetima sjeverne Toskane. Taj dio Toskane vrvio je od malih ljupko gojaznih industrijalaca koji su
proizvodili one srebrnaste vitke čavle, mirisne šuplje sireve i cijevi pušaka za lov. Voljeli su jako
jarebice i slatke tople vaginice, udrobljeno. A crna je Slipova mamica nanjušila da je to zlatni
kanjon u koji se smjesta treba baciti jer je glavni čas kucnuo. I Slipova mamica se bacila u nj cijelim
svojim prekrasnim tijelom. Sve je to radila radi svoga medenog Slipa, tako je govorila. I ne može se
reći da je crnom Slipu išta manjkalo u životu: čaša njegovih vanjskih užitaka bila je uvijek
navršena. Crni je Slip rastao, kao
crno tele, između šupljih sireva i dvocijevki za jarebice. Svi smo iz onog našeg kvarta zavidjeli
Slipu, a on nas je jednostavno prezirao kao zelene ljigave gmizavce. Nije ni čudo što smo mu
zavidjeli, jer su Slipa pokatkad znala dovesti pred kuću duga blistava kola; bili su to automobili
uvijek sjajni, kao dezinficirani čistoćom, pa smo se mi, odbačeni dječaci našeg kvarta, znali
kriomice ogledavati na njihovim vratima. Imali smo vrlo čudne glave na tim ogledalima, nekako
izdužene i kao prelivene nekim sjajem, što nas je veselilo, jako veselilo. Ipak, meni je Slip
poklanjao izvjesnu pažnju, čak i nježnost: »lijepi, mali«, govorio bi mi nekim naročitim, drukčijim
glasom. Tu i tamo bi me vrlo nježno pomilovao po kosi, a jednom me je dugo, dugo gledao u oči.
To nikome nije činio osim meni, i ja sam se jednostavno smatrao izdvojenim iz gomile. (Tek
kasnije, mnogo kasnije, došlo je ono Slipovo zavođenje prema unutra.) Zatim Slipa dugo nije bilo u
našem gradu, mada je mamica znala tu i tamo proći u nekom blistavom autu kroz naš kvart. Uvijek
je tada iza nje ostala lebdjeti u zraku gusta pletenica parfema i jarebičjih mirisa. Svašta se tada
šaputalo o Slipu, ništa dobra: jednom da su ga ucmekali, jednom da je u ćuzi, a jednom čak da su ga
na nekom lovu u Africi (otkud u Africi!) ulovili oni smeđi jaki ljudi što klopaju ljudsko meso i da su
od crnog Slipa pravili rakiju i sapun (jer je u Africi oduvijek vladala nestašica sapuna), a od crnih
ostataka crnog Slipa razna mirisna ulja za svetkovine i blagdane. Bila je to jeziva pričica u kojoj je
bilo i nečeg vrlo
12
čudnog: to da su i oni smeđi ljudi imali nekakve svoje blagdane! To nama klincima nikako nije išlo
u glavu. Moram priznati da me pogodio prvi Slipov nestanak. Prvi put sam onda osjetio da mi netko
strani nedostaje. Slipov nestanak je bio kao neki lagani grč u mom tijelu. Lagani a ipak bolan na
svoj način. Nedostajala mi je ona mekana kretnja Slipo-ve ruke koja je tako umilno i sklisko
prolazila kroz moju kosu i preko tjemena. Tajanstveni dodir prstiju na tjemenu! Nedostajao mi je
njegov glas, med njegova glasa kojim bijaše premazana ona njegova, za me tako važna rečenica:
»Lijepi, mali.« Bile su tu još k tome i godine škrte radostima, vrijeme kada se pripucavalo na sve
strane. Kasnije, kada tog pripucavanja više nije bilo, to su razdoblje nazvali »posljednjim trenucima
rata«. Pa tako je nekako onda to i izgledalo: kao da je neka golema, smrdljiva neman otezala papke i
u smrtnom hropcu iskašljavala velike oblake pune mirisa baruta, gari i puščane pare. (Oblaci su
zaista izgledali kao plove-ća skladišta baruta.) Bilo je još znakova da ta je-žasta neman oteže papke:
najednom je nas djece bilo više na ulicama, slobodno smo počeli pretrčavati preko ceste, risati po
trotoarima komadićima crijepa kojekakve svinjarijice, a oni prvi jaki među nama, neustrašivi, ti su
se počeli vješati tramvajima na zadnjice. (A na tim tramvajima bilo je mnoštvo papirnatih zastavica
rugalica. Tandrkali su i škripali jače no ikad, no meni se činilo da i oni to čine u ime neke radosti.)
Sve manje je bilo povika na nas, a onih crnih ulaštenih čizama (što su nedje-
13
ljom u tutnju paradirale gradom) kao da je preko noći nestalo, kao da ih je pomeo neki nevidljivi,
snažni smetlar. Da bismo tu mogućnost provjerili, zavirivali smo u mračne haustore napipavajući
mjesta i udubljenja za smeće: bio je to hrapavi dodir s hladnim prljavim kantama, s vonjastim
hladnim zrakom koji nam je štipkao lice i s nekim mlohavim, jadnim šumovima u blizini naših
stopala: to vukli su se stari, izgladnjeli štakori koji više nisu imali što izgubiti. Naravno, tamo, na
tim mjestima, nikakvih čizama nije bilo, pa smo mi, mračna djeca našeg kvarta, osjetivši najednom
višak slobode kao pritisak, stali organizirati — za osvetu, za odmazdu onoj nemani što je otezala
papke — lovove na stare, izgladnjele štakore. Netko bi između nas pronašao komadić neke
zavodljive hrane, a netko bi nabavio i neku staru bateriju. Hranu smo postavljali na očišćeno mjesto,
pa bismo stali uokrug s debelim batinama i šipkama u rukama. Onaj s baterijom za jahao bi najjačeg
među nama, i tako starim štakorima davao privid nekog sasvim normalnog stubi-šnog svjetla, onog
polusvjetla koje štakori još uvijek podnose. Hrana je mamila štakore. Stari štakori prolazili su
između naših nogu bez straha; bili su to invalidi-štakori kojima više ne bi pomogla ni sva kozmetika
svijeta, na kraju svojih godina i svojih snaga. Bacali bi se na hranu ipak pohlepno i halapljivo, grizli
posljednjim atomima snage jedni druge u očajničkoj borbi da se preživi. Tada smo ih mi — kad ih
je već bilo prilično na kupu — počeli mazati po tankim bezdlačnim leđima: lupali smo po
14
njima tako strašno i krvnički da su se štakori dali u neku ledenu ciku i vrisku. Kao kad ciče malena
obijesna dječica. A kad bi i onaj posljednji mrvičak straha nestao iz nas tad bismo ih slobodno
hvatom kažiprsta i palca lovili za polomljene nogice i iglama stali im bosti oči. I mi smo u onim
»posljednjim trenucima rata« osjetili divlji nagon slobode, pa smo počeli činiti sve ono što su veliki
odrasli ljudi prestajali činiti: ubijali smo. Birali smo one najtamnije haustore s najmračnijim
udubljenjima za smeće. Prvi put sam tada, na tim najtamnijim mjestima, dokučio tračak istine o
batinama i ubijanju: trpjela je uvijek samo jedna strana, a slabost onoga pod nogama još je više
samo raspaljivala strast za surovošću onoga nad njim, i nekako je ispadalo tako da što si više
udjeljivao batine da se to u tebi pojačavao užitak pravednosti. U grmu te pravedno-sti ležala je
isprika zločinu i ubijanju. Strast za poniženjem rasla je u nama do urlanja. I mi smo, kao na nekom
obredu, kričali. Mora da se o takvoj sličnoj poganoj strasti radi i kod ubijanja ljudi: sve se žice u
čovječjem tijelu napnu, u dželatovoj ruci, i najednom, ponesen nekim anđeoskim glasovima krvniku
se učini da mu ruka odlazi prema raju, da je posvećena milošću nadzemaljskom i pomazana uljem
pravedništva . . . Vremenom je starih štakora bivalo sve manje i mi smo s velikom tugom napustili
taj sport. Rat je zaista odlazio.
Još o Slipu. Bio je nestao. No je finom oštricom nemira povukao po tankoj kožici mog dječaštva.
Deflorirao je moju djetinju radost koja postade ot-
15
T/orenom ranom. Krenuo sam za Slipom. Pretpostavljao sam, razdraženom slutnjom, da je ipak
moralo ostati nešto od njega i o njemu. Neki trag. Riječ. Nisam mogao podnijeti istinu da me je
ostavio tako goluždravog i nagog u vrelini ljubavi koja tek bijaše započela. Pa sam se jednog jutra
— bilo je to rano jutro u travnju, puno onog čudnog ispavanog sunca — uvukao u Slipov stan.
Uvukao sam se s •dvorišne strane, kroz okno vecea. Umalo nisam pao u školjku. Veće je ugodno
mirisao po nekim ustajalim no još uvijek oštrim mirisima. Nikada do tad nisu moje nozdrve
napipale takav miris. čitav stan je mirisao. Mekoća polumraka imala je u sebi ma-¦čkastu nježnost.
Začudo, nisam se sudario ni s jednom stvari, mada mi je srce žestoko tuklo od uzbuđenja, mada sam
osjećao nečije oči u saću finog polumraka. Osjećao sam kako me te oči prate, kako me perfidno
puštaju da se sam zapletem u svoju drskost. Pošao sam polako prema prozoru, ra-zgrnuo zavjese
(karniša je zastrugala) i malo podigao žaluzine. Svjetlost kapnu unutra. Plašio sam se okrenuti.
Najednom me nešto ljepljivo prikovalo. Prisutnost neke sablasti, nekog strogog lica kome nisam
mogao dati obličje. Kao da je dahtalo iza mene. Neka životinjica? Prestravljen, naglo sam se o-
krenuo: želio sam pobjeći. Sa zida su me pogledala neka čudna izrezbarena lica: vojnici, zvijeri,
crnci--nosači. (Te nesretne crnce-nosače kasnije sam vrlo često sanjao. Sanjao sam kako jašem na
njima i kako im bijelim korbačem param onu divnu crnu kožu na leđima.) Jedna figurica imala je u
razjaplje-
16
nim čeljustima samo jedan veliki bijeli zub. Probio me znoj. Pogled mi je zaplivao sobom: nijema
menažerija. Stvarčice čudnih oblika i formi, figurice i spodobice koje kao da mi žele nešto saopćiti,
pa onda zbilja kao da mi nešto govore, dašću, rugaju mi se i prijete. Ušao sam u njihov mir.
Neprijatelj. U kutu sobe stajala je velika figura s kosim očima: Japanac? Kinez? Mongol? Odmah
do nje kljove slona. Pa duga polica s knjigama zlatastih uveza i hrptova; odavala je neku osobitu
starost, mudrost i svetost. Kao da knjige i nisu čitane. Podigao sam malo jače žaluzine. Bio sam
točno u Slipovoj sobi. U najneobičnijoj sobi koju sam do tada vidio. Sobi koja je imala neku tajnu.
Pa miris. Pa boju. Njeno lice mijenjalo se iz trena u tren, već prema rasprskavanju svjetlosti i mom
pomicanju. Bojao sam se taci stvari: kao da će ih dotak moje ruke povrijediti, poružnjeti. S jednog
zida mirno su me promatrale stare ure, napravljene davno, davno, strpljivim rukama majstora
samotnjaka što nesebično ostaviše zapis o dugim noćima ljepote i strepnje. Ponad njih neka vrlo
stroga i posvećena lica: bili su to vrlo stari portreti, tako bar mišljah, onih holand-skih i njemačkih
trgovaca s onim smiješnim troro-gim kapicama na vršku tjemena i s onim čudnim srebrnastim
pletenicama što im padahu posred leđa. Bila su to voštana lica, bez prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti, a ipak u nekom svom vremenu koje je jednom i bilo. (Oh, Slipe, Slipe, kako mi je tvoja
soba svojom zatvorenom ljepotom nanijela bol! Neiščezlu bol.)
2 Pasji praznik
17
Počeo sam pažljivo prekapati po ladicama: us svakoj poneka ljupka sitnica. A ja sam tražio nešto
veće: trag prema Slipu. Putokaz prema Slipu. I našao sam ga: SLIPOV DNEVNIK.
Ništa mi više nije trebalo: tu, ispod te šaraste kožice nalik tigrovini, ispod tih pjega, bilo je sve.
Tako sam pretpostavljao. Hitro sam se iskrao istim putem. Tek sam se samo naluknuo u ostale
prostorije: imale su svoj sjaj, a tom sjaju mnogo su doprinijeli oni šutljivi i polumrki sirari i čavlari
iz Tos-kane. Uvečer sam, zavučen u krevetu, drhteći, otvorio SLIPOV DNEVNIK.
ODLOMCI SLIPOVOG DNEVNIKA:
siječanj 1939. Mislim o tati. Što je to uopće otac? Tko je taj čovjek? Navika. Samo navika.
Društvena smicalica. Moj tata mogao je biti i netko drugi. Trebao sam se samo naviknuti na tog
drugog čovjeka.. Ima u tzv. očinstvu neko zrno nesvjesnog zločina. čovjek stvori čovjeka u mraku.
Ne zna što stvara.. To je dražesna podvala prirode. Ili: zločin prirode. Besmislica! Očinstvo je
biološka negacija ... OTIćI... Rasuti se...
Proljeće, 1940 ... Svjetlost je najbožanstvenija tvorevina kaosa. Vječnog kaosa. Neshvatljivo je
kako lagano i bezbolno prodire u dušu. Svjetlost upućuje na neko pra-stanje u čovjeku. Da li baš
bezbolno prodire? Mama leži na kauču. Lijepa je. Otkrila se u snu. Vidim joj madež ispod desne
dojke. Kad god
18
gledam taj madež podilaze me neki topli srsi pomiješani s bijesom. Neka nerazumljiva mržnja
uvlači se u mene. A ipak gledam. Volim ga gledati. Moram ga gledati. A đakomo? Ponovo taj
provokativni glas iznutra. Uvijek kad gledam taj madež negdje pokraj njega ugledam lik đakoma?
Nosati, šuplji Talijan-čić. Šupalj kao pile. Riječi, riječi, riječi — stalno mu cure iz usta, iz nosa, iz
ušiju. I on ljubi taj madež, tu ... fuj! Pokušavam pobjeći od maminog madeža. U stvari, htio bih ga
dodirivati samo dotaknuti... Okrećem se prema svjetlu. Zatvaram oči. Toplina. A ispod tog toplog
pokrivača neka crna točka. Opet! Mamin madež ... đakomo ... OTIćI... rasuti se ... Kriknut ću!
Kriknut ću! Nešto ću gadno učiniti! Kako može to raditi s onim šupljim Talijančićem .. . Kako
može! Bože! Oh ... svjetlost. .. OTIćI... kao tata . ..
O MOJOJ SMRTI. Privlači me misao o njoj. Magnetski. Zapravo je već sama misao ta smrt o kojoj
mislim. Treba znači prvo ubiti tu glavnu misao. Ali kako? Gdje je izvor toj misli? Gdje je ta misao u
stvari? Sve je to nedokučivo! Prokleto! A ipak: mami, opija. Promatram svoje lice u ogledalu:
modelirana mesnata kaša ... prištevi... lijepe oči... rumenilo ... nezdravo ... Smrt je zdrava! Smrt je
šutnja ... Kad mi je došla prvi put ta ideja o smrti? Kad sam vidio mamu kako leži bespomoćno
prerezanih žila? Vidio sam joj žile. Sluzava, odvratna, krvava špaga... Zašto je to učinila, zašto? Pa
ona je utjelovljenje života! Krv ... prištevi ... rumenilo .. . tako je dosadno živjeti... ne možeš
zapravo
2*
19
zahvatiti taj život i tu počinje tragično ... polje tragičnoga ... dosadno je ... maturant klasične
gimnazije ... smiješno! ... treba OTIćI... rasuti se ... Psi laju ... govore ... cere se ...
travanj, 1941. MISLI O BOGU. Svi ga traže. Od Grka na ovamo. Od prvog čovjeka zapravo. Bog je
točka oslonuća (nije loš izraz!) Radi se dakle o nečem s druge strane. Bog kao lice — izmišljotina!
A onaj bog unutra? Tolstojevština; varijacija na tol-stojevštinu. Svi traže boga. Naročito danas.
Sada. čujem, dolje u gradu, fanfare i bat čizama. Kakav zlokoban zvuk. Nijemci su došli. Klanje.
Veliko klanje je započelo. To nije smrt. Tu se radi o — anti-smrti. Smrt ima svoju čast. Svoju
vertikalu. Ovo dolje sve je bez časti, animalno ... Kad bi bilo tog boga ... pa da sve to vidi, zabilježi.
Ali mnogi to baš i rade u ime boga. A ON šuti. U rajskom vrtu, okružen gojaznim plavim
anđelčićima. Bog je zločinac. Suučesnik ... Bog je zapravo živina u čovjekovim crijevima. U
slijepom crijevu, koje je zapravo ćorava čovjekova ulica ... ne, ne mogu o tome misliti... slab sam.. .
Boli me glava . . . već migrene . .. a o-naj bat odozdola postaje sve mučniji. Moram zatvoriti
prozor . .. OTIćI... treba otići. . . već jednom!
LIJEPI, MALI. Prošao je. Sve je na njemu tako skladno. Harmonija. On je čisti izraz velikodušnosti
i milosrđa prirode. Sviđa mi se taj lijepi mali. Lijepi pobačaj Prirode. Trnci mi prolaze kroz prste
kad mu dodirujem kosu. Treba to sviđanje uništiti. Ili: početi razarati objekt sviđanja? Otkud u meni
to sjeme rušenja? Kako je lijep, kako je lijep! Mali
20
me počinje voljeti. Drhti mu glas kad mi nešto kaže, a oči su mu pune žara ... a tek sam mu dobacio
mrvice ... otpatke ... Razoriti — jaka misao! ... OTIćI...
... upisao sam se na fakultet. Sanskrst. Indija ... Proganja me velika kosa zjenica Azije... tamo sve
miriši po otrovnim mislima, a to su prave misli, najljepše... Krenuti! Još malo ... još malo .. . čas se
bliži, kapetane... Oh, taj đakomo što tako kokošji kašljuca! Noć je mjesečina. Pluća su mi kao
stablo; raznijet će me žudnja ... Pucnji. Tamo kod Maksimira. Vele da tamo strijeljaju, vele da je
tamo iskopana velika jama, vele da je stalno polijevaju vapnom ... To se zove: silovati jedan nevini
narod. A silovanje je kažnjivo: odmazdom, krvlju! Da li kazna stiže na vrijeme? Još malo, još malo
kapetane ...«
»Ej, Crni!«
Sablast sadašnjosti ponovno je liznula ugašeni žar prošlosti. Puhnula je vrelom slinom u žeravicu.
Što sam mogao? Zakoračio sam još više za stup. No sjajno oko prošlosti nije me htjelo napustiti:
gledalo me je to oko posmiješljivo i superiorno. Htio sam reći u nekom posve blagom tonu da ja
nisam Crni i neka me gospodin pusti na miru jer da je to očito neka prednovogodišnja šala, i ako
gospodin baš želi čuti kako se smijem, evo ja ću mu se nasmijati: ha — ha — ha... Ali nisam imao
dovoljno snage ni hrabrosti da povjerujem u tu krhku laž. Crni nisam bio, to je bila istina, Crni je
stajao s dru-
21
ge strane stupa i promatrao me komadićkom oka. Baš komadićem oka! Taj komadić sjekao me je
kao žitku masu. Dražio me. Zašto li se ne pojavljuje cijelim licem? Nego ovako: mučki, kurvinjski.
»Hej, Crni«, čuo sam neki sporedni glas u središtu svoje žitke mase, »daj izađi, da te vidim cijelog.
Ti to i želiš. Ne budi kurva. Ne budi pseto ...« Što je to do vraga sa mnom: ne mogu ni govoriti! S
naporom sam izvadio cigaretu i pripalio: dim mi je na ča-sak vratio bistrinu. Javila se u meni neka
smjela zamisao: da sa Slipom moram konačno obračunati. Večeras. Sad (»Došao je čas, došao je
čas, kapetane!«) Na ovaj pasji praznik. U ovoj mliječnoj magli što je tjeskobno pala i pokrila cijeli
svijet. Tu, kraj ovog mramornog stupa uz kojeg se smjestio cijeli moj život. Ah, bit će i za njega
iznenađenja i gorkih pilulica! S kakvom ću mu samo slašću pričati o njemu! O maminom madežu,
na primjer. O masturbaciji nad mojim hodom. O drhtavici pri dodiru s mojom kosom. Imam ga u
šaci kao crnu divlju patku i sve ću mu reći: reći ću mu, »Slipe, ti si crna divlja patka u mojoj šaci«.
Pa ću ga podsjetiti: »Sjećaš li se kako si mi jednom davno šaputao na uho da je svijet jedna velika
kornjača na koju treba samo vješto zasjesti.« Pa ću ga sa zluradom radošću pitati: »Je li ti uspjelo
zajahati kornjaču?«
I baš kad sam osjetio da mogu nešto od svega toga izustiti, kada sam osjetio luk i strunu prve smjele
riječi u grlu, s one druge strane hladnog mramornog stupa zausti Slip:
»Lijepi, mali.«
22
Stajao je sad preda mnom: gledao me s jednim mutnim okom i s drugim kojeg više nije bilo tamo
gdje je trebalo biti drugo oko. Crni jednooki Slip nije bio divlja patka u mojoj šaci. Bio je više no
jednooka sablast koja je tiho isplovila iz mliječnog trbuha noći. . .
I prije no što sam bilo što uspio reći, već sam se nalazio u kabini uspinjače, a moja ruka u vlažnoj
Slipovoj ruci. Nisam ni osjetio kako je to i kada izveo. A kako sam tek prešao preko ulice? Sjedili
smo sami u onoj drvenometalnoj kutijici koja nas je po ne znam koji put odvozila gore i spuštala
dolje. Slip me je netremice gledao u oči i milovao po kosi. Ježila mi se koža od tog milovanja, ali
ništa nisam mogao učiniti. Nisam uopće znao što se to zapravo zbiva: je li to zbilja neka
prednovogodišnja šala ili je to sve zaista tako kako jest. Slip je zapravo izgledao strašno s onim
jednim okom i s onim crnim jamuljkom umjesto drugog oka. Tu i tamo uspio bih zapaziti kako se
negdje u dubini tog jamuljka nešto pomiče: ostatak mišićja? To me je fasciniralo više no ono
normalno oko. A u ono normalno oko nisam ni smio zaviriti: čim bih ga slučajno susreo, •osjetio
sam kako propadam kroza nj, kako tonem kroz žute žilice prema nekom krvavom dnu. Dok me je
Slip i dalje gladio po kosi i ruci.
»Lijepi, mali.«
Dolazilo mi je da se gromko nasmijem tome »lijepi mali«, jer sam dobro znao kako sam izgledao
ovih posljednjih godina: šugavi ofucani pas. Ostarjeli pas. U meni je zapravo tutnjao lavež, čuo sam
23
ga kako mi udara o rebra kao o šuplje obale, kako hoće izaći van, no nešto mu priječi, ne da. Slip je
kao kukac lučio iz sebe neku ljepljivu tekućinu kojom mi je slijepio usta. Htio sam ga udariti,
iščeprkati mu onaj mišićak presvučen onim smežura-nim kapkom. A je li to uistinu Slip, javilo se
pitanje. Ta dvonoga operušana sablast mogla je i ne biti Slip. Svemu je tome mogla biti kriva i ta
ružna magla što je pala preko svijeta. Ili pretpraznička nervoza što me povukla u svoje vražje kolo
pa me vitla i igra se mnome. Da, bit će da je to neki paranoidni polusan i da je stari poredak u
svijetu i dalje isti.
»Bježi, sablasti!«
»Lijepi, mali, to sam ja, tvoj Slip. Pali te groznica. Oh, čelo ti gori.«
Nečija ruka prešla mi je blago preko čela. čija je to ruka? Uže je muklo stenjalo negdje dolje, ispod
svega. (Moja kralješnica bila je to uže.) Magla je postajala sve gušća i gušća. Ušla je unutra.
Zarobila me. Magla, magla. Samo čelično uže muklo struže kroz njeno mliječno tijelo. Dere je a nje
je sve više i više. Magla, magla. Nitko je ne može zaustaviti. Potop. U pomoć . . .
»Jadni moj mali... slušaš li me?«
Glas. Glas iz magle. Iz psetarnice. Vau, vau. Kako sam dospio u ovu prokletu psetarnicu? I kakav je
to jednooki pas uz mene. Oh, pa to je pas nad psima! Slip! Pa sad sam skopčao! To si ti Slipe! Pričaj
mi, Slipe, o svemu mi potanko pričaj .. . Drži me samo tako nježno za ruku. Plašim se magle. Ona
24
potapa svijet. Sve je u magli. Vidiš. . . Pričaj mi. .. sad je bolje .. . puno je bolje . ..
Magla se polako povlačila iz psetarnice. Kabina se propinjala, a potom strmoglavljivala. Gore se
vukla tromo i sklerotično, a dolje je jurila pjevajući: prema paklu. Dakako da je to bio privid magle
i kriza živaca. Putnici su ulazili i izlazili: bili su to mahom stari ljudi kojima je za penjanje
ponestalo sape. Stari ljudi su negativ smrti: još koja kap, još koji dan, sat, po koje toplo zimsko veče
uz kamin na kom se otapljaju rasušene kosti i kad se šapuće tiho, tiho da se još ne probudi smrt...
još koja kap i svijeća će dogorjeti, i nikada, nikada nijedan je nažigač više neće moći zapaliti.
Gledajući ih tako kako žurno ulaze i još žurnije izlaze, sjetio-sam se jedne rečenice iz neke knjige:
»Svijet se dijeli samo na stare i mlade ljude« ... I na pse ljude, dodao sam. Oni su između mladih i
starih ljudi.
Slip me je povukao, kao škorpija, posve u kut.. Prilijepio me naprosto na se. Mora da smo izgledali
kao dva pobjegla luđaka jer su nas stari ljudi (vraćaju se iz kina?) promatrali zabezeknuto i sa
strahom. Slip me je i dalje držao za ruku, a tu i tamo bi mi maramicom prebrisao čelo. To je zbunilo
jednu prhku staricu koja je makinal-no rukom prekrila usta. Povraćalo joj se od nas dvojice.
Zaudarali smo, kao psi smucalice, po trulom životu. Po gnjilim uspomenama. Osjećao sam se ipak
malo bolje. Slip mi je šapnuo u uho:
»Jesi li pronašao zdenac šutnje?«
25
»Ne ... ne znam .. . jednom mi se tako pričinilo .. . davno ...«
»Znači, nisi uspio .. . slomilo te ... jadni moj ... tu sam opet da ti pomognem. Ali ti prvo moram
malo pričati o sebi... hoćeš ... dobro ... slušaj... samo slušaj .. .«
Zagrlio sam očajnički crnog jednookog Slipa i kroz taj zagrljaj licem osjetio onaj jamuljak: tamo se
nešto pomaklo, neko sitno, bivše oko koje me je silom htjelo pogledati ...
26
2
Kamo je bio nestao Slip? U onim mračnim godinama srdžbe moglo se vrlo lako nestati a da se za to
nađe naoko vrlo jasan, svekazljiv razlog: rat je. Ali kad se radilo o Slipu, to nije moglo biti
dovoljno, barem za mene nije bilo dovoljno, jer sam držao da je Slip mudriji i moćniji od svih
ratova, prepredeniji od svih ljudi i zamki u tim ratovima, i da uvijek ima jedna pukotinica za lisice
kroz koju će se Slip provući, a da pri tome ne ostavi lovoču-varima i zvjerohvaticama za uspomenu
ni komadić svoje kože. Osim toga, sjajna repatica Slipove sudbine bješe se tek otisnula prema
visinama i njegov nestanak nije se dao tek tako samo svesti na onu mutnu prizemnu matematiku:
nestao, pozobao ga rat. Jest, noć ga je pojela, odnijela, samo koja noć?
Bilo je to jedne noći godine tisuću devetsto četrdeset i treće. Kasna jesen, pa je kišilo. A takva noć u
kojoj se kiša miješa sa mrzlicom zloduhom tamom bila je kao stvorena za ono što se dogodilo. U
našem kvartu te je noći ubijen njemački oficir. Nađen je u parku, u lokvi bljutave kišnice, savijen i
skvrčen poput neuspjele palačinke, otvorenih očiju i lica okrenuta kiši koja ga je prala noseći mu
mir.
27
Možda mir njegova doma, njegova vrta podno gorja Harc u kom je hladni vjetar obarao posljednje
divlje kestenove i kasno jesenje voće. Oni malobrojni koji su ga uspjeli na brzinu vidjeti, opisaše
mu lice blagim i dječačkim, nimalo ratničkim, nimalo osvajačkim. Malobrojni pridodaše da je to
bilo ono lice za koje se moglo reći: mladost ga je tek omi-risala i liznula kao sluzavo mladunče.
Govorahu još da mu je ubica urezao nasred čela, nekim šiljastim predmetom, križ. Križ odmazde.
Te noći naš mali kvart podsjećao je na mjestance u koje je, evo ti ga na, iznenadice dojurio putujući
cirkus: sve je učas bilo osvijetljeno, reflektori su stali šarati po kućama, a brzi džipovi i još brži
motorkotači pristizali su uz bijesnu dernjavu i stali juriti iz ulice u ulicu, pa preko parka i golog
žbunja. Šašavo su jurcali, naročito oni vitki motorkotači s onim prijetećim zvukom od koga ti se
ježila i napinjala koža. Nije ni čudo što nam se ježila koža jer smo tih godina spavali na ušima pod
ogromnim šljemom straha. Glasovi. Hrpice glasova u povišenim tonovima u kojima je dominiralo
ono neizbrušeno, tvrdo njemačko r. (Ti Nijemci su govorili tako kao da su neprestance krčkali
orahe!) Radilo se vjerojatno i o vrlo ljutitim zapovijestima, a bit će da su pljuštale, ukiševljene, i
kletve i psovke jer se posve jasno dalo razabrati i čuti i ono: švain . .. kroatiše švaine. Tih godina ta
posvinjena riječ vrlo se često čula u našem gradu, i nekako kao da je već i postala dio nas samih,
kao da je bila neka ptičica cvrkutica bez koje više nije mogla opstati nijedna ulica. Pa dobro,v neka
im bu-
28
de: mrtvi Švabo ležao je u lokvi, a kiša našeg kvar-ta peruckala mu je lice donoseći mu mir i
blaženstvo. Tko tada, one noći, nije bio budan? Skriven iza zavjese, u zavjesama, u mraku, skupljen
kao ska-kavac, tih, napet, zagledan u onaj dolje cirkus koji pere sveta kiša. U onim vremenima znali
smo, apstraktno, podosta o smrti, još smo je više ćutili u zraku, u crijevima u kojima je stalno
svrdlao kukac straha, ali nikada nam do te noći nije bila tako zbiljski blizu, na dohvatu ruke. Smrt je
ležala ispružena u kiši. Stvarna. Ukočena. Imala je svoje tijelo i svoju sjenu, i mi smo tu sjenu mogli
vidjeti. I ja sam, pritajen i zavučen u zavjesu, morao vidjeti tu sjenu; bio sam dio tog tako važnog
događaja koji se zbio u našem kvartu i nije me se moglo samo tako lako otjerati. Majka mi je
šaptom branila da stojim uz prozor i da gledam »one crne stvari dolje«, no moj joj otac uzvrati
nekim ledenim glasom: »Neka gleda. Dečko je već odrastao. Ništa ne treba skrivati! ... A zločini
koje oni rade nama!« Moj otac, tihi pokorni mrav u tvornici ulja, tad me je prvi put zadivio: izrekao
je jednu tako mušku rečenicu (što se od njega nije moglo očekivati), a o-sim toga, što je za mene
bilo još značajnije, ja sam u njegovim očima postajao veliki i preda mnom se više nije smjela
skrivati istina. Grdno li sam se varao, naravno, kao i uvijek kad se radilo o očevima i djeci, ali tada
je to za mene bila slatka obmana. I izazovna: smio sam smrti pogledati ravno u oči. Otac i ja smo se
onda stisli jedan uz drugoga, a majka je nešto tiho šaputala — držeći vjerojatno
29
krunicu u rukama — iza naših leđa. Nikada do tada moj otac i ja nismo bili tako blizu jedan
drugome: osjećao sam mu tijelo, neku vonjastu toplinu, uparloženi miris ulja u odjeći, no tog časa
sve je to bilo tako normalno da mi se nije povraćalo. (Uparloženi miris ulja u njegovoj odjeći inače
mi je prevrtao crijeva.) Bili smo tad više no prijatelji. I čini mi se da nam je majka, obojici
podjednako, išla na živce: taj njen tihi, hrapavi šapat, to njeno skriveno upravljanje nerazgovijetnih
riječi bogu koji joj nikada ništa nije uslišio. Tamo dolje s jaukom su dojurila ambulantna kola.
Mrtvog, pokislog Švabu zamotaše u plahtu, pa u ćebe. Gurnuše ga potom, kao pecivo kad se na
lopati gura u pećnicu, nosiljkom, unutra. Ambulantna kola jaukom i odmagliše. Na kiši su ostali
vojnici i oni ludi motorkotači koji su izgledali tako zamamno: cijepali su mi maštu pa sam ih sve
redom pojahao u mislima, dodavajući jednom po jednom sve jači glas. Oh, kako su jurili kroz moju
glavu!
