Tarik Kulenović Jeleni na kiši

Copyright © Tarik Kulenović & Celeber, 2003.

INTRO
Kad je Slovenija proglasila samostalnost, po Picu je došla murija. Bio
je u vojnoj policiji u Armiji, pa su ga u rezervi raspodijelili u miliciju.
Država se promijenila, milicija je postala policija, a Pica i dalje
rezervist. Strpali su ga u kombi s drugim sretnicima koje su našli
doma i odveli ih u stanicu na Krugama. Dali su mu uniformu, sivo-
plavu, rezervističku, i rumunjski kalašnjikov još pun konzervirajuće
masti, kapu i šahovnicu za prišarafiti na kapu kad bude imao vremena.
Dobio je rezervne okvire, torbicu, kanticu za ulje, špagu, RAP, hrpu
bojeve municije. Tako potpuno opremljenog, usmjerili su ga na drugi
izlaz, u dvorište zgrade i ukrcali na kamion s drugim siročićima.
Potpuna usluga. Falili su samo igla i konac da ih zatakne za kapu i
pusa u čelo za sretan put.
Enivej, Pica u kamionu, trese se, pojma nema što se događa, a preko
kamiona navučena cerada. Da li da se njih ne vidi ili kako oni ne bi
vidjeli kuda idu, tko bi o tome razmišljao. Uglavnom, gdje god
pogledaš, svi pouzdani znakovi općeg sranja. U zraku se napetost
mogla rezati nožem, na televiziji paranoja prvog stupnja, po cestama
vojska, pa druga vojska, pa odjednom sve puno kojekakvih vojski,
prijeteći govori, demonstracije, nemiri, a još se i Slovenija
odcjepljuje.
Iskrcali su ih na Bregani, posložili po kanalima pored ceste i rekli im
da gledaju tenkove koji su izbili na slovensku granicu. Tenkove ne
dirati, glasila je zapovijed, ali ako krenu na našu stranu, onda u fajt.
Pica je cijelu noć proveo u kanalu, gledajući čelične zvijeri na
slovenskoj strani kako se zajebavaju i okreću, turiraju mašine i
manevriraju. Onda bi gledao kalašnjikov koji je dobio, rumunjski, s
dodatnom drvenom drškom, ružan za popizdit', još pun masti za
konzerviranje, i trudio se uopće ne razmišljati o tome kako bi to
trebao puškom zaustaviti tenk. Možda ako ustane i počne udarati
kundakom po čeliku. Poslije je, pun adrenalina, pričao kako su ful
napeto pogledom pratili tenkove, makar je više izgledao kao da je
cijele noći stiskao šupak, držeći ga napetim da mu kakica ne pojuri
van brže od granate iz tenkovske cijevi.
Tako izmučen, Pica se ipak vratio doma živ. Oko osam ujutro su ih
iskrcali na Krugama i rekli im da se vrate navečer. Pica je otišao
doma, oprao se, ispričao staroj kaj je bilo, doručkovao i odspavao.
Stara je u međuvremenu našla rješenje. Stara je uvijek nalazila
rješenje. Radila je u jednom od onih export-import poduzeća koja su,
zahvaljujući nesvrstanosti, s istoka na zapad i obratno prodavala sve -
od špijuna do rijetkih metala i svilenih tkanina. Nazvala je neke
prijatelje u Beogradu, s njima sredila papire, a Piceka otpremila
frendovima da prespava. Potom ga je, umjesto da dječaka vrati na
Sutlu, spremila na vlak za Beograd, odande u Mađarsku, via Austria i
kod maminih prijatelja u Njemačku. Kako, ne pitajte. Export-import
je radio bez greške.
Pica ustvari nije htio ići. To mu nije bilo u redu. Bio je nabrijan na rat,
svi će se boriti. Kako će zajebati ekipu? Kako će sad ostaviti dečke?
Majka je mirno saslušala njegovo protivljenje, poljubila ga i rekla mu:
- Sine, ja sam te rodila, ja te jedina imam pravo i ubiti. Onda ga je
poslala na pakiranje i nazvala još nekoliko telefonskih brojeva.
Kada je Kelj u sandučiću našao razglednicu s Kipom slobode, s bak-
ljom u uzdignutoj desnici i tekstom: Ja sam u Americi. It ain't like in
movies at all, rat je godinama predstavljao jedinu stvarnost, a Pica je
bio stvar daleke prošlosti, kao i bivša država. Kelj je razglednicu
stavio na zid iznad radnog stola. Godinama je gledao taj pozdrav iz
zemlje Safari, zadnji put je pogledavši kad je krenuo po Picu na
aerodrom.
***
Zborno mjesto bilo je u Šunkinom stanu. Jedan po jedan kapali su
Beli, Fleka, Fric, Jura, Darko, Zlaja, Iskusni... Poslagivali su se po
trosjedu, stolcima i u tišini ispijali lozu koju je Šunka natakao iz
dedine boce za posebne prilike. Blažinina loza, pisalo je na pletenki.
- Kad je sprovod? - upitao je Iskusni.
- Jebote, šest puta pitaš!!! U tri. Daj probaj zapamtiti - stresao se Beli.
-Ma, kad... Nemrem, nije mi jasno. Nemrem si to složiti. Jebi ga
-rekao je Iskusni.
- Kaj nemreš? Koji ti je sad kurac? - nastavio je Beli.
- Ma to... Kud baš Gogić?
- Jebi ga. Tak' mu je došlo. Kaj sad? - ubacio se Frlc.
- Kak' kaj? Jel' ti bio kompić, pička mu materina? Kak' mo'S tak' pri-
čat'? - žestio se Jura.
-Jebi ga, Jura, sad više nemremo niš' učinit'. Spuco seje. To je sada
tak'.
- Kaj nije nekom drugom spuco šaržer u glavu? Kaj je morao sebe? -
ubaci se Šunka.
- Šunka, daj ti rakije. Ovo je prazno - odgovori mu Jura koji se nepre-
kidno uvjeravao u kvalitetu dedine rakije.
- Ivana, daj bocu iz frižidera - vikne Šunka prema kuhinji.
-Zemi sije sam, pune su mi ruke-odgovorila je Ivana koja se pojavila
na vratima sobe, noseći tanjure ispunjene naslaganim narescima,
sirom izrezanim na kriške, kiselim krastavcima i kruhom. - Zemite si
malo dok pijete, bu vas rakija strgala do pogreba - rekla je, stavljajući
hranu na stol.
- Kaj? Nas rakija? Treba meni malo više da se odvalim - usprotivio se
Beli.
- Di je frižider? - upitao je Jura, ustajući sa stolca.
***
Mutno staklo dijelilo je terminal Međunarodni dolasci od ostatka
aerodromske zgrade na Plesu. Kelj je sjeo u birtiju, avion je kasnio
četrdeset minuta u dolasku, popio je dva pelinkovca i računao koliko
će brzo morati voziti želi li stići natrag na vrijeme. Nije znao gdje je
to prokleto groblje i nije mu bilo jasno koji su kurac morali Gogića
pokapati baš tamo negdje u pripizdini. Zar na Mirogoju ili Miroševcu
nije bilo dosta mjesta za branitelje? Dovoljno je da se iskopaju sve
one komunjare i Srbi s Miroševca, da se makne Židove s Mirogoja i
mjesta koliko ti duša želi. Arkade? Koji su šupci u arkadama... Nitko
od njih nikada nije metka za Hrvatsku ispalio. A ovak'... ak' želiš otići
na pogreb hrvatskom branitelju, frendu, kaj frendu, burazu, kaj
burazu... Gogić je bio više od bura-za, a Kelj ionak' nije imao brata
nego dvije sestre, onda moraš do Se-sveta zaobilaznicom, pa skrenuti,
pa na put prema Varaždinu, al' ne onda prema Varaždinu, nego
skrenuti prema Koprivnici, pa se vratiti natrag, pa u brdo, pa preko
brda... A u arkadama šupci.
Znao je doći zaobilaznicom do Sesveta, a dalje... Boli ga kurac. Ima
mobitel, Fric i Šunka znaju gdje je to. Još kad bi taj glupi Croatia Air-
lines iz Frankfurta sletio s točnih četrdeset minuta zakašnjenja. Onda
će sletjeti točno u podne. Ak" je Pica upola spretan kak' je bio, biti će
prvi na carini, neka bude dvadeset minuta, dok iskrcaju prtljagu, da ga
ne zajebavaju carinici, do pola jedan je vani. Za pol' sata su u kvartu,
ak' ne bude čep od Gorice, samo, koji kurac bi bio? Tko u podne ide
iz Gorice u Zagreb? Taman stignu kod Šunke na rakiju, da se Pica
vidi s ekipom i pravac groblje. Valjda je neki kurac i donio iz
Amerike.
Kelj se pokušavao sjetiti je li Pica kao mali bio škrt ili ne. Kaj kurac...
Ako niš' nije donio, ubijemo ga na licu mjesta i pokopamo zajedno s
Gogićem. Dobro, ne baš s njim. Negdje ga hitimo u grabu, idu na gro-
blje, tam' mora biti praznih graba, uzmemo mu kreditne kartice, mora
imati kartice, bio je u Americi deset godina. Kelj je negdje čitao kako
u Americi svi imaju kreditne kartice.
***
Kad je prva granata tresnula blizu njega, Gogić je shvatio kako je
gadno pogriješio. Koji kurac meni to treba, pitao se dok je trčao
prema najbližem zaklonu, iza neke od kuća gdje su se dečki već
skupili i čučali naslagani pored zida kao kokoši na povečerju. Htio
sam biti ratnik, zen-ga, jebo me zenga maskirni u dupe. Ja sam htio u
rat, u tri pizde ratne materine, jurilo mu je kroz glavu dok je ubrzavao
korak. Trčeći, skinuo je kapu s glave i primio je u ruku, u drugoj ruci
papovka i trčanje, trčanje, trčanje. Dok je jurio, sjetio se fotografije iz
Bejruta - američki marinac u trku nakon što se neki manijak zapičio s
kamionom punim eksploziva u njihovu bazu. I poubijao njih tri
stotine, sjetio se Gogić i ubrzao trk. Pravi sam marinac, pomislio je
zamičući iza ugla kuće, dok su iza njega padale mine iz minobacača
kalibra 82 mm. Plop, plop, plop, tras, tras, tras, bio je ritam
ispaljivanja i eksplozija mina.
- Ka'e mali? Frka? - upitao ga je Sipa koji se prvi domogao zaklona i
mirno sjedio pušeći cigaretu.
Sipi ovo nije bio prvi teren. Gogiću nije bilo do frajerske spike. Samo
je čučao i drhtao u zaklonu zajedno s drugim dečkima iz postrojbe.
- Jebote, vidi Jaksa - netko je viknuo. Gogić nije prepoznao glas, ali je
digao glavu i pogledao naprijed. Desetak metara dalje, na otvorenom,
Jaks je ostao stajati, paraliziran od straha dok je oko njega padalo kao
tuča srednjeg intenziteta.
- Jaaaaks, Jaaks!!! Baci seli! Leziiill! - dovikivali su dečki Jaksu koji
je blijed kao krpa stajao smrznut na čistini, ne znajući kuda se pomak-
nuti. Nitko se nije usuđivao izaći iz zaklona, a Jaks se ukipio,
nesposoban da mrdne. Stajali su zaleđeni kao na nekoj fotografiji,
izobličeni od straha kao lice na Munchovom Kriku, sve dok jedna
mina nije tresnu-la pored Jaksa, odbacila ga nekoliko metara i ponovo
pokrenula vrijeme. Sipa je napokon popušio cigaretu, ustao i zaletio
se do Jaksa koji je ležao izvaljen na bok, skvrčen od zračnog udara
eksplozije. Primio ga je pod pazuhe i počeo vući prema zaklonu. To
kao da je bio signal, pa se još netko odvojio od zaklona, a za njim i
ostali. Dotrčali su do Jaksa, primili ga za noge i u trku, posrćući pod
težinom, dovukli do kuće.
- Jesi krmak u pičku materinu - otpljunuo je Sipa kad ga je spustio na
zemlju. - Manje žderi i bolje ćeš trčati.
- Pička vam materina, šupci nijedni!!! Kukavice, htjeli ste me ostaviti!
- urlikao je ranjeni Jaks iz kojeg je mjestimice liptala krv. Sipa se
odjednom trgnuo i stao mu čizmom na lice.
- Začepi gubicu, govno usrano. Da se nisi usr'o, bio bi čitav - rekao je,
pritisnuo mu đon čizme još jednom na lice, okrenuo se i otišao. Jaks
je zašutio i šutio je dok mu je bolničar previjao rane od gelera. Kad je
bolničar završio i objasnio Jaksu da je dobro prošao, sve su rane povr-
šinske, nema dubinskih, neće biti posljedica, Jaks se odvažio i pitao
koji je to kurac bio Sipi.
- Spasio ti je život - odgovorio mu je bolničar.

Gogić je pažljivo odmjerio ugao u kojem se smjestio. Iza njega je bio

zid na suprotnoj strani od smjera iz kojeg su padale mine, dovoljno
udaljen i od prozora i od vrata. Računao je ako padne neka mina, bit
će to dovoljno daleko od njega. Zid ga štiti, nad glavom mu je
betonska deka i još jedan kat i krov, samo da preživi, samo da
preživi...
Gledao je Jaksa i nije mu bilo jasno gadi li mu se više njegova ili
vlastita paraliza. Bivao je sve sigurniji kako ovaj posao
profesionalnog ratnika i nije za njega. Okej Hrvatska, okej sloboda,
okej rat koji trebamo dobiti da bi ostvarili sve to, samo, nije se mogao
sjetiti dovoljno dobrog odgovora zašto bi baš on bio taj koji bi trebao
podmetnuti svoju guzicu i stradati. Da mu pročitaju ime na Dnevniku?
Bio je siguran da bi stara bila sretna i bez toga. Ruka mu je krenula po
još jednu cigaretu. Dok je pretraživao džepove, shvatio je kako su mu
hlače mokre. Pogledao je bolje, no na maskirnoj tkanini nije se
najbolje vidjela fleka. Bila mu je mokra cijela lijeva nogavica. U
sekundi, Gogić je shvatio kako se u nekom trenutku upisao u gaće.
Više mu nije bilo ni do cigareta. Ovaj posao definitivno nije bio za
njega.

***
- Fali još 'ko? - upitao je Šunka.
- Joško je rekao da neće doći - odvratio je Zlaja.
- Jebote, koja jadna fora. Bolje da čkomiš. Svi smo tu. U stroju i na
broju. Za domovinu - odgovorio je Iskusni.
- Ne seri Iskač. Nemaš pojma ni tko bi sve trebao ići - rekao je Šunka.
- Pa koji kurac onda pitaš? - začudio se Iskusni.
- Još je Krš rekao doći - ubacio se Fric.
- Ka'e on još na žutom? - uletio je Beli.
- Sad je na terapiji. Daju mu heptanone. Već je dvije godine na skida-
nju - objasnio je Fric.
- Taj bu se skidao do smrti - zaključio je Beli.
- Čekamo i Picu. Dolazi iz Amerike samo zbog pogreba. Kelj je otišao
po njega na aerodrom - dodao je Fric.
- Kaj kurac se sad sjetio dolaziti? Rat je odavno završio - rekao je
Jura.
- Tak' ti je to. Nova vlast, nova politika. Daju amnestiju za sve
bjegunce. Sad se vraćaju k'o heroji. Još buju ispali najpametniji od
svih - dodao je Beli, ispijajući podugačak gutljaj dedine rakije za
posebne prigode.
- Kaj sad? Pica je kompić - uletio je Darko koji je u međuvremenu
sjeo za Šunkin kompjutor, pokušavajući otkloniti jedan od bezbrojnih
Microsoftovih bugova.
- Haker, čkomi. Kaj ti znaš? Gledaj u taj televizor dok ti nisam isklju-
čio struju - uzvratio mu je Beli.
- E, Šunka, ima još te rakije? - upitao je Jura.
Na vratima je zazvonilo. - Ja ću - doviknula je Ivana iz kuhinje. Šunka
je svejedno otišao u hodnik. - Ooooo, eeee, aaaaa!!! - čulo se iz
hodnika, a onda je u sobu ušao Krš, potpuno odjeven u crnu uniformu
s oznakama HOS-a.
- Za doooom!!!!!! - uzviknuo je i podigao desnu ruku.
- Spremniiiiii!!!!!!! - povikali su dečki i skočili s fotelja i stolica,
dižući ruke u zrak. Darko je ostao za kompom jer mu se u tom
trenutku na ekranu pojavio natpis: Serious disk error. Insert system
disk and reboot the system.
- Lakše malo ustaše, jebo vas Pavelić. Ostaćemo bez droge - raspi-
zdio se Zlaja, jer su mu dečki, skačući, iz ruke izbili joint koji je
obećavao da će biti savršeno smotan.
- Ka'e komunjaro!!??! Jebo te SDP - odgovorio mu je Beli.
- Račan je pušio travu. On je dobar čovjek - rekao je Zlaja puzeći po
podu između bezbrojnih nogu, u potrazi za jointom koji je odlučio
sakriti se pod krevet.
- Franjo je uzimao morfij. To je moj čovjek - zaključio je Krš.
- Koji će ti kurac ta uniforma? Di si to iskopao? Kaj si se opet
urokao? - upitao ga je Šunka.
- Samo jedan šut. Nisam mogao izdržati. Gogić mi je bio buraz. Ovo
je za njega. I on je bio HOS - objasnio je Krš. - Nego, ima kaj za
popit'?
- Da, zbilja, Šunka, di ti je ta rakija? - uključio se Jura.
Ivana je na trenutak promatrala kako stvarno nema šanse da izgubljeni
dječaci ikada odrastu, pa se otišla obući. Pogreb je počinjao za sat
vremena.
***

- I, kažeš, dobro je u Americi? - upitao je Kelj Picu vozeći slalom po

velikogoričkoj cesti.
Kazaljka na brojčaniku se približavala brojci 150, a Pica je mijenjao
boje sjedeći na suvozačkom mjestu i čvrsto stišćući ručku iznad vrata.
- Pa, nije baš kao na filmu - ispalio je, ne znajući kako da u nekoliko
rečenica objasni godine novog svijeta koje je proživio.
- To kužim. Nego, kak' je tamo? Kakve su pičke? Jel' hoće pušiti?
Daju ti da ih karaš u dupe?
- Daju. Samo, ja više volim pičku.
- Zato te i zovu Pica.
- Tako me godinama nitko nije zvao.
- Jebi ga, kaj sad? Sad si doma. Sad burno po domaći... Kak' da te
zovem? Po prezimenu? Piculić?
- Kako hoćeš. U Americi me zovu Harry, po imenu. To je njima skra-
ćenica od Hrvoje.
- Čuj, Hrvojček - okrenuo se Kelj prema Pici. - Za mene si Pica. Jebi
ga, tako je od malih nogu. Nema beda, buraz?
- Ma nema, Keliš. Ti si za mene uvijek Kelj.
- Do smrti. I, onda, kaj je s pičkama?
- Kelj, budemo kasnije o pičkama.
- Kak' kasnije? Volim pičku katoličku, a ni srpska meni nije mrska.
- Daj mi reci... To s Gogićem... Kaj je to bilo s njim?
- Kaj bi bilo? Mrtav je. Predozirao se.
- Kako? Čime?
- Životom, stari moj, životom.
- Ne razumijem...
- Nema se kaj razumjeti. Nego, znaš s mobitelom? Evo ti, nazovi
Šunku, samo stisni dial, reci da smo na goričkoj i da smo za deset
minuta u kvartu. Neka nas šupci čekaju. Ako uteknu, najebali smo. Ne
znam di je to groblje. Pičku materinu, toliko je mrtvih da su i
Miroševac napunili. Moramo ići negdje iza Sesveta, Dugog Sela,
kajjaznam...
- Jesi tajanstven. Otkud ti toliki mrtvi?
- Srbi, stari, sve ti je to srpsko sranje.
- Baš sve?
- Dobro, okej, komunjare i Židovi imaju svoje prste, samo su skriveni.
E, jebeno se dobro skrivaju. Nego, kaj, jel' ti to zoveš ili ne? Brzo,
stari, uteći će nam, a onda smo najebali. Onda ti u kurac i svo to
letenje...
***

Kamioni su vozili u koloni po sada bivšem Autoputu bratstva i jedin-

stva prema Zagrebu. - Milion kilometara od nikud, na Autoputu
bratstva i jedinstva, dolje na cesti mi je ostalo srce, na vrućem
asfaltu... - mrmljao je Gogić u sebi pjesmu Jure Stublića. Petnaest
dana terena je ipak dobro prošlo. Nakon sranja s Jaksom za
dobrodošlicu prvog dana, nije bilo većih ispada. Postrojba je zauzela
položaje, ukužirali su gdje su četnici, organizirali straže, patrole i
ostatak vremena proveli ispijajući rakiju i puškarajući. Netko bi se
napio, pripucao na čedeke, onda bi oni odgovorili minobacačkom
vatrom, a naši bi jebali mater kretenu koji je pucao, pa bi onda svi
zapucali na čedeke. Oni bi pozvali teško topništvo, onda bi malo
pucali po našima, a onda bi došlo vrijeme za ručak. I tako su prolazili
dani. Jednom su čedeki poremetili dnevni raspored spizdivši sto
dva'est i dvojkom auto koji je donosio objed. Ostaci krmića su visjeli
po ostacima okolnog drveća tako pomiješani s ostacima Marka vozača
da su mrtvozornici, osim Markove noge za koju su bili sigurni da je
njegova jer je i dalje smrdjela kroz čizmu, odfurali i pire krumpir i
krmiće i dijelove olinjalog, umjetnog tigrovog krzna koje je Marko
uporno držao kao prekrivao na vozačevom sjedištu. Dio Marka su
pojele svinje, dio svinja je pojela ekipa, dio ekipe su ubili četnici, a
ostalo su raznijeli psi. Nekim čudom, krunica koju je držao obješenu o
retrovizor Lade karavan preživjela je kompletno sranje, ostavši
vezana za retrovizor koji je netko našao s dijelom krova u grabi kraj
auta. Tako je, barem u duhovnom smislu, cijeli Marko isporučen
natrag obitelji.
Gogić je gledao kabinu kamiona koji je vozio iza njegovog. Vidio je
lice vozača i zapovjednika koji je sjedio kraj njega. Bio je vruć
jesenski dan 1991. godine. Indijansko ljeto, pomislio je Gogić, sjetivši
se stripa Mila Manare. Vrijeme kada krv proključa u žilama mladih
ratnika, kada se žele, po zadnji put prije duge zime, poigrati s mladim
squaw.
- Broooouuuuuoooogggooouuoooum - zaglušujući urlik presjekao je
vruć ljetni zrak.
Potom su odjeknule eksplozije i zvuči mitraljiranja. - Avioni - viknuo
je netko. - Avioni - počeli su vikati svi u zboru. Kolona se rasula, a
kamioni su počeli vrludati po cesti lijevo-desno, tražeći zaklon tamo
gdje zaklona nije bilo, na četiri trake autoceste, omeđene velikim
žutim ban-kinama koje su odjednom predstavljale nepremostivu
prepreku.
Gogićev kamion se zaustavio. - Vaaan!!!! Vaaaan!!!! - počeli su
vikati vojnici, ustajući i naguravajući se prema izlazu. -
Rattatatrarataratata - čuli su se zvuči avionskih mitraljeza, pomiješani
sa zaglušujućim urlikanjem moćnih turbina dva MIG-a 21 koji su
načinili krug i ponovo se vratili nad kolonu sijući smrt, paniku i užas.
Gogić je, kao prvi do izlaza, krenuo skočiti napolje, kad gaje netko
gurnuo, ili je kamion poskočio i, umjesto elegantnog iskakanja preko
daske koja je zatvarala kraj kamiona, poletio je i papovkom se
zakvačio na metalni okvir koji je držao ceradu. Kao da to nije bilo
dovoljno, kundak mu je zapeo za dasku, pa je ostao visjeti okačen o
remen papovke, dok su drugi vojnici iskakali iz kamiona koristeći
njegovu kičmu kao oslonac za teške čizme kako bi se odrazili što
dalje od kamiona i potražili spas negdje daleko, u travi kraj autoceste,
u šumici udaljenoj kojih dvjestotinjak metara od ceste. Sve, sve, samo
ne blizu kamiona na koje su Migovi jurišali kao gladni vukovi na
čopor zblesiranih ovaca.
Tada se sve u trenu vratilo i Gogić se zbilja zapitao koji li kurac on
radi ovdje, zašto je prekinuo svoj lijep studij, zašto je ostavio sve one
komade kojih je bio pun faks, zašto mu je trebalo da se, kao odličan
maturant matematičke gimnazije, umjesto u Americi na studiju, nađe
ovdje, među svim tim ljudima koje sigurno ne bi nikada ni upoznao
da nije rata, a kamoli da bi im dozvolio da mu gaze po kičmi.
Bio je to samo tren, jer se već sljedećeg batrgao kako bi se ili nekako
vratio u kamion i tako odglavio pušku ili da se ona od trzaja odglavi
sama. Gogić je mislio da to neće preživjeti. Kurac, ništa nije mislio.
Samo kako se skinuti odatle, s tog jebenog kamiona, što dalje od
jebenih aviona. Samo daje nekako pobjeći. Vozač je ubacio kamion u
rikverc, a Gogiću su čizme zapele o asfalt i zamalo ga podvukle pod
kotače. Vozač ga je nekako skužio u retrovizoru nakon što mu je
Gogić skrenuo pažnju mahnito lamatajući rukama u nadi da će ga ovaj
vidjeti. Kamion je stao, vozač je istrčao van, dotrčao do Gogića i
pomogao mu da se otkači, a onda su zajedno udarili u trk preko
ograde autoceste i livade. Što dalje od kamiona koji su bili pod
udarom zrakoplova u naletu. Eksplodirao je jedan kamion, zatim
drugi, tresnulo je par bombi, raketa, koji kurac, a onda je buka u trenu
prestala, isto tako iznenada kao što se i pojavila. Avioni su proletjeli,
istresli gvožđe i nestali na obzoru prije nego što su se vojnici uspjeli i
snaći. Entuzijasti su mjestimice pucali za avionima, no iza njih je
ostao samo gusti, bijeli trag na nebu.
Migovi se nisu vraćali, pa se vojska počela okupljati oko vozila.
Došla je zapovijed i svi su se počeli ponovo ukrcavati. Vojnici su iz
uništenih kamiona prešli u one čitave, svi su se malo stisnuli, kolona
se formirala i počela, sad pod punim gasom, ponovo kretati
autocestom. Gogić je sjedio u kamionu i osjećao kako ga trese
groznica. Ponavljao je u sebi kako više neće, nikad neće, koji ga je
đavo uopće tjerao da se javi u Gardu, koji je on kreten, što mu je to
trebalo, koji kurac, Rambo filmovi, nikad više, nikad više. Fakat
nikad više.
Kad su se napokon dokopali Zagreba, Gogić je otišao van s ekipom i
napio se k'o zemlja. Cijelu noć su se zajebavali na račun terena,
glupih četnika i njihove vlastite gluposti. Drugi dan se probudio s
glavom poput dvosobnog stana. Paranoja je popustila i stvari više nisu
izgledale tako crne. Dapače, bilo je okej. Živ je, u jednom komadu,
nije ranjen. Preživio je prvu akciju. A fakat je bilo spida u svemu
tome. Sljedeći put će barem znati kuda ide.
Dobili su izlaz i Gogić je otišao doma. Stara je složila ručak, skupila
se obitelj, malo su pričali, da bi ga na kraju stari poveo u birtiju. Ekipa
cugera ispozdravljala je Gogića, svi su ga potapšali po ramenu, kao da
je čudotvorni iscjelitelj koji će im donijeti ozdravljenje, svi su htjeli
platiti rundu. Natrpali su im stol pićima i napokon ostavili Gogića i
starog na miru.
Stari je izgledao iskreno zabrinut. Pušio je cigaretu za cigaretom, kao
da se nervira za obojicu. Gogić je promatrao birtiju. Šumicu ni rat nije
promijenio. Stari cugeri, konobarice u borosanama, karirani stolnja-ci.
Jedina oznaka rata bila su stakla birtije, oblijepljena širokim samolje-
pljivim trakama. Gledao je starog kako puši, učinio mu se mnogo
manji, s velikim podočnjacima, ispijenog lica, nekako siv, umoran.
- Dobro stari, kako je vama? Kaj te muči? - upitao ga je.
- Ma, ništa... - promrmljao je stari, okrećući glavu prema TV-u, obje-
šenom o strop iznad ulaznih vrata Šumice.
- Daj, stari... Nisam više klinac. Slobodno reci - potaknuo ga je Gogić.
- Ma... znaš... Ovo kako pričaš da spavate u kućama... Stalno se
brinem da vam se ne prišuljaju, znaš kako su se partizani znali
prišuljati. Domobrani se napiju, zaspu i ovi uđu... Dovoljno je da bace
bombu kroz prozor.
- Ma, nemaš se kaj brinuti. Čuvamo se mi. Ja ti uvijek spavam dalje
od prozora. A i tamo gdje mi idemo uglavnom nema prozora. Nema ni
čitavih kuća.
- Stalno mi se motaju po glavi ti partizani.
- Stari, nemaš se kaj brinuti. Mi nismo domobrani. A oni prijeko su
pičke, a ne partizani. Znaš kaj, ak' nečeg u ovom ratu nema, onda
nema partizana.
***
- Pazi sad, pod ručnom... - rekao je Kelj, povukao ručnu kočnicu,
naglo smotao volan i skoro pod pravim kutom uletio na parkiralište,
ispred Šunkinog nebodera.
- Nije potr... - probao je Pica, no već je bilo prekasno. Kelj je uklizio
Suzuki Svift skoro do pred sam haustor. Pica se nije pravo ni snašao,
a Kelj je već ugasio motor, otkvačio pojas, otvorio vrata i izletio.
- Ajmo, Pica, brži rad na vatrenom položaju - govorio je Kelj, prote-
žući se kao da je u komadu odvozio barem tisuću kilometara bez
ijedne stanke za pišanje.
- Evo, evo... - rekao je Pica i polagano izašao iz auta. U kvart. Duboko
je udahnuo zrak rodne grude, zasićen automobilskim plinovima s
obližnje autoceste, užegao od vrućine koja je isparavala s asfalta, od
vrućine koja je izbijala iz betonskih zgrada.
- Nigdje ne miriše kao doma - zaključio je i krenuo izvaditi stvari iz
prtljažnika.
- Je, još je dobro. Fukara je otišla na more, pa je manje prometa.
Čekaj da vidiš kad dođe jesen. Pičku materinu, kako grad smrdi!!!
Stari moj, takvog smrada nema nigdje.
- Hoćemo do Šunke? Da uzmem stvari? - upitao je Kelja koji je zalju-
bljeno pogledavao svoj auto i rukavom brisao samo njemu vidljive
mrlje s besprijekorno čiste karoserije.
- Stari moj, ovo ti je Suzuki Svift. Ovo su vozili dečki u Vukovaru.
Malen, a zajeban. Super je bio za kroz kuruzu. Njime su vozili pomoć
za grad. Natovariš ga i pičiš 200 na sat. Toliko je brz da je u prolazu
od kuruze pravio kokice. Zato sam ga i kupio. E, Vukovar, Vukovar...
Jesi ikada bio u Vukovaru?
- Ne... Mislim da ne. Nego, daj otvori prtljažnik da uzmem stvari.
- Ma, neka stoje. Burno kasnije. Sad nema vremena...
- Nećeš ni tu rakiju što si pričao?
- Neka, poslije će biti slađa - zaključio je Kelj i izvadio mobitel. Otip-
kao je nekoliko brojeva i prinio spravu uhu. - Halooo? Šunka? E, kak'
je s vama? Aha... Čuj, mi smo ti tu ispred nebodera... Ne, nemoj nam
hračkati na glavu, već se spustite dole... Da, ti možeš i skočiti... Mo'š
si mislit' kak' te burno dočekali raširenih ruku... Na volej... Da, da, sti-
gao je Amerikanac... Ajde, prase jedno, mrdnite te lijene guzice -
rekao je i isključio vezu. - Silaze - objasnio je Pici. - Malo su se
zarakijali, pa im treba vremena. A to bu potrajalo. Nego, Amerika...
Jesi bio u Kaliforniji?
***
Dragovoljci iz Dalmacije bili su okupljeni ispred velikog hangara. Če-
kalo se nekog zapovjednika HOS-a. Pet stotina Splićana, Kaštelana,
Omišljana, Bračana, Hvarana, Makarana... tko bi ga znao odakle su se
sve skupili dragovoljci za Vukovar. Brodom su ih doveli do Rijeke,
odatle prebacili preko Slovenije do Zagreba i postrojili pred hangar u
bivšem izdvojenom skladištu JNA, jednom od brojnih koje je Armija
napustila nakon što je Tuđman odlučio dozvoliti im neometani
odlazak. Uzalud su Hrvati stajali kraj cesta i gađali kamenjem,
rajčicama i jajima kamione koji su praznili kasarne i nosili oružje na
drugu stranu fronte, neprijatelju u ruke. Uzalud se javnost bunila,
uzalud je Spegelj podnosio planove općeg napada na kasarne, da se
dođe do oružja, da se podigne vojska. Tuđman je imao neku svoju
računicu. Vjerovao je svojim nekadašnjim kolegama kako oružje
izvučeno iz Hrvatske neće upotrijebiti protiv Hrvatske. Jebote, Srbima
vjerovati. Po gradovima su padale granate iz topova izvučenih iz
kasarni, a Franjo je govorio kako će sve biti u redu. HOS se barem
borio.
Zato je Šime i bio tu. Ćaća je nekako prešao preko toga što mu jedini
sin ide u rat, no s materom je bilo problema. Njen je otac bio partizan
koji se borio protiv Italije kad je Pavelić prodao Dalmaciju
Talijanima, jer su ga ovi doveli na vlast zajedno s onom grupom
nesretnika koji su se nazivali ustašama, a koji su godinama bili
internirani u nekim talijanskim vukojebinama. Dida, inače zakleti
HSS-ovac, otišao je u partizane iz dišpeta talijanašima, Paveliću i onoj
pizdi od Mačeka koji je, umjesto da kao pravi vođa povede napokon
samostalne Hrvate, pobjegao u svoj Kupinečki Kraljevec i tamo čekao
da dođu Englezi, Amerikanci, bilo tko, samo da se ne mora boriti za
svoj narod. Dida nije znao da je Pavelić čekao kod Karlovca dok su
Nijemci nagovarali Mačeka da se odluči hoće li on vlast ili ne, nije
znao kako je Maček odbio jer nije htio kolaborirati s fašistima, kao što
tada nije znao ni da će njega poslije rata komunisti zatvoriti, iako je
bio prvoborac, kao prozapadni element, jer je prebio dva ruska
instruktora koji su maltretirali neke djevojke na rivi. Srećom, pustili
su ga 1948. godine kad je, nakon Rezolucije Informbiroa trebalo
stvoriti mjesta u zatvorima za komuniste koji su se izjasnili za
Rezoluciju. Kad se vratio iz zatvora, baba mu je objasnila kako on
stvarno nema sluha za politiku i bilo bi mu bolje naći neki posao, jer
treba prehraniti djecu. Dida je prelomio, primio boračku mirovinu i
rehabilitaciju, upisao neku brzinsku školu za bivše ratnike i postao
učitelj biologije. Srećom, umro je prije ovog rata, pa je mater bila
jedina opozicija Šimi-nom odlasku. On ju je, pak, nekoliko puta
zagrlio, izljubio, obećao kako sigurno neće poginuti i rekao kako bi se
i dida složio s njim, jer ustvari ide braniti ono što je on oslobodio još u
prošlom ratu. Eto, i Tuđman je bio partizan. Ma, sve će biti u redu. I
zar mu je bezveze dala ime po didu? Ako je već veliki Šime išao u rat,
ne bi bio red da mali Šime ostane doma. Mater je rekla ajde dobro, jer
je znala kako bi on ionako uteka i da mu ona sto puta zabrani, koliko
je puta biža na gostovanja Hajduka. Zamolila ga je nekoliko puta da
se čuva, jer ima Hrvatska vojnika koliko hoće, a on je njoj jedino dite,
pa mu je napravila sendviče za put, izljubila ga, isplakala se i pustila
ga.

Šimi je sve to pomalo išlo na živce, no mater je mater, pa je nekako

odradio stvar. Od malih nogu bio je dio tvrdog jezgra Torcide i na rat
je gledao samo kao na nastavak utakmice drugim sredstvima. Dapače,
moglo je biti samo bolje, jer sada nije bilo milicije da rastavlja
sukobljene navijače i ometa dobru tuču.
Prijavio se na poziv HOS-a za dragovoljce i bio je sretan kada su
prozvali i njegovo ime na popisu pet stotina ljudi koje je HOS obećao
naoružati i poslati za Vukovar. Na starom stadionu kraj Plinare
skupilo se barem dvije tisuće ljudi, svi odreda dragovoljci. Šimi je to
izgledalo sasvim u redu, sa starog Hajdukovog igrališta krenuti u rat.
Naježio se od ponosa kada su preko razglasa pročitali njegovo ime,
baš kao nekada kada ga je ćaća vodio na utakmice, a spiker čitao
imena Hajdukovih prvotimaca. Učinilo mu se da čuje huk s tribina i
još da je mogao ispucati balun s centra, bilo bi to dovoljno za priču do
kraja života. Sedmica na lotu.
Oko njega su odrasli ljudi plakali, škverani, ribari, mornari, radnici...
Veliki ljudi, otvrdli od mora i fizičkog rada nisu mogli suzdržati plač
jer se njihova imena nisu pojavila na popisu za rat. Šimi je bilo malo
neugodno, no nije bilo vremena za preispitivanje savjesti. Kretalo se
odmah. HOS-ovci su ih potrpali u autobuse i pola sata kasnije već su
gutali kilometre ceste prema Zagrebu. Tamo ćete dobiti oružje, tamo
ćete dobiti uniforme, tamo ćete ostaviti sve osobne stvari. Ništa, baš
ništa što bi ih moglo identificirati ne smiju imati uz sebe. Dobit će
svoj broj, broj postrojbe i već su preksutra u Vukovaru. Autobus je
odjekivao od zaboravljenih ustaških pjesama, Šime se malo čudio
kako je moguće da uz toliki navijački staž ne zna sve te pjesme, no
bio je mlad, život je bio pred njim, naučit će. Onda mu je malo
dopizdilo od Pavelića, pa je zapjevao Marjane, Marjane, ipak je dida
Šime bio partizan. Autobus je prihvatio, pa su otpjevali integralnu
verziju s milom trobojnicom, imenom Isusovim i Zrinskim i
Frankopanima. Tako je Šime mogao na miru zaspati.
***
Vrata haustora su se otvorila i ekipa je počela kapati van. Kelj i Pica
su stajali pored auta i čekali da ovi dođu do njih. Kad su ugledali Picu,
dečki su postali pomalo suzdržani. Ipak se nisu vidjeli godinama. Fric
je probio led i prvi pružio ruku Pici.
- Di si stari? - upitao ga je. - Jesi napokon stigao?
- Evo me. Preko velike bare - odgovorio je Pica. Ekipa se utišala,
ispozdravljali su se s Picom kao da mu izražavaju sućut. On je prepo-
znavao lica, spremajući mentalne slike da ih kasnije negdje pomno
pogleda. Fric je izgledao odraslije, Beli se udebljao, Krš jako
smršavio. Promijenili su se od Nizozemske. Tu su bili Jura, Darko,
Zlaja, Šunka. Iskusni. Ekipa. Neke nije vidio skoro deset godina.
- Kelj, nemoj neke pizdarije na cesti - napomenuo je Fric. - Ja znam di
je to. A ti samo idi za mnom.
- Nemaš beda, buraz. Upaliću svjetla i četrdeset na sat. Uz rotirke.
Onak' kak' je tebi najdraže.
- Ne zajebavaj. Idemo na pogreb, ne na trke.
- Na vašu zapovijed, gospodine vrhovniče - stresao se Kelj, podigao
herojsku desnicu u rimski pozdrav i sjeo u auto.
- Ja idem po cure. Čekaju nas na placu. Kupile su vijence, pa ih treba
pokupiti. Ivana se dogovorila, a vi u aute, pa polako. I nemojte sad
baš stajati kraj svake birtije - rekao je Šunka, sjeo u auto gdje ga je
već čekala Ivana i krenuo.
- Idemo zaobilaznicom. Tamo nema birtija - doviknuo je Fric za njim,
no Šunkin stari Ford je već otišao s parkirališta. - Tko ide sa mnom?
- Neću se voziti u crvenom autu. Pun mi je kurac komunjara - rekao je
Beli.
- Nije crveni nego trula višnja. Kaj, ak' ne dam da se puši u autu,
odmah sam izdajica. Baš ti fala, buraz. Ti idi s Keljom - odgovorio je
Fric. - Nego, Pica, odi ti s menom. Pričat ćeš nam usput kak je u
Juesej.
- E, to je živi užas. Sve su pičke debele. I ne daju da ih se kara u
šupak - uletio je Kelj.
- Dobro, nije baš tako... - pokušao je objasniti Pica.
- Stari moj, tvoj je život katastrofa. Nemoj sada muljati. Čista propast.
Sreća da si se vratio. Možda stigneš još nešto učiniti s njim - zaključio
je Kelj i krenuo u auto. - Ajmooo!!! Ustaše i pušači sa mnom, pičkice
kod Frica.
- Ja sjedim naprijed - rekao je Beli i sjeo na prednje sjedište. Za njim
su krenuli Iskusni i Krš.
- Iskač, otkad si ti ustaša? - upitao je Zlaja.
- Ja sam pušač - priznao je Iskusni.
- Fric, čekam te kod Velesajma - dobacio je Kelj Fricu i startao ma-
šinu.
Jura, Darko i Zlaja posložili su se na zadnjem sjedištu Fricove Opel
Corse, pustivši Picu naprijed. Ipak je čovjek došao iz inozemstva.
Kelj je uz cviljenje guma projurio kraj auta, Beli je kroz otvoreni
prozor vikao: - Hrvatska, Hrvatska - a Zlaja mu je zauzvrat pokazao
tri prsta, Darko se smjestio u sredini, izvadio džepni Tetris i posvetio
se igri.
- Vi uvijek ovako? - Pica je upitao Frica koji mu se nekako učinio
najpribraniji.
-Ma, ne. Šunka je donio dedinu rakiju. Neka opaka travarica. Ljeko-
vita. Kad se otrijezne, bit će fini dečki - pojasnio je Fric. Pica je
osjetio kako mu nešto tvrdo dodiruje rame.
Okrenuo se i vidio Juru koji mu je preko ramena spuštao prozirnu
staklenu bocu punu nekakvih trava koje su lelujale u žućkastoj
tekućini.
- Neka beli čovek proba. Naš vrač ima moćna medicina - nudio mu je
Jura bocu.
- Ne mogu sad. Umoran sam od puta - odbio je Pica.
- Kad si stigao smotati bocu? - začudio se Fric.
- Ma, ja to da se ne pokvari - objasnio je Jura i potegao gutljaj.
- Pica, jesi putovao kroz vrijeme? - upitao je Darko.
- Valjda. Ima šest sati vremenske razlike - odgovorio je Pica.
- Ja bi' volio putovati avionom. Nisam nikada letio - naglas je razmi-
šljao Darko.
- Pa, lijepo je. Samo, stjuardese nisu više tako zgodne. Sad svakog
primaju - objasnio je Pica.

Fric je uključio kazić i pustio Pips, Chips&Videoclips. - Dođi vilo,

dođi. .. - razlijegao se autom prepukli Ripperov glas. Pica je gledao
kroz prozor, promatrao nove zgrade, tražio promjene, dokaze o
prolazu vremena. Činilo mu se kao da je jučer otišao, sve je bilo isto,
a opet, kao malo pomaknuto, neprimjetno drukčije, kao u nekoj
paralelnoj dimenziji, paralelna Hrvatska u paralelnom vremenu.
Gledao je svoje prijatelje koje nije vidio deset godina. Izgledali su
nepromijenjeno, na prvi pogled bez milimetra pomaka, nisu ostarjeli
niti dana, a opet...
- E, Fric, mogu ja joint? - prekinuo je Zlaja tišinu.
- Ne. Stari bi mi poludio. Nov je auto. A on osjeti i najmanji smrad.
- Pa trava miriše. Ne smrdi.
- Ne - bio je dosljedan Fric.
- Pičku materinu. Trebao sam ja s ustašama - procijedio je Zlaja.