Ambulantna kola ostaviše za sobom zlokoban tajac. Vojnici su načas pozastali i izgledali su kao oni
olovni vojnici kojih više nije bilo u dućanima. Dogodilo se nešto što se nije dobro slagalo s
njihovim poimanjem svijeta i pravde: netko Nevidljivi, nečastivi, pokazao im je zube i svakog je
između njih mogla zadesiti mokra sudbina onog mrtvog oficira. Možda su o tome i malo
porazmislili, a kad ih je prošao taj grč stadoše urlati kao živine. Jedan debeli Švabo izvadio je
pištolj i ispalio nekoliko metaka u prozor našeg susjeda: stakla su procvjetala
30
šupljim zvukom. Zatim su vojnici uperili reflektore na sve kuće u našoj ulici. Bijaše, prvo na
njemačkom a potom na hrvatskom, izdata zapovijest da se svi prozori imaju osvijetliti i da svi
muškarci smjesta moraju izaći na ulicu. Smjesta!
Nijemci se postrojiše u jedan otegnuti red. Neki između njih uperiše mašinke prema nama koji
bijasmo u mraku. Kao dvije velike progonjene zvijeri znali smo da se vrebamo: mi iz mraka a oni sa
svjetla. S malom razlikom: mi smo unaprijed mogli biti osuđeni. Ispred tog reda tvrdim koracima
prošetavao je visoki njemački oficir. Mirno je šetao, kao da se ništa nije dogodilo, kao da mu jesenja
kiša godi, ali baš to što je tako mirno prošetavao ispred nas i što je kiši na volju puštao da ga moči,
baš to je moglo biti prijeteće i opasno. Tu i tamo pucnuo bi o koljeno korbačem što ga je nosio-u
desnoj ruci. Kiša mu se slijevala niz kabanicu koja je postajala sve sjajnija, sve srebrnastija; mora
da mu je taj ogrtač bio napravljen od nekog finog, specijalnog materijala, a dobro mu je i pristajao.
Da nije bio Nijemac, mirne bi se duše moglo reći da je taj visoki čovjek glumac-ljepotan u nekoj
sceni na kiši. Pa i imao je nekakav takav, specijalan, po-luokret na kraju reda: elegantan,
samozaljubljenič-ki, s malim, izvježbanim ugibom izvedenim na potpetici čizme.
čekanje je mučilo: nitko još nije bio izišao. U tako nestvarnu i negostoljubivu noć nikom se nije
izlazilo. Nijemci ponoviše zapovijest preko zvučnika. I tada, kada to nitko ne bi očekivao, pojavila
se
31
tamo na početku uličice neka zgužvana, pogrbljena spodobica. Vjetar joj je otimao kišobran. Nije se
odmah dalo prepoznati tko je ta spodobica. Tek kad se približila reflektorima vidjeli smo: bio je to
naš stari profesor muzike, penzioner, gospodin Prohas-ka. Nitko nije znao koliko je tom čovjeku
godina — tako je bio krhak, prozračan i pogužvan vremenom — ali je sasvim sigurno da je dolazio
iz nekog posve starog i pohabanog doba, iz doba kojem je jedino on, među svima nama, stao na
kopito što ga je ritnulo ovamo, u naše vrijeme. Bilo je pravo čudo što se ta sjena još uopće kreće. I
još k tome ugledati je u takvoj noći! Pa morao si prodrhtati!
Mi, dečki našeg odbačenog kvarta, mnogo puta smo shvaćali starog gospodina Prohasku kao neki
preostali, rasušeni vergl iz prošlog stoljeća: vergl u pokretu, o koji smo se mi vješali i svašta mu
peckavo dobacivali (jer djetinjstvo ne priznaje svetost godina). Ne sjećam se da nam je gospodin
Prohaska ikada uzvratio ičim ružnim: uzvraćao nam je smiješkom i lakim cimanjem glave. A ta
njegova glava je upravo i bila glavni predmet našoj poruzi. Glava starog gospodina Prohaske bila je
sra-štena s vratom i stalno je gledala prema dolje, kao da je nešto tražila u starim borama
zemaljskim, pa je gospodin Prohaska izgledao kao veliko i naopako okrenuto slovo L, ovako: 1
Kako je mogao živjeti s glavom prema dolje — to nama, dečkima, nije bilo jasno. Kad bi mu se
neki najdrskiji između nas narugali na račun toga, on bi nam vrlo blago odgovorio: »Dečki, to tak
mora bit... mora.« To je
32
onda nama zvučalo kao neka njegova dobro smišljena šala, no kasnije, mnogo kasnije, kad
izvjesnim rečenicama dodasmo smisao novih, hrapavijih istina, u toj rečenici se moglo naći štošta:
trpkosti, mudrosti, tankog posmijeha prema onom što su ljudi nazivali život i smrt. Treba još
svakako dodati da su gospodinu Prohaski džepovi bili uvijek puni mrvica kruha: imao je on svoje
stare znance golubove, dolje na malom placu, na »kvatriću«, sive i u onim godinama stalno
izgladnjele golubove koji su halapljivo kljucali mrvice iz njegova dlana. Naš gospodin Prohaska
imao je i svoje vlastite ptičice: kanarince i papigice. Za lijepih ljetnih večeri naš gospodin Prohaska
znao im je svirati na glasoviru. Kad bi to radio, dobro se sjećam, sve što je u našem kvartu bilo
žensko i nosilo suknju prestalo bi s onim sitnim, pipljavim dnevnim poslovima, ostavljalo bi brige
zlomorne i predavalo se onoj glazbi. ¦činila je to i moja majka, pa su joj jednom baš u to vrijeme bili
zagorjeli buhtli. Peći buhtle u onim godinama značilo je: biti pozvan na svečanost. A dobiti ih
zagorjele — bio je zločin! Moja majka to tako nije shvaćala, ali ja jesam! Bio sam srdit! Šta ima
naročita u tome što gospodin Prohaska svira onim svojim ptičicama! Ali jest, gospodin Prohaska
nije samo zavodio svoje ptičice, on je svojom glazbom zavodio i sve ženske u našem kvartu . . . !
Podštapajući se sad na kvrgavi drveni štap (po neki put smo ga znali istrgnuti iz starčeve ruke i
obigravati s njime oko njega draškajući ga!), došao je gospodin Prohaska posve blizu njemačkom
ofi-
3 Pasji praznik
33
ciru. Naklonio mu se i mirno stao. Onaj visoki njemački oficir ustuknuo je pred tom sablasnom
sjenkom: počeo se povlačiti, korak po korak, pa se spotakao o nešto i posrnuo. Zaurlao je. Očito da
je smatrao to svoje posrnuće — blamažom. I to izazvanom od jedne krpe ljudske! Zaista, nitko se
tome ne bi nadao od našeg starog gospodina Pro-haske: da će on prvi izaći u noć kišnu, u noć
opaku, u noć okrvavljenu. Stajao je mirno. Prišao mu je neki osaljeni, naduhani Švabo i stao mu
nešto objašnjavati rukama. Kao da mu je pokazivao da on ovdje nije potreban, i tko da je njega
zvao, oni da. su prozvali muškarce, i neka se on smjesta vrati! Gospodin Prohaska uopće se nije dao
smesti: ukopao se u kišu, u noć, u rov svoje prkosne starosti. Osaljeni, naduhani Švabo (mogao je
komotno biti duhački instrument u pleh-glazbi!) iznervirao se: ščepao ga je, kao pilence, za prsa i
gurnuo. Naš gospodin Prohaska zateturao je, izgubio ravnotežu i ispružio se na mokri asfalt.
Kišobran mu je odletio na jednu stranu a štap na drugu. Trnci gnjeva prostrujili su mi kožom: bio
bih ubio onog mesara od Švabe! Da on našeg starog gospodina Prohasku tako huljski gurne! Pa
možda ga je i ubio: stari ljudi kad tako padnu znaju ispustiti dah i — gotovo!' Tada se u našem
kvartu dogodilo nešto neobično: kao po nekom prešutnom dogovoru muškarci su počeli ispadati iz
kuća, poluobučeni, smiješno obučeni, već prema tome šta je kome bilo na dohvatu ruke. I prvo što
su učinili bilo je da su podigli hrabrog gospodina Prohasku. I moj je otac bio
34
među prvima koji su izletjeli iz kuće, pa me je ta njegova gesta ispunila nekim naročitim, gordim
osjećajem. Nijemci su na sve to bili jako ljuti i stali su topkati nogama i vikati. No sad je naš kvart
mogao mirnije disati, naročito žene: profesor je bio u sredini, čuvan i pažen od ostalih muškaraca.
(Tada sam se i zakleo samome sebi da nikada više neću išta ružno dobacivati gospodinu Prohaski i
da će se svaki onaj koji učini tako nešto, opeci na mom ljutom gnjevu!)
Nijemci su počeli prebrojavati muškarce. Imali su oni i svog doušnika koji je točno znao koliko
muškaraca živi u ovoj našoj uličici, pa kad se završilo s prebrojavanjem, taj gadni pokvarenjak i
izdajica stao se nešto povjerljivo došaptavati sa Švabama. U našoj ubogoj uličici našeg malog kvar-
ta nije bilo više od dvadesetak pravih muškaraca; i to su bili uglavnom sve manje-više radom i
brigama izmoreni i izmučeni ljudi srednjih godina, poput mog oca, ljudi koji više nisu bili sposobni
ni za kakve svinjarije, a da o podvizima i ne govorimo. Stlačeni i zdruzgani koračali su
svakodnevnom stazi-com svog jednoličnog življenja. Brinuli su se kako da prehrane djecu i žene, i
ta briga o hrani bila je njihova jedina velika misao putovotkinja. Sve su to manje-više bile ljušture
nekih davnih ljudi, i naprosto je bila smiješna pomisao da je ijedan od njih bio kadar ubiti onog
Nijemca. No Švabe nisu mislile tako: oduzeli su im kišobrane i pustili ih pod nemilosrdnu kišu —
kao da će kiša izbaciti iz njih ubojicu! I ni to im nije bilo dosta pa su na-
3*
35
huckavali pse na njih. Prozvani su se od straha zbili u krdo, a bilo je i smiješnih stvarčica. Tako je
jedan naš susjed stalno vikao psima »iš, iš«, a pse je to valjda vrijeđalo i još više dražilo. I tada je na
scenu opet stupio naš gospodin Prohaska: s vrha svojih godina, sa štapom u ruci, slalomom se sjurio
među pse i stao ih mlatiti; jedan je debeli pas naprosto ciknuo od bola. I tko zna kako bi se sve to
završilo da se i žene nisu umiješale: pootvarale su prozore, stale masnim metaforama i poredbama
kleti Nijemce, izdajnike i pse, a da bubanj pravde bude još gromkiji i zvonkiji, neke su ženske
počele bacati stare lonce i flaše. Nijemci su se malo prestrašili, a pucati nisu smjeli, pa su se
trunčicu povukli. Tad je u akciju stupio onaj visoki njemački oficir koji je, da se iskupi za onaj
posrtaj na stražnjicu, učas zaveo red: psi i vojnici na jednu stranu, prokazani na drugu, a ženskima
je zaprijetio kažiprstom. Vraga: vojnike, pse i prozvane je mogao srediti, ali da ženske! Počele su
mu biranim dijalektom zagorskih puntarica dovoditi pod nos i njegovo porijeklo i njegovu
Njemačku šaljući ga usput u obadvije mamice, i da neka on pusti na miru njihove sirote, mirne
mužeke! Sva sreća da oficir nije razumio tu toplu poruku, jer bi svega bilo. No nije se dao sad
zbuniti: izvadio je pištolj (metal je bljesnuo) i naredio da se reflektori upere prema prozorima, a kad
je to bilo izvršeno, opalio je nekoliko metaka u pročelje kuća. Bio je izvrstan strijelac, to se odmah
vidjelo. Ženske su zacijuk-nule, opsovale na bijegu još ponešto, a potom i
36
utekoše iza brzo pozatvaranih prozora. Sad se moglo nastaviti s prebrojavanjem. Prozvani su
svrstani u red. Nešto nije štimalo: netko kao da je manjkao.
Slip je ubio Nijemca. To je bilo jasnije i od same te kišne, tamne noći. Meni je bilo jasno. Jedino
on! Jedino on je mogao ostaviti za sobom onaj trag na čelu ubijenog. Križ je bio izraz njegove
muke. Pečat njegove gorke hrabrosti. I nije li se to ubojstvo tako dobro slagalo s nekim rečenicama
iz Sli-pova Dnevnika? Zar već tamo, u Dnevniku, nije sve bilo odlučeno i pripremljeno? Tamo je
bila i ova kišna noć što je ponižavala ljudskost a veličala osvetu. Slipa nije bilo u redu prozvanih. A
morao je biti, jer je njegova odraslost također podlijegala sumnji. Doušnik je to znao, pa su reflektor
i zvučnik upravili prema Slipovom prozoru. Prozvaše ga; njegovo ime provuče se kroz kišu. No
Slip je tada već bio u drugim tamama. Pa kad su uvidjeli da je iza onog prozora sve mrtvo, Nijemci
se baciše na one dolje nesretnike. Oduzeše im kišobrane: goli jad osta na vjetru i kiši. Nekim
susjedima staviše pištolje pod grla; dvojica se baciše na koljena, sklapahu ruke. Tko ih je mogao
osuditi za to i tko je imao tada pravo na to? Bilo je i teških plju-saka, a jedna je sjela na lice moga
oca. Zateturao je, no ipak je ostao na nogama. Stiskao sam šake i zube, i to je bilo sve što sam
mogao učiniti. Pomislio sam na Slipa; on je bio ona zvijezda što se javila u gustom tkanju kiše,
usred nemilosrđa. Slutio sam to. Znao. Vidio sam ga pokislog i umornog
37
kako se provlači kroz šumu. Na licu mu je bilo zadovoljstvo, kriška velike iznenadne sreće. Učinio
je svoje, pa mu je sve išlo na ruku, sve mu je bilo sklono: kiša, stabla, zvijeri što mu skokovima
pokazivahu skrovite staze. A on je kročio sve dalje i dalje, naprijed, prema jutru koje se rađalo iz
sovinih očiju, iz žalnog noćnog pjeva ptica ... Tako mi se sve to pričinjalo, dok se dolje, pred mojim
očima, odvijala ona neslana igra. Na koncu je i onaj njemački oficir izgubio strpljenje, jer je uvidio
da ima posla sa šakom jada, pa je prozvanima naredio da se vrate kućama. Bilo je i njemu jasno da
je ubojica morao imati posve drukčije lice, pogled. Zar je osvetnik mogao biti moj otac? Moj otac
koji se odmah, čim je ušao u kuću, svalio kao malo dijete majci u krilo i zaplakao. Bio je zaplašen,
živci su ga izdali, olabavili su. Nisam ga mogao podnijeti kako plače, nisam tada mogao ni
razumjeti njegov plač, pa sam pobjegao u krevet. Nekako sam se osjećao prevarenim. No sa slašću
sam počeo misliti o Slipu. O tome kako jedino ja znam sve. Zavukao sam se još dublje u mekoću
kreveta i za sobom povukao klupko naše tajne. Vani je po krovovima skakutala slatka zrnata kiša.
Slip i ja bili smo sad zauvijek svezani u zavrz onog znaka na čelu ubijenog njemačkog oficira. Bili
smo svezani ovom noći, kišom, vjetrom što je pročešljavao krošnje. Osjećao sam se snažan kao
posjednik te tajne. Moćan. Te tajne do koje sam stigao bez pravog razloga. Jednostavno sam je
osjetio, nanjušio, ili je ona mene osjetila, nanjušila. Jer, ama baš ništa kon-
38
Teretnog nije govorilo da je Slip učinio ono. Samo to što ga te noći nije bilo kod kuće? Mogla je to
biti ona glupa slučajnost. Da, baš ništa nije razumski govorilo da je on ubio njemačkog oficira. A
upravo je u tome i bila sva istina, to je bilo ono za što se zakvačila moja mašta. To ništa, to prazno.
Još dublje sam pobjegao u mekoću kreveta, bojeći se da me neki nevidljivi neprijatelj, ili kakav tat,
ne otkriju i ne svuku našu tajnu. Moju i Slipovu.
Slipov nestanak u početku nije nikoga posebice uzbuđivao; mnilo se da su ga odvezli sirari iz
Toska-ne, a možda i oni vječno nasmiješeni čavlari, jer je Slipova mamica razmjenjivala razna
umijeća i s jednima i s drugima; rumenim sirarima je vjerojatno pripovijedala o umjetnosti
nasmiješenih čav-lara, a čavlarima je nudila umijeće sirenja toskan-skih mljekara. Sve je štimalo.
Nadalje, nitko i nije povezivao ono ubojstvo sa Slipom. Tek kad je pukao prvi šapat u kvartu — a o
tom šaptu morao se pobrinuti netko od naših lukavih dečki, netko tko mi je prepredeno isisao i
ukrao tajnu o tome kako je i Slip možda mogao učiniti takvo nešto, tek tada, s tim šaptom, počele su
se ispredati pričice o Slipovom nestanku. Prvo rekoše, ponavljam: da u Toskani lovi jarebice, potom
da su ga odveli (tko to?) u Afriku u lov na žute ptičurine, pa da je u -ćuzi, zatim da su ga pojeli i od
njega napravili sapun (od ostataka) itd. To se smjelo govoriti na-glas, a ono što se nije smjelo
kazivati naglas šaputalo se: o vješto urezanom križu na oficirovom čelu i kako je za takvo
majstorstvo bio sposoban
39
samo naš mračni Slip. »Onakvo dijete«, šaputale sit stare prdare, a što je zapravo bilo u tom
»onakvo-dijete« proviđenje nek zna! Ubojstvo se, međutim,, nije okrenulo protiv Slipa, naprotiv:
ono ga je stavilo u posebnu nišu poštovanja u našem kvartu: mračni, oholi mladić počeo je dobivati
nešto herojsko. Pri tome su čak i najzajedljivije zavidljivice stale opraštati sve moguće i nemoguće
grijehe Sli-povoj mamici: ta porodila je komad čovjeka! Slip je bio nešto poput gumice koja je
najednom mogla izbrisati svaki mamičin grijeh i bludni čin! Pa ipak, radilo se samo o šaptu, nitko
nije mogao niti smio izreći tu misao o Slipu glasno, bojeći se krivotvorbe i kazne. Tek u njegov
prozor bili su stalno uprti pogledi: danju, onako, kao slučajno gledalo se prema prozoru, a noću je
uvijek u jednom stanu netko ćućurio i dežurao iza zavjese. Svaki onaj koji ne bi prvi opazio neki
znak na Slipovom prozoru ili čak i ugledao samog Slipa, smatrao bi to nekom vrstom teškog
propusta i nesmotrenosti. I čim bi otkucao policijski sat i palo zamračenje, dežurstva su počela
raditi; to je bio dobro organizirani »noćni lov« na Slipa. I ne samo to: Slipovo ime lebdjelo je, kao
balon, nad cijelim gradom: za jedne Slip uopće nije bio Slip, za druge to uopće nije bio mladić već
stari špijun, za treće je to bio partizan iz šume itd., jednostavno: čim je priča ušla na velika gradska
usta svako joj je imao, čini se, pravo dodati po neku svoju rečenicu, nijansu, crticu, zarez,,
poređenje, već prema tome o kakvom se pričalač-kom talentu i o kakvom korijenu mašte radilo.
40
Pronosilo se i da stare vjernice našeg grada zapale_ tamo gore u prolazu Kamenitih vrata, i po neku
dugu svijeću za spas Slipove dušice. Slip je dakle-dospio i do oltara, a s tim se, siguran sam, Slip
baš. ne bi složio. Bilo je tu, dakako, i inkvizitorskih inspiracija i smicalica: manjoj, zločestoj i
neposlušnoj djeci znalo bi se priprijetiti s onim »crnim što-urezuje križeve na čela«. No, velim, bio
je to još. uvijek veliki šapat u našem kvartu. Kad bi se na ulici slučajno srela dva susjeda, svaki bi
pokušao preduhitriti drugoga nekom »novom« informacijom koju je donio iz grada. Stari ljudi upali
su u krvotok jedne priče koja im je vraćala nešto od izgubljenog djetinjstva. Varljivi osjećaj igre da
nekom posvećenom misterijom postaju sami centar svijeta. A ja, koga se Slipov nestanak dojmio
posve drukčije, ja, kome se taj nestanak otvorio poput: ranice, ja sam se kao gladno psetance šunjao
oko-njegova stana, čak i u onim zabranjenim satima,, kad je njemački vojnik s blještavom
bajunetom okrenutom prema nebu prolazio kroz naš kvart. Ja sam bio napušten, i kao takav nisam
se imao čega plašiti. Pa i da su me uhvatili, što bi imali od toga? Slip je prošao kroz mene kao jedno
drukčije tane: tamo unutra, u meni, visjela su neka fino-osjetljiva i pokidana tkiva. Boljela je svaka
pomisao-o Slipu..^ A onda se u sve to još uvlačio strah da bi se Slipu moglo što ružno i zlo dogoditi,
mada je-s druge strane naprosto bilo nevjerojatno da bi se Slipu moglo što ružnog dogoditi. Svijet je
bio samo mala kugla u njegovim rukama, izmislio sam.
41
rečenicu samo da bih se oslobodio onog proklija-log straha u meni. čudno, nitko u našem kvartu
nije takvim načinom osjećao Slipa: za sve je on bio, više ili manje, mračno hirovito stvorenje
(dakako, i razmaženo) kome je i mogla pasti na um onako smjela i crna zamisao: da ubije
njemačkog oficira, da mu na čelu napravi križ i da mu još k tome izreže komadić kože. Nitko nije ni
slutio što bi sve mogao biti Slip iznutra, a nitko se baš nije ni trudio da o tome malo porazmisli.
Dječaci su ga se pomalo plašili, zavidjeli mu zbog onih vanjskih znakova superiornosti kao što su
uvijek nova odijela i neke lude veste, ključevi u rukama od sjajnih crnih automobila što su po neki
put znali zastati u našem kvartu i pokupiti ili istrpati Slipo-vu mamicu, ključevi kojima se Slip
prefrigano poigravao znajući da ga gledamo, a potom bi otključavao i zaključavao one limuzine,
sjedao bi za volan i malo bi »šofirao«, onako u mjestu, da, da, bio je tu i prvi sjajni, srebrni, bicikl u
našem kvartu, bicikl koji mu je poklonila mamica za rođendan, srebrni bicikl koji se bolnom
žestinom vrtio i vozio po našim sanjama i glavama; bilo je tu još mnogo drugih kojekakvih
nedostupnih nam sitnica koje su nas činile manjim i nevažnijim no što smo bili. Odrasli pak bili su
mu nedorasli, pa je tako Slip ostajao — sam. Osim toga, tu je još bila ona tajanstvena škrtost na
riječima. Slip je vrlo malo govorio, a kojem se dječaku Slip slučajno obratio više od pozdrava, taj se
smatrao izdvojenim, višim. Taj se pravio i važan. Pa onda da i ne govorim
42
kako sam se morao osjećati ja, koji sam dobivao više mrvica od ostalih, i prema kome je Slip i
javno znao iskazati nježnost. Dodirom ruke, smiješkom. I ne samo to: Slip je meni htio udijeliti
neke svoje tajne, skrivene zamisli i ideje koje nisu bile baš tako obične, proste i opipljive. Po neki
put mi je, u prolazu, dao i da dodirnem neku debelu knjigu što bi je znao pronijeti ispod ruke; dodir
s takvim debelim, fino ukoženim knjigama što su mirisale po nekoj naročitoj čistoći i tajni, za me je
bio poseban čin. čin nekog nerazumljivog mi pro-čišćenja. Kao da dotičem neko biće što se zavuklo
ispod korica, neko biće koje bi mi jednom — ni sam nisam znao kako — moglo pomoći, otvoriti mi
oči, pokazati mi neki novi put. I još: kao da se tim dodirom Slip i ja nečem zavjetujemo, spajamo,
sjedinjujemo. A zašto mi ih nije dao čitati, zašto mi ih je davao samo milovati? Nisam mu se
usuđivao postavljati takva pitanja. A radije bih mu bio postavio i neka tvrđa, oštra pitanja. Kao o
onoj zgodici kada sam ga vidio kako šeta na Zrinjevcu s nekom djevojkom. Prvi put sam tada vidio
Slipa da šeta s djevojkom. Nešto joj je pričao, a djevojka se veselo smijala. Kako me je pekao taj
smijeh! I tako u hodu djevojka ga je bila iznenada uhvatila za ruku, a Slip je zastao kao zbunjen:
dodir djevojčine ruke kao da ga je zdrmao, pre-pilio. To sam vrlo jasno zamijetio, jer sam ih pratio,
skrivajući se iza onih moćnih zrinjevačkih platana. Ne sjećam se djevojčina izgleda, ali sjećam se
njene ruke: dugih prsta, kao šiljaka, trepe-
43
ravih dugih prsta koji kao da nisu bili od kože, kostiju i nokata, već od neke čipkaste brašnaste
materije. I baš ta ruka, i baš ti prsti kao da su se narugali Slipu: bio je to prvi Slipov poraz koji sam
vidio, i za me je to bilo neočekivano i bolno. (O tome sam ga upravo i htio pitati, o ruci one
djevojke.) Slip se brzo i smeteno oprostio od djevojke, a ona je još ostala stajati na onom mjestu i
gledati za njim. Smiješila se nekako pobjednički, prezrivo, dok je Slip ubrzavao hod. To je ujedno
bilo prvi i jedini put da sam vidio Slipa s nekom djevojkom. Kako da mi to nije i prije padalo na um
— ne znam: pa Slip je upravo bio u godinama kad su mu se trebale događati takve stvari. Od onda,
od onog događaja s rukom, i ja sam počeo gledati na djevojke nekako drukčije: plašio sam ih se, a
njihova blizina donosila mi je laku vrtoglavicu i razdražljivost. Bilo je u našem kvartu takvih
ljupkih djevojčica koje su mirisale po bademima, s lepršavim haljinicama i mirisima što su imali
omam-ljujuću toplinu. Stao sam ih se bio kloniti upravo zbog tih mirisa koje su ostavljale za sobom.
A one kao da su pogađale o čemu se radi pa su me mnogo puta znale drsko izazivati, zadižući
suknjice preko koljena i pokazujući mi gaćice. Mrzio sam ih zbog tih bestidnosti, mrzio sam ih
toliko da u takvim prilikama jednostavno nisam mogao išta drugo učiniti do — pobjeći. Njihov
smijeh poskakivao je za mnom, lijepio mi se za noge, ulazio i kroz zatvorena vrata našeg stana, pa
me štipao i dražio i u krevetu gdje bih se prekrio pokrivačima.
44
Jednom čak i do suza. A bilo je to ovako: mojoj susjedici Tihani bio je rođendan i njena mama i
njezin tata dogovorili su se s mojima da ću i ja doći na taj rođendan. Već sam taj način bio je
uvredljiv: pozivaju me na rođendan preko glasnika, kao da moji roditelji imaju s tim bilo kakve
veze! Pa dobro, poći ću, mada nevoljko, vrlo nevoljko. Na Tihaninom rođendanu bilo nas je svega
dvojica dječaka; djevojčica je bilo dosta. A i onaj drugi dječak što bijaše pozvan — taj bolje da i
nije nosio muško ime. S njim su se svi pobacivali u našem kvartu, na njegov je račun uvijek mogla
pasti kakva dobra rugalica. Bezbojan je bio taj dječak: kamo god da si ga stavio njemu je bilo dobro
i što god da si mu napravio njemu je bilo pravo. Vrijeđalo me njegovo prisustvo, kao da Tihana nije
mogla pozvati one prave dečke iz klape! Kad je već slavila rođendan. A u našem kvartu rođendani
su se slavili redovito, uprkos ratu, strahu i bijedi. Pa oni su i bili neka vrst tihog prkosa, znak da se
još uvijek živi i da ima stvari koje ni metak ne može okrznuti. Uistinu su bili tihi rođendani.
Prostorija u kojoj bismo slavili potpuno bi se zamračila, a škiljavo su gorjele neke stare crvenkaste
lampe na petrolej. Naši očevi i majke obično bi se tada okupljali u susjedovom stanu kako bismo
mi, barem jednom u onim pušljivim godinama, mogli biti potpuno sami. Bila je to dobra gesta,
mada ta jedna gesta nije mogla iskupiti svu onu njihovu tvrdoću kojom su nas trli i hoblali kroz
cijelu godinu. (A možda su u tim godinama i morali biti
45
tvrdi prema nama kako se ne bismo u tom sve-metežu razularili.) Bilo je odličnih rođendana! I to su
redovito bili dobri »muški« rođendani: izmišljali bismo lude stvari, bili smo tvornice šašavih ideja,
zamisli, igrarija, a bilo je na takvim šašavim rođendanima i zabranjenog voća — ilegalnih pića,
rakije, a i pića koja bismo sami pravili, na licu mjesta! Dakako da je u mraku izronila i po koja
ukradena cigareta i koji prstohvat duhana; taj duhan naprosto je žegao pluća tako da smo se
zakašljavali u maramice kako nas ne bi čuli. Ženski rođendani bili su štajgodarije, vodica:
djevojčice bi plesale, igrale se u mraku »tko je tko«, »dućana«, ili bi u najboljem slučaju imitirale
»mamu i tatu«, a to je bilo tako mlitavo i nemaštovito da su naše mame i naše tate u njihovim
»igrokazima« ispadali redovito posve dobro i zgodno. Upravo nas je to žestilo: mi, muški, znali smo
ponajbolje kako nam izgledaju mame i tate! Dakle, došao sam Tihani na rođendan. Kad sam je
zapitao da gdje su ostali dečki, ona se luckasto nakesila, rekavši mi da su »kažnjeni«. Bila je to laž,
neka joj služi na čast! Jer, kad je netko između nas bio »kažnjen«, to je značilo: učiniti zaista, zaista
pristojnu gadariju poput kita ubojice! A osim toga, nije li nam se za takve dane sve praštalo? Nisu li
takvi dani bili poput ognjišta oko kojeg su se skupljali naši nesretni i isprestra-šeni roditelji? Svi
smo mi imali manje-više takve roditelje: lica istegnutih i ispijenih od strahova, očiju upalih i
upaljenih od mučnih i pokidanih snova koji bi redovito završavali kiselim preznojava-
46
njem i histeričnim iskakanjem iz kreveta! Ta stalno su buljili u crno truplo straha i stalno su bježalL
od nečeg, i u snu i na javi, uvijek! Međutim, u danima rođendanskim oni su se okupljali i bivali
nešto sasvim drugo: pleme koje je načas uspjelo zaboraviti da su svi oni pregažena, samljevena
stvorenja usred zadimljene pustopoljine; na žaru zajedničkog straha i zajedničke klonulosti, pod
šatorom jedne drukčije večeri, raspuhavali bi oni one naj-pritajenije, najzapretanije nagone: nagone
za slobodom, za opuštanjem, za pjesmom. Bogami su i pjevali, potiho, neke stare, otužne pjesme
kao što su one »Na brijegu kuća mala« i »Hladan vjetar poljem piri«. Baš je to tako bilo. A bilo je to
tako i za Tihaninog rođendana. Dok su oni tamo brborili »Hladan vjetar poljem piri«, dotle sam se
ja kod Tihane prokleto dosađivao i bjesnio. Bio sam prodavaonica kiselih krastavaca, jer mi je cijelo
to-Tihanino društvo išlo na živce. A onom Bezbojnom bilo je tako dobro! I njemu su gotovo sve
djevojčice posvećivale pažnju, nudeći mu nekakve slatke-likere — u stvari običnu prekuhanu vodu,
obojenu i zašećerenu, jer tko je od naših onda mogao kupiti prave likere! — i žute, žute na kat
podignute kolače. (Ti žuti kolači kao da su se bili napuhali od svoje vlastite važnosti; u stvari su bili
jad a na kat ih je-podigao kvasac!) U neko doba večeri stavile su u pogon stari umirovljeni
gramofon: zalepršao je poput leptira Straussov valcer. Plesalo se. Između nespretnih valcer-koraka
djevojčice su sve više pile-one slatke, obojene likere. I bile su čvrknute, jer
47
je Tihana, najednom, ugasila petrolejke, pa je u mraku nastalo neko lukavo pocikivanje i
šuštanje. .Mrak je oduvijek golicao djevojčice. Spremale su mi neku opačinu, znao sam to odmah,
čim su pogasile lampe, ali bilo je tada kasno da bilo što učinim. Kad sam zatražio da upale
petrolejke i kad su one to i učinile, bilo je sve već gotovo: sve su se bile poskidale do pasa i stale
preda me! Nakostru-:šio sam se. Krv mi je navalila u obraze. Vrućica. Gledale su me podsmješljivo,
a Tihana me je, uzevši među prste svoju malecku dojkicu, posprdno upitala znam li ja uopće što je
to i šta je ono što je crveno na vrhu? Ta bubica! Poletio sam prema vratima, no vrata su već bila
zaključana. One su potrčale za mnom, bacile se na mene i srvale me. (Bezbojni se smijao ko lud.)
Udarao sam ih. Ali to ih je još više uzbuđivalo, pa su stale biti potpuno bestidne, govoreći da su one
sve »moje mame« i da sam ja njihovo »malo dijete kome treba dati mlijeka«. I »sikiti«. Pa su mi
tako, pojahujući me, i -gurnule komadić one nategnute kožice u usta. Zaplakao sam. A taj ih je plač
izgleda osvijestio, pa su brzo sišle s mene i obukle se. Tamo negdje daleko škljocnula je brava.
Istrčao sam plačući. A zvec-kavi smijeh me je pratio, pratio . . . Sva sreća da se kod nas u stanu nije
okupilo staro društvo: uvukao sam se, kao osramoćeno i do gola skinuto štene, u krevet i tamo
dugo, dugo plakao grčeći pesti. . . •Od tada, upravo od tog Tihaninog rođendana, i potiče moje
neprijateljstvo prema ženskama. Uvijek bi ih se kasnije nastojao kloniti, naročito kad bi
48
im izgled bio čedan i blažen, i uvijek bih bio nadrljao: nikada nisam do kraja znao biti s njima surov
i bezobrazan i to me je koštalo! A zar je Slip s njima znao postupati? Moćni Slip. Zar njega nije
stresla i svezala u čvor ona ruka s dugim nestvarnim prstima? A možda za sve te bestidnosti i nera-
zumnosti treba okriviti i rat: rat je kao pokvareni kockar i mešetar ispremiješao sve ljude, osjećaje,
uhodani red stvari i navika. Rat je očešao i ožiljčio i djecu: mnogi između nas, nenadice, preko noći,
postajali su ružno odrasli, bestidni, opaki i zli. Da nije bilo rata, zar bi Slip postao ubojica? Zar bi se
ikada dogodilo da nekom nepoznatom mladiću Slip napravi križ na čelu i izreže mu komadić kože?
Zar bi morao bježati? Skrivati se? Upitnici, sami upitnici! A na tom drugom svom putu opet će
možda morati ubijati i preskakati lešine . . . Rat je .. . rat je kao grobar prevrtao sve: ljude, osjećaje,
stvari.. .
A onda je u naš kvart, posve iznenada, grunuo mjesec travanj. Donio je lak povjetarac, nepoznate
mirise i ono uvijek svoje sanjivo sunce. Sve je opet šiknulo iz svog korijena: biljke se nisu dale
zbuniti puščanim prahom, a stabla su cvatom doviknula ljudima da je proljeće doba kad se treba
obnavljati i mijenjati. Radovati. Ledena zima predugo je počivala u svemu, pa je silina travnja,
silina sunca, načas ošamutila sve što je bilo živo. Tako na tren ošamućeni, samozaboravljeni, ljudi
bi zastajali na ulicama, usred rata, zatvarali oči i puštali suncu da im sjeda na kapke. Mjesec travanj
vraćao je Iju-
4 Pasji praznik
49
dima zagubljene, čiste plave prostore, a vjetrić što se doskitao iz razgibanih šuma, s brzih voda, na
brzinu bi im nježnim poljupcima kazao nešto i o još nepogaslim nadama, šapnuo bi im ponešto o
tihoj vjeri da bi sve jednom moglo biti drukčije. Dobro kao nekad. Bolje. Travanj je mjesec koji
opija i zaludu je bježati pred njim. Treba raširiti ruke, otvoriti prozore. Uđi, travnju! I ja sam tom
travnju četrdeset i četvrte širom otvarao prozor i pružio mu ruke: jaki mirisi sjekli su moje slabačko
tijelo, raznosili ga, orgijali u njemu, ali u toj opasnoj igri i svodništvu prirode i krhkog tijela bje one
goleme nijeme žudnje — što se poput olovnog gru-menja skrutnula u crijevima — za slobodom.
Neki mjeseci, neki oblaci, neki mirisi više se nikada ne ponove u životu, pa tako se ni taj travanj
nikad više neće dogoditi. To je ljubav. Bio sam toliko podatno slab da mi se učinilo da cijela zemlja
može poleći po meni a da mi se ništa ne bi dogodilo. Bio sam tanak od žudnji, mlada životinja. Htio
sam nekuda krenuti: za oblacima, za pticama, za Slipom. Ne znajući što da od svega toga odaberem,
a tijelo mi je od nemira bivalo sve slabije i slabije, ja sam jednog travanjskog jutra učinio ono što
sam učinio: krenuo sam za Slipom, u njegovu sobu, prema Sli-povom Dnevniku. Taj njegov
Dnevnik bio je za mene sakriveni otok s blagom. Krcat blagom. Koliko otkrića! Koliko tajni!
Koliko za me potpuno nepoznatih stvari! Obala! Misli, snova, snova koji su razarali, zavodili. Pa
još otkriveni u mjesecu travnju koji je poput mijeha punog iskara i žeravica
50
raspirivao ognjicu mojih nemira. Imajući Slipov Dnevnik u rukama, ja više nisam bio napušten; Slip
je za me bio opipljiviji i stvarniji no ikada. Imao sam u rukama najnepoznatije dijelove Slipa. Što je
trebalo drugo no ih uzimati, zalogaj po zalogaj, dio po dio, da bi užitak bio što trajniji, jači. Ja sam
postajao Slip. Htio sam biti Slip.
Proljeće četrdeset i četvrte bilo se naglo otvorilo i raspuklo poput divlje kestenove ljuske: pa to je i
bilo tako, to da je proljeće naglo ispalo iz vrtnje nebeske i rasulo po zemlji rane plodove. Rat je sad
tutnjao gradu negdje posve u blizini; dim i paljevine mogli su se jasno vidjeti i s mog prozora. A u
samom gradu, noću, bilo je sve više iznenadnih puškaranja i praskanja ručnih nagaznih bombi,
jauka i muklih, zubatih psovki noćnih patrola. Sve je to govorilo o tome da ovaj grad pripada samo
ljudima dobre volje i mira i da grabežljivom strancu nema mjesta u njemu. Grad se bunio svojim
kamenim srcem. Svaki dan u tom proljeću četrdeset i četvrte podmetnuo bi po neko iznenađenje, pa
je tako jedan takav dan posve neočekivano izbacio iz svog sjedala i crnog Slipa. Bilo je to takvo
šiljato iznenađenje da se činilo da je neki moćnik cijelom našem kvartu zakrenuo vrat: od pregole-
mog čuđenja vrat je našem kvartu toga dana i stajao malo iskrenut!
Slip se vratio najnormalnije, a po onome što kazivahu svjedoci moglo se zaključiti da je u njegovom
povratku bilo i malo teatralnosti. Ili su tu teatralnost izmislili Ijubopitljivci i zavidljivci, želeći
4*
51
tako i sebi dati neko počasnije i vidljivije mjesto u priči o Slipu. Bilo kako bilo — govorahu —
Slipa je pred kuću dovezla crna limuzina s talijanskom registracijom. (To je mogao biti i nagovještaj
da je svo vrijeme svoga nestanka Slip proveo negdje u Italiji, među darežljivim sirarima i
čavlarima. A to bi cijeloj onoj priči o njemu moglo oduzeti sjaj. Usmrtiti je.) Prije no što će izaći,
smiješno obučeni šofer — opisaše ga kao ljubičastu papigu s jednim staklenim okom — hitro i
mačkasto je istrčao pred Slipa, na drugu stranu, otvoriti mu vrata. čini se da je u toj šofer ovoj gesti
i bila sva ona teatralnost Slipova povratka o kojoj se poslije pričalo. Slip je izašao mirno, bez
nervoze, kao što je to uvijek činio u takvim prilikama. Kao da je izbivao iz kuće na pet minuta, a ne
cijelu kasnu kišnu jesen i dugu ledenu zimu. Prvi koji ga ugledaše trljahu oči od snebivanja; i moja
je majka bila među tim prvima — jer je ona kao kvačica za rublje stalno visjela na prozoru —
rekavši mi da je Slip prežvakavao (baš taj izraz!) u ustima debelu cigaru. Ja sam tog prijepodneva
bio u školi i bilo mi je krivo što se sve to odigralo bez mene: velim »sve to«, a radilo se samo o
trenu kad je Slip izašao iz automobila. I to usred bijela dana, Nijemcima na dlanu! Ne! Ne, tu je
vrag morao imati svoje prste! Tu nešto nije bilo u redu! Pa Slip je bio prokazan, on je bio heroj
jedne duge ledene zime i sasvim je sigurno da su Nijemci i doušnici znali za tu cijelu priču o njemu!
Ili, zar je moguće . .. ne, ne, odbacivao sam one druge, sitne, prljave mogućnosti . . . izdajstva . . .
52
Cijelog tog dana poslije podne prostajao sam uz prozor očekujući ona crna četvrtasta kola s
rešetkama: na svaki zvuk automobila bih se trznuo, misleći evo ih, dolaze, dolaze po nj, svezat će
mu ruke,, razapet će ga i zakucati na tanke daske a potom će ga pokazivati gradu i pljuvati na nj ...
Pa u Maksi-mirsku šumu . . . čekao sam. čekao sam nadajući se da će Slip osjetiti da čekam, da
stojim iza prozora, i da će izaći iz kuće i na neki mi način dati do znanja da zna da sam živ.
Osloboditi me mučnog straha. Kako li sam ga samo žarko želio vidjeti! A i dolazilo mi je da se
zaletim k njemu, da ga zagrlim i da mu kažem kako nam je, svima nama, bilo bez; njega, što je sve
on značio za naš kvart i kako smo se cijele ledene zime grijali na njemu. I ne samo mi, povlašteni iz
kvarta, već i cio grad. Nisam se usudio. A dan se primicao večeri. I ništa se nije sumnjivo događalo,
nijedan automobil s rešetkama nije se zaustavio ispred Slipova stana.. Jest, Nijemci su prolazili
ispred njegova prozora, ali nikakvim znakom nisu odavali da će se zaustaviti ili učiniti kakvu
smicalicu. Bilo je među tim Nijemcima i vrlo veselih momaka, nasmiješenih, tako da se ponekom
ispod smijeha mogao vidjeti i koji zlatni zub. Bilo je među njima i takvih momaka koji su se lijeno i
vragolasto klatili u hodu, protivno onoj strogoj vojničkoj disciplini. Događalo se i to da bi po neki
mladi Nijemac htio porazgovarati i našaliti se s nekim dječakom na ulici, ali to bi završavalo tako
da bi onaj dječak klisnuo, a vojnik bi ostajao raširenih ruku, mašući, smijući se i go-
53-
oni su ona na izgled sporedna no vrlo važna i neiz-bježiva lica na mizansceni povijesti, i na njih se
uvijek može pouzdati i nalaktiti svako osvetoljubivo javno mnijenje. Oni su bezimeni najavljivači
zla.
Nije to bilo dobro što su razbili Slipov prozor,, jer se slutilo da sve neće ostati na tome. Nije bilo-
dobro jer je to bio zalet nagle mržnje i jer tako krenu krupne stvari: iz zrnca praha. I ratovi su pro-
klijali tako: netko je lukavi bacio zlo sjeme u neko* lijeno vrijeme ljudske gluposti i mržnje koja je
oduvijek bila ponajbolji gnoj za zlo. Sjeme se ame-bično množilo i cijepalo. Pustilo je stabljiku.
Stabljika je bacila grane na sve strane. A potom dođe lišće i pusti prve kapi omamljujućeg otrova.
Većina bi prevarena lažnom ljepotom, lažnom bojom lišća. Konačno, bivalo je tako: u podsvijesti
čovjek je odvajkada više volio zloću, više ju je nesvjesno priželjkivao i štovao no dobro. Zloća je
bila nešto kao vječni klistir, ispirač svih čovjekovih neuspjeha i poraza, onih najskrivenijih poraza.
Ona je odvajkada bila pripremljeno gubilište u dobro kamufliranom mraku: dobrota, pravda, ljubav,
sve je to u mah moglo biti pogubljeno na njenom nauljenom' panju. Zlo je stavljalo na taj panj i
krive i prave.. I nikad se zlo nije pokajalo.
Slip danima nije izlazio iz kuće. Slip se zalio šutnjom. A možda je izlazio, potajno, u neka neutralna
vremena kad su umorni i prestrašeni ljudi pokušavali zaspati, poslijepodne, nakon posla, pa ga tako
nitko nije mogao opaziti. Što je mogao ra-
56
diti zatvoren u stanu? I zašto nije izlazio? Da li je osjetio da vani nešto nije u redu, da su neke velike
i nevidljive šipke oko njega i da su se neke stvari stubokom preokrenule i pošle protiv njega? Je li
mu onaj kamen bio zlokobna opomena? Noću je stalno* gorjelo svjetlo u njegovu stanu. Slip je
sigurno čitao one debele knjižurine. A možda mu i san nije dolazio na oči, pa je danju spavao a noću
razgonio zle utvare. Ima takvih ljudi što zamijene noć za dan„ A tko zna što mu se sve moglo
događati za svih tih mjeseci nestanka i tko zna kakvi su mu mravci mogli poremetiti njegov uhodani
red života. Doduše,, za Slipa se nije moglo reći da je imao »uhodani red života« kao ostali, jer bi to
za Slipa značilo prihvatiti gnjiloću navika, sivilo. Slip je živio svoj život. Imao je svoj stil. Slip je
mogao podnijeti da bude isuviše sam. Slipu kao da nitko i nije trebao. A to je-gradu smetalo.
Sve sam ja to počeo osjećati kao žalce nepravdi,, a onaj kamen na Slipovom prozoru posebno me je
uznemirio. Nisam vjerovao u novu priču o Slipu, ne zato što je moja ljubav prema Slipu mogla biti
slijepa, već zato jer sam poznavao Slipa drukčije no-gomila. Gomila nikad ne traži nijanse, ne
prebire po detaljima, po onim vrlo važnim detaljima koji mogu biti presudniji od bilo kakvog utega
tzv. prividnih činjenica. Gomila uvijek svira u istu frulu: osuditi! Kao prvo, Slip nikako nije mogao
biti njemački doušnik. To je naprosto bilo nespojivo s jakim karakterom njegove vertikalne samoće.
S njegovim Dnevnikom. A to što se tako slobodno
57
i kao bezbrižno vratio, to je mogao biti jedan od Slipovih trikova. Dimna zavjesa. Ta Slip je bio
lisica. Tragove je trebalo zamesti, pokriti, a o toj činjenici izgleda u kvartu nitko nije vodio računa.
Evo, Talijani su mogli pokriti Nijemce, odnosno Slipa, koji je svu tu lukavštinu smislio tamo negdje
u Toskani. U mamici je imao saveznika. Kao da je mamicu bilo teško u nešto uvjeriti kad je tako
strasno voljela Slipa i kad je neprestano imala osjećaj da se treba vratiti. Dosta čista matematika.
Nadalje, zar je to bilo prvi put da osjećaj krivnje rađa neke vrline. Slip je vjerojatno tražio od
mamice da uredi s Talijanima da ga oni sigurno provedu kroz rat i do Zagreba. A cijeli taj slučaj
mogao se rekonstruirati i ovako: Slip je ucmekao njemačkog oficira, klisnuo, domogao se granice,
Italije, i tamo je lako pronašao mamicu koja ga je dočekala vrućim zagrljajem; vrijeme je sjedalo na
ubojstvo, a kad ga je napadalo dovoljno, Slip je proračunao da se treba vratiti. Zaista čista
matematika! Nadalje, zar je to bilo prvi put što se Slip dovezao u crnoj talijanskoj limuzini? Nije.
Ovog puta je bila samo nešto veća. Možda je to kvartu upravo smetalo! I što je po gomili Slip
trebao učiniti? Da stavi transparent na grudi i da hoda gradom vičući: »Narode, ja sam ucmekao
onog njemačkog oficira, ja sam ...« Glupa vrst herojstva. A po svemu sudeći gomila je tako nešto
očekivala. Gomila, gomila!
Šunjao sam se oko Slipova stana. Htio sam da me zamijeti, pa da mu prenesem neke vijesti. Možda
58
Slip zaista nije imao pojma o tome kako se utisnuo u kožu grada. Jednom sam ga ugledao kako se
časak zagledao kroz ono razbijeno okno. Siguran sam da me je bio vidio. Zašto mi barem nije
mahnuo? Ta morao je znati da sam ja uz njega. Štićenik njegov. I neće tako dalje moći sam. Neće.
Izludit će ga ili će izludjeti.
Jednom, prije podne, krajem travnja tisuću devetsto četrdeset i četvrte, Slip je izašao iz svog zamka.
Bila je subota. U gradu su zlokobno zavijale sirene. Negdje je nešto gorjelo; noću su se partizani
znali zaletjeti i u sami grad i tu podmetati požare. Dakako, radilo se o zgradama koje su Nijemci
iskorištavali u vojne svrhe. Partizani su bili posve nova lica u životu grada. Oni su mogli izaći iz
lišća, iz travki, iz dima. Pojavili bi se, ostavili tragove svete odmazde, a potom nestali. Malo je tko
vidio ta »šumska stvorenja«, ali u svakom slučaju pridavala im se raznovrsna moć: da su u dosluhu
sa divljim zvijerima, da su u dosluhu s biljkama, da se pretvaraju u vilin-konjice kad zatreba.
Nijemci su još dodavali: antikristi, banditi, »crveni razbojnici«. Te subote prije podne još uvijek se
pušilo veliko njemačko skladište sanitarnog materijala; vatra bje podmetnuta noću, a travanjski
vjetar veselo ju je prihvatio, potpirivao je i širio (i vjetar skitač je bio u dosluhu s »crvenim
razbojnicima«). Vatra je hvatala sve što je mogla liznuti svojim upaljenim jezikom. Nitko sem noći i
noćnih ptica ne bi točno mogao kazati kako je vatra uopće i mogla biti podmetnuta, kad je skladište
bilo i više
59
no dobro čuvano. Mora da su oni partizani došli krtičnjacima i tunelima! Skladište je bilo jedna od
najvažnijih žila kucavica u krvotoku ratne mašinerije. Ali baš to, to što je bilo tako dobro čuvano i
to što gotovo i nije bilo mogućnosti da se tako što dogodi, to što se nije znalo ni kasnije, kad se
požar rascvjetao, kako se to odigralo, to je bilo ono umijeće onih šumskih stvorenja koja su se,
prema kazivanju, znala pretvarati i u vilin-konjice kad je za-trebalo. Gradu je sve to počelo
odgovarati; ljudi već nisu vidjeli kraja ratu, a i Nijemci su postajali sve nervozniji i sve
nepodnošljiviji, što je sve govorilo da im stvari ne idu od ruke. Ta njihova nervoza zamjećivala se u
sitnicama, na ulici: smetali bi im, na primjer, ljudi koji su nosili šiljkape (bili su im sumnjivi jer je
valjda pogled tih ljudi ispod šiljka-pa bio prijek, a te su kape naprosto bile rezultat neimaštine i
nužde), smetala su im djeca što su se slučajno zaigrala na ulici: igra je Nijemcima sad bila znak
neke skrivene slobode, nekog na izgled bezazlenog prkosa u kome ima skrivenog lako zapaljivog
dinamita; pa su se Nijemci počeli izderavati na slučajno zaigralu djecu na ulici i davati im nogu u
stražnjicu. A ta njemačka noga u stražnjicu bila je tvrda pokvarenost: boljela je, svrbila, jer su
njemačke čizme bile napravljene od dobrog materijala. Jednom se nekom Nijemcu velika krpenjača
uvukla među noge, pa se nespretni Nijemac spleo i pao. Naravno, smijeh ga je pošpricao pri tom.
Nijemac nije znao što bi od bijesa, pa je izvadio pištoljčinu i stao sumanuto prašiti po krpenjači.
60
Kad bi dobila metak, krpenjača bi poskočila, a Nijemca je to izgleda još više pjenilo. Moj bože, vele
da je to trebalo vidjeti! Štošta je takvog trebalo vidjeti. Nijemci su se mijenjali preko noći, i to više
nisu bili oni naoko mirni i hladnokrvnošću izvježbani roboti. Nervoza im je napinjala trbuhe (kao da
su im tamo unutra pjevušile male zelene žabe, gatalinčice). A paljevina je u gradu bilo sve više. I
onih nenadanih metaka. Dolutalih iz mraka.
Bilo je i sve više dana kada škole nisu radile, kad bi se nastava prekidala naprasno, usred sata:
prekid je obično naviještala ona vijugasta sirena za uzbune koja nam je počela sve više goditi. Po
neki put smrj jedva čekali njen zvuk. Škola nam je nekako omrznula, jer smo stalno nešto učili na
preskok, na brzinu, pa nam se sva ta kaša riječi i brojki miješala u glavama stvarajući pri tom
mučninu sasvim blisku morskoj bolesti. Pa škola je u tim danima i bila poput broda koji je
podrhtavao na vjetru! A osim toga i profesori su nam bili sami kilavi starci koji su silom htjeli,
usred rata, biti dobri, jako blagi i jako hrabri. Jest, šipak! čim bi jauknula sirena, gaće su im bile
pune. Zvuk sirene bi ih dovodio do drhtavice, tako bi se ustrtarili: to kao da je zavijala sirena
njihove vlastite smrti, koja, istini za volju, i nije bila daleko, stražarila je tamo na školskom pragu.
Pa bi brzo nestajali u školskom podrumu koji je nabrzac pretvoren u sklonište. Bilo nas je više koji
nismo htjeli odlaziti u podrum, makar je to bila naredba. Smatrali smo to staračkom izmišljotinom,
jer avion nismo sto-
61
ljećima vidjeli na zagrebačkom nebu! Sirene su obično oglašavale požare. A i bilo je to nekako
sramno: bježati dolje u podrum, dok gore, ponad tebe, tutnje gusjenice važnih događaja! Odlazili
smo kućama ili bismo se, instinktivno, upravljali prema zvučnoj zmiji sirene. Vabila nas je. Bili smo
u onom nestrpljivom i međašnom dobu gornjeg dječaštva kada smo morali znati sve, vidjeti sve, i
kad više nismo dopuštali da nam bajaju o stvarima. Nisu nas samo naši odgajali doma: rat nas je
odgajao na svoj način, krući i bezobzirniji, pa smo i mi s vremenom postajali odljevi njegova
hirovita kalupa.
I te subote, kada je Slip izašao iz svog zamka, naša škola nije radila. Otišla je u penziju, a ja u
veselu subotu. Ne znam zašto, ali ja oduvijek mislim da je subota vesela. Mnogim sam tako
subotama znao prišapnuti: »Ti si vesela udovica.« Nedjelje nisam volio, jer su one stajale bijele i
prazne, u sredini, između dva dana. Između dva naj oprečni ja dana: sivog ponedjeljka i vesele
subote. Te subote rano smo klisnuli iz škole: sirena je počela rano zavijati. Vraćao sam se kući. Išao
sam glavnom ulicom. Htio sam biti u gužvi, među drugim licima. Ljudi su kao pometeni u glavi
bauljali ulicama: izbezumljeni i tupa pogleda, preplašeni kosturi u potrazi za hranom i svjetlom.
Bilo je vojnika više no obično: žurili su i gnjevno i mučki se trli laktovima i puškama o sve te
kosture koji bi im se slučajno našli na putu. Trčali su u pravcu sirenina zavijanja. Ljudi na ulicama
zaista su bili izglodani ljudi: neodredljivih godina i zanimanja, išarani bo-
62
rama i neobrijani, u nekim ofucanim krpama, mislim na muške, dok su žene, naprotiv, imale čak
smisao za luckasta opiranja: neke su naprosto plesale u hodu, ludare, kao da je zvuk one sirene
melodija za čijim taktom treba poći, a vidio sam i neke s tako crvenim i ružiranim usnama da je to
naprosto bilo prostački izazovno. Te ženske izgleda nisu htjele shvatiti sve ono što ih je okruživalo.
I to je za njih bilo spasonosno i dobro: lepršale su po nekom drugom carstvu u kom su rasle gljive
ludarice. A tek kako su bile obučene: kao da ih je nadražio mjesec travanj, kao da su se htjele
osvetiti zimi, nosile su neke do gležnja duge, otrcane no prozirne haljine na cvjetiće; cvjetići su bili
jarkih boja i podsjećali su ih izgleda na neke mile godinice koje su ostale na piru s one strane rata.
Jedna je nosila na glavi cijeli mali vrt: šešir s cvjetovima i lišćem. Sve je to kazivalo da je rat za
neke mogao biti i cirkus. Što ne: za sve je u toj prokletoj areni moglo biti mjesta, za gledaoce i
glumce, za lude i mudre, za lukave i glupe, uplašene i hrabre, kuka-velje i seronje, vickaste i
namrštene. Da sam bio-samo malo odrasliji, ne znam što bih bio odabrao: da budem luda,
komedijant, lukavac ili čovjek s mrkim licem. Ipak, biti lud i imati u glavi malo gljiva ludara, kao
one ženske, u onim je vremenima bilo za neke najprobitačnije. Nitko te barem nije dirao. Samo su
govorili: »Ta pustite ga, on je jedan ludi.« No kako nisam bio veliki, nisam mogao biti ni ludi, pa
sam se, skačući s noge na nogu, vraćao
63-
kući iz škole koja je te subote otišla u penziju, lijeva-desna, lijeva-desna, hop!
Slipa sam spazio u staroj Vlaškoj. Stajao je (meni leđima okrenut) pred plakatom s kojeg se
razdragano smiješio mladi njemački vojnik. Vojnik je vrškom cipele dodirivao zemaljsku kuglu, kao
da je vrti ili da će je poslati na spavanje u vječnost, a drugom, desnom nogom, čvrsto je zagazio u
zelenu boju majčice Njemačke. Vojnik je imao vrlo zdrave zube. Takvih je plakata bilo posvuda
polijepljenih u gradu: po zidovima, po stablima, po stubovima. I svi su nudili ružičasti san o velikoj
Njemačkoj. Slip je kao omađijan gledao u mladog vojnika. Slip je žvakao debelu cigaru. Došuljao
sam mu se sasvim blizu: da, to je bio glavom Slip. Prodrhtao sam. Slip je pogledao lijevo pa desno:
zatim je vrlo hladnokrvno cigarom progorio vojniku oko; vojnik bi unakažen, posta smiješan.
Ukipio sam se. Odozdo-la, iz dubine ulice, trčali su vojnici. »Slip!«
Trgnuo je ramenom kao pogođena životinja.
»Eno ih . . .«
»Hej, lijepi mali. Dođi.«
Glas mu je bio smiren.
Potrčao sam. Slip me uhvati za .ruku, kao malog dečka. Vojnici potrčaše pored nas. Izgubio sam se
u Slipovoj ruci, nisam sam sebi vjerovao da on i ja hodamo zagrebačkim ulicama.
»Ti si sve vidio.«
»Da, Slipe.«
»I vojnike?«
¦64
»Da, Slipe.«
»Sjajan si. A kamo ćeš?«
»Ne znam. Kući .. .« Zbunio sam se, nisam znao što bih rekao. Ta Slip je sa mnom razgovarao! I
vodio me za ruku! Pomislio sam na onog vojnika s procvrljenim okom. Kako je to neobično, hrabro
i štosno izvedeno! Bit će veselice kad ga ugledaju Nijemci!
»Slipe . .. dugo te nije bilo . . .« odlijepilo se iz mene, ni sam ne znam kako.
»Lijepi, mali . . . kako si narastao!« »Znaš . . .«
»Znam«, reče Slip... »Mislio si puno o meni.« »Da.«
Takvim rečenicama Slip me je učio kako da što prije odrastem: u njima je uvijek bilo puno šutnje,
mnogo toga nerečenog, ali s njima je Slip sve vidio, gledao je kroz čovjeka, unutra. Zarana je bacio
Slip u me takve rečenice koje su govorile više od onog no što su bile u zraku, i ja sam ih se pomalo
plašio: povele bi me te rečenice sad na jednu sad na drugu stranu i nikad nisam mogao točno znati i
odrediti gdje sam; valjalo je odabrati. A osim toga, dok smo tako brzo koračali, imao sam vražji
osjećaj da se Slip naluknjuje u me i da mi šapće: »No reci, sve mi reci, lijepi mali, očisti se.« ćutio
sam .se kradljivcem. Ta Dnevnik je bio u pitanju.
»Hoćeš da idemo gledati požar«, predloži mi Slip.
»Da. Zanima me.«
Spasio me.
5 Pasji praznik
65
»Slipe, ti znaš ... ti znaš što sve o tebi priča grad...«
»Oh, lijepi... grad je stari pripovjedač. Tkalac.«
Slip je znači znao. Što Slip nije znao? Opet je gledao kroza me. Pipao. Tražio je moje očišćenje. Ali
Dnevnik je već postao dio mene i ne mogu ga samo tako dati! I uzeo sam ga onda kad mi je najviše
trebalo. Zar nisam bio napušten? Već načet? Tako sam premišljao, braneći se unaprijed. Slip me
vukao za sobom kao štence. Znao bi Slip mal-čice i zastati i tad bi me pogledao s onim svojim
čudnim, sjajnim žarom u očima i rekao:
»Kako si lijep, mali moj . . . kako si lijep ... Moram te još mnogo čemu naučiti.«
Nježno je provukao svoje prste kroz moju kosu, pa iza uha, sve do vrata. Bio sam sretan. Bilo mi je
to vrlo ugodno. Poslije takve rečenice nisam imao potrebe da bilo što zapitkujem: ona je bila pokrila
svu moju radoznalost. Slip će me mnogo čemu naučiti! To su bila široka vrata kroz koja smo trebali
proći nas dvojica! Ruku ispod ruke. Neke prozor-čiće Slip mi je već bio odškrinuo, a sad je, u
godinama koje su dolazile, trebalo slijediti ono najvažnije! Tako je moćno biti s njim!« Ja postajem
moćan!
Skladište je bilo ispod Heinzelove ulice, a blizini pruge. Sad to više nije bilo skladište, već veliki
zadimljeni opušak. Tinjali su još neki ostaci. Vojnici su bili sa psima, a znatiželjnih je najviše bilo
dječaka i starih baba kojima je vatra predstavljala
66
nešto poput svjetlećeg oltara za vrijeme božične mise. Slip reče:
»Divno. Bio je to sjajan požar.«
»Kako to misliš, Slipe?«
»Oh ... to je samo rečenica.«
Slip se ponovo pokrio nedorečenošću. Ipak, bilo je u toj rečenici još nečeg ispod. Što? Što? Prišao
nam je vojnik i bijesno nam podviknuo: »Curik!«
Slip mu nešto posve sabrano odgovori na njemačkom. Vojnik promijeni boju glasa. To me zbunilo,
potpuno zbunilo. Slip se na ovom zgarištu ponašao kao netko tko je imao važnog udjela u događaju.
Pa taj njegov njemački! Pojma nisam imao! Da ga je sad čuo grad: kamenovao bi ga do kraja kao
doušnika (a možda je Gašpar-Noćnik čuo i to). Sigurno ga je naučio tamo u Italiji.
»Hajdemo«, reče mi Slip.
Pođosmo uz prugu. Dan je bio dobar, vedar. Baš za kratki izlet. Išli smo sve dalje i dalje uz prugu, a
grad je sve više i više ostajao za nama. Sve dok nije postao mrlja u procijepu. Pred nama su se
pojavile pozelenjele plahte polja. U daljini su plivali bijeli oblačci. Ševarice su čavrljale u niskom
grmlju, tražeći koje preostalo zrno. Sve nam je išlo na ruku: rat je ostao daleko iza nas. Kao da ga
ovdje nikada i neće biti. Zemlja je živjela svoj život, izvan svega. Slip upotpuni moje misli:
»Vidiš, to je stara, vječna ljepota. Život ti je jedno stalno ponavljanje života. Ljepota se stalno
ponavlja u njemu. I to u ovoj staroj glinenoj posudi
5*
67
koja se zove: zemlja. Osjećaj je, mali moj lijepi. Di-ši je. Zatvori oči.«
Zatvorio sam oči, kako mi reče Slip. Nas ta titrava tama. No Slip me je vodio pa je i u toj tami bilo
dobro. Kad sam opet otvorio oči, osjećao sam se čudno: kao podmornica koja je izronila na
površinu. Slip me iznenada upita:
»Patio si?«
»Da, Slipe.«
»Jako? Strašno?«
»Da, Slipe.«
»Onda to moraš i dokazati.« »Hoću, Slipe, ali kako?«
»Evo, lezi na prugu. Vlak će proći kroz koju minutu.«
Prestravio sam se. Pa ja nikada nisam ležao na pruzi! I što to zapravo hoće Slip od mene? Slip nešto
traži, nešto želi. Posvećuje me čudnom žrtvom!
»Slušaj«, kaza mi Slip. Imao je uho na sinji. »Slušaj, glasovi daljine pjevaju i zovu.«
Poslušao sam: uistinu, glasovi! Mukli glasovi daljine projurili iz sinje u mene pa iz mene opet u
sinju. Stanjio sam se sa sinjom.
»A sad lezi, dokaži se«, reče Slip.
»Slipe . . .«
Slip me gledao. Prodirao je u me: Ponikao sam. Pogledao sam iza: gradu ni traga. Pogledao sam
naprijed: sve sivo i bijelo.
»No . . . lijepi, mali. . . stavi na kušnju svoju ljubav . . . ispitaj je . . .«
68
Riječ ljubav me preli vrelinom. Prvi put sam je čuo iz Slipovih usta.
Legao sam između sinja. Položio sam samog sebe. Bio sam drven. Znao sam da se neću moći podići
kad naiđe vlak i da će od mene poslije ostati topla kašica. Ležao sam između dva praga (rasušena,
čvornata i uganuta), na oštrom kamenju. Pragovi su mirisali po garu i katranu. Između kamenja su
se probijale neke čudne sabljaste travke. Tražile su svjetlost. Htio sam ih pomilovati, ali ruke su mi
bile od drveta. Nebo je bilo potpuno bijelo: topilo se u mojim zjenama poput špeka. Zasuziše mi
oči.
»čuješ glasove«, upita me Slip nekim tihim, ispovjedničkim glasom.
Šutio sam. Glasovi su se kotrljali i pojačavali. I neki novi glasovi u meni su se kotrljali i pojačavali.
A onda, načas, sve posta tiho, sve se ukruti u nekoj voštanoj pozi, sve dok raspasti pisak vlaka nije
razrezao, na kriške, tu tišinu.
»Slipe ... Slipe ... ja sve znam ...«
»Što to, lijepi moj?«
»Znam. O onom križu . . . o onom vojniku .. . što su ga našli one mračne kišne noći. . . znaš . . .
znam tko ga je ubio . . .«
Slip je šutio.
»Znam . . . sve znam.«
Slip se gadno poče smijati.