Triba san ja s ustašama, motalo se po Šiminoj glavi dok je sjedio na

trijemu polurazrušene vikendice, negdje na brežuljcima zapadne
Slavonije. Bilo je tu nekoliko kuća razbacanih po šumskom
proplanku, koje su prijašnji vlasnici vjerojatno sagradili ne bi li
pobjegli od gradske buke i smrada u prirodu i ne sanjajući kako će ih
jedna vojska srušiti, a druga u ruševinama tražiti zaklon.
Kada je zapovjednik HOS-a napokon došao pred hangar, umjesto da
ga otvori kao Ali-babinu pećinu, novopečenim bojovnicima podijeli
oružje i opremu, da ljuti Dalmoši krenu u rat, on je održao govor kako
oružja nema, kako su Tuđman i Šušak oružje za Vukovar usmjerili u
Hercegovinu, kako ih HOS ne može naoružati i kako se moraju vratiti
kući. Sada su im potrebni samo ljudi koji su prošli tenkovsku obuku u
JNA i imaju tenkistički VES. Ostale će vratiti u Zagreb, pa nek' se
žale Tuđmanu. Iz grupe je istupilo desetak ljudi, ostali su počeli
zamoriti, rogoboriti, kako nije u redu od njih praviti budale kad su se
već došli boriti...
Zapovjednik je odbrusio kako nije on kriv što ih je vlast izdala, sjeo u
Cherokee džip i otišao. Tenkiste su odveli negdje iza hangara, a grupa
se šutke ukrcala u autobuse, u tišini, kao da idu na pogreb. Nestalo je
zanosa, nestalo je pjesme. - 'Ben ti kurbu gospu - progovorio je netko
u autobusu. - Ća ćemo sad? Da iden doma iz rata, a rata nišan ni vidi-
ja!?
Autobus nije reagirao. Svatko je bio zaokupljen svojim mislima sve
do Zagreba. Vozač ih je iskrcao ispred Starčevićevog doma kraj
željezničkog kolodvora, gdje se pred ulazom u Stožer HOS-a
kočoperio top, zarobljen u nekoj od osvojenih kasarni, kojeg je čuvalo
nekoliko ljudi u crnim uniformama. Šime ih je gledao, misleći kako je
on trebao biti među njima, kako to jednostavno nije u redu da su svi u
ratu, a on da gleda sa strane.
Nakon svih onih materinih suza, nakon pijanke s ekipom, zaklinjanja
u Hrvatsku, prijateljstvo do groba i Hajduka, sad da se vrati doma?
Kako im izać' na oči?
Šime je odlučio, kad je već tu, malo pogledati taj purgerski Zagreb.
Otišao je do Trga da pogleda tog bana Jelačića, vidi gdje je sada okre-
nuta njegova sablja, uvjeri se kako Zagrepčanke nikako nisu bolje
pičke od Splićanki, da od Splićanki, i cure s Brda su bolje od ovih tu.
Kao pravi turist stao je ispred spomenika Jelačiću banu, a potom ga
ogledao sa svih strana, zadivljen veličinom muda banovog konja. -
Koja li je tek kurčina u tovara? - razmišljao je, ali mu se nije činilo
prikladno sad se penjati na spomenik i detaljnije zagledati. Ti purgeri
su ionako preosjetljivi. A sad su kao i saveznici. Sjećao se kako mu je
ćaća pričao da je spomenik nekada bio okrenut prema Mađarskoj, a
sada je usmjeren prema jugu. Šiminom didi bi se sigurno svidjelo što
sablja pokazuje prema Italiji, samo Šime nije bio baš najsigurniji je li
riječ o Italiji, ili je ta sablja usmjerena prema Hajdukovom stadionu?
S tim purgerima nikada nisi mogao biti siguran. Nije mu bilo
najbistrije zašto lijepo nisu odmah sablju usmjerili prema Srbiji, no
odjednom se negdje iz daljine začula strahovita eksplozija. Na
trenutak je cijeli Trg zastao, Šime se nije stigao ni zapitati koji je to
kurac, kad ga je presjekao prodoran vrisak sirene.
Trg se u trenu pretvorio u kaos. Ljudi su počeli trčati u različitim
pravcima, nestajati u prolazima, bježati, bježati, bježati. Šime je
također htio potrčati, samo nije znao kuda ni zašto. Sirena je tulila i
tulila, a on je stajao, ne znajući ni di da se makne niti od koga da
bježi, dok se nije pretvorio u usamljenu figuru na opustjelom Trgu.
- Ajmo, dečko, nemoj tu stajati. Zar ne vidiš da je zračna uzbuna?
-čuo je glas iza sebe.
- Ća je? - upitao je Šime, okrećući se da vidi vlasnika glasa. Iza njega
je stajao mladić u maskirnoj uniformi, s oznakama ZNG RH koji ga je
primio za ruku i blago povukao u pravcu prolaza Harmica.
- Ma, ća je? Di ću bižat'? - govorio je Šime dok ga je ovaj smireno
držao za ruku i vodio.
- Ne bježimo. Samo se sklanjamo - odgovorio je vojnik i dovukao ga
do prolaza. Šime je stao u natkriveni prolaz i gledao na Trg na kojem
nije bilo ni žive duše. Pogledao je oko sebe i shvatio da je prolaz pun
ljudi koji su stajali, sjedili naslonjeni uza zid, hodali, pušili, okupljali
se oko malih tranzistora koji su se odjednom pojavili iz džepova, sve
u nekakvoj prigušenoj napetosti kojoj Šime nije mogao odgonetnuti
uzrok. Potražio je vojnika koji je stao na izlazu iz prolaza i odsutno
zurio negdje na drugu stranu Trga, smireno pušeći cigaretu.
- E, vojnik... - doviknuo mu je i krenuo prema njemu.
- Trebali smo otići u BP. Tamo u podrumu radi birtija sve vrijeme. To
je najbolje sklonište u gradu - odgovorio je vojnik.
- Ma, od čega da se sklonimo? - pitao je Šime. - Pa di su četnici?
- Na nebu. Avioni. Negdje gore su avioni. Zato je uzbuna. Nešto su
gađali u gradu.
- Banski dvori, napali su Banske dvore - zavikao je netko u prolazu,
prenoseći upravo objavljene vijesti na radiju.
-I toranj na Sljemenu - doviknuo je glas iz druge skupine slušača.
- Neka Franjo malo osjeti što je rat - progovorio je vojnik za sebe.
- A nisi ti naš? - zapitao ga je Šime.
- Čiji? - odgovorio je vojnik protupitanjem.
- Pa naš. 'Rvacki, mislin... Torcida... - probao je objasniti Šime.
-Jesam. Hrvatski jesam... Vojnik ako misliš. Nisam Franjin pas, ako
to misliš - odgovorio je vojnik. - A ti? Ti si Torcida?
- Ja sam Šime. Šime Torcida - odgovorio je Šime.
- Ja sam Gogić. Gogić Zenga - rekao je vojnik i pružio mu ruku.
- E, lipo - zaključio je Šime i stisnuo ruku Gogiću. Gogić je potom
povukao duboki dim i odbacio cigaretu u širokom luku prema
banovom spomeniku. - Torcida, ajmo mi pit'. Neću da mi micani
pokvare izlaz.
- Micani? Ća ti je to?
- Micani? Čedeki, četnici, Srbi, JNA, kreteni, Delije... Ajmo, žedan
sam - odgovorio je Gogić.
- A uzbuna? - začuđeno će Šime.
- Na zadatku smo. Ne možemo čekati kraj uzbune. Rat je. Idemo-
objasnio je Gogić i krenuo. Šime je krenuo za njim, dostižući žustri
vojnički korak kojim je Gogić grabio preko praznog Trga.
- A kakav ti je to zadatak? - upitao je u hodu.
- Moramo se napiti k'o zemlja u roku dva sata.
- Dobra ti je to vojska - zaključio je Šime.
- Najbolja. Hrvatska.
***
Stanka, Marina i Zrinka su stajale ispod sata na Trešnjevačkom placu,
odjevene u crno, držeći u rukama vijence. Šunka je zaustavio Ford,
parkiravši se točno pored pješačkog prelaza.
- Sad brzo - rekao je Ivani, upalio sva četiri žmigavca, izletio iz auta,
signalizirao djevojkama da priđu i otvorio prtljažnik. Djevojke su,
malo nesigurne u cipelama na petu, požurile preko raspuknutog
asfalta, noseći vijence, čije su trake lelujale za njima.
- Trebate parking? - začuo je Šunka glas iza sebe.
- Ne, hvala - odgovorio je i ne okrećući se.
-Tu ne možete parkirati ako ne platite parking - bio je uporan glas.
- Ne, hvala - nastavio je Šunka. - Ne parkiram ovdje. Samo sam stao
na trenutak.
- Ne smijete stajati ovdje ako ne platite parking - ponovio je glas.
Šunka je napokon oslobodio mjesto za vijence u prtljažniku, djevojke
su dotrčale do auta, odložile vijence unutra i hihoćući se utrpale na
zadnje sjedalo. Šunka se okrenuo i pogledao vlasnika glasa. Bio je to
suhonjavi mladić, prištavog lica, u prsluku Zagrebparkinga.
- Evo, idemo, idemo - objasnio mu je Šunka, sjeo u auto i pokrenuo
motor.
- Ne možete krenuti ako niste platili parking - bio je uporan tip.
- Ti nisi normalan - zaključio je Šunka i presjekao preko pješačkog
prijelaza. Ford je izletio na cestu, Šunka je smotao, skrenuo udesno i
već su bili na cesti. Ne okrećući se, podigao je desnu ruku, okrenuo je
prema zadnjem sjedalu i podigao srednji prst, za slučaj ako ga
manijak s parkirališta još vidi. Odjednom je osjetio nešto toplo i
vlažno oko prsta. Instinktivno gaje trznuo natrag i, u povlačenju,
osjetio zube.
- Ajoj - uzviknuo je. Djevojke su se odostraga počele smijati.
- Ka'e Šunka? Nisi za malo akcije? - dobacila mu je Marina koja je
maloprije njegov srednjak spretno strpala u usta.
- Eeejjj..., cure. Idemo na pogreb - uozbiljio se Šunka.
- Ivana, je on uvijek takav? - začudila se Marina.
- Ma, samo se pravi ozbiljan. Ustvari je stidljiv. Prava beba - odgovo-
rila je Ivana.
- Mhhmhh... - rogoborio je Šunka.
- Ah, muškarci. Tako su jadni - zaključila je Marina.
- Nego, je li stigao Pica? - uključila se Stanka.
- Aha. Kelj ga je doveo. Još je sav zdrman. Mislim da ni ne kuži da je
doputovao - rekao je Šunka.
- Na što liči? Jel' se udebljao? - nastavila je Stanka.
- Ka'e? Još gori stara vatra? - zainteresirao se Šunka.
- 'Si ti lud? Samo ga nisam vid'la deset godina. Zanima me na što sada
liči.
- Aha, aha... To ti nekom drugom.
- Daj, Šunka, fakat si glup - odsjekla je Stanka.
- A kaj ste vi bili zajedno? To mi nisi pričala - ubacila se Ivana.
- Ma, davno, još prije rata. K'o klinci. Niš' ozbiljno - objašnjavala je
Stanka.
- Da, zato ga Beli ni danas nemre smisliti - rekao je Šunka i iznenada
smotao volan u desno. Crni BMW je izjurio iz pokrajnje ulice na
milimetar izbjegavši Ford. - Jebem ti mater glupu!!!! Idijot!!!! To si
doma radi mami. Ste vid'le koji kreten? Isuse!!!
- Lakše, Šunka. Daj da stignemo živi - rekla je Ivana. - Nije naš
pogreb.
- Buhuhuuuu... - začuo se jecaj sa zadnjeg sjedala. Zrinka koja je do
tada sjedila u tišini, počela je grčevito plakati.
- Zrinka, kaj je sad? Zrinka nemoj plakati. Zrinkice... - djevojke su se
sjatile oko rasplakane prijateljice. Zrinki su svejedno nastavile suze
curiti niz lice, dok su se Stanka i Marina trudile utješiti je, nagurujući
se na zadnjem sjedalu. Ivana se okrenula i preko naslona dodavala
maramice.
- E, pazite malo. Još će netko ispasti iz auta. Bolje je pustite na miru -
probao je Šunka utjecati na situaciju.
- Daj šuti i vozi - odbrusila je Ivana. - Glupi muškarci. Ništa ne razu-
mijete.
- Voljela sam ga - kroz suze je cvilila Zrinka.
***
Šime je ponovo krenuo rastavljati pušku. Treći put danas. Automatska
puška AP M-70 AB 2, sa sklopivim metalnim kundakom, noćnim
nišanom i tromblonskim nastavkom. Izvadiš okvir s municijom,
repetiraš zatvarač da provjeriš je li zaostao metak u cijevi, skineš
poklopac, izvu-češ zatvarač s federom i udarnom iglom i okreneš
cijev prema sebi da vidiš postoje li znakovi hrđanja u cijevi. Onda
špagica, stavi na proširenje u njoj krpicu, na krpicu malo rastvornog
deterdženta za namjensko čišćenje, provuci špagicu kroz cijev i vuci
gore-dolje dok ne uglancaš cijev. Onda izvadi špagicu, stavi drugu
čistu krpicu, nju provuci kroz cijev da obrišeš DRNČ, zatim malo ulja
za podmazivanje kojim ćeš zaštititi dobro obavljen posao čišćenja
cijevi i apovka je spremna za uporabu. Potom premazi uljem druge
osjetljive metalne dijelove i ostrugaj prve znakove hrđe koji su se
pojavili. Nevjerojatno je kako su puške sklone hrđanju. Čim skreneš
pogled s nje, ona zahrđa. Kad detaljno pregledaš pušku, vrati natrag
zatvarač s udarnom iglom, stavi poklopac preko svega i povuci
okidač. Puška će opaliti na prazno i to je to.
Koja dosada. Proći će rat, a neće ispaliti ni metka. Možda bi zbilja
bilo bolje s ustašama. Opet, oni ga ionako nisu htjeli, a Gogić ga je,
kad mu je Šime uz hektolitar pive ispričao svoju tužnu priču, odveo u
brigadu gdje su ga primili raširenih ruku, dali mu uniformu, naoružali
i, nije se stigao pravo ni otrijezniti, poslali na frontu.
Gogić, da... Mrcina je hrkala na razvaljenoj fotelji koju su iznijeli na
trijem. Blago njemu. Taj je mogao spavati. Šime je postajao nervozan.
Na terenu su bili već peti dan, na njegovom prvom terenu, a nikakve
akcije na vidiku. Ni granata da padne. Idila, jesen, ptice još cvrkuću,
oko njih šume, a fronta miruje. - Baš kad san doša - mislio je Šime.
- Nikad rata neću vidit'.
Uzeo je praznu konzervu mesnog nareska i bacio Gogiću u glavu.
- Ustaj purger, jeba te led. - Ništa. Gogić se samo promeškoljio i okre-
nuo na bok. Odjednom je brujanje iz daljine prekinulo jutarnju idilu.
Zvuk je dolazio iz šume, negdje iza zavoja. Šime je pogledom
pretraživao okolnu šumu, tražeći gdje bi zvuk mogao izbiti na čistinu.
- Što je to? - čuo je pitanje iza sebe. Okrenuo se i vidio Gogića kako
stoji iza njega s puškom u ruci.
- Nešto ide.
- Čujem. Je li netko gore na straži?
Iz kuća su počeli izlaziti vojnici, privučeni bukom. Na vrh proplanka
je izbila zelena Lada Niva oblijepljena amblemima brigade po vratima
i haubi, te se brundajući spustila prema kućama. Pripadala je
zapovjedniku satnije, Papiću. Terenac se zaustavio pred kućom i iz
njega je izašao Papić. Vojnici su se okupili oko njega.
- Di si Pape? - netko je viknuo.
- Evo me, mladići - odgovorio je zapovjednik.
- Ka'e Pape!? Burno više u akciju? Si zaboravil na nas? Usmrdili
burno se ovdje, kak' na gmajni - upitao je Dragonožac.
- Tko bi vas mogao zaboraviti? Dobili smo posao - odgovorio je Papić
i krenuo u kuću. - Neka dođu zapovjednici vodova, a vi se spremite za
pokret. Idemo u čišćenje - vojska je, čuvši obećanje akcije, pohrlila
prema kućama, svaki svojoj opremi, dok su zapovjednici vodova pošli
za Papićem da prime instrukcije.
- Nemoj se previše natovariti - rekao je Gogić Šimi dok su se pakirali.
-Municija, par konzervi, napuni čuturu svježom vodom... i uzmi suhe
čarape. Izgleda da ćemo puno hodati...
-E, znan. Bija san u JNA. Nišan gušter-odgovorio je Šime, pakirajući
stvari.
- Oprosti, džomba - uzvratio je Gogić i nastavio pakirati svoj borbeni
ranac. Šime je malo gledao uokolo, pa je, za svaki slučaj, natrpao još
municije u ranac. Nikad ne možeš znati kada će zatrebati. Gledao je
konzerve. Nije bilo mjesta za municiju i njih. Šime je računao da će se
vratiti do večeri. Dovoljan mu je jedan mesni narezak. Jebeš
konzerve, metaka uvijek treba.
Desetak minuta kasnije, Sipa se vratio s koordinacije i postrojio vod.
- Idemo u čišćenje - objasnio je dečkima. - Ispred nas je nekoliko sela.
Baš su između nas i čedeka. Izgleda da je u njima zaostalo civila.
- Jesu naši? - upitao je Lima.
- Srbi uglavnom. Izviđači kažu da nema vojske. Naše je da prođemo i
pregledamo teren. Trebamo pretražiti kuće da vidimo ima li oružja i to
pokupimo.
- A što ćemo sa Srbima? - upitao je Jaks.
- Nosi ih kući, ako ti se sviđaju. Mi tražimo oružje.
- A ako zapucaju? - nastavio je Jaks.
- Pucaj i ti - odgovorio je Sipa. - Ajde, spremajte se, pokret.
- A di su kamioni? - ubacio se Dragonožac.
- Poslao je Franjo Čirokija po tebe. Čeka te iza brda. Idemo - odgo-
vorio je Sipa i krenuo. Vod se svrstao u kolonu po jedan i pošao za
njim. Gogićevo odjeljenje se spontano grupiralo. Vidra na čelu, potom
Jaks, Šime, Dragonožac kao snajperist, Slavek s radiostanicom, Andro
s puškomitraljezom, Lima pun municije za PM i Gogić na začelju.
***
Fric je parkirao Corsu uz ogradu groblja. Kelj je vozio za njim i
ubacio svog Suzukija u prazno mjesto među parkiranim
automobilima, desetak metara dalje. Dečki su počeli izlaziti iz auta,
okupljajući se na cesti.
- Kaj sad? - upitao je Darko.
- Sad pogreb - odgovorio je Beli.
- A di smo mi? - zapitao je Jura.
- Markovo polje. To ti je novo groblje - rekao je Iskusni.
- Ajmo mi na joint - predložio je Zlaja koji je još od Zagreba valjao
po rukama svoj savršeno smotani joint, osvrćući se ne bi li locirao po-
godno mjesto za pušenje.
- Ma, tu ga zapali. Tko će te gledati? - savjetovao mu je Krš koji se
trudio izgledati što opasnije u svojoj staroj, crnoj uniformi HOS-a.
- Narkomani - procijedio je Darko, maknuo se u stranu i nastavio
igrati Tetris. Zlaja je zapalio joint, povukao par dimova i dodao dalje
Juri. On je povukao dim i predao dalje, a dečki su spontano stvorili
krug.
- Uuuh, žeže ovo - zaključio je Jura i povukao gutljaj rakije. - Zlaja,
kaj si ovo doma sadio?
- Kupio sam od klinaca u kvartu. Kažu da je uvozna. Albanska.
- To je vid'lo Albaniju isto k'o ja Kaliforniju. Ova je hercegovačka.
Ziher. Špricana - rekao je Beli i počeo uvlačiti duboke dimove.
- Eeejjj, buraz... ostavi malo i za prijatelje - opomenuo ga je Krš koji
je bio sljedeći na redu. Beli je uvukao još dva duboka dima i napokon
predao joint Kršu.
- Khkhhh... - počeo je kašljati Beli. - To ja uvlačim da bi' vas sačuvao
od otrova. Khhh... Žrtvujem se, a vi tako. Khhhh... Jebote, žeže.
- Mamu si doma žrtvuj - odvratio mu je Krš i nastavio pušiti. Onda je
dodao Iskusnom, a on je proslijedio joint do Frica koji je povukao par
dimova i ponudio Picu. Ovaj je niječno odmahnuo glavom, pokazu-
jući da ne želi duvati.
- Ti nećeš? - pitao je Fric za svaki slučaj.
- Ne. Jet-lag. Srušio bi' se da bilo što sada uzmem. Ja sam ti vremen-
ski još u Americi. A i ne pušim.
- Ne duvaš? Ka... ka... kako to? - iznenadio se Iskusni.
- Ne. Ne pušim duhan. Prestao sam. U Americi si k'o Toižan ako
pušiš. Gori si od junkyja.
- Nije to loše. I ja mislim prestati - rekao je Fric.
-Ja bum, ka... ka... kad umrem, dig'o se iz groba i zatražio još jednu
piju... piju...
- Pljugu, Iskač! - pomogao mu je Zlaja. - Kaj si sad našao mučat'?
- To... to... to mi je od ži... ži...
- To mu je od žiže - nadovezao se Fric objašnjavajući Pici. - Iskač kad
se naduva počne mučat'. Tako znamo da je dobra žiža.
- Ej, dečki... Imamo još pola sata do pogreba - uključio se Darko. -
Došli smo prerano.
- Eno, tamo ima birtija - pokazao je Jura prema montažnoj baraci uz
cestu s velikom terasom prepunom praznih stolova prekrivenih kari-
ranim stolnjacima i raznobojnih plastičnih stolaca i povukao
posljednji gutljaj Blažinine loze za posebne prilike. - Taman na
vrijeme. Ovo je prazno.
- To je znak - zaključio je Beli i krenuo prema birtiji praćen ostatkom
ekipe.

***
- Je li ti sad bolje? - bio je uporan Šunka.
- Daj je pusti još malo - odgovorila je Marina umjesto Zrinke.
- Zrinka, tebe pitam - pokušao je Šunka izvući odgovor iz Zrinke koja
je utonula u tišinu i gledala u stol gdje je stajala hrpa praznih čašica,
netom prije punih gorkog pelinkovca.
- Zrinka, budemo još jednu, pa idemo. Može? - predložila je Ivana.
- Ahaaa. Još jednu - složila se Zrinka.
- Jesi ti luda? Vidiš da je već gotova - zaprepastio se Šunka nad
svojom ženom.
- Daj, Željko, dosadan si. Idi van i upali auto. Uopće ne razumiješ
žene. Biti će sve u redu.
- Ivana!?!
- Idi upali auto. Mi odmah dolazimo. Ovo je ženski posao - zapovije-
dila mu je Ivana. - Brzo. Mi smo vani za tren. Ajde... Idi... Šu... šu...
Šunka je revoltirano odgurnuo stolac, ispio do kraja svoja tri deci mi-
neralne, proklinjući trenutak kada se dao nagovoriti od Ivane da napo-
kon krene na dijetu, i odmarširao napolje. Sjeo je u auto, pustio Majke
na kaziću, zapalio cigaretu i počeo bijesno bubnjati prstima po volanu.
Ja sam momak iz proklete kuće... - pjevao je Bare svoju bol.
- Bare, jesi džanki, al znaš ubost' - procijedio je Šunka. Lud i nervo-
zan, glup i otrovan... - nastavljao je Bare. Sat u autu je pokazivao
14:32. Ni pola sata do početka pogreba, a oni su zapeli u ovoj birtiji
usred Se-sveta. I još treba doći do tog Markovog polja, a Šunka nije
imao pojma kako se izvući iz Sesveta. Ljudi se počinju vraćati s posla
i, kakve su sreće, još će upasti u gužvu. Umjesto u tri, ako dođu do
četiri biti će super. A ove krave... I još će mu poslije Ivana sigurno
cijelu noć tupiti kako je sirovina i kako nema pojma o ženskim
osjećajima. Razumijevanje, ženama je bitno da ih razumiješ, znala mu
je ona objašnjavati. Bilo bi bolje da ih je razumio šamarom po
zubima, no došla su nova vremena, dvadeset i prvo stoljeće, nek' se
nosi u kurac krasni.
Selo je bilo pusto. Kao da su došli vanzemaljci i pokupili sve živo.
-Sigurno nekom vučnom antigravitacijskom zrakom - pomisli Gogić.
Po kućama ni žive duše, u štalama nema stoke, bez kokoši po
dvorištu. Nigdje nikoga. Samo sablasna tišina. Kuće su bile uredno
zaključane, dvorišta čista, kao da su seljaci negdje otišli, možda prije
deset minuta, možda prije deset dana. Ušli su u selo razvijeni u
strijelce, prikradajući se od kuće do kuće, provjeravajući jesu li sve
prazne i napuštene. Prošli su cijelo selo, zaselak od kojih tridesetak
kuća, a onda su se vratili u sredinu, gdje je bilo nešto stoje nalikovalo
na trg, s malom pravoslavnom crkvom. Zastali su kraj kuće koja je
izgledala najbogatija u selu. Prvo su se dvoumili ulaziti ili ne, u strahu
od miniranih vrata, a zatim je Jaks riješio problem, popevši se preko
oluka na prvi kat. Razbio je prozor, uvukao se unutra i spustio u
prizemlje.
- Valjda im je netko javio - rekao je Slavek.
- Bolje to nego da ih mi moramo tjerati - iznio je Andro svoje mišlje-
nje.
- Čisto je - viknuo je Jaks iznutra. - Možete razbiti vrata. - Andro je
podigao PM i kundakom udario po bravi, izvalivši je iz stoka.
- Jesi Konan - komentirao je Lima snagu svog velikog prijatelja.
- Nema raštrkavanja. Treba pregledati kuće i idemo dalje - zapovije-
dio je Gogić. - Trebamo se naći sa Sipom i ostatkom voda, a imamo
još pet kilometara i jedno selo.
- Ča? Još jedno selo? - začudio se Šime. - Pa cili dan pičimo po
zvizdanu. Ni marendu nišan izija.
- Ajde Šime, nema još puno. Dragonožac, idi na zvonik, vidi ima li
što u okolini... Slavek, imaš vezu?
- Tražim, tražim... - odgovorio je Slavek, kopajući po frekvencijama. -
Brda mi smetaju.
- Idi na zvonik s Dragonošcom. Tamo je više. Javi Sipi da smo prošli
Brezu jedan i idemo prema Brezi dva. Evo, dečki, odmor dok ne
uspostavimo vezu.
- Lipi moj, pametni. Biće čovik od tebe - obradovao se Šime, skinuo
borbeni ranac i naslonio se na drvo posađeno pred kućom. Andro se
pridružio, odložio PM i naslonio se na kućni zid. Dragonožac je
pokupio snajper i krenuo prema zvoniku. Slavek je natovario
radiostanicu na leđa i pošao za njim. Jaks je ponovo krenuo u
unutrašnjost.
- Kuda ti ideš? - zapitao ga je Gogić. Jaks je otišao bez odgovora.
- Traži zlato - objasnio je Vidra. - Glupan.
- A što? - začudio se Šime.
- Kad su kuće ovako uredno ostavljene i zaključane, znači da su
domaćini pokupili sa sobom sve što vrijedi. Zlato možeš naći ako
iznenada uletimo, kad seljani pobjegnu u panici, pa ne stignu ništa
ponijeti - pojasnio je Vidra. - Ovi su se itekako spremili. Kokoši su
ponijeli, a zlato da su ostavili... Mo'š si mislit'.
- E, Vidra, nije zlato sve što sija - začuo se Jaksov glas s vrata. U
rukama je nosio dvije boce viskija, Johnnie Walker. - Zaboravili
četnici.
- O, Josip Šetač - obradovao se Andro, vadeći konzervu iz ranca.
-Taman uz marendu.
Gogić je pogledao dečke koji su posjedali po dvorištu. Odlučio je
prvo pregledati kuću, da vidi postoji li zadnji izlaz. U prizemlju je bio
veliki dnevni boravak, opremljen udobnim foteljama zastarjelog
dizajna, kupljenim sedamdesetih, vjerojatno povoljnim kreditom.
Regal od smeđeg furnira s obaveznim žutim, mutnim staklom u boji.
Uvijek se čudio seljacima kako su težili takvim kičastim detaljima.
Sve je ostavljeno kao da su vlasnici otišli na godišnji odmor. Sklad su
remetile izvučene ladice regala kojima je bila ispremetana sadržina.
Jaks je bio brz. Gogić se još jednom okrenuo po sobi, pogledao stari
crno-bijeli televizor El Niš, ogromnog ekrana, kakav je imala i
njegova teta u Zagorju i koji nikada nije htjela zamijeniti za color
televizor. U trenu je osjetio kako ga ta soba počinje gušiti. Polumrak,
stari regali, televizor El Niš... Izašao je napolje na trijem, udahnuo
punim plućima, i sišao niz stepenice prema grupi. Skinuo svoj borbeni
ranac, razmotao šatorsko krilo i sjeo na njega.
- Vidi ti gospodičića - komentirao je Jaks.
- Ja sam gradsko dijete. Fina guza. Bolje prošetaj tog Šetača do mene,
možda ti dam da sjedneš na krilo. - Jaks je prišao, otvorio bocu,
potegao veliki gutljaj i dodao Gogiću. On je cugnuo i dodao dalje.
- Nemojte pretjerivati. Imamo još za hodati - upozorio ih je Vidra.
- Bez brige. Nismo od jučer - rekao je Andro prihvativši bocu.
***
- E, počelo je - viknuo je Darko uletjevši u birtiju.
- Ma, di? - začudio se Iskusni.
- Tu su, kapelica je iza ugla - odgovorio je Darko i ponovo izjurio
napolje. Dečki su počeli ustajati sa stolaca, na brzinu ispijajući zadnje
gutljaje i prazneći čaše. Vidjevši njihove manevre, konobarica se
približila stolu i rekla kako je zadnja tura ostala neplaćena. Dečki su
na brzinu počeli vaditi novčanice po pet, deset, dvadeset kuna i bacati
na stol.
- Koliki je ceh? - upitao je Fric. Kad je saznao, začudio se kad su to
sve stigli popiti i nadoplatio ostatak iz svog džepa.
- Jebi ga, ekipa... - zaključio je i pošao van. Već su svi izjurili osim
Pice koji ga je ostao čekati.
- Što je s tobom? Što nisi s ekipom? - začudio se.
- Čekam te. Još se slabo snalazim - odgovorio mu je Pica.
- Još te drma putna groznica?
- Ne baš. Samo, nisam se s dečkima vidio godinama.
- Navići ćeš se. Ajmo, idemo. Nema smisla kasniti kad smo već došli
prvi - zaključio je Fric i krenuo napolje. Pica je polako pošao za njim.
U glavi mu se rojio košmar. Možda je prošlo dvadeset sati otkako je
sjeo u taksi koji gaje dovezao do John Fitzgerald Kennedy aerodroma,
a sada izlazi iz montažne birtije, opremljene pohabanim plastičnim
stolcima, na nekom poluseoskom groblju na obodu Zagreba.
Zbunjivala su ga lica nekadašnjih prijatelja, iskrivljena od alkohola i
vrućine. Smrt kao prilika za nov početak, ljudi opsjednuti ratom, oruž-
jem, pušači, je li zbilja bilo potrebno da dođe, da ih vidi u što su se
preokrenuli, ili su trebala ostati samo draga sjećanja na neki drugi,
prijašnji život.
- Ajde, Pica. Pruži korak - doviknuo mu je Fric koji je već prešao
cestu i čekao ga na ulasku u groblje.
- Evo, evo. I'm coming-odvratio mu je, spontano prelazeći na engleski
dok je prelazio grobnu cestu, ulazeći u novo groblje na kojem su i
čempresi bili tek mali grmići koji obećavaju da će jednog dana narasti
i pružati onaj grobljanski mir. Kako drukčije od američkog groblja,
gdje su se nizali redovi ravnih ploča zabijenih u zemlju, samo s
imenom, datumom rođenja i smrti pokojnika.
- Eeeeeejjj!!!! Čekajte na mene - netko je doviknuo s druge strane
ceste. Pica se okrenuo i ugledao Krša kako teturajući izlazi iz birtije i
prilazi cesti.
- Paziii!!! - viknuo je Pica, ugledavši auto kako dolazi Kršu iza leđa.
Krš je zastao na rubu ceste, izgledajući kao da ni ne primjećuje da mu
u susret dolazi auto, onda je sačekao da auto prođe i mirno prešao
preko ceste kao da se uopće i nije zaustavljao.
- Nemaš se kaj brinuti, Pica, stari moj - rekao mu je Krš kad ga je
sustigao kod grobova. - Stvari su potpuno pod kontrolom. Samo puca,
ludilo, stari moj. Lu-di-lo.
Pica se zagledao u Krša, a potom je nastavio za njim. Povorka je već
došla do groba i stala, okružujući raku sa svih strana, dok su grobari
podizali lijes s namjerom da ga odnesu do nje. Sprovod je bio prilično
velik, svećenik, obitelj, Pica je prepoznao Gogićevu mamu, ekipa u
ma-skirnim uniformama, skoro cijeli kvart, dečki, cure. Pogledom je
okružio po masi i gomili poznatih lica, izgledalo mu je kao da se
nalazi na proslavi godišnjice mature, kao da se skupilo pola škole.
Pica je, gledajući lica, kroz nakupinu godina prepoznavao na njima
ona nekadašnja, dječja lica. Kroz ogrubjelu kožu, odrasle crte, pokoju
sijedu, kilograme, narasla ženska dupeta, prepoznavao je
nepromjenjive osnovice, na koje je život dodao svoje biljege.
***
- I sad ja moram voziti k'o kreten zbog vas, pijanih baba.
- Daj čkomi - odgovorila je Ivana. - Imamo još vremena.
- Ma, deset do tri je. A mi još nismo prošli ni Sesvete.
- To ti je tu, odmah, iza ugla... Nemoj se ti niš brinuti. Samo vozi.
Šunka je motao krivudavom cestom, dodajući gas, oduzimajući gas,
mijenjajući brzine. To je uvijek problem s cestama kojima rijetko
ideš. Nemreš od prve procijeniti i upamtiti kada treba šaltati, kada
ubrzati, a kada usporiti. Šunka je mrzio te regionalne ceste, kao, pravi
putevi za aute, a non-stop prolaziš kroz nekakva sela, naselja, svako
malo mogu izletjeti klinci na cestu ili se usred zavoja pojavi autobus,
kao kad sunce iskoči izvode izlazeći na ekvatoru. Hop, i evo me. No,
umjesto ljepote, grane pred tobom autobus nekog lokalnog
prijevoznika, Nešto-trans, kao da su sve lokalne autobusne firme bile
u transu. A unutra vozač mota li ga mota volan u kome nema ni "h"
od hidraulike. A ti dolaziš u drugoj traci i čini ti se kako pored busa
nije ostalo ni "c" od ceste. Šunki je izgledalo kao da mu je suđeno
susretanje s autobusima isključivo u zavojima.
Zrinka je i dalje jecala, sada je Ivana sjela pored nje s jedne, a Marina
s druge strane. Stanka je s prednjeg sjedala dodavala rupčiće, dok se
Šunka koncentrirao na cestu. Puno pijeeeeeeemm, dok ležim u sobi
saaaaaaamWW - pjevao je Bare svoj bluz.
- E, Imal ti nekaj veselije!?! - upitala ga je Stanka.
- Pa Idemo na pogreb. Ne? - odgovorio Je šunka.
- Ne bi ni Gogić volio da ga tako ispraćamo. Bolje uključi radio. Di se
gasi? - rekla je Stanka i počela pritiskati gumbe na radiju.
- Ne, nemoj. Čekaj!!! - užurbao se Šunka. - Imam Balaševića ako baš
hoćeš.
- Ma daj radio - bila je uporna Stanka.
- Evo groblja - uzviknula je Marina. Iza zavoja se, zbilja, umjesto
autobusa pojavilo groblje.
Šunka je uspio ugasiti kazić, pa su do kraja puta stigli u tišini. Zrinka
je prestala jecati i počela pušiti joint koji joj je dodala Marina. Šunka
je uparkiravao, kad je u retrovizoru vidio Ivanu kako preuzima joint i
uvlači dim.
- Otkad ti duvaš? - upitao ju je, zaustavljajući naglo auto tako da su se
svi trznuli.
- Lakše malo - prigovorila je Zrinka, pomalo boljeg raspoloženja zbog
jointa.
- Otkad sam tebe upoznala - objasnila je Ivana. - Daj nas već jednom
uparkiraj.
Šunka je odlučio prešutjeti primjedbu. Biti muškarac ponekad znači i
prešutjeti, ponavljao je u sebi dio koji je zapamtio iz neke knjige o
muško-ženskim odnosima što mu je još davno prepričavao Fric.
Odlučio je biti malo uvrijeđen, pa je šutke parkirao, ugasio motor i
izašao iz auta.
- Stigli smo - izlazeći je obznanio. Djevojke su, smijući se, izašle na
sva vrata i onda su se pokušale uozbiljiti, dotjerati frizure i popraviti
šminku. Kada su napokon bile zadovoljne, krenule su za Šunkom koji
je već došao do ulaza u groblje. Sačekao ih je, pa su nastavili zajedno
unutra, kad se Marina dosjetila. - Ti bokca, zaboravili smo vijence.
***
Cesta je bila seoska, uska, kao namjerno pravljena da se može mi-
moići jedan i pol auto, izdignuta na poravnatoj zemlji. Spustili su se
na nju preko čistine, niz padinu brežuljka obraslog nepokošenom
travom. Selo je bilo tiho, pet-šest kuća bez znakova života. Razvili su
se u strijelce. Andro na boku s Limom, Vidra i Slavek u sredini, na
drugom krilu Dragonožac. Između njih su se razmjestili Gogić, Jaks i
Šime. Išli su od dvorišta do dvorišta, naslaganih u priličnom neredu
uz cestu.
- TsSfljuuu - odjeknuo je metak I srušio Vidru. Dečki su se za njim
pobacali po cesti i uz dvorišnu ogradu. Tišina. Kako je tko zalegao,
više se nije micao. Onda se pokrenuo Andro s puškomitraljezom.
Otkotrljao se prema uglu obližnje kuće tražeći pogodan položaj za
garonju. Gogić je počeo pucati po kući iz koje je opalila puška. Jaks i
Šime su mu se pridružili, a potom i ostali. Na kuću se slio dugi,
neprekinuti rafal metaka.
- Slavek, jebote!!!! Izvuci Vidru. Vuci ga!!! - vikao je Gogić kroz
buku. Slavek kao da ga je čuo, prestao je pucati, okrenuo se i dopuzao
do Vidre. Pridigao se, primio Vidru pod pazuhe i počeo ga izvlačiti.
Dečki su nastavili s paljbom dok Slavek nije bio na sigurnom.
Odjednom, Jaks je počeo davati signale da prestanu pucati. Jedan po
jedan su prestajali i na dvorište se ponovo spustila tišina. Jaks se
pridigao i dotrčao do kuće. Dovukao se pod prozor, uzeo bombu,
izvukao osigurač i ubacio je kroz prozor već razbijen od metaka. Žlica
je odletjela u stranu, a bomba kroz prozor. Par sekundi kasnije, iznutra
je odjeknula zaglušna eksplozija. Gogić je ustao i potrčao do vrata,
ispalio par metaka u bravu i odvalio vrata. Šime je krenuo za njim, s
bokova su ih pokrivali Dragonožac, Andro i Lima. Gogić i Jaks su
uletjeli u kuću i krenuli pretraživati od sobe do sobe. Šime je ostao na
vratima, dečki na krilima, dok se Slavek trudio dati ranjenom Vidri
prvu pomoć.
Gogić je otvorio jedna od vrata na prvom katu i unutra, u sobi, ugle-
dao papovku naslonjenu na prozor, poluautomatsku pušku, M-56 - 62,
kakvu je nekada dužio u JNA. Brzo se okrenuo po praznoj sobi.
Došao je do puške, primio je i pomirisao cijev. Još je mirisalo na
barut. Prebacio je pušku preko ramena i krenuo pogledati u ormare
kad je odozdo čuo Jaksov vrisak. - Izlazite!!!! Napolje!!!! Van!!!! -
vikao je. Gogić je čvršće primio papovku i pojurio u prizemlje, taman
da vidi sjene koje je Jaks izvodio napolje iz polumraka kuće. Gogić je
pojurio van i napolju vidio starca i staricu kako stoje okruženi
vojnicima s podignutim rukama.
- Našao sam pušku - doviknuo je. - Još se osjeća barut.
- Nisi pucao? A? - viknuo je Jaks i kundakom udario starca koji je od
udarca pao na zemlju.
- Ne, nemojte!!!! - zavikala je starica.
- Šta nemojte?!?! - popizdio je Jaks, podigao pušku i opalio. Metak se
sjurio starcu u prsa, starac se srušio na zemlju i nakon nekoliko kr-
kljaja utihnuo. U trenu su svi zastali. Onda se i starica srušila na
zemlju, zagrlila svog, sada već pokojnog, muža i počela naricati.
Andro je to gledao nekoliko trenutaka, a onda došao do nje, primio je
za rame i povukao.
- Ajde, baba. Dosta je. Idemo. - Baka se okrenula, s mržnjom u očima
i počela vikati na njih.
- Gadovi, govna jedna ustaška, ubojice, dabogda vas pržilo u paklu,
sjeme vam se zatrlo, ubojice, ubojice...!!!!! - izlazila je bujica riječi iz
nje. Dečki su šutjeli, gledali u stranu, uokolo.
- Koji sad kurac? - prvi je progovorio Šime. Nitko mu nije odgovorio.
Baba je vrištala, jecala, kukala, nije se dala od mrtvog tijela. -
Nikola!!!! Nikola!!!! - vrištala je.
- Dajte je negdje strpajte - predložio je Slavek. - Nemrem to slušati.
- Ima tamo u štali nekakav sanduk. Možemo tamo... - rekao je Lima.
- Di? - upitao je Andro.
- Tamo dolje - pokazao je Lima prstom iza kuće.
- Ajde, pomozite mi - rekao je Andro i došao do babe. Primio ju je
pod pazuhe i povukao.
Baba se opirala, ali Andro je bio jači. Slavek i Dragonožac su prisko-
čili u pomoć i primili je za noge. Odnijeli su je do štale, dok je ona
vrištala i psovala im ustašku mater, a Lima trčkarao za njima. Došli su
do velikog sanduka, Lima je smaknuo poklopac s njega, a dečki su na
horuk ubacili babu u sanduk i namaknuli teški drveni poklopac. Iz
sanduka, starica je nastavila s kletvama, ali sada barem tiše.
- Što sad? - upitao je Dragonožac. - Šta ćemo s babom?
- Pojma nemam - odvratio je Andro.
- Di je bakutaner? - upitao je Jaks koji je ulazio u štalu, praćen
Gogićem i Šimom. Andro mu je pokazao sanduk.
- Dobro ste je smjestili - komentirao je Gogić. - Samo, kaj s njom?
- Ne možemo je vući sa sobom - rekao je Jaks.
- A što bi ti? Da je pustimo? - pitao je Slavek.
- Ne znam. Pričat će. Najbolje bi bilo da joj zatvorimo usta.
- Da, kao što si ih zatvorio i starom - rekao je Gogić.
- Pucao je na nas. Ranio je Vidru.
- Otkud znaš?
- Šta me jebeš? Ti si našao pušku.
- To ništa ne znači.
- Kako ništa? Koji ti je kurac? Gospodičić.
- Sad si me našao jebati. Nisam ubojica.
- A koji si kurac? Rat je.
- E, momci!!! Mir - uključio se Andro. - Nemojte se sad svađati zbog
jedne babe. Nema problema. Svi ćemo je.
- Šta ćemo je? - začudio se Gogić. - Neću valjda babu jebat'?
- Nećeš. Je li baba u sanduku? Staćemo oko sanduka i svi ćemo
pucati. Ne možemo je nositi sa sobom. Trebamo nositi Vidru.
Trebamo stići do sela i sastati se sa Sipom. Šta sad? Baba više-manje.
Moramo krenuti.
- Baš tako? - zapitao je Gogić u čudu, gledajući velikog Andru koji je
inače uvijek stajao po strani.
- Baš tako - odgovorio je Andro.
***
Povorka je za lijesom došla do groba. Na početku kolica s lijesom,
onda svećenik, obitelj, zatim prijatelji, poznanici, slučajni prolaznici,
ako je moglo biti slučajnih prolaznika na tom zabačenom polju.
Zemlja je bila iskopana i nabacana kraj groba. Grobari su dovezli
kolica do groba, podigli lijes i, grifom stručnjaka, prenijeli ga do rake.
Položili su ga na daske, a zatim su ga njih četvorica podigli, dok je
peti majstor izvlačio daske ispod njega. Potom su ujednačenim
pokretima spustili lijes u raku, izvukli konope i stali na stranu,
prepustivši pozornicu svećeniku.
- Zdravo, Marijo - počeo je on. - Milosti puna - odgovorili su vjernici.
Pica je stajao po strani, začuđen kako se usnice većine okupljenih
miču u ponavljanju teksta. Tekst je zaboravio odavno, već od prvog
razreda osnovne, kada su starci odlučili kako ga baka više ne bi
trebala voditi u crkvu, ipak su oni bili članovi Partije. Otad su njegovo
duhovno usavršavanje preuzeli svjetovni učitelji i pionirska
organizacija.
Molitva je brzo završila, Pica nije stigao upamtiti ni riječi, kad je sve-
ćenik nastavio:
- Okupili smo se ovdje da ispratimo Božje dijete Gordana na njego-
vom putu u bolji svijet. Težak je bio njegov život, tragična je bila
njegova smrt, ostaje nam nada za odlazak u drugi, bolji svijet, u Božje
okrilje... - svećenik je mehanički govorio svoju litaniju, dok su
okupljeni stajali i uglavnom gledali u zemlju. - Gordan je bio hrvatski
bojovnik, kao mnogi, bio je spreman dati svoj život za našu zemlju.
Hrabro se borio i bio je junak, pravi primjer ratnika, na čast svojoj
obitelji i zemlji. No, kao i mnogi ratnici, poslije rata nije mogao naći
spokoj...
- Jesi skužio kako ova kolica liče na dječja? - začuo je Pica Fricov
glas.
- Molim? - začudio se on i pogledao na stranu.
- Stvarno. Pogledaj bolje. Takve kotače su imala i moja dječja kolica.
To je baš super.
- Što to? - Pica je bio zbunjen.
- Život počneš u kolicima, a tako ga i završiš. Ima neke simbolike u
tome. K'o spot od Zločeste djece kad bacaju kolica niz štenge ispred
Mimare. Sjećaš se? Serbus, Zagreb moj
- Ne sjećam se što sam jučer jeo. Baš gledam ljude. Ima dosta po-
znatih.
- Znaš ih sve. Iz kvarta su. Iz škole.
- A tko je ona mala u crnom?
- Koja? Pica, jebote, sve su u crnini.
- Ona mala, bucmasta, s kapicom na glavi.
- Koja sad?
- Ona što nas gleda, tamo, lijevo...
- Di? Koja? - nije mogao shvatiti Fric.
- Ma, ona tamo... - odgovorio je Pica i pokazao u pravcu grupice
djevojaka.
- Di? Jel' tamo kraj Pavela?
- Koga?
- Romića. Jebote, zar si zaboravio Pavla Romića?
- Onaj visoki? Smeđi? U odijelu?
- Da, da. Naš Pavel. Legenda.
- E, pa ona mala lijevo od njega - rekao je Pica i ponovo pogledao
djevojku.
- Desno je Đurđa. To ti je Romićeva pička. Uuuuuuuuh, Đurđa - uz-
dahnuo je Fric pogledom prelazeći elegantnu, vitku i visoku plavušu u
crnom kostimu za pogrebe, sa suknjom iznad koljena, dovoljno
otkriveno da bude napaljujuće, a taman pokriveno da bude dostojno
pogreba. Prekrasna, duga kosa boje meda padala joj je po ramenima, a
u kombinaciji s Matrix sunčanim naočalama, izgledala je kao živa
cyber inkarnacija svih muških snova.
- Ma ne ona - rekao je Pica. Fric je u čudu trgnuo glavu, bolno odva-
jajući pogled od Đurđe, i zabuljio se u Picu. - Ma koja onda!? - skoro
se proderao, izazivajući dizanje glava i začuđene poglede ljudi
uokolo.
- Koja onda? - ponovio je tiše Fric nakon nekoliko trenutaka nelago-
de, kad su se prijekorni pogledi okrenuli natrag prema zemlji.
- Ona bucmasta, s kapicom, lijevo od Romića.
- Ona mala debela? - začudio se Fric.
- Nije debela. Ima lijepe oči.
- I veliku rit. Je, znam je. Pica, stari, to su ti klinke.
- Samo pitam. Slatka joj je ta kapica.
- Ma, gle ti Đurđu. To je slatkiš. Ferrero Rocher, stari moj. -Aha -
odgovorio je Pica i ponovo pogledao debeljuškastu djevojku
koja je stajala usred grupe vršnjakinja, s crnim šeširom koji je
izgledao kao šeširi iz ludih dvadesetih, natučenim do očiju i naizgled
koncentrirano pratila što svećenik radi. Kad bi skrenuo pogled s nje,
ubrzo bi osjetio njene oči na svom licu. Čim bi vratio pogled na nju,
njene oči bi se ukipile na svećeniku. Stajala je među djevojkama,
otprilike istih godina, koje su sve izgledale, paaa, Pici se učinilo da je
krivo vidio, no, ponovo je pregledao ta lica i sve su izgledale isto. Iste
frizure, ista crvena boja za kosu. Dobro, ne baš ista. Kao da su se sve
djevojke farbale istovremeno, a nije bilo dovoljno boje za sve, pa su
morale dodavati sve više hidrogena. Tako je mala bucka bila
najtamnije, a posljednja u redu najsvjetlije crvena.
Fric je vratio pogled na Đurđu. Ti bokca, kak' je dobra. Đurđaaaaa.
Klasa za sebe. Opet, bilo je nekako u redu da bude s Pavlom
Romićem. I on je bio klasa za sebe. A uspio je da ne postane seronja.
Pogledao je Pavla od glave do pete. Baš je elegantan. Mogao bijednog
dana postati i predsjednik republike. Odjednom je u daljini iza Pavla,
na drugoj strani groblja ugledao grupicu u crnini u trku. Pretrčavali su
po stazi, očito tražeći neki put preko kojeg bi došli do povorke, jer
Gogićev je pogreb bio jedini na groblju. Fric ih je gledao dok su trčali
prema kraju staze koji je završavao u žici, zatim su zastali, uskomešali
se, kao da su shvatili kako se sve vrijeme udaljavaju od pogreba i
zatim, ruku punih vijenaca, počeli trčati istom stazom natrag.
- Gospodine, smiluj se - rekao je svećenik.
- Gospodine, smiluj se - ponovili su okupljeni. Svećenik je poškropio
raku i ljudi su počeli prilaziti i bacati po grudu zemlje u grob.
- Ajmo - rekao je Pica. - Bacaju zemlju na grob.
- Vidi one tamo... - odgovorio je Fric.
- Gdje?
- Tamo, s druge strane groblja - pokazao je prstom na crnu grupicu
koja je trčkarala s jednog na drugi kraj groblja. - Jebeš mi sve ako ono
nije moja draga. I njene prijateljice. Jebote, izgleda da su pijane. Kra-
sno. A izgledala je skroz u redu kada smo počinjali. Pica, stari moj,
mislio sam da će sve biti u redu kad si nađem pravu curu. A sad, vidi
je... Moja draga trči po livadi. Baš - nasmijao se Fric. - Ajmo mi u
red.
- Dobro, di sad? - viknuo je Šunka kad su se našli na kraju staze,
ispred žice. Marina, Stanka, Ivana i Zrinka su stajale ispred njega i
gledale u ogradu. - Tuda ne burno došli na pogreb - nastavio je kada
je vidio da ove uopće ne obraćaju pažnju na njega.
- Natrag, natrag, idemo natrag - rekla je Marina, okrenula se i pošla
natrag. Djevojke su krenule za njom, zaobilazeći Šunku koji se ukipio
poput spomenika s vijencima u obje ruke.
- Kak si tak' ozbiljan? - pitala ga je Ivana u prolazu, pripito mu namig-
nuvši.
- Pa, pogreb je... - odgovorio joj je zbunjen kaj joj je sad. Ona mu je
prišla i poljubila ga.
- Da. Baš si sladak kad se ljutiš. Idemo - rekla je i krenula za djevoj-
kama.
Počeli su ubrzavati hod, pretvarajući ga u trk. Dotrčali su do drugog
kraja staze gdje se račvaju puteljci.
- Ovuda - pokazao je Šunka puteljak na desno koji je vodio do drugog
kraja groblja gdje je sprovod već završavao, a ljudi su stajali u koloni
kako bi posljednji put prošli kraj pokojnika i bacili grudu zemlje u
grob.
- Požurite cure! Brže, brže! - bodrio ih je dok ih je dahćući pretjecao i
u sebi proklinjao obiteljski život i zajedničko gledanje televizije uz
kolače Ivanine mame.
- Bude sva piva iscurila iz tebe - dobacila mu je Ivana.
- To su kolači - odgovorio je.
- Da, od hmelja - zaključila je Ivana i nastavila dalje trčati. Zrinka je
počela posrtati, nenavikla na cipele na petu. - Dobiću žuljeve - rekla
je. - Ništa mi ne ide od ruke - zaključila je, stala i ponovo počela
plakati.
- Kaj sad? - začudio se Šunka.
Niš'!!! - obrecnula se na njega Ivana. - Idi ti. - Šunka je malo stajao,
gledao što to žene izvode, a onda je krenuo u lagani kas, napokon
dosti-gavši pogrebnu povorku. Red se lagano pomicao naprijed, a
Šunka je uz mnogo gurkanja, izvinjavanja i zamuckivanja uspio proći
kroz mnoštvo, probivši se nekako do Frica i Pice.
- Jeste stigli? - zapitao ga je Fric.
- Jedva - prodahtao je Šunka. - Ogromna je gužva.
- A kaj ste izvodili tamo na drugom kraju groblja? - nastavio je Fric.
-Žene, stari moj. Poludile su. Načisto.
- Mir, dečki, sad smo mi na redu - rekao je Pica. Približili su se otvo-
renoj jami u kojoj je ležao lijes s Gogićem unutra, već napola
pokriven zemljom. Fric je stao prvi, čučnuo, zagrabio grumen zemlje i
bacio ga u raku. Šunka je stao, prekrižio se, zgrabio jedan grumen i
isto ga ubacio. Pica nije baš znao kako se ponašati, pa je na trenutak
stao, učinilo mu se najprikladnije izgledati zamišljeno, kao da moli,
dok pokušava zapamtiti sliku, jer to mu je posljednji put s Gogićem,
sagnuo se, uzeo grumen zemlje, produžio nekoliko koraka do rake,
pogledao unutra, u lijes i iz zgloba lansirao grumen, kao bacač balote,
negdje prema glavi, a opet nekako pored lijesa. Da ne bude baš u
glavu za zadnji put. Pica je gledao raku, usku, skoro okomitih
stranica, uvijek se čudio kako grobari tako vješto iskopaju tako
okomite stranice, prisilio se da još jednom pogleda u lijes, tu gdje je
Gogić do daljnjega. Ashes to Ashes, Funk to Funky, We Know Major
Tom is a Junkie - prostrujilo mu je kroz glavu. Tu je negdje bio pravi
Gogić. Lap, Jabuka, Crikvenica, Krk, Punat. More, Gogić...
Pica je začuo komešanje iza sebe, pomislio kako možda predugo stoji
i zadržava red, pa je krenuo dalje, prema Fricu i Šunki koji su stajali,
čekajući ga. Komešanje se nastavilo i Pica je digao glavu, ugledavši
ispred sebe Fricovo lice kako napeto gleda u nešto iza njega. -
Ujebem-ti... - naglo je promrsio, skočio s mjesta, u nekoliko koraka
bio ispred Pice i odgurnuo ga prošavši u brzini kraj njega. Pica je
zateturao, okrenuo se i uspio vidjeti kako nečije noge okrenute
naopačke padaju u raku, prije nego što je i sam tresnuo na zemlju.
***
- Tras, tras, tras, tras... - štalom je odjekivala jedinačna paljba. Gogić
se kasnije često pitao zašto su pucali jedinično umjesto rafalom. Bez
nekog prethodnog dogovora, bez da je itko predložio. Valjda su svi
htjeli pokazati kako nišane i gađaju, ne zabušavaju. Meci su probijali
sanduk ostavljajući rupe i prašinu. Ispalili su pedesetak metaka, onda
je Gogić zastao, prebacio na rafalno, i ispucao okvir do kraja. - Tap,
tap - odjeknulo je prazno škljocanje okidača kada je ispucao
posljednji metak. - E, sad je crkla - rekao je, okrenuo se i izašao iz
štale. Dečki su slijedili njegov primjer. Prebacili su na rafalno, do
kraja izrešetali sanduk, a potom jedan po jedan izašli iz štale.
Okupili su se oko Vidre koji je ležao naslonjen uz drvo u dvorištu.
Šutjeli su, vadili cigarete, čekali da netko prvi progovori.
- Ima li još onog Šetača? - pitao je Šime nakon nekog vremena.
- Imam ja rakije - ubaci se Lima.
- Daj - reče mu Jaks.
- Da zalijemo babu - doda Dragonožac.
- Da - promrsi Gogić. - Baba je otputovala.
- Jebaji ga, buraz. Rat je. Putuje se - reče mu Vidra.
- Je. Prvi su pucali - zaključio je Gogić. - Samo, zakaj su pucali?
- Takvi su. Pucali su - odgovorio mu je Vidra. - Radije uzmi. Popij. -
Dodao mu je bocu, Gogić je otpio dugačak gutljaj i pružio je dalje.
Boca je krenula od ruke do ruke i u dva kruga je ostala prazna. Slavek
je dobio zadnji gutljaj, iskapio ga, okrenuo bocu kao da je želio da se
svi uvjere da više nema i bacio je na zemlju. Šutjeli su neko vrijeme, a
onda se javio Vidra.
- Treba spaliti kuću. I tijela. Kad je već ispalo sranje, barem da po-
spremimo nered.
- Možeš li ti hodati? - upitao je Jaks.
- Nekako će ići. Samo vi dovršite posao.
Jaks i Dragonožac su primili tijelo mrtvog starca za noge i ruke i
odnijeli do štale. Odložili su ga pored sanduka i krenuli paliti štalu.
Jaks je otišao do hrpe sijena u uglu, uzeo upaljač i zapalio ga na više
mjesta. Sijeno je uhvatilo plamen, koji se ubrzo počeo raspaljivati i
lizati drveni zid kraj kojeg je bilo naslagano. Izašli su van iz štale i
gledali kako se crni dim probija kroz vrata i prozore.
- Ode - zaključio je Jaks.
- Ode - složio se Slavek.
- E, lipi moji, tko se dima ne nadimi... Nego, zna li netko di smo mi
to? - upitao je Šime.
***
Marina je poslije pričala kako je ustvari kriv onaj čovjek što se mak-
nuo baš kad je Zrinka utrčala staviti vijenac. On ju je gurnuo dok se
okretao i zato je sve to tako ispalo. Ivana je tvrdila kako ništa nije
vidjela. Ona je bila na začelju i nije joj bilo jasno zašto cure i dalje
trče kad su već sustigle kolonu. Stanka se negdje izgubila. Zrinka je
šutjela. Dulje vrijeme je jecala i plakala kad god bi je netko i
pogledao.

Krš nije znao da li da išta govori. U jednom trenutku je stajao nad

Gogićevim grobom i podizao desnu ruku, spremajući se da kaže Za
dom spremni, kad je osjetio nagli udarac u leđa, da bi u sljedećem tre-
nutku zaronio naglavačke u raku. Hors ga je fino prao, pa mu je sve
izgledalo kao nekakav dugi let, pad u slow motionu, zvuk udarca
negdje u daljini, kao da se ne događa njemu. Kršu je sve to naličilo na
spiritualno iskustvo. Ulazak u podzemni svijet. Onda je shvatio kako
mu je lice priljubljeno uz mrtvački sanduk, oko njega vlažna ilovača i
začuo glasove odozgo. Podigao je glavu i vidio siluete kako mu
pružaju ruke. Prihvatio ih je, a one su ga izvukle van iz rake. Kada je
izašao na svjetlo, vidio je kako ruke pripadaju Fricu i Pavlu Romiću.
- Bok, Pavle - pozdravio je on Romića i potom pogledao Frica. -Koji
je to kurac bilo?
- Pao si unutra. Zrinka se saplela i naletjela na tebe - objasnio mu je
Fric.
- Pičku materinu - procijedio je Krš. - Nije to slučajno, stari moj. Sve
se urotilo protiv mene. Pogledao se i vidio da mu je uniforma zapr-
ljana ilovačom. Žuta zemlja na crnoj tkanini izgledala je poput
proljeva.
Krš je razmišljao kako da to sad očisti, kad je shvatio da ga okružuje
tišina. Podigao je glavu i vidio kako je cijela pogrebna povorka
zastala i svi gledaju u njega, u sablasnoj tišini. Došlo mu je da vikne
koji kurac bulje u njega, nije on kriv, kad je vidio Zrinku kako plače,
naslonjenu na Marinu i svu tu zbunjenu, nijemu izbezumljenost. Nije
rekao ništa, već je slegnuo ramenima i maknuo se od rake. Prošao je
kroz gomilu, a ljudi su mu se micali s puta kao da je kužan. Trudio se
ne gledati lica, dok gaje hors kulirao i govorio mu kako je s njim sve u
redu. Nezgode se događaju. Dan je ustvari jako dobar i sve što mu
treba su sunčane naočale. Naočale koje je imao na glavi. Krš se
popipao po tjemenu. Nije ih bilo. Ostale su u grobu.