Pisak se približavao. Ali nisam se mogao dići. Zavukao sam se dublje među pragove, među kamenje
i one sabljaste travke. Okrenuo sam se potpuno na trbuh i zarovao glavu u oštro kamenje koje je mi-
69
risalo po nekim uljastim ishlapinama (sjetio sam se očevog kaputa koji je uvijek vonjao
uparloženim uljem). Tada je nešto golemo svom snagom prešlo i protreštalo preko mene. Pregazilo
me. Tupo mi presjeklo leđa na dvoje, na troje. Odnijelo me u komadima ...
Dugo, dugo je poslije okolo sve bilo mirno i pusto. Nikakvog šuma, nikakvog pokreta, glasa. Kao
da će padati kasni snijeg. Tek kada sam u zubima počeo osjećati škripavu i masnu zemlju, tek tada
sam naslutio da bih to još uvijek mogao biti ja. Pokušavao sam se nečega sjetiti. Slabo mi je
uspijevalo: same raspukline u glavi. Pokušao sam se mutno dosjetiti posljednjega čega se dohvatio
moj mozak: nešto je prešlo preko mene, nešto golemo, i presjeklo me na dvoje, na troje. Znači radi
se o mojoj kičmi. Dizao sam se polako, kao da sljepljujem one presječene dijelove. Uspjelo je!
Zatim se radilo o glasovima, o glasovima daljine. Moje uši! Prislonio sam ih, jedno pa drugo na
sinje: glasovi su se i dalje valjali. Ja čujem, ja čujem! A glas? Nekoga treba pozvati, zovnuti. Pticu.
Je li netko bio sa mnom? Tko? Neki čovjek? Mladić? I kako sam uopće dospio ovamo ... Ah, to
lice... te oči... poznajem ih, tako ih dobro poznajem a ne mogu se sjetiti imena. »Hej ... hej, hej«,
protegao sam glas sa zebnjom. I tek kad je glas daleko otrčao iz mene, tek tada sam postajao
svjestan nekih stvari: imam glas, imam uši, čujem, slijepio sam kičmu i ja sam na pruzi. »Hej«,
zavikao sam iz sve snage. Crne snage.
70
Netko se u obližnjem grmlju šašavo zacerekao. Zakoračio sam. Bol je curila iz nogu. Smolasta bol.
U grmlju nikog nije bilo. »Hej ... ima li koga ...«
Smijeh je sad dolepršao s druge strane i zabo mi se u slabine; pođoh tamo. Opet nikoga.
Počeo sam gmizati okolo i padati. Bio sam sav već prljav i ljepljiv. I nekako sve teži. Rastao sam.
Sirio se. Dok me smijeh bockao sa svih strana.
»Slipe ... Slipe ... jesi li to ti... sjetio sam te se ... Slipe ... Slipeeeee!«
Jeka. Moj glas. Sam. Usred velike zemlje. Usred ogromnog bijelog neba. Kojim pravcem da odgmi-
žem? Tko me je to napustio?
»Slipeeee ...«
Zaplakao sam. Sve je uskoro postalo mutno u mojim očima: nebo je dobilo boju teške ilovače, a
zemlja je tonula u velikoj žutoj vodi.. . Voda je rasla. A veliki lopočasti virovi izbacivali su iz sebe
žuti mulj i napuhane drobine vojnika s ucrtanim kri-ževima na čelu.. . Voda, svuda žuta
nezaustavljiva voda...
71
Tek morali smo izaći. Bila je posljednja vožnja. čovjek koji je naplaćivao karte gledao nas je vrlo
sumnjičavo.
»Po-sljednja vožnja«, navijestio je nekim mrkim glasom. Podigao je ono »po« želeći nam naglasiti
svu važnost vlasti.
Izašli smo u maglu. U tijesto magle. Kuće su potonule. Svjetala nije bilo. Magla, magla. Nisam
znao gdje se to točno nalazim, a i Slip je sad predstavljao pravu opasnost. Kao polip držao me
čvrsto, mumljajući neke bezvezne i nepovezane riječi. Konci njegove priče jednostavno su se
zamrsili. Boljela me je glava.
A početak Slipove nove priče bio je otprilike u ovome: da je zadnje dvije godine proveo na Cejlonu,
među Braćom šutnje; da je tamo pokušao naći svoje konačno utočište, mir; ošišali su ga bili do
tjemena, dobio je bio novo ime i kamenu ćeliju s tvrdom posteljom; samostan u kome su živjela
Braća nalazio se na jednom otočiću i dodir sa svijetom bio je isključen; sami su bili ratari, kuhari i
pralje; živjelo se uglavnom na biljnoj hrani, a svu ostalu hranu da su dobivali iz svetih knjiga; to je
bilo si-
72
laženje po vertikali u pravcu poniranja (rekao je Slip), do same magme bića; i sve da je teklo dobro,
to spuštanje po obratnoj vertikali, sve do onog dana kad se u njihovo sveto dvorište prisilno spustio
nekakav helikopter; radilo se o nekom kvaru; a da su u helikopteru bili jedan bradati muškarac i
jedna mekoputna ženska; bilo je ljeto, sunce je pržilo, i mlada žena bijaše u bikiniju; tada je ugledao
ono — veliki madež ispod lijeve joj dojke; pao mu je mrak na oči, pao mu je najcrnji mrak na oči; i
on se pred svom Braćom zaletio u ono meso; noktima joj je oderao komadić kože progovorivši tada
prvi put nakon dvije godine; vikao je »ti si moja mama . . . mama . . .«, a tada je bradati čovjek
zamahnuo nekim predmetom i udario ga po glavi; probudio se kasno« poslije podne u svojoj ćeliji;
čuo je šum propelera; a potom je mala ptica nestala.. . njegove stvari, ir onog drugog svijeta, ležale
su spakovane u drvenom, koferu . . . plakao je, gorko je plakao . ..
Stajali smo usred magle. Bilo je hladno. Slip se sve više vješao o mene. Nešto s njim nije bilo u
redu: ili mu je zlo ili je toliko fizički oronuo da. više ne može ni samog sebe nositi. Bit će da i sa-,
mnom nije sve bilo u redu . . .
Klizili smo kroz maglu. Postao sam bestjelesan,, sama, migoljava, debela i sipka jegulja magle. Slip
je bio trom. Pijan i težak od još neizgovorenih riječi i misli. Bezbožac jedan kome su i one
posljednje stvari bile jasne ali ih nije mogao sve odjednom glasno izreći. Pa su ga te riječi i te misli
mučile i napinjale kao bubanj; te strašne, neiskazane mislf
7$
"vrtale su njegovo lice poput onih groznih, potkožnih •čireva. Vukli smo se polako, oprezno, uz
zgrade, kao bolesnici; to je bila i jedina čvrsta ivica o koju smo se i mogli držati, barem ja. Slip je
imao neki svoj rub u sebi i za njega se držao kao vješti gimnastičar za gredu. Pekao je on umijeće
življenja. Možda, Slip je bio neuhvatljiva guja. Moram ga se riješiti, moram ga se osloboditi, čuo
sam donji glas u sebi što se protivio mračnoj sili koja me sve više .gurala Slipu. U njega. Njemu u
ralje.
»Vidiš li ti svijet«, ispljunu Slip.
»Vidim.«
»Kako i koliko ga vidiš?«
»Vidim ga onoliko koliko ga osjećam ... onoliko Tcoliko mi je gorak u ustima ... šta ja znam ... ta-
Tco ... sve vidim oko sebe ... to je svijet... ne insistiraj, no, vidiš kakva je magla ...«
»Aaaaa . .. mali moj ... opet strah. Anksioznost: strah da pogledaš sebi unutra! To nije dovoljno, to,
što vidiš svijet onoliko koliko ga osjećaš. To je tzv. intelektualni tehnicizam homo krapiensisa koji
ga tek malo odvaja od živinčeta, razumiješ ... mehanika osjeta, no svijet postoji preko toga ... kapito
... i tamo je sve logično ... tamo prijeko... pođi sa mnom tamo, lijepi moj mali...«
»Slipe ... kunem ti se da mi nije večeras dobro i nemoj sad mudrovati... ni tebi nije posve do-
Tjro ...«
»Meni je sjajno, mali moj! Svijet moraš vidjeti i dešifrirati drugim, novim jezikom ... makar
pokušati .. . metajezikom, lijepi moj mali... meta ... no-
74
vim brojevima ... sondama ... hoćeš da te učim tome, kao nekad ... da se učimo tome ... pazi, iza
ovog ruba, tu, iza ovog ruba te lobanje po koju su već došli oni šekspirovi grobari, razumiješ, iza te
mekane čelenke je jedan ponor šutnje u koji treba zagaziti... pa i pasti, propasti, potonuti... ponor
koga treba dešifrirati novom metamorzoabece-dom ... hi — hi — hiii... daj malo stanimo . ..
mjehur ... kažeš magla ... aaaa, neka, neka nje.«
Stali smo. Njegove riječi bile su katran: grke, zasitne. Otkud mu sad to, ta ideja o novom jeziku,
metajeziku? I gdje je to pokupio: na Cejlonu. Ponor ... iza čelenke ... oh, to je pomaknuće ... Slip se
naslonio na me. Raskrečio se. Nisam vidio što smjera, tek mi je topla, uparena, tekućina promočila
hlače. Znao sam: prasac mi se rugao pa me zapisao. Povraćalo mi se.
»Hi — hiiii... veliš ti magla ... no, a šta je za tebe još svijet... život...«
»Lutanje!«
»Oooo ... mali moj ... lutanje je mnogo dulje od života... to ti je jedna nebeska žnorica... beskonačna
... ti velim ... sve je u šutnji... shvati, unutra ... zakopano ... hajde da počnemo sve ono otkopavati ...
kao nekad ... ti me još voliš, je 1' da ... da, to je dobro, znaš, jer je lutanje također nešto
nematerijalno, a nije religija ... oh, kako mrzim religije jer stvaraju čopore a čopori pokrivaju, guše,
čovjeka ... čovjek je os ... jedincat... sam ...«
Drobio me. Držao me stalno na visokom naponu a ja se nisam mogao odlijepiti. Što ću? Oh, mila
mo-
75
ja majko, zar je moguće da sam se opet zakvačio za placentu te strašne nemani koja je tako
podmuklo izronila ispod površine mog življenja, mog blaženstva kome više ništa nije trebalo, zar je
moguće? I nikada se neću riješiti te aveti, neću je se moći riješiti. I da je ubijem! On će uvijek biti u
meni, taj prokleti Slip, kao nezatrlo mrtvorođenče, i ka-žnjavat će me za neki mutni, nedogođeni
zločin. Jest, zločin je prava riječ kad se radi o nama! On je počinio zločin ti meni! On je uselio u me
đavla, koji je, evo, opet, došao na svoj pasji praznik. Došao me je obliznuti rekavši mi, usput,
umiljato: ». . . kao nekad . . .« Da, to je đavo! I kako ga istjerati (»gotovo je gotovooo!!!«), kojom
ga šibom išibati!
U magli je zajauknula sirena ambulantnih kola. Koja je ovo godina? četrdeset i četvrta. Oh, ne, ne . .
. meni samo nije dobro . . . ovo je godina tisuću devetsto sedamdeseta . . . osamdeseta . . .
devedeseta ... svejedno .. . vrijeme stoji u lajdenskoj boci, rekao je jednom davno Slip . . . vrijeme ...
to je veliko volovsko prazno, stakleno oko koje te gleda i guta . . . da, i to je jednom davno rekao
Slip, zapisao u Dnevniku . . . đavo, đavo je u meni . . . ima opet svoj praznik ... treba bježati,
bježati . . .
Demon je osjetio što smjeram pa me pomilovao jednom od svojih šapa.
»Lijepi mali. . . tebe je nečega jako strah ... ne brini, ja ću te držati dok se ti naginješ, ja ću biti tvoje
uže, tvoje uže, tvoja ograda, tvoj medij .. . oh, nikada nikoga nisam volio kao tebe . . . bio si
lijep . . . nevin . . . čist ... a nevinost je ljubav ... i sad
76
si lijep ... i tebe sam jedinog htio uputiti u to kako da tražiš one teške, guste plodove što vise tamo
iza onog ruba . . . preko . . . hajdemo . . .«
»Kuda . . . kuda ... ne mogu . . . ostavi me, Slip . . . ostavi . . . magla je . . .«
»Hajdemo, mali moj lijepi, na svečanost... pa noćas započinje praznik!«
»Na kakvu svečanost, Slipe?«
»Idemo k Eki«.
»Kakvoj Eki?«
»Vidjet ćeš.«
»Tko je Eka?«
»Ona je tamo prijeko. S one druge strane, razumiješ. Eka je iza svega. Iza noći. Svevidljivica. Eka
je praznik.«
Baš me briga. Ništa više neću pitati. Nema se smisla zaustavljati. Kad jednom kreneš ¦—¦ idi.
Besmisleno se okretati i zaustavljati. Kao santa. Dok se ne sudari ili istopi u vremenu. Sve je
postalo tako šašavo zvuzlano da sam u sebi zapjevušio (u ritmu »ingliš valcera«) »Plovi barka
duboko je more«. Cuo sam jasno more koje je hučilo valovljem. Brod se naginjao. Neki brod u
boci. Neki brod među rebrima. Hej, neki mornari, tonemo! Uuuuu. Pljus! Ummmmm. Pljus! Val za
valom.
»Hej, mali, ti se naginješ! Kao u oluji!«
»Je li Eka brod?«
»Eka . . . Eka je duša. Srce svega. Srce tame. Eka je putovotkinja. I budi samo malo strpljiv. Nemoj
radoznalošću izazivati Eku. Vodi nas u Gunduliće-vu. U Ekin atelje.«
77
Stvar je postajala sve zamršenija. Eka ima svoj atelje — slikarica? Putovotkinja — radi za
»Kompas«, »Atlas« il »JAT«? Onaj »JAT« tamo na Zri-njevcu čije platane pokake crne vrane u
jesen. Vrane se jednostavno vrate i zaposjednu platane. čudno, otkud mi sad ta pomisao na te
zagadljivice, crne vrane! Pravac Gundulićeva. Ali gdje je sada ta ulica u ovoj lopti magle? Gdje smo
to uopće? Aha, izlog »Gorenje«. Bože, kako dražesno izgledaju sve te mašine za rublje, sve te
električne peći za male bijele koke ... frižideri, oni zuje ovako: zzzzz, cak, zzzz .. . gle, tamo na vrhu
peći sjedi nasmiješena papirnata domaćica, mogla bi izgorjeti ta kolorirana domaćica, mora
pripaziti.. . treba samo uključiti struju pa onda dobijemo reš pečenu domaćicu na električnoj peći
»Gorenje« ... Moram ga se riješiti, moram ... Mogao bih se lako zavući u maglu, kao uš, postati uš
magle ... S druge pak strane — Eka, to zvuči tako zavodljivo i posvećeno u ovoj noći. Kao neki
bijeli cvijet iz Japana, ili kao neko božanstvo iz stare Kine. Eka miriše po Istoku, a Istok je Slipov
krov svijeta. Odavna. Ispod tog krova (malo kosog i uvinutog) naslagao se svjetlucavi sedef ljudske
mudrosti koja se jedino mogla takmiti s mudrošću maštovitih Asteka, Inka i Maja. Ispod tog krova,
prekriženih nogu, sebesvjesni, u dubokom, dubokom zdencu šutnje i poniranja, sjedili su Slipo-vi
učitelji. Opasni učitelji. Eka je, znači, mogla biti nešto po me vrlo opasno. Ime joj nije slutilo na
dobro ... Samo polako, korak po korak. Negdje u da-
78
ljini škrgutavo su cičali tramvaji. Znači još nije po>-noć. Morao bih ...
»Slipe, koliko je sati, znaš, morao bih kući...«
Zameketao je kao koza. Prozreo me. Znao je da nemam ni kuće ni kućišta i da nemam kud. Znao-je
da mi je pravi dom onaj stup u Ilici. Znao je da sam opet prestrašen pa je stoga i zameketao.
»Ne plaši se, Eka je dobra.«
Eka je možda dobra, ali ja sam se plašio. Slutio sam da će me Slip opet uvući u nešto što će
pomaknuti moju slabašnu osovinu. Odvući će me možda na Daleki istok, pod ona čudna kosa
krovišta, i tamo me ponovo napustiti. Prije toga će mi uštrcati slatke doze ludosti. A ja nemam više
nikakve volje da se bacim u mračni bunar i da tražim svoje lice u dubokoj, tajnovitoj vodi. Neću da
ga tražim. Ja više i ne znam koje je zapravo moje lice. Ovo, što ga sad imam? Nosim ga na sebi i
mislim da je to moje pravo lice. Iluzija i privid pravog lica. Pogledao sam iskosa Slipa: i on je imao
neko drugo lice. Svelo, podbuhlo. Otkuda te podbuhline na ljudskom licu? često sam razmišljao o
tome. Šta je to, što odnosi jedru mladost lica praveći od njih, zapravo, spužvu, kašu i mesne
natekline. (»od Gavrilovića jeee ...«) Ne, to nije starost, ona bukvalna starost. Ne može biti. To su
neki superiorni uljezi i metilji vremena koji čovjeka napuhuju. Krpelji. Jer, ljudi se danas i bolje
hrane i njeguju u saunama svoja lica a ipak — otiču. Korodira ih taj metilj ispod. I tako čovjek ha
kraju balade odlazi s ove nedobro-voljne pozornice s jednom starom, uvelom gužva-
79
urom mesa nasađenom na istrošenu bateriju trupla. U neprestanoj borbi — svjesnog ili nesvjesnoj
— između gornjeg dijela tijela i donjeg — duša je izgubljena. Kentaur je ukrao vatru, no bi osuđen
na besmrtnost. Strašne li osudbe! U ime koga? U ime većine koja isključivo živi donjom,
životinjskom polovicom tijela . . . Slip je isto Kentaur. Slip je Hiron, kradljivac vatre, koji hoće
satrti onog konja pod :sobom. A konj njišti, propinje se prema gornjoj polovici tijela, htio bi u
jednom hipu cijeli postati životinja. Slipe, Slipe, ja ne mogu izdržati taj galop, tu užasnu borbu. Ja
sam porušen. Pomiren. I dobro mi je tako.
»Znaš«, javi se Slip iz magle, »često u posljednje vrijeme razmišljam o spoznaji kako je čovjek
stvorenje na međi između neba i zemlje. Ta me misao naprosto progoni, i ja sam ti kao u nekom
kavezu. A misao može biti kavez. Što ti misliš o tome ?«
»Ne znam ... to je više od mene . . .«
»No, pa o tome se i radi, da pokušamo spustiti to što je više od nas. Prizemniti. Jer neki mudrac
reče, čuj: 'Nebo je tvorevina neshvatljiva čovjeku, a zemlja mu je shvatljiva.' Prema tome, lijepi
moj, zaključak: mi smo na samoj granici, međi . . .«
»Pazi!«
Tramvaj je avetinjski projurio pokraj nas. Zadnjim djelićkom refleksa povukao sam Slipa. To nije
bilo svjesno; svijest je željela da Slip bude pod tramvajem, vidjela ga je već tamo. Trebao si ga,
trebao si ga, rugao se donji glas konja. Sve bi bilo
80
riješeno. Ovako te je ponovo stavio na onu prokletu granicu iznad koje je nemilosrdno nebo a ispod
koje je još strasniji ponor. Na nebu se bar vide zviježđa, maglice što oštrim šestarima zapisuju
otklone, ciklone i staze, a dolje, ispod granice, mrak, mrak, mrak. Mrak bez stepenica . . .
»Oh, da nisi bio tako hitar, nikada ne bi sreo Eku!«
Tihe suze nemoći stale su me probijati. Ne, sve to noćas ipak neće dobro svršiti, neće. I ne može.
Dogodit će se nešto musavo i ljepljivo, ja ti velim -Slipe .. .
»Još malo, samo malo, pa smo kod Eke.«
U daljini se pripucavalo: pucnjevi su prodirali tupo kroz pamuk magle. činilo mi se da već jako
dugo hodam i da se zapravo vrtimo u krugu. Nisam bio siguran gdje se nalazimo. Bio sam
ošamućen nečim iznenadnim i munjevitim: Slipom, praznikom, maglom, ovom noći što se gore,
visoko, raširila nad vlažnim licem zemlje i što se bacila i polegla kao golemi šišmiš nad čovjekovim
gnijezdom. A gnijezdo je šuplje. I dva nesretnika neprestano propadaju kroz suhu slamu bruseći
tabane na suhom, hrapavom dnu. ćopali smo. Jedan se hvatao drugoga. Do-hvatna vožnja kroz
vječnu noć.
Iz magle, pred nas, banu čopor mladih ljudi. Pjevali su i poskakivali. Bili su luckasto obučeni: stari
šeširi, stare krpe od dugih kaputa. Kosati. Kad su nas ugledali — kao da smo zalutali tifusari iz
drugog svjetskog rata — prvo su malo ustuknuli, a potom se pustopašno baciše u graju i
dobacivanje. Ok-
!6 Pasji praznik
81
ružili su nas. Kolo. A jedan se dosjetio pa je zapjevao »Trla baba lan... hej deda, heeej, baaaaa-
ba...«, što ostali prihvatiše kao dobro smišljenu poslasticu.
»Stari šminkeri«, dobaci nam jedan.
»Stari švaleri iz kafića«, sjeti se netko. Jedna ženska.
»Tri puta ura za švalere:
ura,
ura,
uraaa!
Hej babaaa ... hej deedaaa moj ...«
Stajao sam kruto, drveno, kao otpisani mlinski kotač. Slip se pokušao probiti; mladići i djevojke
stalno su pravili tijelima »živi zid« i odbacivali, trbusima i stražnjicama, Slipa prema meni. Bilo im
je to jako smiješno. A Slip je bio pomalo zbunjen.
»čujte, stari dečki«, reče jedan čupavi, u kratkoj bundici od bijele ovce, »kakav to zabranjeni kop
de-late večeras vas dvojica. Koja lova je u pitanju, ha? Kičmatransi jedni!«
čopor prasnu u smijeh.
Jedan mi priđe posve blizu i onjuši me.
»Uuuuu ... koji saund ...«, reče njuškalo ...
Netko mi ispod nosa napuhnu prezervativ. Pa ga onda noktohvatom probi. Mala eksplozijica: prk!
Dobio je pljesak.
»Hej društvo veselo«, javih se ja, »mi smo dva stara odbjegla kostura i htjeli bismo samo do naše
mrtvačnice. Mi umiremo.«
82
Ne znam kako mi je sunula ta rečenica, tek mladi ljudi su se prestali hihotati. Usigili su se. Kao da
smo ih nečim odjednom zakužili, opržili a potom ih stavili na zaleđivanje. Nastavismo put. Bit će
da ih je ta stara, jaka riječ »mrtvačnica«, izrečena u jednom tako naglom, brzom dobu, hitronogom
dvadesetom stoljeću — presjekla na dvoje. Mrtvačnica nije asocirala na dobro, i samo ljudi jakih
živaca, i oni koji prođoše kroz mnoge gadosti i tlapnje, mogli su podnijeti izrazitu slikovitost te
časne kuće. Slip me pogladio po licu.
»Odlična rečenica. Ubojita. To je Ekina providnost. Eka je s nama.«
»To je rečenica iz magle«, otpovrnuh.
»No, no, to je rečenica iz našeg pravog vremena. Iz budućnosti... taština nije vrlina ljudi našeg
kova.«
Bilo mi je to groteskno: »ljudi našeg kova«. Ja sam obična zdruzgana ličinka što plazi kroz noći.
Slip mi se ruga.
Bili smo u Gundulićevoj. Kao u kanjonu, potpuna tišina. Gundulićeva ulica oduvijek me podsjećala
na kanjon: usječena, sa dnom koje se moglo uvijek vidjeti i sa vrškom koji se uvijek mogao vidjeti.
Ispružena ulica. A gore ponad nje, nad njom, Gornji grad. U ljetnim večerima, za jasnih bijelih
mjesečina, činilo se kao da je taj Gornji grad prilegao na Gundulićevu ulicu, kao da se odmara na
samom tjemenu tog kanjona. često sam znao stajati u samom dnu te ulice i gledati tamo, prema
gore; to je bio direktni dodir i spoj sa svemirom, jer su u ljetnim
6*
83
večerima zvijezde bile posve blizu, nisko, spustile su se nad Gornji grad, a ovaj je opet prilegao na
ulicu koja je završavala u mom oku. Tako sam ja bio petlja, završka tog jedinstva. Bila je to mala
ljupka perverzijica. Pohvala misteriji ljetne noći.. . »Traži broj 41!«
Kuće u magli — to su hladna bića. Sablasti s rešetkastim očima. Kuće su uopće sablasti. čovjek je u
svojoj dugoj povijesti mogao smisliti i nešto maštovitije. Na primjer: stanovanje u vlastitoj koži.
Montažnu kućicu (»slovenija les, sloveenijaa les. ..«) u čovjekovoj koži, u tijelu, sa svim mogućim
osvjetljenjima, centralnim grijanjima i odvodnim cijevima. Ta čovjek je ionako zvijer koja luta.
Stalno bježi: na javi i u snu. I kuća koja je u njemu, a koja bi se mogla postaviti na svakom polju, u
svakoj tuđini — to bi bila prava kuća! . . . Broj 35, 37, 39 .. . 41.
»41, Slipe.«
»Moramo proći kroz dvorište.«
Uplovljavali smo u haustor polako, pipljavo. U-šli smo. Vjetar je hučao kroza nj. Bilo je kao da smo
vi šupljoj cijevi duhova. Zar nam nisu nekoć, dok bijasmo malecki, pričali kako duhovi žive u
šupljim stvarima? Govorili su nam. Priče ostaju, odrašćuju s nama, neke priče. Pa tako i ta priča o
vjetru duhova u šupljinama. Pričali su nam. O tajanstvenim prolazima u kojima pjevaju maglene
utvare. Kazivali su nam . .. Odnekud je dolazio zapah starog zida i žbuke koja se runi, no zida nisam
vidio. Taj zapah dobro poznajem. A bit će da su negdje posve blizu bile i kante za smeće: trulež je
puštala svoj
84
pokvareni dah. Bilo je mračno: u mlinu noći magla se pomiješala s mrakom. Jednom rukom držao
sam se Slipa a drugom sam pipao peckavi prostor sve dok nisam napipao zid. Zid se odista runio:
krti pijesak trusio se pod dodirom mojih jagodica. Drugu ruku stiskao mi je Slip: ruka mu je bila
vlažna, gnjecava. Osjetih nelagodu, stid, neku neobjašnjivu krivicu pa istrgoh svoju ruku. Dodir
Slipove vlažne ruke nije umah nestao, pa sam i tom rukom dotaknuo zid, kako bih zamijenio i
promijenio osjet. Nije bilo loše, upalila je ta jadna varka. Dok sam to činio načas smo pozastali.
čudno sam se osjećao tako spojen sa zidom: kao osuđenik koji čeka nevidljivog ubojicu. Pomislio
sam: kako li je moralo biti milijunima onih koji su zaista ovako stajali pred zidom očekujući metak
ili nož? O čemu su tada mislili, ako su opće bili kadri misliti? . . . Slip je disao teško, si-pljivo, kao
riba izbačena na suho. »Gdje si«, zapita.
Šutio sam. Uvukao sam se u noć. U zid. »Znam da si tu negdje. Nema smisla bježati. Eka te gleda.«
Ledeni vjetar tiho je ječao kroz haustor; netko teški ga je jahao, gnječio, vještac neki sjedio mu na
kralješnici pa je zato tako ječao. Sveg me ježio taj hladni huk.
»Lijepi. .. još samo malo, nekoliko koraka, no. . . pođimo, daj mi ruku.«
Ispružih ruku. Ispružila ju je ona neodgonetlji-va negativna sila što je odavna zavladala mnome. U
svim dijelovima mene bilo je naboja te sile. Opet
85
smo polako stali nabadati neravno tlo. Pod stopalima sam osjećao komade zdrobljene cigle.
Nagazio sam i krhotine stakla. A onda je najednom, usred te teške noći, kao vrutak u tamnoj šumi,
izbila glazba. Bila je posve blizu nas, ali je još uvijek skrivala izvor otkuda dolazi. Psalmi. A možda
koral. Tek glazba je laserski prodrla u me i načas me vratila živima. Glazba vraća mrtvace živima, i
obratno: živi se poništavaju u glazbi, u onoj svevremenskoj glazbi koja ne priznaje samo sadašnjost.
Slip me vukao; šljapkao je kao oni otpisani bolesnici u papučama, utvare koje se očajnički vuku po
onim žutim popločanim bolničkim hodnicima. Ti žuti, voštani hodnici bolnica imali su u sebi nešto
od one žute mrtvačke sjajnosti onih velikih medenjaka što se mogu kupiti na seoskim svečanostima
(kirvaji, godovi, proštenja). Takve su asocijacije izazivali u meni. Ti žuti hodnici.
Ali glazba, glazba! Otkuda? To muzicira Eka?
Ukazalo se limunasto svjetlo. Trgalo je maglu. Trgalo je noć. Bili smo pred Ateljeom. Slip pritisnu
zvonce, a ja pustih oči da pretražuju i ispituju predmete i čudne kosture silueta što su se nazirale
ispred Ateljea. Uistinu, meni zdesna slutila se neka čudna, vitka figura: nazirao sam joj ruke, glavu.
Odmah do nje, na nekom postolju, bilo je nešto nalik poprsju, a iza njega neki volumeni kojima
nisam mogao odgonetnuti smisao. Parafraza atoma?
Atelje je izranjao iz magle. Bila je to visoka prizemnica, obrasla raslinjem: puzavica? povijuša?
Gore, pri samom vrhu krovišta (bilo je ravno) bljeska-
86
le su se neke metalne ploče. Sigurno je da su bile od nekog specijalnog, fosforescentnog materijala.
Cijela desna, donja strana kuće, bila je u staklu; tamo iza stakla, u dubini, gorjele su svijeće. Svijeće
su bacale ono svoje ispijeno, treperavo svjetlo na neke nepoznate, šiljate predmete. Kuća s takvom
unutrašnjošću mogla je dobro stajati — kao sastajalište duhova i mračnjaka — usred neke morbidne
engleske priče. Englezi su narod koji nadasve poštuje jezu. Još je samo manjkalo ono promuklo
kriještanje skrivene sovuljage u dimnjaku.
Slip ponovo pozvoni. Glazba utiša.
Koraci. Odnekud odozgora, po drvenim stepenicama. Takav mukli zvuk moglo je proizvesti samo
drvo, i to ono vrlo staro drvo koje je još uvijek zračilo punoćom vlastitih godina provedenih u nekoj
blagoj, idiličnoj tami spokojstva.
»Tko je«, upita s one strane duboki muški glas.
»Ja ... došli smo Eki.«
»Aaaa . . . Eka je upravo s nama. Dobro nam došao.«
Vrata zacviliše. Pojavi se visoki muškarac koji odmah zagrli Slipa; vidjelo se da je Slip tu dobro
došao. Slip me predstavi, nešto promrmlja što nisam razumio; kao da je rekao nešto na nekom
stranom jeziku. čovjek mi ne pruži ruku, već ih prekriži. Takav mu je valjda bio pozdrav sa
strancima.
Uđosmo.
Miris tamjana i svijeća bilo je prvo što me je dočekalo. A potom toplina, ugodna toplina koja se
naprosto razmiljela, poput mravaca, svuda po prosto-
87
ru. Mravci topline tako su godili mom promrzlom i slabašnom tijelu! Desno, tamo gdje su gorjele
one svijeće, uspio sam registrirati dugi stol na kome su se nalazile neke čudne figure, skulpture.
Lijevo od mene nalazila se druga oveća prostorija: u dubini sam opazio veliko kandilo u kom je
tinjalo svjetlo,, a ponad njega su se nadvili ogromni jelenji rogovi..
»Pođimo gore«, reče visoki muškarac.
Još mu nisam pravo vidio lice. Gledao sam mu u leđa: 'bio je to atleta u crnoj majici. Isijavao je-
potmulom snagom. Sve je na njemu bilo nekako napeto: pokreti, odjeća, ekstenzivni ritam hoda.
Mora da su mu i misli bile takve: napete. Obvladao je mnome. Ima takvih ljudi koji te odmah
pritisnu svojim vanjskim izgledom. čovjek se nelagodno osjeća u njihovom društvu. To se sad i
meni događalo: nespokojno i sitno sam se ćutio iza tih leđa. A osim toga, penjali smo se po
mračnom stepeništu, po onim šupljim stepenicama koje su ispuštale čudne glasove starosti:
nevoljko su nas podnosile. Bio sam nervozan: tko li je ta Eka? Još samo stepenica, o-kret i . . .
stepenište je međutim vijugalo, nestajalo, kao da mu je završak u nebu, u stošcu noći. Morao* sam
se prstima upirati o glatke stijene zida: gubio sam osjećaj za prostor. čudno, ta kuća izvana nije
izgledala tako visoko. Bit će da su joj noć i magla skrili gornji dio. Slip i crni čovjek već su nestali
negdje u nekoj prostoriji (Slip me je opet ostavljao), dok sam se ja još uvijek pentrao propadajući u
mrak.
»Hej, tu smo«, povika iznenada Slip i otvori mi
88
neka uska vratašca. Polusvjetlo mi špricnu u oči.. Potom jarko, crveno svjetlo. Našao sam se u
nekoj velikoj zadimljenoj sobi. Mirisala je po nekim neprepoznatljivim mineralima.
Za velikim, okruglim stolom, u nekoj svečanoj,.. ukočenoj pozi, sjedila su neka ozbiljno zamišljena
lica. Kao da su tražila nešto u nekom svom vrtlogu. Jarko svjetlo padalo je na sami centar stola, pa
nisam mogao odmah razabrati o kakvim se to licima radi, jer prijelaz iz tame stepeništa u jarko
svjetlo sobe bješe bolan za oči. Tek kad zjenice pripitomi-še tamu spazih:
tri vrlo stare žene s mahunastim licima, dva vrlo stara muškarca boje voska, a iza njih crnog čovjeka
i Slipa. Slip se cerekao, kao da je bio u transu. Starost svih tih lica me je zbunila. Koja je među
njima Eka? I je li uopće moguće da je jedna od tih žena Eka? Eka — to je ime obećavalo moguću
ljepotu, čar, a ovo su bile maske na putu za raj. Ili za pakao. I lice crnog čovjeka me zbuni:
asketsko, mučeničko, ispijeno, u godinama. A oči mu kao u sovulja-ge: sjajne, staklene, ledene.
Tijelo je imao kao mladić, fantastično, i to je naprosto bilo neobjašnjivo: kao da je slijepljen od dva
različita bića, od jedne-mučeničke, posuđene, glave i tijela koje je vodilo-posve drugi, svoj život;
jaki, žilavi život mišićja.
Crni mi se čovjek zagleda u oči i ja osjetih kako* se cijeli vrtim na žeravici njegova pogleda. Nije
mi se dobro pisalo, nisam dobro došao, sluteći po tom pogledu. Zažmirio sam, hineći da mi svjetlo
tuče u oči. Sve je ovo blesavo, sve je ovo jako blesavo, mr-
89»
mljao sam u sebi, spašavajući se tako u tim općim frazama. Plašio sam se otvoriti oči: noćas sam
gledao samo utvare. Gadna noć. Gadna zbrka. »Lijepi, sjedni. Dođi.«
Kad sam ponovo pogledao Crnog čovjeka više nije bilo na onom mjestu. Nije ga više bilo u sobi.
Doduše, nisam baš bio siguran u to da nije u sobi jer sam još uvijek ćutio njegovo prisustvo, dah
ledene aveti na sebi. A i nisam baš dobro vidio cijelu prostoriju: samo joj je centar bio šturo
osvijetljen. A zamračeni, udaljeni, kutovi bili su ona tajanstvena mjesta u koja su se mogli zavući i
kukci i ljudi. Kutova sam se oduvijek plašio. Pa tako i sada: nije li se Crni čovjek zavukao nekamo
u kut? Pa me motri? . . .
Jest, Crni je čovjek počivao u mrtvačkom sanduku!
Mrtvački sanduk!
Mali, uzani mrtvački sanduk!
Ukočih se.
I sjetih ... i
90
4
Tamo krajem rata, s 1945. na šestu, i ja sam posjedovao mrtvački sanduk. Pravi, pravcati mrtvački
sanduk s mrtvacem. Sanduk smo, nas nekolicina, našli neke noći u žbunju parka. Mirisao je na
vlagu i zemlju, onako uzak i mali: bivši vojnik je bio uzak i mali pa je i sanduk bio mali. Nismo
slutili da je leš u sanduku ni s obzirom na njegovu neznatnu težinu. Nama, kočopernim klincima,
sviđalo se imati nešto od rata, neki neobični trofej, a što je slikovitije bilo imati od rata no takav
mali, uzani sanduk s lesom malog, uzanog vojnika. Kad smo ga tajomi-ce unašali u podrum tako
nam se žurilo da ga jednostavno nismo ni stigli otvoriti. Položili smo ga u kut. Dolje, u podrumu,
zapahnuo nas je plijesan odbačenih stvari. Vlažili su dotrajali bubrezi bolesne zemlje — i zemlja,
crna gruba zemlja razboljela se u ratu. I ona je-patila. Pa je žuto pišala na sve svoje mjehure, lučeći
zapah žutaline i truleži. Jedan između nas hitro je donio svijeću, javio se drhturavi, tuberkulozni
krijesak pa plamičak, a čeljust podruma razjapila se opasno i prijeteći. Tišina. Dlake jeze. Sanduk
nam je ležao ispod nogu i sad odjednom kao da nismo znali što ćemo sa njim. Žutoga ruba,
91
crn, predmet iz nekih drugih svjetova, neprijateljski je počivao u dnu mraka. Plašili smo ga se dota-
ći, a kamoli otvoriti. A onda smo ga nogama: poklopac se odlijepio uz cvil, kao da se duša
upokojenog drveta rastajala s nečim veoma dragim. Iz sanduka nas je pogledalo tijelo: lice stare
narančine kore, po-gužvano i suho, oči staklaste, a usta razjapljena u nedovršenoj rečenici. Tupo
smo buljili u nj ne znajući što da činimo. Bježalo nam se, ali tabani su nas kaznom držali za
zemljani pod podruma. Onom svijeća ispade iz ruke i goli mrak nas uštipnu za nosove. Mali nas je
vojnik mjerkao odnekud odozdola.
»Upali je, daj«, šaputao je jedan hrapavim glasom. »Upali je, daj je ovamo . . . daj! Ovo je gadno!«
Nekako smo je upalili. I već naš drugi susret s lesom malog vojnika nije bio tako strašan kao onaj
prvi: smrt nas tih godina nije mogla zbuniti na drugi pogled. Naslušali smo se i navidjeli nje. Malog
smo vojnika izvadili: povraćalo nam se, ruke baš nisu bile sigurne, znoj nas je probijao, ali nitko
nije htio prvi ni povratiti ni odustati. Položili smo ga u kut i osvijetlili: bio je sav u nekom ordenju
kao neki ukrasni vojnik a ne bivši ratnik, podsjećao je na one olovne ukrasne vojnike koji su se još
dali vidjeti u mirnim radnjicama prije rata.
»Zakopajmo ga u kut«, predloži jedan.
»Zakopajmo ga«, rekosmo složno. Jedan pridoda:
»Kao krticu.« »Kao krticu.«
92
I to »kao krticu« olakšalo nam je posao. Mašta nam je uvijek bila podmazana zapaljivim uljima pa
smo lukavo zamijenili osobe i uloge: mali je vojnik bio obična krtica. Imali smo debelo iskustvo sa
životinjama i štetočinama: štakorima, krticama, žoharima. A nekim slobodnim ponedjeljcima
krišom smo odlazili do gradske klaonice gledati kako maljem ubijaju marvu: volove, krave, konje,
svinje. Bilo je tamo i bolesnih konja, konja koji su predosjećali svoju smrt pa se nisu dali: morali su
ih za repove i grivu, a kad bi ih dovukli u onaj uski koridor, malj bi proradio u velikim,
okrvavljenim ruče-tinama. Te ruke! Isprešivane šavovima, zakrpama, i cvjetićima krvi! Tamo u
klaonici bilo je i nekih neobičnih i sumanutih stvari: kad bi ubijali ždre-bad, jedan visoki i rukati
mesar svirao je na violinu! Violina i ubijanje ždrebadi! Pa još u onim krvavim ručetinama! Kakva
kombinacija muzikalne samilosti i hladne smrti! To nismo mogli podnositi, pa nas je neki sveti
instinkt hrabrio da svirača gađamo iz praćke. Gađali smo ga. A klači su nam u bijesu uzvraćali
svinjskim koljenicama i papcima. Dakako da smo, kao i u pravom ratu, plijen pokupili i odnijeli
kućama: kuhane svinjske nogice i papci! Usred gladnih godina!
A možda mi smisao one violine, usred onog sveopćeg klanja, onda i nismo mogli dosegnuti? Zar se
u određenim okolnostima suprotnosti tako dobro ne slažu? Krv i glazba! Smrt i glazba! Ta zar
glazba ne ide uvijek ispred mrtvačkih kola? Onih s anđelima!
93
Poskidali smo s malog vojnika svo ono ordenje, sve one dobro pripasane bombe — dakako bile su
prazne i šuplje poput vlasnika — sve one metke — koji nisu bili šuplji i prazni — a na kraju mu
otpa-sasmo i opasač. Bio je zavodljiv: širok, u nekoj čudnoj boji, s izrezbarenom kopčom. Gledali
smo čeznutljivo taj opasač, a u hladnom podrumskom zraku mirisalo je po kavgi.
Vojnika smo u neke otpatke od vreća. Noću ga iznijesmo u park. To, kako smo ga onda iznijeli i
ostavili u žbunju — zanavijek će mi ostati tajnom. I danas se ledim kad se sjetim one naše
hladnokrv-nosti i vojnika lica stare pogužvane naranče!
Sanduk smo zakopali u tamu podruma; u njeg smo stavili svo ono zaplijenjeno blago od ordenja i
oružja. Tako smo i mi vodili neki svoj rat protiv onih crnih sjena koje su hujale i promicale gore, na
kori zemaljskoj. Uveče, kasno uveče, kad bi naši umorni i zastrašeni očevi pozaspali, iskradali smo
se i sastajali u podrumu. Pažljivo smo otvarali poklopac sanduka skidajući sa nj tanki sloj mahovine
i šljake (podrum je za naše očeve i majke ionako već bio davno mrtav), a potom bismo uz plamsaje
svijeća zadivljeno i zaljubljeno motrili u ratni plijen.
Blago je u sanduku sve više raslo: žlice, kliješta, komadićci sapuna, noževi, da noževi! ih, kakvih
sve noževa nismo imali! čahure, zarđali čavli i čelični klinovi. Kao da smo se i mi spremali na neki
sveti pohod u rat i kao da smo čvrsto vjerovali da ćemo jednom jurnuti iz ledene tame podruma. No
bilo je nečeg u svemu tome što nas je počelo zastrašivati:
94
duh nestalog vojnika. To nije bio duh normalnih ratnika, već neki krnji duh koji je onom malom
vojniku mnoge stvari iz zemaljskog života zakinuo. Kakav je uopće ratnik mogao biti onaj vojnik?
Mala meta za neki mali zalutali metak! Ali za nas je postojao najednom prevelikim: bilo ga je sve
više i više u podrumu, u našim nemirnim i uplašenim snovima. Malo-malo pa nam se pričinjalo da
je to netko< još s nama u podrumu, slušali smo: runio se ostarjeli zid, šušketali su negdje u mraku
štakori — ali štakora se nismo plašili, njih smo krkali sve u šesnaest — siktali su negdje u pređi
tame šišmiši. Ono prhko mnjenje zida nas je ponajviše prestravljiva-lo. Vremenom se u podrum
doselilo neko tajanstveno biće koje nam je tjeralo jezu u kosti. Ali više nismo mogli ni bez njega, ni
bez podruma! Privlačio-nas je taj nevidljiv zmijski pogled. Sve do one večeri kad Igla (takav je bio
nadimak jednome između nas) nije glasno povikao:
»Vidim ga! Vidio sam ga!«
»Koga?«
A dobro smo znali koga.
»Malog vojniiiiikaaa ... ttttt... amo... u kkkuu-tu ...«
»Šššššš ... psssss ...«
Huk dalekog povjetarca kroz razbijen prozor-čić: vjetar razrezan na staklo, i bolan. U daljini
gruvanje topova kao neka nedorečena misao. Kas rata. Tamo daleko, vrlo daleko. U noći
raskriljenoj nad. svim stvarima i bićima.
95
Ovdje, dolje, u podrumu, tišina je šaputkala svo<-jim znakovima. Zbijeni jedan uz drugoga, u tinti
mraka, počeli smo se osjećati krivcima, kao da smo zaista učinili nešto ružno i pogano. Kajali smo
se u sebi, kajali smo se tako pokorno da je to morao vidjeti i čuti onaj »netko« koji je lutao
podrumom. 'Zar nismo bezdušno ostavili malog vojnika u žbu-nju parka? I zar nismo s njega onako
sladostrasno .skinuli ono ordenje, onu municiju i onaj opasač? Sad nam se to vraća, zar ne, majko
svih mrtvih! Ali i zar nas nije okrznula sačma nepravde i zla?
»Hej . . . tko je totottooo . . . tttamooo . ..«
Štakori su ciktali u kutu: i oni su sad bili u dosluhu s onim nevidljivim. Noćni vjetar i dalje je
krvario na šiljcima razbijenog prozorskog okna. Nije li to noćni vjetar pronosio i nečije korake?
A onda se, iznenada, iz kuta prolomilo nešto nalik na smijeh. Ili kratki bolni jauk: udarac pod srce.
Taj nas je jauk dotukao: izjurili smo iz podruma na sve četiri. Vani se razbježasmo kao da nikad
nismo čuli ni vidjeli jedan drugoga: mračni kamen bućnuo je u jezerce naše slasti i učas ga raznio.
Negdje pod pokrivačem, tek tamo u toplini kreveta, opipao sam koljena: zgrušana krv, ogrebotine i
razderana koža. Pekla je.
Više nikada ne siđosmo u podrum: mrtvi su imali pravo na svoje trofeje. Ni kasnije, kada je rat
zgasnuo, ne siđosmo u podrum ...
čudno, kako su se ta 1945, i taj podrum iz jednog poremećenog djetinjstva, vratili u godinu 1970!
•96
I onaj sanduk! Kojim li je samo tajnim kanalom dolutao u ovu sobu! Ili je on oduvijek bio ovdje! Ili
je to samo privid moje umorne mašte: takvih se malih mrtvačkih sanduka nalazilo posvuda po
svijetu i svijet je preplavljen malim mrtvacima! Zar možda nije? Svuda plivaju mrtvaci i za ciglih
sedamdesetak godina izumre gotovo cijelo jedno čovječanstvo! Gomile kostiju, praha i pepela. A to
je podatak iz Organizacije ujedinjenih naroda, a pročitao sam ga na odbačenom komadu novina. A
možda taj podatak i nisam nikad pročitao: svako je stoljeće, na svom svršetku, jednostavno
sravnjivalo završni račun sa Živima i Mrtvima. Rutina. čista rutina niže matematike! Dobro, ali
otkuda ovdje baš onakav isti sanduk? Ima li u toj slučajnosti neke više povezanosti u vremenu?
Kruženje onih ključnih i matičnih stvari koje prate nekog čovjeka? Zar mene ne prate stalno:
sablasti, mrtvaci, mrak, oružje i poniženja? A da u svem tom nisu strašni, nedokučivi prsti Slipa? Da
nije onda, 1945, Slip saznao za našu podrumsku tajnu? Pa digao lijes? (Mrtvac ionako idućih dana
više nije bio u žbunju!) Slip je bio blizanac mrakova, dijete opačina i sretni bratac đavolima!
»Slip ... Slipe ...«
»Začepi gubicu. Ovo je toranj šutnje.«
Bio je to zasigurno glas Crnog čovjeka. Nisam ga mogao vidjeti, nikoga nisam mogao vidjeti, svi
kao da su se zavukli u taj izmišljeni toranj, ali glas je zasigurno bio njegov. Crnog čovjeka glas.
»Taj sanduk«, promucah ...
7 Pasji praznik
97
»O, priprosti čovječuljku«, zaštekće Crni čovjek iz sanduka. »O, mravu-zemljanine što opterećuješ
ovaj svemir. Kuš!«
Tamo negdje daleko, vrlo daleko, dotrajavale su svijeće. Sad sam već stao razabirati sjenke što su
plesale i sagibale se u krugu. Jedna sjenka ponavljala je kao omađijana, u transu:
»Eka, javi se. Eka, javi se.«
Ukazivalo se: sjenke su sjedile za velikim okruglim stolom, prekrivenim svjetlucavim stolnjakom.
Sjenke su držale kažiprst na lijepoj, okrenutoj, čaši. čaša je klizila po rubu stola: zubobolni škrip
plastike i stakla.
»Eka, javi se, Eka. Duše moj, javi se. Ja sam. Moja je mantra: BIJELO JE BIJELO.«
Duhovi, meditacija, mantra. Eka je, znači, onaj praduh koji se trebao javiti preko ruba čaše, ući kroz
kažiprst u tijelo kao putnik u staru domovinu i tamo razriješiti sve tajne postanja i vječitih istina.
Konačnih istina, kako je to znao govoriti Slip. Prasnuo sam u smijeh, u kiseli smijeh. U ovakvoj
suludoj noći, u ovom tornju ni na nebu ni na zemlji gdje gospodare sjenke, još je samo manjkao
duh! A tu sam bio još i ja — vucipas! Još jednom sam smijehom zakiselio prostoriju. Istog je časa
nešto vruće preletjelo preko mog obraza: netko me pljus-nuo, a da ni sam nisam znao tko.
»To ti je poruka od Eke«, reče smežurana ženska mahuna.
»Slip, Slipe, tuku me«, jauknuo sam.
98
Svijeće su se istog trena pogasile. časak je bio mrak, a onda se odnekud iz stropa, na nekoj metalnoj
opruzi, spustila ruža svjetla. Za stolom, međutim, sad više nikog nije bilo. Ostala je čaša koja je i
dalje, sama, kružila rubom stola. Ježilo me. A odnekud iz tornja dopiralo je pobožno mumljanje
glasova:
»Eka. Ekaaaa ... Ekaaaaa.«
čaša me privlačila prokletstvom. Osjećao sam da se krećem prema njoj, ali ja više nisam bio
gospodar tog hoda. Dugo sam putovao prema Eki: nikad kraja, nikad kraja, nikad neću stići do Eke.
Fatamorgana. Spor sam i težak, a Eka mi izmiče sve dalje i dalje. Tresnuh po stolu: krv mi špricnu u
oči, krv iz moje desne ruke. Oblizao sam je, kao pas. Slano i gorko. Zatim opet tresnuh šakom: Eka
je sad ležala zdruzgana, smrvljena, u zakrvavljenim mrvicama.
»Slipe! Slipeee ... evo ti tvoje šugave Eke! Kurvini sinovi i kurvine kćeri! Proklete stare lezbače i
pederi! I ti si Slipe stari peder, sjeti se, kad si me ono milovao po kosi i po dupetu! Svi ste vi hrpa
smeća i meditantskog govna! Jezik vam se smoto! Kopilad, gdje ste, gdje. Slipeee ...«
Glas je kružio tornjem. Niotkud odgovora. Opet tišina. Opet mrak. Gljiva mraka. A krv mi lipće na
žile. Ližem je toplu, slanu i ljepljivu. Ližem kroz nju i sve svoje pretke, one s grane i one ispod
grane. I svoju jadnu mater i svog ubogog oca. Ližem i te svoje suze što se miješaju s njom, te mi
dolazi da nekome viknem u uho kako čovjek i nije ništa
7*
99
drugo do uplakana i raskrvavljena živina ostavljena jezi neke noći.
Podigao sam ruku: želio sam čuti kapaje vlastite krvi. Refren. Pod je, međutim, trpko upijao
tekućinu. Postalo mi je najednom dobro i ugodno. Stanje pred blaženstvo. To sam ja kapao dolje, ja
cijeli: moj život istjecao je kap po kap. I dobro je tako, samo neka istečem, ionako ovo plutanje po
površinama nema više nikakvog smisla. Ovo vucarenje vlastitog života za sobom kao izrešetanu
kantu. Ionako je već sve prekasnjelo i sve je ionako lažno i mrtvo. I onaj naš prvi krik u život je
čista mala smicalica za koju mi nismo krivi. Još onda smo bili mrtvi, a čitavo trajanje poslije samo
je plutanje ljuske između života i smrti. Život i jest nešto između dva panja.
Kapa krv. Kapaju moji mrtvi preci. Moj budući mrtvi porod: svi moji jalovi sinovi i sve moje mrtve
kćeri. U jednoj jedinoj kapi cio je moj život, sva moja prošlost, sadašnjost i budućnost, sve ono što
sam bio, što jesam i što sam još mogao biti. Dobro je, samo neka brže istečem. Kapaj, krvi!
»Slipe, iskrvarit ću, iscurit će mi uskoro život i nešto bih ti važno htio reći, čuješ, Slipe...«
Mrtvačnica. Tamo u nekoj dalji slutim ljude. I Slipa. Ali on se zavukao u toranj. Krenuo sam
nekamo prema gore, u tamu. Išao sam i išao. Bauljao. Lupao glavom o bespredmetne stvari i
stijenke. Penjao se. Vrijeme i prostor izgubili su se. Zakrivili se u vječitoj krivulji. Putujući u toranj
zapamtio sam: da je tamo negdje vani — a gdje je to »tamo vani«?
100
— sad neki praznik, praznik u nekom stoljeću na svršetku, zapamtio sam još sliku onog svijeta koji
tamo negdje vani — a gdje to »tamo negdje vani?«
— luduje u pijanstvu jeftinih poljubaca; otvaraju se boce s vinima, alkohol teče na sve strane,
crijevima i kanalizacijom, iz oružja puca se na sve strane, u bijegu, u neprestanom bijegu pred
starosti i smrću. I zaboravom. Zaborav! Kako magična i mračna riječ. Penjem li se ja sad u zaborav?
Vrtjelo mi se. Kakvi li se sad to kemijski procesi događaju u mom mozgu? Između onih četr-naestak
milijardi živaca i ćelija — koji li se sad spajaju a koji odvajaju? Kao skretnice i rampe na seoskim
stanicama, raskrižjima i prugama. Što se sad to sve događa u mojoj glavi? Vrti mi se: negativ se
pretapa u izlomljenu stvarnost, zidovi sobe stoje čas koso, čas zakrivljuju, sad se opet naginju.
Visim na stropu. Hodam po zidovima. I pokušavam se sjetiti svih insekata koje sam nekoć znao.
Imao sam nekoć dobru zbirku kukaca. Rogači, pauci, stonoge, leptiri... svi su u kiselini mog mozga.
Rastaču se.
Netko nevidljiv me gura. Uzlazim zračnim stepeništem. Uzašašće. A Slip je ponovo nestao, kao i
toliko puta u mom životu. Gdje će me opet dočekati? I kakvo sad nosi lice? Potpuno sam izgubio
predodžbu Slipovog lica. U svijesti mi: sve neki sami tuđi nosovi: špikani, paprikasti, mrkasti, ko-
njasti i magareći. Lica-maske. Mnoštvo nepoznatih, riđolikih očiju: gleda me krava, gleda me konj,
gleda me jarac, gleda me tuljan, gleda me svinja. A
101
možda je to samo, stvarnost nekog drugog vremena u kom sam sada? Možda je to san sna? Možda
još jedna noć u lisnatom tijestu praznične noći?
Nevidljivi me još jače gurnu. Hop! Poskočio sam. I dok još nisam čestito ni doskočio i sakupio i
složio krhotine svoje psihe i svijesti, već sam se našao u nekoj drugoj, jako osvijetljenoj sobi.
Neonsko svjetlo mi rani oči. U nogama sam još uvijek osjećao penjanje, i nije mi bilo baš posve
jasno nalazim li se to negdje gore ili dolje ili između. Još uvijek mi je tijelo bilo u stanju letenja i
leb-đenja.
Soba je bila bijela, nijema. Na zidovima oružje, posvuda oružje. Serija pištolja: od koltova pa sve
do onih minijaturnih, džepnih. Serija bodeža: fino izrađenih, sjajnih, glatkih. Sablje: od onih krivih,
»turskih«, pa sve do floret-sablji. Kolajne i ordenje između oružja. Sve nekako nestvarno a tim
zamamnije.
Mrtvo oružje izazivalo je strahopoštovanjem. Mamilo je: duhom mrtvih i mutnom poviješću.
Osjećao sam ga među prstima. Netko me je gurnuo ovamo s razlogom. Crni čovjek? Slip?
U kutu se nalazio niski stol od keramike. Na njemu hljeb. Veliki hljeb u kog bijaše zaboden bodež.
Tek jedna kriška počivala je sa strane. Hljeb i oružje, kakva morbidna a tako prisna veza! Tajna nit
vezivala je te dvije stvari. Hljeb me je zvao, crijeva su mi proradila. Prilazeći stolu još uvijek sam
imao osjećaj da lebdim i da što se više približavam hljebu to on postaje sve daljim i daljim.
102
.Nikako da stignem do njega: soba je bila eliptična, nakrivljena.
Hljeb je bio tvrđi od mog života. Tko će znati koliko je stajao tamo. Ruskao sam ga halapljivo, kao
živinče. Glad je uzela svoje najveće zube i oči. I opet sam se ćutio promatranim: gledale su me neke
oči iz zidova, pa sam stao zobati mrvu po mrvu. Branio sam svoju čast onako kako sam znao. Taj
hljeb i te mrvice nekako su podsjećale na moje vegetiranje: tvrdo, kiselkasto, puno vremešnih
gljivica. A u pozadini tog hljeba stajao je dom koji zapravo nikad nisam ni imao. Dom u smislu
zaštite •od nedaća i vjetrova. Dom u kom je prisutnost porodične vatre simbol neke zamišljene
sreće, a hljeb na stolu tek krajnji izraz omeđene sigurnosti. Sjećao sam se hljebova koje sam izjeo u
životu. Ovako pasji, sa strane, sam, s lalokama uvijek na bijegu, u neprestanom strahu da me netko
zirka i da će mi iščupati svaki zalogaj. Ili da će me pljusnuti zbog laloka na bijegu. Mnogo sam
hljebova i ukrao od dobrih ljudi u gladnim sezonama. A dobri ljudi nisu uvijek pujkali pse na me:
svi gladuši i lopovi čine bratstvo. Gladuši i lopovi su još uvijek nedovoljno shvaćeni umjetnici.
Ponekad se događalo da sam hljeb krao najmirnije savjesti: ta zar on nije dolazio iz žita, žito iz
prirode, a priroda zar nije zajednička svojina! Hljeb je tako za me postajao grbom: imao sam titulu,
ulični plemić hljeba!
Kako je dobro imati svoj dom, pomislih, pri novom ugrizu u krišku. Ne moraš se osjećati ovako
ulovljen u snop nevidljivih a prezirnih pogleda. Baš
103
tako se osjećam, ulovljen i zazidan. Sramotno. Ništa mi nije bolje nego što je bilo bolje mom stricu
Gasi, mom dobrom stricu Gaši kome sam otišao na ferije, odmah prve godine poslije rata. Stric
Gašo! Stric Gašo! Nevjerojatno! Digao se iz mrtvih kao neka mitska ili povijesna figura! Kralj
jednog ljeta i jedne sramote. Otkuda mi on pade na pamet? I to, noćas, mora da je s nekim razlogom
...
Moje prvo i jedino ferije u životu!
Stric Gašo živio je u malom provincijalnom gradiću. Nikada nije dolazio k nama u Zagreb, znao
sam ga samo iz priča moga oca. I već onda sam ga na neki način volio, u priči. A da i ne govorim o
tome kako me je uzbuđivalo upravo to što je živio tamo negdje u nekom malom provincijalnom
gradiću do koga se moralo vlakom! Vlak je bio novi motiv mog budućeg užitka i ushita. Evo, već
sam u njemu, u tom vlaku na ugalj, odmah one prve godine poslije rata. Veselo fućka i tandrče vlak
na ugalj. čađav je, prljav, mecima izrešetan i pun parola. Na svakoj i najmanjoj stanici stoji i onom
svojom surlom pije vodu. Ožednio je: prošao je kroz Revoluciju suha trbuha i sad u miru pije vodu.
U prvom miru. A po njem povješani ljudi ko čičci: na krovu, između vagona, na stepenicama. Sve je
puno ljudi. A ima u vrećama i »cekerima« gusaka, praščića i zečeva. Glad je još uvijek u prvim
godinama poslije rata. Pa ljudi putuju i razmjenjuju dobra: prase za duhan, duhan za mast, mast za
odjeću. Cvjeta mala trgovina snalažljivosti. I u vlaku
104
cvjeta, ali krišom. A vlak na ugalj sve nas nosi u bolju budućnost. Na vagonima budućnosti u daljini
ispisane su kredom ili krečom parole: »Dolje fašizam!«, »Smrt fašizmu — sloboda narodu!«,
»Živjela Narodnooslobodilačka vojska«, »Živjela bratska Crvena armija«, »Švabe ćemo tući do
Berlina, a Talijane sve do Rima«, »Živjela sloboda!«, i sve tako. Juri vlak. I trlja poljima šiju. U
izmaglici prostora: konji i seljaci. I neki čudnovati oblaci od vate, samo što ne popadaju od krasne
lijenosti. Jurimo. Brzinom od 45 km na sat u crvenu budućnost. Ljudi su obradavili, u zakrpama i
ritama, ali veseli. A mene čeka na nekoj stanici stric Gašo. Ljudi su zaista veseli, premda su im zubi
žuti, klimavi a lica utanjena uz same kosti. Smijeh je bio prvi, iščahu-reni dobitak slobode. Kao
ličinka izišao je iz mračne čahure i pretvorio se u leptira. Harmonike su svirale: olinjale pucetarke i
gizdave klavijaturke. Usne harmonike također su držale korak s radošću. Jedan je harmonikaš imao
lijevu nogu drvenu i njome je davao ritam i zaokret pjesmi: na novoj kitici veselo bi pocupkao, a
pjesma se prelila u novi prostor, otišla je ili na plavo Jadransko more ili u bosanska brda. Na
završetku pjesme harmonikaš je skidao kapu s petokrakom i, vješto se poklonivši slušaocima,
pociktavao: »Heeej ... braćo«, i odveo bi cijeli vagon na neko novo polje riječi i zvukova. A bradati
bi mu ljudi odvikivali: »Hej, bratko, sviraj!« Ljudi s jednom rukom ili dvije, ljudi braz-gotinirani ili
lica čistih ali izmorenih, ljudi s musa-
105-
vim rancima preko leđa, neki naslonjeni na cijevi pušaka a neki s rukom na dršci bajuneta. Ljudi.
Nekima su cimale bombe oko opasača kao uskršnja jaja. Ti su ljudi još uvijek bili vojnici i kao da
još uvijek nisu vjerovali da je rat prohujao i da je velika mrcina od rata pokopana u šumalma već
Nove Jugoslavije. čmaljili su ti vojnici teške dimove neobično velikih i neobično smotanih cigareta.
Do utrobije su uvlačili prve sretne dimove, a potom bi ih, kao divove, puštali i zatvarali u bočice.
Bočica je onda išla od usta do usta: cigareta je imala svoju cijenu i svoju slatku starost.
I upravo od tih vojnika, od tih kvrgavih i košča-tih muškarčina, brkatih i drugačije moćnih, u tom
nezaboravnom vlaku na putu u obećani raj mog ljeta, doživio sam svoje prvo krštenje pijanstva.
Upita me jedan od onih s musavim rancima, a na pušku naslonjen:
»Ti si, bratac, siroče, a? Izginulo sve tvoje, a?« »Idem stricu Gaši na f eri je.« »Ako, ako. Uživaj
bratac. Slobodica je! A imaš Tcoga?«
»Mamu. Tata se utopio u ulju ... tako je baš bilo . ..«
»Ne brini ti, draškane, mi smo sad svi tvoji •očevi. Ded potegni, za sreću i slobodicu.« I pruži mi
plošku.
Da li mi je otkrio suzu na oku? Moj otac bio je inoj pravi drug. Imali smo našu abecedu. Utopio
106
se u ulju: rasprsnuo se kotao a vrelo ulje prelilo kotlarnicu i ljude. Vele da su plivali do krafne.
Kakva glupa smrt!
»Ded, potegni... za slobodicu i radost.«
Vojnik je nanjušio moju tugu. Prihvatih limenu, izudaranu čuturicu i potegoh. Mlačna tekućina mi
opali grlo i krajnike. Svidjelo mi se pa potegoh još jedanput.
»Pij, baćuška, neka, pij... Mi smo sad svi tvoji očevi.«
Dudao sam. Grka rakija otvarala je vrata novih rascvjetanih vrtova.
Vojnici su također bili niti u tkanju mog trajanja. Kob. Vojnici i oružje. Pa tako i u tom vlaku koji je
teglio hrabrost, ponos, tugu i veselu sirotinju. Sve je bilo izmiješano, a od meda slađe. Vijorila je na
vjetru Nade razdrljena košulja Slobode. Gari i krvi još uvijek je bilo na toj košulji. I kraćih i drvenih
nogu što su cupkale u kupeima stotih razreda i marvenih vagona prvih razreda —- bilo je ispod te
košulje. Ali svi su se oni, ti ljudi, čvrsto držali za grivu te Slobode i nikada je više neće ispustiti iz
svojih ruku! Živjela najveća majka — Sloboda! Najveće, najbrže i najslađe ždrijebe! I ja sam
osjećao da se držim za grivu tog opojnog ždre-beta. Nosilo me je. Rakija je pričala svoju priču u
crijevima, a lokomotiva je čarobno zviždukala. Polja su ostala presječena na dvoje, na troje. Šume
su bile tamne, prijazne mrlje u ramu prozora, a sela su se gubila na obzorju kao neka piknjava
107
guščja jaja. Priroda je rotirala. Kružila je mojim krvotokom.
Svuda na stanicama dugo se stajalo: lokomotiva je halapljivo srkala vodu, dežurni željezničari
velikim su čekićima tuckali po kotačima vagona, a ložači, goli do pasa, složno su trpali ugalj u
zadak lokomotive. Ljudi su poiskakali iz vagona: sviralo se i pjevalo i među šinjama. Neki su s
čuturama trčali prema vodi, drugi su se tiskali oko pokretnih kolica sa sladoledom.
»Sladoooled! Friškiii... Samo dam da prodam!«
Kakva zamka za uspomene, ta slastičareva kolica! Na jednoj stranici kolica kitnjasto se šepuri žuto
nacrtan fišek, a na drugoj crveni jezik koji oblizuje fišek! Pa da ti ne prokapa slina žudnje! Eh!
Nikada se neću dočepati takvog sladoleda, nikada!, razmišljao sam s cijelom glavom u fišeku, a
vojnik mi ga je, brkati vojnik s ploškom, već donosio.