PRVI DIO
Jutro

- Božje oko sve vidi. Od Božjeg oka se ne možeš sakriti. Božje oko
vas prati svuda - govorio je svećenik hodajući po učionici, smještenoj
u podrumu kvartovske crkve. Gogić je gledao velečasnog Božu kako
spokojno korača, pratio njegove otmjene kretnje rukama i mislio kako
sigurno sada Božje oko gleda cijeli razred i vidi i njega i velečasnog
Božu i svu djecu.
Ako Božje oko sve vidi, znači li to da ga vidi i kad se jako dobro
skrije? Gogić nije bio siguran. Božje oko bi trebalo sve vidjeti, a kako
ga može vidjeti kad je dobro skriven? Bio je odličan u igri skrivača,
znao se prikradati, znao je onom koji žmiri i traži doći iza leđa i
viknuti pobjedonosni: "Pik spas za mene!", pojavljujući se odnekud -
ispod auta, iz haustora, iz grma, spretno se nalazeći sve vrijeme u
blizini. Poznavao je odlična mjesta za skrivanje, pa se skrivao ispod
stepenica, zavlačio u podrum, u betonske cijevi na obližnjem
gradilištu, sve, sve ne bi li se nekako skrio Božjem oku. Opet, ako on
može vidjeti gdje je, i Božje oko može. Ako je Bog svemoguć, takvo
je i njegovo oko. Božje oko sve vidi i nemoguće mu se skriti.
Dok bi tapkali sličice na stepenicama kod zadnjeg izlaza iz škole,
Gogić je znao da ih svećenik može vidjeti. Ako to radi i doma, ispred
haustora, gdje nema velečasnog Bože, Božje oko ga opet prati. Ionako
sve vidi. Od njega se ne možeš skriti. Ako ga vidi, vidi ga svuda. I u
podrumu i ispod drveta i na tavanu i u sijenu kod bake...
- Tsšfijuuuu - zafijukalo mu je iznad glave. Gogić se ukipio, sačekao
nekoliko sekundi i počeo oprezno spuštati još niže prema zemlji. Obr-
nuo se preko ramena i počeo puziti kroz žbunje, što laganije, da ne
pomakne granu, da ne izazove neko nehotično gibanje kojim bi
ponovo privukao pažnju snajpera. Božje oko sve vidi.
Šunka je nožnim prstima oprezno doticao hladan parket, pokušavajući
napipati šlape bez da otvori oči. Samo ne oči. Jučer se gadno zgazio.
Glava mu se raspadala na sve strane. Osjećao je, ako otvori oči, svje-
tlost će mu ih spržiti, a zraka sunca izbušit će mu glavu ravno do
mozga i evaporirati ga baš kao što vampiri izgore na svjetlosti. Zna
on. Fric gaje nedavno tjerao na gledanje Hillovih Vampira. Kao da
mu nije dosta domaćih krvopija, morao je gledati i hollywoodske.
Možda bi i uspio u tom naumu, izdržao bi još nekoliko sati, samo,
mjehur...
Odlučio je ignorirati pišanje i nastaviti spavati. Ipak, potmuli pritisak
u utrobi mu je rastao, rastao i sve jače pulsirao. Morao je popustiti, pa
je ustao iz kreveta, napipao šlape i oteturao do zahoda. Osjećao je
kako mu se u hodu svakim korakom utroba diže do grla i vraća natrag.
Nije bio siguran hoće li se prije ispovraćati ili ispisati. Došao je do
zahoda i podigao poklopac školjke. Iznutra ga je zapuhnuo smrad
sinoćnjeg pišanja nakon kojeg je zaboravio pustiti vodu. Ustajali
amonijak ga je pogodio pravo u nos, kroz sluznicu u grlo, pa u
želudac, pa pras u mozak. Bilo je dovoljno otvoriti usta i nagnuti se
nad školjku. Iz njega je eksplodirao mlaz sastavljen od
polurazgrađene pive i rakije, želučane kiseline, te pokojeg komada
kiselog krastavca i graška iz jučerašnje francuske salate. Utroba mu se
grčila svakih nekoliko sekundi i kao tlačna pumpa izbacivala rigotinu.
Šunka je stoički stajao otvorenih usta, pokušavajući pogoditi školjku,
da barem jednom ne mora prati pod u kupaonici.
Školjka se napunila, a grčevi su postajali sve rjeđi. Šunka je još, za
svaki slučaj, gurnuo prst u grlo, ne bi li dodatno nadražio želudac i
ispovraćao zaostalu kiselinu, pa da ne mora poslije piti sodu
bikarbonu. Ovo postaje rutina, pomislio je između dva grča, naslonio
ruku na zid i odgurnuo se tako da leđima padne na drugi zid
kupaonice. Nekoliko trenutaka mu je kroz glavu prolazio film
njegovog života, presijecan intenzivnim okusom truleži u ustima.
Smrad rigotine podigao se do nosnica, pa je zaključio kako bi trebao
zraka. Naslijepo je podigao ruku u pravcu lanca za kotlić, otvorio
jedno oko da provjeri je li točno naciljao i, kad je ugledao lanac,
čvrsto ga je zgrabio i povukao. Huk vode mu je donio svježinu i malo
otjerao smrad. Dovoljno olakšanja da prikupi snagu za vađenje
pimpeka iz gaća i pusti ga visiti. Jednom rukom se naslonio na zid, a
drugom usmjerio usnulu anakondu u školjku. Naslonio je glavu na
ruku i pokušao misliti na nešto pozitivno. U glavi su mu
se motale vizije bačve od dvije stotine litara vina kako se prazni u
staklene vrčeve, rijeke koja teče, ogromnog akvarija kojem je puklo
staklo, huk vodopada... Trebalo mu je vremena da se opusti, a onda je
krenuo mlaz. Šunki se činilo kako piša barem pola sata, dok mokraća
teče i teče i teče... Napokon, Šunka je, lagan kao ptica, otresao pimpek
i spremio ga natrag u gaće. Tako obavljene jutarnje higijene,
proteturao je po stanu do prozora kroz koji je pičilo kasnoljetno sunce.
Progurao je glavu napolje ne bi li malo osmotrio svijet iz svojih
visina.
- Dobro jutro - rekao je glas pored njega. Šunka se okrenuo ulijevo i
na rubu zgrade ugledao čovjeka u radničkom kombinezonu kako visi
na gomili kablova i radi nešto na fasadi zgrade.
- Dobro... - promucao je Šunka gledajući čovjeka-pauka. Ispod njega
je bilo dvanaest katova do zemlje.
- Kablovska televizija - pojasnio je spiderman.
-Aha - rekao je Šunka, uvukao glavu u sobu i zatvorio prozor. Trebao
mu je konjak.
***
Picu je iznenadila brzina kojom se stvorio kraj vrata kada je začuo
zvono. Godinama nije čuo taj zvuk. Svejedno, poskočio je kao da je
jučer zadnji put čuo zvonjavu. Otvorio je vrata i ugledao Stanku.
Gledali su se nekoliko sekundi koje su trajale kao vječnost, skoro
filmski, a onda je Stanka progovorila:
- Bok. Došla sam na kavu.
- Jesi? - začudio se Pica.
- Kaj si zaboravio? Jučer si me zvao. Na tulumu. -Tulumu?
- Karminama.
- Aha. Uđi - rekao je i maknuo se s vrata. Stanka je prošla pored njega
i ušla u hodnik.
- Jesi sam? - zapitala je.
- Yeah. Starci su na moru. Sada žive u Opatiji. Ostavili su mi kod
susjede ključ od stana - objasnio joj je sjetivši se stare Markovićke,
iste kao i kad ju je ostavio prije deset godina. Bila je stara. Kad se po-
javio na vratima, ona se umalo onesvijestila od sreće. Čuvala ga je još
kao klinca i bila mu druga baka. Udovica, kojoj je muž, kao šef
gradilišta, poginuo negdje u Libiji ili Alžiru ili u Egiptu, u nekoj od
arapskih zabiti
gdje su nekada Jugosi na osnovu nesvrstanosti dobivali poslove,
gradili kolosalne projekte koji su Arapima jamčili bolju budućnost, i
mijenjali pamet za petro-dolare.
Markovićka je Picu izgrlila i izljubila, napravila ručak za njega,
zahtijevala da joj prepriča sve, ali baš sve iz te Amerike, pričala kako
ipak nije u redu što su prošle godine bombardirali cijelu Srbiju, zna
ona kako je to zlo, taj Milosevic, nije joj se sviđao od samog početka.
Strada nevin narod, a glavešinama nije ništa. Bogu hvala, nisu
bombardirali Crnu Goru. Markovićka je rođena pokraj Cetinja, sjećala
se prošlog rata i bilo joj je drago što po njenom rodnom kraju nisu
padale bombe.
Yeah, rekao je Pica na sve to i ispričao kako mu je bilo od kvarta,
preko Nizozemske do Amerike. Prvo rad, rad, rad, onda borba za sti-
pendije, studij i poslije posao. Frankfurt, Amsterdam, pa preko
oceana, New York, Indiana, Cleveland, Denver, i natrag u New York.
Jedina osoba koju je upoznao u Denveru bila je neka žena koja je, kao
i on, bila pušač. Sretali su se ispred zgrade, na prostoru za pušače,
tamo pušače odvajaju, izmjenjivali vatru i pušili u tišini. Ona je
smatrala kako je perverzan, jer oblizuje cigaretu prije nego što je
zapali, on uglavnom nije mislio ništa. Nije se dugo zadržao u
Denveru. Amerika. It ain't like at movies at all.
Dobio je stipendiju na nekom državnom sveučilištu u Indiani. Ravni-
ca, usred ničega. Pica je kao žrtva rata, uspio dobiti ulaznu vizu za
SAD, s uvjetom školovanja. Bio je mlad, bijelac, talentiran. Takvi im
trebaju. Sve je puno žutih, crnaca, latinosa. Dolaze odasvud. Sve je
manje bijelaca. A i oni su sve deblji.
Kako sve to, nije mu bilo točno jasno, stara je nešto sredila. Ona je
uvijek sve sređivala. Prijatelji? Ima ih puno. Stalno se selio i
upoznavao nove ljude. Ima cijelu listu ljudi kojima uredno šalje
čestitke za Božić. Tamo je to pravilo. Kome ne pošalješ čestitku, za
njega više ne postojiš. Amerika je ogromna. Prošao ju je jednom od
obale do obale, kada su mu sestre došle u posjetu. Vozio je tri dana
kako bi vidjeli Pacifik, da posjete Hard Rock Caffe u kojem se slikao
Jim Morrison, da, onaj Morrison čiju je sliku sister lijepila u kuhinji
kod Markovićke, jer ima' onu jednu lijepu pjesmu na Albinonijev
Adagio, sjeća se ona, seka je to stalno puštala kad bi bila zaljubljena.
Bogu hvala što se udala. I lijep joj je muž. Vidi ih stalno. Kako i ne bi,
kad oni sad tu stanuju.
Pici je bilo drago što je Markovićka tako bistra, objasnio joj je kako bi
se trebao odmoriti, okupati, putovao je preko oceana, bio na pogrebu,
bilo je sranje, jedan je dečko upao u raku..., malo je umoran. Markovi-
ćka je, križajući se, zaključila kako je to znak, pokojniku se ne rastaje
od života, zove žive sebi. Pica je objasnio kako se pokojnik sam
rastavio od života, umro je od heroina, na što mu je Markovićka
objasnila kako je sigurno riječ o nesreći jer, morao je voljeti život.
Siroti je otišao ispred svog vremena.
Možda, pomislio je Pica, odlazeći iz stana, možda je Gogić zbilja oti-
šao ispred svog vremena. Otputovao je prvi ne bi li sve pripremio za
njihov dolazak, da ih dočeka. Ionako je uvijek bio prvi u svemu.
- Čuj, ne znam kak' da uđem u sobu ak' mi ti stojiš na vratima - trgnuo
ga je Stankin glas.
- A, da... Sori, uđi - rekao joj je i pomaknuo se u stranu ne bi li joj
napravio mjesta za prolaz.
Ona je ušla i u prolazu ga poljubila u usta. - Drago mi je kaj si se
vratio - rekla mu je.
- Samo na kratko - promrsio je i zatvorio vrata za njom.
***
Isuse, navrnule su Gogiću slike s početka jutra. Šime je dobio u nogu,
Dragonožac u prsa... Andro? Jebote, Andro je dobio u glavu. Snajper
ih je dočekao na otvorenom i sasjekao. Bez puno premišljanja. Četo je
bio dobar. Stvarno dobar. Raspršili su se i u trenu otpočeli bitku. Sat-
nija je naletjela na neprijatelja. Nakon snajpera, uključili su se
strijelci, zaštektale su garonje, minobacači. Ležali su pod vatrom
cijelo prijepodne. Bili su pokraj zaseoka, usred šumice, pucalo je
odasvud. Držeći se drveća, uspjeli su se povući bliže kućama i izboriti
za položaj, dijelom u zaseoku, malo u šumici. Andro je ostao ležati na
cesti, a snajper je skinuo dvojicu koji su ga pokušali izvući. Masakr. I
sad se snajperist okomio na njega.
Gogić je lovio zaklon za zaklonom, a meci bi mu s vremena na vrije-
me jurili iznad glave, podsjećajući ga na snajper. I tako cijelo jutro.
Tip je bio dokazano precizan i Gogiću je postalo sumnjivo kako ga tip
nemre pogoditi. Meci su pljuštali oko njega, a niti jedan ga nije
zakačio. Gogić je znao da ipak nije toliko spretan. Snajper mu je
mogao svakog trena smjestiti metak u glavu, posred čela. A nije.
- Pa on se igra sa mnom!?! - sinulo je Gogiću. - Pizda li ti materina
srpska, s pravim si se našao igrati. Mene si naš'o zajebavat', mater ti
jebem burazersku! Sad ćeš vidjeti tko je Gogić. - Pridigao se na ruka-
ma, procijenio daljinu i potrčao do susjednog žbuna. Prebacivao se
dok se nije dokopao kuća. Prošao je kraj Slaveka koji je čučao, stisnut
uz ugao kuće, dok je iza njega sjedio Lima s glavom među koljenima i
plakao.
- Mali, koji ti je kurac? - pitao ga je sjedajući zadihan kraj njega.
- Pusti ga, nek' plače. Andro se izuo - odgovorio mu je Slavek.
- Nije sad za plakanje. Ej, Lima, saberi se... - Gogić je zagrlio Limu i
prijateljski ga potapšao. - Nemoj sada. Trebamo naći snajper.
- Snajper - promrsio je Lima kroz suze.
- Gore je, tuče s brežuljka, iza njihovih linija - dobaci Slavek. - Tamo
je negdje.
- Naći ću ga - reče Gogić.
- Nemaš šansi - odgovori mu Slavek.
- Sad me vidiš, sad me ne vidiš - rekao je Gogić i ustao. Krenuo je k
stražnjoj strani kuće, prošao kroz dvorište i nastavio kroz zaselak.
Sjetio se puta kojim su došli i usjeka kroz šumu koji je vodio prema
brežuljku gdje je bio snajper. Gogić je osjećao kako svakim korakom
u njemu raste hladni gnjev, potiskujući usključali bijes. Danas nije bio
njegov dan za umiranje.
***
- Konjak, konjak... di je konjak? - mrmljao je Šunka, tumarajući po
stanu, otvarajući ormare, kredence, police. Ivana je tu negdje skrivala
konjak. Njenoj mami je potreban zbog srca, a zna da mu je to najdraže
piće. Di ga stavi? Di ga stavi? Šunka je razmišljao gdje bi moglo biti
konjaka. Sigurno tamo gdje on nikad ne bi tražio. Tamo gdje stoje
stvari s kojima se radi, sve što miriše na rad... Kak' Ivana kaže: Trud,
rad, napor, pregalaštvo, zalaganje, marljivost... Sve su to riječi čije je
značenje Šunki naprosto nemoguće objasniti. To nije svijet koji on
razumije. Naravno, moja draga, mislio si je Šunka otvarajući jedna
vrata ormara za drugima. Tak' mi i treba kad sam oženio učiteljicu.
K'o da mi ih nije bilo dosta u školi. Ona drži prodike, sere li ga sere, a
konjaka nema pa nema. Samo... U Šunki se probudio crv odustajanja.
Ivana je bila majstor u skrivanju... A onda je shvatio gdje se krije
dragocjena tekućina. Otvorio je vrata kredenca ispod sudopera i
zavukao se unutra. Strategijski je smjestila smeće na početak
ormarića, a iza njega hrpu deterdženata u kutijama i boce pune
sredstava za čišćenje. Šunka je zastao na trenutak, osmotrio boce i
odredio jednu koja mu se činila najsumnjivijom. Posegnuo je rukom
za njom, zgrabio je i oprezno izvukao iz gomile. Pogledao je. Bilo je
to sredstvo za laštenje namještaja. Bijah. Pogledao je ponovo i u
novonastaloj rupi spazio trbušasto tijelo boce, nešto niže od ostalih, na
kojoj se toplim zlatnim slovima kočoperio natpis Napoleon. Jes. To se
tražilo. Uzeo je bocu, uspravio se i otvorio gornji kredenac iznad
sudopera. Uzeo je čašu, jednu od onih za senf i natočio si pozamašan
gutljaj. Ne bu punica krepala. Stresao ga je naiskap. Huuuuh, širom
otvorenih usta ispustio je van vrelinu kojom ga je obasuo konjak.
Jebote, čovjek mu visi na zgradi, a nije prošlo ni podne. Kad je malo
došao sebi, pogledao je po kuhinji. Sudoper opran, suđe uredno posla-
gano, cure su uspjele sve počistiti prije nego što su otišle. Svaka čast.
Na stolu su stajale prazne boce. Pun stol. Šunka je gledao u nevjerici.
Nije se mogao sjetiti kad su uspjeli toliko popiti. Sve zbog jebene
pošte.
***
- Opljačkali su poštu - rekao je Šunka između dva gutljaja piva.
- Opet? Koji je to put? Peti? - viknuo je Beli.
- Četvrti - odgovorio je Kelj. - Tip ima muda. Uletio je s ganom, oteo
lovu i pobjegao na biciklu.
- Sigurno je neki džanki - rekao je Krš.
- Ti to iz osobnog iskustva? Da je nisi ti opljačkao? - pitao je Kelj.
- Ja? U kvartu? Nikada - bio je odlučan Krš. - 'Ko je to vidio? To se
ne radi među gospodom.
- Kada je to bilo? - interesiralo je Belog.
- Prekjučer, kada smo bili na pogrebu - odgovorio je Šunka. - Tip je
uletio...
- Gogić prati tog tipa. Rekao ga je ulovit'... - prekinuo ga je Kelj.
- E, Kelj... - pogledao ga je Krš.
- U, fakat, jebi ga... sori, dečki - rekao je Kelj. - Gogić ga je pratio.
Jebalo ga je kaj tip pljačka kod nas u kvartu. Govorio je da neka si to
radi u svom kvartu.
- A kad si pričao s njim? - pitao ga je Krš.
- Ma... nema deset dana. Bili smo u Šumicina kavi. Baš sam si kupio
devede.
- Na kaj to liči? - zanimalo je Šunku.
- Stari moj, to ti je ludilo. Samo, jebi ga, još nema puno filmova.
- Pa jesi gledao nešto dobro? - nastavio je Šunka.
- E, uzeo sam si onog vojnika Rajana. Jebeno dobro. Jebeno - zaža-
rile su se Kelju oči.
- Saving Private Ryan?-zapitao je Pica. - Gledao sam to. Nije loše.
- Stari moj, kad se spusti rampa, a oko tebe Dolbi, ne znaš kak' se ti
zoveš, a ne film. Jebote, kad frajer dobi metak u glavu, k'o da tebe
spiči. Pakao, ludilo. Koja luda sprava. Više ne moram ići u kino. E,
morate jednom doći kod mene. To trebate vidjeti - bio je oduševljen
Kelj.
- A Gogić? Što je bilo s njim? - interesiralo je Picu.
- Fakat, Kelj, kaj je bilo s Gogićem? Ja ga nisam dugo vidio - ubacio
se Beli.
-Paaa... Kajjaznam. Bio je dobro. Bio je pozitivan... pun energije.
Imao je neke planove, svašta smo pričali. Bio je pokretao neki posao,
skinuo se sa žutog - rekao je Fric.
- Žutog? - Pici nije bilo jasno.
- Ma da, žutog... heroina, horsa... - objašnjavao je Fric. - Tak ti sad
zovu heroin. Žuto. Nego, skinuo se sa žutog, pričali smo, bio je sa
Zrinkom, baš mu je puno pomagala, brijali su po Lici, Velebitu, ovih
je dana trebao dobiti mirovinu...
- Ček' malo... - prekinuo ga je Pica. - Otkud heroin? Mislim, nije
Gogić brijao na to... Jebote, pa bio je sportaš.
- A kaj ti misliš, kako je bilo kod nas? Med i mlijeko? - uleti Beli.
- Rat i hors. To je bilo tu kod nas. Samo sranje. Non-stop sranja -
razljutio se Beli.
- I pelinkovac - dodao je Jura.
- Jebi ga, Pica, hors ti je isto postao sportska disciplina - objasnio mu
je Kelj.
- Da, ekstremni sportovi. Fakat - složio se Krš.
- Ti znaš najbolje - prizna mu Beli.
- Kaj sad. Sam sam birao - ponosno je izjavio Krš.
- Jebi ga, Gogić je zabrijao na žuto još davno. Kad je bio rat. Još kad
mu je stari... - nastavio je Kelj. - Fakat, stari Ivek. Pljuga, dečki,
pljuga ubija.
- Čuj, od nečeg se mora umrijeti - zaključio je Krš.

***
Bližilo se podne. Želuci iscrpljenih ratnika su počeli tražiti ručak.
Pucnjava je počela jenjavati. Jutarnje kreševo je istrošilo zalihe ener-
gije. Gogić je procijenio kako dolazi povoljan trenutak. Brežuljak mu
je ušao u vidno polje. Puzao je između ruševina, kroz razraslo žbunje i
visoku travu, sve bliže, sve bliže... Osjećao je napetost svakog mišića,
gipkost, snagu. Bio je jak, izoštrenih čula. Nevidljiv, nepobjediv.
Njegov, bit će samo njegov.
Prišuljao se rubu livade. Iz žbunja je ugledao vojnika u staroj JNA
maskirnoj uniformi. Stajao je udaljen nekoliko metara od njega i
pišao. Gogić je u trenu osmotrio okolinu. Vojnik je bio sam. Na glavi
je imao maskirnu kapuljaču što mu je prekrivala glavu, s mrežom koja
mu je skrivala lice. Kraj njega, naslonjen na drvo, stajao je Dragunov,
7.9 mm, ruski snajper licencno izrađivan u Kragujevcu i za potrebe
JNA.
Gogić je podigao pušku, nanišanio u noge i ispalio rafal. Meci su sa-
sjekli snajperistu u koljenima i on se srušio prema naprijed. Gogić je
sačekao nekoliko trenutaka da vidi hoće li netko pripucati na njega.
Rafal se razlegao zrakom i potom se na proplanak ponovo spustila
tišina. Gogić je pogledao snajperistu. Još se micao. Pokušavao se
uspraviti na ruke i dopuzati do drveta i Dragunova. Gogić je hitro
ustao, u nekoliko koraka dotrčao do drveta i zgrabio snajper. Vojnik
je zastao u puzanju i uspravio glavu. Gogić je pokušao nazrijeti oči
ispod mrežice, a onda je zamahnuo i udario snajperistu čizmom u
glavu. Udarac ga je srušio na tlo i okrenuo na bok. Gogić ga je nogom
prevrnuo na leđa, stao mu na ruku i koljenom mu se sjurio u prsa.
Svom težinom se svalio na ranjenika i posegnuo za bajonetom koji
mu je visio u koricama na boku.
- Sad ću ti jebat' mater - prosiktao je, zgrabio lijevom rukom muškar-
ca za košulju i razderao je. Ispod su se ukazala dlakava prsa i klasična
muška potkošulja kakvu je proslavio Bruce Willis u Die hard, puna
upije-nog znoja. Gogić je rastrgao i potkošulju.
- Ubij me - začulo se ispod mrežice. - Ubij me, ujo - Gogić je desni-
com u kojoj je stiskao držak bajoneta zamahnuo i udario po mrežici.
- Je li? Sad si se sjetio? Još ćeš ti poželjeti smrt, seronjo. Zapamtit ćeš
na koga si našao pucati - rekao je i vratio pogled na razgolićena prsa.
Procijenio je gdje se nalazi srce i zabio bajonet do kocena u prsa,
otprilike iznad srca. Krv je prošiktala kroz ranu, a snajperist je počeo
krkljati. Kroz hropac je pokušavao doći do zraka. Gogić je klečao na
njegovim prsima. Nabijajući bajonet silinom cijelog tijela, gledao gaje
kako se trza i pritiskao držak bajoneta koji je poskakivao zajedno s
tijelom. Podigao je mrežicu i ispod nje ugledao glatko, izbrijano lice
kojemu je bilo teško odrediti godine. Smeđe oči su ga gledale
izbezumljene od straha i bola.
- Ubij me - prostenjao je snajperist.
- Pati, mamicu ti jebem - odgovorio mu je Gogić, ustao, pokupio
Dragunova kraj drveta i nestao u žbunju. Snajperist je ostao ležati
trza-jući se na livadi. Gogić se vratio puzanju. Pogledao je u nebo.
Sunce je bilo visoko, umirat će barem dva sata.
***
- Kaj nisi dugo fukao? - začudila se Stanka. - Kak' si tak' brzo svršio?
- Napalila si me - pokušao je objasniti Pica nakon što je u nju istere-
tio muda puna prekooceanskog leta, starog kraja, starih poznanika,
starih lica koja su iz prošlosti izronila u stvarnost, muda puna
pogreba, tuluma, zbunjenosti od vremenskih razlika.
Stanka, još uvijek očuvanog žilavog tijela, dobra bedevija za jahanje,
pružila mu je pristojno fukanje. Kao slučajno, zapela je za njega dok
se petljao oko aparata za filter-kavu, pokušavajući se snaći u kuhinji u
kojoj nije bio godinama, kao slučajno se za nijansu prečvrsto primila
za njega. Poljubili su se instinktivno, nije puno trebalo. Završili su na
stolu. Malo ljubljenja, malo pipanja. Pici se učinilo kako se Stankino
tijelo nije puno promijenilo. Zadigao joj je suknju, maknuo gaćice u
stranu i počeo zabijati prste. Bila je mokra, skliska kao riba. Ona je
spustila ruke s njegovog vrata, počela ga pipati po remenu,
otkopčavati ga, spuštati mu hlače, vaditi kurac. Stisnula gaje šakom i
počela mahnito trljati gore-dolje, prevlačeći mu kožicu preko glavića.
Odvojila je glavu od njegove, izmaknula se da mu prsti izađu van iz
pičke, čučnula i počela mu sisati glavić. - Ajde, ajde - mumljala je i
nadrkavala kurac sve brže. - Sada. Sada - rekla je, ustala i sjela na
stol. - Tu me, tu me -prošaptala je vukući Picu prema sebi. Rukom je
primio kurac, iz džepa izvukao prezervativ, pružio Stanki prema
ustima da odgrize rub, nateg-nuo pakovanje da rub pukne, iscijedio
prezervativ iz vrećice, potražio rezervoar i namjestio ga na vrh kurca.
- Daj daj, brže, brže, ja volim bez... - šaptala mu je Stanka. Pica je
zastao na trenutak, pogledao je i ipak narolao prezervativ preko
glavića. - Jebeš ti sve - pomislio je. - Nije safe sex bezveze safe sex.
Stanka se pribila uz njega, a on joj je nabijao kurac natekao od puto-
vanja preko oceana, natekao od Amerike debelih ljudi, Amerike
protestantske poslovne efikasnosti, rada, rada i gaženja u slobodno
vrijeme, gledajući njeno lice natečeno od sinoćnjeg tuluma.
Podočnjaci, podbuhlost, sve prikriveno debelim, mjestimice
ispucanim slojem šminke. Pica ju je tucao, rukama prelazeći preko
tijela, tražeći mjesta gdje je posebno napaljiva. Dahtala je i vukla ga
na sebe, primajući ga za guzicu da se dublje nabije u nju. Podigao joj
je majicu, prevukao grudnjak iznad sisa koje su iskočile, pomalo
obješene, ali još uvijek tvrde. Spustio je glavu, zagrizao joj bradavicu,
prvo lagano sisao usnama, kružio jezikom, a onda raspao zubima, na
tankoj granici između bola i napaljivanja. Stanka se uspuhala kao
parnjača, nabijala mu glavu na sisu, kao da mu je želi cijelu ugurati u
usta. Pica se istrgnuo iz njenog stiska, uspravio, raširio joj noge,
pritisnuo joj koljena o stol i nastavio fukati svom silinom. Gledao je
Stanku odozgo, zadignutu suknju, pičku zaraslu u dlake, gaćice koje
su visjele na butini, trbuh s naslagama sala, otvrdle sise pritisnute
grudnjakom, istegnuti vrat nabreklih žila i glavu zabačenu u grču ste-
njanja pod kurcem. Zagrizao ju je u vrat.
- Još si tvrda - zaključio je zadovoljno.
- Ne, ne tu - prostenjala je. - Nemoj da se vidi.
- Okej - rekao je i poljubio je u usta, kroz usne pune ostataka karmina.
Zabijao joj je jezik najdublje što može, do krajnika, baš kao što joj je
zabijao kurac, duboko do jaja. Tucao ju je kao vreću mesa, nabijajući
kurcem kao Rocky Jedan šakama u juneće polovice. Mrčio ju je,
vrteći u glavi filmove, stjuardese, prolaznice, žene s tuluma, cure iz
osnovnja-ka, tražeći nešto da ga napali, da nešto tuca u glavi dok jebe
svoju ocvalu ljubav iz mladosti. Barem da ima kakvu vreću na glavi,
kapicu, kapicu, kao ona mala, s groblja. U glavi su prolazile slike,
mala crvena, debela, kao Irkinja, još pjegava, pravi WASP, a nije
debela, baš je slatka, bucmasta, lijepa, crvena, mekanaaaaaa... -vrtjelo
mu se kroz glavu dok mu je sperma počela kuljati iz muda, a on je sve
jače nabijao Stanku na kuhinjski stol, osjećajući kako mu se muti u
glavi koja se u bljeskovima praznila od slika.
-1? Kaj sad? - upitala je Stanka kasnije, paleći cigaretu.
- Sad moram do grada, trebam unovčiti čekove - odgovorio je Pica,
povlačeći prema gore gaće i hlače. -1 nekako se trebam prebaciti do
Rijeke.
- Kada ideš?
- Mislio sam danas. Samo... Sinoć sam se gadno napio. Bojim se da se
ne ispovraćam na putu.
- Kak' si mislio putovati?
- Ne znam. Rent a car ili vlakom. Ne znam kako je najbolje. Prije sam
u Rijeku uvijek išao vlakom.
- Dugo traje. Vlak ide svuda uokolo.
- Nema veze. Gušt je. Samo, ne znam imam li vremena.
- Imaš li vremena za mene?
- Imam, samo...
- Samo što?
- Samo mi trebaš dati vremena da dođem sebi. Zaskočila si me. Mislio
sam da si s Belim.
- Ma, pusti to. Kad sam te vidjela, poželjela sam te. Još si slatki.
- A Beli?
- Kaj Beli?
- Mislim...
- Pusti. On trči za svakom pizdom. Sad je otkrio klinke. Nemre mu se
više kurac dignut', pa im liže pičkice i misli da je frajer. On ti može
samo prstom, znaš. Vozi djecu u autu, taj njegov BMW, deset godina
je star, više love potroši na popravke, nego kaj ga vozi. Kaj klinke
znaju o autima? Njima je samo da se voze. A meni treba muškarac.
Tak' dugo nisam osjetila muško. Lako je tebi. Otkak' je rat bio, nema
više tvrdog kurca.
- Zezaš me? Nije valjda tako strašno?- zblenuo se Pica.
- Joj, kak' si mi slatki. Uvijek si bio takav. Baš si k'o curica. Hrvojček
moj - rekla je Stanka i poljubila strasno Picu. - Za niš' ti Beli više nije.
Samo prst i vrti.
- Pa koji mu je? Kako to?
-A kaj... Piće, droga, kajjaznam... Sad se smiril'... Samo si tu i tamo
popije. K'o sinoć. Inače samo tablete. I klinke. A nemre mu se dić'.
Koja sam ja nesretnica.
- What's your problem? - spontano je prešao Pica na engleski.
- Molim? - zbunila se Stanka.
- Mislim, u čemu je problem? - preveo je Pica. - Ti i Beli. Dobro vam
je.
- Kak' dobro? Vidiš me na kaj ličim? - zavrištala je Stanka.
- Meni si u redu - odgovorio je Pica, gledajući je izvaljenu na trosjedu
kako strasno uvlači dim cigarete.
- Fala - nasmiješila se Stanka, na trenutak se postidivši, na trenutak
pustivši iz sebe lice djevojčice koje se skrivalo ispod pojave odrasle
žene, Picu je zabljesnuo val sjećanja. Kao da je ispred sebe ponovo
vidio Stanku djevojku, s kojom se ljubio i navlačio po parkovima i
klupama, koja je uvijek bila dio ekipe, naša Stanka, Stanka s kojom je
izgubio nevinost, kao i svi, uostalom, Stanka koju nije vidio deset
godina, koja je bila zadnja koju je vidio prije nego što je napustio
Hrvatsku.
Zvao je Frica, zvao je Gogića, zvao je Stanku. Stara se izderala na
njega više puta, objašnjavala mu, molila, prijetila, preklinjala, sve dok
nije pristao otići. Htio je barem još jednom pozdraviti prijatelje, da
razumiju. Fric, Kelj i Gogić nisu bili doma. Ispred Maršalke su izbili
neredi kad je JNA pokušala poslati pojačanja u Sloveniju, pa je ekipa
otišla demonstrirati i bacati kamenje. Stara od Belog je rekla kako već
danima ne zna gdje je, boji se da je otišao u Sloveniju, a užasno ju je
strah di je ustvari. Da se ne napije i ne napravi neku pizdariju. Isti je
njegov stari. Stanka je jedina bila kod kuće. Starci joj nisu dali da ide
van, cijeli grad je bio uzburkan. Pica je otišao do nje, imao je još
nekoliko sati prije polaska vlaka, gledali su televiziju u njenoj sobi,
vijesti su pristizale jedna za drugom, nitko nije znao što se ustvari
događa. Stanka je u jednom trenutku popizdila, najradije bi ih sve ona
sama, ako ikako može, pizda im materina četnička, oni će nas jebati,
govna jedna... Onda se okrenula Pici. Baš si mi sladak, rekla mu je i
počela ga mahnito ljubiti. On se uplašio siline Stankine mržnje, kao
što ga je zbunila i njena iznenadna strast prema njemu.
Još uvijek ga je tresao strah, grčio mu se želudac od pomisli kuda bi
on ustvari trebao ići, od sjećanja gdje je bio prije nekoliko noći, od
slike sveopćeg sranja i pravog pravcatog rata koji tutnji po njegovom
gradu i zemlji. Cijeli život su ih učili da svaki tren može izbiti rat, ali
zbog Rusa, Amerikanaca, zbog kojekakvih briga kojima je Jugoslavija
okružena, no, nitko mu nikad nije rekao kako bi Armija mogla krenuti
na narod, a tenkovi tutnjati zagrebačkim ulicama. Danas je na ulicama
bio narod, iz kasarni se pucalo na okolne zgrade, po vojnim vozilima
je pljuštalo kamenje. Potpuno ludilo, ludilo iz kojeg on treba otići, a
na njemu Stanka, ljubi ga, skida mu majicu, rukom mu prelazi preko
prepona, otkopčava šlic, vadi kurac, nadrkava ga, prevlaci kožicu
gore-dolje preko glavića, izlazi iz svojih kratkih hlačica, istovremeno
skidajući gaćice i objahuje ga, klizeći gore-dolje kao cilindar po klipu
u nekoj obrnutoj varijanti otto motora. Pica je volio otto motore.
Ležao je na krevetu, gledao vijesti, gledao Stanku kako ga jaše,
uzbuđena od rata i napetosti, izbezumljen od tenkova i Stankinih sisa,
dok nije pukao i svršio u nju svom silinom. Tri sata kasnije, bio je na
autobusu koji je preko Bosne vozio do Beograda.
***
- Živ si? - začudio se Slavek kada je ugledao Gogića.
- Da - promrmljao je on, došavši do Slaveka. - Evo me.
- Otkud ti snajper? - upitao je Slavek ugledavši Dragunovu Gogiće-
voj ruci. - Di si to našao? Nisi valjda...? - pitanje je ostalo nezavršeno.
- Da. Gotovo je. Neće više pucati.
- Pa kako?
- Ne pitaj. Gdje su naši?
- Dolje. Samo kako...?
- Ne pitaj - rekao je Gogić i krenuo kraj kuće. Slavek je pošao za
njim, usput povlačeći Limu da ustane. Ovaj se trgnuo i, brišući suze,
uzeo svoju pušku i krenuo za dečkima. Protrčavali su između kuća,
kroz dvorišta, dok nisu našli zborno mjesto. Tu je stajao Sipa, dobro
raspoložen, vodio je bitku primajući izvještaje, koordinirajući ljude.
Uz kuću je bolničar Matko uredio malo previjalište. Nekolicina
ratnika je sjedila i ležala naslonjena na zid kuće, umotani bijelim
zavojima i naslagani poput paketa za isporuku. Matko je dobro radio
svoj posao.
Pored Sipe je Jaks pokušavao dobiti bilo koga preko radiostanice.
Govorio je pozivni znak satnije, dozivajući zapovjedništvo koje se
nije odazivalo. Gogiću se na tren učinilo kako se cijeli rat sastoji u
uzaludnim pokušajima dobijanja veze. Na kraju, kad sve završi,
uspostaviš liniju dovoljno dugo samo kako bi saznao rezultat. Jesmo li
ustvari pobijedili ili izgubili. Sipa je bio nagnut nad kartu, tražeći
neko, samo njemu poznato, mjesto.
- Javljaju li se? - pitao je Jaksa.
- Ništa. Valjda nam brdo smeta. Probaću na drugoj frekvenciji - od-
govorio je ovaj.
- Jebi ga. Moraćemo bez veze - nasmijao se Sipa i okrenuo na drugu
stranu susrevši se s Goglćem koji je praćen Slavekom i Limom išao
preko dvorišta. Ugledao je Goglćevo okamenjeno lice i zastao.
- Što je? - upitao je Gogić. - Što me gledaš? Nemoj me tako gledati.
- Pa ti si... - procijedio je Sipa.
- Što sam? Koji kurac? Nemoj me tako gledati!!! - počeo je vrištati
Gogić.
- Kako te gledam? Što ti je? - začudio se Sipa. Gogić je odjednom
podigao ruku i odgurnuo Sipu. - Nemoj me gledati. Kažem ti, nemoj
me gledati!!!!! - počeo je vikati, nasrćući na Sipu koji je u čudu stajao
i primao rafale Gogićevih odguravanja i udaraca. Pustio ga je
nekoliko trenutaka, a onda potegao desnicu i sastavio krošeom Gogića
posred lica. Sipa je prije rata trenirao boks. Dečki su pričali da mu je
dobro išlo. Gogić se srušio na zemlju, a Sipa se okrenuo k Slaveku.
- Koji mu je kurac? Slavek!?! Što je bilo? - viknuo je Slaveku koji je
zblenuto gledao ne znajući da li da ostane i pomogne Gogiću da dođe
sebi ili da pobjegne što dalje iz ludnice u kojoj se našao ni kriv ni
dužan. Firma mu je otišla u stečaj i on se prijavio u Gardu. Plaća je
bila tri puta veća i obećali su svima stan nakon dvije godine službe.
No, nitko mu nije pričao da će biti ovako. Nitko nije rekao...
- Slavek!!?! Koji se kurac dogodio? Što je Gogiću? Zašto Lima plače?
Slavek!?! - trgnuo ga je glas zapovjednika. Sipa je stajao ispred njega,
velik i bijesan, kao bog rata. Slavek se jedva suzdržavao da ne počne
bježati što dalje odavde, u tri pizde materine daleko...
- Slavek!?! - Sipa ga je primio za ramena i stresao svom snagom, tako
da se Slaveku učinilo kako mu se i mozak pomaknuo iz ležišta.
- Snajper... Andro... mrtav... - mucao je.
- Što!? - vrisnuo je Sipa.
- Andro... Pogodio ga je snajper. Posred čela.
- Kakav snajper? Gdje je? Je li aktivan? Može li se do njega? - ispalio
je Sipa rafal pitanja.
- Nema ga... Gogić... On gaje sredio... Snajper... Eno ga... Na rame-
nu... - cijedio je Slavek riječi iz sebe. Sipa se okrenuo i pogledao
Gogića koji je ležao onesviješten na zemlji, napokon smiren. Pored
njega je vidio Dragunova i sve mu je odjednom izgledalo jasnije.
- Sam!?! Mali je heroj. Morat ću ga pohvaliti kada dođe sebi. Samo,
zašto je tako ljut? I što je to? Je li ranjen? Što je tako mokar? Slavek,
da nije ranjen? Čija je to krv? - upitao je Sipa, gledajući Gogićevu po-
tamnjelu maskirnu košulju na kojoj su se mjestimično vidjele fleke
nesa-sušene krvi.
- Njegova nije - rekao je Slavek.

Podne

- Od nečeg se mora umrijeti - mislio je Gogić. Stajao je u stroju dajući

posljednju počast.
Sahranjivali su Andru. Valjda je tako suđeno. Netko sve to odozgo
gleda. Svećenik je održao misu i poškropio raku, dok su oni ukočeno
stajali, gledajući sanduk koji je čuvao veliko Andrino tijelo.
- Pozor! - presjekla ga je zapovijed. Počasni vod se ukočio, na novu
zapovijed okrenuli su se kao jedan i pošli prema kamionima. Gogić,
Šime, Lima, Jaks, Vidra, Slavek. Dragonožac je bio na liječenju.
Metak mu je prošetao kroz plućno krilo i sad je ležao čekajući da
zaraste. Šimi je metak poderao butinu. Srećom, samo ga je proparao,
pa će mu ostati lijepi ožiljak i nikakve posljedice. Lipi, da curicama
pokazujem na plaži. Ah, kad lito ponovo dođe, guštao je Šime,
zaljubljeno gledajući svoju ranu. Drugo ratno ljeto je brzo prolazilo.
Rat je prelazio u Bosnu.
Vratili su ih u bazu, pa na obuku. Brigada je opremljena novim oruž-
jem, a u svakoj pješačkoj satniji jedan vod je postao minobacački.
Sipa je u JNA završio obuku za rezervnog oficira artiljerije, pa su
njemu uvalili minobacače. - Oficirčugo! Intelektualac! - dobacivali su
mu. - Kaj nije mogao biti pješaštvo, k'o normalan svijet? - Onda su
pošli za njim i preuzeli oruđa. Podijelili su ih u posade, trojica na
jedno oruđe, Gogić, Slavek i Jaks su postali zapovjednici oruđa,
zadužili cijevi i uvalili se u obuku novaka... Lima je ostao na oruđu,
lonak' se navikao dodavati municiju. Isti kurac, veći kalibar. Šime i
Vidra su elegantno prešli u izvid-nike. Dok su dečki uvježbavali
radnje na oruđima, oni bi otišli izviđat' obližnju birtiju iz koje su na
sjenovitoj terasi, uz hladno pivo, uvježbavali prijenos koordinata
gađanja, dok se ostatak ekipe znojio na poligonu. Veza radi, zaključio
je Sipa. Živio, druže, zaključili su Šime i Vidra naručujući još jednu
rundu. Obuka je trajala tri tjedna i onda natrag na cestu.
Ukrcali su ih u autobuse i odveli iz baze u Slavonski Brod. Dečki su
provjeravali oružja, Šime je pričao viceve, na zadnjim sjedištima se
nastavljala partija bele. Busevi su vozili uokolo, dio autoceste bio je
pod srpskom kontrolom, pa su do Broda morali naokolo, zaobilazeći
zapadnu Slavoniju, Podravskom magistralom.
Kad su došli do Slavonskog Broda, po gradu su pljuštale granate, pa
ih je vojna policija zaustavila prije ulaza. Konvoj je sačekao prestanak
opće opasnosti kod naplatnih kućica na autocesti.
- Opet mjestimične padaline - rekao je Jaks.
-1 minja se vrime. Tu i tamo bokun oblačića - uključio se Šime.
- Ne sviđa se to meni. Zašto moramo stajati tu na otvorenom? Kakvo
je to sranje? - ljutio se Slavek.
- Nemre bus vozit' pod granatama. Nije projektiran za to - objasnio je
Lima.
- Ma, vozio bi bus, samo je Papić ziher zapio lovu, pa nemamo s čim
platiti cestarinu - dodao je Gogić.
- Sranje je to, dečki. Sranje - Slavek je ostajao pri svome.
Kad su četnici ogladnjeli od granatiranja i odlučili večerati, počelo se
i smrkavati. Kolona je, umjesto večere, primila zapovijed za pokret i
nastavila u grad, zatim preko mosta i u Bosnu.
- Nismo ponijeli pasoše - primijetio je Gogić.
- Putovnice. To ti je sad 'rvacki - podsjeti ga Šime.
- Ja imam putovnicu - rekao je Jaks gladeći novu Heckler&Koch
automatsku pušku, dugu i crnu, kakve su im pred polazak na teren
podijelili umjesto kalašnjikova. - Hrvatska putovnica u hrvatskim
rukama. Ovoj curici su sva vrata otvorena.
- Samo da bude municije. Nitko ih ne koristi osim nas. Što ako nesta-
ne metaka? - razmišljao je Vidra.
- Ja imam hrpu okvira. Nemre nestat'. Trebao bi tri dana pucati -rekao
je Gogić.
- Možda nas ne puste prijeko - sanjario je Slavek.
- Baš smo mi te sreće. Nas šalju jer je najveće sranje. K'o da bi nas
dirali da nije neko zlo. Na slavlja, ovakve k'o što smo mi, ne zovu -
rekao mu je Vidra. - Bit će vruće. To te ne mora brinuti.
- Ča je, di ćeš lipje fešte od ove? - pitao je šime gledajući kuće raz-
valjenih krovova, zidove izrešetane gelerima, na prozorima najlon
umjesto stakla, ulice puste, bez prolaznika, bez javne rasvjete. - Stari
moj, to ti je ka' Holivud.
Vozili su se nekih sat vremena kroz mrak, autobusima su na svjetlima
ostavili samo male proreze, tek za osvjetljavanje ceste neposredno is-
pred vozila. Nakon dugotrajnog drmusanja, napokon su stali. Vidra je
prvi izašao van da vidi što se događa, a kad se vratio, zapovijedio je
iskrcavanje. U tišini i mraku su pokupili oružje i rance i krenuli van.
Bili su u blizini linija. Iz daljine se čulo puškaranje, vjetar je donosio
tutnjavu granata. Sačekali su vodiče i po vodovima se raspršili na
položaje. Fju-mani u rovovima su bili ludi od iščekivanja smjene. Bili
su ovdje tri tjedna i mislili kako će ostati zauvijek.
Ipak, bili su dovoljno prisebni za primopredaju položaja. Iza sebe su
ostavili karte minskih polja, čiste zemunice i dobro održavane
položaje minobacača.
- Nije ovdje loše. Dobro su dječaci sredili položaj - zaključio je
Gogić, ogledajući uređeni paljbeni položaj za minobacač, iskopanu
rupu u zemlji, grudobran ojačan vrećama zemlje, uređen put do
priručnog skladišta streljiva, sklonište za posadu.
- Meni se ovdje ne sviđa - grintao je Slavek.
- Ne seri - odvratio mu je Gogić, provjeravajući nišanske sprave na
minobacaču 82 mm.
Nije bilo tako loše. Ipak su postali topništvo. Samo, za razliku od mi-
nobacača 120 mm, koji su bili teški i imali svoje kamione kao dio
opreme, osamdeset dvojke su se mogle tegliti i na leđima. Tako su na
obuci ostali pješaci i dobili dodatni tovar, kao tegleće mazge. Opet,
nisu bili baš na prvoj crti, a i druga vojska ih je puštala da se voze kad
god je bilo prilike. Bolje nego na bestrzajnim topovima. Minobacači
su se mogli rastaviti na dijelove.
- Sve će biti u redu. Bolje provjeri mine i upaljače - rekao je Gogić.
- Pitao sam Riječane - objašnjavao je Slavek.
- Provjeri ih sam. Nemreš nikom vjerovati kod mina.
- Pitao sam ih kako je ovdje. Kažu pakao.
- Jebo te pakao. Cijeli rat je pakao - počeo se ljutiti Gogić.
- Ovdje je gadno - nastavljao je Slavek.
- Slavek, ne seri. Jebote, ti k'o da si jumferica. Nije nam ovo prvi te-
ren. Kaj? To su domobrani. Koji oni kurac znaju?
- Ma znam. Samo...
- Koji sad kurac? - već je bio iznerviran Gogić.
- Meni se ovdje ne sviđa. Nemam dobar osjećaj - bio je odlučan
Slavek.
***
Možda je ta, 1991. godina, mogla i drukčije završiti da Beli nije pono-
vo raskinuo sa Stankom. Odjednom mu se stvorio višak vremena, pa
ga je počeo popunjavati ispijajući runde s ekipom, dižući domoljubnu
atmosferu. Danima, u birtiji, od birtije do birtije, između uzbuna, za
vrijeme uzbuna, non-stop mu je neka uzbuna tutnjala u glavi. I još
ovaj put on nije bio kriv. Samo je Stanki napomenuo kako je taj njen
dripac, Pica, papak. Eto, pobjegao je u Ameriku, a rat nije pošteno ni
počeo. Stanka mu je odbrusila kako Pica nije otišao u Ameriku, u
Nizozemskoj je, studira, a osim toga, on je barem bio u ratu. - Jedan
dan. Odmah se usr'o. Upiškila se Pica - htio je Beli pojasniti Stanki
prirodu tog junaštva. - Svatko to može.
- A kaj nisi ti? - ujela ga je Stanka u najbolniju ranu. Nije mu trebalo
puno daje pošalje u pizdu materinu. Išao se on raspitati, samo nije bilo
mjesta. Znala je dobro kak' je morao pomagati starom oko birtije, kaj
mu je sad našla srat'? Stanki nije trebalo puno, riječ po riječ, dobila je
šamarčinu. Beli se kasnije nije mogao ni sjetiti kako je izašao iz nje-
nog stana i stvorio se u Šumici. Runde su padale jedna za drugom,
dani su se slagali u neprekinuti mutni niz. Sve zbog tog usranog Pice.
Belom se činilo kako će cijeli život morati ispaštati stoje baš Pica
skinuo Stanki jumf. Jebi ga, bio je njegov stan. Da su Belom starci bili
tako bogati, on bi karao prvi. Kaj je on kriv kaj je njegov stari tek
poslije skužio kak' ne bu niš' od udruženog rada, pa je od šefa
skladišta u tvornici prešao u gostioničare. Kaj sad, svi su fukali
Stanku. Beli joj je odmah bio drugi. Nije prošla minuta kak' je Pica
svršio, već je on bio u Stanki. Je, bila je droca. Samo, volio ju je.
Ionako je on bio u ratu kada nitko nije bio. Kad se Slovenija odcjeplji-
vala, Beli je s Kršom i Flekom sjeo u staru Stojku, obukli su sve
maskir-no što su mogli naći doma, uzeli cugu kod Belog u birtiji i
krenuli u rat. Prešli su granicu nekom od sporednih cesta koje je Beli
koristio kad se pijan vraćao iz Čateža. Računali su krenuti prema
Novom Mestu, tamo je buraz od Belog služio JNA. Beli se sjećao
kako je buraz pričao da tu ima puno vojske i stalno servisiraju neke
tenkove, pa su zaključili kako će tamo sigurno biti fajta, slovenski će
teritorijalci sigurno trebati pomoć. Kaj je bolje od Hrvatina koje su
krenule da im pomognu? Puštali su kasetu s domoljubnim pjesmama
što ih je Krš ukrao na štandu kod Jelačića bana, ispijali whiskey i
računali kako Slovenci ni pojma nemaju kakva im se sreća smiješi.
Napokon im u pomoć stižu pravi fajteri.
Prešli su granicu i nisu odmakli ni dvadeset kilometara, kad su pred
njih iskočili slovenski teritorijalci i počeli mahati oružjem. Dečki su
bili sretni što su naišli na prijateljske snage, no sreća nije dugo trajala.
Slovenci su im gurnuli cijevi pušaka u lice i natjerali ih da izađu van.
- Fanti, mi smo prijatelji... saveznici... tovariši... Došli smo vam po-
moći, boriti se, smrt JNA... - govorili su, pokušavajući objasniti
teritorijal-cima svoju misiju. Fanti se nisu dali smesti, već su ih
natjerali da legnu u blato, iscipelarili, oduzeli im oružje, za kraj opalili
nekoliko šamara i potjerali ih doma.
Beli je poludio. Kakav je to način? Jednom odlučiš nekome pomoći,
mogao je ugroziti svoj mladi život, a kad tamo... Slovenske pizde su
ih otjerale. Mi im ne trebamo. I onda su Hrvati pičke!?! Mi im
nećemo pomoći. Pizda im materina jodlerska. Kaj? Slovenci? Alpski
Hrvati. Kaj kurac Hrvati? Gori su od Srba.
Počeo je pažljivije pratiti vijesti, navijati za JNA, da zgaze govna jed-
na slovenska. Prave prijatelje nisu htjeli pustiti da im pomognu. Jeb'la
ih dežela. Ionako su sami sve zakuhali. Beli se nekoliko dana nadao
kako će Armija sve sravniti sa zemljom, ali je nakon višednevnog
intenzivnog gledanja televizije zaključio kako je sve namješteno. Goli
kurac, a ne rat. Odlučio se više ne miješati u te pizdarije. Slovenci i
Srbi su se dogovorili. Kao i svi ostali, uostalom. Ne?
Po Hrvatskoj se puškaralo. Po Slavoniji, u Zagori, na Baniji, preko
Knina se nije moglo na more još od prošle godine. Zato je pokupio
Krša i Šunku, pa su krenuli u Istru. Tamo je još bilo mirno. Kupali su
se desetak dana, nije bila neka vesela situacija. Nije bilo turista, nije
bilo zabave. U Puli je još uvijek bila vojska, s istoka zemlje su počele
dolaziti izbjeglice, Beli je gledao starice u slavonskim narodnim
nošnjama kako sjede, kao pod punom ratnom spremom i pletu, valjda
čarape za ranjene borce, tko zna koji kurac. Sve sjede u već izlizanim
kožnim foteljama, u predvorju mastodontskog hotela, građenog za
potrebe masovnog socijalističkog turizma. Beli je gledao te starice,
žene... Kaj rade tu? Srećom, bilo je i cura. Našli su neke djevojke,
izbjeglice iz istočne Slavonije, pa su ih, uz malo pića, pokarali u
iznajmljenom apartmanu. Cure nisu bile izbirljive, čak je i Šunka
dobio pičke. Poslije jetri dana lebdio i pričao kak' je rat super stvar.
Ljetovanje je, ipak, brzo prošlo. Vratili su se doma gdje su na klupica-
ma kraj dućana i dalje sjedili dečki na istom mjestu gdje su ih ostavili.
Čekalo se. Kaj točno, nitko nije znao. Vodili su priče tko ustvari
ratuje,
tko je gdje i kako, ispijali pive, motali jointove i čekali. Nešto će se
dogoditi.
Onda su počeli nestajati. Jedan po jedan. Prvi je otišao Gogić. Bio je
nervozan još od uskršnjeg obračuna na Plitvicama. Htio se uključiti.
Negdje, bilo gdje, samo da ne mora stajati i čekati da se stvari dogode.
Bar malo akcije. Dečki su se čudili. Krš je objašnjavao kako je to sve
zakurac i kako su pravi komunisti to sve trebali streljati, Armija je
trebala osvojiti vlast i sve nacionalne vođe strpati u zatvor, sve
pohapsiti i napraviti red. Sad im se, koji kurac, ti fosili tu iživljavaju i
prave sranje. Staljin bi znao s takvima. Beli mu je kontrirao govoreći
da koji kurac, zakaj Hrvati ne bi imali pravo da žive samostalno? Kaj
smo mi gori od drugih? Krš je objašnjavao kako mu se gadi ta priča i
ta šahovnica. Svuda moraju stavljati šahovnicu. Kaj to znači? Sad se
busaju u prsa i kaj taj Tuđman, Titov general. Sad se sjetio.
- Njega su hapsili. On se usudio govoriti za Hrvatsku kada nitko nije -
rekao je Šunka.
- Kaj su ga uhapsili? U vilu u Nazorovoj? Kaj mene tako ne uhapse.
Daj, Šunka, kaj ti je cuga mozak popila? - ljutio se Krš.
- Ma znaš, Krš, nije taj komunizam bio baš tako dobar. Mislim, nije
ovako loše - pričao je Fric. - Ljudi su slobodniji. Zakaj ne bi mogli
raditi svi svoj posao? Mislim, kaj? Ova policija je ipak bolja. Kažu ti
dobro veče. Pitaju mogu li im pokazati ličnjak. Pazi, pokazati... Ovi
prije bi samo šamar. Koji kurac radiš tu? Nisi doma? Pras šamar.
Ličnu kartu, čupavac stani... Ma pustite me, druže. Znaš i sam.
- Stari moj, koji si ti naivac. Em slušaš Bajagu. Sad su dobri, jer je
frka. Buš vidil poslije. Murija je murija. Tu se ne zavaravaj. Jednom
drot, uvijek drot - objašnjavao je Krš.
- Dobro, kaj bi ti, koji kurac? Niš' ti ne valja. Ni murija, ni šahovnica,
ni Tuđman... Koji biti kurac? Srbiju? Kaj, idi u Srbiju! - povikao je
Beli.
- Koji ću kurac tamo? 'Si ti lud? Tam' su četnici. Znaš kaj bi' ja? Ja bi'
brod. Stari moj, da ja imam brod, trgovački brod, e, koliko bi' heroina
prošvercao. Mislim, jedna tura pet kila. Za sebe. To bi' ja - rekao je
Krš, dok su mu se od ponosa zacaklile oči.
- Koji će ti kurac heroin? To je smeće - pobunio se Fric. - To je za
papke.
- To bi' i ja. Mogli bi okrenuti veliku lovu. To mi se sviđa - rekao je
Beli.
- I fought the law, and I won - zapjevao je Krš,
- I fought the law, and law won - ispravio ga je Fric. - Tak' to ide. -To
ti je od Dead Kennedysa. Jello Biafra je to napisao. Mnogo bolja
verzija - objasnio je Krš.