»Liži ga, baćuška, liži. Sad je slobodica!«
Kako li sam mu se mogao odužiti? Tek u uspomenama: tamo sam ga lijepo i udobno položio i
uvijek ga ljubio u brk. A onda mu nisam rekao ni riječi zahvalnosti, bio sam suviše zbunjen vojniko-
vom dobrotom. A bio je to moj najslađi sladoled koji sam ikad pojeo; sladoled je također pohranjen
u kutijicu uspomena. Svaki lizaj mogao sam posuditi iz uspomena i ponovo ga tamo, neotopljenog,
vratiti!
Vlak je teglio sve dalje i dalje. U vagonima je bilo sve više ljudi: stradavala su rebra, ali nitko nije
gunđao. Smrdilo je na znoj, rakiju i loš
108
duhan. Pjevalo se, mljackalo i pilo. Podrigivalo. Prdeži su.se poput bršljana raspuzali između nogu.
U brkovima su čučale sjemenke paradajza i mrvuljci slanine. Noževi, škloce, bajunete i bodeži u
horu su radili svoj posao. Hrana se ras-takala ručetinama, na koljenima, a ispali komadić žurno bi se
dizao i onako prljav bacao u usta. Harmonike su vezle: »Po šumaaaamaaa i go-raaaaama ... «, »Ide
Tito preko Romanije ..., »Budi se Istok i Zapad« i neku pjesmu kojoj su riječi otprilike išle ovako:
»Bježi Švabo gaće mu se tresu... izgubit će junak svoju kesu ...«
Noćalo se. Veče se prvo nagnulo u vagon. Ponudilo nam je blage mirise ljetne noći i napitak prvog
drijema. Utihnule su harmonike i pjesme. Neki se zavukoše u gustiš umora, drugima klonuše glave.
U dnu vagona kresnuo je fenjer: kondukter je dao novu boju ljetnoj večeri. Vojnik preko puta mene,
moj vojnik, zadremuckao je i tvrdo klonuo na kundak puške: i u snu je još uvijek bio u ratu, tamo je
neprijatelja bilo ponajviše, pa je zato onako i čvrsto, objema rukama, držao pušku. A i lukavica noć
mogla je biti podmićena! Meni se također drijemalo, ali nisam smio zaspati plašeći se da ću
promašiti stanicu na kojoj moram sići. Bilo mi je mučno, povraćalo mi se. A i dodirivali su me neki
fini i prozirni prsti nepoznatog straha i nelagode.
Vlak je štucao. Na jednom blagom zaokretu iznenada je poskočio i stao. Kao da mu je netko
podmetnuo nogu! Naletio je na nešto tvrdo i podmuklo.
109
Tamo vani, naprijed, iz blage večeri, cijuknuše pucnji. Ljudi su u trenu bili na nogama i oružju. U
polumraku bljesnuše bajuneti.
»Krvavu im sestru jebem«, povikao je moj vojnik i onako bunovan iskočio u noć. Za njim iskočiše
ostali vojnici i dežurni milicioneri.
»Sabotaža«, pronijelo se vagonom.
Vani, tamo negdje naprijed, oko lokomotive, stalo se pripucavati. Pucnjava se zatim udaljavala,
odlazila je prema šumi. Na nebu se ukazaše prve zvijezde. Bez obzira na pucnjavu činile su mi se
drugačije no one u Zagrebu, za vrijeme rata: ove su imale neku lepršavost i dostojanstvo. Bile su
tople, žute, prijateljske, svima sklone. Ljudima i zvijerima. Bilju i stablu. One zvijezde.
»Nabacali su kamenje i pragove«, čulo se iz mraka. »Dobro da nisu mine! Svinje! Domaća banda i
izdajnici!«
Pucnjava je zaminula, otišla je u šumu. Ali moj se vojnik nije vratio: otišao je u noć, otišao je u crnu
noć u kojoj je i ostao braneći onu tek razvi-jorenu košulju slobode. Na podu je ostala ležati njegova
ploška i ja je kradomice podigoh i strpah u svoju putnu torbu. Vlak je ponovo proplazio kroz mrak.
Nikome se više nije spavalo: glave su napregnuto zurile u vunicu ljetnjeg mraka, sve je bilo tiho, na
oprezu. VojniKova pIosKa mi je žuljala srce. Mislio sam o mom vojniku i o tome da li mu se nešto
dogodilo i ako nije zašto se nije vratio. Crvo-točilo me: kuda to, odjednom, usred noći nestaju ljudi?
I zašto? I tko su to oni, oni drugi, s one
110
strane, sad kad je rat već gotov? Domaća banda — to su isto neki ljudi, samo rogati i nožati.
Neprijatelji. »Okrvavljena banda i izdajnici«, kako se o njima govorilo u vagonu. Ali ja ih u svojoj
glavi ipak nisam mogao točno i jasno označiti i žigosati: stavljao sam im u mislima kukasti križ na
čelo,, ali to više nije bio onaj kukasti križ. Stavljao sam im na izmišljene kape kosture, ukrižene
kosti, mrtvačke glave. Ni to više nije išlo. A mučilo me je.
Ravnica. Polja obrasla u mjesečinu. Poleglu i zapečenu mjesečinu. Na stanicama se sad duže
stajalo: na peronima su se vrzmale sjene ljudi obučenih u duge kožnate kapute. Bili su naoružani i
legitimirali su putnike. Ušli su poslije u vlak. U vagonu je bilo tiho. Pri bolesnom odsjaju fenjera ili
džepnih lampi lica su izgledala uplašeno i napeto. čovjek u kožnatom kaputu uperio bi oko baterije
ravno u lice. Nekim putnicima tresle su se ruke. Ona noćna pucnjava i jurnjava putovala je zajedno-
s nama. Mene je žuljala na srcu ploška mog vojnika.
Putovanje je za me skončavalo. Vlak je ulazio-treskom u moju stanicu. Spentrao sam se nekako-
između nogu i vreća i iskočio. Nađoh se u šupljem mraku. U nekoj hladetinastoj ljetnoj noći. U
daljini se nazirala svjetla stanice: žmirkala su, kao da su bila na samrti, Pođoh između sinja, preko
rasuše-nih pragova. Vidio sam ga, ugledao sam ga, znao-sam odmah da je to on. Samo je on mogao
tako izgledati. Moj stric Gašo. Visok poput ljestava nebeskih, s tablom preko grudi JA SAM STRIC
GAŠO (tako ja nisam imao potrebu vaditi svoju tablu s
Ili
natpisom i staviti je preko grudi). Stajao je sam na peronu — kasnije sam vidio da nije bio sam, da
su tamo u sjeni lipe stajali opet ljudi u kožnatom i milicioneri. Hajka je, očito, trčala kroz ravnicu. I
još sam nešto zapazio: srušen, razjapljen zahod koji je užasno zaudarao.
Vlak je odjezdio. Stajao sam ispred strica Gaše, ispod strica Gaše, a on me, onako sićušnog i
polivenog tankom mjesečinom, uopće nije zamjećivao. Stalno je istezao vrat, podizao glavu i
propinjao na prste, motreći za vlakom koji je već bio odavno nestao u tunelu noći. I kao da sam mu
ja ostao tamo negdje na repu. Nije me više podsjećao na ljestve nebeske stric Gašo: sad je bio onaj
čudotvorni grah koji je izrastao do neba. Došlo mi je da se uzverem uza nj i da ga povučem za
peteljku: •cin, cin.
Cimnuo sam ga lako za rukav.
»Striče, to sam ja. Tu sam ...«
A da još malo, na ovom mjestu, usred ionako već odbjeglog toka stvari, o stricu Gaši?
Još malo o STRICU GAŠI:
osim što je podsjećao na ljestve nebeske i na čudotvorne grahove, u hodu je volio artistički
poskakivati. Poskoknuo bi na svaki treći zakoračaj, uvijek na treći, i pri svakom tom zaskokaju
džepovi bi mu melodično zazveckali poput onih kesica u •crkvama, kesica za milodare (»lemozna«,
kesica na dugom tankom štapu). Saznao sam kasnije, od svog bratića Ivana, da su mu džepovi puni
svetih
112
drangulija nepoznatoga porijekla i oblika, a kako je spavao uvijek sa smotanim hlačama pod
glavom to nitko nije mogao otkriti o čemu se zapravo radi. Nagađalo se, pretpostavljalo: o starom
novcu, čahurama, metalnim dugmadima i tome slično. Govorkali su još da stric Gašo u džepovima
svojih hlača ljubomorno čuva svoje zlatne zube — a bezub da je bio to je bilo više no sigurno — i
da ih tamo zato drži da bi se mogao, kad god to zaželi, ugristi za tur! Govorkali su. Ulična posla
susjeda, zluradica i mjesnih rugača. Ja sam prema tim hlačama ostao na distanci cijelog ljeta,
specijalno sam ih poštovao (makar su me dražile!). Uostalom, baš mi se fućkalo za govorkanja
mjesnih rugača, meni se stric Gašo jako sviđao baš onakav kakav je bio: ljestve nebeske, prirodom
malo ošinut i izdvojen, šalom malo nagnut na jednu stranu. Taj je čovjek imao stila! Taj se čovjek
znao, u sebi, za nešto veselo držati! Taj se čovjek dobro sporazumijevao sa teškim poretkom i
redom stvari u svemiru! I na zemljici! S kakvom bi samo elegancijom, u prolazu (opet poskakujući
na svaki treći!), skidao svoj slamnati šešir u kog je uvijek bio zataknut neki novi cvjetić! Ovako je
to činio: desnom bi nogom, obavezno desnom, iskoračio kojih pola metra, gipko bi se presavio u
pasu, a palcom i kažiprstom bi skidao šešir i u velikom, opisnom, luku bi ga prinosio grudima. Bio
je to pozdrav! (Još jedna sličica za onu kutijicu s uspomenama.) I po tom pozdravu, a i po mnogim
drugim stvarima, stric Gašo je bio
$ Pasji praznik
113
vrlo, popularan i omiljen u gradiću u kom su se ljudi, te prve godine poslije rata, voljeli nekako
isuviše pozdravljati i stiskati jedan drugome desnice. Kao da su željeli nadoknaditi sve one
tjeskobne godine u kojima su morali skrivati i svoj smijeh i svoj stisak ruke. Stric Gašo radio je u
tom smislu za petoricu, virtuoz u pozdravljanju, rukovanju i poskakivanju!
Pa i to kako se oblačio bilo je milinom za oko: košulje-šarulje, hlače u bojama ljetnjeg voća, a oko
vrata marame na točkice! (Zbog tih marama i hlača u bojama ljetnjeg voća neki bi mu znali
dobacivati: buržuj! Amerikanac!) Bilo je to vrijeme UNRE, vrijeme ujaka Sama, Trumanovih jaja i
svih mogućih daljnjih i bližih rođaka u Americi, pa se stoga i ne treba čuditi takvim garderobama.
Svi su odjednom iz arhive mrtvih počeli iskopavati tetke i ujake u Americi. A mi, točnije rečeno
stričeva žena a moja strina, imala ih je na vagone: sve neki rudari, neki stočari (vidio sam ih na
fotografijama kako sjede na velikim bikovima, u jednoj su ruci držali laso a u drugoj one velike
šešire; svi su nekako u ustima imali previše zubi, kao da je svijet bio preslatki kolač koji im se
stalno topio u ustima!), a bilo je među njima i onih koji su posjedovali radnje. Od ovih posljednjih
su ponajviše stizali paketi (na dnu, ispod prnja, znao bi biti skriven po koji dolarčić!). Bili su to
paketi ispreštam-biljani i isprelijepljeni velikim, čudesnim, markama. A u paketima: kakvih sve
olovaka, šiljila i drangulija! Olovke! Što su mirisale po više nikad
114
ponovljenom čeznuću djetinjstva! Olovke svih mogućih boja, sa velikom šiljatom gumicom na
vrhu. A oko gumice svilena vrpca. Da ti se zavrti u mozgu! A nije se samo radilo o olovkama: bile
su tu svakakve majice: zebraste, kockaste, s plavim i crvenim zvjezdicama. Negdje u kutu pronašla
bi se redovito i pokoja tvrda čokolada, kamen-čoko-lada iz daleke Nebraske. Brašnasti, sipki okus
čokolade — tko da ga zaboravi? (Strina je svakom davala po rebro.) I prste oblizane do savršene
čistoće. I srebrn papir čokolade koji smo »peglali« stavljajući ga između novina pa u »prešu« od
dvije cigle. Nećemo sad o tom, da se ne izmrlja jedna sveta knjiga malih stvari!
Da još koju o uskim nogavicama strica Gaše? Ili o njegovim gumenim cipelama »na kat«? Dosta.
Na koverti od gradića stric Gašo bješe mali pečat u dnu.
Ali ne mogu a da se ne sjetim kuće i dvorišta strica Gaše. Dvorišta, posebice. S bucmastim
kamenim patuljcima koji ljubomorno čuvaju zimzelen vrta. S mramornim i prepariranim pticama
što krase verandu i kapiju. A usred svega, kao toranj usred sna: veliki bunar pokriven crvenim
crijepićima, izrezbaren u glatkom drvetu, s velikim točkom na sebi. (Voda bunara skrivala je vječite
tajne.) Naravno da su u drugom dijelu dvorišta mukale krave i roktale debele svinje, naravno da su
u tom drugom dijelu dvorišta trčkarali lijepi sanski kozlići i uredne kokoši i japanske patke, naravno
da je tamo bilo i ljupkih zečeva-angora, krušna peć iz koje su
8*
115
izlazili (na dugačkim okruglim i drvenim lopatama) čarobni hljebovi; činilo se kao da je gar rata
prešao oko stričevog dvorišta. Dvorište je živjelo svojim starim, netaknutim životom. A to isto
vrijedi i za zavodnički sjenik-štagalj u kom se moglo bezbrižno proživjeti ljeto. Iza sjenika je bila
bašta. Višnje i trešnje su tog ljeta rodile preko mjere: iskazale su se u slobodi i više no što su tijela-
stabla to mogla podnijeti. Loza (brajda, nakolčena, žicom povezana) također je htjela preko sebe.
Svo drveće kao da je te godine htjelo preko mjere: šljive su se svijale pod teretom slobode, grane su
se kolile na sve strane, a kruške i jabuke luckasto su padale od neke lude sreće u sedmom mjesecu
trudnoće! Sve se rađalo prije vremena, u nestrpljenju i groznici. I djeca. Odvijala se brza trka s
izgubljenim vremenom.
Kruške su također bile važni događaji u popunjavanju praznine vremena. One debele, sretne kruške
žutulje što su raskalašeno visile na stablima tamo u stričevoj bašti i jedva čekale onaj ljubavnički
tren kad će biti ubrane stričevom rukom. O sretnim kruškama .. . O tujnim noćnim radovima ... O
vatri iz kotla za rakiju ...
To nisam zaboravio!
O noćnim radovima strica Gaše mogla bi se napisati mala knjiga. I o onom njegovom pokrpanom a
moćnom kotlu za pečenje rakije. Bakrenom, usja-jenom, kao rana jutarnja zvijezda. Tako je žario.
Ti dobro kamuflirani noćni radovi strica Gaše bili su, međutim, javna stvar grada o kojoj se šutjelo.
116
Svi su znali. Ali kako je ljudskim grlima trebalo još čistiti i prečišćavati zaostali gar rata, to je stric
Gašo mogao nesmetano razvijati svoju noćnu industriju. A ne da nije bilo opasno! Ma! Jer su se
onda, u ona vremena, znali iznenada zaletati u kuće ljudi u kožnatim odijelima. Samo banu. I
isprevrću kuću i sanduke u kutovima, tražeći preostale neprijatelje i skriveno oružje. U sanducima,
naravno, nije bilo neprijatelja jer su ovi odmaglili, ali bilo je zato skrivenih kobasica, suhih rebara i
duhana. Pričali su da su neki među ovima vikali:
»A sadiš kriomice duhan u kući! A! Saboter!«
I kako bi podviknuli tako bi duhan nestao u utrobi kožnatih džepova. Neki su to samo radili. Ali
stricu Gaši ti mrki ljudi, onda, u onim škakljivim vremenima, za vrijeme razvijanja noćne industrije,
nisu skinuli ni dlaku. Dapače. U vrijeme kad je svaki sušanj i svako zaškureno noćno svjetlo bilo
sumnjivo, stric Gašo, napet kao luk, mirno je sjedio kraj kotla i velike kace s vodom za hlađenje,
vjernički iščekujući »prve suzice božje kapljice«, kako je govorio za svoj proizvod liker-kruškovac.
Stric je sjedio tamo s druge strane kotla, tamo na njegovom izlazu, kraj cijevi u koju su bile
utaknute tanke rašlje — oguljena grančica u obliku slova Y — po kojima je klizila »božja kapljica«.
Nije stric bio nikakav vjernik, ali je čvrsto vjerovao da šljive, vinogradi i kruške imaju direktne veze
s nekim bogom. I dok bi on tako tepao prvim kapima, ljudi u kožnatim odijelima, s velikim
baterijama u rukama, upadali bi u komoru-pecaru kao sjene: tiho,
117
oprezno, pažljivo. Kako su samo znali kada će prve kapi? Kako? To je pitanje uvijek u takvim
noćima mučilo strica Gašu. Je li njegov slatki kruškovac tako mirisao? Je li ga odavalo svjetlo
njegova željezničarskog fenjera?
Tek vani su ukale sove. Raskrečila se i raspusla ljetnja noć: sazvučje glasova i bešumnih pokreta. A
ovamo grgolji jezik vatre.
Sjede ljudi u kožnatom kao da je kotao njihov. Cigara ide od ruke do ruke. Šute i čekaju. Stric Gašo
leži ispod oguljene grančice i bulji u oko cijevi. I odjednom: kap, kap, crrrrrr!
Prve kapi padaju u duboki bezdan kante, gore prekrivene gazom (trun je bio uvreda za noćnu
industriju!).
Kapa slatki kruškovac. I ljudi u kožnatim odijelima se primiču i guraju kažiprst u cijev: oblizuju
vatru, sami otrov prvih kapi! Znam da u tim trenucima stricu Gaši nije bilo lako, jer je te prve kapi
trebalo pustiti. Ali što ćemo, vlast je vlast! Sve smo mi to vidjeli, Ivan i ja, kriomice, jer je i nas
mamio kruškovac. A i privlačili su nas oni ljudi: mamilo nas je što to oni nose pod onim kaputima i
zašto ih nikada ne skidaju? Osim toga, bili su ljudine. Mrke ljudine s velikim šakama.
(A u ono vrijeme još uzmućenih principa ježa i zmije, psa i mačke, lisice i gavranova, orlova i
lešina-ra — takve su ljudine bile više nego potrebne. Za operacije poput: STRIZENJE
DEKADENTNIH JEDINICA mladim studentima — buržoaska ideologija izvirivala je iz svake
predugačke dlake! — kao i
118
za, u ono doba vrlo popularne, operacije prozvane: čIŠćENJE TAVANA. Mjesto prvo operacije
bijaše kakvo šugavo dvorište, il neka šupa, a kako se pri jednom takvom zahvatu žrtva drala kao
jarac, pa je cijela ulica šiknula to pogledati, strižači su se povukli u skrivene podrume: sve se radilo
iznenada, na prepad, pa ni striženje nije baš bilo najbolje — uvijek je ostajala po koja dlačetina, pa
ostriženima nije preostalo ništa drugo do da uz skrivene suze dovrše posao. Druga pak operacija
imala je brzinu, snagu i ljepotu olujne vjetrušine: sive sjenke munjevito bi upadale na bolje stojeće i
kulačke tavane i dok nisi rekao britva vreće pune žita, kukuruza i dobro osušenih pola slanine već bi
klizile dolje, u žudno rastvorena njedra starih kamiona. Bilo je pri ovim čistkama prijateljskih
uvjeravanja i krvavih dijaloga u kojima bi sijevnuli noži i revolveri: ali hrana je bila prijeko
potrebna pregladnjelim i gladnim gradovima, a kako je u ono doba i zemlja bila guba-va, sprljena i
ugaženih jajnika za rađanje, to za sabotere i njihove vješto skrojene tavanske pregrade nije bilo
milosti. Kasnije, mnogo kasnije kada su oblaci političke opasnosti preletjeli preko ove zemlje, znalo
se: jest da je hrana odlazila u gladne gradove ali jest isto tako da se ta ista hrana prodavala
Austrijancima za i više nam nego potrebne devize. Baš je to bilo. A bit će da je to baš i tako trebalo
biti. Ali ono s bradicama . . .)
Ali prije noćne industrije vidjeli smo Ivan i ja i stričeve takozvane pripremne radove. A evo iz čega
su se sastojali: prženja šećera na okrugloj željeznoj
119
ploči, mućkanja raznobojnih tekućina u bočicama raznih oblika i miješanja svih tih spojeva u
velikom »demižonu«. Za tu priliku stric Gašo bio je i posebno obučen: mađioničarski, crn haljetak
do gle-žanja, crna kapica na glavi, crn štap za miješanje. Ta radilo se o umjetnosti. Naravno da je pri
mućkanju tekućina izgovarao i neke čarobne riječi, ali još uvijek nerazgovijetne i nejasne i za
Ivanove i moje antenske uši. Postizavao bi stric Gašo čudnovatu boju tekućine, koja bi potom išla
na procjeđi-vanje. Pa tko da svemu tome odoli? Ni državna sigurnost to nije mogla! Vidjelo se to
lijepo tamo u pecari. Bio je to dosluh muževa: postojali su zabranjeni poslovi od opće koristi! Tijelu
i duši.
Noćni radovi strica Gaše, ljudi u kožnatom i liker kruškovac — kakva snažna sprega! Ovi bi izlazili
iz pecare još za vrijeme noći, bolje reći na njenom tankom vezu s jutrom: šunjali su se kao sjenke,
brzo, tiho. Iz džepova bi im tu i tamo znao proviriti grljak (flasice s mirisnom tekućinom), i to bi
provirivao baš na onoj »otečenoj« strani tijela gdje su se klatuckali veliki pištolji u futrolama. Ne
tvrdim da je stricu Gaši u vezi s kruškovcem i onim ljudima bilo baš sve svejedno. No svako doba
ima svoj porez i stric Gašo je to razumio. Pa čak i onda kad smo se Ivan i ja tajomice pridruživali
onima koji su naplaćivali taj porez u vidu kruškovca. Slatki, žuti, opaki kruškovac što nam je
palucao i grebao grla!
E, i onda bi nastajala prava svečanost za strica Gašu, po odlasku ljudi u kožnatom. Stric bi direkt-
120
no podmetnuo usta na rašlje, razvaganio se i dudao. Kad bi se nadudao uzimao je malu usnu
harmoniku.
Vatra je grgoljila. Zemaljski darovi su kapali. A stric bi iznenada znao zaplakati...
I tako, u toj hajci za izgubljenim, u trci s prekinutim vremenom, nitko nije smio zaostati: ni
tajanstveni ljudi u kožnatom, ni stric Gašo, ni moj bratić Ivan, a ni tusta strina Emilija. Nevidljive
staze budućnosti tražile su hitre i snažne trkače: stric Gašo bio je krakat, Ivan i ja lagašni kao perce,
a strina Emilija bješe tusta. Baš će biti tako: tusta, nagruvana gomila mesa, za razliku od kostiju —
letava strica Gaše. Ali nije se dala. Njen korak ubijao je travke, ali je njeno srce bilo prepuno one
tzv. pjesme života. Žudnje za životom. Ogriješio bih o dušu kad bih rekao da strina Emilija nije bila
dobra domaćica i gazdarica, jest, bila je. I više od toga: topla, debela duša kuće. Mogla je pokriti
svaki njen kutak. Kao one babuške iz sibirskih priča. I više od toga je bila: masni zalogaj mladim
momcima koji još nisu stigli posvršavati one najniže životne škole. Ta tko je to u onim vremenima i
mogao: ratnici su izašli iz rata gladni ženskih tijela, starci su okilavili od straha i slabih živaca, a
mladi jarčići tek su puštali roge. Žene su čekale. Svrbilo ih je predugo čekanje. Strinu Emiliju
posebice. I morala se počešati, više od ostalih žena, tamo gdje ju je svrbilo i dražilo. Tamo negdje, u
uparenim usjecima mesa. To strica Gašu nimalo nije smetalo,, gurao je svoj život ispred sebe po
nekoj svojoj crti. Nekakav poskakujući život, ali svoj, bez lijeve L
121
¦desne strane. Stric Gašo bi već rano jutrom pos-vršavao svoje domaćinske poslove (bijeg od
dužnosti bio mu je stran) a onda bi se ljubavničkim marom predavao danu koji je bio pred njim.
Dan--poligon. Dan-vašar. Dan-ekspedicija. Lunjao je gradićem uzduž i poprijeko (vjerojatno je
prodirao i u njegovu dubinu) i uvijek nešto poslovao i kombinirao. Džepovi su mu zveckali. A
naveče se, sretan, vraćao domu: poslovi su dobro išli, moglo se uploviti u blagoslovljeni sanak. A to
»poslovi su mu dobro išli« bio je rastezljiv pojam: nikad se nije znalo kakvi su to konkretno
poslovi, jer su svi ti poslovi uvijek ostajali tamo gdje su i bili — na svom mjestu, a stric Gašo nikad
ništa nije donosio kući. Ali »poslovalo se«, po njegovome! Strinu ti njegovi poslovi uopće nisu
zanimali, ona je marno gudila na svojoj struni. Tako smo Ivan i ja bili prepušteni beskraju slobode.
Sve kao da je bilo naše, sve kao da smo mogli nekažnjeno taknuti: dvorište (ah, da! tamo je još bila
stričeva željeza-rija i »radiona« krcata alatom i starim mašinama!), voće, sjenik-štagalj, rijeka na
kraju grada, ciglana, sajmište i kuglana. A bili smo i vlasnici jedne gumene tenis-lopte. Tko je u ono
vrijeme imao tenis--loptu? Sve same krpenjače ili lopte nabijene slamom! Na nas su mislili oni
stočari iz Nebraske. Njima bi, naravno, bilo smiješno da smo im pisali o tome kakve nam sve
povlastice donosi jedna obična tenis-lopta. A bili smo povlašteni, moćni. To su nam priznavali —
htjeli to ili ne — i dječaci iz ulice, pa su stalno trčkarali za nama, vukući nas za
122
rukav i moleći nas da malo igramo. Teška srca smo pristajali, pazili smo da se lopta ne podere, da
ne naleti na neki čavao. A i onda kad smo već pristajali na igru, moralo je biti po našem zakoniku:
Ivan i ja smo imali pravo izabirati momčad (mi smo birali »prvi«), Ivan i ja smo imali pravo
odstranjivati one koji nisu bili dostojni igre, Ivan i ja smo imali pravo odabirati strane, Ivan i ja smo
imali pravo dosuđivati faulove i penale, Ivan i ja smo imali pravo mijenjati igrače ako našem timu
slučajno nije išlo, Ivan i ja smo imali pravo prekidati igru u slučaju da se netko nije slagao sa nama
— naprasno smo uzimali loptu i demonstrativno odlazili kući. Jer mi smo bili gospodari i imali smo
pravo biti uvrijeđeni. Okrugla sudbina igre ležala je u našim rukama!
Ljeto je tako bilo naše. Slatka rijeka tekla je kroza nj. Bilo je i ubijenih ptica u njem. Stric Gašo
donosio bi nam, gotovo svaki dan, mnoštvo praznih čahura. Ne treba se tome čuditi: gradić je još
uvijek rigao metale rata, svuda bjehu izrešetane kuće, zgarišta i razrovani putovi. Ti putovi!
Prekriveni debelim tepihom prašine, a ispod komadi bombi, zarđalo željezo i žica. O pticama i
čahurama, da ne zaboravim: tamo negdje na rubu gradića bilo je uništeno i zatrpano neprijateljsko
skladište municije a pristupiti su mu mogla samo »ovlaštena lica«. Stric Gašo je vjerojatno
isposlovao ulaznicu u taj klub povlaštenih, pa nam je i mogao dobavljati čahure. A možda je on
znao i neke druge kanale. Mi smo uglavnom imali »municiju« za ptice, pose-
123
bice za one vrapce koji su se s užitkom kupali u masnoj prašini. činili smo to ovako: čahure bismo
na njihovom grliću svinuli, napravili bismo im »kljunove«, a potom smo ih natezali na dvokraku
gumu čiji je kraj dosizao do kundaka drvene puške. Da, bile su to »prave« drvene puške koje nam je
stric Gašo majstorski izdjelao iz orahovog drveta. Vrabac je bio s one strane. Polegli smo u šanac i
odonud izranjali, kao podmornica. Periskop smo uperili u žrtvu. Držali smo je na oku: rep, krila,
oči, nožice tanje od konca. Žrtva se veselo praćakala u prašini. A onda, iznenada, iz potaje, na
prepad: cijuuuuk! I amen. Vrabac se pretvorio u živu ranu: još malo bi se praćaknuo a onda bi
izdahnuo. Onima koje smo krivo pogodili prekraćivali smo muke: davali smo ih proždrljivim
mačcima, uvijek gladnim i prljavim mačorima što su zavlačili glave u rupe pune štakora koji bi ih
nasmrt grizli. Bila je to borba na život i smrt, do istrebljenja. Mačci su većinom izlazili kao
pobjednici, ali bolje bi bilo da nisu — otrovani štakorskim ugrizima brzo bi krepavali. Ulice su ih
bile pune. Svakakve štetočine su onih godina pretrčavale preko mlade slobode: kostur mačke, suludi
štakori, crne bube Švabe, (ukopavale su se u ciglama krušne peći i u podu), lasice koje su noću
cijukanjem namamijivale u svoje ždrijelo kokoši i japanske patke. Živi dobitak slobode sastojao se i
od štetočina. Kao i od bolesti. Kao i od razvrata. Kao i od krađa i odmazdi. Sloboda je kuhala,
prokuhavala i iskuhavala sve, počev od bakterija i gamadi pa sve duše čovjekove. Ni nebesa
124
nisu bila pošteđena, jer su se jednim svojim tankim rubom držala za ranjenu zemlju.
Ali bilo je u onoj slobodi i nekih mrlja (tako se Ivanu i meni činilo!), mrlja koje u onim vremenima
nismo mogli razumijevati u svim njihovim skladnim suprotnostima: neobične stvari i događaje
primali smo više očima i srcem, ganutljivim dječjim srcem koje nije pojmilo vlastite okrutnosti, već
samo okrutnosti i nepravde onih drugih, »onih velikih«.
Radilo se o trojici Nijemaca zarobljenika. Bijahu svojina grada: u prvim godinama poslije rata svaki
je grad imao pravo na to, da na ovaj ili onaj način naplati duge muke i poniženja. Momci su radili
na raskrčivanju ruševina, na samom uglu naše ulice. Cigle su slagali na jednu stranu a otpatke su
odvozili kolicima nekamo iza korova što je rastao iza bivše kuće. Dolazili smo ih krišom gledati,
Ivan i ja, a i još neki dečki iz ulice. Imali su neka dječačka lica, dlake tek što su im probijale. Radili
su gotovo ne dižući pogleda: od stida? muke? srama? bijesa? Isprva nas nisu zamjećivali, ili nas
nisu htjeli primijetiti, no mi smo bili uporni: dolazili smo i dolazili, a stražar nas nije tjerao. Onda
smo im krišom počeli donositi voće i ostavljati na nekom vidnom mjestu. Prvo voće ostalo je
netaknuto. I drugo. Onda smo im donijeli komade kruha namazane mašću i posipane crvenom
paprikom. I to je ostalo netaknuto. Ivan i ja odlučismo da im više ne ostavljamo hranu kao
životinjama, već da im jednostavno sami predamo namirnice. Došli smo sa suprotne
125
strane ruševina: provukli smo se kroz velike rupe u zidu, stražar se pravio da nas ne vidi; njušio je
on dobro o čemu se radi, ali bio je to prešutni dosluh velikih i malih ljudi, milosrđa, sažaljenja i
praštanja. I ona stražareva puška kao da je razumjela stvari, pa je penzionerski ležala ispred
njegovih nogu.
Pravili su se da nas ne vide. Ivan i ja smo ih dotakli rukom: nisu prestali raditi. Ponovo smo ih
prstom. Zastali su. Brzo smo to iskoristili pa smo im u ruke tutnuli kamufliranu hranu. I još dok se
nisu ni snašli odjurismo. Sutradan se ponovo do-kradosmo. I dobismo prvi smiješak. I mi se nasmi-
ješismo. Ponašali smo se kao pravi ljudi!
Pa ipak, i u tom njihovom smiješku bilo je zrnja straha. Nikako im nismo mogli reći da mi nismo
krivi za sve što se dogodilo i da je to što oni rade možda i neka greška slobode. Ali neka budu
sretni, ostali su živi, a to je već znak da im je sudbina bila sklona. No, kako da jasno povučemo crtu
između krivice i kazne? Ivan i ja smo im u svemu tome najmanje mogli pomoći, a možda se i
varam.
Mene je osobito rastuživao onaj plavi Švabo: uvijek je nekamo zurio u daljinu. Nalaktio bi se na
onaj prostor gdje je nekad na kući bio prozor, bradu polegao na šake i samo bi zurio, zurio: daljina
je bila šuplja, gluha, zasićena uparenim ljetnim zrakom. Što je to moglo biti tamo u daljini? Nismo
to onda mogli dokučiti, kasnije smo već mogli pretpostaviti: kuća, zavičaj, mati, otac, djevojka,
neka rijeka, neko stablo, brijeg. Neko more koje je šum-
126
jelo u njemu, u jednom sad posve drugačijem ljetu?"
činili smo mala hrabra djela: prijateljevali smo sa neprijateljima. Krali smo za njih hranu. Iz stričeve
pušnice jednom smo ukrali komad sušene slanine i odnijeli im. A jednom smo im i proturili flasicu
rakije. (Ivan je znao da strina Emilija u trapu od krumpira skriva rakiju, a stric Gašo volio je krišom
potezati; dok ne bi strusio dva-tri čo-kanjčića bio je naprosto nervozan i tužan. Tada bi — dok još
ne bi sasuo špirit u grlo — volio pokazivati ruke i govoriti: »Gledajte kako su blijede. Nijedne
žile!« Tek pošto bi alkohol prokolao krvotokom bivalo bi sve u redu, pa je govorio: »Evo ih, žile
moje. Dobar znak! Živim!« Dakako da mu je tu rakiju doturivao Ivan tek pošto bi vidio onaj strašni
očaj i nemir na očevom licu.) Tako smo Ivan i ja krojili neku svoju pravdu odmah na početku
slobode. Bilo je, naravno, i ponižavajućih scena za zarobljenike: kad bi se predvečer vraćali s posla
u zatvor našlo bi se onih koji su ih duž puta pljuvali. Neki su ih trkali nogom u tur dobacujući im:
»Švapske svinje!« A neki derani su im znali bacati mokre »kolače« od blata u lice. Stražar ih je
branio, ali ne bi uvijek i do kraja uspijevao u tome: bilo je suviše nesretnih, ucviljenih, raskućenih i
razbraće-nih s ove strane. Vraćalo se pljuvačkom, nogom u tur, pogrdom. Mladići su gledali poda
se, ne braneći se: prihvaćali su kaznu takva kakva je bila. Neka zamršena i složena pitanja života i
smrti, prava na život i smrt, krivde i pravde, oni su vjerojatno bolje razumijevali.
127
A jednom smo ih i Ivan i ja, sa još nekim dečkima iz ulice, nasmrt preplašili. Nehotice. Igrali smo
se cijelo poslijepodne one igre TKO ćE KOGA BOLJE UBITI. Jedni su nosili drvene puške, drugi
komade željeza. Igrali smo se te igre baš oko mjesta gdje su zarobljenici radili. Prišuljali smo se.
Oni koji su trebali biti »ubijeni« stajali su uz ruševine, ruku podignutih uvis. A mi, koji smo prvi
»ubijali« dotrčavali smo izdaleka, vičući PAM, PAM, UBIO SAM TE, RUKE UVIS! Baš kad smo
viknuli »ruke uvis« zarobljenici su panično istrčali iz cigala sa rukama podignutim uvis. To nas je
tako zakočilo •da više nismo mogli ni viknuti ni potrčati. Zarobljenici su još uvijek stajali s
»rukama uvis«, pogleda prestrašenih i preklinjućih. Tada je stražar spasio stvar: uletio je među nas i
stao nas kajiševati. Poljupci kajiša su nas brzo otrijeznili, pa smo klisnuli na sve četiri strane.
Tokom tog ljeta stvari su za zarobljenike išle nabolje, već prema tome, kako su zarastale narodne
rane — kod nekih brže kod nekih sporije — i kako su se kretali politički vjetrovi. Svuda u svijetu,
za •one manje krive, stizale su amnestije: ni u zlu svi nisu mogli biti jednaki. Za trojicu »naših«
zarobljenika taj bliski tren oslobađanja kao da je tu negdje već visio u zraku. Slutilo se to i po onim
sve dužim odmorima usred rada u kojima smo se, Ivan i ja, mogli s njima poigrati nogometa.
Interesantno: trčali smo baš kao i oni (onaj plavi, zamišljeni zarobljenik kao da je bio brži od sviju
nas — da li je to u tom trku bila ušutkana eksplozija njegove že-
128
lje za domovinom?), šutali smo loptu na isti način kao i oni, smijali smo se kao oni, a i zarivali smo
nožne palce u busene zemlje isto baš kao i oni! I boljelo nas je sve jednako. Po čemu smo se onda to
razlikovali? Bilo je u tih momaka tako strasne želje za igrom da nitko nije mogao ni pomisliti da su
nekoć ubijali! A jesu li? Došlo mi je da ih to jednom na ne znam kojem jeziku upitam, baš kad sam
se s onim plavim našao u jednom sudaru: tijelo uz tijelo, noga uz nogu, hvatao me i mamio znoj
njegova tijela. Bio sam tad bijesan što mu ne mogu oteti loptu na koju je on vješto stao, pa sam ga
udario rukom u prsa, a on se samo smijao, smijao, bez i trunke nadmenosti i zla. To me je još više
razdražilo pa sam mu viknuo: »Švabu-renda jedna.« I na to se smijao, a onda mi je dao loptu. Bilo
me je stid, nisam znao što ću, a onda je igra uzela stvar u svoje ruke.
I strina Emilija bila je s nama u savezništvu: tutnula nam je jednom »u sledovanje« cijelu cjelcatu
štrudlu od trešanja! Širokohodajuća naša strina Emilija! Koliko bi ona još ispekla štrudli od trešanja
samo da je jednom mogla biti pojahana od neprijatelja!
A onda, kao što to već biva, jednoga dana, neočekivano, na rastancima se poklanjaju uspomene.
Zarobljenici su nam jednog predvečerja — sjećam se da je gradić bio ozaren nekom naročitom
vatrom i radošću, spremala se bakljada, pa su ulicama prolazile »pokusne« povorke noseći na
velikim štapovima limenke u kojima se nalazila pilovina polivena
9 Pasji praznik
129
naftom — zarobljenici su nam toga predvečerja predali svoj pribor za jelo: meni tri žlice a Ivanu tri
limena tanjura. Pri tom nam ispružiše ruke na pozdrav. Gledali smo zbunjeno čas u te ranjave ruke a
čas u njih: željeli smo dotaknuti te ruke, ali istovremeno smo se i plašili tih ruku. Pogledali smo u
stražara što je drijemao na rubu večeri. Ruke su nam se izvukle same: stiskom smo ozakonili
prijateljstvo, neku vrst bratstva, pomiješali smo svoju toplinu s neprijateljevom. Nismo još posve
razumijevali ni te njihove darove ni stisak njihove ruke, ali djetinjskom smo ranjivošću i tugom
njušili da se radi o nečem konačnom. Otrčali smo na brzinu kući i dok sam ja držao stražu Ivan je
prekapao u tami strinine i stričeve sobe. Vratio se hitro: izgleda da je on već imao ideju o poklonu. I
o rastan-cima. Tutnuo mi je u ruku: srebrn lančić i američku olovku sa šiljatom gumicom na vrhu.
On u ruci ponese staru, žutu busolu.
Kad smo im to predavali, onaj plavi zarobljenik, onaj plavi što je neprestano plovio kroz daljinu i
nebo, zaplakao je. To nas je osupnulo, zgrčilo: gledao nas je i gorko plakao, a mi smo uzmicali
natraške, plašeći se ne znam čega, stideći se ne znam čega. »Marš, mangupi«, osvijestio nas je stra-
žarev glas s ruba Ijetnje večeri. I mi otrčasmo.
Više nikad ne vidjesmo one mladiće: da li su ih premjestili na neko novo radilište, u neki drugi grad,
ili su ih vratili u Njemačku, ili... nismo nikad saznali. Pitali smo strica Gašu o svemu tome, onako,
muški smo ga pitali i bez uvijanja, a on je
130
diplomatski stavio kažiprst posred usana promrm-ljavši: »Dečki, došli su bolji dani!« Nama to
»došli su bolji dani« ništa nije moglo vratiti, a ništa nam nije više reklo no što smo i mi sami znali.
No morali smo se pomiriti s činjenicama. Stric Gašo nas je negdje u zakutku svoje dobre duše
razumio, pa nas je pomilovao po licu. Tad reče drugu snažnu rečenicu: »Dečki, vi ste junačine ...«
A peklo nas je nešto strasnije od svega: nikada one momke nismo upitali za njihova imena ...
I da nije bilo one druge, snažne i mudre rečenice strica Gaše — potonuli bismo u tugu. A stric Gašo
jest da je imao neku tajnu pincetu kojom je znao vaditi ljude iz vlage tuge. A imao je i pouzdanu
kompas-iglu za nestale stvari: znao je on točno kuda su otišle onolike kobasice i sve one žute
»pole« slanine. Imao je moć da ljude izvlači iz tuge, i bezbroj još drugih vrlina. Kao na primjer:
lijep, prelijep rukopis. Stoga se i ne treba čuditi što su ga oni iz uličnog odbora zadužili za
ispisivanje parola i zidnih novina (kreda, kreč, cinkvajs, tinta, ugalj, zaplijenjena pisaća mašina,
četke, američke olovke — umjetnička sredstva). I bez obzira na činjenicu što je stric Gašo slovio
kao bogat, kulak ¦— a kulacima su u ono vrijeme čupali brkove sve dok ne bi pristali na
kolholizaciju — što je u dvorištu držao patuljke od mramora koji su brižno čuvali i nadgledali
zimzelen vrta, dok su domaće životinje razvijale do usijanja visoku svijest o parenju i produženju
vrste (životinje svih mogućih fela!), dakle, bez obzira na sve — stric Gašo je bio
9*
131
čovjek od povjerenja. Dokazao je to, otvorivši odmah poslije rata širom svoje kulačke grudi: svima
je davao besplatno vršalicu (a tko je u onom vremenu imao vršalicu!), besplatno runilicu (ručni stroj
za mnjenje kukuruza), besplatno rakijski kotao u kom su, u onim danima, kuhale šljive i bre-skve
do najviših tonova, besplatno alate i oruđa koji su mogli poslužiti na korist narodu u svrhu krpanja i
krparenja poderane zemlje — sve je od srca davao! A noću je dugo bdio nad velikim kuhinjskim
stolom i uz moćna svjetla petrolejki strpljivo ispisivao i prepisivao parole koje su mu dali oni iz
uličnog odbora. A davali su mu uvijek i svježe dnevne novine koje su u ono vrijeme bile prava
škola. Magično su se razlijevale i ljubakale boje po tvrdom pakpapiru: cinkvajs je služio za
podebljanje, okvire i uskličnike. Ivan i ja smo mu pomagali: izrezivali smo uokvirene parole i
lozinke iz novina koje je stric dobivao u uličnom odboru. Bio je to moj prvi susret s pravim
novinama: kakvih sve vojnika (sa svih mogućih kontinenata) nije projurilo kroz moje oči! I oružja
(sa svih mogućih kontinenata). I raznorazni izdajnici (sa svih mogućih kontinenata). A i plesačice s
raznih oglasa i plakata su projurile kroz moje oči! Kakvih li krasnih kosa! I strukova! ... Te jednom
prepisane a poslije odbačene parole i izreke Ivan i ja smo krišom lijepili u naš album. Stric Gašo to
nije smio znati, a kao da ga se to nije ni ticalo: sretno je uživao u umjetnosti slaganja riječi u velike
zamisli, odluke i proglase. A kad bi srvan umorom zaspao nad stolom,
132
Ivan i ja smo ga nježno odnosili u krevet, te ljestve nebeske koje su izgledale kao da se više nikada
neće rasklopiti. Tako su imale slatke i visoke snove! Potom bismo se Ivan i ja marno bacali na
čitanje i pregledavanje plakata i zidnih novina. Jedan novi svijet puštao je korijenje pred našim
očima: obavijesti, upozorenja, razne parole koje su se imale polijepiti po plotovima i zidovima,
vijesti i fotografije sa suđenja domaćim i stranim izdajnicima (generali, popovi, mantijaši, uhvaćeni
ustaše i četnici, domaći izdajnici na čelu s Korošcem, Dražom Mihajlovićem, Kirinom,
Lorkovićem, Blažekovićem i ostalim klačima), pa sve do onih čarobnih sportskih vijesti i
fotografija na kojima Punčec i Palada osvajaju prva mjesta u tenisu tamo negdje u nekoj Evropi, a
da o magičnoj nozi Stjepana Bobeka i ne govorim! Sve to bismo stavljali i lijepili u specijalan
drveni sandučić, zaštićen žicom s prednje strane . .. A baš po tim obavijestima, parolama i
fotografijama, kao i u svim stoljećima, mogla su se prepoznati neka vremena. To su bila ogledala. I
naš album je bio jedno takvo ogledalo. Evo samo nekih sličica izvađenih iz žitke mase mog
sjećanja, onog ljeta 1946:
133
«LA2E SE MUŠKI l i
TBA2IM BRUAčKOCJ POMOćNIKA 1 fitaa I Hrana u Jtućl. Ivan¦ Plazele brj- 1 ^ **" Iflllft-; J:
MUŠKI TRAŽE POSAO '"'
iik1™?"™?6*8 I*«e»an. u .viri tehničkim radovima, trasi zaposlenici u pokrajini Ponude poa
brojem ™6SS-2 PODUZETAN 1 okretan trgovao
"'..'I k»«Mernom SoJr" mogućnosti trgovački verziranom:
•^rojeirf obrtnii!l51 P°">°- Ponut'
djela 9P ¦ „„^go u » ..„A,vtoi
9 ^ mp...........' *¦*>¦—
STARA MAZIVA ULJA
REGENERIRA I OTKUPLJUJE
JUGOSLAVENSKI KOMBINAT ZA NAFTU I PLIN
RUKOVODIOCI PODUZEćA 1
Neđajte da staro ulje propada neiskorišteno Obratite se za pobliže informacije na
JUGOSLAVENSKI KOMBINAT ZA NAFTU I PLIN
Komercijalni odjel Margaretskal ZAGREB. Telefon 73-59
^^^^
*0;
BAZNO
DAJEM NA ZNANJE da sam se ra_ Stavio sa mojom bivšom ženom Perl-com Mortlnović,
Cetlnprađsfca 12, te da rte priznajem nlkakove dugove koje bt učinila u moje Ime. Petar
Mortlnović.
yMI'IOBI
Sovjetski film pun vedrog humora, melodija i plesa U glavnoj ulozi glasoviti glumac NI KOLAJ
'KB.JVCKOV
-rt KUKURUZA
-„MbKOG SABOTIRANJA OTKUPA M VIŠKOVA KUKURUZA KAŽNJEN JE m
ŠPEKULANATA U SLAVONIJI
teSS^ils«,« 1946.
U ovom jedinstvenom umjetničkom filmu vidjet ćetj NAJVEćU UMJETNICU PLESA NA
SVIJETU
GALINU ULANOVU
u baletu od Saint-Saertsa
»UMIRUćI LABUD«
Vidjet ćete prekrasan »VALCER CVIJEćA«, balet ođ Cajkpvskoga.
Vidjet ćete glasovitu plesačicu Tatjanu Oppenheim u ciganskom plosu iz »Rigoletta«. Vidjet čete
velike majstore ruskog plesa Dudka, Korenja i Cabukiania u baletu »TARAS BULJKA«. ćuti ćete
LEN.JINGRADSKU FILHARMONIJU! ćuti ćete niz velikih sovjetskih pjevača i pjevačica i
virtuoza na glasoviru.
NASM! 'AT ćE VAS JEDAN ORIGINALAN JAZZ-ORKESTAR!
SUTRA u kinu
m§f$
'e/,, god;*0*!}Kte/54f
SA ŽETVE PO SLAVONIJI
Ka&fea je 6ju&av. naše. nova g&ne\acije. na teLu pKatna mašinama, kaje. itva\a\u tiavc o-inav«,
napKedne poJSjopihteda.
Spriječimo da već opskrbljeni dobivaju racionirane namirnice
SVAKA DVA. SATA ćETVBROPR EG SE IZMJENJUJE U. KOSUJl KTA SAtlOVUZACIOOlt
Na pustari »OvSara« 184«. i^to »V]«nllE< A. B1J«!
ŽENSKE TRAŽE POSAD.
GOSPOđA srednjih godina traži dvor« bu kod manje obitelji. Voil nul'ItP sa* kućni_ posao.
*......T----"••'<! jfc
ZNAJMLJIVANJE SOBA
KBB™Ei o zaleđntaco] sobi Izdale aposlene gospođe. Adresa pod br.
KAŽNJAVANJE SPEKULANATA PRIDONIJET ćE PUNOM USPJEHU OTKUPA KUKURUZA
v Završna riječ javnog tužioca na procesu u Beogradu s
TRAŽIM DA SUD ZADOVOLJI PRAVDU I KAZNI NAJSRAMNIJE IZDAJNIKE NAŠIH
NARODA
Proces je daleko premašio optužbu u mnogobrojnosti dokaza o počinjenoj izdaji i zločinima
U zlatnom prahu ljeta 1946, u rastućoj groznici slobode, film »Trinaestorica« bio je za me jedan od
vrhunaca sreće. Jasno vidim (iz polutame sjećanja): mladi ruski vojnici u obrani domovine: na sve
strane pijesak, pijesak: nebo ponad njih tek grozna je utjeha: opkoljeni su, bez vode: hrabri su i
domišljati ruski vojnici: »kupaju« se i »umivaju« u pijesku, neprijatelju za inat: a topla, široka ruska
pjesma razli ježe se kroz pješčane plahte: a onda herojska smrt od koje drhti polutama zagušljive
kino dvoranice: Ijudi-gledaoci, jedan na drugome, neki plaču neki prijete neprijateljima: u polutami
dvorane bljesnuo je metal pištolja — pucanj: drhte zidovi, drhti tamo na platnu neprijatelj: gase se
životi mladih ruskih vojnika: a topla, široka ruska pjesma i dalje liže pijesak .. .
A prvi pohod kazalištu? Također je veče. Mala, siva, ostarjela zgrada među stablima, lipama i
kestenovima. Na ulazu gore baklje (vatra kao zagonetno znamenje umjetnosti). Dvoranica je
ispunjena do posljednjeg mjesta. Ispočetka šuškanje, mrmor, kašalj i po koji pljesak. A zatim, onako
kako se gase velika svjetla, tajac. Zagušljivo je i sparno. U tami svjetlucaju ljudske oči. Diže se
zastor:
tamo na pozornici partizani su uhvatili neprijatelje i izdajnike: sudi im se: kuhar je jedno od glavnih
lica skeča — od predlaže, u šaljivo-ozbiljnom tonu, da se neprijatelji postrijeljaju a domaći izdajnici
skuhaju (u sali gromoglasno odobravanje: »Skuhajte ih! Skuhajte! Za sapun!«). Glumci s one strane
pravde na velikim su mukama, kožu im natežu: ofi-
144
cir ne da tek tako da se sudi, po kratkom postupku, pravda ima svoju abecedu: i taman što je oficir
zatražio da se pravda ima odmjeriti prema krivnji, na pozornicu su počeli letjeti razni predmeti
(protest!): kape, cipele, komadi drveta i sve tako: »Skuhajte ih, skuhajte! Dolje izdajnici!« A sala će:
»do-ljeeeee« ... Oficir pokušava objasniti da je to skeč, gluma, ali neprijatelju i domaćim
izdajnicima se ne vjeruje ni u skeču. Neki skočiše na pozornicu i stadoše gnjaviti glumce-izdajnike:
zastor se spusti: ko-mešanje otraga začas utihnu ... S ove strane zastora razveže se pjesma »Hej, mi
smo vojska Titova...« . .. Izgubio sam se u glasovima pjesme: bilo mi je dobro i neobično ...
A vatrogasne zabave? U dvorištu ispod vatrogasnog tornja: pleh glazba udarala je stare valcere i
borbene pjesme, pivo je liptalo iz velikih bačava, a u kutu dvorišta žarili su se prasci i janjci.
Govornici su se, punih usta i s kriglama u rukama, smjenjivali na pivskim bačvama: nazdravljalo se
slobodi, herojima, narodnooslobodilačkoj vojsci, novom dobu, a prijetilo neprijatelju, domaćim
izdajnicima (»S njima ćemo na akaciju!«), kulacima i saboterima. Plesalo se. Jedan ples je pripadao
drugaricama: one su imale birati, a to je ispadalo nekako smiješno i stidljivo, jer su se muški,
drugovi, povukli na jednu stranu pa je između drugarica i drugova nastao brisani prostor. Kao u
ratu. Netko je prvi morao prijeći taj brisani prostor. Muški su gledali poda se ili nekamo u stranu,
kao njih se taj ples ne tiče (biti neizabran moglo je biti veće od poraza u pravom
\Q Pasji praznik
145
ratu!) a ženske su lukavo motrile i birale ispod oka. Sve dok se prva ne bi raskuražila: žene bi je
gledale s divljenjem, a muškarci u strahu ...
A subotnje zabave na mjesnom igralištu kluba »Mladi borac«? Organizirane su uvijek s različitim
motivima i razlozima, recimo: PROSLAVA PRVOG TRAKTORA ili U čAST PRVOG
DESETTONCA KAMIONA. Vozila su bila iskićena i nađinđuvena poput novorođenčadi: plahtama,
zastavama, zelenilom, a-latkama, parolama i dobrim željama. U daljini je vabila i čekala ružičasta
poetesa — budućnost: vozila su u počasnom krugu imala doći do nje. Na majdanima su vijorile
državne zastave i zastave bratskih naroda. Svirci su nemilosrdno tukli u instrumente: osim pleh
glazbe svaka je strana svijeta u gradiću imala dovesti svoju glazbu (bajs, gitara, harmonika. Ulični
svirci su u bajs, kradom, bacali hranu, vidio sam to). O slađanoj poetesi-budućnosti ponešto su znali
i mjesni licitari kojih je bilo na svakih deset koraka: razapete šatre, srca s ogledalcima vise na
gumici, bebe i medenjaci šećerasto namiguju, a tamo pozadi šatre igra se čarobna igra TKO
NABIJE TAJ DOBIJE. Kupiš drvene kolutove i nabacuješ ih na prazne flaše — koliko nabačenih
kolutova toliko malih licitarskih srca s ogledalcima ... Sve su te stvari za me bila novost: u Zagrebu
svega toga nije bilo, ili je možda i bilo, ali tamo negdje daleko na periferiji, tamo negdje kod Save
na koju su nam zabranjivali ići, prijeteći nam »leševima i napuhnutim mrtvacima koji još uvijek
plivaju«. I ja sam se tog ljeta 1946. raživinčio: nju-
146
škao sam nove mirise, srkao drugačija mlijeka ...
Smijao sam se do trbuha kad su usred zabave na igralište istrčali »debeli« i »mršavi«: oni su bili
kolač subotnje groznice!
10*
147
5
a jednom noću kad se ono mjesečina najjače spustila u našu sobu potiho sam i nadugačko pričao
ivanu o zagrebu o kvartu u kome sam živio o dečkima iz našeg kvarta o legendarnom profesoru
prohas-ki i o slipu vezao sam priči niti čvor do čvora ubadajući zagonetne međuprostore između
rečenica i slika a ivan kao da mnoge stvari i događaje u vezi sa zagrebom i slipom nije razumijevao
neprestance je promuklim šapatom zapitkivao koliko mog mjesta stane u zagreb k\oliko je visoka
najviša kuća i sve tako sa tih koliko je a ja mu na te naoko jednostavne upite nisam mogao
odgovoriti svaki je grad imao drugačiju mjeru za djetinjstva i maštu premda je i mene i ivana rat na
brzinu ohrapavio i uvalio u sto-nogu odraslost smetalo me ponajviše što ivan gotovo ništa nije
shvaćao o slipu a meni je te noći kad je mjesečina sipkala u našu sobu slip došao kao neko moje
drugo skriveno ja i ja sam to ivanu pokušao i objasniti mučeći se i upadajući u zamke riječi i sve
nekih novih misli ali pokušavao sam o tom svom drugom ja od istog mesa i iste krvi no ivanu je sve
to bilo mutno i zamućeno pa je za slipa samo pitkao a ima li veliki bokser i koliko ih je njime uc-
148
mekao djetinjstva su ipak različita u poimanju svijeta ima tako starih djetinjstava zatim onih
mliječnih majčinih-pupak-djetinjstava i onih brkatih i ogrubjelih a ima i onih poput lepeta
prepeličinih krila
te noći ivan i ja smo darežljivo pomiješali naša različita djetinjstva i gledanja na svijet bilo nam je
ugodno premda je svaki lutao svojim deltama misli bjehu podatne paperjaste zavodljive svi su
suprotni prizori stali u naš zajednički krevet mirisnih jastuka i mi smo se lijepo trljali s tim
prizorima vrpoljili na njima sve dok nas nije naglo prelila lava sna
jahao sam bijelog konja kome sam se držao za dugu grivu mjesečina a put gladak kao staklo
149
6
Udar je došao neočekivano. Zatekao me je na izlazu iz sna. Jutrom.
Tamo, s onu stranu prozora, s ulice, dopirala je graja. Mutni, opaki glasovi. Dremljivim očima
ugledah: strica Gašu vode vezanoga. Nije se to moglo slagati s istinom, pa protrljah oči: ista slika,
strica Gašu vode vezanih ruku, oko njega ljudi, žene i djeca. Prijeteće šake u zraku. I graja, graja.
čujem jasno rečenice: »Kulački lo-po-veee.« Ništa ne shvaćam. Ivana nigdje, strine nigdje. Kad
povorka na-dođe tik kuće, stric Gašo i ja se dodirnusmo nekim razumijevajućim pogledom: u nama
je tekla ista krv. Tada i ugledah ono najstrašnije: na njegovim grudima visila je tabla s krupnim
natpisom JA SAM UKRAO DJETELINU. Ista takva tabla, sa istim sadržajem, lamatala mu je i na
leđima. To mora da je neka šala ili zabuna, pomislih, i iskočih kroz prozor pa potrčah za grajom i
povorkom. Ljudi je bivalo sve više i više. Povorka se kretala iz ulice u ulicu. Mnogi u povorci su
bili vrlo veseli i smijali su se. Mene je stezala neka bol u grudima, gvalja u grlu. Htio sam viknuti, a
nisam mogao. Htio sam im reći: »Sve je to neka zabuna, laž!« Riječi su bile ne-
150
poslušne, a noge izdajničke. Sve više sam zaostajao, sve dok na koncu ne ostadoh sam u nekoj
prašnjavoj, pustoj ulici. Sunčevina me je žarila, rana jutarnja sunčevina kojoj bih se inače, u nekim
drugim jutrima, radovao. Mirisale su lipe: slatkasto, na povraćanje. Mučnina. Povorka je nestala,
glasovi su ostali još koji časak treperiti u zraku, prijeteći i opaki.
Moje ljeto je završilo.
151
7
stric gašo pjan je neke noći zalutao u tuđe polje djeteline kosio je i kosio sve dok nije pokosio tuđe
polje djeteline pjan i sretan na mjesečini mnijući da kosi svoju djetelinu koja je također radosno
cvjetala na nekom drugom polju uhvatiše ga u bludnji a u onim godinama teško je bilo opovrći
bludnju
mnoge bezazlene stvari znale bi biti proglašavane neprijateljskima saboterskim kulačkima i
protunarodnima
pravda je bila zubata
i moj stric gašo je osjetio jedan njen zub plativ-ši sramotom sreću pijanstva i sreću noćne košnje
tuđe djeteline po mjesečini
i moje prvo ljeto u miru bilo je postiđeno i umrljano onom prokletom tablom srama JA SAM
UKRAO DJETELINU
a bio je praznik i spremalo se praznikovati toga dana 1946 kad uhitiše strica gašu
spremalo se naveliko praznikovati u sutrašnju ljetnu večer i gle čudnog mi praznika na vodi u
sumrak doba ni mačke ni lisice kako smo ivan i ja konspirativno nazivali sumrak
152
gradić je živio za tu večer a kako je gradić živio za tu skoru večernju svetkovinu to smo i mi dečki
na svoj način živjeli za tu večer a kako i ne bi kad se sve to imalo odigravati tamo na vodi malog
gradskog bazena koji se već punih osam dana punio svježom zelenom vodom iz gradskog
rezervoara prvom poslijeratnom vodom slobode
pa se tako i danima tijelo gradića umivalo i kupalo u unrinim sapunima ili u onima od dobro
skuhanih i pripremljenih svinjskih kožica iz velikih bakrenih kotlova
a spravilo se i savršenih mirisnih oravih ulja koja našim kosama podarivahu besmrtni sjaj dok su
tamo dolje u ulicama i uličicama pegle na ugalj širokogrudno podarivale topli miris čistog i
umjetnički pokrpanog rublja
rat je unakazio i prnje a tu je za to bilo sretno vrijeme raskuživanja
nadalje
skrivene i hrapave i tvrde ruke žena izrezivale su dosta vješto raznobojne vrpce i trake od oslikanog
papira dok su se muški marno i potajice natjecali u likovnom obrađivanju bakalja i okruglog
drvenog podija što je to veče imao gizdavo plutati na svježoj zelenoj vodi gradskog bazena
ni duhači limene glazbe nisu stajali zatvorenih usana pa su se užagrenim ljetnim zrakom razlije-gale
specijalne poskočice i specijalni bečki valceri u socijalističkoj obradi
i opet smo ivan i ja premazivali batine patike zamamnim cinkvajsom
153
i opet smio u sumrak u to vrijeme ni mačke ni lisice ivan i ja stajali pred strininim ogledalom
gledajući kako se tamo u glatkoj površini zahvalno sjaji naša kosa istrljana orahovim uljem a da se
baš htjelo našlo bi se u toj kosi i ukradenih mrvica teško stečenog šećera
a u samu noć prije praznika dugo nismo mogli usnuti pa smo nalakćeni na sutrašnje sanje slušali
kako u razrijeđenom mračku budućeg dana sretno klokoće voda u bazenu ta kako i ne bi kad je to
bilo prvo punjenje u slobodi na dnu sad već očišćenom od mučnog mulja rata i zelenih žaba
krastača i žaba gatalinki i masnih guštera i gušterica i za-lutalih šrapnela i drugih zarđalih kovina
kojih je posvuda ostavio taj drugi svjetski rat koji nije bio •sličan ni jednom ratu iz knjiga i priča
voda je šumjela a glave su nam bile pune pjene -sutrašnjih događaja
i još smo u dane prije samog praznika ivan i ja kradomice odlazili do samog ruba bazena promatrati
specijalne skakače vježbače i zabavljače koji su imali neviđenim potezima tijela te smijehom i
vedrinom uveseliti i razgaliti praznik
s otvorenim ustima u koja je svakog trena mogla uletjeti neka debela muha zukara i s udivljenjem
bez daha i glasa gledali smo hrabre i koščate skakače koji su neustrašivo sa trometarske ska-kaonice
uvježbavali sad već čuveni skok zvan lasti-na krila i skok u troje zvan trolist svak na svoju stranu
154
u opojnom ljetnjem sumraku mlada žilava tijela su drsko rezala prostor dijeleći ga na kriške
letjeli su do ispod samih žutih i crvenih i plavih žarulja povješanih na žicu unakrižno razapetu
između dva majdana
a na majdanima zastavice i zastave
spremali su oni odvažni momci i jedan mali podvig od kojeg je gradiću trebala zastati jabučica u
grlu naime
jedan je skakač trebao dohvatiti i skinuti jednu od žarulja i tada bi za vrijeme slavlja nastao mrak
usred kojeg je na scenu trebao stupiti vatromet prvi mirnodopski vatromet slobode ih čega sve nije
trebalo biti
i cirkus sa velikom išaranom šatrom bio je stigao u grad i počeo je sa radom tamo na poljani na
kraju grada svega je bilo pod zagonetnim nebom išarane šatre
muzikalni medvjed
najjači čovjek
gutač vatre
čovjek koji čita misli
čovjek na trapezu
klaun s crvenom paprikom usred lica . pas koji skače kroz vatrene obruče ihhhhh
a tek ringišpil pa streljana koja je odjekivala zrnatim povicima jer onaj tko je nastrijeljao limenog
kokota dobivao je za nagradu ni manje ni više nego štapić slatkiša ili tvrdu gumenu loptu koje su ne
znam kako nabavljali vlasnici cirkusa a te prešane
155
gumene lopte skakutale su jajasto tako da smo ih se pomalo i plašili samo bilo ih je teško dobiti jer
je limena krijeska pijetla bila mala i stajala je nekako u mraku
tamo u streljani od platnenih zidova sjedila je na povišenom drvenom stolcu jako nafarbana
nalickana i u neke šarene i zavodljive halje obučena ženska koju smo dolazili krišom i iskosa
gledati jer je ženska osim toga pušila neke debele cigare i pri tom još izbacivala kolu tove dima u
obliku srca jabuke i krugova a uza sve to sjedila je na onom visokom stolcu čudno raskriženih nogu
među kojima se tamo u nepoznatoj nam a magičnoj daljini slutila topla nepoznata i mirisna mrljica
zbog koje su nam prolazili srsi a srce jače lupalo nismo ivan i ja bili jedini koji su dolazili zirkati u
tu nestvarnu mrljicu bivao nas je cijeli čopor a žuta ženska je sve to u djeliću sekunde razumjela pa
nam je bezobrazno namigivala šireći pri tom sve više noge pa mi nismo znali što ćemo već smo se
počeli stiskati jedan uz drugoga crveneći zbog neke nedodirljive krađe koja nam je počela već
pripadati prem joj još ne bjesmo dorasli
svašta se pričalo za tu žutu kasiricu s najljepšom mrljicom među nogama da je na primjer
jednostavno ostavila kuću i pobjegla za cirkusom i klaunom mala seljančica koju da je zavela plava
šatra
ringišpil je pak bio posebna priča
džepovi su nam presušili a mi smo se htjeli vrtjeti do same vrtoglavice pa nam nije preostalo ništa
drugo nego da zasučemo rukave koje ljeti ionako nismo nosili i da se zaposlimo na ringišpilu da baš
156
tako da se zaposlimo i zaposlili smo se ivan i ja zajedno s ostalim dečkima
a posao baš nije bio lagačak
gurali smo ringišpil to jest vrtjeli smo ga uokrug jer se ona jedina cirkusantska konjska raga od
konja brzo umarala pa smo mi onda postajali ždrepci i dobro smo to činili trčeći sve uokrug i čvrsto
držeći pritke utaknute u kolomazom nauljenu glavu ringi-špila radili smo na smjenu zamjenjujući
one što su tjerali ringišpil gore na samom njegovu vrhu a moram priznati da me je bila vuna stajati
tamo gore i kad bih se već uspeo gore stalno sam imao osjećaj da me neko golica po golim
tabanima i da evo ti ga na padam padam u bezdan ali izdržao sam morao sam nisam nikako smio
pasti jer bi mi se rugali meni dječaku iz onog velikog velikog grada
e i svako to okretanje koje je trajalo tri minute donosilo nam je još jedan besplatan let a to je tek bio
let da i ne govorim
nikada u životu nisam bio toliko visoko u nebu a i čini mi se da nikada ni kasnije nisam bio toliko
visoko u nebu
sutra na praznik ivan i ja nismo trebali raditi jer nam je stric gašo svakome šušnuo u džep dinariće
ali tog sutra nije bilo
nikada nisam stigao na taj praznik koji me samo okrznuo prozračnom kuglom budućih čari i
gorčinom onog jutra kada su gradom vodali na uzici strica gašu
mnogo kasnije u nekim drugim gradovima i u nekim drugim sobama sanjao sam nekog čudnovatog
157
bezobličnog muzikalnog medvjeda najjačeg čovjeka gutača vatre klauna s crvenom paprikom usred
lica psa koji skače kroz vatrene obruče
i vatromet ponad vode sam vidio ali je to tad već bio neki krivi vatromet sa krivim skakačima s
krivim žaruljama posve zamazanih boja
trube i činele svih vrsta i oblika muklo su i f alšno tutnjale mojim snima kroz koja su se u lelujavim
krivuljama protezala polja puna velike zelene i sočne djeteline
sni su mirisali na djetelinu
i mjesečine je bivalo u mojim kasnijim snima
praznik
praznik
kakvo zloslutno predskazanje za sve moje buduće praznike
otputovao sam onog žalosnog jutra mog prvog nedogođenog praznika i danima i danima poslije tog
mog gorkog odlaska nisam mogao razlučiti da li je moj odlazak bio stid il izdajstvo il gvalja
ranjenih dječačkih godina ili je baš i trebalo otići onako kako sam i otišao kradom i bez pozdrava
prerezavši žile svim mojim iluzijama
tko da razotkrije i razumije prirodu mnogih događaja koji su izvan našeg bića a žilavo se i krvavo
drže uz rub našeg života onako sa strane poput bilja koje se očajnički drži uz glavne rubove
158
8
Svuda poniženja. Odmazde i kazne. Popljuvane radosti i djetinjstva. Zašto li sam se baš danas, na
ovaj šugavi praznik, u ovoj zloslutnoj sobi, sjetio onog davnog ljeta i strica Gaše? Kakve su to
uzročne veze koje kruže u vremenu? Zbog one table sramote? Table koju mi svi nosimo, na ovaj ili
onaj način, na grudima! Svatko nosi na svojim grudima imaginarnu tablu vlastitog poniženja s
natpisom JA SAM UKRAO DJETELINU. Djetelina je samo metafora za sramotu, a sramota je tek
nužni dio života. Ali zašto je svi odmah želimo sprati sa sebe? Budimo osramoćeni! Savršenstvo se
i onako ne dosiže.