Beli je odatle išao kod starog u birc, konobario je smjenu dnevno,

slušao ljude kako pričaju, okupljaju se. Stanka je dolazila pomagati,
oprati suđe, kuhati kave. On je znao mrzovoljno sjediti ispred portabl
televizora i iščekivati vijesti. Započela je mobilizacija, utvrđivanje
gradova, vijesti koje su dolazile s istoka bivale su sve mračnije.
Proljetni sukobi na Plitvicama i pogibija policajaca u Borovu selu bili
su tek uvertira. Tuđman je donio odluku o blokiranju kasarni. Počela
je napetost, sve uz izravan prijenos na televiziji. Neke su kasarne pale,
neke su opsjedali, u Zagrebu su blokirali Maršalku, Selsku, Borongaj,
Črnomerec. Ispostavilo se da je grad pun kasarni JNA. Počele uzbune,
haustori su ubrzo ograđeni vrećama s pijeskom, šupe su se čistile ne
bi li ih pretvorili u skloništa, odjednom su se svi susjedi počeli
poznavati i biti dobri jedni prema drugima.

Kad bi išao na posao, Beli bi vidio susjede kako čuče u haustoru. Kad
se vraćao, zaticao bi ih na istom mjestu, u istom položaju. Jednom je,
kao klinac, na selu, pratio navečer tetu u kokošinjac gdje je išla po-
brati jaja. Koke su bile naslagane po prečkama uza zid, glava
uvučenih u ramena, kao da ih je netko parkirao. Beli je prvo
oklijevao, a onda ih počeo doticati prstom. Kokoši se nisu bunile. Ne
bi se ni pomaknule, samo bi i dalje čučale po prečkama. Pomirene sa
sudbinom čekale su jutro. Teta mu je objasnila kako su po noći slijepe
i ništa ne vide. Zato su tako mirne. Ako neka padne s prečke, do jutra
se više ne zna vratiti.
Gledao je susjede kako čuče uza zid, baš kao kokoši iz tetinog koko-
šinjca. Učinilo mu se da ih napokon vidi u njihovom pravom svjetlu.
Kokoši koje je dovoljno gurnuti prstom i više ne znaju gdje su. Beli je
bio siguran da on nikada neće biti takav.
Uzbune su svirale non-stop. Imalo je to i dobrih strana. Noću su se na
nebu vidjele zvijezde, bilo je manje prometa i zrak je postao čišći. Na
ulicama nije bilo gužve, a birtija je bila u prizemlju zgrade, pa je za
vrijeme uzbuna radila k'o sklonište. Beli je s konobarom Marijanom
izli-jepio stakla ljepljivom trakom, dekoracije radi, naslagao je vreće s
pijeskom ispred ulaza, da gosti ne brinu hoće li ih pogoditi geleri dok
ispijaju gemište i nastavio raditi. Uzbune su tulile, no većih sranja
nisu imali.
Onda je Stanka počela gnojiti. Kak' to on izbjegava, ipak bi trebao,
ona se ne želi sramiti pred frendicama, Martinin dečko se javio u
HOS, od Ivane dečko je isto otišao, u dragovoljce, svi idu, samo Beli
tu nešto izbjegava... Jel' on Hrvat ili da si traži drugog dečka? Beli je
poludio. Kojeg još drugog dečka? Već ju je prešao cijeli kvart.
Pretražila ih je bolje od policije.
- Nemaš ti više kaj tražiti. Pretražila si već svaki kurac u kvartu. 'Ko
bi te htio? lonak' si svima dala. Pa si se meni uvalila. Jebote, ispao
sam zadnji papak.
- Ti si papak cijeli život. Da si muško, iš'o bi u rat. Kaj sad sereš!?!
Kaj sam ti ja kriva? S tobom sam jer mi se sviđaš. Kaj, da trepnem
okom, imam deset frajera na jednom prstu. A s tobom sam.
- Imaš ti njih sve u ustima. Kaj, kad te ljubim k'o da pušim kurac ci-
jelom kvartu! Kaj si ti misliš, kurvo? Da si svetica? Djevica Marija!?!
Rodila si se bez jumfa.
- Gadeee!!! - vrisnula je ona. On je glasno zalupio vratima i izašao
van.
Onda birtija, pa birtije, pa tako danima. Našao je neku malu konobari-
cu, pofukao ju nekoliko puta u skladištu, poslije fajrunta. Malu je bilo
strah ić' doma, pa ju je Beli smirivao kurcem. Postajalo je zabavno.
Par puta mu se i učinilo kako bi mogao uživati u ratu. A onda mu se u
ruci stvorio poziv za vojsku. Možda je to znak sudbine, pomislio je
Beli. Mogao je pokazati toj kravi od Stanke. Jeste on govorio sto puta
staroj kako ne smije ništa primati ni potpisivati, poziv je glasio na
njega i samo ga on može primiti. Staroj je, pak, bilo žao svih tih
mladića što ginu, nekako nije bilo u redu da njen sin izbjegava svoju
dužnost. Je li ga odgojila kao katolika i Hrvata? Potpisala je papir i
mirno saslušala bujicu ljutnje koju je Beli istresao na nju, gledajući
kako je isti otac, kako se isto ljute kad znaju da nisu u pravu. A ako
vojska od njega ne učini čovjeka, možda bi bilo bolje i da pogine u
ratu, nego da završi kao otac mu, kukavica, snažan samo za šankom
nakon litre viskija, okružen hrpom obožavatelja koji su mu potvrđivali
sve što kaže dokle god bi plaćao ture.
Opet, poziv... Žuti. To se već pričalo po kvartu. Ak' dobiš žuti papir,
to je rat. Ak' je žuti, jebi ga, buraz. Beli je pozvao ekipu, rekao kak' je
žuti, pa su se onda okupili i cijelu noć pili u Šumici. Kaj bu sad?
Ispračal' se iz svoje birtije? Stara ga je spakirala, četkicu za zube,
žilete, čarape, par rezervnih gaća. Bude dosta za početak. Onda se
spakirala I ona, pa otišla k baki u Zagorje. Stara više nije mogla
izdržati napetost stalnih uzbuna i opće paranoje.
U Šumici, gazda je zatvorio vrata nakon fajrunta, pa su nastavili pit'
do zore kada su Belog, uz pjesmu ekipe, polusvjesnog, ispratili do
stroja u vojarni na Borongaju, na postrojavanje bojne. U hangarima su
im podijelili uniforme. Košulje, hlače, čizme, jakne, prsluke, svi su
htjeli prsluke i pulovere s njemačkom zastavom na ramenu.Tu su se i
presvukli, pa su im podijelili oružje. Beli je uzeo puškomitraljez M-
72, kalašnjikov s produljenom cijevi i nožicama. Nema do Šarca.
Potom su ih, s civilnim stvarima potrpali u autobuse i pravac
bojišnica. Belog je držao alkohol, pa je većinu puta prespavao. Kada
su stigli na Kupu, mamurluk ga je tek počeo hvatati. Iskrcali su ih u
nekom selu, u blizini samoposluživanja. Beli je uletio unutra i viknuo:
- Evo Zagrepčana, dajte pit'!!! - Za blagajnom je sjedio tip u uniformi,
frontovskog izgleda, naoružan, dok su sa strane stajala još trojica,
opakog izgleda i spremnog oružja.
- Nema besplatno. Plati - odgovorio je tip za blagajnom.
- Kaj kurac! - vrisnuo je Beli. - Nije ovo vaše.
- Ak ćeš pit', plati. Bombe, municija za cugu. Primamo svaki kalibar -
rekao je tip i podigao pušku.
- Kaj... - začudio se Beli. - Bombe bi htjeli? Evo bombe - rekao je i
posegnuo za kinder-jajetom koje je držao u prsluku. Izvukao ga je i
prstom primio prsten. - Nema pit'? - upitao je tipa za blagajnom. Ovaj
je posegnuo rukom ispod pulta i izvadio protutenkovsku kumulativnu
ručnu bombu. - Nema - rekao je. - Prvo bombe, onda piva.
Beli je slegnuo ramenima i stavio kinder-jaje na pult. Vojnik je
pokupio bombu s pulta i stavio je u sanduk gdje je već stajala
povelika količina eksploziva raznih kalibara. Zauzvrat je dobio dvije
pive. Prvu je eksao u dućanu, a drugu je ponio napolje da je popije na
miru. Sad je mogao i na četnike. Krvi će im se napiti.
- Koji ti je kurac? - upitao ga je Jura koji je bio mobiliziran u istoj turi
s njim.
- Pusti me - odgovorio mu je Beli. - Ljut sam. Di su četnici da im je-
bemo mater? Ajmo, pjevače guzovi. Vidit' će oni kaj su to
Zagrepčani!!!
Postrojba je dobila zapovijed za pokret. Izašli su iz sela i krenuli
pješice nekoliko kilometara, prema vikend-naselju gdje su ih smjestili
po napuštenim i opljačkanim vikendicama. Rasporedili su ih u kuće
po vodovima. Beli je bio dobar. Umor ga je, u kombinaciji sa svježim
zrakom, napokon svladao, pa se srušio na deke u jednoj od kućica
gdje je njegovom vodu određen smještaj. Spavao je cijelu noć i svi su
odahnuli, računajući kako će do jutra rakija ishlapiti.
Beli se probudio mamuran, a kada je bio mamuran, bio je jako loše
volje. Počeo je urlati na ostale vojnike gdje skrivaju piće, kakav je to
način, je li se on došao boriti ili zajebavati s papcima? Di je ta rakija?
Jura je završio s njim u istoj kući i probao ga nagovoriti da se smiri i
ne zajebava, nema sada rakije. Rat je. Beli je zgrabio puškomitraljez,
repe-tirao i opalio kratki rafal u zrak.
- Uza zid. Pizda li vam materina, uza zid!!! - vikao je. Vojnici
okupljeni u velikoj sobi trznuli su se od pucnjeva i stisnuti uza zid. -
Sad ću vam svima jebati mater. Di je cuga?
- E, koji ti je kurac? Kaj je? - počeli su pitati vojnici. Beli je opalio još
jedan kratki rafal.
- Cuga? Di je cuga? Ti!!!! Jura!! Ti imaš rakije. Daj cugu -
zapovijedio je. Jura nije imao kud. Shvatio je kako se Beli ne šali i
posegnuo u svoj ranac. Izvukao je bocu Badelovog brandyja i pružio
Belom. On je desnom rukom držao puškomitraljez, a lijevom
prihvatio brandy iz Jurine ruke.
- Vidiš kak' se odma' nađe cuga kad je frka. Samo treba znati - zado-
voljno je zaključio i sjeo na stolac. - Sad napolje!!! Marš napolje,
svi!!!! - izderao se na njih. Mobilizirani vojnici su u čudu gledali,
malo Belog, malo među sobom, a onda su poslušno, kao jedan, izašli
van. Nikome se nije ginulo od pijane budale. Beli je ostao sjediti na
stolcu u kuhinji. Puškomitraljez na krilu, na stolu boca Badelovog
mirogojčeka. I tišina. Ne bu njega nitko jebal'. Potezao je iz boce u
velikim gutljajima, sve dok se nije onesvijestio.
***
- Pičku materinu - vrtio je Gogić glavom u nevjerici dok se penjao u
kamion u Slavonskom Brodu. Jedva je nabavio te dvije jebene boce
Stocka. U cijelom Brodu nisi mogao naći alkohol. Narod sve popio. U
glavi mu se vrtjela slika Slaveka kako kleči na koljenima i moli ga
kao da je on kip Isusov, pun krvavih rana, neka mu iz Broda donese
cugu, jer on inače neće izdržati. Suze su mu tekle niz obraze dok je
molio Gogića da ga ne zaboravi, da mu donese konjak, da će
poludjeti, da, da, da... Da, dobro, zaključio je Gogić raspravu, ukrcao
se u kamion i krenuo po municiju.

U nekom dućanu uspio je naći cugu, kupiti te dvije usrane, možda

posljednje preostale boce u cijelom gradu, i sav sretan krenuo natrag u
kamion. Preuzeli su municiju u logističkoj bazi i krenuli natrag prema
mostu. Prolazili su kroz središte, polako, vozač je vozio po propisu,
prošao je obuku još u JNA i odlično je znao pravila vojne vožnje.
- Ajmo nešto popit' - predložio je Gogić, ugledavši birtiju na trgu.
Bila je otvorena i iz nje je treštala muzika. Ceca. Zastali su na ulazu,
bilo je nejasno otkud Ceca ovdje, no pogledali su bolje i vidjeli da je
birtija puna crnih uniformi. HOS. Dečki su naprosto voljeli Cecu.
Naoružani do zuba smrtonosnim priborom za ubijanje, od pušaka,
mitraljeza, do noževa, bombi i metaka. Birtija je bila puna dima, iz
zvučnika je treštala pjesma. Gogić je ušao unutra, praćen vozačem
taman kad je grupa vojnika u crnim uniformama ustajala od stola.
Pogledao ih je i najednom zastao. Onaj s garonjom bio je Pavle.
- Romiću!?! - viknuo je pokušavajući nadjačati Cecu. Upalilo je. Mi-
traljezac se trgnuo, podigao glavu i ugledao Gogića.
- Oooo!!!! - viknuo je Pavle Romić, prebacujući garonju na rame.
Sačekao je da njegove kolege izađu od stola i došao do Gogića. Ruko-
vali su se kao stari prijatelji koji se godinama nisu vidjeli. Pogledali
su se na trenutak u oči i naišli na obostrano razumijevanje. Oči su
govorile mnogo više od riječi.
- Kaj - progovorio je Gogić. - Vidim, ti si aktivan.
- Eto, ratujem - odgovorio je Pavle.
- Kak' to? HOS i ti? - začudio se Gogić.
- Desilo se. Tu je akcija. Kaj mogu kad sam adrenalinski tip - rekao je
Romić.
- Da. Pa di si?
- Hitne intervencije. Radimo preko vode. Kad pukne linija, zovu nas.
A ti?
- S brigadom sam. Stavili su me na minobacače.
- Naš artiljerac. Pogodio si baš dobar birc. Tu ti je najhladnija piva u
Posavini. S obje strane rijeke.
- I mjuza je okej. To je ono kaj mi treba.
- Dobro mi izgledaš. Prava garda hrvatska.
- Jebi ga. Za Hrvatsku kao tigar. Znaš kak' je.
- Ideš preko?
- Tamo smo. Moji su preuzeli položaj od Riječana.
- Čuvaj se. Prijeko je gadnije nego u Hrvatskoj. Ovi su bosanski čet-
nici zajebani. Naši čedeki im nisu ni do koljena. A i Armija je tu -
rekao je Romić. - AF jebi ga, s ustašama nema zajebancije. Skupa im
je škola.
- Tebi je dobro? Prava si faca u crnom.
- Crno mi dobro stoji - odgovorio je Romić, nasmijao se od uha do
uha i popravio garonjin remen na ramenu. - Idem. Čeka me ekipa.
Buraz, čuvaj se.
- Nemaš brige. I ti isto - odgovorio je Gogić gledajući kako Pavle
Romić izlazi iz birtije. Kroz veliki izlog bez zavjesa, malo mutno od
dima, vidio je kako se penje na kamion, sjeda na klupu i odlazi na
karoseriji TAM-a 110-ice.
- Jebote Romića. Tko bi to rekao? - pomislio je. - Pivu - rekao je
šankerici. - Hladnu - napomenuo je. Konobarica ga je prezrivo pogle-
dala. - Ovdje su sve pive hladne.
Slaveka su ugledali na ulazu u selo, pored izrešetane table s imenom
mjesta. Kao da je cijelo vrijeme stajao tu, nepomični dio okoliša.
Gogić je rekao vozaču neka stane, iz ranca izvukao dvije boce Stocka
u mas-kirnoj najlon vrećici, otvorio vrata kabine, izašao i predao ih
Slaveku, koji je odjednom oživio i dotrčao do kamiona, svečanije i
opreznije nego da je riječ o Štafeti mladosti, najiskrenijem poklonu za
najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Gogić se kasnije nije mogao
sjetiti jesu li to Slaveku stvarno curile sline od želje ili se njemu,
umornom od puta, samo učinilo.
Slavek je, ne gubeći ni trenutka, otvorio jednu bocu i eksao skoro
polovicu. Gogić ga je u nevjerici gledao. - Kad bi bar bio tak' brz i na
položaju - rekao mu je. Slavek nije ni trepnuo. Kada je napokon
prestao u sebe ulijevati Stock, samo je othuknuo, zavrnuo čep natrag
na grlić, u trenutku pogledao Gogića, rekao hvala ti, stari, spremio
bocu u vrećicu i okrenuo prema kućama.
- Ne bi ponudio ni gutljaj - rekao je Gogić vozaču.
- Gdje da te istovarim? - odgovorio je vozač Gogiću.
***
Beli se probudio s gadnim mamurlukom. To je postajalo sve učesta-
lije. Onda piješ. Piješ da te prođe glava, piješ da opet budeš dobre
volje, piješ jer te nude, piješ jer plaćaš runde ljudima, pa je glupo
onda stajati po strani i piti sok. Osjećao se ukočen, drven. Utegnut bi
bila prava riječ, pomislio je i pokušao se pomaknuti. Nije išlo.
Pogledao je dolje i shvatio kako su ga privezali konopom za stolac.
- Koji kurac!?! - viknuo je, no nitko se nije obazirao. -Odvežite me,
jebem vam sve!!!!! Koji vam je kurac? Eeeeeejjjjj!!!!!
-vikao je Beli, buljeći u okupljene vojnike. No, nitko ga nije htio
pogledati u oči. Jedan za drugim su ustajali i izlazili iz prostorije.
- Eeeeejj, koji vam je kurac? Sve ću vas poubijati. Odvežite me -vikao
je za vojnicima, no uzalud. Ostavili su ga samog u prostoriji sve do
podneva kada je logistika donijela ručak. Vojnici su ušli s manjerka-
ma, stali u red čekajući s porcijama da ekonom podijeli hranu, a
potom su posjedali oko stola, po vrećama za spavanje smještenim uza
zid i počeli jesti u tišini.
- Dečki... - počeo je nježno Beli. - Deeeečki... - umilno ih je dozivao.
Dečki su bili zabavljeni pražnjenjem svojih porcija. - Dečki, odvežite
me. Biću dobar.
- Daj šuti - netko mu je dobacio.
- Dajte, dečki, biću dobar - nastavio je Beli. Nastavio je zavijati i
moliti dok je vojska jela.
- Kaj? Da ga odvežemo? - pitao je proćelavi cvikeraš, šljaker u civilu.
- Si ti lud? Pa da nam opet pravi pizdarije - pobunio se debeli student.
- Daj čkomi, debeli. Koji vam je kurac? Jebote, nisam četnik da me
držite vezanog - bio je uporan Beli. - Kaj, nisam došao ovdje da me
držite zavezanog. Koji vam je kurac?
- Jebi ga Beli, sam si kriv - uletio je Jura.
- Daj, Jura, ti me znaš - probao je Beli.
- Sori, buraz. Sam si složio sranje - odvratio je Jura, ustao i izašao iz
kuće.
- Neću više. Jura!?! Jebote, dajte dečki, ruke su mi otišle u kurac-nije
prestajao Beli.
Desetak minuta kasnije, visoki plavušan se digao, zaključivši da on
ovako nemre jesti i odvezao ga. Beli je mirno sjedio, sačekavši da
vojnik makne konop s njega, ustao, protegnuo se i u trenu bio kod
svog puško-mitraljeza kojeg je netko naslonio na zid sobe.
- Pizda vam strinina!!!! - viknuo je. - Uza zid, svi uza zid - repetirao
je zatvarač i ubacio metak u cijev. Vojnici su ga u čudu pogledali.
- Daj nemoj opet srat' - rekao mu je debeli student koji je mirno
praznio svoju porciju. Beli je ispucao kratki rafal iznad njegove glave.
Student se bacio na pod, ispustivši porciju iz koje se razletjelo varivo
s mahunama i krumpirom.
- Uza zid!!! Jebem vam sve. Sa'će pjevati guzovi!!! Vidjet ćete vi
koga ste vezali - Belom se lice izobličilo od bijesa. Mahao je
puškomitralje-zom ispred sebe, dok su vojnici počeli ustajati jedan za
drugim i skupljati se na suprotnom kraju sobe, što dalje od cijevi koja
se prijeteći njihala pred njima. Beli se malo smirio kad je vidio dobro
obavljen posao. Zastao je trenutak i otpljunuo.
- Jebote, koji ste vi šupci. Fakat, seronje. Nitko da se ne miče jer ću
vas sve posmicati!! Jasno? Jebeš ti rat. Ovo je bezveze - zaključio je i
izašao iz sobe, kroz hodnik, na vrata i pred kuću. Kroz dvorišna vrata
je ulazio Jura koji je zastao kad ga je vidio oslobođenog i naoružanog.
- Tu si ptico!!! - nasmijao se Beli i podigao puškomitraljez prema
Juri. - Koja si ti pizda. Burazu nećeš pomoći.
- Beli, koji ti je kurac? - zinuo je Jura, instinktivno podižući ruke u
zrak.
- Treb'o bi ti jaja odrezati. Nisi mi htio pomoći. Ostavio bi me veza-
nog.
- Beli, pijan si - pokušao je Jura.
- Stara ti je pijanica - presjekao ga je Beli. - Imaš sreće kaj sam dobre
volje. Gubi se!!! - Jura je ostao stajati ukipljen na mjestu, gledajući u
Belog kao u svjetsko čudo. Ovaj se pak nije puno obazirao, već je
promarširao kraj Jure, usput ga udarivši kundakom u trbuh.
- Zube bi ti trebao razbiti. Sretan si kaj se znamo - rekao mu je i
izašao na cestu. Iz daljine je dolazio auto. Beli je stao na sredinu
ceste, raširenih nogu, čekajući vozilo za koje se ispostavilo daje
Peglica. Auto je prišao blizu i Beli mu je počeo mahati, pa se vozač
zaustavio. Prišao mu je dok je on otvarao prozor.
- Šta se dogodilo? - upitao je vozač, civil, vjerojatno mještanin, zbu-
njen pojavom užurbanog vojnika na cesti. Beli gaje pogledao i uperio
mu usta cijevi ravno među oči.
- Idem u Zagreb. Hoćeš me ti voziti ili da se vozim sam? - Vozač je
od volana digao ruke u zrak, užasnut crnim ustima cijevi koja mu je
bila uperena u oči. - Mo... Mo... Mo... Možeš se ti odvesti sam.
- Nema problema. Budem sam - rekao je Beli i povukao se nekoliko
koraka od auta i dalje držeći strojnicu uperenu u vozačevo lice.
- Izlazi - rekao je. Vozač je poslušno spustio ruku, otvorio vrata i
izašao.
-Gore ruke, rukice gore... gore, lijepo...-rekao je Beli, obišao vrata i
sjeo u auto. Zatvorio je vrata, odložio strojnicu na suvozačko sjedalo i
upalio motor. Peglica ista k'o od stare. Ubacio je u prvu i krenuo,
ostavljajući za sobom izbezumljenog vozača, Juru na dvorišnim
vratima i vojnike koji su počeli izvirivati iz kuće. Koji bezveznjaci.
Rat je fakat bio zakurac.
***
- Bosna. Kužiš ti to, stari moj? Bosna. Koji kurac ratujemo u Bosni?
- lamentirao je Jaks. - Kaj se muslići ne bore, nego im mi moramo
spašavati guzice? Koji kurac ja imam s Bosnom?
- E, Jaks, matere ti, ne seri. Ča ti je? Spavamo. Muči - gunđao je
Šime.
- A ka'e? - odvratio je Jaks. - Kaj se ti, koji kurac javljaš, blitvar? Kaj
ti s Bosnom imaš veze?
- Bosna ima more - odvratio je Šime. - Ajde, pusti me da sanjam.
- Fakat, Jaks, zajebi priču. Dovoljno je sranja. Sutra će biti dug dan
- uključio se Slavek.
- Je, dug. Jebate, vi'š da ni ne znadeju di smo - dodao je Dragono-žac.
- Ne znaju, jebate pas zagorski. Ča ni govorit' ne znate? - razbudio se
Šime.
- Prigorac sam, tim se dičim. Kaj, o'te spat. Bu zjutri fajta - zaključio
je Dragonožac.
- Je, a za koji kurac? Za Bosnu? Za Franju? - bio je uporan Jaks.
- Jebi ga, profesionalci smo. Potpisao si ugovor. Kaj nisi onda mislio?
- rekao je Gogić. - Spavaj.
- Ti si uvijek pametan - odvratio je Jaks.
- Zato sam dobio čin. Spavaj.
- Je, sanjaj nešto maloljetno - poželio mu je Vidra ugodne snove.
Zaspati? Nisu dva dana bili na položajima kad je došla zapovijed za
pokret. Trebalo je popunjavati liniju, pa je zapovjedništvo odlučilo
poslati satniju na pojačanje pravca u nekim selima prema Modrici.
Sipa ih je jedva našao na karti, a ako je netko znao čitati kartu, onda je
to bio Sipa. Tamo je trebalo biti vojske snage jedne bojne, nešto
HVO-a, bosanskih teritorijalaca, HOS-a. Vojna rinfuza.
Sipa je primio zapovijed, koordinirao položaj voda u odnosu na sat-
niju, pa su se potrpali u buseve, prevezli do linija, iskrcali se i ispratili
pogledom buseve koji su se okrenuli natrag. Predvečernje nebo je od-
bljeskivalo od eksplozija, odasvud je dopirala potmula tutnjava. Srbi
su dovukli sav raspoloživi oklop i pleh, pa pokrenuli ofanzivu na
Bosanski Brod. Pričalo se kako Mladić osobno zapovijeda akcijom.
Izgledalo je kao da će svakog trenutka cijela linija pasti, na svim
stranama je pucalo. Brod pada, kao vjetar, širila se glasina među
vojskom.
Naravno, njih su poslali u drugom pravcu. Došli su do sela, spaljenog,
razvaljenog. U selu samo neki bosanski teritorijalci, specijalci,
muslići, Zebe, njih dvadesetak.
- Gdje su ostali? - pitao ih je Sipa.
- Nema ostalih. Mi smo ti, buraz, sve što ima tu - rekao je zapovjednik
Zeba.
- Kako sve? - začudio se Sipa.
- Sad ste i vi tu. Ovi drugi su utekli. Ne znam ni zašto ste vi došli?
- Kako? - uključio se Gogić.
- Pa, svi bježe.
- Pa gdje? - pitao je Sipa.
- Brod pada. Svi idu preko Save. Zar ne znate? - muslimanski zapo-
vjednik je u nevjerici vrtio glavom.
- Mi smo sad iz Broda - htio je objasniti Sipa.
- A jeste i vi neke kurate sreće.
- Što? - začudio se Sipa.
- Samo vi ovamo. Ostali idu na Savu - objasnio je zapovjednik.
- Pa vi niste pobjegli - rekao je Gogić.
- Ovo je naše. Nemamo gdje bježati - odgovorio je zapovjednik. Go-
gić ga je gledao, njegovo suho, žilavo lice izbrazdano boravkom na
otvorenom, pogled čovjeka koji zna što govori, bosanski ljiljani na be-
retki i neko muslićko zelenilo na rukavu. Handžar, jatagan, čakija,
koji kurac... Bosanci su oduvijek bili ludi za noževima.
-Vidjećemo... -rekao je Gogić, a Sipa nije rekao ništa. Rasporedio je
vojsku po kućama, odredio straže i s muslimanima podijelio zonu.
Onda je pala noć.
Snovi su kratko potrajali. U zoru, Vidra je uletio u kuću vičući: -
Ustaj, ustaj, četnici, tu su, ustaj!!!!!!!!!!!!!!!!!.
- Di su? Gdje? Pred selom? Gdje? Kaj? - ekipa je odvraćala, bunovna,
budeći se iz sna.
- Oko nas, tu su, jebem im mater - vikao je, repetirajući pušku.
- Ustaj, uza zid. Ustajte, jebem vam krvavu mater. Poubijaće nas.
Akcija. - Ekipa je u trenu bila na nogama. Bili su ratnici. U tišini su
poskakali, pograbili oružje, potrpali opremu na sebe, skoro nečujno
otkočili puške, meci su uvijek bili u cijevima, i stisnuli se uza zidove.
Gogić se približio prozoru i ugledao napolju vojnike u maslinasto-
zelenim uniformama kako prolaze ulicom, među kućama. Okrenuo se
u sobu. Dečki su se naoružali i obukli. Bili su spremni.
- Di su? - šapatom je pitao netko iz polumraka.
- Tu su. Idemo. Ljuljaj - rekao je Gogić, klimnuo glavom i započeo
pakao. Zapucao je kroz prozor, Slavek mu se pridružio. Vidra je
otvorio vrata i pojurio van. Kroz prozor su se sjurili meci na vojnike, s
druge strane se pridružio Vidra iz dvorišta, a za njim i ostali koji su
izlijetali iz kuće, hvatali zaklone i paralelno otvarali paljbu na sve što
se micalo. Posljednji su izašli Gogić i Slavek.
- Di sad? - zavikao je Jaks.
- Vidra, gdje su naši? - zapitao je Gogić, sjurivši se u zaklon kraj
njega.
- Prema kraju sela. Moramo se tamo izvući - odgovorio je Vidra i
sasuo rafal na vojnika koji je pretrčavao od jednog prema drugom
drve-tu. Vojnik je u pola trka odskočio, kao nečim udaren i počeo se
okretati oko sebe, padajući prema zemlji. Vidra je sasuo još nekoliko
metaka za padajućim čovjekom i okrenuo se Gogiću.
- Jedan manje. Idemo? - zapitao je.
- Može. Slavek, Jaks, pokrivajte nas. Pokret - rekao je Gogić, ustao i
zatrčao se prema ogradi.
Dečki su otvorili vatru, zasipajući mecima ulicu i zgrade. Za njim je
pojurio Vidra, onda Šime, trojica vojnika iz drugog odjela i Lima.
Rasporedili su se oko ograde i otvorili vatru, pokrivajući Jaksa i
Slaveka koji su se izvukli posljednji.
Pod pljuskom metaka povlačili su se od dvorišta do dvorišta, nalazeći
druge dijelove satnije i nastavljajući izvlačenje iz seoskog pakla.
Prage, mitraljezi, puške, bombe, kao da se nebo otvorilo nad njima.
Uslijedila je i minobacačka paljba. Gogić je bio ljut. Prvo ih izbezume
obukom, onda svoje cijevi ostave doma, pa taman kad se naviknu na
one u Brodu, pošalju ih na ispomoć kao čisto pješaštvo.
- A sada po nama lupaju minobacačima. Jebem ti mater usranu. Što ih
nismo ponijeli, u pizdu materinu... - ljutio se Gogić hvatajući zaklon.
Tukli su ih prvo osamdeset dvojkama, sitno, da ne pogode svoju
pješadiju koja je već prošla pola sela. Onda su počele lupati Prage.
Zebe su imali bestrzajni top kod kojeg su pomagali bestrzajci iz
satnije. Kad je Mata, stari Matešić, makar ranjen gelerom u ruku,
smjestio zrno pred Pragu, njena posada je shvatila kako ne može tek
tako bezbrižno stajati nasred ulice i kurčiti se svojom artiljerijom.
Došlo je do malog zatišja. Srpski vojnici su i dalje pucali, ovaj put
pojedinačno, iz pušaka. Prage su se povukle, prepustivši ponovo stvar
minobacačima koji su nastavili tući. Plop-tras, plop-tras, plop-tras.
Zapovjednik Zeba\e uspio naći Sipu, da vide šta će.
- Imate li vezu sa stožerom? - pitao je Sipa.
- Koji bolan stožer? Mi smo ti jedini stožer odavde do Broda.
- Što sad?
- Držat' selo, pa ako ne ide, povuć' se.
- Gdje.
-Vi preko Save. Mi... vidjećemo.
- U redu - složio se Sipa. Samo, trebalo je doći do Save. Bili su na
pravcu prema Modrici, do Save je trebalo pregaziti i Bosnu. Pala je
Der-venta, pala je Modrica, pao je Odžak. Trebali su se izvlačiti
prema Ora-šju. Sipa je organizirao vod i započeo s izvlačenjem. Bio
je u vezi s Papićem u satniji. Vod je trebao ostati zadnji, štiteći
povlačenje linije. Trebalo je raditi brzo. Srbi su svaki čas mogli
dovući tenkove, a onda su ga najebali. S jednim bestrzajcem, teško je
učiniti bilo što. Gogićevi su trebali štititi bestrzajac i pomoći mu u
izvlačenju. Pružali su vatrenu zaštitu, dok je vod odlazio iz sela. Onda
je došao red i na njih. U pravo vrijeme da se sklone od tenkova. Dvije
T-55-ice i oklopni transporter su se pojavili s druge strane sela. Trčali
su cestom vukući bestrzajac, koristeći vrijeme za koje se četnici nisu
mogli odlučiti da li da uđu na drugi kraj sela ili ne.
Bila je vruća sredina ljetnog dana.
- Uvijek bježimo po najjačem suncu - pomislio je Gogić. Još će netko
dobiti rak kože.
Trčali su, na smjenu vukući bestrzajac, znojeći se pod teretom me-
taka. Gogić je bio pun okvira, još noseći pola ranca metaka. Metaka
nikad dosta. Shvatio je da bi trebao nabaviti kakvu kapu, barem
znojnik ili kakvu maramu oko ruke.
- Nije Rambo to bezveze... - sinulo mu je.
Cestom su došli do zavoja gdje je bilo nekoliko kuća i povišenje koje
je ustvari činio željeznički prijelaz s rampom preko ceste.
- Tu smo - rekao je stari Matešić, zastajući. - Ja ću ih tu sačekati. Vi
idite dalje.
- Mata, koji kurac?
- Tu je dobra čeka. A ja ne mogu više. Ne mogu trčat'. Moram se
odmoriti, jebe me rana. Ak' tu zaustavim tenk, stignete se izvući.
Nema problema. Gađam ga iz prve. Onda više nećemo morat' vuć'
bestrzajac. Doći ću ja za vama.
- Trebao bi ostati još netko. Ne možeš sam - rekao je Gogić. - Ima li
dobrovoljaca? - pitao je okupljene. Svi su gledali u zemlju. Znali su
što znači ostati.
- Može Mata sam - prvi je progovorio Slavek. Lice mu je bilo prljavo
od znoja, umorne, izbezumljene oči, uniforma potamnjela od znoja i
prašine. Svi su izgledali isto. - Idemo Gogić. Idemo odavde. Može
Mata sam. - Ekipa je s odobravanjem počela gledati Gogića. Vidi i
sam kakvo je sranje. Treba bježati. Da izvuku živu glavu. Samo su
čekali da zapovijedi pokret, da uteknu iz ovog pakla.
- Idite. Vidra, ti si zapovjednik. Dalje vodiš dečke. Jasno? - Vidra nije
pokazivao nikakve znakove razumijevanja. A dečki, umjesto da kre-
nu, ostali su stajati. Koji sad kurac? Tenkovi samo što nisu došli.
- Gogić, ća je? - pitao je Šime. - Idemo li?
- Ja ću ostati. Matešić ne može sam. Sjebaćemo tenk i idemo za vama.
Nađemo se za par sati. Ajde, idite. Uteći će vam vod. Nema vremena -
bio je odlučan Gogić. - Pokret.
- Gogić... - rekao je Slavek. - Evo. Uzmi - pružio mu je bocu konjaka,
jednu od onih koje je Gogić kupio u Brodu. Unutra je bila voda.
- Svježa je. Zatrebat će, kume. Dug je dan - objašnjavao je Slavek.
Izbjegavao je pogledati Gogiću u oči, gurajući mu bocu u ruke.
- Hvala, kume. Ne brini - rekao mu je Gogić - Idite. Pokret - i okrenuo
se Matešiću. - Starino, gdje je najbolje za top?

Ekipa se pogledala, nije bilo drugog rješenja. Složili su se u kolonu i

počeli kretati. Trebalo je trčati, trčati, trčati...
Gogić je povukao bestrzajac prema Matešićevim uputstvima, utvrdio
čeku što je bolje mogao i namjestio Matešića za nišansku spravu.
Obrisao je znoj s Čela, iznenađujući se koliko je to ustvari filmski.
Samo, sada nije bilo kamere da ga ulovi, nije bilo nekoga da napravi
krupni plan, da složi total, da prijeđe preko panorame koju je Gogić
gledao. Ravnica, cesta, kuće, ruševine, dim. Iza njega je njegov vod
odlazio u nepoznato. Valjda će ih sve ponovo sresti. Sada su bile
važne granate za top, njih pet posloženih pored bestrzajca. Nije bilo
vremena za osiguranje, kako nalaže pravilo službe. Vrućina,
iščekivanje, brzina. Nema se vremena. Sjetio se Slavekove boce,
otvorio ranac i potegnuo. Voda mu je kao nož otvorila grlo, sasušeno
od prašine. Ponudio je Matešića i stari je prihvatio, potegnuo dobar
gutljaj i vratio bocu natrag.
- Taman. Vruće je - rekao je Matešić.
- Je - odvratio je Gogić kad se zemlja počela tresti. Iza zavoja se
počeo pomaljati tenk. Gogić se prignuo, a Matešić se priljubio uz
nišan topa.
- Malo... još malo... tu si - rekao je i povukao okidač. Granata se
aktivirala i izletjela iz cijevi, ostavljajući iza sebe plamen kroz stražnji
otvor topa. U trenutku, u gusjenicu je pogodila tenk, udaljen dvjestoti-
njak metara.
- Jesam te!!! - viknuo je Matešić. - Napuni - proderao se Gogiću.
Gogić je odbravio zatvarač, otvorio ga, ubacio novu granatu u top i
viknuo Matešiću da je pun. Ovaj je ponovo opalio i stresao granatu u
oklop tenka.
- Promašaj - viknuo je. - Puni - u tom trenutku tenk je počeo okretati
svoju kupolu prema njima. Gogić je čuo zaglušnu buku, a onda
izgubio sliku, ton i prijem. Kasnije, činilo mu se da je lebdio. Kad je
otvorio oči, ispred sebe je ugledao razvaljen položaj. Bestrzajac
prevrnut, stari Matešić također. Tenkovska granata je lupila
neposredno kraj položaja. Gogić je pokušao ustati. Sve gaje boljelo.
Zateturao je i krenuo prema svojoj pušci i rancu koje je ostavio pored
topa. Podigao ih je, čudeći se kako mu nešto nedostaje. A onda se
vratilo. Zujanje, buka, zvuk. Pogodilo ga je posred mozga. Shvatio je
da je bio oglušio. Zato sav taj iznenadni mir. Život je bio mnogo
življi. Čuo je škripanje gusjenica tenka, turiranje motora. Pogledao je.
Tenk je i dalje stajao na mjestu. Matešić ga je dobro pogodio u
gusjenicu. Kupola je ipak ostala čitava. Matešić je ležao izvaljen na
boku. Gogić mu je prišao i okrenuo ga. Lice mu je bilo mirno.
Nepokretno. Na prsima mu se širila tamna mrlja. Gogić mu je stavio
ruku na lice da vidi diše li. Nije bilo daha. Rastvorio mu je košulju na
prsima. Prsa su bila velika rana. Nije bilo šanse. Mata je bio mrtav
namrtvo, da mrtviji ne može biti.
Gogić je ustao, zgrabio pušku i ranac i počeo teturati udaljavajući se
od topa. Sad je trebalo uteć'. Kako je trčao, sve više se koncentrirao
na korake, noge, lijeva, desna, lijeva, desna... Samo da uhvati ritam,
da se uhoda, bježati, bježati... Samo pobjeći što dalje. Prema rijeci,
prema Savi.
Gogić se, natovaren mecima, osjećao toliko laganim, kao pero, ptica,
lebdim, trčim, hodam... letim, sanjam, dišem...-sjetio se albuma Elek-
tričnog orgazma. Gdje su sad ti ljudi? Možda je u tenku Branko
Kockica? Trčati, trčati, bježati, uteći, maknuti se, lijeva, desna, lijeva,
desna, prema rijeci, prema rijeci...
***
- Kaj sam drugo mogao učiniti? - mislio je Beli. Pravili su sranja.
Njegovo vojnikovanje nije trajalo baš dugo. Beli je dotjerao Peglicu
doma, parkirao je ispred haustora i otišao se javiti staroj. Stara je bila
kod bake u Zagorju, stari je s pajdašima. Bilo je pravo vrijeme za
tulum.
- Stoga je sjeo na telefon, nazvao prvo staru da zna da je sve u redu, a
onda nazvao svakog poznatog čiji je telefonski broj imao i složio tu-
lum. Preko Krša su prodali puškomitraljez za 400 maraka. Cijene
pušaka su odavno pale, svi su već imali oružje, pa je četristo marona
za slučaj nužde bilo taman. Beli je malo sumnjao je li Krš zadržao
barem sto maraka, ratni plijen je ipak ratni plijen. No, love je bilo
dovoljno za dostojnu proslavu činjenice stoje živ. I Stanka je došla
pozdraviti ratnika, pa su si priuštili jednu pomirbenu ševu. Beli je, još
pun adrenalina od fronte, pokazao Stanki svoga kurca mamurnjaka, a
onda je pritisnuo na krevet, široko joj razmičući noge, nabijajući je do
krajnika, na što je ona zadovoljno vrištala, napaljena što je tuca netko
s prve crte.
- Jel' te jebe Hrvatina? - dahtao joj je u uho, nagnut nad nju, a onda ju
je okrenuo na koljena i jebao zguza.
- Daaaa, daaa, Hrvatinaaa... - uzdisala je ona, pokušavajući se što više
nabiti na njegov kurac.
- Voliš to, kurvo!!! Voliš to!!! - vikao je Beli.
- Daaaa... daaaaa... - slagala se Stanka sa svime što bi joj rekao. Belog
je palila njena široko rastvorena guzica. Nikada mu nije dala da ju
jebe u dupe. No, sad je rat, pomislio je. Stanka je bila ful napaljena,
mokra kao da je kablić pun vode, Beli je pomislio sad il' nikad,
izvadio kurac van iz pičke i sjurio joj glavić u dupe. - Aaaaahh!!! -
zavrištala je Stanka. - Ne, ne, nemoj - vikala je.
- Daj, čkomi. Radim.

Ujutro je Stanka malo teže hodala, no nije se puno bunila. Trtica ju je

boljela i drugi dan, no, opet, Beli... Bila je sretna kaj su zajedno,
cvrkućući kao ptičica, služila je škvadru, plesala, veselila se. Zarazno
je dizala atmosferu, uveseljavajući ekipu koja je uglavnom bila u
kurcu od svakodnevnog ratnog iščekivanja i čučanja po haustorima
koji su glumili skloništa.
Fešta je potrajala do ponedjeljka. Onda je došla murija. Na vrijeme.
Taman je ponestajalo cuge. Vojni policajci su pozvali Belog po imenu
i prezimenu i rekli mu da ga hapse. Beli je bio toliko pijan da je tek na
izlazu iz haustora shvatio o čemu se radi.
- Nećete me voditi!!! - viknuo je.
- Daj, stari, koji ti je? Budi miran - rekao mu je policajac.
- Ne idem ja natrag - bio je odlučan Beli. Zastao je, a zajedno s njim
su zastali i policajci.
- Nemoj da te moramo tući - rekao mu je krupniji. - Imamo dovoljno
problema i bez tebe.
- Boli me kurac. Ja ne idem. 'Oš se kladit'? - Policajac je zastao
zbunjen. Kakvo sad klađenje?
Klipana su trebali zbog dezertiranja odvesti u vojni pritvor, kasnije na
sud i sad bi se on još kladio. - Nije ti ovo kladionica. Rat je - uspravio
se policajac u svoj svojoj visini, trudeći se izgledati što autoritativni-
je, makar bi bilo najprikladnije klipana lupiti po gubici. On ne bi išao
u rat, jebote.
Beli je iskoristio priliku što mu je policajac pustio ruku iz svog stiska,
te se otrgnuo i pojurio prema tratini pored haustora, gdje su se ljeskale
boce koje su pobacali kroz prozor tijekom tuluma. Zgrabio je bačenu
vinsku bocu, Babić od litre i i razbio je o asfalt. Policajci su ga gledali
u čudu. Koji je kurac klipanu? Belom je u ruci ostao grlić, s
narezanim izrazbijanim rubom boce. Podigao je grlić u desnoj ruci, a
potom je digao lijevu, pokušavajući pokretima ruke natjerati rukav da
se spusti niz podlakticu.
- Mislite da ću ići? Može mi se desiti - rekao je i zubima primio rub
lijevog rukava. Povukao ga je prema dolje i razgolitio zapešće.
-Gle'te psi!!! - viknuo je policajcima i nazubljenim grlićem rasjekao
kožu i vene na ruci. - Tko će sad ići u rat? Ja sam bolesnik. Trebam u
bolnicu.
- Ti si luđak - odbrusio mu je krupniji policajac.
- Pičku materinu - viknuo je vitkiji drot i otrčao prema policijskom
autu gdje je bila radiostanica.
Otvorio je vrata, sjurio se u kola i preko radiostanice pozvao centralu.
Beli je stajao, dok je iz njegovih vena sukljala krv. Policajac je krenuo
prema njemu.
- Ne prilazi!!! - viknuo je. - Budem i tebe. Policajac je stao i začuđeno
ga pogledao.
- Hoću ti pomoći. Iskrvarit ćeš.
- Odjebi. Nemreš ni sebi pomoć'. Vidi se na kaj ličiš. Kaj, s tom
trbuši-nom, vozikaš se po cijeli dan. Kaj, hapsiš ljude da ne moraš
sam ići u rat. Koji si ti jadnik - Beli je uvredama rešetao policajca.
Škvadra je s balkona gledala kak' će Belog odvesti, pa je i njih izne-
nadio izravni prijenos rezanja žila. Sjurili su se niz haustor i ubrzo su
stajali oko Belog, čekajući hitnu. Policajac je procijenio kako više
nema šansi bilo što objašnjavati Belom. On je stajao uzdignutih ruku,
dok mu je niz podlaktice curila krv, kao nekom antičkom polubogu
okupanom bikovom krvlju. Drot je razmišljao isplati li se, što će biti
ako mu se netko sjeti prigovarati kako je tip iskrvario zbog njega.
Opet, 'ko jebe budalu!?! Nek' samo iskrvari, njemu ide u rok službe.
Ima svjedoke da ga nije razbio, da si je sam to učinio, ne bu njega
nitko zajebavao. Sve je bilo po propisu.

Ubrzo je došla i hitna, zamotala Belog i pokupila ga na šivanje. Poli-

cajci su ih ispratili, zajedno sa škvadrom, koja se povukla natrag u
stan, da ga pospremi i zaključa, tko zna kad će se Beli vratiti. Cure su
počistile stan, dečki popili po još jednu. Stanka je preuzela ulogu
domaćice i sve ih u neko doba otpremila doma. Onda su se razišli,
ostavljajući na pločniku samo tamnu mrlju krvi.
Trčanje, trčanje, trčanje. Lijeva, desna, lijeva, desna, uzdah, četiri
koraka, izdah, jedan, dva...
Gogiću su se u glavi vrtjeli filmovi. Davao si je tempo, trudeći se ne
misliti ni na što drugo. Samo da je do rijeke, samo da je do rijeke.
Prema sjeveru, rijeka je na sjeveru. Dečki su trebali biti tu negdje.
Prošlo je nekih sat vremena otkako su se rastali... Ili je prošao cijeli
dan?
Trčao je preko polja, kao u narodnoj pjesmi, kroz šumarke, povreme-
no koristeći cestu. Srbonje je zaustavio, trebat će im neko vrijeme da
poprave gusjenicu, dečkima je osigurao nekoliko sati prednosti. Osim
ako ne nalete na nešto s druge strane.
Na sjever, na sjever, na sjever... Lijeva, desna, ravno, ravno, trčim,
trčim...

Jurio je kroz šumu brže od jahača iz Goetheovog Kralja vilovnjaka,

osjećajući teški zadah smrti za petama, preko brda, u prolazu se čudio
kako uvijek uspije naći brda, pa i usred ravnice. Sve dok nije izbio na
rub šume, proplanak s kojeg se vidjela rijeka na kraju ravnice, gusti
dim u daljini koji je označavao grad u plamenu. - Ziher gori Brod -
pomislio je.
Okrenuo je na drugu stranu. Ako je tamo front, bit će lakše provući se
u pozadini. Na drugoj strani je podno brežuljaka ugledao selo, izdale-
ka mirno, živa pastorala. Čovjek bi pomislio da uopće nije rat.
Zaključio je kako je to ispravan pravac. Provući se kroz šume kraj
sela. Ne preblizu, sigurno su na oprezu, no tu je mirnije, onda preko
rijeke, samo da se prebaci preko vode.
Zastao je kako bi osmotrio teren i ugledao kako s drugog kraja prema
selu ide kolona. Bili su previše daleko da bi mogao razaznati oznake,
ionako su svi bili maskimi. Nije mogao čuti zvukove, no ubrzo je
ugledao prvi stup dima, da bi se potom iz cijelog sela počeli dizati
stupovi dima. Gogić je ugledao siluete koje su se micale iz sela.
Izgledalo je kao da sve živo bježi pred pomahnitalom vojskom. Cijeli
metež je podsjećao na uzavreli mravinjak i Gogić je zaključio kako
nema što tražiti u tom pravcu. Krenuo je u smjeru iz kojeg je vojska
došla, u širokom luku zaobišao selo i izbio na rijeku. Sava je bila
široka i troma, još na niskom ljetnom vodostaju. U šipražju je našao
nekoliko čvrstih grana i uprtači-ma ih uvezao u malu splav. Dobro je
osmotrio okolinu i sačekao da se
uvjeri u potpuni mir. Na splav je položio pušku, streljivo i čizme i
odgurnuo se u rijeku. Matica ga je nosila, brža nego što je izgedalo s
obale. Rijeka mu je bila potpuno neobična za plivanje, njemu
naviklom na more. Nije bilo vremena za razmišljanje. Adrenalin ga je
gonio da pliva, radi nogama, prolazi kroz maticu ne bi li isplivao na
drugu obalu. Činilo mu se kako su prošli sati otkako je ušao u rijeku,
kad je napokon dohvatio kopno. Izvukao je splav, skinuo uprtače,
stavio pušku i streljivo na ramena, primio čizme u ruke i otrčao što
dalje od obale. U šipražje. Tamo je napokon odložio sve sa sebe i
izvalio se na zemlju. Legao je na leđa i neko vrijeme samo duboko
udisao zrak, gledajući u nebo. Tako je i zaspao.