Gluha, bijela soba s oružjem. Zloslutna. Hljeb--simbol. Možda me je upravo taj hljeb podsjetio na
strica Gašu i jedino dobro ljeto koje sam imao u životu?
Hljeb me je gledao hladno i neprijateljski. Oružje me gledalo hladno i neprijateljski. Zidovi su me
nijemakali. Gdje sam ja to? Šugav i jadan, u kojem to i čijem prazniku?
Skinuo sam hlače i gaće. Posrao sam se pokraj hljeba (jak slikarski motiv). Pa to ionako ide dobro-
jedno uz drugo: jedno je početak drugoga, i obrat-
159
no. Govno-hljeb. Kakvo usklađeno, dijalektičko, jedinstvo suprotnosti! Govno se pušilo. Nije mi
zaudaralo (ta kome vlastiti izmet zaudara), štaviše, opajalo me nekim posebnim mirisom. Mirisom
mog potucanja. To sam bio konačno ja, skuhan, ispre-varen i na koncu smotan u tuljac od dreka.
Tako bar nisam bio sam u ovoj zlokobnoj sobi. A i počeo sam se sve bolje osjećati s onom
imaginarnom pločom sramote na svojim grudima.
Pojesti vlastito govno, sunulo mi je, vratiti sebe u sebe! Nije li to upravo praznički? Ponjušio sam
ga: izlučivalo je mene samog. Zarinuh kažiprst u toplo, žitko tijelo dreka. Nije bilo tako loše pa
gurnuh svih pet u tuljac.
Zarignulo mi se.
Zarignuo mi se mioj život.
160
9
proletjele su godine 1949 50 51 i ostale majka mi je umrla 52 od tada je sve za me postalo dugo
spuštanje u propast sišao sam u ulice harao sve dok me nisu strpali u popravni dom a tamo je sve
"bilo punio diktatora ušiju i istrebitelja ušiju
učili su nas dobru vezli smo tepihe i pleli košare a ja sam stalno bio na bijegu od dobra i u snu i na
javi goniči su mi svuda bili za petama
nisam imao kravatu ni plavo odijelo pa nisam nikada mogao otići na ples u glazbeni zavod u
¦gundulićevoj
haračili smo po plesnjacima na periferiji
bokser i britva svuda su išli s nama
noževe britve i boksere skrivali smo u specijalne pretince izdubljene u zidu i podu a ušivali smo ih i
u rubove onih grubih dlakavih deka što su saftale naftalinom i teškim sapunima imali smo i svoje
skrivene radionice za izradu tih dragocjenih nam predmeta jer su nas stalno pratile i vrebale oči
domskog makarenka
a bio je to oniski ćelavi al ko betonska ograda čovo sav u čvorovima bivši isluženi boksač fajter
31 Pasji praznik
161
u poluteškoj sa još uvijek brzim podmuklim i prljavim udarcima u pleksus i crijeva
nadobivali smo ih se kao da smo bili ona vreća njegove nesreće kojoj je valjalo izubijati dušu pa ne
znajući kako da tome stanemo na kraj domislili smo se da njegovoj ženi svake subote pošaljemo
mrtvački vijenac s velikim natpisom tuge
NAŠEM DRAGOM MAKARENKU I NEPREŽALJENOM FAJTERU U POLUTEŠKOJ
đavolska je to bila domišljotina i igra ali nismo imali kud jer su nam jetra već sva bila rastresena
u ponedjeljak ujutro fajter bi nas postrojio u prostoriji gdje su bili tuševi
morali bismo doći u gaćicama i majicama ko ono na gimnastiku
a kroz otvorene prozore il plaze sipljive magle il ledeni vjetrovi il zimogrozni žmarci jutra
fajter otvara sve slavine na tuševima kako bi prigušio naše jauke
voda šumi i teče ispod naših bosih nogu
dolje ispucana stara cigla i kanalčići za štakore a svuda oko nas masni zidovi s velikim cvjetovima
vlage buđ i insekti gore u kutovima
kroz vodu naježeno procapa projezdi štakor
fajter šetka gore dolje mjerkajuć i odabiruć žrtvu a svi smo žrtve svi smo opaka rasuta djeca bez
ognjišta
buljimo u vodu koja raste i one kanale
voda nam liže gležnjeve pa skakućemo ali fajter nam to zabranjuje i naređuje da čas stojimo na
lijevoj a čas na desnoj nozi ko da smo goluždrave tice neke
a i jesmo neki tići al s bokserima britvama i noževima
makarenko ko važe u jednoj ruci vrećicu nabijenu s mokrim pijeskom a u drugoj vrti sjajni bokser
šetka i šetka mjerkajuć nas jednog po jednog sve saginjuć se da nam bolje vidi oči ne bi 1' pronašao
onog koji je pisao ono na vijencu
iznenada se zaustavlja ispred jednoga i dvo-prstakom nježno ga prima za bradicu
kaže mu
MAKARENKO JE USKRISIO SRETAN TI USKRS SVIMA VAMA SRETAN USKRS OD
NEPREŽALJENOG MAKARENKA I DRAGOG FAJTERA IZ POLUTEŠKE
došlo mi je mnogo puta da mu viknem da je pobrkao rečenicu i da je drukčiji red riječi na vijencu
ali su mi ispravke završavale u onoj vrećici s pijeskom
MAKARENKO VAM ZAHVALJUJE DRAGI FRAJERI
ćela mu se preznojavala u hladnoj prostoriji pa su i one bobe znoja na onoj voštanoj koži izgledale
prijeteće činilo se kao da je uvijek mogao izazvati znojenje
tuševi su šištali ko u strojarnici
pa ta užasna prostorija i nije bila drugo nego podmornica koja je tonula tonula i ja sam stojeći tamo
uvijek imao osjećaj da zaista tonem da me
11*
163
voda guta pa sam u jednom takvom nastupu očaja nasrnuo na fajtera koji me je na brzinu smirio
onom kožnatom vrećicom s mokrim pij eskom vikao sam u bijesu
PRLJAVI BOŽE ZAR NE VIDIŠ KAKO TUKU TVOJU MOKRU ŠTENAD
bljesnulo je na to fino fajterovo zubalo
i onda bi stradao slijedeći onaj koga bi dvoprs-takom uhvatio za bradu
mlatnuo bi ga najprije i iznenada dva tri puta bokserom a kad bi se onaj srušio udario bi ga i mlatio
po leđima i slabinama onom vrećicom sve dok se momak ne bi smirio u onoj žutoj masnoj ¦vodi' ¦ :
¦• ' ;" -v.;
hroptao je .-"
NISAM JA NISAM JA
a makarenko bi podviknuo
ŠUT KOPILE i još bi ga jednom mlatnuo
NOSITE KOPILE
i dok bismo se mi saginjali da podignemo druga makarenko bi nas podmuklo tukao vrećicom po
glavi
tako se udarci na nama nikada nisu vidjeli pa se nismo imali kome ni požaliti ali su nam zato
bubrezi bubrili ko jesenje gljive a crijeva i jetra su nam •curila na sve strane
ali vijence smo i dalje redovito slali sa sve većim i većim slovima
al ni sve veći vijenci nisu pomagali pa smo odlučili da makarenka naučimo pameti
164
budili bismo se noću i ko hijene,skupljali u kutu spavaonice snujući sve paklenije i paklenije
odmazde
tada smo za tih noći i vidjeli kakvi smo kosturi i paščad i kako lučimo teški smrad naših života
ali tada smo bili drugovi i zajednički jad je podmazivao našu maštu
zaboravljali smo i našu međusobnu mržnju i neprijateljstva
što smo strastvenije smišljali osvetu to je strah sve više rastao u nama no morali smo nešto učiniti i
učinismo
namamismo jedne subotnje večeri fajtera u prostorije s tuševi ma , r; r ;
voda je polako tekla iz slavina
a onda smo se bacali na njega i poklopili dekama i tijelima
udarali smo ga tvrdim. predmetima i komadima one stare cigle ispod nas
nije jaukao i to nas je izbezumijivalo ni jedan pisak ! .
sve dok nije omlohavio' '
onda smo ga u prljavu hladnu vodu ko vodenu bubu a tako je i izgledao ko vodena buba napuhnu-ta
natečena ; ! i ;
stajali smo nad njim a on nas je promatrao kroz jedno poluotvoreno oko r
i kao da se smiješio i i ; ;.
pa smo ga brzo i odleže umotali u deke i strpali u sanduk nalik na mrtvački a koji smo mu napravili
baš za tu priliku r-.ivAv- -u vi:i.:\ ;rs?. '.:--~r-
m
u sanduk smo ugurali starog izgladnjelog mačka prošli smo kroz mračno domsko dvorište preskočili
zid i kroz tuškanac odnijesmo fajtera i mačka ostavismo ih uz rub ceste da ih netko ipak može
pronaći
vraćali smo se u dom na nogama koje nisu bile naše
čuo se mijauucccc mačka i kao da nam je stalno bio za petama
bilo je to jedne subote a već narednog ponedjeljka fajter je bio na svom mjestu jest da je bio u
flasterima jest da je bio izgreban jest da smo mu se bojali izaći na oči
a morali smo pozvao nas je u prostorije s tuše-vima postrojio pustio vodu a za pašom mu puca i
pendrek i kožnata vrećica s mokrim pijeskom
upisao sam se
osjećajući toplu tekućinu niz butine stadoh se od neke slatke slabosti smijati
kevćao sam baš kao štene ali fajter nije ni trep-nuo samo je hodao gore dolje
šta više smiješio se šta više nekim dobrim smiješkom ispremlaćenog konja
voda je rasla i rasla
a onda je fajter iznenada izašao i danima nas više nije zvao u prostorije s tuševima
a ponad nas su uvijek isti zemaljski dani tekli i tekli ne obazirući se na mrave što su na ispucaloj
kori skupljali gorke mrve
opet sam sišao u ulice
166
pronalazio sam uvijek nove i nove stupove iza kojih sam se vješto skrivao kao iza štitova morao
sam pronaći uvijek nove zaštitne štitove a to je bilo ponajbolje učiniti tamo na ulicama gdje je goli
život curio na sve strane
pao je i prvi šverc sa satovima tamo kod one urarnice podno gradske uspinjače kasnije su na-došli
mali mutni poslići s drogom pornostripovima za talijanske lovce i ostalo kad jednom uplivaš u
takav ispod — život teško se dočepaš površine neka te teška sila vuče prema dolje
1954 mi je odnekud stiglo pismo od slipa došlo je odnekud izdaleka s onu strane bare i to me je
pismo šokom vratilo na površinu nije mi bilo jasno otkuda je to slip saznao za mene ali to je baš i
bilo slično slipu ta tajna povezanost sa stvarima i ljudima ta moć da se čovjeka iznenadi i tad sam
kroz to pismo i dokučio da sam i ja na neki način potreban slipu kao ona dragocjena kopča koja ga
povezuje s nekim ranim prvim stvarima a te prve stvari jedino su mogle pripadati djetinjstvu
slip je isto bio osamljenik tamo negdje u bijelom svijetu s crnom korom i vjerojatno se držao za
neki svoj stup-štit
slipovo pismo bilo je priča o čovjekovom stradanju o padu čovjekovom ali i o nadi iskupljenja a sve
se to zapravo odnosilo samo na njih dvojicu
slipovo pismo vraćalo me je realitetima držao sam se za to pismo kao za neku dobru ruku puto-
votkinju neko oko tamo u bijelom svijetu s crnom korom bdjelo je nad mojom sudbinom
167
zaposlio sam se u vjesniku kao potrk raznosač kućnih vijesti i dopisa bio je to prazan hod u vrtnji
mog življenja ali radio sam a to je bilo golemo otkriće rad je bio spona među nekim stranim mi li-
[ cima spona koja je povezivala određenu zajednicu : raznosio sam obavijesti o sastancima sindikata
dogovorima za rekreaciju i subotnja kuglanja a bili su tu i pozivi za mjesečne partijske sastanke bio
sam često na njima ali moram priznati da sve nisam mogao razumjeti naročito nisam razumio one
maratonske govornike koji su koristili svaku priliku za svoju oratorsku darovitost dakako riječi kao
što su kritika samodisciplina samokritika rad i budnost bile su na prvom mjestu mislim da su to bile
jezgrovite i široke riječi
tih godina započeh pisati i svoj danovnik htio sam pod svaku cijenu biti originalan pa zato
dnevniku i dadoh ime danovnik a dogodilo se to posve iznenada kad je prva riječ slučajno i
odnekud iz' neba kanui a u prazan papir
riječi su me štale osvajati počele su mi se sviđati mogao sam prvi puta u životu činiti s nečim nešto
u glavi a da zato ostanem nekažnjen te male hrpe riječi bile su naprosto samo krhotine mojih o-
gledalaca
slagao sam ih u opojnom stanju u stanju nekažnjene drogiranosti a riječi su isprva tekle poslušno i
glatko da bi najednom kasnije postajale nekako škrte tijesne suhe nisu se dobrovoljno dale na papir
to me je počelo nervirati i činiti nesretnim i bespomoćnim te kratke riječi koje se više nisu dale pos-
168
tajale su isuviše zagonetne duboke i široke i mračne
a u međuvremenu sam napet iščekivao novo sli-povo pismo koje nikako nije stizalo godinama opet
nije stizalo
slip se ponovo sa mnom mračno poigrao
noću u domu na željeznim krevetima na kat zavučen kao uš u ćebad da baš noću tamo negdje
koncem šezdesetih godina tajomice sam stao ispisivati priču o sebi i slipu mračnu i iskrenu priču
koju je valjalo skrivati od drugih
ispadala je neka bolećiva zaljubljenička priča pa sam se plašio da domaši ne pronađu te pisotine te
sam ih skrio u duplju velikog oraha što se protegao-i raširio nasred domskog dvorišta
domaši su imali velike uši i sedamsto očiju i tajna je brzo otkrivena pa se njegov dnevnik jednoga
dana našao sav u komadićima i listićima prilijepljen po zidovima musavih i masnih hodnika to ga je
užasnulo i ponizilo i opet se osjećao kao da na grudima nosi imaginarnu tablu sramote
u luđačkom trku je sve to zderao dok sumu se domaši stali kesiti
proradili su bokseri škloce noževi
parnuo je prvog koji mu je naletio pod oštricu krv je zašpricala masne hodnike
onda su iz soba poispadali oni s bokserima šklo-cama i britvama ; leđima se odupro o zid ¦ ;,- .,.
¦
čekao je v." : ri u'J'.b y.\bbr ' - ,1
smrt je svjetlucala na oštricama .!:r h
169
bio je pomiren umrijet će za svoju stvar ako treba za svoju osramoćenu stvar
pljuvali su ga ali mu se nisu približavali na korak
pojavili su se upravitelj i odgojitelj i stvar je nekako splasnula
a onda su ga jedne noći do golog mesa išakali i krvavog bacili pod duplju oraha
više se nije vraćao u dom spavao je gdje je stigao ponajviše u vjesniku među strojevima ili dolje xi
lakirnici ili u odjelu za uvez i plastifikaciju knjiga a najugodnije se osjećao na onim ogromnim
balama papira
smrdjela su olovna slova smrdjele strugotine smrdjele su boje i želatinske masti papir je štipkao za
oči ali bilo je još uvijek sigurnije nego tamo medu onim čoporom
bacali su ga van često ali bilo je čuvara koji su pripadali njegovom krdu i stvari su se dale srediti
lcojom flašom šljivovice ili konjaka
bilo je još povoljnih mjesta za spavanje tamo na babinjaku na savi u onim kabinama za presvlačenje
spojio je dvije kabine u jednu srušivši pregradne stijenke a unutra je ulazio na klasičan način »šper-
haklom« ili komadom tvrde žice
noću je tamo bilo dobro naročito ljeti sava je umilno grgoljala noseći iz slovenije otpatke i mrtve
ribe a u daljini se čulo tupkanje teniske lopte to su bili noćni igrači noćni tenisači koji su degradirali
i godišnja doba i elementarne nepogode i danje svjetlo
170
čuli su se krikovi s igrališta
bio je svoj čovjek sa svojim krovom nad glavom
tako sam vremenom postajao sve bogatiji vlasnik stupova i zaštitnih štitova diljem cijelog grada
svuda sam imao svoja skrita mjestašca i gnijezda nitko na svijetu nije posjedovao tako originalne
kamene stupove kao ja čak ni mrtvaci
a godine su prejahivale jedna drugu i pisma od slipa nisu stizala
postao sam savršena sjena koja se mogla za tili čas zavući ili u vežu ili za hladni brid stupa usavršio
sam umijeće raspolovljivanja do te mjere da bih mogao razgovarati s nekim neznacem a da me taj
uopće i ne zamijeti s njim je razgovarala moja sjena a ja sam promatrao sa strane i tiho uživao
a godine su opet prejahivale jedna drugu i žudnja za jednom jedinom odmazdom u mom životu
rasla je do neslućenih razmjera
smišljao sam najkrvavije osvete slipu sretnem li ga samo ikad u životu
i tako jednom nagnut nad žutim ogledalom save ugledao sam u vodi svoje prestarjelo lice njušku
ofu-canog psa
a baš je bio praznik
171
10
Rasparao sam kaput: iz postave izletješe papiri-* či, bila je to priča o Slipu i meni. Papirići padoše
na govno. Nasmijali se, tamo im je i bilo pravo mjesto. To je kao: neka točka, pomislih, taj papirić
na fišeku od dreka. To je moja odmazda i osveta. Ti komadićci naših života. Slip me je gledao iz
svakog komadića papira. Zavodio me. Cijepao moje krhko ja. . .
Nešto se treba dogoditi, prođe mi glavom, nešto radikalno! ' ¦ ¦
! Trebalo se dići i nekamo poći. Kamo? Ovako ponižen? zadrekavljen? smućen? popljuvan? izbačen
iz relativnog hoda tihog vegetiranja! Sve bi vjerojatno bilo drugačije da ponovo nisam sreo Slipa!
Sve. I mirno bih progrickao ostatak života samo da se nije on pojavio. Opet mi je pod tabane
podmetnuo sluzavu koricu banane. Vidio sam već sav svoj život unaprijed, kao kad vidovit kapetan
duge plovidbe vidi skrivene obale u daljini. Saznanje o tome unaprijedilo je moj život, dalo je još
jednu zvjezdicu sadašnjosti: vidio sam lagano pomicanje prema ništavilu, prema onoj točki
samoponištenja u kojoj više neće biti nikakvih zahtjeva i prohtjeva. Sve
172
stvari u onćj ništici imaju svoj konačan oblik, svoju savršenu formu. To je smrt, neka dobra smrt.
Još jednom sam omjerio oružje na zidu. Znao sam. Sve sam znao.
Vrlo pažljivo ga stadoh skidati, a kad je svo bilo položeno na tle dadoh se na pripasivanje. Noževe
sam zatakao u futrole, futrole u remenje, remenje za pojas. Sablje pripustih niz bedra, a pištolje
poza-badah što za pas a što u džepove. Nakitih se orde-njem i kolajnama. Znao sam da izgledam
kao savršeni heroj. Ili kao savršeni zločinac (granica između ovog dvoga jedva je zamjetna). Da
sam bar imao kakvo ogledalce! Osjećao sam se veličajno i značajno. Jesu li se tako osjećali i svi
mrtvi pod zemljicom: heroji i kukavice? Noževi su mi davali specijalnu sigurnost na blizu, pištolji
na daljinu, a sablje onu dekorativnu snagu i moćnost. Dobar pištolj je isto što i vedar pogled u
budućnost. Mogao sam sad krenuti. Uzeh i ostatak hljeba, zatrebat će. Trebalo je još samo pronaći
vrata.
Soba kao da nije imala izlaz. Ali tamo gdje sam našao tamo moram i izaći. Slip me više nije
interesirao: kao svetac oslobodio sam se dugova. Njega je progutala noć. A možda je Slip bio
oduvijek samo san? Mora? Ideja koju je trebalo odbaciti onog časa kad više nema nade! Slip je bio
kao vođa kojeg je trebalo gurnuti i prezreti, jer je revolucija već u toku. A revolucija u mom životu
odavno je krenula nizbrdo. Možda je baš i bio krajnji čas da se Slip pojavi baš na ovaj praznik!
173
Opipavao sam pažljivo zidove: fina kožica tapeta dražila mi je jagodice. Vraže, daj mi ta vrata, taj
izlaz u noć! I kako zavapih onog anđela među vrazima tako i napipah usku crtu vrata. Noktom ih:
otvoriše se. Ukaza se noć. Beskonačna, ledena noć s milijardu zvjezdanih svjetova.
Spuštao sam se. Stepenište je sad nestajalo dolje, u utrobi noći. Da li sam to silazio prema srcu
zemlje, prema magmi postanja? Bivalo je sve toplije, a nada mnom još uvijek visi ledena
beskonačna noć sa milijardu zvjezdanih svjetova. Mračna pređa zapetljavala je moje noge i ja se
stadoh ćutjeti sve manjim i manjim, kao da ću nestati i izblijedjeti u nekoj nepoznatoj mi a ipak tako
bliskoj vječnosti materinstva. Vraćao sam se u sluz. U embrij.
Uhvatih se za dršku pištolja: to je bila spasonosna realnost. Izvadih nož. Stepenište je odzvanjalo
muklo i šupljo: sasvim je sigurno da sam se nalazio negdje izvan normalnog reda stvari. Kadli mi
najednom rupa svjetla nakapa u zjenice: sagnuh glavu, provukoh se, nađoh se u vrtu s mjesečinom.
Stabla su bila patuljasta i srebrna. Nije to bilo priviđenje: stabla su bila srebrna. I skulpture koje sam
malo zatim ugledao bile su od srebra: naga ljudska tijela, ovdje noga tamo ruka, tu srebrn bubreg,
ondje srebrna jetra. Bio je to vjerojatno vrtni izložbeni salon Crnog čovjeka. Puzao sam kroz
nestvarne vedute i organe (bubrezi su izgledali još najpristojnije). U daljini gruvali su pucnji. Dobro
je, pomislih, tu mora da je negdje i ulica. Doplazio
174
sam do kraja vrta: dolje, iza kamenog zida, ispružila se zaista ulica.
Ulica? A nije li se cijelo putovanje događalo u mojoj zdrmanoj glavi? U gnjecavim vijugama moga
raskandženoga mozga? I zar čovjek sam po sebi nije toranj s bezbroj još neistraženih, neispitanih i
mutnih prostorija i stepeništa? I nije li, zapravo, tlo na kojem stojim negdje u mozgu?
Da bih opet bio na zemlji morao sam započeti spuštanje iz mozga. Zatvorio sam prvo oči (iskap-
čanje iz svjetlosne centrale). Zatim sam nemilosrdno stao potiskivati one najnevažnije stvari: stvari
iz ovoga života, koji me je držao za tabane. Selekcionirao sam potom događaje, ljude, lica,
predmete, uznemirene činjenice. Sve do onog izribanog ruba na kojem se svijet poznatih
informacija stao poništavati i pretvarati u grumen nekog bezbolnog bola, tamo negdje u čelu, ponad
očiju. Tražio sam središte koje je moglo držati poredak stvari prividno izvan zemlje, u mom
svemiru. Bila je to kuglica raznolikih elemenata, a trebala me je održavati. Zauzdana energija i sile
koje su mogle samo na gospodarev nalog ponovo biti pretvorene u hrapavi svijet slika. Ali još nije
bilo vrijeme za takvu sliku. Bio sam još uvijek nogama i rukama razbacan u iritantnom prostoru
mog prepoznatljivog mi trajanja. Pa sam stoga stao krotiti uspaljive materije i ušut-kavati pritajene
pretke u meni. A nije da nije bilo među ovima i ubijača i podmuklica i bludnika i skitača,
prevrtljivaca i rugača. Bilo ih je. Dobri preci radili su za mene, ali u hajci s onim upokojenim
175
nuljama i nitkovima nisu imali baš nikakvih šansi. Dobrota je slabija u svojoj dobrosti od zla u
svojoj alosti.
Morao sam zauzdati i zlo.
Sve je bilo u točki usred mog čela. U tami ekrana. Iz svih zakutaka mog prenadraženog tijela slao
sam -u nju smirujuće signale. Stvarnost je zaplivala. Bol se u čelu pojačavala. Natezao sam je do
napuknuća, do kreševa u kom se izvanjska slika morala pretopiti 1a ugodnu mrlju. U mir. Ali bio
sam preslab. Jao!
Negativne materije i zli preci podmuklo su djelovali. Erozirali me. Potkopavali. I ja u strahu od
većeg zla ponovo otvorih oči.
Raspuknu se preda mnom stara stvarnost.
276
11
Slavlje se uspinjalo, i Grad je na sve svoje pup-kove ispuštao vonj i plinove sretnih duša. Praznik se
rascvjetao: dospio sam u njegovu najbolju dob — odasvud glazba, odasvud žuti jezici smijeha i si-
tosti. A ja sam ipak bio sam samcat, u prijetećem ždrijelu prazne ulice. Tuđa me sreća, makar i
lažna, počela vrijeđati i izazivati. Načela me je svojim velikim crvom. Mišljah: tako je to sa srećom,
na nju nema nitko konačnog prava osim tebe samog! Mišljah tako, i odmah osjetih drugu, slađu i
mirisni-ju zamisao: kako je na kraju svake nesreće i sretan početak mržnje. Ili zla. Ili neke dobre
ludosti.
Otpasao sam pištolje. Sjećao sam se nekih izbli-jedjelih filmova: polako, nježno, teatralno. Pa
kažiprstom.
Tamo, iza brižno zasvođenih prozora, tamo iza gustih i nedodirljivih opni ljudskih raspusnosti i
sebičluka i krikova i šaputanja, tamo iza uredno odijeljenih pregrada, u vrtlozima mesa i vina, dralo
se, pjevalo se, plesalo se, kliktalo se budućnosti. Curio je alkohol. Curili su poljupci. Znojna i
upare-na tijela sjedinjavala su se u vječitom strahu pred prolaznosti i starosti. Malo je tko u ovoj
noći po-
12 Pasji praznik
177
mišljao na smrt i starenje. Malo je tko u ovoj noći bio i osamljen, sam: tek ptice, tek živine, tek
insek-ti. A zar je to malo? Možda je ovo ponajviše i njihov praznik: izmetina će sutra biti više no
obično.
Grad će ujutro biti golemo smetlište. S onu strane Save, tamo gdje blaženi Cigani zajedno s perjem
lete u nebo, tamo će sutra započeti nova godina mamurluka i novog smrada.
Smrad, smrad i smrad. Pomiješan s glazbom: narodnjaci, zagorske popevke, Rolling Stonesi, Ko-rni
grupa, starogradske pjesme.
Kula od glasova.
Topot.
Divlji jahači srčano su uzjahali ono što im se našlo pod rukom: mlado, staro, bolesno, kljasto,
guzato i vitkovito. A to nije malo u ovoj crnoj rupi od Vremena.
Na ovom zemljanom zrnu što se prenapeto vrti u žitkom mraku gluhog i prepredenog svemira.
Crna rupa. Crna rupa . ..
Prvo je zapucao u Crnu rupu: metak zašišta i šiljato propara tamu. Ode u nebo.
U stošcu noći zamirisa barut. A potom zamirisa na krv.
Nanišanio je najosvjetljeniji prozor: metak gri-cnu staklo. Tamo se još uvijek pjevalo. A zatim,
tamo, sve načasak utihnu.
Sad je već na oku držao novi prozor: pa drugi, pa treći, pa četvrti. Sjenke su se bojažljivo naginjale
kroz prozor.
178
Osjećao se više nego dobro, onako nasred ulice, sam, ukopan u svoju Ideju.
Bio je to on, ali nije bio on. Koža ga je držala za kosti, ali u njemu su sad bili neki drugi.
Prozori su padali jedan za drugim: ubijao je samu dušu tuđe radosti. Muk nasta u ulici.
Odnekud proriga svjetlo reflektora: jeza nekog davnog ratnog sumraka sjuri mu se niz kralješnicu.
Zar su opet ratovi?
Vremena su se izmiješala.
Stade strijeljati nasumice. Ubrzo je opet stajao u svom Danas i bio je i više no siguran da pod tim
svjetlom reflektora izgleda kao silan, živi, spomenik. Izrastao je iz sebe na sve strane. Odlikovanja i
oružje su bljeskali. Mrmor nepoznate svjetine činio mu se poput slavljeničkog vijenca.
Zamirisale su suhe ruže, osušeno cvijeće.
I potreba za vatrenim govorom nadošla je nekako sama po sebi:
»Ljudiiii...«
Glas odjezdi niz ulicu.
»Dobri moji građani i građanke .. . imam važnu poruku za vas! Želim govoriti. Vama, na ovaj vaš
lažni, sluzavi i besmisleni praznik. Građaniiii... Vaše su glave stalno na uskom prostoru između dva
panja a vi to ne vidite! Prevareni ste! Vi ništa ne razumijete! Pišam ja u taj vaš ćoravi praznik.
Praznik slijepo-crijevo. Vi ste večeras, noćas, obične bakterije. Zavedeni ste slatkom hranom,
bljutavim pićem, politikom i bludom! Građani, spašavajte se . .. ja sam došao . . . ja .. .«
Odnekud sletje boca. Pa stolica. Pa ormar: Stvari su imale krila.
Ponovo mrak: pilula za razdraživanje. ¦
Pucao je u zidove, u prozore, u krovove, u samo ledeno i bešćutno nebo. Pucao je bijesno,
krvoločno, vrteći se u krugu poput pobješnjelog psa. Niz laloke mu je curila pjena.
Htjede se ugristi za rep: znao je da ga ima.
Dlakavi prsti-kandže napipaše još jedan metak.
Ostatak ruke krenu mu prema sljepoočici.
Sezonama i sezonama se nije osjećao tako dobro.
Sretan čovjek s njuškom.

BILJEŠKA O PISCU
Branislav Glumac rođen je 10. lipnja 1938. u Smederevu. Djetinjstvo provodi u Virovitici gdje i
završava gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je zbirke pjesama
Pjesme (1960) (sa A. Majetićem i Z. Majdakom), Otok (1960), Unutrašnji pejzaži (1966), Žut pra
konj (1976) i Ljubavna rezanja (1977), knjige novela Posljednji živi mrtvac (1965), Pohvatajte male
lisice (1966) i Živjeti kao čovjek (1975), roman Zagrepčanka, koji je od 1975. do danas objavljen u
sedam izdanja. Ovaj roman adaptiran je i za scensko izvođenje (HNK, Zagreb). Glumac je i autor
monodrame Naopako (Teatar ITD, 1979), te priređivač antologije hrvatske ljubavne lirike Moja
prva ljubavna pjesma (1973) i sastavljač i prevodilac (u zajednici s Petrom Kepeskim) Antologije
suvremene makedonske poezije (1980).