Večer

- Kakav je ovo tulum? - začudio se Iskusni. - Ka'e ovo? Tematski

parti?
- To su karmine, idiote - objasnio mu je Šunka.
-1 zato nema mjuze? - uključio se Jura. - Možeš pustiti barem tiho.
- Kajjaznam - bio je neodlučan Šunka.
- Stavi neku tužnu mjuzu - predložio mu je Jura. - Majke. Stavi Maj-
ke. To je skroz u kurcu.
- Nisu Majke u kurcu. To je bluz - Šunka nije dao na svoj omiljeni
bend.
- Baš usran tulum - zaključio je Iskusni. - Nema komada.
- Tu su. Samo tebe čekaju - rekao je Šunka. Kao potvrda njegovih
riječi oglasilo se zvono s vrata. Šunka je ustao i otišao pogledati tko
zvoni. Otključao je vrata i otvorio ih. Napolju su stajale klinke.
- Bok! - oglasile su se njih četiri. - Mi smo mislile...
- Ajde, uđite - rekao je Šunka i otvorio vrata kako bi propustio djevoj-
ke. - Ivana je u kuhinji s curama.
Sačekao je da sve djevojke uđu u stan, usmjerio ih prema kuhinji i
vratio se u sobu. Dečki su ga obasuli pitanjima tko je došao, koga ima,
a Šunka je procijedio: - Razred.
***
Krš je stajao pod strehom na tramvajskoj stanici, čekajući bilo kakav
tramvaj. Bilo je sumorno zimsko jutro, sivo i vlažno. Od Save su se
pramenovi magle vukli sve do ceste. Iz magle su mutno izvirivali
vrhovi zgrada, tračnice su završavale u njoj.
- Živi Džeremaja - sjetio se Krš stripa koji je čitao tog ljeta. Drhturio
je u kožnjaku ispod kojeg je obukao traper jaknu, vestu i majicu dugih
rukava. Na stanici nigdje poštenog komada, sve radnici i radnice koji
čekaju tramvaj... da ih odvede na Remizu, da zapiju lozom krizu...,
sjetio se Azrinog stiha. Beli je zvao na neku dobru travu koju je baš
isfurao. To se moralo obavezno probati. Prijetio se da će isfurati i
horsa, pa je Krš razmišljao kako bi bilo skroz u redu uz dobru žižu
nešto i pošmrkati. Dan je bio tako truo, jedno dobro razvaljivanje ne
bi bilo na odmet. Već mu je pun kurac što svi briju na taj rat.
Tramvaja ni pod razno. Pogledom je zujao uokolo i ugledao vojnika
pod punom ratnom spremom kako trči preko pješačkog prijelaza. -
Da, rat je... - pomislio je Krš. Nije ni toj ekipi lako. Krš je dobio
odgodu još od JNA, emocionalno nezreo, na četiri godine. Od tada je i
JNA emocionalno otišla prilično u kurac, a ova država nije ni
pokazivala namjeru da ga dira. lonak' je sve prepuno pacijenata koji
se dobrovoljno javljaju. Da, dragovoljno. Jeah. Vojnik je uspješno
pretrčao raskrižje i sada je dolazio sve bliže tramvajskoj stanici.
- Pičku materinu i vojnici.
Gogić je već cijelu vječnost bio unutra. Belog su nešto kemijali, no
stari Beli je bio preopak igrač za vojsku, pogotovo šahovničarsku. Za
kog su još rekli? Frica je mobiliziralo. Njemu je bilo super. Kak' je
bio u vojsci, nije morao davati ispite, pa neće pasti godinu. Kaj,
općina je mobilizirala brigadu, sve su digli u vojsku. Samo je Krš
ostao čuvati kvart.
Krš je motrio vojnika koji se približavao i prepoznao istočnonjemačku
maskirnu zimsku uniformu, s prljavožutom podlogom i raznim
maslina-stim, sivim i zelenim crticama po sebi. Jadno. Katastrofa
vojnog dizajna. Ku'iš, okej oni puloveri i prsluci Bundeswehra.
Sretnici su se dokopali i onog s njemačkom trobojnicom. Kako god
okreneš, Hrvati ratuju za Reich. No, ovo smeće... Nijemci su nam to
uvalili da se riješe istočne opreme iz skladišta. Dečki su govorili kako
je topla i super za zimu, bolja od domaćih imitacija NATO jakni koje
su em propuštale, em se čovjek u njima mogao komotno smrznuti kao
pilić. Ali, kako možeš biti vojnik, ako nemaš dobru uniformu? Neće
se naše seljačine nikada naučiti. Vojniku moraš dati odjeću u kojoj će
se dobro osjećati. Krš je na sebi nosio kožnu jaknu, pravu pankersku, i
maskirne hlače, NATO-šara, prave, ne ova hrvatska neugledna
imitacija. Normalno, padobranske čizme i, preko nekoliko majica
dugih rukava u svim duginim bojama, majicu The Exploited, koju je
ukrao kad su svirali u Zagrebu. Tako bi trebao izgledati pravi hrvatski
vojnik. Samo se on za ovu neće boriti. Da mu krivousti Titov general
sere. Fašisti, pičku materinu. Ustaše. Da bar ustaše. Zadnje
karijerističko smeće. Jebote, on je bio panker, anarhist, a ne ovo, koji
kurac... Jure i Boban. Di su partizani? Di su saveznici? Di su
Amerikanci i njihove duge, crne puške? I još ovim jadnicima kaj su ih
digli na foru uvaljuju to istočnonjemačko smeće. Jebote, nekada smo
mi njima prodavali stvari.
Kako se vojnik približavao, čovjekoliki oblici ispod napuhnute unifor-
me su se pretvarali u Šunku.
- Buraz, jebote, pa to si ti!!! - uzviknuo je iznenađeni Krš.
- Pa, jesam. Jebi ga - odgovorio je Šunka sopćući pod teretom opre-
me.
- Kad su te digli?
- Ima mjesec dana.
- Kaj, na poziv?
- Ma da. Skinuo sam se iz HOS-a, a onda su mi prije mjesec dana
poslali poziv za Gardu.
- Kad si stig'o bit' u HOS-u?
- Ma, javio sam se, ništa nije bilo.
- Pa di si sad, jesi bio na terenu? - bio je zainteresiran Krš.
- Ma, jesam. Stalno smo tu okolo. Posavina, Sunja.
- Kaj, kol'ko si tranu?
- Sve zajedno? Tri mjeseca. Javio sam se u ljeto.
- Jebote. A di si? Di su te bacili?
- Sad sam Sto druga. Mislim, prvo se javim kao dragovoljac, pa me ne
zovu, pa odem u HOS, pa me mobiliziraju kad sam već u ratu i kažu
da ću u zatvor ako ne idem u rat. A ja u ratu. 'Opće mi nije jasno
zašto? Mislim, mobiliziraju te u vojsku, nakon što si već dva mjeseca
u vojsci. Dignuli su me u Novi Zagreb, po nekakvim spiskovima od
Teritorijalne. Prek' veze. Ono, fali im vezista.
U tom trenutku došao je tramvaj. Pozdravili su se i Šunka je krenuo u
kola. Krš je trebao drugi broj, ali je krenuo sa Šunkom. Svi su
tramvaji neko vrijeme išli istom prugom, a Šunka je silazio na prvoj
stanici. Krš je nešto više pažnje posvećivao opremi nego Šunki. Njega
je ionako poznavao cijeli život. Gledao je automatsku pušku. Drvo mu
je bilo pre-svijetlo, a i rukohvat je bio nekako drukčiji.
- Kaj je to srpski kalašnjikov? - upitao je Šunku.
- Ne. Mađarica. Nije loša.
- Srbijanka je najbolja - kategorično će Krš.
- Svaka je dobra dok puca - objasnio je Šunka.
- Čelik. Srbi su imali dobar čelik. Ovima se savije cijev - bio je
uporan Krš.
- Svaka cijev ode u kurac kad iz nje ispališ petsto metaka zaredom -
rekao je Šunka i trgnuo se. Tramvaj se približavao stanici na križanju.
- Znaš kaj Krš, ja sad silazim. Moram na Velesajam. Drž' se. - Šunka
je poravnao remenje borbenog ranca koji mu je visio na leđima,
zgrabio jednom rukom transportnu vreću, drugom čvršće primio
remen apovke i krenuo prema tramvajskim vratima. Putnici, puni
poštovanja prema branitelju, uzmicali su mu se s puta.
- Drž' se ti, buraz - Krš je povikao za njim. - Čuj, a di ćeš?
- Na Kupu. Mijenjamo ekipu - procijedio je Šunka i izašao iz tramva-
ja.
- Sretno - stigao je viknuti Krš dok su novi putnici nadirali u tramvaj.
Onda se zabuljio kroz prozor u ranac na Šunkinim leđima, s kojeg je
visio šljem. - Istočnonjemački - prepoznao je Krš model. - Mogli su
im dati barem američke šljemove. Bože, koliko se love skupilo za
Hrvatsku, a ti lihvari kupuju istočnonjemačke. I uniforme. Jesu
lihvari. Kak' se netko normalan može boriti u istočnonjemačkoj
uniformi. Ne ličiš na ništa. Nisi čovjek. Jebem ti takvu državu -
zaključio je. Šunka je u međuvremenu prešao cestu i stigao do
tramvajske stanice za Novi Zagreb. Kako je tramvaj krenuo preko
raskršća prema centru, Krš je još jednom stigao baciti pogled na
Šunku koji je stajao na stanici, povijen pod teretom opreme, izgledao
je još veći, onako, iz daljine.
-Zakaj uvijek ti dobri najebu? - pomislio je Krš dok je tramvaj skretao
u Savsku, a Šunka nestajao iz vidokruga. - Valjda netko mora -
zaključio je.
***
- ... a onda su mi nabijali dlijeto u nos - objašnjavao je Iskusni.
- Mislim, kliještima su mi trebali iščupati polipe, samo je doktor rekao
da su mi kanali sinusa začepljeni, pa ih je morao pročistiti. Pa mi je
onda stavio kliješta. I onda je čupao. Mislio sam da mi izvlači sve
mišice ispod kože. Čupa, jeboteeee, boli. A on vuče. Vuče, jebote...
Meni k'o da netko čupa cijelo čelo i obraze. Boli, jebote. A kad je to
tresnuo van, čovječe, krv teče iz mene, ono k'o kad ful otvoriš pipu,
sve šprica okolo, a onaj se kurac još trza na tacni. Polipi se uvijaju, k'o
Alien, jebote... - prepričavao je Iskusni svoj nedavni posjet
otorinolaringologu.
- Dobro, možeš li ti jednom ispričati nešto normalno? - zavikao je
najednom Beli.
- Kaj sad? - začudio se Iskusni. - Kaj sam rekel?
- Cucak ti ima hemeroide, ti imaš polipe! Kaj ste vi? Dom za parazite?
- ražestio se Beli.
- Daj, Beli, kaj sereš? - usprotivio se Fric. - Baš je u redu. Kaj si se ti
našao praviti fin?
- Tko mi se javlja? Brižna dušica. Kaj si ti? Dežurni dušebrižnik?
- Koji ti je kurac, Beli? - uključio se Šunka. - Pusti ga da priča.
- Ima možda još vina? - pitao je Pica.
- O, Amerikanac se probudio - dobacio mu je Beli.
- U kuhinji ima boca - rekao je Šunka.
- Budem ja donio - rekao je Pica i ustao. Uzeo je čašu sa stola i izašao
iz sobe.
-Amerikanci. Uvijek u pokretu. Ne drži ih mjesto - nastavljao je Beli.
- Beli, ne seri. Pusti čovjeka - uletio je Fric.
- Kaj ne seri? Koji je tebi sad kurac? - pitao ga je Beli.
- Podjebavaš cijelu večer. Kaj si umišljaš? Tu smo si svi naši - obja-
snio je Fric.
- Kaj, ak' ti smeta 'odi s Amerikancem u kuhinju - predložio je Beli.
- Koji ti je kurac, čovječe? Nemrem bolivit' kak' si nadrkan.
- Jel' ti smeta?
- Kak' mi ne bi smetalo. Cijeli život praviš sranja, a poslije te ja mo-
ram vadit' - ljutio se Fric.
- Ti me vadiš... Baš se našao tko će me vaditi.
- Fala, buraz. To mi je za Frankfurt...
- Kaj sad Frankfurt? Kaj sad to vadiš van?
- Dobro ti znaš kaj Frankfurt. I tko te vadi iz sranja kad je gusto.
- Ovo je zadnji put - rekao je Beli. - Dugujemo to čovjeku.
- Lud si.
- Cijeli svijet je lud - uletio je Krš. - Kaj bi mi bili gori? - upitao je to-
čivši pivu iz boce Ožujske.
- Jebote, uvijek mu držiš stranu. Šunka, kaj ti kažeš? - pitao ga je Fric.
- Ne znam. Nisam pametan. Ono, nitko ga nije tjerao. Jebi ga, sam si
je kriv - rekao je šunka.
- Mogao je biti bilo tko od nas. Mislim, truju nas. Ku'iš, dosta je.
Treba jednom reći dosta - bio je uporan Beli.
- Jebote, svi smo bili u tom điru. Kaj sad? Mislim, frend, Gogić je
prijatelj. Bio je prijatelj. Ne znam. Možda bi se prije trebalo pobrinuti
za njegovu staru - rekao je Fric.
- 'Odi u kurac. Kaj si sad? Papak? - opsovao je Beli.
- Je stari, kad ti je trebalo, bio sam vrhunski. Kaj mi je trebalo tebi ići
pomagati!?
- E, zahvalio sam ti sto puta. Kaj bi htio još? Da ti ga popušim?
- Čuj, ja biram gdje stavljam svoj kurac.
- U čemu je problem? Samo sam vas pitao... Prodali su mu loš dop. Ja
bi jeb'o mater tipu. Kaj kurac? Svi smo bili u ratu. Nije nam prvi put.
Ubili su nam prijatelja. Da vratimo...
- Kome? Vladek mu je prodao dop. Prodaje ga godinama. Nije mu
namjerno prodao loš dop. Tko zna kaj je bilo? Jebi ga, predozirao se. -
rekao je Fric. - Kaj ću Vladeka ubijati?
- Fakat. Kaj je Vladek kriv? - začudio se Šunka. - Kaj bi bilo da mu je
Krš izdil'o dop?
- Krš, morali bi te ubiti - zaključio je Fric.
- Ubi si mamu doma - zarežao je Krš. - Tko bi ti isfurav'o žižu?
- Ma dajte... Koji vam je kurac? Nisam to mislio... - vrisnuo je Beli.
- A kaj si mislio? - pitao je Iskusni.
- Hemeroid, čkomi - odsjekao je Beli. - Nisam ništa mislio. Samo mi
je... Muka... Ku'iš, nije trebalo... Kaj je sve prošao... I bezveze...
- Nije bezveze. Za Hrvatsku je - rekao je Fric. - Kaj!?! Pa svi smo
išli...
- Ma nabijem ti Hrvatsku na kurac! - uzvratio je Zlaja. - Jebote, Fric,
koji si ti naivac. Ljudi su išli zbog pljačke, zbog love, stanova, kakva
Hrvatska? Kaj? Franjo je prvo sebi prisvojio kuću u Nazorovoj, a
onda je donio zakon kako nitko ne smije otkupljivati nacionalizirane
stanove.
- I kaj je tu loše? - pitao je Beli. - Mora čovjek negdje stanovati.
-Jebote, bila je gola pljačka. Pizdu strininu, kamiondžije su najbolje
prošle u ovom ratu. Onaj lik kaj je furao autobus na Plitvicama postao
je general, onaj mali kaj je furao kamion u Bosnu da peru lovu, kaj su
njemu dali? DukaV. BadeR
- Ja bi da su meni dali Badel- rekao je Iskusni.
- Propala bi firma - odgovorio je Beli.
- Kaj? I ovak' su propali. Jebote, što četnik nije uništio, Hrvat je oplja-
čkao - vrisnuo je Zlaja.
- Daj, jebote, ti si komunjara. Samo serete propagandu. Nemre čovjek
od vas živit' - rekao je Beli.
- Kak' ne bi bio komunjara? Zaposlim se u firmi, odem u rat i kad se
vratim, firme više nema. Gdje je? Privatizacija? Kome? Nekom
'Rvatu. Nemre reći H, al' zna grabif. Do '91. su svi bili komunisti, a
onda su se sjetili da su katolici. Hrvatine. Pardon, 'Rvatine.
***
Fric je sjedio kod Krša u kuhinji motajući joint. U kuhinji se moglo
pušiti. Stara je tolerirala što Krš duva i dila travu, samo ako ne puši u
sobi. Ipak je plaćao račune. Odjeknulo je zvono s vrata. Krš je ustao
od stola i otišao otvoriti. Fric je čuo kako u hodniku s nekim
razgovara, onda se vratio, posegnuo rukom iznad kredenca i zgrabio
veliku piksu Al-Vo-Ra-Da Minas kave. Unutra je stajala velika najlon
vrećica iz koje je Krš izvadio šaku trave i stavio u manju vrećicu.
Limenku je vratio na kredenac, otišao do vrata, otvorio ih, pružio
vrećicu liku napolju, uzeo novac i vratio se natrag za stol. Nastavio je
pušiti cigaretu, nije povukao tri dima, kad je na vratima ponovo
odjeknulo zvono.
Krš je ustao, otišao do vrata, pogledao kroz špijunku i otključao bra-
vu. Unutra je ušao neki pankić kojeg je Fric znao iz viđenja s
koncerata. Ušao je za Kršom u kuhinju, zbunjeno pozdravio Frica i
sačekao dok je Krš ponavljao ritual skidanja limenke s kredenca.
- Za kol'ko!?! - vrisnuo je na malog.
- Za sto! Kaj se dereš? - vrisnuo mu je mali natrag u facu.
- Kaj ne pričaš!? - prekorio ga je Krš.
- Daj, napio sam se sinoć. Bila je uzbuna pa sam ostao kod frenda.
Imao je neke stare rakije, glava mi je k'o firtakt motor. Samo čekića.
- 'Oćeš tablete? Imam neki speed. Oraspoloži te.
- Drugi put. Daj mi drača - Krš je klimnuo glavom i zavukao ruku u
vrećicu. Izvadio je punu šaku trave, odmjerio u ruci, dio odmah vratio
nazad u vrećicu, a dio prosuo na stol. Odvojio je veći komad i dlanom
ga složio u pravokutnik za koji je procjenjivao da vrijedi stotku. Onda
je ostatak dogurao do ruba stola, pokupio ga u dlan i vratio u vrećicu.
Pankić je pružio svoju vrećicu za duhan i Krš mu je unutra sasuo
travu. Uzeo je novce i dao travu, ispratio malog do vrata i sjeo za stol.
- Ajde, pali više - rekao je Fricu koji je listao novine ispravljajući
nevidljive nabore na savršeno smotanom jointu. Fric je stavio džoks u
usta, uzeo svoj Zippo koji je kupio još na maturalcu u Loret de Maru,
spalio rub tuljca, otrgnuo vrh i zapalio joint. Usisao je brzo nekoliko
dimova, da se pljuga razgori i dodao Kršu. Ovaj je primio joint,
naslinio rub da ravnomjernije gori i počeo uvlačiti duboke dimove.
- Uuuuhhh, jebote. Žeže.
- Je. Dobra žiža.
- Sad sam nabavio novu turu. Friška. - Telefon je zazvonio između
dva dima.
- U pičku materinu. Koji je sad kurac? Pun mi je ovih telefona. Stalno
zovu.
- Promijeni posao.
- Jesi ti lud? Od čega ću živjeti?
- Kajjaznam. Ima nekih poslova. Ne moraš baš prodavati travu.
- Stari moj, znaš ti koliko košta život? Boli tebe kurac. Tebe starci
financiraju. Ti se možeš zajebavati. Od čeg ću ja živjeti?
- Kajjaznam. Sposoban si. Gledam te kako radiš. Ak' tak' prodaješ
žižu, možeš biti dobar i s drugim stvarima. Kaj bi tek učinio da
televizore prodaješ?
- Izbacili bi me s posla jer bi stalno gledao telku - odgovorio je Krš i
otišao do telefona. - Daaaa!?!?! Imam. Dođi ak' moraš. Kaj sam loše
volje? Zakaj da budem dobre? E, daj dođi i niš' ne pitaj - rekao je i
spustio slušalicu. Vratio se za stol i uzeo joint od Frica.
- Stari. Prošle smo godine s dečkima imali berbu i dobili tristo kila
trave. I sve sam to izdilao na malo. Poludiću. A nemreš drukčije
živjeti. Kak' da dođem do novca?
- Čuj, malo ti je prometno.
- Je. Volio bi' da skupim love, pa da negdje otputujem. Samo da se
maknem. Da sam malo na miru. Ovdje zna biti previše napeto.
- Kaj, zbog rata?
-Stari, rat je super. Otkako je rat, svi kupuju. Ima svega. Nego, sere
mi Papak - objasnio je Krš.
- Ka'e s njim? - pitao je Fric.
- Stalno me podjebava. Kak' će on mene jednom privesti, kak' on zna
sve o meni. Kaj, ak' je u muriji, ne mora ispast' pizda.
- Kad je već Papak.
- Čuj, može me smjestiti u buksu. To mi ne treba. Nije mi svejedno -
rekao je Krš.
- A kaj je htio?
- Ma, mislim da bi htio da radim za njega.
- Kaj, da drukaš?
- Ne, da dilam.
- Kak', da dilaš? Pa on je u muriji!
- A ti si u svemiru. Kaj ak' je u muriji? Mora i on od nečeg živjeti. Ti
si, Fric, živa naiva.
- Stari ti je bio naivan kad te pravio, a ne ja. Kaj nema murija neku
unutrašnju kontrolu? Mislim, oni to ne bi trebali raditi.
- A 'ko da kontrolira Papka, kad je on unutrašnja kontrola?
- On? Pa u osnovnoj mu je trebalo tri godine da završi jedan razred.
- Pa kaj? Takvi su najpouzdaniji. Temeljiti.
***
Pica je otvorio kuhinjska vrata i ugledao djevojke koje su sjedile oko
stola, motale se oko kuhinjskih elemenata, pomagale slagati hranu.
- Došao sam po vino - rekao je.
- A, Amerikanac - odvratila je Ivana. - Sad burno našli vino za naj-
dražeg gosta.
- Hvala, hvala - nasmiješio se refleksno Pica. U Americi se naučiš
smiješiti uvijek i svuda. Svima. Sa svima treba biti dobar. Nikad ne
znaš kada ti ljudi mogu zatrebati.
Kuhinja je bila puna žena. Stanka, Ivana, Marina i Zrinka i klinke,
njih četiri. Pica je bolje pogledao lica djevojaka. Neke cure je pamtio
još iz osnovnjaka. I klinke. Nije ih poznavao. Valjda su bile fetusi
kada je otišao. Sada su girls. Djevojke. Prelazio je s lica na lice,
čekajući da Ivana pronađe vino, i napokon se susreo s njom. Lijepo,
blijedo lice, okruglasto, tamnih, širom otvorenih očiju.
- Nisi se niš' promijenio - začuo je glas pored sebe. Okrenuo se. Kraj
njega je stajala Stanka. Još uvijek je dobro izgledala. Što su godine
narušile, šminka je popravila.
- Bok Stanka - pozdravio ju je i zagrlio. Srdačno mu je uzvratila zagr-
ljaj, na trenutak i više nego srdačno. Liznula ga je jezikom po usnoj
resici, vješto, da nitko osim njega nije ni primijetio.
- Lijepo mirišeš - zaključila je. - Koliko ostaješ?
- Kratko. Došao sam na pogreb. Onda idem dalje. Trebam otići do
staraca. Preselili su se na more.
- Fino. Gdje su?
- Kraj Opatije. Stara dole ima firmu. Idem ih vidjeti. Nismo se vidjeli
godinama.
- I onda? - nastavila je Stanka.
- Onda doma. Natrag preko velike bare.
- Pičku materinu!!! - uzviknuo je Fric ulazeći u kuhinju. - Opet je
poludio. Ivana, daj pivu.
- U frižideru ti je - odgovorila je Ivana zabavljena gledanjem taloga u
šalicama kave okupljenim curama. U kvartu, Ivana je bila glavni stru-
čnjak za proricanje budućnosti.
- Ka'e babe? Opet voodoo čarolije? - dobacio im je Fric otvarajući
frižider. - Jebote, ovdje ima i mesa. Mogla bi malo i narezati nekog
kurca.
- Tvoj ću kurac narezati ak' ne začkomiš - odgovorila je Ivana smrtno
ozbiljnim glasom.
- Još kad bi imala kaj - pridružila se Marina.
- Čujem li ja to svoju životnu družicu? Inspiraciju mog života? Sunce
moje tame? Svjetlo moga dana? - nabrajao je Fric, izvlačeći se iz
frižidera.
- Seri, seri, moj golube bijeli - promrmljala je Marina. - Daj ti nastavi.
Pusti bedaka.
- Nekad si me voljela - rekao joj je Fric i usput je poljubio preko stola,
rušeći šalice za kavu.
- Bila sam mlada - odvratila mu je kroz poljubac Marina, usput ga
ugrizavši za usnicu. - Ajde, budi dobar i gubi se. Praviš nered -
objasnila mu je, pomilovala po obrazu i odgurnula ga od stola.
- I, kaj onda kad vidiš starce? Di ćeš? - upitala je Stanka Picu.
- Ma, imam novi posao. Trebam se javiti za osam dana.
- A gdje živiš? Gdje si sada?
- U New Yorku. Big Apple - odvratio je Pica.
- Mislim, gdje si tu? U Zagrebu? - objasnila je Stanka.
- A... Tu sam. U starom stanu. Sestra je otputovala u Berlin - rekao je
Pica.
- Jesi ujutro doma?
- Zašto?
- Mogu navratiti... - predložila je Stanka.
- Možeš - složio se Pica. - Možeš...
- E, onaj tvoj je opet popizdio - uletio je Fric Stanki. - Bolje da ga
smiriš dok ne popije previše.
- Kaj je sad? - zagledala se Stanka.
- Ma, jebe Iskusnog. A meni opet sere za Frankfurt.
- Idem ja vidit' kaj je - rekla je Stanka i krenula van. Vidimo se kasni-
je - dobacila je Pici na izlasku.
- Okej - nasmiješio se Pica.
- Ma... Kaj bi bilo? Ubila se stoka cugom - govorio je Fric. - Pun mi je
kurac toga. Prvo smo mu svi najveća govna, a sutra smo si najbolji na
svijetu.
- Znaš ga kakav je... Makni se od njega kad pije - dobacila mu je
Ivana.
- Ma, kad stalno pije - rekao je Fric otvarajući pivu upaljačem.
- A kao da si ti bolji!?! - uletila je Marina.
- Šećeru, ja znam piti! - odgovorio joj je i potegao dugačak gutljaj iz
boce.
***
- Stari moj, sa šesto metaka sam ja preplivao Savu. Bio sam lagan kao
perce. Nisam ih ni osjetio. Šest stotina. I puška. E, k'o rakete. Nisam u
životu toliko trčao. Jebote, ovo se ugasilo - zaključio je Gogić. Uzeo
je upaljač i zapalio veliki joint koji je sam smotao. Fric je s divljenjem
gledao kako ga Gogić pravi od tri velike rizle. Za velike ljude, obja-
snio je. Gogić je bio na bolovanju, nakon što je izvukao živu glavu iz
Posavine, smršao, ispijen, cijelo vrijeme je pričao. Fric ga je pozorno
slušao. Gogić inače nije bio pretjerano rječit. Sada je govorio o neka-
kvim ljudima, mjestima, Fric je raspoznavao kako je sve bilo u
neredu, kako se pucalo, trčanje, pa opet trčanje, tenkovi, pucnjava,
stari moj, trčanje, rijeka, šest stotina metaka... Stvarno mu je bilo
potrebno bolovanje.
Šunka je pio pivu i listao neki časopis. Pušeći, slušao je Gogića. Krš
je sipao heroin iz folije na gramofonsku ploču iz Fricove kolekcije.
- Kud baš to? - čudio se Fric kako je Krš od svih ploča izvukao dvo-
struki Saturday Night Fever, soundtrack iz filma. Na omotnici, John
Travolta u omiljenoj pozi albanskih disko plesača po Zagrebu i na
Jadranu s početka osamdesetih. Krš nije puno pažnje posvećivao
simbolici, već je istresao heroin iz folije na ploču i počeo ga odvajati
u linije.
- Fric, hoćeš ti? - upitao ga je.
- Ne bi'. Nije to moj sport.
- Gogić?
- Može. Šta je to?
- Hors - odgovorio je Krš. Šunku nije trebalo ni pitati. On je prišao,
povukao crtu i vratio se na trosjed.
- Taman da me skulira. Kaj tebi fali Fric? - upitao je Gogić.
- Nisam ja za to - odgovorio mu je. Zbilja, nikada nije bio. Gogić se
začudio. Nije taj hors tako neka opaka stvar. Zakaj je ne bi mogao
probati? Jednom niš' ne škodi. Opet, zaključio je, ako nećeš, bit će
više za nas.
Fric je gledao kako je u vojsci Gogić narastao. Nikad nije bio mali, no
sad je bio nekako veći. Ne napuhan kao bilderi ili šatro grdi borac
poput kojekakvih karate kidova. Naprosto mu je pisalo na čelu kako je
opasan. Širi u ramenima, nekako... jednostavno kad ga vidiš, znaš da
je spreman. Toliko je bio po terenima da je postala rijetkost vidjeti ga
doma.

Prije su se navikli na rat. Od prvog oduševljenja, čistog izazova što je

rat, adrenalina koji je pičio sto na sat, ostala je samo dosada. Uzbune
su smjenjivale jedna drugu, namećući planiranje neplaniranosti,
unoseći zamračivanja, spuštanja u haustore koji su glumili skloništa.
Grad je mjesecima bio u mraku. Prestali su koncerti, nije više bilo
špice, u centar se nije išlo. Jednom se trebao naći na Trgu s dečkima s
faksa, da stisnu đir, popiju cugu, malo popričaju kak' im je doma, ali
su umjesto cuge dobili još jednu zračnu uzbunu. Trg pun ljudi koji,
kao i oni, u mraku traže jedni druge. Na kraju se okrenuo kvartu.
Počeo se ponovo družiti s ekipom.
Kad je počelo, bila je prekrasna jesen, jedna od najljepših kojih se
mogao sjetiti. Općenito, 1991. bila je godina lijepog vremena. Hladna,
svježa zima, prekrasno proljeće, ljeto vruće taman koliko treba. Ljudi
ne pamte kada je more bilo tako čisto kao kad je počeo rat. Ne pamte
tako rodnu godinu kao kad je počeo rat. Kukuruzišta bremenita
plodovima, a među kukuruzima mrtvi. I mine. Jesen je bila puna
toplih dana koji su prelazili u svježe noći. Skroz kako treba. Samo su
ljudi poludjeli. Od Uskrsa na Plitvicama, prve akcije maskirnih,
oklopnih kola i tragova krvi na snijegu, počela je tutnjava. JNA i
specijalci jedni nasuprot drugih u Virovitici, mupovci u žitu u
Borovom selu, masakri, mrtvi, sahrane, zastave. Sela Dalj i Kijevo,
čupanje vojnika iz BOV-a u Splitu, helikopteri nad Zagrebom, ratni
brodovi pred lukama. Tenkovi izlaze iz Maršalke, mostovi su
blokirani. Na radiju domoljubne pjesme, na televiziji Tuđman zaziva
Hrvatice i Hrvate, tolika je frka da poziva i građane Hrvatske... Boce
benzina su napunjene, kada kreće svadbena povorka? Fricu su se po
glavi stalno motali Johnyjevi stihovi...
Nikada nije bilo tako dobrog rock and rolla. Zdenko Franjić je tiskao
ploče. KUD Idijoti, Messerschmiti, Spoonsi\ Let 3 su svirali u
podrumu Omladinskog u Teslinoj, KBOu Galeriji SC, Majke u
studentskom domu na Laščini, Partibrejkersi i Satan u dvorani na
Vrbiku.
A onda je u Zagreb došao rat. Barikade, sirene, skloništa, birtije, faks,
doma, zamračenja. Svuda mnogo paranoje. Svi su do grla u krizi.
Grad je bio obuzet snajperistima. Vidjeli su ih svuda. Čak je i Fricova
stara, ozbiljna i trezvena šefica računovodstva, jedan dan došla s posla
i rekla da je vidjela naoružane ljude kako hodaju po krovovima kraj
Botaničkog vrta. Fleka je radio u tvornici iza Glavnog kolodvora i isti
dan je došao s izvještajem kak' je cijeli dan bila pucnjava po
Paromlinu, Lisinskom i okolnim zgradama, kak' busevi nisu vozili s
terminala kod pothodnika, sve je bilo puno drotova i maskirnih. Ono,
sranje buraz. Fleka je kroz kišu metaka otrčao do obližnjeg kioska i
odmah kupio dvije šteke pljuga. Jebi ga, ak' su počeli pucati po
kolodvoru, onda je sve otišlo u kurac. No, na kraju ih je ćopila murija.
Fleka je vidio, lično i osobno, kak' vode tipove, ful krvave. Ono,
drotovi su im jebali mater. Baš su pravi dečki.
U Šumicisu otvorenih usta slušali Fleku, kako uspijeva ispričati sve u
jednom dahu. Onda su ustvrdili kak' je ziher pola izmislio i poveli ras-
pravu o vrstama snajpera. U pola priče je uletjela uzbuna pa su svi
morali van.
Neki ludi dirigent je pretvorio Lisinski u svoj stožer s kojeg je odlazio
ratovati. U općoj frci od snajperista, i on je poslao svoje dečke na
krov Lisinskog, da se ne bi slučajno koji popeo na Paromlin. Neki
savjesni građanin je vidio naoružane ljude na krovovima i pozvao
policiju. Dečki su se međusobno susreli i počeli pucati jedni na druge.
Trebao je proći cijeli dan dok se nisu međusobno sporazumjeli.
Drotovi su već htjeli tući Zoljama ako se muzikaši ne predaju, a
muzikaši su ozbiljno shvatili stvar. Na kraju su uhapsili dirigenta i
ekipu i prebacili im stožer u vojni zatvor. Da se malo ohlade.
Stožera je bilo posvuda. Kao gljive poslije kiše. Svaka je mjesna za-
jednica imala svoj stožer. U kvartu su svi alkići prešli u nenaoružane
odrede narodne zaštite, a onda se i naoružali. Cijeli dan su pili i hodali
po kvartu, tjerajući ljude s klupa u skloništa-haustore gdje su se
stanari okupljali, dosađivali, slušali vijesti s radija ili samo paničarili.
- Tko ne ide u sklonište, nije Hrvat! - čuo je Fric objašnjenje jednog
susjeda, zaštitara.
HOS je svoj Glavni stožer postavio kod Glavnog kolodvora, preko
puta Esplanade, u zgradi koja je godinama mirno stajala na uglu
Zrinjev-ca, a odjednom su se u nju useljavali i Gradska knjižnica i
oružano krilo Hrvatske stranke prava. To je bilo teško učiniti
istovremeno. Knjižnica je iseljavala iz zgrade preko puta Mimare, jer
je to postao Novinarski dom, a nova zgrada odjednom se pretvorila u
Starčevićev dom. Već se bilo teško snaći. Zgrade koje su Fricu cijeli
život bile obične odjednom su postajale tako važne da su se ljudi bili
spremni boriti za njih i oružjem.
Ispred Starčevićevog doma su, uperen prema hotelu Esplanade, po-
stavili ogromni top kraj kojeg su stajala dva naoružana vojnika, vrlo
ozbiljna. Top je završio na naslovnoj stranici Globusa, gledali su ga
prolaznici, ljudi iz tramvaja, gosti Esplanade, top je dan i noć bio
uperen u hotel koji je Krleža označio kao granicu Europe i Balkana.
Ostale su društvene igre. Fric je stanovao na drugom katu, idealno za
boraviti preko dana. Vremenom su zaštitari donijeli ukaz kako ljudi
koji stanuju do drugog kata ne moraju u sklonište, pa je stalno netko
ulijetao na belu, Monopoly ili Risiko. Kako je jesen ulazila u zimu, rat
u trajno stanje, u kvart je počeo kapati heroin. Postalo je crno.
Dosada. Krš se ozbiljno upustio u posao. I prije je nabavljao žižu za
ekipu, no rat ga je profesionalizirao. Povremeno bi po strani kemijao s
Belim, a onda bi se držali nekako tajanstveno, važnije od ostalih, kao
da imaju neki opaki dil.
Fricu je poziv za vojsku došao kao olakšanje. Na frontu je super, pri-
čao je kasnije, bar znaš, ti si tu, a oni su tamo. Napokon znaš di je
neprijatelj. Fric baš nije bio siguran zašto ide u rat. Okej, dobio je
poziv. Dobili su i drugi. Mogao je eskivirati. Bio je student, studente
su oslobađali vojske. Bilo je stotinu načina. Kasnije se opravdavao
samom sebi kako je to zbog poziva. Nije mu padalo na pamet prijaviti
se kao dragovoljac. Bio je on u JNA, tamo se javljao kao dobrovoljac
za razne stvari. I uvijek bi najeb'o. Lijepo su mu drugovi govorili, tko
se javlja dobrovoljno, dvostruko najebe. Poziv je bio druga stvar.
Znak da postoji država, ima neki red. Jebi ga, barem ima papir. Ako
već hoćemo u Europu, treba poštovati zakone. A zakon je jasan. Žuti
papir - ideš u rat. Fric je gledao žuti papir koji mu je predao kurir.
Pokušao mu je objasniti kako je on ograničeno sposoban, 'oće ići prvo
na neku liječničku komisiju, kak' to 'opće ide? Kurir ga je pogledao: -
Gdje ste stekli povredu? Imate papire za to?
- Imam. Rješenje. Od JNA. Tamo sam se skurcao.
- Jeste u vojsci stekli povredu?
- Da. Kaj s tim?
- Možete ih tužiti - rekao je kurir.
- Koga? JNA? Pa, s njima smo u ratu. Koji ću ih kurac tužiti?
- Možete tužiti HV. Hrvatska vojska je pravni sljednik JNA. Njih
možete tužiti za odštetu.
- Kak' da ih tužim?
- Ja i tata imamo advokatski ured. Kod Ureda za obranu. Znate gdje
je? Kod općine.
- Kak' da tužim vojsku? Pa, sad se idem boriti za nju.
- Evo, tu je adresa, pa nas možete posjetiti - rekao je kurir i pružio
posjetnicu na kojoj je bilo otisnuto ime advokatskog ureda. Fric je
opipao papir. Biti će dobar za filtere. Zahvalio je tipu i zatvorio vrata.
Tužiti vojsku, a trebam se boriti za nju? Koji je frajeru kurac? Jebem
ti mater i tebi i tati, pomislio je i bacio vizitku. Da ih tužim, pa da me
još naši ubiju. Nabijem te na krasni kurac, pederčino, žestio se i
krenuo u sobu vidjeti gdje su mu debele čarape i duge gaće.
Opet... Taj rat. Nije ga to nešto vuklo. Ovi na televiziji su prebrojavali
mrtve i ranjene, to su se iskopavale jame i grobnice, nabrajali su se
mrtvi. Jebote, ustaše i četnici. Kako retro. Kao daje ustala vojska mr-
tvih. Fakat, otkako je Tito umro, nizala su se sranja. Tek su pokopali
starog, odmah je uletjela crna pozadina na ekranu i ozbiljan glas oz-
biljno obučenog spikera o kontrarevoluciji. Potom Stane Dolanc,
pobuna na Kosovu i združeni odredi. Fric je to gledao na televiziji kad
ne bi bile redukcije struje. U stvarnosti su postojale nestašice, stara
koja se grčila donijeti deterdženta, kave, ulja. Kuća im se pretvorila u
skladište. Fric je brzo skužio kako nije čudno stoje nestašica, kad su
svi pokupovali robu i drže je doma.
Barem se dobro sviralo. Kupovali su sve Azrine ploče i učili napamet
riječi. Paket aranžman, Šarlo Akrobata, Električni Orgazam. Krš je
donio strane pankere u kvari Slušali su Sex Pistolse, The Clash,
UKSub-se, The Exploited. Partibrejkersi'\ Tigar ljepilo. Onda New
Primitivs. Elvis J. Kurtovich i Zabranjeno pušenje. Sejo se danas
super osjeća, sinoć je na ulici razbio hipika. Anarhija ol over
Bašćaršija. Partibrejkersi i Sunca sin. Nekako su preživjeli srednju,
maturirali, upisali fakultet i otišli u vojsku.
Čim se skinuo iz jedne vojske, trebalo je ići u drugu. Komunisti su se
raspali na sastavne dijelove i po republikama su održani prvi slobodni
izbori. Fricu nije bilo najjasnije zašto tolika buka oko izbora. Od
malih nogu je imao osjećaj kako će prvi izbori na koje će on izaći biti
slobodni i ni najmanje ga nije začudilo kad je na listi mogao slobodno
birati koga će zaokružiti. Koji ćeš kurac glasati, ak' nemreš birati? I na
kraju su izabrali Franju. Jebi ga.
Fric je mislio kako se maknuti odavde. Ovo definitivno nije bio plejs
za njega. Ekipa je pomahnitala. Čak je i njegov stari jedan dan doma
donio limenku na kojoj je pisalo Čisti hrvatski zrak, govoreći kako je
to baš dobar štos.
Fricu se gadila ta špreha. Tako seljačke fore. Po Zagrebu su osvanule
narodne nošnje, grbovi, ljudi su mahali zastavama, nosile su se ličke
kape. Narodne nošnje. Ni njegova pokojna baba nije nosila narodnu
nošnju. Čista rustika. Otkud su ih samo iskopali? Na čelu parade je
bio Tuđman, bivši oficir s osmijehom punim socijalnih zuba,
cerekanjem samom sebi u bradu i debelim okvirima na recept od
socijalnog. Fricu nije bilo jasno kako ljudi glasuju za Titovog
generala, a žele se maknuti od komunističke prošlosti. Ludo.
Jedan djed mu je bio u partizanima, drugi u domobranima. Svi su bili
Hrvati i prije Tuđmana. Čemu sad uzbuđenje? Zakaj nervoza, buraz?
Amsterdam je bio uzbuđenje. Fric je htio u Amsterdam. Pica je bio sa
školom, Gogić je proputovao London i Amsterdam, čak su i Krš i Beli
došli do Nizozemske. Fakat. Zgodne cure, brija, droge, život. A ne
ovo... Hrvatice i Hrvati... 'Opće mu nije bilo jasno zašto je otišao u
rat?
Dobro, željeznica. Jebeš mu mater, blokirali su željeznicu. Uvijek kad
je škvadra išla na more, išlo se vlakom. Zagreb-Split, Unska pruga,
preko Knina. Fric je volio vlakove. Slagao je makete željeznice na
struju, skupljao fotke lokomotiva. Od malih nogu je guštao na
topotanje kotača po šinama. Vlak. A majmuni su blokirali prugu. Fric
se zadnji put provezao vlakom 1990. godine. Skinuo se iz JNA i s
curom otišao na more. Prvi put s komadom, mogao ju je fukati cijelo
ljeto. Pa su to i radili. Otišli su na Vis gdje je Keljov stari kupio kuću.
Kelj je zastao negdje na putu od Zagreba do Splita, pa su provalili
vrata i uselili se dok Kelj ne dođe. Onda sunce, more i turizam.
Taman su se vratili doma vlakom preko Knina, kad su dva dana ka-
snije zatvorili prugu. Ku'iš ti to? Zatvoriti prugu? Jebote, di to ima?
Okej, išao je vlakom na more jednom godišnje, pa je dao Srbima
godinu dana fore da se smire.
Kurac su se smirili. Fric je prije prekinuo s curom. Počelo je kao da će
sve biti u redu. Čak je i David Bowie svirao na Dinamovom stadionu.
Bilo je nade da će stvari ispast' normalne. Franjina će se ekipa
namahati zastavama, Srbi iz Knina će skužiti kako nismo baš svi
ustaše, trebaju samo plaćati poreze i održavati cestu prema moru i sve
će biti u redu. Ej, ljudi, Bowie svira na Dinamovom stadionu. Koji je
vama kurac s četnicima i ustašama? Bilo je lakše ratovati nego raditi.
Valjda je bio neki kurac u tome. Umjesto priča o Simple Mindsima na
Dinamovom stadionu, u Kranjčevićevoj, na Zagrebovom stadionu,
postrojio se Zbor Narodne Garde. I onda je počelo. Igra rock and roll
cela Jugoslavija.
Srbi su počeli iskopavali kosti. Prvo su odnekud iskopali cara Lazara i
nosali uokolo, a potom su počeli iskopavati kosti iz prošlog rata.
Zatim su Hrvati počeli sahranjivati mrtve iz ovog rata. Fricu se sve
činilo kao jedan dan. Beskrajno dug dan.
Gledao je ljude na televiziji i po ulicama, znaju li oni da su tu prije
dvadeset godina svirali Rolling Stonesi. Jebote, bili smo Zapad. Frank
Zappa je svirao u Domu sportova, a oni sada piče Juru i Bobana. Na
televiziji su jurile slike. Ispočetka smiješno. Mladen Trnski obukao
ma-skirnu uniformu i nešto objašnjava. Snimke su, ipak, govorile
najviše. Plitvice su bile prve. I neimenovani zapovjednik specijalne
policije koji ledeno profesionalno objašnjava kako su sredili stvar.
Suprotnost su bili policajci u kukuruzištu ispred Borovog sela. Dok ih
kamera snima, oni kao predimenzionirani sivi golubovi izranjaju iz
zlatno-žutog žita. Potom se pojavio Gordan Lederer. Kamerom je
pratio izvidnike u akciji u banijska praskozorja. Da, Banija. Tamo je i
Lederer popio metak. Bio je ranjen, a general JNA nije dao dozvolu
za prolaz sanitetskog helikoptera. Lederer je iskrvario, a njegova
svitanja su zamijenile snimke uličnih borbi, izbjeglica, trajekt koji
iskrcava zbjeg preko Dunava, Osijek, Vukovar, cijeli TV ekran je
postao snimka pucnjave, kao nekada snimke iz Libanona. Svaki grad
je postajao Bejrut, gdje bezbrojne milicije pucaju i pretrčavaju ulice, a
za njima snimatelji.
Onda je nestalo struje. Dobro, nije. Fricu je bilo super kako ipak sve
radi. Ima struje, radi grijanje. Mislio je, da on zapovijeda JNA, prvo
bi zgađao gradsku toplanu. Kakav predsjednik, Banski dvori? Sjebi
toplanu i grad je u kurcu. Srećom, Zagreb je bio daleko od fronta.
Pedeset kilometara od Karlovca, trideset do Siska, JNA je s lokalnim
Srbima izbila na Kupu, tu zamislivši granicu velike Srbije, do fronte
se išlo ZET-ovim autobusom, no toplanu nisu dirali.
- Uuuuuu, baš fino pere - javio se Gogić trgnuvši Frica iz misli.
- Baš mi se ne ide.
- A di bi? - upitao je Krš.
- Trebam doma. Javit se starcima. A baš mi se brije - bio je raspoložen
Gogić.
- Kaj buš sada? - zanimalo je Šunku.
- Starcima, pa natrag u vojarnu. Trebali bi ponovo na teren.
- Dokle? - uključio se Fric.
- Kajjaznam. Do pobjede. Idem. Bok- Gogić je ustao i krenuo prema
vratima. Fric je ustao za njim i ispratio ga do vrata.
- Pazi na sebe - rekao je Gogiću.
- Ako neću ja, tko će? - odgovorio je Gogić, pozdravio prijatelja i
krenuo van. Dop ga je tresao.
Valjda su starci zaspali. Nije mu bilo do razgovora. S ekipom je bilo
drukčije. Opuštenije. Nije želio da starci brinu, slušaju njegove priče.
Sve je u redu. Živ, zdrav. Rat je. Kako može biti, dobro je. Najgore je
prošlo. Opet, prokleto te vuče natrag. Nisu prošla dva tjedna odmora,
a njega je vuklo natrag. Teren. Uđe u krv. Kao prijeko potrebna doza
adrenalina. Makar znaš da možeš najebati, jednom sigurno i hoćeš,
opet ideš. Jednom hoćeš. Ali ne ovaj put. Ovaj put se vratio živ.
***
- Mogu ja tu sjesti? - pitao je Pica djevojke okupljene oko stola.
- Ah, Amerikanac. Ajde, sjedi - odgovorila je djevojka crvene kose.
- Hvala - rekao je i pridružio im se na klupici. Ponovo je pogledao
djevojke okupljene oko stola. Utišale su se, odmjeravajući ga. Ipak je
bio stranac. I oni koje je poznavao, znao ih je od prije rata. Među
njima su bile godine, kontinenti, oceani i rat. A nova lica...
- Djevojke, ako ne znate, ovo je naš prijatelj Hrvoje, umjetnik iz
Amerike. Naš, kaj si ti, likovnjak? - rekao je Fric presjekavši trenutak
tišine, dok se izvlačio iz Marininog zagrljaja.
- Da. Dizajner. Crtam naslovnice, ilustracije za magazine, tako. Sad
sam prešao na web. Dobro plaćaju. Lots of bucks.
- A za koga radiš? - pitala je jedna od djevojaka.
- Za svakog tko plati. Paycheck na kraju mjeseca i ja radim. Sad sam
u Dark Empire. Ilustracije, web design. To je budućnost. Internet ima
veći rast prometa od trgovine drogom.
- Zvuči dosadno - napokon je progovorila djevojka crvene kose. - Kaj,
sjediš i buljiš u komp? Bezveze.
- Od toga živim. A ti? Mora da radiš nešto vrlo zanimljivo.
- Ja sviram - odgovorila je ona i ustala od stola. Ponosno uzdignute
glave otišla je do sudopera i natočila si vode. Potom se vratila do stola
i sjela uz Picu.
- Što će ti to? - upitao ju je, pokazujući na vodu.
- Ja pijem samo vodu - odgovorila je.
- Zašto? Jesi li bolesna?
- Ne. Voda je zdrava.
- To je zato kaj se udebljala. Pa sad pije puno tekućine - ubacila se
njena sitna, mršava prijateljica.
- Ti si se udebljala, glupačo - otresito je odgovorila crvenokosa svojoj
prijateljici. - Tu je bezveze. Idem malo u sobu - zaključila je i sa
svojom čašom vode demonstrativno napustila kuhinju.
- Njoj je sve bezveze? - upitao je Pica prijateljicu.
- Tak' ti njoj dođe. A meni ne. Meni si ti zanimljiv - odgovorila je
mršava djevojka, smiješeći se od uha do uha, uzbuđena poput
uspaljenog kanarinca.
- Why? Zašto sam ti zanimljiv?
- Bio si u Americi. Živiš tamo. To je sigurno super. Kalifornija. Jesi
bio u Kaliforniji?
- Yes - odgovorio je Pica. - Bio sam u Disneylandu.
- Blago tebi. Ja sam bila samo u Grazu.
***
- Ka'e, Šunka? Di si ti? - pitao je Krš.
- Di sam ja? - začudio se Šunka. Fakat, di sam ja? - pomislio je. Bio je
kod stare, napravila je odličan grah s kobasama. Uvijek kad je tužan
puno jede, zdrmao je dva puna tanjura i sad mu se nemilice prdi-lo.
- Sve je u redu - pustio je glas iz sebe. - Preživam. Evo Zvonimira -
rekao je i glasno prdnuo.
-Odi u kurac!!! Svinjo!!! Pičku materinu kaj smrdi - zavikala je ekipa
u sobi. Dečki su malo žagorili, a onda počeli ustajati i spremati se.
- Jebi ga, vas nemrem neg' plinom isterat' - uzvratio je Šunka.
- Sad ti je komp u redu. Provjerio sam za viruse, čisto je, a disk si
trebaš malo osloboditi - javio se Darko u prolazu. - Puno ti je
pornjave.
- Hvala - rekao je Šunka i krenuo u kuhinju. - Dečki idu - rekao je
kada je otvorio vrata. Fric je pogledao Marinu.
- Ja bi' još ostala - rekla mu je. - Doći ću kasnije doma.
- Ja bi' išao nekaj jesti - rekao je Fric. - Pica, kaj je s tobom? Idemo
pojesti jedan kebab?
- Well... Može - složio se Pica. - See ya - rekao je crvenokosoj dje-
vojci. Ona je važno podigla glavu i rekla: - Bok.
- Budemo se ponovo vidjeli? - pitala je njezina cvrkutava prijateljica.
- Ne znam - odgovorio je Pica. - Tu sam nekoliko dana.
- Ajmo, da nam ne pobjegne lift - požurio je Fric. - Bok.
- Bok - rekao je i Pica i krenuo za Fricom...
***
- Nisam htio. Jebi ga, stara je navalila. Morao sam otići.
- Mogao si uteći u vojsku - rekao je Krš.
- Čuj, bio sam tamo. Vidio sam kako je.
- I, kaj onda? Svi smo bili. Koji si kurac sad uopće dolazio? - pitao je
Fric.
- Htio sam doma. Puklo me kad sam čuo za Gogića. Morao sam doći
na sprovod - objašnjavao je Pica. Fric ga je gledao, naslonjen na pult
kioska gdje se prodavao kebab.
- Ljući? Blaži? - pitao je majstor.
- Kak' je to ljuto ljuto? Kaj? Jedeš ljuto, sereš ljuto?
- Pa tak' - rekao je majstor. - Mogu ja staviti još ćilija.
- Ne moraš - rekao je Fric. - Meni normalno ljuto.
- Ljući - rekao je Pica.
- Meni blaži - izjasnio se Krš.
- Jebote, al' nema niš' ljuće od papričica. Čovječe, kad sam bio u JNA,
u Makedoniji... Jebote, imali su neke paprike, male u pizdu materinu,
ono, otkineš si vršak, kaj, k'o zanoktica i ono, jebote, Ijuuutooo!!! Tri
dana sereš ljuto. A oni to gutaju k'o štapiće. Jebote, ja sam mislio kak'
su oni svi mali i crni zato kaj te paprike tovare u sebe. Iznutra
izgaraju. Ku'iš, pocrni im i kosa i koža od muke. A njima super.
Jebote, lik vidi kak' ja to ne jedem i odma' kaže bude on, nema
problema, šteta da se baci. Ma nosi u pizdu materinu. A ku'iš, sve to
kad jedeš ćevape. Daju ti ćevape s paprikama. Jebote, di to imaš?
Ćevapi su s lukom. Mislim, još sam k'o mali išao sa starom tu na plac
i uvijek bi si maznuo malu s lukom. I sad mo'š mislit', meni ufuravaju
ćevape s paprikama. I još mi objašnjavaju kak' to ja mislim luk?
Ćevapi se jedu s paprikom? Halo!?! Gle, dragi su meni Makedonci,
ku'iš, jebu ih Srbi, jebu ih Bugari, jebu ih Grci. Ono, svi ih jebu, a
doma im se Šipci jebu. Okej, tagata za jug, gle, nije im lako, vruće je,
jebote, nemreš zamislit' da je tako vruće, al' jebote, ćevapi s
feferonima... Di to ima?
- Blagi? - rekao je majstor pečenjar.
- Meni - rekao je Krš. - Dobro Fric, kaj ti 'oćeš od čovjeka? Meni to
nije jasno. Kaj si navalio? Kaj, Pica? Ak' si otiš'o, okej. Sad si se
vratio, okej. Zakaj sva ta galama?
- Ma, kajjaznam. Ku'iš, zakaj se vraćate? Jebote, ja sam se borio za
ovu zemlju i sad dolaze likovi koji kurcem nisu primirisali barut i sad
bi' ja trebao biti sretan zbog toga.
- Pa kaj hoćeš? Da ih pošaljemo u rat? Rat je završio prije pet, ne šest
godina. Koji kurac? Ja sam bio u zatvoru, pa jesi me kad čuo da se
žalim? Sad cijeli život moramo brijati da je bio rat? Je, bio je. Dalo se
dobro zaraditi. I boli me kurac kaj je bio. I za sve papke kaj su išli u
rat.
- I za mene? - pitao je Fric.
- I za tebe. Tebe prvog. Rat je gotov, čovječe - objasnio je Krš.
***
- Ja sam da ga nađemo. Tko je da je. Toliko bar za frenda možemo
učiniti - rekao je Beli.
- Ja sam se od istog dopa skoro predozirao. Skroz je čist. Ful je dobar
i jak. Baš dobar. Samo... čist je, previše čist - rekao je Krš.
- Kajjaznam. Nije bio dijete. Nije morao uzimati. Znao je kaj je to
-rekao je Zlaja. - Kaj bi sad ja trebao? Glumiti osvetnika? Jebi ga,
svojom si je rukom ufurao šut. Nitko ga nije tjerao na to.
- Zlaja, koja si ti pizda. Kurcem ne bi mrdnuo za prijatelja.
- 'Ko mi kaže?
- 'Ko ti kaže? - upitao ga je Beli. - Kaj sereš?
- Daj, Beli, fakat podjebavaš - uletio je Iskusni. - Kaj si tak nadrkan?
- Kak' ne bi bio? Sjebo mi se kompić. Čovječe, buraz mi je riknuo.
- Gogić nam je svima bio buraz. Kaj je tebi tak' posebno teško?
- Je. Teško mi je. Kak' ne kužiš? Gogić je generacija. Prvi od nas kaj
je umro.
- Je. Mi tu niš' nemremo promijeniti - Iskusni je slegao ramenima. -
Ajmo doma.
***
- Fakat, di je Fleka? Njega nisam vidio - pitao je Pica. - On i Šunka su
uvijek bili zajedno. K'o blizanci. A sad ga nema.
- U Australiji je - odgovorio je Fric. Sjedili su na klupi kraj zgrade.
Fric je u dlanu mrvio travu za joint pred spavanje, dok je Pica žvakao
ostatke kebaba.
- Otkud? - začudio se Pica.
- Jebi ga, Moja tajna je kriva za sve. -Tko?
- Moja tajna, Moja sudbina. Tako nešto. Sjećaš se? Oni časopisi kaj su
izlazili još u staroj Jugi. Za misterije. Piramida, Arka. Ono, svemirci,
izvori zračenja, tarot, Von Daniken, takva sranja.
- Ne razumijem - blenuo je Pica u Frica koji je strpljivo u dlanu mrvio
travu, miješajući je s duhanom.
- Kaj imaš za razumjeti? Ne da mi mala da duvam doma. Kužiš ti to,
stari moj? Imam trideset godina, bio sam u ratu, završio sam faks,
radim, kupio sam stan... ali ne... Ne smijem doma smotat' joint.
-Ma ne... Fleka... Kaj je s njim? - pitao je Pica.
- Aaaa... - tupo je otegnuo Fric. - To? Ma, jednom sam ga sreo u
Šumici, čovječe, sav je sjajio od uzbuđenja. Ja ga pitam kajje, a on mi
kaže kak' ide zubaru. Ja ne kužim kaj je toliko sretan, a on mi kaže
kak' se ženi, pa ide popraviti zube. I sad, kak' se Fleka ženi, nikad
cure nije imao. Ja gledam, niš' mi jasno... A on me pita za te časopise.
Jesam čuo?
-Što?
- Pa to, te Arke, Piramide... takve stvari. On je to čitao u Slavoniji.
- Kakve on veze ima sa Slavonijom? Kaj nisu njegovi iz Zagorja?
Bedekovčina? Išli smo k'o klinci tam' na vikendicu.
- Ma je, to je... Bio je u Slavoniji u ratu - objasnio je Fric. - Evo ga.,,
Gotovo... - rekao je i poravnao rubove jointa. - Savršeno.
- Jeah - rekao je Pica. - Ka'e bilo s Flekom?
- Boli tebe kurac - zaključio je Fric. - Juesej... - promrmljao je, dubo-
ko uvlačeći prve dimove jointa. - Je li tamo dobro? Mene mala
nagovara da odemo. Ona bi u Kanadu. Meni ti je pun kurac snijega.
Nasmrza-vao sam se u vojsci... Ja bi' di je toplo. Mislio sam na Novi
Zeland. Tamo su južna mora. Možeš cijele godine hodati u kratkim
rukavima. A i Fleka je blizu.
- Dobro, kako je tamo završio? - Pica je ponovo pokušao.
- Pa, to... Zubi - izvlačio je Fric riječi iz sebe, već duboko omamljen
travom.
- Kaj zubi?
- Išao je kod zubara. Kak' nemreš niš' zapamtiti? Sreo sam ga u
Šumici, platio mi je piće i rekao da ide kod zubara jer se ženi.
- To si mi rekao. I za Slavoniju.
- Je. Tam' je postao ratni zločinac. -Što?
- Ma, zločinac... Nema veze. Sad smo ti svi koji smo bili u ratu
zločinci. Nego, tamo ti je našao te časopise, te Piramide i oglas
unutra. Kak' je pričao, to su bile novine stare barem godinu dana,
našao ih je u nekom selu i, kak' nisu imali kaj za raditi, on ti je curi
napisao pismo. I kad je došao doma čekalo ga je pismo.
- Od cure?
- Od cure. Našao je oglas da neka treba, Hrvatica i katolkinja, traži
muža Hrvata da pokrenu zajedno biznis. Treba je završila agronomiju
i uzgajala ljekovito bilje negdje u Australiji. Htjela je otvoriti apoteku
i pokrenuti veći biznis na farmi, samo nije mogla sama. Pa je dala
oglas. I Fleka ga je našao i počeo se dopisivati s njom. A pazi foru,
novine su bile stare barem godinu dana.
- Čista sreća - zaključio je Pica.
- Sudbina, stari moj. Čekala gaje godinu dana. Ku'iš, baš su stvoreni
jedno za drugo. Znaš kaj je rekao Obi van Kenobi: There's no such
thing as coincidence.
-I?
- Daj da povučem dim - tražio je Fric predah. -1 pisali su si, skužili
kako si pašu, izmijenili fotke i odlučili se oženiti. Mala bi s njim
započela biznis. Do sada su se valjda obogatili. Fleka mi je pokazao
fotke. Mala 'opće nije loša. Za njega premija.
- I samo tako? Što? Otišao je raditi? Kaj? Radi'će za svoju ženu?
- To sam ga i ja pitao. Kaj bu? Rob? On je rekao kako ga to uopće ne
smeta. Bude pet godina rezao šećernu trsku, bude tukao ovce ak' mu
žena ne da, onda će dobiti državljanstvo i boli ga briga. 'Opće nije
loše.
- Nije ti vani tak' veselo. Trebaš raditi.
- Ti si preživio. I, ozbiljno stari, uopće ne izgledaš loše - zaključio je
Fric i lansirao opušakjointa u travu.
- Hvala. I vi ovdje se dobro držite.
-Kajjaznam. Možda bi ipak trebali iseliti. Svi. Gle ovo... Jebote, koje
su to fore? - Fric se zagledao u automobil s ugašenim svjetlima koji se
približavao po parkiralištu. - Kaj likovi bunare?
- Što? - upitao je Pica kome se auto približavao s leđa. -Okreni se...
Onaj auto... Vidi... - Auto je klizeći preko parkirališta
došao u ravninu s klupom. - Jebote, murija... - nasmijao se Fric. -
Koje su im to nove taktike? - Kad je policijski auto prolazio kraj njih,
Fric je prinio ruku čelu na vojnički pozdrav.
- Da nam ne prave probleme? - upitao je Pica. No, auto je produžio
dalje parkiralištem.
- Stari, pravi lopovi su u vilama i hotelima prve klase. To i oni znaju.
Ajmo mi doma. Ti sutra moraš na put, a ne znaš ni kak' se zoveš.
- Fakat. Ajmo - zaključio je Pica i ustao s klupe. - Miles to go before I
sleep.
- Ak' ti tak' kažeš - složio se Fric.

DRUGI DIO

Mali savjeti za kvalitetno provođenje slobodnog vremena sigurno nisu

predvidjeli ovakvu opciju, mislio je Krš klečeći na koljenima, vezan
lisicama za radijator u policijskoj postaji. Život ti fakat složi čudna
iznenađenja.
A cijelim putem do Amsterdama i natrag nisu imali problema. Stojka
od Belog se držala izvrsno, ako se ne računa što je vozila samo u če-
tvrtoj. Beli bi kresnuo makinu, na brzinu prešaltao prva, druga, treća,
a onda, kada bi auto uhvatio četvrtu, nastavio voziti u najboljem redu.
I tako kroz Sloveniju, Austriju, Njemačku, sve do Nizozemske i
Amsterdama. Pica ih je dočekao, smjestio kod sebe doma i
organizirao kupovinu. Dva lika koja su izgledala kao da od
Woodstocka nisu čisti proveli ni dana, sačekali su ih u kamp-prikolici
na nekom napuštenom gradilištu. Preuzeli su tripove sa sličicom Barta
Simpsona, još mokre, sti-snuli si šut i krenuli doma. Dobro, Beli se
predozirao i pao u over, pa su ga malo reanimirali. Podigli su mu
kapke, oči su bile izvrnute prema unutra. Pica je zaključio kako se
Beli duboko zagledao u svoj mozak, a njegov nizozemski kompićje
uzeo sol, otopio je u vodi, usisao u špricu i ufurao Belom u venu. Beli
se ubrzo trgnuo iz kome, oči su se vratile u stari položaj, a on se
uspravio kao da ništa nije bilo.
Pica ih je prošetao po gradu, pokazao im kurve i kanale, odveo ih u
coffe shop da kupe gras, ispričao kako je dobio azil i socijalnu pomoć
kao politički izbjeglica, kako droge ima na svakom koraku, što god
želiš, uopće nema problema za nabavku. I policija je u redu. Ako ti
policajac za ilegalne imigrante uleti u stan, njega se ne tiče što ti imaš
kilu grasa na stolu. Time se bavi Odjel za narkotike. A dok je red i
nema sranja, njih ne zanima od čega zarađuješ za život. To je
slobodna zemlja. Democracy, dečki, democracy.
Beli je razmišljao kako uspostaviti stalnu rutu, Krš se raspitivao može
li i on dobiti politički azil, a Pica je pričao kako pokušava srediti
papire za Ameriku. Išao bi crtati i studirati grafički dizajn. Čim skupi
lovu, pri-javiće se na lutriju za zelenu kartu.
Pred put su si priuštili još malo turističkog vremena i probali Simpso-
ne. Tako svježe i jake nisu u životu progutali. To ih je razveselilo, pa
su lakše podnijeli što im je Pica rekao kako se ne namjerava vraćati
doma u dogledno vrijeme. Godinama, kako se njemu čini.
I onda natrag. Prva, druga, kuplung, treća, brzo, sve do četvrte, sti-
snuti po plinu, pa pravac Zagreb. Na kaziću RamboAmadeus, Zastav-
nik Džemo, čelična krila naše armije. Do kvarta su stigli nešto prije
ponoći. Beli je Krša ostavio pred stanom i odvezao se doma. Bio je
previše umoran da bi istovarivao stvari iz auta, pa mu je sve ostalo
unutra, uključujući i pet stotina Simpsona koje je ostavio u auto-karti.
Krš je uletio u stan i onako umoran zavitlao paketić sa speedballom na
komodu, usput svlačeći cipele. Nije bio doma ni pet minuta, kad je
netko pozvonio. Pomislio je kako se Beli zbog nečega vratio. Sigurno
su mu ključevi ostali u Krševom rancu ili neka slična glupost. Otvorio
je vrata ni ne gledajući kroz špijunku i susreo se s gomilom policajaca
koji su nahrupili u stan, pribili ga uza zid i zabili mu pištolj u potiljak.
Policajci. Uniformirane vucibatine i gadovi iz Odjela za narkotike u
civilu razmilili su se po stanu. Malac mu je s gustom gurao cijev
pištolja, malo u potiljak, malo u podbradak, dok se debeli Krešo
šetkao i zadovoljno smješkao. Govnari su doveli još dva susjeda i
susjedu s prvog kata da im služe kao svjedoci, a oni su, netom
probuđeni, zbunjeniji od Krša, stali u ugao u kućnim ogrtačima i
trudili se gledati u pod.
Otvarali su ladice, prekopavali po ormarima, zavlačili se ispod kreve-
ta... Zaista su vrijedno obavljali svoj posao. Prekopali su i vreću za
smeće, prosuvši njen sadržaj na stol. Krešo je iskopao par opušaka od
join-tova i s licem slavodobitnika Sinjske alke podigao jedan
pokazavši ga Kršu.
- Šta je ovo?
- Čik - odgovorio je Krš i dobio udarac koljenom u bubreg. Malac je
bio nositelj crnog pojasa u karateu ili nekog sličnog kurca.
- Ahaaaa. Marihuana - zaključio je Krešo.
- Sada hapsite i zbog čikova? - Krš se pokušao uključiti u razgovor,
ali je za odgovor ponovo dobio po bubrezima.
Krš je pokušavao ostati pribran. Nije mu bilo jasno otkud policija?
Drugovi, jel' se to snima neki film? Provaliti ih nisu mogli, nema pola
sata kako su došli iz Amsterdama. Da ih Pica nije drukao? Nije imao
razloga. Dijelili su zaradu. Zar su ih pratili? Uhvatili bi ih već na
nizozemskoj granici, kao onog lika, pjevača o kojem im je Pica
pričao. Ako su htjeli ovdje razbiti mrežu, pustili bi ih nekoliko dana
da vide kome će odnijeti robu. Nije bilo smisla. Ne bi Krešo kopao po
smeću da traži tripove. Ni on nije toliko glup. Valjda su ga pratili
zbog nekih ranijih sranja. Tko bi se svega sjetio? Sreća što su tripovi
ostali kod Belog.
Beli je barem u poslu pouzdan. On će ih sigurno zabunkerirati. Ne-
maju ih za što teretiti. Samo, što gadovi hoće?
- Ajde Kršlin... Gdje je droga? - zapitao ga je Krešo.
- Nemam nikakve droge - odgovorio je i dobio novi udarac u bubrege.
Tog će gada Malca jednom morati ubiti, zaključio je kroz bljesak
bola. - Fakat nemam droge... - Osim paketića speedballa, sjetio se Krš
zamotuljka koji je bio bačen na komodu.
- Evo nešto ovdje. Neke tablete - začuo je Krš glas policajca koji se
motao po predvorju. Krešo je krenuo pogledati što je policajac prona-
šao.
- Ma to su mu lijekovi za astmu. Znam ga ja. Oni su ti svi astmatičari.
Izvlače se na to kako su bolesni - iskusno je zaključio Krešo. Zbilja,
kraj speedballa se nalazila pumpica s Ventolin aerosolom za
astmatičare. Krš je ponekad znao ostati bez zraka. Krešo je uzeo
pumpicu u ruke i špricnuo mlaz iz nje.
- Ovo im je kao zaštitni znak. Jebote, bolesnici. Jebem im bolesnu
mater - objasnio je policajcu. Speedball je bio zamotan u staniol, pa se
nije puno razlikovao od lijekova.
- Dobro je da su drotovi glupi - odahnuo je Krš i nastavio čekati ras-
plet.
Na vratima stana pojavio se policajac s psom tragačem. Simpatični
vučjak je ušetao korakom veterana i stao uz svog vodiča. On ga je po-
veo po stanu, malo da pronjuška. Cucak je prošao spavaću sobu, onda
dnevni boravak, zatim kupaonicu, pa predvorje. Krš se sledio. Cucki
trenirani na heroin, a speedball je pola koka pola hors. No, cucak je
mrtav hladan prošao pored smotuljka na komodi i produžio prema ku-
hinji, gdje je stao ispred hladnjaka i počeo lajati. Krš se zblesirao.
Nikada nije tamo skrivao dop. Malac ga je pogurao prema hladnjaku,
pokazujući mu kako treba otvoriti vrata. Krš je poslušao, primio ručku
i otvorio vrata. Sve ih je zapuhnuo gadan smrad. Hladnjak je bio
prazan, osim papirnatog zamotuljka na gornjoj polici. Krš je uzeo
zamotuljak i otvorio ga pred policajcima. U papiru je stajala
pokvarena salama. Cucak se poveselio, zalajao i zamahnuo repom od
sreće. Krš ga je pomilovao po glavi i dao mu malo salame. Cucak ju
je pojeo u jednom zalogaju prije nego što je vodič stigao reagirati.
- Dobro se brinete o cuckima - rekao je Krš i nije dobio udarac u
bubrege. Malac je bio toliko zbunjen da ga je zaboravio udariti.
- Pakuj ga - rekao je Krešo Malcu i krenuo van. Malac se jedva othr-
vao pogledu na ostatak salame i povukao Krša napolje.
***
Penjući se po stubištu, Pica se sjetio kako, dok je bio sasvim mali, nije
mogao dosegnuti svjetlo u haustoru. Stajao bi ispod šaltera i skakao,
pokušavajući dosegnuti prekidač koji bi mu uvijek izmicao, barem za
dvije duljine dlana. Pica bi pokušavao ponovo, opet i opet doskočiti
do svjetla, uvijek prekratko. Ujutro, izlazeći iz stana s roditeljima,
svjetlo bi uvijek bilo upaljeno i trebalo je samo prijeći haustor do
Markovićkinih vrata gdje bi ona stajala već obučena, spremna da ga
dočeka s toplom bijelom kavom i kiflama namazanim putrom i
džemom od šipka koji je najviše volio. Doručkovao bi, starci bi
neprimjetno otišli u svoj svijet odraslih, a on bi nastavio spavati na
trosjedu u njenoj dnevnoj sobi.
Problemi su se javljali kada se išao igrati ispred zgrade. Ako bi mu se
pripišalo ili bi ogladnio, zaboravio neki od svojih najdražih štapova za
tuču..., trebalo se haustorom popeti do drugog kata, a tu gaje čekalo
svjetlo. Pica još nije znao čitati da bi mogao prepoznati Markovićkino
zvono i pozvoniti joj da mu upali svjetlo. I da je znao, to mu ne bi
puno pomoglo. Zvono je bilo smješteno visoko, a Pica je tek u
pubertetu počeo značajnije rasti u visinu. Svjetlo. Sada su mu šalteri
bili na pravoj visini, da su malo niže morao bi čučnuti, mislio je dok
se penjao stubištem. Isti stari stan, ni mirisi se nisu promijenili.
Susjedi su za ručak i dalje kuhali iste stvari, buka haustora, prigušene
vreve života iza vrata, mirisi, zvukovi i mutno svjetlo koje je nekada
želio doseći najviše na svijetu. Danas to radi ni ne misleći. Lights?
On. Idemo dalje.
Pogreb? Odradio. Stanka? Nije njegov problem. Starci? E, starci... S
njima se još mora sresti. K'o bi rek'o? K'o u filmovima. Nekad je bilo
di si doma, tu su ti i starci. Od igranja k'o klinci ispred haustora, ispod
budnog Markovićkinog oka, pa do vremena kad je cijeli grad postao
igralište. Savladavao je prostor. Prvo kao mali oko zgrade, od zgrade
do škole, od škole do tramvaja. Kad je ovladao tramvajem, obišao je
cijeli grad. Od prve do posljednje tramvajske stanice svake linije,
posjetio sva okretišta i vratio se doma. Starcima. Tu je bila baza.
Od doma se išlo u kino, u grad, u srednju školu, na prve koncerte u
SC, Lapidarij, na Cvjetni trg... Tramvajirao se preko cijelog grada,
školu je završio na sjedalu u drugim kolima. Razradio je tehniku
ulijetanja u tramvaj na početnoj stanici, ignoriranja penzićkog
dahtanja za vrat upornim buljenjem u knjigu koju bi držao na krilu.
Tako pognut, više je spavao nego čitao, no efe bi bio postignut.
Odozgo je izgledao kao marljivi učenik koji vrijedno ponavlja prije
nastave. Pica bi kunjao, a na zvuk otvaranja vrata na tramvajskoj
stanici, okrenuo bi stranicu, da izgleda kako čita.
Doma su na zidu visjeli posteri. Prvo Hendrix, pa The Clash, Pistol-
si... Ne, doma su prvo visjele slike. Starije, kao kirurg, dobivao
najrazli-čitije darove, uključujući i slike. Pica je pamtio samo obrise,
velike mrlje šarenih boja. Bile su to očito važne slike, slavni slikari
čija je imena stari izgovarao s prizvukom beskrajnog poštovanja u
glasu. Hrvatski, sine, hrvatski slikari... Naši, govorio je stari kao da
stranice slavne povijesti lete njegovim riječima. Pica je više volio
stripove. Veliki Blek, Kit Teler, Zagor Te A/e/i Komandant Mark
predstavljali su biljege njegovog djetinjstva. Kasnije je otkrio
Marvel \ DC Comics. Konan, Hulk, Spider-man, Superman i Batman.
A onda su ga pomeli Moebius i seksualni pištolji. God save the
Queen. She ain't a human being.
Stripovi su ostali Picina strast. U primijenjenoj su mu obećavali bu-
dućnost. Dečko je znao crtati. Starci su preselili u veći stan, a njega i
stariju sestru su ostavili u kvartu. Neka se djeca uče samostalnosti.
Ovdje je prvi put fukao, odavde je otišao u rat, odavde je utekao u
svijet. Kad su se selili, mislio je kako će stara sigurno prodati stan.
Barem ga iznajmiti. Ne. Stara ga je ostavila djeci. Tu je prvo živio
najstariji buraz, no on je ubrzo otišao van na studij, pa je stan služio
uglavnom sisterici, jer je Pica, taman kad je dosegao punoljetnost,
morao na odsluženje vojnog roka. Nije se stigao ni navići na civilku, a
već je zaratilo.
Legao je na stari krevet u svojoj sobi. Nije na njemu ležao deset godi-
na. 1991.-2001. Tour demond. I natrag u svoj krevet. Bio je onaj
jedan francuski pisac, s kojim ih je tupio profesor književnosti u školi.
Napisao je knjigu o liku koji je proputovao cijeli svijet i na kraju
doma počeo okopavati svoj vrt. Još da je s putovanja donio kakvo
dobro sjeme, gdje bi mu bio kraj? Pici je bio dovoljan i krevet. Samo
za njega. Njegov vrt.
Gledao je plafon. Reljefna štukatura mu je s kreveta uvijek izgledala
kao mjesečeva površina. Volio je noću, kad ugasi svjetlo, gledati
plafon, čekajući da ga osvijetle farovi automobila u prolazu. Kao one
snimke astronauta koji kruže oko Mjeseca. Tu je More tišine, tu je
splet kojekakvih planina, sve pusto od vakuuma.
Vakuum. Deset godina. Gdje si bio? Što si radio? Obišao cijeli svijet,
vidio kako su seljačine doma ostale seljačine. Rat, rat, rat... Žene su
lijepe, ljudi su glupi. Primitivni provincijalci koji misle kako su centar
svijeta. Opet... moraš se vratiti kako bi vidio da se nisi imao po što
vraćati.
Pica je ležećki vrtio kanale na televizoru, gledao lica i prizore koji su
prolazili ekranom. Latinoameričke sapunice, nema mjesta na svijetu
gdje se možeš sakriti od njih, tinejdžerski sitcomovi, obrazovni
program, reklame... Onda je naišao na panorame hrvatskih gradova.
Gledao je kako se nižu snimci, pokušavao prepoznati mjesta, palo mu
je na pamet kako može ugledati i neko poznato lice, a onda je ugledao
more.
Kad se iz Gorskog kotara cesta spušta prema Kvarneru, na jednom
zavoju se pojavi more. Kad su ih starci k'o klince vodili na ljetovanje,
Pica se s bratom i sestrom takmičio tko će prvi ugledati more. Danas
je stara cesta postala autoput po kojem se juri nizbrdo prosječnom
brzinom od oko 130 na sat, more se javlja s lijeve strane kao neka
površina malo drukčije boje, eno mora, nije valjda da je ono tamo
more?
Kelj je širio posao na Istru i Kvarner, pa se ponudio da prebaci Picu.
Kad je uletio, prekinuo je Picu u gledanju panorama, strpao ga u auto
i pravac hajvej. Izjurio je Zagreb-Karlovac za dvadeset minuta, Pica je
pratio kako se kazaljka penje do 150, 160, 170..., a onda je okrenuo
glavu na drugu stranu i promatrao prirodu.
Zatim vijuge Gorskog kotara i nova zimska polu-autocesta. Kelj je
mijenjao brzine, preticao, ljutio se na druge vozače i sve vrijeme
pričao. Odlučio je iznajmiti štand na moru, ljetna prodaja suvenira,
sunčane naočale, torbice, bižuterija, marame... Svaka roba ima svoga
kupca.
Pica je gledao krajolik. Sve mu se činilo novo, a opet, prolazio je tuda
toliko puta. Slike puta oko njega stapale su se u glavi s mentalnim
slikama prostora od prije deset, petnaest, dvadeset godina.

***
Birtija je bila obična, seoska. K'o da su se unutra snimali Gruntovčani.
Metalni stolci s naslonima od iverice bolje bi odgovarali čekaonici
neke ambulante, stolovi s metalnim nogama, presvučeni kariranim
stolnjaci-ma. Iz zvučnika su se orile domoljubne. Konobarica
uobičajena, domaća. Kratka suknja, crne najlonke, borosane,
raskopčana košulja i neuredna kosa.
Slavek je i ranije znao srati s tom svojom zbrojovkom. Volio ju je
vaditi, mahati njome, stavljati je u usta, na srce, nišaniti u sebe i druge
toliko često da su se na to navikli. Dečki su mu govorili kad se već
zajebava s tim pištoljem, nek' nišani u sebe, a ne u druge. Ak' se 'oće
ubiti, neka ode van i pusti normalne ljude da na miru popiju. Slavek bi
se još neko vrijeme nastavio prekenjavati prije nego što bi vratio
pištolj u korice. Posebno ga je volio glancati, ako ikako možeš
uglancati zbrojovku.
- Prije ćeš kurac uglancati, nego to smeće - govorio mu je Jaks.
- Neka, neka - smijuljio bi se Slavek i nastavljao glačati cijev pištolja
komadom jelenske kože koji je našao u nekom autu, na nekom od
ratišta kojima su protutnjali. - Do visokog sjaja.

Gogić je mutno gledao Slaveka kako maše pištoljem. Gledao je Sla-

vekov ples smrti toliko puta, da više nije imao snage obraćati pažnju
na njega. U birtiji nije bilo nikakve žene da barem malo digne
atmosferu. Ako ih je koja i čekala, nakon sedam dana birtije i
najupornije bi odustale. Potpuno poznata i nimalo interesantna
situacija. Vrijeme za pišanje. Gogić je stoga iskapio svoj Stock i
pošao pišati. Čvrsto je skočio na pod s barskog stolca i vojnički
odmarširao u zahod. U tim slavonskim birtijama zahod se uvijek
nalazi na nekom drugom kraju kuće, kroz nekoliko hodnika i pored
naslaganih praznih gajbi, gajbe su uvijek bile dobar putokaz. U glavi
mu je galopirala kozačka divizija koja se tri dana opijala najgorom
votkom i onda krenula u juriš na selo puno čežnjivih udovica. Neka,
pravi gardist uvijek korača smjelo. Trzajem je otvorio vrata zahoda i,
koristeći isti zamah, sjurio se do pisaoara, otkopčao šlic, izvukao alat i
počeo cijediti guštera.
U pola posla, taman kad je uspostavio pravac pišanja i mlazom pogo-
dio opušak u pisoaru, iz birtije se začuo pucanj. Na brzinu se ispraznio
i, u trku zakopčavajući hlače, pošao vidjeti što se događa. Uletio je u
skamenjenu birtiju, pogledao u pravcu svojih dečki i vidio Slaveka
kako leži na podu, prostrijeljene glave. Mozga je bilo posvud, a u
zraku zbunjenost i tjeskoba koji su se mogli rezati nožem.
Krenuo je prema Slaveku, no Šime mu se ispriječio na putu zausta-
vivši ga da ne ide dalje. Nije bilo smisla. Slavek je bio mrtav. Birtija
se na brzinu počela prazniti. Gosti su se oporavljali od prvog šoka i
počeli
curiti napolje kroz ulazna vrata. Uskoro su ostali njih četvorica i
Slave-kov leš. Pokrili su ga stolnjakom da ga ne gledaju, popili svoja
pića, zasjeli i zapušili, čekajući da dođe policija, a onda i vojna
policija. Stigli su brzo, uzeli izjave i pustili ih. Mrtvozornik je odnio
tijelo, a Gogić je naručio rundu za sve, konjaka, puno konjaka.
Konobar im je obazrivo donio piće, oni su ga sasuli u grla i otišli u
noć.
***
- Dobro, kaj je bilo? - progovorio je Krš nakon dugotrajne tišine u
kojoj su ispili prvu pivu po puštanju iz zatvora. Kao u narodnoj
pjesmi, tri dana i tri noći su ih tukli mrski dušmani u mračnoj tamnici.
Ustvari, bio je to ured, star i pohaban od godina i upotrebe. Kršu je
bilo malo lakše kad je saznao da drotovi nisu našli tripove. Znači, nisu
imali dokaznog materijala. Nije bilo osnove za postupak. Morali su ih
pustiti iz pritvora, a to je značilo da će batinama jednom doći kraj.
Trebalo je samo istrpiti batine i sačekati da drotovima dosadi mlatiti
ih.
Jutro nakon hapšenja, inspektori su došli na posao odmorni i veseli,
zatim su dovukli Belog i vezali ga za radijator. A onda batine.
Ispitivanje, urlanje, prijetnje, šamaranje, pa po bubrezima. Drotovi se
nisu zamarali možebitnim tragovima. U tijeku je bila 1993., treća
ratna godina, i ljudi su ginuli. Malo masnica nije nikoga previše
zamaralo. Novine, šake, pendreci, cipele. Krš je policajcima jebao
majku plaćeničku i šahovni-čarsku, pedersku, ustašku... Zauzvrat,
dobijao je još više batina.
- Tako su tukli komuniste. Pizda vam materina. Opet ćemo vas pobi-
jediti!!! - urlao je Krš. - Smrt fašizmu!!! - Beli bi se priključio,
govoreći kako je on sljedbenik filozofije markiza de Sadea i voli kada
ga tuku. Pogotovo takvi prljavi gadovi. - Udrite me, psi! Ja to volim! -
vikao je. Policajci su ih u čudu gledali. Bilo im je drago što napokon
postoji netko tko cijeni njihov posao. Mala je plaća, a i stalno se netko
buni, žali na batine. Samo, to s filozofijom im nije bilo jasno. To je
bilo opasno. Oni su to mnogo jednostavnije doživljavali. Sumnjali su
kako Krš nešto kemija s dopom, pa su ga odlučili uhapsiti, probe radi.
Ideološka eksplozija nije kod njih naišla na dobar odjek. Droga je u
redu. Ili je dilaš ili ne. Isključivo zbog novca. No, politika... Politika
je uvijek bila opasna. Zato su ih nastavili tući. Otkud im droga, gdje je
nabavljaju, kod koga su konzumirali, tko je dao stan, tko je ovaj,
poznaju li onoga, sve praćeno slikama. Krš i Beli su odmahivali
glavama, trpili udarce i čekali. Znali su da će tome jednom doći kraj.
Kad se policija nauživa batina i vidi da nema svrhe, prijeđu na
psihološki pristup. Trebalo je samo izdržati tih nekoliko dana.
Onda je i policajcima dosadilo batinati, pa su odlučili završiti s odgoj-
nim djelovanjem u istražnom postupku. Osim opušaka, ionako nisu
imali drugih dokaza. Ispitivali su ih još dva dana, sada bez batina,
odvezane od radijatora, dali su im da sjednu, čak su im dozvolili da
zapale cigarete.
Prvo su se dobro udaljili od policijske postaje, onda na pivo i: - Okej
Beli, kaj je bilo? Kako si se izvukao? Kako si uspio sakriti tripove? Di
su? - prokuljalo je iz Krša nakon pet dana držanja jezika za zubima.
- Kada sam došao doma, bio sam toliko crknut da nisam ni vadio
tripove iz auta. Ostali su u karti. Ja sam odmah otišao spavati. -
Tripove su tijekom puta držali u autokarti. Računao je kako će, ako ih
netko bude pretraživao, autokarta biti posljednje mjesto gdje će tražiti
drogu. Jedna od prednosti tripova. Na listu papira A-4 formata ima
dovoljno droge za onesvijestiti cijelu satniju. Krš je držao tripove u
karti kako bi ih mogao svako malo pogledati i guštati se kako će ih
gutati jednog po jednog kada dođu doma.
Tko zna što bi se dogodilo da Belog nisu uhapsili uniformirani
policajci. Bilo je rano jutro i inspektorima za narkotike se nije dalo
ustajati zbog nekakvih dilera, pa su poslali patrolu.
Čim je vidio uniforme, Beli je shvatio kako nešto nije u redu i odlučio
zaigrati na sve ili ništa. Saslušao je mirno nalog za privođenje i
zamolio policajce da sačekaju da se obuče. Spreman, izašao je pred
njih i, kada su krenuli, rekao im je kako ga je susjed zamolio
autokartu jer kreće na put. Beli je izgledao sasvim pristojno, pa su ga
policajci dopratili do auta iz kojeg je uzeo kartu, vratio se u zgradu i,
uz uniformiranu pratnju, pozvonio na vrata susjedu, umirovljenom
pomorskom kapetanu. Starac je otvorio vrata u kućnom mantilu,
svjež, iako je bilo šest ujutro. Beli ga je pozdravio i rekao mu: -
Susjed, ovdje je pet hiljada maraka ili pet godina robije. Molim vas,
pričuvajte mi to. - Starac je diskretno pogledao policajce koji su čekali
na drugom kraju hodnika. Znao je Belog odmalena, bio je to dobar
mladić. Stoga je pružio ruku, uzeo autokartu i rekao: - Nema
problema, susjed. - Potom je zatvorio vrata, a Beli se okrenuo prema
policajcima, koji su ga sproveli do auta i pravac policija.
***

- Hrabrost. Otkud dolazi hrabrost? - pitao se Gogić gledajući kako mu

se tresu ruke koje je držao čvrsto pritisnute na pušku položenu preko
koljena. Sjedio je na rivi i čekao ukrcaj na brod za Cavtat. Razmišljao
je zašto su mu se ruke počele tresti sada, a ne prije.
Čim su se vratili iz Posavine, nisu se pravo ni skupili, odmah su ih
maknuli dalje. Zapovijed ih je bacila s rijeke na more. Popuna
postrojbama na deblokadi Dubrovnika. Četnici su bježali kao štakori s
broda. Došli su u Grad, gospari su ih gledali malo svisoka. Ipak su bili
osloboditelji, pa je sve dobro prošlo.
I sad ovo. Ruke se tresu. Jebote, gore nego kad je prvi put jebao. On,
Pica, Beli, Krš.
I Stanka. Ljepuškasta, mršava, crna Stanka. Ona je bila u redu. Imala
je dobroćudan osmijeh i kao da nije baš najbolje razumjela stvar. No,
njoj je bilo lijepo s dečkima i puštala ih je da je diraju. To se i njoj
sviđalo. Jednom su uspjeli aranžirati tulum sa Stankom kod Pice u
stanu. Starci su mu otputovali u Beč i poveli sestru, stariji buraz je bio
u JNA, Stanka je uvijek bila za tulum, njoj su bile dovoljne dvije pive
i ako dečki kažu da će paziti. Stanka je rekla kak' je već bila s
dečkima, nekima iz srednje škole, no draži su joj njeni prijatelji. Još je
jumferica, a njoj je to bed, pa je htjela da joj oni kao prijatelji
pomognu. Tulum je počeo, svi su pili i svi su htjeli sa Stankom solo u
sobu. Pici je stari donio digitalni sat sa štopericom, pa je predložio da
svakome mjere vrijeme. Svatko ima pet minuta sa Stankom i onda ide
sljedeći. Pica je bio domaćin, pa je išao prvi, a dečki su izvlačili
šibice. Beli je ispao drugi, Gogić treći i Krš zadnji. Taman bi uletjeli u
sobu, a već bi drugi lupali po vratima da požuri. Pica je, ipak, uspio
karati prvi. Dobro, tek u trećem krugu. Kasnije je prepričavao kako je
shvatio daje u prva dva kruga žnjarao Stanku bezveze po sisama,
sjetio se fukanja iz neke njemačke porno revije što ju je našao među
burazovim starim stvarima. Kurac mu se digao, sve je mirisalo na
uzbuđenje, znoj, panika, Stanka iz koje bazdi po pivi. Pica nije točno
znao što čini, samo je izvadio kurac i pokušao ga Stanki staviti među
noge, gurnuti ga otprilike negdje. Gađao je glavićem gore-dolje dok
ga Stanka nije primila za kurac i usmjerila u rupu. Ipak se ona družila
s dečkima iz srednje škole. Pica je napokon uletio i... stao. Onda mu je
instinktivno došlo da se miče kad je shvatio kako je sve dobro, kurac
mu je živ i zdrav i nije ga spržila kiselina ili ga nešto unutar pičke
odsjeklo, odgrizlo. Ustvari, bilo je dobro. Taman mu je krenulo,
počeo je micati kurac gore-dolje, no bio je toliko uzbuđen da je nakon
dva-tri zamaha svršio. Uspio je izvaditi kurac prije, da ne svrši unutra.
Stanka se blago smješkala, topla kao krava i pomilovala ga po licu.
Pici se sve zavrtjelo. Uspio je ustati, nejasno svjestan da je upravo
prvi put u životu fukao. Barem je bio siguran kako neće umrijeti kao
djevac. Više nema šanse.
- Ja jeb'o - promrsio je. Stanka valjda nije ni shvatila o čemu se radi, a
Pica je već ustao, navukao hlače, zakopčao se i krenuo van.
Dečki nisu ni trebali kucati. Izašao je sam, što je Beli jedva dočekao i
uletio u sobu. Gogić se trudio biti sportski miran, samo su mu se tresle
ruke. Htio je biti sabran, zbog pičke se ne vrijedi uzbuđivati. Nije neki
bed. Makar mu je srce luđački udaralo, ostavljajući ga nesigurnog želi
li on uopće ući unutra ili je bolje ostati tu, u dnevnom boravku. Ruke
je držao ispod stola, da ne vide dečki. Pica se srušio na stolac, Krš se
toliko napio da je zakunjao s glavom naslonjenom na stol. Gogić je
gledao Picu, je li se što promijenilo na njegovom licu, je li sada
drukčiji. Izgledao je isto. A Gogiću su se ruke i dalje tresle, dok nije i
on ušao, napaljen od čekanja, zapuhnut zrakom punim znoja i dok nije
nekako uspio ući u Stanku, već napola lud od čekanja, uspaljen kao
pleme čimpanzi, a potpuno izbezumljen jer pojma nema što bi trebao
činiti. No nekako, kad ju je primio za dupe, postalo je lakše, ruke su
se prestale tresti, prestao je biti nervozan. Otada je znao, kada je u
frci, treba se primiti za nešto čvrsto.

Gogić je grčevito stiskao ogradu dok ih je valovito more ljuljalo

prema Cavtatu. Motor je brektao kao onaj trabakul u Kapetanu Mikuli
malom. Baš je našao vrijeme da ga uhvati morska bolest. Napetost je
nestala, odnesena valovima povraćanja. Srećom, nije bio sam. Pola
palube je bljuvalo u valove.
- Jebe'mu sveca, kaj je Bobetko nas našel u valove bacat'? Dalmatince
je poslal u brdo, a nas na more. Kaj je? Koji mu je kurac? -bjesnio je
Dragonožac dok se hvatao za ogradu uz Gogića. Bio je to njegov prvi
teren nakon ranjavanja. I za dobro jutro na more. -Zasral sam i šefa i
stanicu - ponavljao je čvršće stišćući ogradu i pušku. Olujno more,
sivo nebo, južina koja valja. Gogiću je sinulo kako je u cijeloj bojnoj
jedino Šime bio s mora. Drugi su mahom vidjeli more preko razgled-
nica, a oni sretniji preko sindikata s roditeljima ili putem
zdravstvenog, koje je slalo rahitičnu djecu na more da piju riblje ulje
ne bi li im ojačale kosti. Da nije rata, Dragonožac ne bi vidio mora do
kraja života.
-Jebote, kopno! - uzdahnuo je Dragonožac kad su napokon za sobom
ostavili palubu desantnog broda i iskrcali se na rivu. - Kajje? Di su
čedeki? Dajte mi nekaj za priklat'. Dajte mi čedeke, jebote, sve, samo
ne na more - govorio je pogledavajući pušku. - Ajmo, dečki, idemo.
Njegova nervoza se prenijela na vod. Nemirno su pogledavali po cav-
tatskoj rivi, gdje su se vojnici iskrcavali iz drugih brodova,
postrojavali i odlazili u dubinu mjesta. Neki mještani su izašli na
ulicu, promatrali ih i pozdravljali. Pomalo bojažljivo. Bili su
mjesecima pod okupacijom. Gogić je navikao da su mjesta koja
oslobađaju najčešće ispražnjena od svakog oblika života. A ovdje je
bilo ljudi. Tko zna kako je njima? -mislio je Gogić. - Jedna vojska
odlazi, druga dolazi.
- Idemo. Pokret. Idemo - Sipa je bio žustar. - U kolonu.
- Da, odma' u potiljak - dodao je Šime stupajući u kolonu. - Nema kod
Sipe labavo.
- Brže. U dometu smo minobacača. Što prije se maknemo odavde, to
bolje. Pokret.
- Kaj on misli? Morti buju generala od njega? - bunio se Dragonožac.
- Rođeni podoficir - zaključio je Gogić.
- Dočasnik ti je to, lipi moj, dočasnik - ispravio ga je Šime.
- Aj' čkomi, tovare splitski. Ti'š me učit' hrvatski.
- Netko bi triba. Ća si picava iz škole?

***
Kada je zazvonilo, Fric je učio za ispit. Otišao je do vrata, otvorio ih i
susreo se s Belim koji je mahnito mahao rukama pokušavajući nešto
objasniti.
-Daj... Brzo... Krš... Over... - objašnjavao je Beli. U to se začuo tre-
sak lifta i kruti koraci vojničkih čizama po haustoru. S druge strane
stepenica pojavio se Krš, koračajući kao robot.
- Krš!?!? Zakaj si ustao? Pa loše ti je - čudio se Beli.
- Odjebi - odrezao mu je Krš, ni ne trudeći se pogledati ga. - Bok, Fric
- rekao je, prošao kraj Frica u stan, u sobu i srušio se na trosjed.
- Ka'e? Ka'e? Ka'e bilo? - izbezumio se Fric. - Krš, jesi dobro? Da ti
nekaj skuham?
- Sad smo skuhali šut - uletio je Beli. - Pao je u over. Jedva sam ga
izvukao. Tražio sam sol po cijelom kvartu. Nitko mi nije htio dati
šaku soli, jebote.
- Nije bio over - trgnuo se Krš iz kljucanja. - Ti si kreten. Nije bilo ni
za pošten šut. Kakav kurčevi over? Jebote - zaključio je Krš i ponovo
spustio glavu na ramena.
- Tražio sam ženu u trgovini da mi proda šaku soli. Nisam imao za
kupiti cijelu kilu. A oni prodaju samo na kile - mahnitao je Beli.
- Daj ne seri - trgnuo se na trenutak Krš.
- Ma, prodaju. Pa sam onda išao od stana do stana da namolim za šaku
soli. Neka stara mi je jedva dala, pa sam ga furao na pumpu da
uzmem vode za gan. E, dok sam ga vozio, pipao sam mu puis. Nije
imao puis. Čovječe, mislio sam da će mi umrijeti u autu. Jebote, ja u
službenom autu. Kak' bi to objasnio?
- Nije bio over - ponovo je progovorio Krš.
- Da Krš, dobro, Krš, ti sve znaš, Krš - rekao je Beli i nastavio kako je
uspio naći jednu od starih uličnih pumpi, napuniti vode u čuturicu,
zamutiti sol u vodi, ufurati u gan, ufurati Kršu u venu i povratiti ga iz
mrtvih.
- Ne kužim... Kako sol? - čudio se Fric. - Okej. Sol vraća zombije iz
mrtvih. To sam čitao u stripovima... Ovo? Kakve veze ovo ima....
- E, meni je pomogla u Amsterdamu. Tako su mi rekli. I živ sam.
Vidio sam, pomoglo je Kršu... Radi, di ja znam kako...
- Okej, okej. Samo nisam znao...
- Pičku materinu!!!!! Koliko je sati? Moram na posao. Fric, čuvaj
Krša. Vlatko, bok!!! - gotovo nježno je Beli pozdravio Krša po imenu
i krenuo van iz stana. - Di ćeš? Kaj ne radiš kod starog u bircu? -
viknuo je Fric za njim. Beli se nije obazirao, već je uletio u lift. Fric je
gledao kako se vrata zatvaraju i onda ponovo otvaraju. - Dao sam
otkaz starom, sad sam u državnoj službi - viknuo je Beli i ponovo
zatvorio vrata lifta.
Fric se ogledao po sobi, pogledao Krša koji je kljucao na trosjedu.
Naizgled je sve bilo u redu. Onda se Krš trgnuo, skočio, odmarširao
do prozora, odmaknuo zavjese, otvorio prozor i ispovraćao se napolje,
kao da u trenu otvoriš i zatvoriš vatrogasni šmrk. - Sve je u redu, stari
- objasnio mu je Krš vraćajući se natrag na trosjed na koji se spustio
kao da uopće nema težine i ponovo zaključao kao da se nigdje nije ni
micao.
Fric je slegnuo ramenima, sjeo za stol i nastavio čitati knjigu. Trebao
je dati ispite, a nije bio siguran hoće li i ovu godinu proglasiti ratnom.
- Beeeuarghhh - čulo se od Krša koji se upravo trgnuo iz obamrlosti,
skočio do prozora i izbacio mlaz rigotine.
- Koji ti to kurac treba? - rezignirano je upitao Fric. - Vidi se na kaj
ličiš?
- Jebi ga, sine - prostenjao je Krš. - Jeftin hors. A dobar... Bljege-
uuuuarghhhh... - ponovo je proradio Kršov gejzir.
- Ma, boli me kurac - odbrusio je Fric i vratio se knjizi.

***
- Volim Rijeku - rekao je Pica promatrajući zgrade na riječkom Kor-
zu. Rijeka. Luka. U Rijeci je autobusni kolodvor na koji dolaziš kad
ideš na more i s kojeg se vraćaš doma. U Rijeci su ih ulovili policajci
kad su išli na tekmu prije rata, našli su im par grama trave pa su,
umjesto na derbiju, završili na šamaranju u policijskoj stanici. Riječka
murija. Još za stare Juge se pričalo kako je riječka murija opaka: Prvo
tuku, onda pitaju.
- Je li riječka murija još na lošem glasu? - pitao je Kelja koji je uživao
u bujnom kapucinu.
- Čovječe, kod nas doma ne znaju praviti kapučino! Moram ići na
more da bih pio kapučino. Pravi kapučino. Ke belo kapučino. Kaj
'oćeš ti s murijom?
- Jesu Riječani još tak' gadni? Jednom su me prebili kad sam išao na
tekmu.
- Mene su na Grobniku. Bio sam s ekipom. Ti tada nisi smio ići. Nisu
te starci pustili, tak' nekak'...
- Može biti...
- Ma je... Gadna je murija. Kod njih su ti ostali komunisti na vlasti pa
se furaju kak' oni ozbiljno rade svoj posao.
- Kaj ti tak' imaš protiv komunista? Znaš, dok sam bio u Americi,
puno sam si puta mislio kako je nama bilo dobro. Tamo se za sve
plaća. 'Oćeš se školovati - plati, 'oćeš se liječiti - plati, 'oćeš jesti -
plati, 'oćeš se posrati - plati, 'oćeš umrijeti - plati. Jebote, sve je za
novce... Plati, plati, plati... Ekipa ti tamo krvavo radi. Kakve pičke?
Samo rad. Ovo kaj ovdje gledate u filmovima, to je goli kurac,
margina... Nema. Svi ti imaju barem dva posla, svako trči za baksima.
Možeš sutra ostati bez posla. Nitko te ne pita. Imaš novce? Nemaš
novce? Nemaš novce. Onda bok. U Jugi si imao zdravstveno,
socijalno, neku jebenu sigurnost. Ljudi su imali siguran posao. Imalo
se slobodnog vremena koliko hoćeš. Svi su imali vikendice.
- Zato je i propala - objasnio je Kelj. - Ma, gle... Znam ja kaj je komu-
nizam. Radio sam ja u Njemačkoj, na istoku, vidio sam kaj im je
napravio komunizam.
- Nisam znao - začudio se Pica. - Di baš tamo?
- Ma, bio sam pizzamen. Pravio sam pizze - rekao je Kelj. Nikad nije
ni sanjao da će praviti pizze.
Kad su ga digli u vojsku, prihvatio je to kao normalno. Ono, ajde,
bolji ste. Našli ste me. Nije upisao faks, nije mogao naći posao, vojska
je barem davala plaću. Držali su ih po nekim pričuvama, popunjavali
su liniju na Kupi, pa su ih slali na Kapelu, da bi završili u
Dubrovniku. Kelja su stavili u inženjeriju. Po VES-u je bio vezista, a
njih je bilo na pretek. K'o da je JNA namjerno u vezu gurala Hrvate i
Šipce. Minera je, pak, uvijek bilo premalo. Kad je Garda oslobodila
Konavle, poslali su ih da raščiste teren. Kelj u životu nije vidio mine.
Nisu mu bile simpatične, nije želio imati posla s njima i završio je na
obuci za minera.
Prvom prilikom sišao je doktoru u Dubrovnik i objasnio mu kako to
nije posao za njega. Previše je napet. Ima on dovoljno svojih
problema. Doktor se složio da je napet, da bi se, ako bude prilike,
trebao skinuti i da, stvarno bi mu dobro došao odmor. Kelj je
zaključio kako je doktor zbilja razuman čovjek, sjeo na bus i otišao
doma u Zagreb. Zašto čekati? Doktor je rekao da mu je potreban
odmor, već će on nekako riješiti papire.
Onda mu je prijatelj uletio s ponudom za posao na baušteli u Njema-
čkoj. Mort je znao nositi, za to je imao fakultet. Njegov starije cijeli
život neki kurac betonirao i stalno njega natezao da nosi. Ipak, barem
je savladao zanat. Pa je otišao. Na granici ga nitko ništa nije pitao, pa
je Kelj zaključio kako je s vojskom izgleda sve u redu i miran otišao
izgrađivati kapitalizam.
Nijemci su bili tolerantni. Kroatien? Ja, ja... Ipak su u prošlom ratu
bili saveznici. Kelj je radio na građevini i gledao završiti nekakav
dodatni zanat. Neće cijeli život biti mlad. Nije lud da do penzije radi
na baušteli. Zato je postao pizzamen. Kad je došla zima, prestala je
građevinska sezona, pa je Kelj mogao natrag doma vaditi mine. Zato
se radije zaposlio kao konobar u pizzeriji u Hannoveru. Tamo gaje
pravi Talijan, Um-berto iz Sienne, naučio kako se pravi tijesto za
pizzu, najvažniji sastojak. Ako tijesto ne valja, mo'š sve ostalo
komotno baciti u smeće.
Oboružan znanjem, Kelj se uputio dalje na istok, u novopripojene
Bundeslanden. Zaposlio se u pizzeriji u Rostocku i novooslobođenim
Nijemcima pravio pizze. Zaradio je neku lovu, zaključio kako je već
dvije godine u Njemačkoj i bilo bi vrijeme da se vrati doma. Gadno se
zajebao.
Naizgled je sve bilo u redu. Mirno je prešao granicu, zaposlio se u
pošti kao dostavljač telegrama i gledao kako da otvori pizzeriju.
Jednog dana se s kolegom vraćao s posla, ostavili su motore u centrali
i krenuli na jednu rundu poslije posla, kad ih je zaustavila policija.
Ophodnja uličara u rutinskoj kontroli, tražili su ih osobne. Kelj je dao
svoju ništa ne sumnjajući, drot je pozvao Zagreb 80, policijsku šifru
za provjeru podataka, izdiktirao Keljove podatke, a s druge strane se
čulo kako osobu treba zadržati, za njim je izdana tjeralica. Kelj se nije
pravo ni snašao, a već je završio u zatvoru.
- Tri dana nitko nije znao gdje sam - govorio je Kelj. - Moj stari je
zvao sve moje trendove kojih se mogao sjetiti. Cijela uzbuna, čovječe.
Jebena policija nikog nije ni obavijestila. Ja u zatvoru, pojma nemam
zakaj, nitko niš' ne govori, ćelija metar na metar, a u nju su ugurali
četiri kreveta i nas četiri idiota. Jebote, džanki u krizi, silovatelj,
ubojica i ja.
- Pa što si radio? - pitao je Pica.
- Kaj bi radio? Pušio sam. Sjediš i pušiš. Cijeli dan, čovječe. Pušiš i
misliš. Koji se kurac događa? Zakaj su me uhapsili? Kaj sad?... I
pušiš. Toliko pljuga u životu nisam popušio. Jebote, advokat me uspio
naći nakon tri dana, ku'iš ti to!?! Tri dana nitko nije imao pojma koji
je kurac sa mnom.
-1, kaj je bilo?
- Kaj bi bilo? Rekao mi je da je za moj slučaj kazna do dvadeset
godina zatvora. Super. Ster'o sam u kurac i njega i državu. Jebote...
- A ekipa? Kaj je bilo s ubojicom?
- Ma, niš'. Našao je doma ženu s ljubavnikom u krevetu i oboje ih
ubio. Onda ih je strpao u prtljažnik auta i vozio uokolo dok ga murija
nije zaustavila na nekoj redovnoj kontroli. Pičku materinu, lik kaže da
je tak' smrdjelo da je drot na licu mjesta počeo povraćati.
- Zakaj ih nije zakopao?
- Kaj ja znam. Kaže da je volio svoju ženu. Tko bi ga znao? Eno mje-
sta! Ajmo pit' kavu.

***

- Sve je u redu, stari - govorio je Gogić ocu, pokušavajući ga umiriti,

uvjeriti ga kako nema razloga za brigu. Već je treća ratna godina, a on
je živ. Nije ni ranjen. Puklo je kraj njega nekoliko puta, samo gaje
odnijelo. Malo je letio, čak mu nisu popucali ni bubnjići. Ponekad
slabije čuje, no čitav je, zdrav. Može jebati kao konj. Može popiti.
Zna se braniti. Puno bolje nego da je nastavio s faksom.
Starom, naravno, ništa od toga nije rekao. Stari je bio inženjer strojar-
stva, radio je u Končaru, a onda su ga umirovili. Prijevremena
mirovina uz otkup staža. Sada je provodio umirovljeničke dane, svoju
57-u godinu, prestar za bilo kakav novi početak, premlad za mirovinu.
Ostalo mu je strahovanje.
Gogić gaje gledao kako je siv u licu, kako često i suho kašlje, ispreki-
dano, kako teško dolazi do daha.
- Sve je u redu - odgovarao je na pitanje kako je u vojsci. Nije želio
pričati starom kako mu oči ljudi koje je ubio ponekad ne daju mira.
Zna sanjati njihova lica, sanjati kako mu se zaklani unose u facu i
smiju. Nije bilo potrebno da to priča starom. Stara je ionako
napominjala da mu nije dobro. Počelo je kada su ga poslali u
mirovinu. A puno puši. I ne želi prestati. Tvrdoglav je. Kao i Gogić.
Obojica su isti.
Stari je i dalje suho kašljao. Svaki put kada bi se nasmijao, uslijedio bi
kašalj. Gogić gaje gledao, pričao mu kako je sad u redu. Povukli su ih
u vojarnu, nakon Dubrovnika nema nekog velikog rata. Samo obuka,
uvježbavanje. Dobre su im plaće, a obećali su im i stanove. Sad je
mirno. Neki su otišli u Bosnu. Tražili su dragovoljce. Zadnjeg
neprijatelja skinuli su u Konavlima. Kozu. Oslobađali su Konavle,
pretraživali mjesto po mjesto, šuljajući se od kuće do kuće, tražeći da
nema zaostalih četnika. U jednom trenutku je Šime, koji je bio čelni,
pokazao ostalima da stanu, skinuo Hecklera, kleknuo i opalio.
Momčad se ukočila, očekujući kako će se u svakom trenutku otvoriti
nebo i zemlja i za jedan njihov ispaljeni metak, natrag će doletjeti
rafali. Umjesto toga, Šime je ustao i odšetao iza kuće. Dečki su ostali
na mjestima, čekajući, zbunjeni. Šime se ubrzo vratio s mrtvim
kozlićem prebačenim preko ramena.
- Evo ga. Marenda - Šime je ponosno podigao glavu kozleta. Uslije-
dilo je kratko savjetovanje.
Armija se, prema sporazumu, povukla u brda. Ako ima četnika, to su
zaostali pljačkaši. Dogovorili su se da pretraže mjesto do kraja, a za to
će vrijeme Šime odrati kozle i pripremiti za pečenje. Jedna od
kuća kraj kojih su prošli imala je u dvorištu bazen, pa su ražanj
odlučili postaviti na njegovom dnu.
- Zašto na dnu bazena? - iznenadio se stari.
- Zavjetrina je. Tako se bolje ispeče - objasnio je Gogić. - Nego, stari
moj, kasnije se Tereza Kesovija žalila da su joj četnici ubili kozu. A
stvarno nismo znali da je Terezina. Kažu da se pred starom vješticom
Franjo morao preznojavati zbog nas. Dala mu je jezikove juhe. A
kozle je bilo slasno, mlado. Topi se meso u ustima. Ozdravlja bolesne.
- Da - rekao je stari i ponovo se nakašljao. Gogić ga je htio lupnuti po
leđima, da se bolje iskašlje. Stari je to primijetio i rukom mu dao znak
da ga ne dira. Kašljao je još neko vrijeme, a onda se kašalj počeo
smirivati.
- Gadno kašlješ. Jesi bio kod doktora? - upitao je Gogić. -Jesam.
- Kaj kažu?
- Uvijek isto. Trebao bi prestati pušiti, bolje se hraniti, manje se nervi-
rati... Niš' pametno.
- Da prestaneš pušiti? Nije to bezveze. Jedva dišeš. -To mije jedini
gušt.
- Naći ćeš neki drugi. Nije ti to jedino na svijetu. -Kaj?
- Kajjaznam stari. Nekaj. Prije si išao pecati. Kaj tome fali?
- Je. Sad je vojska na Kupi. Od četnika više ne mogu ni na rijeku.
Sjedim pred televizijom i gledam vijesti. Čekam da jave da smo
oslobodili Kupu.
- Budemo stari. Otjeraćemo ih sve u pizdu materinu.
- Zdenko je išao pecati - rekao je stari. - Bio je na Kupi.
- I mi ćemo na Kupu. Opet zajedno.
- Ne znam. Sada odem na Savu. Gledam kako voda teče. Očistila se
otkako je rat. Više ne radi toliko tvornica. Prije su svi svoj drek
istresali u Savu. Slovenci. Njih je bolio kurac. Istresu svoje smeće i
voda ga donese nama. A oni su sa sunčane strane Alpa. Lako je na
takav način biti čist. Gledam vodu. Fali mi rijeka.
- Je. Bilo nam je dobro pecati. Ono, kad smo bili stara, ti i ja...
- Sad se na Kupu ne može. Sad je tamo vojska - govorio je stari sebi u
bradu.
- Sredićemo ih, stari. Maknuće se vojska. Ponovo ćemo na pecanje.
Kaj misliš, zakaj se ja borim? Da ih otjeram... Da nas ostave na miru...

***

- Moj stari je iskopao tog nekog tipa advokata, poslije mi je pričao

kak' me tražio po svim zatvorima i mrtvačnicama. Jebi ga, nikad ne
znaš... Advokat je bio u redu tip, samo, čovječe, kak' me presr'o. Jebo-
te, ni bok mi nije rekao. Odma' je uletio: Ti si Keliš? Aha. Za ovo što
su te uhapsili, kazna je dvadeset godina. Baš ti fala, kažem mu ja i,
ono, koji si ti kurac? Lik ni trepnut'. Ja sam tvoj advokat... Ku'iš? Stari
je moj morao angažirati advokata.
- Okej. But why? Zašto? Zašto su te uhapsili? - bio je znatiželjan Pica.
- Ma, zbog dezertiranja - nehajno je objasnio Kelj. - Ku'iš... Izgleda da
onaj doktor u Dubrovniku nikom nije rekao da ja idem doma. Jebeš
mu mater... Kajjaznam kaj je njemu bilo u glavi. Valjda sam mu
trebao spustiti kakvu lovu. A lijepo mi je rekao kak' se trebam
odmoriti. I ja si onda uzmem odmor i završim u zatvoru. Jebote, ja
pojma nisam imao... Kaj se meni događa... Kaj, snimi onu trebu,
jebote... - Kelj je gledao u pravcu Korza, odakle je dolazila visoka,
raskošna brineta brzog, sigurnog hoda na visokim petama. Pica je
pogledao... Real babe. Gledao je kako se prirodno uvija, suknja malo
iznad koljena taman je kako treba naglašavala liniju njenih bokova.
Pica se zagledao u pravcu njenih očiju, pokrivenih reflektirajućom
površinom sunčanih naočala. Osjećao je kako uzvraća pogled, a onda
je stala, zagledala se u njega i krenula prema stolu.
- Opa - procijedio je Kelj. - Ka'e sad ovo?
- Hrvoje? Piculić 'Hrvać? - progovorila je žena kad je došla do stola.
- Pica - odgovorio je Kelj umjesto Pice.
- Da... Da... Ja sam - rekao je Pica iznenađen. - Ti...
- Chiara! Zar me se ne sjećaš? Crikvenica? Prije rata?
- Jasna!!! - viknuo je Pica. - Couldn't be... Ti si...
- Aha - odgovorila je ona. Pica je ustao, čvrsto zagrlio ženu i ovlaš je
poljubio u oba obraza. - Otkud ti ovdje? Godinama te pokušavam naći
i onda naletim na tebe u svom gradu. Zar te nije stid?
-A?
- Doći, a ne javiti mi se. Baš si muška svinja.
- Chiara... Tek smo došli... Ja...
- Fakat, gospodična, kaj ste tak' oštri? Tek smo sjeli...
- Daaa? - obratila se Chiara Kelju svisoka.
- Ma, niš' - odgovorio je Kelj samom sebi i zabuljio se u šalicu kave.
- Do kad ostaješ? Gdje si odsjeo? Moramo se naći... - rafalno je
govorila Chiara. Pica nije znao kako da je prekine. - Hrvoje, žurim na
sastanak. Evo ti moja vizitka. Obavezno se javi dok si u Rijeci. Ne
želim te čekati još deset godina - zapovijedila je, poljubila Picu u usta
i odjurila dalje.
- Kak' uspijevaš? - zapitao je Kelj, gledajući Chiaru kako galopira
preko Korza.
- Kaj? - izustio je Pica.
- Komadi. Čovječe, kakva puška. Umro bi' na njoj.
- Znali smo se k'o klinci. Ja sam joj na moru skinuo jumf.
- Jebote, ja imam pijesak od Sai Babe, pa ništa.
- What?
- Ma, Sai Baba. Kad su me pustili iz zatvora, dobio sam tri mjeseca,
vratili su me u vojsku, pa sam tamo bio još šest mjeseci... Čovječe,
skužio sam kak' neki kurac moram mijenjati, pa sam išao kod Sai
Babe. Tam su mi dali pijesak, ono, on pogleda i pada pijesak ni iz
čega. Ku'iš? Kad sam to dobio, znao sam da je sve u redu. Pa sam se
vratio doma i otvorio dućan. Pa mi je dobro.
- Kelj, možeš me odvesti do staraca? - presjekao ga je Pica.
- Može. Samo... Mislio sam kak' te to zanima. Sori...
- Ma, zanima me... Samo, starci me čekaju... Nisam ih vidio godinama
- pokušao je objasniti Pica. U ruci je držao Chiarinu vizitku. Con-
sulting&Public Relations. Kvalitetan bezdrvni papir. Visoka klasa. I u
Americi bi prošla u prvu ligu. Deset godina. Na vizitki se nalazio i
kućni broj. Home, pisalo je. Morat će je nazvati. Samo starci. Prvo
njih.

***
- Kako je? - upitao je Krš.
- Dosadno - odgovorio je Gogić, gledajući u prazno. Sjedio je zava-
ljen na krevetu, glave naslonjene na zid. - Dosadno je kad nema rata.
Onda kljucam. Zima, vojarna, uz peć. Sve bi' dao za neki posao. Samo
da je neki muving. Ovak' samo sjedim, postane hladno.
- Kaj, vojsku slabo griju?
- Nije to. Prazno je kad nema fajta. Ono, grije te spid. Ovak' bude
hladno. Znaš... kad si negdje gdje je prazan prostor, nema ničega...
Onda ti je hladno samo zato kaj je prazno.
- Sad se barem možete naspavati.
- Ne volim spavati. Znam sanjati u pičku materinu.
- Što? Jel' nešto maloljetno?
- Mrtve. Mrtve, buraz. Pun kurac mrtvih. Sanjam kako uđem u lift.
Jebote, idem doma i dolazim u haustor. Tu sam doma. Tu sam cijeli
život. Dolazim pred lift, znaš kak' je kod mene lift pored štengi, onak',
u rupi, uvijek je malo mračno. Dolazim i neki lik stoji, ne okreće se.
Dođe lift, ulazimo, lik stisne peti, produži do kraja i dalje stoji okrenut
licem prema zidu. Ja stisnem treći, idem doma, naslonim se na bočni
zid od njega i čekam. Lift krene i ide, ide, ide... Ono..., je spor, al' ne
toliko. I lift nikako da stigne na treći. Ja već nervozan, kužim da nekaj
nije u redu i počnem se migoljiti, kad se frajer odjednom okrene
prema meni... Ja pogledam i skužim tipa kojeg sam maknuo na Baniji,
tip preklanog grla i počne mi se ceriti u facu. Ja gledam, a lik se ceri i
ceri i krklja i krv mu šiklja niz grlo... Jebote...
- Jebote - složio se Krš. - Kaj onda? To je za poludit'.
-Čovječe, vrištim, ustanem... Bio sam s jednom curom. Mala se toliko
uplašila da se sakrila u zahod. Kad sam skužio da sanjam, ono, sku-
žio di sam, tak' mi se pripišalo, a mala ne da u zahod. Vrišti, plače,
lud sam, ubiću je... Ja objašnjavam, hani, piša mi se, sanjao sam. Na
kraju sam na balkonu, u cvijeće.
-1 onda?
- Ma. Skuham si šut da mogu zaspati.
- Hoćeš neku mjuzu? Imam nove Partibrejkerse.
- To pusti poslije rata.
- Kaj ono ti voliš? A da pustim tvoju omiljenu?
- Zar imam neku omiljenu?
- Gansi. Paradise city.
- Znaš kaj, i to je za poslije rata. Nego, sada pusti... Imaš još Toma
Waitsa?
- Naravno. Kako bi živio bez njega?
- Pusti onu... He came home from the war...
- Swordfishtrombonel
- Aha. Nego, budeš ti to skuhao?
- Sa'ću. Da stavim CD.
Krš je ustao, odgegao se do linije, prokopao po hrpi CD-a i izvadio
jedan.
- Evo ga - ponosno je uzviknuo. - Imaš sreće.
- Takav sam po cijelom tijelu - rekao je Gogić. - Ajde, kuhaj.
- Kaj si tak' nervozan? - iščuđavao se Krš. - Di si se tako navukao?
- E, zajebavaj nekog drugog. Kuhaj - počeo se mijenjati Gogićev ton.
- Okej, okej - popustio je Krš - Sad ću skuhat'.
Otvorio je ladicu i iz nje izvukao pribor na stol. Iglu za jednokratnu
upotrebu, žlicu, vrećicu s limunskim koncentratom u prahu i piz
spakiran u staniol. Cigarete i upaljač su već bili na stolu.

Well, he came home from the war

with a party in his head
and modified Brougham DeVille
and a pair of legs that opened up
and a mad dog that wouldn't
sit still.

Započeo je promukli Waitsov glas. Krš je na stol stavio veliku žlicu

za juhu tvornice Kordun, sasuo heroin u nju, nadolio malo vode i
limun-skog koncentrata da se droga bolje rastopi. Uzeo je šibicu sa
stola i promiješao, zatim je uzeo upaljač, stavio pod žlicu i počeo
grijati. Gogić se napeo na krevetu, pridigao i zagledao u Kršovu
rabotu.
- Daj, pomozi. Promiješaj malo - rekao mu je Krš. Gogić je ustao,
došao do stola, uzeo šibicu iz kutije i počeo miješati šut koji je Krš
kuhao u žlici.
- Dobro je - zaključio je nakon nekog vremena Krš. - Stani sad.
Gogić je prestao miješati otopinu, Krš je ugasio upaljač i oprezno
spustio žlicu na stol. Uzeo je cigaretu, otrgnuo filter, očistio ga od
papira i nabio na iglu. Zatim je filter umočio u otopinu i preko njega
usisao heroin u špricu.
- Malo je prljav. Pa ostanu zrnca. Onda mi sjebu vene - objašnjavao je
Krš.
- Dobra ti je ideja. Ja to odmah.
- Začepi se igla... Pa bude sranje. Taaaaako. Sad je sve ušlo. Opa - Krš
je podigao špricu, kucnuo nekoliko puta po njoj da se mjehurići zraka
podignu na vrh. Zatim je pritisnuo klip, istisnuo zrak i nekoliko
kapljica tekućine na vrh.
- Super. Sad je sve super - zaključio je i i odložio špricu na stol.
- Daj, brže malo, brže - bio je nestrpljiv Gogić. Uznemirio se i počeo
hodati oko Krša.
- Sa'ću. Sa'ću - odgovorio je Krš, uzimajući bandanu sa stola. Omotao
ju je oko ruke, primio jedan kraj zubima, drugi nategnuo rukom i
smotao provizorni čvor. - Sa'će vena. Dođi, dušo - govorio je,
postajući nestrpljiv. Počeo je dlanom lupkati po pregibu ruke. - Ajde,
ajde. Evo je!!! - Skoro je počeo vikati od radosti. Vena, izmučena
brojnim ubodima, provirila je poput stidljive ljubičice na ranom
proljetnom suncu i napravila lagano ispupčenje na koži. Krš je
nepogrešivo uočio povoljnu priliku i zabio iglu. Potisnuo je klip
prema dolje i počeo ravnomjerno ufuravati tekućinu u venu.
- Pazi na crtice - podsjetio ga je Gogić.
-Taaaako-zaključio je Krš nakon što si je ufurao šut. - Pazio sam,
nema beda - rekao je Gogiću dodajući mu špricu. Gogić je, već spre-
man, primio špricu podvrnutog rukava nadlaktice stegnute remenom.
Podigao ju je i pogledao oznake količine tekućine.
- Jebi ga. Uzeo si više.
- Nisam. Jednako je - pobunio se Krš.
- Barem dvije crtice više - zaključio je Gogić, lupnuo se par puta po
venama, procijenio gdje je najmanje uboda i na to si mjesto zabio
iglu. Istisnuo je otopinu u venu i izvukao iglu. Otpustio je remen s
nadlaktice i pustio krv da proteče rukom.
- Uuuuuh. Pere - rekao je Gogić i zalegao natrag na krevet. - He came
home from the war with the war in his head-zapjevušio je tonući u
sebe.

***
- Jesi napokon stigao? - bile su prve riječi koje je majka uputila Pici
kada su se sreli.
- Čuj, di si me poslala... - odgovorio joj je.
- Daj, nisi ni ušao u kuću - rekla mu je i sklonila se s vrata kako bi ga
pustila unutra. Pica je zastao, pogledali su se i onda bez riječi čvrsto
zagrlili. Izljubili su se i stara ga je uvukla u kuću. - Dođi - rekla je.
- Spremila sam ti ručak. Ono što najviše voliš.
- Njoke?
-Aha. Na pašticadu. I još svašta nešto.
- Je li stari tu?
- Gore je, na terasi. Svi te čekamo - rekla je. Pica se počeo osvrtati,
pokušavajući pronaći put prema terasi, dok je stara stajala sa strane
gledajući ga. - Da te vidim, sine - rekla je zaustavljajući ga.
Pica je sačekao da mu stara pokaže put. Bio je prvi put u kući koju su
starci kupili tijekom rata. Staroj je, kad je počeo rat, krenulo odlično.
Eksport-import je postao vrlo tražena usluga, pogotovo uvoz
određenih stvari. Oružje, oprema, vojni viškovi. Robe je uvijek
trebalo. Slala mu je novac dok je bio u Nizozemskoj, povremeno ga je
posjećivala kad bi bila u blizini, na poslovnom putu u Njemačkoj.
Pica se uvijek divio svojoj staroj. Bila je direktor firme u poslu gdje se
kreću samo muškarci, rodila je njih troje i zarađivala više od starog.
Uvijek je rješavala sve probleme. Baš kao Jack Wolf, mislio je Pica.
Kuća je bila građena u klasičnom primorskom stilu, tridesetih godina,
dostojni izdanak kvarnerske luksuzne arhitekture. Stara se trudila po-
vratiti vili prijeratni sjaj, usput unutra instalirajući najmodernija čuda
tehnike. Nije se štedilo. Pica je gledao namještaj, slike po zidovima,
kristal u vitrinama, raskošne lustere...
- Samo ti fale zlatne slavine u kupaonici - rekao je.
- Otkud znaš da ih nemamo? - uzvratila mu je stara protupitanjem.
- Molim? - zbunio se Pica.
- Ma, vidjećeš i sam - nasmiješila se stara. - Tu se ide gore.
***
- Eeeeej, ustašeeee!!! Gde steeee??!!! Ustašeeee!!!?!!?! - vikao je četo
s druge čuke.
- E, nonice mi pokojne, skiniću ga - promrsio je Šime.
- Goni ga u kurac. Kaj ćeš otkrivati položaj? 'Ko bu se sad selil'?
-rekao mu je Gogić.
- Ustašeeeeee!!??!!!! Gde ste bre, ustaše?!! Uuuujjjjjkaaniiiii!!!!! Evo
Tigrova da se poigraju!!!! Ustašeeeee!!!??!! - orilo se s drugog brda.
- E, sad je dosta - zaključio je Šime. Odložio je pušku i dohvatio
Zolju. Otkočio ju je, provjerio nišan i provirio iza stjene. Četo se i
dalje derao, očito pun home made šljivovice, kod koje se nije štedjelo
na postocima alkohola.
- Vidija san ga - prošaptao je Šime i pridigao se u čučanj. - Uno, due,
tre... - odbrojao je i naglo ustao. Okrenuo se, nanišanio prema vikaču i
ispalio Zolju. Eksplozija je raznijela velebitsku tišinu. Šime je skoro
istog trenutka ponovo čučnuo, zgrabio ruksak i pušku i krenuo.
- Eto ti uje. Ajmo sad ča... Bižmo - doviknuo je Gogiću i potrčao.
Gogić je opsovao i, šta će drugo, potrčao za Šimom. Prebacivali su se
od stijene do stijene, na brzinu se odmaknuvši stotinjak metara, dok se
čete ne snađu. Zalegli su iza skupine stijena i sopćući dolazili do daha.
- Jebem ti, di si sad našao trčati? - opsovao je Gogić. - Vidiš kakva je
žega.
- Jesi ti Dalmatino ili ja? Lipi moj, nikad čovika od tebe - reče Šime.
- Nit' je riba meso, nit' je blitvar čovjek. Kaj ne? - dobaci mu Gogić.
- A onega smo tovara umučali. Nema više galame - zaključio je Šime
promatrajući iza stijene njihov bivši položaj. Okolina se umirila. Pra-
sak Zolje se odbio o vrhove planine i nestao u daljini. Zamijenila ga je
tišina ljetne žege Velebita. S neprijateljskih položaja se više ništa nije
čulo.
- Baš si morao pucati? - upitao je Gogić.
- Ma di ne bi. Oni da su Tigrovi. Arkanovi Tigrovi, jeben in Arkana u
usta kurbinska. Eto in sad. Ujio ih Tigar - naljutio se Šime. Tako su i
čete saznale da je u brigadi Šime bio najbolji strijelac Zoljom.

***
- Kako ti je u Americi? Imaš posla? - pitao je stari Picu nakon ručka.
- Snalazim se - bio je kratak Pica.
- Samo to? - primijetio je stari.
- Radim, stari, radim. Znaš kakvi su protestanti. Samo posao. Nema
predaha.
- A ti izdavači? Jesi našao dobrog izdavača? - zanimalo je oca. -Ovaj
nije loš. Dark Empire. Crtam im ilustracije. Uglavnom naslov-
nice. Dobra je lova.
- Možeš li ti uopće živjeti od toga? To mije uvijek bilo nejasno. Kako
živiš?
- Dobro plaćaju. Ne bi me uzeli da sam loš. Njih zanimaju samo ta-
lentirani. Uvoze pamet.
- Hrvoje, budeš kavu? - upitala je stara.
- Može. Imaš s kofeinom?
- Zar ne piješ dekofeiniziranu?
- Htio bi s kofeinom. Tamo je sve de... Coca-Cola bez šećera, pivo
bez alkohola, cigarete bez nikotina, kava bez kofeina.
- Može - rekla je stara i ustala od stola. Zastala je, došla do njega,
zagrlila ga i poljubila. - Moj sin. Baš je dobro da si doma - rekla je
sretna i otišla u kuhinju.
- Je - rekao je stari. - Dugo je prošlo.
- Da - složio se Pica. Stvarno je prošlo deset godina. Donio je darove,
podijelio ih i gledao starce kako su ostarjeli. Kao da su se smanjili.
Ustao je i prošetao po kući. Bila je novoobnovljena, uređena,
talijanske pločice, stilski namještaj. Mama je to oduvijek željela.
- Niste ovo loše sredili. Poslovi ti dobro idu? - pitao je staru.
- Išli su - odgovorila je ona. - Sad ćemo vidjeti kad su ovi na vlasti.
- Komunisti? - pitao je Pica.
- Tko bi znao što su? Tvrde da žele uvesti red. A već je prošlo preko
godinu dana, a još se ništa ne zna. Ja se povlačim.
- Nećeš više trgovinu?
- Hoću. Samo nekretnine. To ide. Ljudi žele kupovati na moru. Bježe
iz Zagreba.
- A tata?
-On je u mirovini.
- Nije toliko star.
- Ruke su mu otišle. Nije više za kirurga. Jedan njegov kolega hoće
otvoriti kliniku u Opatiji, pa njega zove za savjetnika. Ne treba
operirati. Samo daje stručno mišljenje. Sad je sretniji. Ima mir. Kupili
smo mu brod, pa se vozi po Kvarneru. Peca. Stalno donosi neku ribu.
I onda ja to moram spremati. Znaš kak' sam ja s kuhanjem.
- Super si ti meni, stara - rekao je Pica, zagrlio i poljubio majku.

***
Onda su Krš i Beli otišli u Bosnu. Posao je krenuo. Prodali su robu iz
Amsterdama i zaključili kako bi im dobro došao godišnji. Ratovalo se
svuda. HV je izvela akciju na Maslenici, aktivirao se južni front, u
Bosni je HVO zaratio s muslićima. Tuđman je zbog nekog razloga za-
ključio kako nam nisu neprijatelji četnici na Kupi, već muslići u
Mostaru koji su se isto borili protiv četnika. Ustvari su oni napali nas,
a četnici su nam prijatelji jer su mudžahedini napali i njih. Kak' su
nam sad odjednom četnici prijatelji? Valjda neka državna logika.
Belog je bolio kurac. Kompenzacijom su za travu dobili hrpu oružja i
Beli je to sve htio isprobati. Napokon je imao svoje puške. Onda, u
Sloveniji nije stigao ispaliti metka, HV se nakon herojskog razdoblja
organizirala u skoro pa pravu vojsku. Nije se više moglo pucati iz
gusta. Bilo je sve manje mjesta za avanturiste. Bosna je bila
posljednja oaza.
Orašje je ostalo jedini džep na bosanskoj strani Save, pa su otišli
tamo. Beli je baš bio raspoložen da nekog ubije. Starog mu je jednog
dana ćopilo srce. Srušio se u birtiji dok je prebrojavao piće
konobarima na smjeni. Dok je hitna došla, bio je mrtav. Beli je sa
starom postao vlasnik birca. Posao je prepustio konobarima dok stara
ne dođe sebi i otišao se napiti. Tek je dobio posao u Elektri. Manje
posla, a redovna lova i službeni auto. Sad još i birc.
Dok se Beli sabirao, konobari su krali i prodavali svoju cugu. Trebalo
mu je nekoliko mjeseci da shvati kako je birc stalno pun, a on na kraju
dana nema ni petsto kuna. Stanka mu je stalno grintala kako tu nekaj
ne valja, stara također. Žene... Samo seru. Zato im je ostavio posao i
otišao malo u rat. To je za muškarce, a ne papiri, brojke...
Hors je zbog rata pojeftinio, bilo ga je na svakom koraku. Beli je za-
ključio kako su svi poslovi u redu, pa mu je ostalo više vremena za
žuto. I puške. Lijepe, duge, crne puške. Bio je ponosan na svoju
Heckler &Koch jurišnu pušku koju je dobio povoljno od nekog
gardiste u zamjenu za dop. Super puška, samo nije bilo puno streljiva
za nju. Sve je bilo puno kalašnjikova i prilagođeno njima. Bilo je to
kao da turboultra-sportski auto na bezolovni benzin voziš tamo gdje
ima samo stari crveni super. Zato je Beli natovario ruksak streljivom.
Nek' se nađe.
Krš je općenito bio antiratno nastrojen. Bolje da idu na more. No, kad
su već imali te puške, zašto da ne? Gledao je malo telku, izgledalo je
kako nema puno sranja, pa si je mogao odvojiti jedan vikend za zaje-
banciju.

***
Pica je sjedio na terasi kuće, promatrajući Kvarner u zalasku sunca.
More. Čaša bijelog vina, kockice sira, masline. Zapalio je cigaretu
udišu-ći miris mora. Stara mu je gotovo nečujno prišla iza leđa,
obgrlila ga oko vrata i poljubila.
- Moj sin - rekla je.
- Sjedi, stara - predložio joj je. Majka ga je poslušala i sjela u susjednu
pletenu fotelju.
- Prekrasno je - rekao je Pica gledajući Kvarnerski zaljev. Ispred njega
u daljini Krk i Cres, lijevo Rijeka, načičkana neboderima po obron-
cima brda, iza leđa Učka. - Odlično ste ovo kupili. Baš si dobro
pogodila.
- Imala sam sreće. Javio mi je poznanik iz ministarstva kako će vilu
denacionalizirati. Našla sam nasljednicu... Jedna starica, zlatna gospo-
đa, bez djece. Živjela je u staračkom domu. Kad sam joj došla s
gotovinom, odmah je pristala. Nije imala od čega živjeti. Mislila je,
sirota, da sam njena dobra vila. Dobila sam je za dvjesto tisuća
maraka. Svi su mi govorili da sam luda. Kuća sad vrijedi najmanje
milijun maraka. A imamo zemljišta za sagraditi još jednu kuću. Tata
je bio strahovito protiv... Tvrdio je kako bacam novac, a sad ga ne
mogu maknuti odavde. Mislim da se zaljubio iz prve. Znaš, pomalo
sam ljubomorna na kuću. Nekad mi se čini da mu je više stalo do nje
nego do mene.
- Bez tebe ne bi imao ništa.
-Da... Samo to nikada neće priznati. Znaš kakav je. Gospon kirurg.
- Uvijek je bio glavni.
- Da. To ga sada smeta. Misli kako je beskoristan. Ništa ne radi. A to
ga izjeda. Znaš ga. Posao mu je uvijek bio sve.
-1 tebi isto.
- Što želiš reći? Zar nisam bila dobra majka?
- Najbolja. Samo sam ja bio loš sin.
- Boljeg nisam imala. -A Ivan?
- On je drugo. Skroz je na tatu. Pedantan, ozbiljan... Ti si više... -stara
je zastajala u govoru, kao'da traži pravu riječ.
- Na tebe?
- Na sebe. Ti si umjetnik. Treba nam i jedan takav u obitelji.
- Zato si me poslala van?
- Kada?
- Kad je počeo rat.
- Glupane... Poslala sam te da ne pogineš. Samo bi mi to trebalo. Nije
se imalo za što ginuti.
- Možda sam se ja htio boriti? - pitao ju je Pica.
- Jesi vraga - bila je rezolutna stara. - Je li se ti uopće sjećaš sebe?
Znaš li kako si izgledao? Nisam te mislila nigdje slati, znaš i sam
kakvi ste vi muški... Borba, dokazivanje, herojstvo... no, sine, bio si
izbezumljen... Nisam znala da će to toliko dugo trajati. Htjela sam te
samo skloniti na neko vrijeme. Bio si tako izgubljen, uplašen... Nisam
željela izgubiti dijete zbog budala.
- Sad su budale? Pa na njima si zaradila novce.
- A kako bi ih zaradila da nisu budale? Što misliš, otkud nam sve ovo?
Misliš da mi je netko to poklonio? Znaš li ti kako je bilo ovdje živjeti
među tim životinjama? Zato smo se i preselili ovdje. U primorju ih
nema toliko. Šetao si po bijelom svijetu i uživao. Znaš li ti s kakvim
sam ja ljudima imala posla? Sine, ne možeš vjerovati da to postoji.
Kao da su se cijeli život skrivali u šumi dok nije počeo rat.
- Pa što se nisi makla? Imali ste dovoljno novca. Mogao je tata raditi.
- Zašto bih se makla? Da seljačinama pustim sve? Prvo komunisti,
onda fašisti. A svi samo gladni tuđeg. Njima sam te trebala pustiti da
pogineš, njima sam trebala pustiti da sve opljačkaju. Otkud su došli?
Ispeći svinju i na njoj napisati Tito.., To im je bio najveći domet.
Došli su kao gomila lešinara, Hrvati... Bili smo Hrvati i bez njih. Da
su bili Hrvati, ne bi bježali iz Hrvatske. Ne znaš kroz što sam sve
prošla.
- Nisi morala.
- Kako nisam? Ivan se oženio i ne može naći posao, ti si vani, Martina
na sredini studija... Tata je imao plaću tristo maraka. Kao kirurg!!! Šef
odjela s tristo maraka! Propali bi načisto da nisam ostala na poslu!!!
- Pa što da ti radim? Da ti podignem spomenik? - pitao je Pica. - Ne
razumijem... Što bi' trebao učiniti?
- Reci joj hvala - začuo je glas iza sebe. Bio je to stari. - Pojma nemaš
kako je bilo.
- Dobro, ljudi, čujete li vi sebe? Rat, rat, rat... Kao da ništa drugo na
svijetu ne postoji. Kad sam vas ostavio, bili ste u stanu u Zagrebu. Sad
imate ovu kućerinu i samo kukate. Svi ste isti. Sreo sam dečke u
kvartu na pogrebu, svi pričaju o ratu. Kao da vam se ništa drugo u
životu nije dogodilo. E, šest je godina prošlo od rata. Znate li vi koliki
je svijet? Zanima li vas kako je bilo meni? Znaš li ti, stari, koliko sam
zemalja promijenio? Sam sam našao posao, niste mi ga vi sredili, sam
sam se probio...
- Normalno da jesi. TI si naš sin. Bilo bi čudno da nisi uspio. Ipak
smo te mi rodili.
- Pa, baš vam hvala.
-1 trebaš biti zahvalan - zaključio je otac.
- Na čemu? Ovdje su se ljudi poubijali jer baš tvoja generacija nije
riješila svoje probleme. Onda ste ih natovarili na nas. Gledam dečke,
bili su normalni kad sam ih ostavio, sad su svi ludi. Svi ste ludi -
uzrujao se Pica.
- Da nije bilo rata, ne bi vidio Ameriku - odgovorio mu je stari. - Nije
sve tako crno. Bio bi zakopan u onom kvartu. Zar si sve zaboravio?
Nisi se htio maknuti odande. Ovako si barem putovao, naučio si
jezike, vidio svijeta. Što se moraš stalno buniti? Već su te trebale
proći te pubertetske mušice.
- Tebi je sve pubertet. Stari, imam trideset godina. Posljednji put smo
se vidjeli prije deset godina. E, malo sam se i ja promijenio.
- Ma, ostao si isti. Cendravi, razmaženi klinac - rezignirano je zaklju-
čio stari. - Bolje bi bilo da smo te poslali u taj rat, kad već toliko sliniš
oko toga. Mogao si poginuti, pa bi barem imali heroja.
- Mogli ste... Zašto niste? - rekao je Pica i ustao s fotelje.
- Kud ideš? - pitala je majka.
- Idem telefonirati. Sreo sam neke prijatelje u Rijeci. Rekao sam da ću
im se javiti-odgovorio joj je i ušao u kuću. U džepu je napipao Chia-
rinu vizitku. Možda će s njom imati više sreće.
***
Autobus je stajao na parkiralištu ispred hotela u Crikvenici. Gomila
talijanskih turista, zadriglih lovaca koji su zalutali na predratnu
rivijeru. Vozio je od Trsta bez stajanja i turisti su napunili mjehure
koji su očajnički tražili pražnjenje. Uletjeli su kao sumanuti u hotel,
predvođeni vozačima. Šime je slučajno bio u mjestu, njega i Gogića
su dečki iz logistike prebacili da podignu plaću, kad je ugledao prazan
autobus. Prekrasni, dvokatni Neoplan, svjež iz tvornice.
Šime nije mogao odoljeti. Oduvijek je želio voziti autobus. Gogiću je
bilo svejedno, samo da se vrate prije mraka. Crikvenica je bila pusta,
kao grad duhova iz vestern filmova. Malo primorsko mjesto, bez onog
ljetnog sjaja koji su davale gomile preplanulih turistkinja, Čehinje,
Njemice, Talijanke, Slovenke i, naravno, Zagrepčanke. Ništa od
predratnih ljetnih brijačina, opijanja na rivi, skokova u vodu s mola
pred zadivljenim stranim klinkama, picigina, fukanja po okolnim
šumicama. Na položaju je bilo bolje.
- Siti se onoga Pišonja ižuga su maznuli kasetaš iz doma invalida...
- E, autobus auto prevoza s Hrida - dodao je Gogić
- Ajmo. Nisam nikad vozija autobus - priznao je Šime svoju želju. -
Ća ga ostavja nezaključana? Ća ne zna da je ratna zona? - slegao je
ramenima i ušao u raskošni Neoplan. Gogić ga je slijedio i sjeo u prvi
red. Šime je sjeo na vozačevo mjesto, okrenuo ključ u bravi, stisnuo
gumb i zatvorio vrata.
- Dobro ti ide - pohvalio ga je Gogić.
-To sam vidio kod Prometa- objasnio je Gogiću. - Stari moj, meni su
ti busevi ludilo - rekao je i pustio kvačilo. Malo prenaglo, pa se bus
nekoliko puta trznuo i onda krenuo. Šime je ubrzo ovladao
upravljanjem i, veseo, okrenuo po magistrali. Turisti su istrčali iz
hotela, taman na vrijeme da vide kako njihov autobus nestaje iza
zavoja.
Ostalo je bila čista pjesma. Šime nije baš navikao na dimenzije auto-
busa, pa bi ga tu i tamo u prolazu okrhnuo o stijene uz magistralu. Po-
razbijao je nekoliko prozora, no za prvu vožnju uopće nije bio loš. Na
kontrolnim punktovima su ih poznavali, brigada je držala i dobar dio
magistrale, pa su ih puštali bez problema. Dovezao je bus nasred ma-
sleničke rive, propisno ga parkirao, otvorio prednja vrata, okrenuo se
Gogiću i svečano izjavio: - Stigli smo.
- Bravo. Odlično. Odlična vožnja, majstore - zapljeskao je Gogić
Šiminoj vještini i, protežući se, polako izašao iz busa. Šime je ostavio
ključeve u bravi, kako ih je i našao, pa je krenuo za Gogićem.
- E, čekaj, lipi, stani - rekao je kad su izašli van. - Triba se potpisat'. Iz
ranca je izvadio auto-sprej koji je uvijek nosio uz sebe. Šime je od
malih nogu bio grafiter. Protresao je sprej nekoliko puta i na boku
autobusa napisao: Dobar je. I Garda ga koristi.
- Taaaaako - rekao je zadovoljno kad je dovršio s pisanjem. - Ajmo
sad vidit' kako do položaja.
- Mala hodnja i ljepše ćemo spavati - složio se Gogić.

***
Dok je skela prelazila Savu, Krš je gledao suprotnu obalu koja mu se
sve više približavala. Nasip, kuće, dim u daljini. Izgledalo je kao da
nema rata. Beli je stajao i pušio naslonjen na ogradu. Pista je sjedio na
klupi i čistio pušku, trudeći se odavati izgled veterana. Ipak je on bio
u ratu od '91.
Krš nije bio siguran zašto ovo radi. 'Ko mu kriv kad se da na svašta
nagovoriti. Pista se pojavio iznenada. Krš je prije radio s njim, a onda
je Pista otišao u HOS. Prošao je sva ratišta, tvrdio je kako je ratovao
od Vukovara do Dubrovnika. Krš je znao kako laže barem pola stvari
koje priča, no Pista je kupovao travu i dilao je na bojišnici. Uredno je
plaćao robu, tak' da je, kaj se Krša tiče, mogao pričati kaj god hoće.
Pista se početkom rata uvalio u samostalni pokretni zdrug, čudnu
ekipu zagrebačkih kemičara koji su se vozili po pokupskim hrvatskim
selima. Kad bi našli pogodno mjesto, upozorili bi mještane kako se
trebaju iseliti jer je to fronta i četnici napadaju. Seljanima, udaljenima
po kilometar-dva od rijeke, takvo što ne bi ni padalo na pamet. Zato bi
oni parkirali kamione, skinuli cerade i otkrili minobacače koje su
montirali na karoserije. Onda bi ispalili plotune i sačekali da čedo
odgovori. Kad bi po selu počele padati granate, mještani bi izbjegli u
panici, ostavljajući otvorene kuće. Dečki bi uletjeli u kuće, opljačkali
sve vrijedno kaj bi našli i odvezli se u susjedno selo gdje bi ponovili
postupak. Kad su ih otjerali s Kupe, prešli su u Slavoniju, pa u Bosnu.
Pista je upoznao ljudi i opljačkao kuća kao nikad do tada.
Kad se sreo s Belim i Kršom, nije planirao kako će im postati vodič u
ratni turizam. Sjedili su u Šumici, lamentirali o smislu života i
zaključili kako bi bilo najbolje da se na neko vrijeme maknu iz grada.
Ono, smisliti neki turizam. Krš je htio na more, barem na neku vodu.
Beli se htio potuć'. Pista je predložio da za vikend odu u Posavinu.
Vodio je on ljude par puta tamo. Idu preko rijeke, nije neko more, al'
je voda, a mogu i pucati do mile volje. Isfurao im je stare, crne
uniforme HOS-a, Beli je izvukao artiljeriju, Krš je malo grintao, ipak
je on anarhist, a onda je navukao uniformu, crno je crno, pa su sjeli u
auto i krenuli. Na putu su skužili kako nemaju dovoljno igala i šprica,
pa su svratili u ambulantu u nekom usputnom slavonskom gradiću.
Zapričali su doktora kako su oni iz HOS-a, idu na frontu, fali im
medicinskog pribora, Beli je šećeraš. Dok ih je natovario iglama,
špricama, zavojima, još im je dao i neke tablete za snagu. Pista je
tvrdio kako mu se od njih slika trese pred očima, no Krš je znao kako
je riječ o dobrom horsu.
- Rat ti postane posao - objašnjavao je Pista. - Radio sam s tim
dečkima '91., krali smo iz kuća sve kaj smo našli. Gazda je imao ljude
u Zagrebu, mogla se prodati svakakva roba. Onda mi je dosadilo. Jebi
ga, došao sam ratovati, ne krasti. To sam mogao i doma. Htio sam
akciju. Dobro da je uletjela Bosna. Tamo se barem pucalo...
Pista je na tumaranjima po Bosni upoznao i ekipu Posavljaka. Kad je
pao Brod, otišli su u Orašje i tamo ratovali. Kad se vratio doma,
iznenadio se koliko ljudi želi vidjeti pravi rat. - Dečki, svega ima. Za
sve su spremni platiti - objašnjavao je Belom i Kršu. - Koji bolesnici.
Stvarno bi uši rezali.
Tako je Pista povremeno vodio radoznalce preko Save po preostalim
slobodnim selima da vide kak' to izgleda pravi rat. Baš pravi. Ako bi
bili dobre sreće, pojavio bi se i koji neoprezni četnik s druge strane
linije. Na njih je lovna sezona bila otvorena cijele godine. Beli i Krš
su uletjeli puni opreme, naoružani bolje od talijanskih lovaca što
dolaze vikendom pucati na sve živo.
Odveli su ih u postrojbu gdje su ih zagledali, ispitivali zašto su uopće
došli, dali im smještaj i na kraju ostavili na miru. Beli se trudio ne
gledati vojnika koji je stalno gledao njegovog Hecklera. Belom je
odmah bio nesimpatičan. Ipak, ne treba na frontu stvarati neprijatelje.
Vojnik je, suh i neobrijan, buljio u pušku, odmjeravajući je kao što se
mjeri mlada, lijepa žena.
- Dobra puška - rekao je vojnik. -Je-složio se Beli.
- Mogao bi mi je prodati - predložio je vojnik.
- Nije na prodaju - odvratio je Beli.
- Dobro ću ti platiti. Razmisli.
- A što ću ja? - začudio se Beli. - Kak' ću bez puške?
- Ti si turist - odgovorio je vojnik. - Tebi ne treba puška.
- Pa došao sam se boriti. Ne mogu bez puške.
- Došao si pucati. Sutra ćeš ići kući. Što će ti puška? - rekao je vojnik,
ustao i izašao van.

Beli je za njim gledao u čudu. Da mu proda pušku? Kaj si on misli? Ti

seljaci su zbilja čudni. Beli je razmišljao kako bi bilo najbolje da
skuha jedan šut, a onda je počeo napad. Izveli su ih u mrak, u koloni
odveli do položaja i ostavili da pucaju u tminu. Beli je zauzeo poziciju
pored Krša i napeto gledao u noć.
- Niš' se ne vidi - rekao je Krš. -Je-složiose Beli.
- Stari moj, gdje smo mi to došli? - bio je zabrinut Krš.
- U tri pizde materine - procijedio je Beli.
- Ovaj put si u pravu - složio se Krš.
- Evo ih - začuo se uzvik sa strane, odnekud iz mraka. Krš se zabu-Ijio
u tamu pokušavajući nazrijeti o čemu se ustvari radi, kad su iz noći
počeli dolijetati svjetlaci.
Svjetleći meci!!! - viknuo je Beli. - Pucaj!!! - zaderao se, zgrabio
svoju pušku i okrenuo pucati u mrak.
- Di? Kaj? - vikao je Krš, zakleti pacifista. Koji to kurac njemu treba,
mislio je dok je repetirao zatvarač svog kalašnjikova, okrećući ga
prema mraku odakle je dolazila opasnost. Nije vidio ništa ispred sebe,
jedva je vidio i Belog, nije vidio na što puca, samo je praznio okvir
računajući kako, ako bilo što ide prema njemu, zasigurno neće
preživjeti svu tu kišu metaka koju su upućivali u noć.
Rataratataratarata... grmjele su puške kroz noć. Najednom se kroz svu
buku paljbe začuo uzvik: - Ne pucaj, stani, prekini!!!!!!
- Naši! Naši!!! - vikao je uzbuđeni glas.
- Jebote, što je dobro! - začuo je Krš Belog kako ushićeno govori sam
sebi.
- Koji ti je kurac!?! - viknuo mu je kroz mrak.
- Super je. Heckler je odličan! - odgovorio je Beli.
- Pa na što pucaš? - čudio se Krš.
- Na sve živo - vrisnuo je Beli, izbezumljen od radosti. - Jebaćemo im
mater - viknuo je, ponovo uzdižući pušku. Odjednom je iz mraka
izronila silueta i udarila Belog po ruci kojom je držao okidač.
- Prekini!!! - vrisnuo je lik. - To su naši. Ne pucaj.
- Koji sad naši!?! Pa na drugoj su strani - čudio se Beli. Ipak je spustio
pušku. Lik je zvučao vrlo zapovjedno i kao da mu je nekakav unutar-
nji glas savjetovao kako se s takvim bolje ne zajebavati. Linija se
utišala, naglo, kao što je i eksplodirala. Nakon nekog vremena tišine,
iz daljine je dva puta kratko bljesnule
- Eno ih - rekao je autoritativni vojnik koji je stajao kraj Belog.
- Koga? - začudio se Beli.
- Naši. Izviđači. Vraćaju se.
Zbilja, nekoliko minuta kasnije, iz mraka su izronile dvije siluete koje
su uskočile u rov.
- Evo nas - progovorila je jedna silueta. Krš je u mraku prepoznao
ljudske obrise, maskirne uniforme, nagaravljena lica i sjajne oči
izvidni-ka.
- Jeste živi? - pitao je vojnik.
- Pored vas jedva - rekao je jedan od izvidnika. - što ste, bolan,
pucali?
- Ma, došli Zagrepčani - odgovorio je vojnik. - Turisti nisu navikli na
mrak, pa pucaju na sve što se miče.
- Nisam ja prvi - zavikao je Beli. - Cijela linija je pucala.
- Ma - rekao je vojnik. - Turisti.
- Nisam ja - rekao je Beli.
- Mir - rekao je izvidnik, prilazeći Belom. - Sad je prošlo. Samo, pazi
malo. Koža mi loše podnosi metke.

***
- Kak' me dobro fukaaaaš! - dahtala je. - Volim kad me fukaaaš
-šaptala je Chiara istovremeno stenjući pod ubodima Picinog kurca.
Noktima mu je strugala kožu s leđa, puštajući krv, uživajući cijelim
tijelom u jebanju, kao luftić koji se povija na valovima.
Pica je povremeno bacao pogled kroz prozor stana na vrhu jednog od
riječkih nebodera koji tako neodoljivo stvaraju feeling skylinea ja-
dranskog Hong Konga. Sunce na zalasku je obasjavalo more koje se
prelijevalo u nijansama zlata.
- Baš kao Zlatni rog - sjetio se Pica istanbulskog zaljeva gdje je jed-
nom išao sa starcima u lov na jeftine kožne jakne.
- Fukaaaj me - svršavala je Chiara u nekom svom filmu. Pica se,
raznježen zlatnom toplinom morske površine, osnažen mirisima,
počeo sve jače nabijati u Chiaru. Zadigao joj je noge na svoja ramena,
a onda se spustio na nju. Pribio joj je noge uz tijelo, koljena su joj
pritiskala sise, njegovo je tijelo svom težinom pritiskalo njene noge, a
dupe joj je, tako pritisnutoj, poskočilo u zrak, pa je mogao cijelom
dužinom kurca ulaziti u nju.
- Isuseeee!!!! Isuseeeeee!!!!! - vikala je svršavajući. Picu je palio taj
vjerski zanos. Osjetio je božansko nadahnuće i tovario ga Chiari
pribijajući je na raspelo svog kurca. U glavi mu je bila slika Isusa
kako, pun krvavih rana, fuka Chiaru. A onda ga je puklo. Izvadio je
kurac i zašpricao je spermom kao svetom vodicom.
- Jebote, jebote!!!! Đizus!!! Uuuuuuuhhh!!!!!!!!! - zavikao je dok je
na nju izdrkavao i zadnju kap sperme iz kurca. Nije mu bilo dosta.
Držeći kurac u ruci, tvrd kao pendrek, na koljenima je došao do
Chiarine glave, opkoračio je i zabio joj ga u usta. - Siši... siši... -
prodahtao je, gurajući joj kurac do krajnika. Chiara je počela vući kao
muzilica za krave. Mljackajući ustima, oblizivala je kurac, ljubila ga,
smirivala, dok napokon nije počeo padati. Pica je osjetio kako više
nema snage ni klečati, pa je klonuo kraj Chiare. Iscrpljen. Iscijeđen.
Nasmijan.
Chiara je sačekala da se Pica potpuno smiri, da mu se uspori disanje i
onda se privila uz njega, prebacivši mu ruku preko prsa, priljubivši
mu lice uz svoje. Ležali su tako neko vrijeme u tišini.
- Dobar si ti - na kraju je progovorila.
- Znam - rekao je Pica. - Najbolji. Made in USA.
- Moj Amerikanac. Koliko te dugo nisam vidjela? Je li prošlo deset
godina?
-Aha.
- Cijeli život. Odrastao si. A još uvijek si lijep - zaključila je Chiara,
prelazeći rukom preko njegovog obraza.
- Da - rekao je Pica. - Dorian Gray - potom se okrenuo na stranu i
zagrlio Chiaru. Pritisnuo joj je glavu o svoja prsa. Žene to vole, a on
tako nije morao gledati njene oči. Mrzio je te kravaste poglede nakon
jebanja, zadovoljene ženke pune ljubavi odašilju ti impulse, bit ćemo
zajedno, podizati mladunče, radi'ću sve što hoćeš... Samo me jebi i
emitiraj genetski materijal.

Lijepo lice. Dovoljno je imati lijepo lice. Ostalo je lagano. Pica nikada
nije imao problema sa ženama. Dođu neshvaćene, pojebu se i odu ne-
shvaćene. Pica je volio jebati. Neka macho tipova, vojnika,
razbojnika, njemu je seks bolji.
Chiara je bila sretna. Provela je godine s nekim tipom, bila je mlada i
zaljubljena do ušiju. Tip je bio dosta stariji i Chiari se činio kao bog.
Kad joj je Pica skinuo jumf i otišao doma u Zagreb, ostala je u Rijeci,
na prvoj godini fakulteta. Karlo se pojavio iznenada. Da, Karlo se
zvao. Desetak godina stariji, izgledao je zrelo, ozbiljan, bogat,
iskusan. I imao je mamu. Mama je sahranila Karlovog oca,
naslijedivši njegovu imovinu i mogućnost da jednog dana povrati sve
što su komunisti nacionalizirali, konfiscirali, oduzeli, ustvari, ukrali
ono što nije njihovo, govorila je u rijetkim trenucima kad bi izgubila
kontrolu. Kad je Karlo porastao, mama se drugi put udala, za nekog
Talijana koji je ubrzo umro i ostavio joj svoju mirovinu. Mama je
skupljala novac, računajući kako joj je mirovina isplativija nego da se
ponovo uda. Ulagala je dugoročno i štedila lovu za Karla. Tijekom
socijalizma, mama je držala novce u talijanskim bankama i tolerirala
Karlove ljubavne avanture dokle god je ona bila jedina žena u
njegovom životu. Karlo je fukao uokolo, trošio džeparac koji mu je
stara davala, uživao i vraćao se svojoj mami. Ona je snivala kako će
joj njezin sin jedinac jednog dana podariti nasljednika, sa ženom
koju će ona odabrati, prikladnu njihovom statusu i slavnoj obiteljskoj
prošlosti primorskih patricija, poslušnu rasplodnu bređu kravicu koja
će znati gdje dolazi i gdje joj je mjesto u strogoj obiteljskoj hijerarhiji
s majkom - maticom. Sve bi bilo u redu da se Karlo nije napokon
zaljubio. U Chiaru. A ona mlada, mislila je kako je ostvarila svoju
životnu sreću, s naočitim Karlom, uvijek dotjeranim kao da je izašao
sa stranica modnih magazina, ozbiljnim, sigurnim u sebe, bogatim i
sposobnim. Bilo je ludo i nezaboravno. Chiari se činilo kako se svi
njeni snovi ostvaruju, s princom u bijelom cabrio BMW-u kao da se
ostvarivala njena životna čarolija. Putovali su, vodili ljubav posvuda,
Chiara se budila po hotelskim sobama Italije, Austrije, Njemačke.
Ljetovanja na francuskoj Ažurnoj obali, zimovanja u Alpama, divno,
divno, divno... Gledala je kolege na studiju, činili su joj se tako
nedorasli, tako klinci sa svojim pričama, snovima, naprosto bezveze.
Nisu imali pojma o pravom životu, ozbiljnim i opasnim ljudima s
kojima ju je Karlo upoznavao, ljeti su se vozili motorom po Kvarneru,
išli na utrke na Grobnik, odlazili na izlete u Zagreb. Kolege na faksu
su pričali o ratu, kako naći posao, Chiara je studirala, davala ispite
znajući kako je najbolja...
- Samo sam učila i vojjela Karla. Bila sam ti strahovito savršena.
Svaki put kad bih dobila četvorku, bila sam užasno nesretna. Mislila
sam kako su svi kreteni. Glupi profesori, glupi studenti... Uopće nisu
znali što je pravi život. Bila sam tako glupa.
Kad je zatrudnjela, Chiara je shvatila kako nije baš sve tako savršeno.
Karlo je odjednom imao posla, posla, posla i još više posla. Chiara je
bila strpljiva. Starcima je rekla kako je trudna, Karlo je otac i ona će
roditi. Voli ga najviše na svijetu. To je dijete njihove ljubavi. Otac
nije ništa rekao. Već odavno je izgubio svaku nadu kako će urazumiti
kćer. Ne treba joj stari konj, no to je njen izbor. Majka ju je pokušala
urazumiti. Još je mlada, ima vremena za rađanje. Chiara je dodatno
zablistala. Ako je bilo moguće na svu njenu ljepotu, u trudnoći se još
proljepšala i bila sve čvršće uvjerena kako je roditi dijete prava
odluka. Karlo nije mislio tako. Ili je to bila odluka njegove majke.
Chiara je nekoliko puta pokušala razgovarati s njim da bi shvatila
kako Karlo uglavnom ništa ne misli.
Kad su nastupili trudovi, Karlo je otišao na studijsko putovanje u
SAD. Nije znao kad će se vratiti, trebao je ići studirati, rekao je. Nove
tehnologije, ne zna kada će se vratiti. Poručio joj je da se čuva, da je
voli i da se ništa ne brine. Sve će biti u redu. S trbuhom do zuba,
nezavršenim fakultetom, bez posla i s muškarcem u bijegu, Chiari je
to ionako bila jedina opcija u životu.
A onda je došao Filip. Mislila je s Karlom dogovoriti ime djeteta. Sa-
njala je kako će jednog dana listati knjige s imenima, gledati koje bi
bilo najbolje za njihovo prvorođenče. Muško, žensko, svejedno...
Samo da je zdravo. Prvi plod njihove ljubavi.
- Onda sam jednog dana gledala televiziju. Doktori su mi već rekli
spol. Ima ti ta jedna emisija, Filipove bebe. Uopće ne znam zašto, no
ime mi se svidjelo iz prve. Kad sam rodila, Karlo je bio u Americi.
Nije se ni javio. Ne znam. Da nije bilo Filipa, mislim da bih se ubila.
No, izdržala sam. Bila sam godinu dana zauzeta oko Filipa, a onda
sam skupila snagu, završila faks, zaposlila se i sad mi ide. Radim sa
zanimljivim ljudima, u marketingu, trebam prijeći u banku, osnivaju
stambenu štedionicu, treba im ljudi za marketing.
- A Karlo?
- S mamom je. Mislim da bolje nije ni zaslužio. Sretnem ga tu i tamo.
Znaš, sad mi je nekako... Mislim, voljela sam ga najluđe na svijetu, a
sad ga gledam... Star mi je, ofucan... Čini mi se debeo. Bože... Baš
sam bila glupa.
- Takav je život. Di ti je Filip?
- Spava. Zlato mamino - odgovorila je Chiara. - Daj me ponovo. Tako
sam željna. Znaš koliko nisam bila s muškarcem. Kad si u biznisu,
onda moraš staviti čuču u frizer - rekla je trljajući se uz Picu.
- Umorio sam se. Daj mi malo vremena. Nisam više tako mlad. Nem-
re mi se odmah dić'.
- Samo se izvlačiš - zaključila je ona i počela se spuštati sve niže uz
Picino tijelo. Rukom mu je zgrabila kurac i počela ga lagano nadrka-
vati, a potom je ustima obujmila glavić i počela ga sisati. Pica se u
trenu zgrčio od naleta užitka, a potom ponovo opustio. Chiara je
radila usnama kao prava profesionalka. Oblizivala je vršak kurca,
potom se jezikom spuštala do korijena, prelazeći ga sjedne strane, s
druge, odozdo, odozgo... Pica je osjetio nov nalet energije koji, kao da
je netragom uništio svu klonulost što ju je osjećao samo trenutak prije
toga.
- Diže se - rekla je Chiara.
- Aha - složio se Pica.
Beli je postajao sve nervozniji. Osjećao je kako ga oblijeva znoj.
Adrenalin od noćne pucnjave je počeo popuštati i kriza se lagano po-
maljala. Tijelo je počelo tražiti porciju uzbuđenja. Bila je kasna noć,
još malo pa će zora. Probuđen nervozom, ležao je neko vrijeme i
gledao u plafon. Pored njega, Krš je hrkao u svojoj vreći za spavanje.
Od njega nikad koristi. Beli je otvorio ruksak, prokopao po njemu,
našao iglu, špricu i žlicu, izvadio piz horsa, ustao što je tiše mogao i
otišao u zahod. Sjeo je na školjku, pažljivo odmotao paketić, istresao
prah na žlicu, dodao vode, zapalio upaljač i stavio ga pod žlicu. Hors
je ubrzo počeo kuhati. Sačekao je malo da se prah otopi u vodi, a onda
odložio žlicu, stavio špricu na iglu, istrgnuo filter s cigarete, stavio ga
u tekućinu da ne uvuče zaostale grumenčiće u gan i počeo usisavati
tekućinu. Pažljivo je posrkao sve sa žlice, lupkao špricu da istisne
zrak, potom odložio gan na umivaonik, skinuo maramu s vrata,
stegnuo je oko ruke i sačekao trenutak da žile poiskaču. Čekao je
malo dulje. U posljednje vrijeme se toliko ufuravao da više ni žile
nisu imale neku želju iskakati kako bi iznova i iznova bile bušene
ubodima igle.
Ipak, malo traženja, lupkanja i napokon je jedna vena provirila. Beli
nije dugo oklijevao. Zgrabio je gan, zabio iglu unutra, povukao malo
klip da se pojavi krv i onda istovario šut. Ode niz bunar, pomislio je.
U tom trenutku su se otvorila vrata zahoda. Beli je pogledao gore i
ugledao bunovnog vojnika kako ga zabezeknuto gleda.
- Zauzeto je! - viknuo je. - Zatvori vrata. - Vojnik je na trenutak buljio
u njega, ruku, iglu, a potom poslušno, skoro kao automat, zatvorio
vrata. Beli je izvukao iglu iz vene, otpustio maramu i čekao da krv
prokola, da mu se heroin popne do mozga i pošteno ga pukne. Prvi
dobar trenutak ovog glupog izleta.

***
Četnici su locirali bitnicu i sastavili snop na nju.
- Našli su nas - netko je uzviknuo taman kad je pored njih tresnula
granata. Eksplozija ih je odbacila od haubice na sve strane. Gogić je u
jednom trenutku osjetio kako leti kroz zrak, bez težine, lebdeći na
valu zračnog udara. Eksplozija ga je odbacila desetak metara, no za
divno čudo, kada je ustao, bio je nepovrijeđen. Natučen od eksplozije,
u bunilu se okretao uokolo, zaglušenih ušiju, obnevidio od udara.
Najed
140
nom, vratio mu se sluh i čuo je kako nešto cvrči. Pogledao je dolje.
Na prsluku mu se dimilo nekoliko gelera koji su, umjesto da ga
probiju, ostali prilijepljeni. Instinktivno je skinuo prsluk sa sebe,
gledajući gdje da ga baci. Činilo mu se kao da je svuda prljavo, da će
se zaprljati, već star, pohaban, umazan blatom, prljavštinom, mašću
od granata i barutne prašine. Samo, zaprljat će se, Gogiću je glava
odjednom bila puna prsluka, kako mu je drag, kako su prošli cijeli rat
zajedno, di da ga baci. Gledao ga je kako se dimi, odjednom je čuo
zvuk cvrljenja metala. Stajao je tako ukočen, zbunjen što se događa,
pred očima su mu prolazile usporene slike okoline, komešanje, dim,
siluete ljudi koji trče. Tup. Nešto ga je udarilo po ruci i prsluk mu je
odjednom ispao iz ruke. Praas. Posred lica mu je odjeknuo šamar
poput groma.
- Miči to dupe. Bižmo!!! - bio je to Šimin glas za kojim mu je u vido-
krug uletjelo Šimino lice.
- Idemoooo!!! Bižiii!!!! - vikao je Šime, zgrabio ga za ruku i počeo
vući za sobom.
- U zaklon!!! - začuo je Gogić vrisak sa strane. Ta mu je riječ bila
poznata. Sjećao se gdje je zaklon. Rovokopač je iskopao rov, uzak, sa
strane su postavili daske za sjedenje, bilo je toliko prostora, da kad
dvojica sjednu nasuprot, dodiruju im se koljena. Preko rova su u
piramidu bile naslagane armiranobetonske ploče, a na njih nabacano
kamenje i zemlja. Utrčao je unutra, gdje se već skupila cijela posada
haubice. Sjedili su, šutjeli, nagruvani u malo sklonište. Okolo su
padale granate kao iznenadna tuča za ljetnog dana. Gogić je osjećao
kako se pod njim trese zemlja, zrak u skloništu je bio težak, ustajao.
- Sjebaće nam haubice - rekao je netko iz mraka.
- 'Ko ih jebe. Kupice nam Franjo nove - odgovorio je Gogić.
- Jesmo svi tu? - upitao je Šime.
- Svi smo - rekao je Profa, računač.
- Ljudi, jeste vidjeli gdje je pala? A mi živi - ubacio se Lima.
- Ajde, šuti. Još nije gotovo - presjekao ga je Profa.

Granate su padale satima. Činilo se kako nikad neće prestati. Zemlja

se tresla, okolo je letjelo kamenje, tutnjava, lupa gelera. Sjedili su u
skloništu i šutjeli, mijenjali boje lica, pušili. Šime je bivao sve
nervozniji. Gogić ga je gledao kako mu nervozno poskakuje noga. U
jednom trenutku Šime je ustao, progurao se do izlaza i izletio napolje.
Ljudi su za njim gledali u čudu, opet, svatko sam bira trenutak kada
želi poginuti.
Šimi to nije bilo ni na kraj pameti. Dotrčao je do najbliže haubice koja
je stajala, za divno čudo, neoštećena, provjerio nišanske sprave,
zaletio se do odlagališta granata, zgrabio jednu, vratio se, ugurao je u
oruđe, okvirno namjestio nišanske sprave i opalio. Granata je izletjela,
a haubica je poskočila od trzaja. Šime je uzmakao u stranu i otrčao
natrag u sklonište.
- Ima k'o duvan? Sad mogu i zapalit'.
- Koji ti je kurac? - izderao se Gogić. - Mogao si poginut'!?!
- Ma, di ću sidit', a oni guštaju. Nek' znaju da smo živi.
- Sad će nam uzvratit' još jače - rekao je Profa.
- Jebi ga, di će jače od ovog? - začudio se Šime.
- Vidićeš. Za otprilike minutu... - odgovorio je Profa pogledavajući na
sat. - Ako je pala blizu njih. Treba im par minuta da se saberu, pola
minute da napune, dok doleti ovamo, sad će, ne bojte se.
- Možda ih je pogodio - rekao je Lima.
- Mo'š si mislit' - dodao je Gogić.

Kao odgovor, granate su počele padati jedna za drugom, kao da tuča

dostiže svoj maksimum, lupalo je posvud. Zračni udari su ih potresali,
kao i eksplozije, treska, buka, lupa, pod nogama se trese tlo, geleri
lupaju o betonske ploče, kamenje s krasa leti...

Da, Maslenica. Uglavnom se pucalo. I Šime je za dlaku izbjegao stri-

jeljanje, a da ga o tome nitko nije ni obavijestio. Krađa autobusa ipak
nije mogla proći neprimjetno. Ispostavilo se kako strani turisti nisu
bez-veze. Bila je to neka diplomatska igra s bogatim lovcima koji su
istovremeno i industrijalci, pa je prijava stigla do Ministarstva
turizma, iz Ministarstva na vladu, iz vlade u Ministarstvo obrane,
odatle u Glavni stožer, a zatim natrag dolje, na zapovjedništvo
operacije. Vojna policija je istražila slučaj, pa su, nakon naporne
potrage, uspjeli naći autobus pored kojeg su svakodnevno prolazili
rivom. Cijela brigada je znala kako je Šime magistralom provezao
talijanski autobus. Tako su i policajci, nakon nekog vremena, uspjeli
povezati o čemu se radi, pa su napisali izvještaj, pravo na stol
zapovjednika operacije, koji je morao razriješiti slučaj. Zaboga, zvali
su i iz Ureda predsjednika. Zato je zapovjednik pozvao Papića, koji je
u međuvremenu postao zapovjednik bojne i propisno se izderao na
njega. Oni tu vode rat, hoće pobijediti, a barabe kradu autobuse. Koji
to kurac, jel' to Papić vodi vojsku ili bandu!?
- Protiv bande se borimo, mi smo ti koji gonimo bandu, bandite razbi-
jamo, a ne štitimo ih! Mi za krađu strijeljamo, jabuku da ukrade treba
ga strijeljati! A ne autobus!!! Mi smo vojska, a ne banda!!! - urlao je
zapovjednik. Tog Šimu treba strijeljati, objesiti... - bjesnio je
zapovjednik. On je tu trebao voditi rat, a jebavali su ga zbog takvih
idiotarija, zvali, ometali. Da je bilo po njegovom, sve bi ih poslao i
Talijane i tog klipana u minsko polje, zajedno s tim nekim jebenim
autobusom. On je trebao voditi rat, a ne se baviti policijskim
pizdarijama. Papić je skrušeno stajao, čekajući da zapovjednika prođe
izljev pravedničkog gnjeva.
- Dovedi mi tog kretena, tog Šimu. U zatvor s njim! - odlučan je bio
zapovjednik.
- Razumijem, generale - odgovorio je Papić na zapovijed. - Samo...
ako vas zanima moje mišljenje...
-Koji kurac sad...-planuo je zapovjednik. Onda je zastao, pogledao
Papića, vidio njegov ozbiljan izraz lica i glavom mu dao znak da
nastavi.
- On mi je najbolji izvidnik, generale. Dobar je. Valja mi na brdu
-rekao je mirno Papić.
- Onda ga ne skidaj odozgo!!! To je zapovijed! - izderao se zapovjed-
nik. - I sad se gubi. Završili smo razgovor.
- Razumijem, generale - odvratio je Papić, salutirao, okrenuo se na
peti i krenuo napolje iz kancelarije.
- Papiću - pozvao ga je zapovjednik u trenutku kada je primao kvaku.
- Da... - rekao je, okrenuvši se.
- Dobri su to dečki - rekao je zapovjednik.
- Najbolji, gospodine - složio se Papić.

***
Sve se odvijalo munjevito. Kad je Beli napokon izašao iz zahoda, već
je cijela prostorija bila puna probuđenih vojnika. Krša su, bunovnog
posjeli na stolac, dok su dvojica pregledavala njihove stvari. Beli je na
stolu ugledao sadržaj ruksaka, vrećicu sa špricama, municiju,
rezervnu odjeću i rublje, a onda je krenuo prema vreći s namjerom da
legne. Neki likovi su ga spriječili u tome, gurajući ga na stolac pored
Krša. Nije se bunio. Hors ga je fino prao, nije imao razloga uzbuđivati
se zbog seljačina. Oni su galamili, nešto pitali, žustro raspravljali. Beli
je raza-znavao riječi poput policija, strijeljanje, luđaci, narkomani,
ubiti, Sava. Puno nepotrebne vike. Hors ga je oblio toplinom i bacao u
nježnu sanjivost. Bilo mu je baš lijepo i nije mu bilo jasno što ovi
prave toliku strku. Kad bi otvorio oči, pored sebe bi ugledao Krša sa
čudno paničnim licem. 'Ko mu kriv. Da nije spavao k'o klada, sad bi
se i on ufurao i njemu bi također bilo lijepo. Počeo je kljucati i
vjerojatno bi takav ostao do jutra, da ga nisu uspravili na noge i počeli
negdje gurati. Na tren bi otvorio oči, no vidio je kako ga dvojica drže i
znao je da može sigurno hodati i zatvorenih očiju. Sa strane je
ugledao i onog suhonjavog vojnika. U ruci je držao njegovog
Hecklera. I dalje je imao ono svoje, depresivno lice, no Beli je vidio
kako mu se oči smiju. Neka. Barem je još nekome bilo lijepo.
Teturao je pridržavan vojnicima. Onda je osjetio kako su ga ubacili u
neko vozilo. Čuo je zvuk motora. Naprosto mu se nije dalo otvoriti
oči.
Kad je ipak pogledao, vidio je mrak oko sebe, obrise Kršovog lica,
opet mrak, oko njega vojnici, napolju mrak. Bilo je bolje držati oči
zatvorenima.
Vozili su se, onda su ih opet tjerali da hodaju, doveli ih do negdje...
Kao daje bio most, pokušavao se kasnije prisjetiti Beli. Zrak je postao
vlažniji, čuo je kako šumi voda i shvatio da su ih doveli na rijeku.
Prije nego što se snašao, već su ih doveli do ruba, skela, nasip,
sigurno je nešto takvo, mislio je Beli, a onda su ih počeli gurati. -
Skači! - čuo je Beli glas iza sebe.
- 'Si ti lud!? - pitao je Beli vlasnika glasa. - Pa voda je prljava! No,
cijev puške kojom ga je ubadao u rebra probadala je vrlo ozbiljno.
Beli se počeo osvrtati oko sebe. Ugledao je crtu druge obale, tamniju
u odnosu na pozadinu neba na kojem se počela pomaljati zora.
Pokušao se okrenuti, no puška ga je gurala naprijed. Osjećao je kako
je blizu ruba i pokušao se oduprijeti. Pušci su se priključile i ruke.
Začuo je pljusak, pogledao ispod sebe u rijeku i u mutnoj svjetlosti
zore ugledao bljeskanje i valove, kao da je nešto teško palo u vodu.
Ubrzo se izronio obris čovjeka. Beli se okrenuo da vidi gdje je Krš i
shvatio da su to upravo njega bacili u vodu. Trenutak kasnije, lamatao
je rukama kroz zrak, leteći prema vodi.

***
- Idem piškiti - rekla je Chiara, skočila iz kreveta i otrčala kroz vrata
negdje u hodnik. Pica je ostao ležati u krevetu, gledajući plafon. Samo
praznina u glavi. Da. Postkoitalna depresija. Opet, Chiara je bila prva
dobra stvar koja mu se dogodila u Hrvatskoj. Možda i nije tako loše.
Možda bi mu trebala jedna takva žena. Prošla je dosta, shvatila život,
nema više iluzija. Nekako mu je bila draga. Možda bi baš s njom
mogao nešto i započeti. Njegova stara nije toliko izbirljiva. Bila bi
sretna da oženi bilo kakvu. Chiaru bi dočekala kao premiju. Pravnica i
ekonomistica, bile bi baš dobar par.
Pica je ležao na leđima, zatvorenih očiju, prepušten maštanju, kad je
začuo laganu škripu vrata. Odlučio je ne gledati, već sačekati da se
Chiarino raskošno tijelo ponovo spusti kraj njega. Čekao je, no ništa
se nije dogodilo. Onda je otvorio oči i u polumraku ugledao siluetu
djeteta koje je stajalo na vratima.
- A? - začuđen je buljio u dijete.
- Hoćeš ti biti moj novi tata? - pitala je silueta djeteta. Chiarin sin,
shvatio je Pica.
- Filipe!?! - začuo je Pica Chiarin uzvik. - Što tu radiš? Zašto si bu-
dan?
- Hoće ovaj striček biti moj novi tata? - pitao je klinac Chiaru.
- Idi spavati. Hajde, dođi sa mnom - rekla je Chiara odvlačeći dijete s
vrata spavaće sobe negdje u hodnik. Pica je u nevjerici buljio u prazna
vrata, a onda je skočio i po mraku počeo tražiti stvari, razbacane u mi-
nulom naletu strasti. Vrijeme je da se vrati doma.

***
- Nek' smo mi ostali živi - zaključio je Krš. - Jebeš rat.
- Jebaću ja njima mater - prokuljalo je iz Belog.
- Ma, pusti seljake. Nama je bolje.
- E, doći će oni jednom u Zagreb.
- Znaš kaj, ajmo mi rađe na more. -Kaj?
- Smrz'o sam se ovdje. Ajmo na more. Tamo je toplo. -Kuda?
- Kajjaznam. U Opatiju?
- Koji ćeš kurac tamo?
- Idemo jebat' neke pičke. Nije ovo naš rat.
- Znaš kaj? Ajmo. K'o jebe seljačine - rekao je Beli i ustao s nasipa.
Krenuo je prema unutrašnjosti, dok se s njega cijedila savska voda.
TREĆI DIO

- E, ne da mi se više... Nemrem. Umoran sam od ljenčarenja - poku-

šao je Gogić objasniti Šimi koji mu je kurac bio da se prijavi u
zrakoplovstvo.
- Letač - jebač? A? - pitao ga je Šime.
- Ne da mi se smrdit' u vojarni. Idem letjeti. Gore je čist zrak.
- El condor pasa - zaključio je Šime.
Brigada je tražila dragovoljce za eksperimentalnu postrojbu. Ultrala-
ke letjelice, kao izvidnici za topništvo. Trebali su im ljudi koji imaju
iskustva za navođenje topništva, dovoljno ludi za prelete na nekoliko
stotina metara iznad bojišta, u letjelicama koje su izgledale kao da su
sklepane u nekoj kvartovskoj garaži, a ne da su vrhunac suvremene
ratne tehnologije, rađene po uzoru na šašava vozila iz Jamesa Bonda,
kao što su tvrdili u službenim vojnim novinama.
- Moga si u Bosnu ako ti je baš dosadno - rekao je Šime i poveo ga u
kantinu na piće prije odlaska. Brigada je bila razbacana po cijeloj oba-
li. Bojna je, pak, prebačena u pričuvu u hotelsko naselje u kojem su
umjesto turista boravili vojnici. Smjestili su ih u paviljone i pustili ih
da prezime. U smjenama su se rotirali. Dva tjedna Velebita, tjedan
obuke, onda ljenčarenje. Piće, pičke, droga i krpe.
Središte za obuku bilo je smješteno na morskoj obali, gradić je bio
blizu, pos'o dobar, a para laka, nagovarali su ih časnici. Gogić je, kad
bi svratili u središte po hranu ili municiju, gledao letače. I sviđalo mu
se. Ustaneš ujutro, stisneš si krug avionom, malo iznad mora, malo
preko planina i onda doručak. Dobro, na ulazu je pisalo Znoj štedi
krv!, no Gogić se dovoljno nagledao Rambo filmova da bi za ozbiljno
uzimao takve macho priče. Posao je posao. Ostavio se prašinarenja,
preselio u zrakoplovstvo i počeo voziti ultralake letjelice. Nakon
teorijske obuke, prešli su na praksu. Letjelica je bila lagana za vožnju,
kao auto, samo je trebalo dodati vertikalu. Gogić je bio prirodni talent.
Dok je drugi kandidat u njegovoj klasi uopće i poletio, on je skupio
dvije zabrane letenja.
Sve dok se netko od likova iz Centra za obuku nije dosjetio kako bi s
njima trebalo vježbati i zrakoplovstvo. Gogića su jednog jutra na pre-
varu digli iz kreveta, tvrdeći kako imaju sat ranog letenja i odveli na
jutarnju tjelovježbu. Lomili su se skoro sat vremena po poligonu,
skakali, divljali, nitko da se sjeti kako bi mogli i jesti. Na kraju su ih
ubacili u krug zajedno s pješaštvom s kojim su se trebali hrvati tko će
koga izbaciti iz kruga. Prije doručka. Gogića su odmah izbacili van.
- Čovječe, ja se još nisam ni probudio, a oni bi se tukli. Daj, odite u
kurac. A prašinari su nabrušeni k'o cucki. Drže ih k'o pitbulove. K'o je
još vidio tek tak' se bezveze šorat', ni zube nisam oprao.
Letenje je bilo čisti gušt. Gogić bi u rano jutro zamotao joint, popušio
ga prije polijetanja i uživao u letu. Totalno lijepo. Lebdiš, lakši od
zraka, ful miran i cool. Uzdigao bi se na pet stotina metara, napravio
krug iznad baze i onda poletio prema moru ili brdima, kako bi
instruktor htio. Nad morem je bio čisti užitak. Nema brdskih struja,
nema toliko zračnih stupova. Gogić je volio letjeti. No, ubrzo su ga
prizemljili.
Umjesto da postane top gun, prebacili su ga na teorijsko školovanje.
Skužili su da je bistar, pa je nekom od časnika palo na pamet kako bi
ga mogli specijalizirati za koordinatora letjelica. Gogić je htio letjeti.
Umjesto toga, sjedio je u stožeru, slušao glasove iz etera, gledao karte
i točkice na radaru i sve to slagao u cjelovitu sliku koja je trebala
poslužiti za navođenje topništva.
Nije mu dugo trebalo da umre od dosade. Odatle do žutog bio je samo
jedan korak. Prema Splitu. Prvo su se spuštali vikendom, na opijanje,
kurve i tuču ako uleti. No, s gardistima se nitko nije bio previše voljan
zajebavati. Grad je bio preplavljen heroinom. Uz oružje, u paketu je
išla droga. A ništa bolje od piza heroina za ratom izjebanu zemlju.
Prvi piz je sredio Šime. On je prije rata radio na brodovima i vukao je
povremeno. Bilo je teško izbjeći dilere. Bilo ih je više nego golubova
koji su nadlijetali kroz stare ulice gradskog središta koje su pamtile i
bolje dane. U susjednom je selu našao konobaricu, zbario je na brzinu
i karao kad god je stizao. Činilo mu se da je bog. Od horsa mu je
kurac stajao ravan i tvrd kao hrastova daska. Znao je pet-šest puta na
noć presušiti pičku. Mlada konobarica, Zlatica se zvala, bila je toliko
oduševljena daje pozvala i prijateljicu. Gogić je prašio dvije ribe,
vukao lajne i učio kako da koordinira rad letećih izvidnika s
topništvom i otjera četnike natrag u kameno doba iz kojeg su došli.
Nakon ljepota Velebita, to je bila sasvim pristojna zima. Dva mjeseca.
Onda mu je dopizdilo.
Ja sam lutalica, govorio je Zlatici koja je ležala kraj njega
promatrajući ga pogledom punim psećeg obožavanja koji je govorio
kako je dobro jebana. Mene ti mjesto ne drži. Zlatica se smijala,
govorila kako ima jedna pjesma Jasne Zlokić, Ja sam skitnica, ona ju
je voljela dok je bila mala. Maštala je kako će otploviti. Odlutati,
gledala je more i brodove i željela biti na jednom od njih. A opet,
cijeli život je u istom gradu. Htjela je studirati i nije loše učila. Samo,
starci nisu imali novaca da je pošalju na studij. A mislila je kako će
tamo negdje, u dalekom svijetu, upoznati svog čovjeka. Opet, on joj je
došao ovamo.
- Da sam išla studirat', ne bi' srela tebe - rekla mu je i poljubila ga u
prsa, pa u usta, penjući se na njega.
- Ja sam trebao studirati - odgovorio joj je. - Ali sam se prijavio.
Prošao sam prijemni, onda je došlo ljeto. Nisam mogao gledati to sra-
nje. Samo sam otišao. Takav sam. Ja ti ne mogu sjediti.
- Mhmhhh - odgovorila je Zlatica koja se usnama spuštala po njego-
vom tijelu, široka pleća, napeti trbuh, ljubeći mu pedalj po pedalj kože
da bi se preko pupka spustila do glavića i počela ga sisati. Gogić se
opustio, naslonio i zatvorio oči. Uživao je u radu vješte amaterke,
samo, da ne postaje previše mekan? Trebao bi promijeniti mjesto.
Onda je to i učinio. Na zapovijednoj vježbi prenio je krive koordinate
položaja i, kad su računači izbacili proračune, ispalo je da bi divizion
VBR-a ispalio bojevi komplet na naše dvije pješačke bojne. Da se to
događalo u stvarnosti, u jednom bi danu pobio više brigade nego
četnici u četiri godine. Nakon kraćeg vijećanja, zapovjedništvo je
zaključilo da je riječ o borbenom zamoru i da je Gogić ipak bolji za
praktično djelovanje. Zato su ga po ekspresnom postupku vratili u
postrojbu. Taman na vrijeme za paradu.

***
Ulazak u Frankfurt predstavljao je ogroman čvor autoputeva koji su
izgledali kao avenije i avenija koje su izgledale kao autoputevi.
Višetra-čne ceste su se kao betonske zmije ispreplitale hrleći sa svih
strana prema gradu. Beli i Krš su sjedili u autu. Beli je vozio dok je
Krš zujao kroz prozor, gledajući ogromne zgrade koje su nalikovale
na mješavinu hangara, poslovnih zgrada i tvrđava.
- Koji je ovo kurac? - pitao je Krš. - Jebote, k'o bunkeri su.
- Robne kuće. Imaju ogromne zgrade. Tu sve možeš kupiti.
- Ma daj... Kakve robne kuće? Otkud im tol'ko robe?
- Jebi ga, velika zemlja.
- Utvrde kapitalizma - zaključio je Krš. - Nego, znaš kak' ćemo mi
naći adresu?
- Već sam bio tu. Znamo adresu. Nemaš kaj brinuti.
- Ma, nije mene frka. Samo... nisam nikad bio tu.

***
Pizdu materinu, jebo ti takav rat kad me vozi ZET-ov autobus - mislio
je Šunka hvatajući ravnotežu stojeći na sredini zglobnog ZET-ovog
autobusa. Na podu između nogu ležala je njegova transportna vreća,
na nju položena apovka. Češki kalašnjikov, možda i mađarski, koga
više boli kurac, samo ak' radi, smeđe plastične ručke, skoro kao nov.
Šunka je iz navike stao na sredinu autobusa, blizu srednjih vrata, ako
kontrolori uđu na prednja i zadnja. Baš.
Bus je pičio po autoputu u koloni sastavljenoj od ZET-ovih autobusa,
dostavnih kamiona,TAM-ića i kombija pokupljenih po kojekakvim
firmama iz mobilizacijske zone brigade. Na čelu kolone bila je Lada
Niva, zapovijedno vozilo na čijim se vratima ponosno kočio logo
neke firme za geološka istraživanja. Po vozilima su bili izlijepljeni
papiri s brojem brigade, neki isprintani na igličnom printeru iz
stožera, neki ispisani debelim markerom. - Jebote, mogli smo i
tramvajem - sinulo je Šunki dok je gledao kako pored njega prolazi
kvart, rodni neboderi, dječji vrtić u čijem je dvorištu prvi put snifao
ljepilo. Tu se ljubio sa svojom prvom curom, tu je Beli mački odrezao
glavu. Krš, Pica i Šunka su negdje našli mačića, zajebavali se s njim
po vrtiću i onda im je palo na pamet da ga zakopaju u pješčanik tako
da mu samo glava viri iz pijeska. Odlučili su ga ostaviti da vide kaj će
učiniti, a oni su krenuli učiniti đir po kvartu. Vratili su se za nekih sat-
dva i vidjeli kako je netko mački odrezao glavu. Po vrtiću nije bilo
nikakvih tragova, samo odbačene vrećice s osušenim ljepilom. Dečki
su u čudu krenuli natrag u kvart, do velikog parka i lutajući, svakom
koga su sreli, ispričali kako su zakopali mačića u pijesak do glave i
ostavili ga tako, a kad su se vratili, netko mu je odrezao glavu. Tako
su naletjeli i na Belog kome su ispričali istu priču. Beli ih je pozorno
gledao, očiju mutnih od ljepila, a onda je iz unutarnjeg džepa svoje
kožne motorističke jakne izvadio vrećicu. Beli je bio pun vrećica.
- Ne treba nam vrećica - rekao je Krš. - Mačka nam je utekla.
- Jel' to ta? - upitao je Beli otvarajući vrećicu u kojoj je ležala mačja
glava.
- U jebote... - vrisnuo je Pica, vidjevši što je u vrećici. - Koji ti je ku-
rac?
- Kaj se grčiš, papak? Je to vaša mačka ili nije? - nastavio je Beli. -
Kaj sad? Kaj zaboravljate životinje?
- E, fakat si kreten Beli! - naljutio se Šunka, no Belog nije bilo briga.
Spakirao je vrećicu natrag u džep i otišao dalje. - Šupci! - čuli su ga
kako govori, odlazeći preko parka.
Fakat, šupci, mislio je Šunka. Kako onda, tako i danas. Trebao bi
pozitivno misliti o sebi, to mu svi govore. A kaj pozitivno? Da je
pozitiva, bio bi na moru, a ne tu, u busu. Jebote, busevi... Svatko
pametan je otišao na more. Zapovijedao im je zamjenik zapovjednika
voda, zamjenik zapovjednika satnije, zamjenik zapovjednika bojne.
Čak je i njegovim odjelom zapovijedao zamjenik zapovjednika.
Šefovi su na vrijeme skužili da će frka, pa su privremeno nestali, bez
adresa gdje ih se može dobiti za slučaj frke. Ostala je samo sitna
ulična rinfuza. Tko nije imao love za na Jadran, otišao je u vojsku.
Ljetovanje je ljetovanje, sve je bolje nego ostati u Zagrebu. Jebi ga,
kak' je rekao onaj ludi američki general? Dva'est godina nakon rata,
kad ih unuci budu pitali kaj su radili u velikom ratu, s ponosom će
moći reći kako nisu lopatom zgrtali drek u Luizijani. Kaj ga boli
kurac i za Luizijanu!? Nego, kad ga budu pitali di si bio na ljeto, kaj
da kaže? U Oluji? U busu sam bio. Rat će provesti u ZET-ovom
autobusu.
Prebacivali su ih s pravca prema Petrinji natrag u Zagreb. Šunka je
dva dana gledao kako gori nebo nad Petrinjom i čekao zajedno s
ostalima hoće li Gromovi probiti srpsku obranu pred gradom. Bili su
smješteni u bazi Gromova, negdje pored Ivanića, iščekujući zapovijed
za pokret.
Većinu vremena su bili okupljeni ispred televizora u birtiji preko
ceste. Barem stotinjak vojnika je stalno pratilo program na kojem je
Ivan Tolj izvještavao o uspjesima Hrvatske vojske na svim pravcima.
Vojska je srećom bila toliko dobra da ni Tolj nije mogao uprskati
stvar. Već prvi dan palo je pola dalmatinske fronte. Knin, Kijevo,
Drniš. Srbi su pukli k'o zrela lubenica. Gardisti, R brigade i
domobrani su napredovali iz svih pravaca. S juga su se penjali prema
bosanskoj granici, sa zapada su Tigrovi] Markačevi specijalci preko
Velebita probili do Plitvica, na sjeveru su padala posavska mjesta.
Tolj je o svemu slavodobitno i ukočeno pričao kao da je progutao
motku, o svemu, samo o Petrinji ni riječi.
I general i novinari kao da su izbjegavali spominjati to mjesto. Mjesto
ispred kojeg se nalazio Šunka. - Ajde, reci za Petrinju - navijao je
Šunka u sebi. - Ne budi pizda, reci, reci. - nagovarao je preko ekrana
generala sumornog lica kao da ga ovaj može čuti. No, general je
brijao po svome, nabrajajući uspjehe i izbjegavajući neugodna pitanja
novinara.
Debeli Braco, Elektrin radnik u civilu, neprestano je ponavljao kako
je njihova postrojba u rezervi, neće njih, oni tu stoje i čekaju ako bude
potrebe, ali, vidite kako sve pada, nas neće ni pokrenuti. Mi burno tu
dočekali kraj rata.
- Da, da. Baš je tako. Mi smo ti rezerva. Neće nas nikud odavde.
Možda nas povuku i u Zagreb - složio se Šunka i krenuo na šank po
pivu. Mo'š si mislit'. Baš sad netko u Glavnom stožeru stoji nad
kartom i strepi nad sudbinom njegove bojne. Boli njih kurac i za
Šunku i za Bracu i za prašinarsku bojnu u nekom selu kraj Ivanića.
Bojna je cijeli dan gledala televizor i ispijala pive. Šunki se rat sve
više dopadao. Nije bilo hladno, nisu morali preko rijeke, možda je
debeli Braco zbilja u pravu. Možda ih zadrže u rezervi i nikud se ne
maknu cijeli rat. Kaj, rat je ionako bio gotov. Pala je Dalmacija, pao
je Knin, pala je Posavina. Dobro, Banija... Banija je najzajebanija. No,
kad ovo malo probiju Gromovi, onda nema više. A bit će heroj. Bio je
u ratu. Možda ovaj put i izvuče neku beneficiju.
Poslije večere uslijedila je nova porcija televizije. Novi uspjesi pobje-
donosne Hrvatske vojske, friške snimke novooslobođenih mjesta,
nove vijesti na kojima ni spomena o Petrinji. Šunka je u neko doba
izašao iz birtije. Došli su iz stožera bojne i rekli da se šank zatvori.
Zavladala je mučna tišina. Nešto se spremalo. Zajedno s ostalim
vojnicima napustio je birtiju i uputio se u bazu. Nije mu se spavalo.
Mučila ga je Kupa, uvijek Kupa. Stao je ispred barake popušiti
cigaretu pred spavanje, kad mu je pažnju privuklo jako blještavilo
koje se naziralo preko krova barake. Obišao ju je i došao do stražnje
strane, te ugledao ogromnu narančastu polukuglu kako sjaji na
horizontu.
- Gori Petrinja - rekao je netko od vojnika koji su se skupili oko obliž-
nje klupice.
- Mi ćemo tamo - rekao je drugi vojnik.
- Otkud znaš? - zapitao je Šunka.
- Što misliš zašto smo ovdje? Mi smo rezerva. Ako Gromovite probi-
ju, idemo mi.
- Baš smo mi za mjeriti se s Gromovima - dobacio je netko.
- Nema tko drugi. Svi su vani. Sve kaj imamo je na terenu - odgovorio
je vojnik koji je, izgleda, razumijevao stvari. - Ta curica čeka na nas -
rekao je klimnuvši glavom prema plamenoj polukugli na obzoru.
Onda je bacio cigaretu i ustao. - Laku noć, dečki. Sutra je vruć dan.

***
Stajali su na vatrenom položaju, čekajući zapovijed za paljbu. Signal
je odjeknuo i Gogić je pritisnuo dugme za lansiranje. VBR se tresao
od eksplozija. Gogić je bio sam u kabini i gledao kako iznad njega
prolaze vatreni mlazovi, da bi se u daljini posložili jedan za drugim, u
kolonu, glasnici smrti.
- Bože, koliko li sam ih sada pobio? - pomislio je i slegnuo ramenima.
Ni prvi ni posljednji put. Tu se više ništa ne da učiniti. Ustao je iz
sjedala, otvorio suvozačeva vrata i iskočio van. Šime je već išao sa
zapovijednog mjesta noseći bocu vina da nazdrave. Napokon je
počelo. Zrak je bio natopljen mirisom sagorjelih raketnih baruta.
Gogić je udahnuo punim plućima i osjetio kako mu krči u crijevima.
Opet. Nikada se neće navići. Osjetio je kako su mu se crijeva
uskomešala, pa je potrčao prema prednjem kraju kamiona, u hodu
otkopčavajući remen. U zadnji čas. Sa sebe je svukao hlače i gaće i
čučnuo dok je, skoro istovremeno, pocurilo iz njega.
- E, lipi, nikada od tebe vojnika. Čim omirišeš barut, usereš se ka' dite
- rekao je Šime.
- Odjebi, govno blitvarsko. Daj donesi papira.
- Jeba te Isus, ni za dupe se ne bi zna sam snać'. Da me nisi sreo, bija
bi mrtav već iljadu puta.
- Papiraaaa!! - vrisnuo je Gogić.
- A judi, usranog li zenge - začudio se Šime, vadeći papir iz džepa na
hlačama. Znao je on kako će Gogić zaboraviti papir. Imao je taj pro-
blem s crijevima. Kad bi osjetio barut, potjerala bi ga trčkavica.
Nervoza i napetost činili su svoje, pa bi s prvim plotunom i Gogić
ispalio salvu. Opet, sve je bolje od parade.
Podigli su ih iz vojarne i odveli na Jarun da uvježbavaju za paradu. Po
cijeli su dan uz zvuke koračnice Mi smo Garda hrvatska lupali stroje-
vi korak gore-dolje po jarunskom asfaltu. A sunce piči u potiljak.
Onda su ih digli i odveli u zapadnu Slavoniju. Bljesak je došao kao
odmor. Uletjeli su, obavili posao i vratili se doma. Natrag na jarunsku
pistu i opa, lijeva-dva Mi smo garda hrvatska... promarširali su kraj
Tuđmana koji se kočio na svečanoj tribini u bijeloj uniformi, tako
neodoljivo sličnoj onoj koju je nosio Tito.
S Jamna su odmarširali pravo u bitku. Gogić je kao klinac čitao kako
je Staljin priredio paradu na Crvenom trgu za godišnjicu Oktobarske
revolucije, a vojnici su s parade išli ravno u fajt. Parada se morala
održati. Grad se morao odbraniti.
I zbilja, nekoliko dana odmora, onda opet pripreme, izlazak na teren,
traženje položaja, uvježbavanje i, napokon, u jednu ljetnu zoru, u
samo svitanje - Paaaliii!!! - odjeknula je zapovijed iz slušalica. Onda
pritisak na dugme i rakete koje, jedna za drugom, polijeću i potresaju
vozilo. Rakete lete poslagane u pravilnom nizu, bijeli mlaz koji reže
nebo. Znak da je lanser pravilno kalibriran. I onda barut. Oblak
barutnih plinova je obavio kamion. Gogić si nije mogao pomoći. Kad
mu je miris baruta dopro do nosnica, kad su mu crijeva zakruljila,
slegnuo je ramenima i potrčao van, ispred kamiona.
I evo, on čuči, a Šime čeka s papirom i vinom. Jebote.
- 'Oćeš više? Jebate led, cili rat samo sereš. Ća nisi osta pješadinac?
Vidiš da te barut ne ide. Ajde, ajde, seri, seri moj golube bili. Bit' će
više vina za mene.
- Evo, evo - dovikivao je Gogić navlačeći hlače. - Brzo i efikasno. Di
je boca?
- Na. Živija! - rekao je Šime dodajući Gogiću bocu.
- Za pobjedu - nazdravio je Gogić i potegao gutljaj.

***
Papak ih je dočekao na ulazu u kuću.
- Jeste stigli? Upadajte - rekao im je i pustio ih unutra. Odveo ih je u
dnevni boravak i posjeo ispred televizora na kojem se vrtio neki nje-
mački program. Tu su sačekali šefa. Bio je visok, mršav, o njemu su
pričali da je kockar i da je još od UDB-e pobjegao u Njemačku. Krš je
čuo kako je radio s najvećima. Ljuba Zemunac i ekipa. Jebi ga, jesu
Srbi, ali su bili najjači. Šef ih je uljudno pozdravio, govoreći hrvatski
s naglaskom, karaktrerističnim za ljude koji mnogo godina provedu na
gastarbajtu.
- Baš je bio otmjen, pričao je kasnije Krš. - Otmjen, to je prava riječ -
govorio je, zadovoljan stoje pogodio način da opiše šefa. Šef je kratko
popričao s njima, rekao kako zna sve o njihovom poslu i objasnio da
ne trebaju ništa brinuti. Sve je dogovoreno. Njihovo je samo da
prevezu pošiljku.
Beli je klimao glavom. Krš je bio miran. Šef je govorio, pričao je
kako su u Frankfurtu dobre kurve ako ih to zanima. Mogu se prošetati,
ispucati prije posla. Hrvatska je zemlja mogućnosti. Rat će se završiti,
bit će posla za sve. Njemu trebaju sposobni mladi ljudi, spremni na
opasnost. A svi znaju kako on dobro nagrađuje.

***
Stolovi u učionici su bili skupljeni na sredini prostorije, a na njima
hrpa metaka. Neki su stalno donosili nove sanduke, otvarali ih
pakova-ne po deset komada u kartonske kutije, i istresali ih na stolove
oko kojih su stajali vojnici. Kutije s mecima su grabljene u trenu,
vojnici su užurbano derali karton, istresali metke na stol i trpali ih u
okvire. Šunka je sačekao da se netko makne od stola, zauzeo je mjesto
i skinuo okvir s apov-ke. Šakom je zagrabio nekoliko metaka i polako
ih, jednog po jednog, utisnuo u okvir. Stol je bio prepun
osvjetljavajući metaka, koji su se od običnih razlikovali zeleno
obojenim vrhom zrna. Pokušao je napuniti okvir običnim mecima, no
nije išlo. Svi su željeli obične metke koji su grabljeni odmah kako su
stizali na stol, pa je na stolu ostajalo sve više osvjetljavajući. Šunka je
složio jedan okvir od običnog streljiva, a ostale je pokušao
kombinirati, tri obična, jedan svjetleći. Uspio je složiti jedan okvir, a
onda je prestao brojati i punio okvire kako je zahvatio koji metak. Da
što prije završi, da se što prije krene. Ak' se mora... Bolje onda početi
ranije. Mislio je kako možda dobije priliku ispucati ih sve, sprašiti
šaržer osvjetljavajući metaka u četnika, dok ovaj leži na podu. Čedo
se trese od metaka koji svijetle i ubijaju i još se na kraju zapali. Jes.
Toga nije bilo ni u Rambu.
Napunio je okvire, stavio ih u torbicu, pažljivo je zatvorio i objesio na
rame. Bila je gadno teška. Trideset puta četiri, to je sto i dvadeset. I
još trideset na apovki. Sto i pedeset malih smrtonosnih prijatelja. Od-
maknuo se od stola i izašao iz prostorije. Desetina se već okupljala is-
pred barake. Šunka je gledao lica, trudeći se upamtiti kako izgledaju.
Jučer ih je vidio prvi put u životu, a uskoro će s njima u rat. Šunki su
prebacili ratni raspored u drugu brigadu i sada se nalazio među nepo-
znatim ljudima. Skroz nova ekipa, međusobno stranci. Na licima im
se moglo vidjeti kako su svi usrani od neizvjesnosti, okupljeni kao
pilići koji su usred mraka izgubili majku kokoš.
Onda je došla zapovijed. Pokret. U mraku su se skupili po vodovima i
u tišini krenuli u autobuse. Ukrcali su se, zauzeli sjedala, Šunka je
primijetio kako autobusi još uvijek imaju čiste bijele presvlake na
naslonjačima za glavu. Kao da su došli upravo s pranja, dok ih još nije
zaprljao znoj izmorenih vojničkih glava.

***
Ustvari, dobro je prošlo, pomislio je Šunka. Umjesto na Petrinju,
vratili su ih u Zagreb. Samo ne predugo. Ushit vojnika koji se prvi
vraćaju kući, zamijenili su uzdasi kada su prošli autoputem kroz
središte grada, a onda skrenuli na Selsku, umjesto desno prema staroj
kasarni, lijevo na Jadranski most, rotor i onda na Karlovačku, opet u
rat. Dobro je, mislio je Šunka, sve je dobro, samo ne natrag na Kupu.
Opet, sad bi mogao mirno preplivati rijeku, toplo je, nema beda. Ipak,
ako može bez rijeke, nije to ni tako loše.
Karlovac je grad na četiri rijeke. Koliko se Šunka sjećao vijesti,
vojska je već prešla sve četiri i ušla duboko u četničku pozadinu.
Zašto ih sada ovdje šalju, Šunka nije mogao dokučiti. Bila je to noć
drugog dana Oluje, već je preko 60 posto teritorija oslobođeno, a
izgleda da je i Petrinja pala, čim su njih preselili na drugu frontu.
Do Karlovca je proteklo mirno. Prazan autoput je djelovao sablasno,
samo prigušena svjetla njihove kolone u noći i nigdje drugdje ni žive
duše, ni tračka svjetla. Na snazi je bila opća opasnost, zračna
opasnost, sve vrste opasnosti koje se mogu nabrojati. - I mi kao
najveća opasnost, mislio je Šunka, gledajući zagrebačke pokućarce po
autobusu. Ljudi koje je viđao cijeli život po kvartu, po Trešnjevci, po
gradu, za koje nikada nije znao gdje da ih smjesti, sada su bili s njim u
busu. Lica koja su mu bila poznata cijeli život, lica s ulica, sada su s
njim u istom busu išli u isti rat. Sirotinja kaj nema love za more ide u
rat. Besplatno je i organizirano. K'o društvo Naša djeca.
Prvo je vrijeme pokušavao zapamtiti put, kuda ustvari idu, a onda je
put postao predug, zvuk vožnje bio je uspavljujući i Šunka je
zakunjao na sjedištu. Nekak' u vojsci uvijek treba iskoristiti svaki
trenutak za spavanje. Nikad ne znaš kada ćeš to moći ponovo.
Povremeno bi otvarao oko da proviri vidi li se nešto novo kroz prozor.
No, uvijek ista slika.
Kroz razmaknute zavjese se uglavnom vidio mrak. Tek bi poneki
predmet projurio pored autobusa za koji se činilo kao da stoji u
mjestu, dok se oko njega miče cesta. I tako do jutra. Šunka je u
polusnu više osjećao nego čuo kako autobus usporava silazeći s
autoputa na običnu cestu, kako stenje penjući se po uzvisinama.
Šunka je u ušima osjećao promjenu visine, trudeći se da ne otvara oči,
da ulovi barem malo sna, tko zna kada će sljedeći put zaspati, rat je,
vojska je, kada to krene, pitanje je hoće li biti vremena za spavanje, za
stati, odmoriti mozak, glavu, oči.
U neko doba je bus stao. Vojnici su to osjetili. Počeli se buditi, kome-
šati... Onda je sprijeda došla zapovijed. Mir. Tišina, ne micati se, ne
izlaziti iz autobusa. Ostali su ukočeni, pokušavajući ne napraviti niti
jedan zvuk. Nekoliko minuta.
Onda su postali nervozni, počeli se micati, protezati na sjedalima,
navirivati kroz prozore u mrak, ustajati, dok netko nije otišao do
ulaznih vrata busa i provirio van.
- E, ovi iz drugih buseva su već izašli van - rekao je kad se vratio.
Nije trebalo puno. Vojska je počela ustajati i izlaziti. Bili su četiri sata
u busu i trebalo im je zraka. Šunka je pokupio svoju opremu, ranac,
torbicu s okvirima, apovku. Bacio je remenje na ramena, krećući se
oprezno, da se ne zakači o sjedala. Došao je do izlaza iz busa, spustio
se niz nekoliko stepenica na izlazu i stupio na cestu. Sad je definitivno
bio u ratu.

Nije bilo nešto uzbuđujuće. Razdanjivalo se. Bili su na cesti usred

neke šume, koliko je mogao vidjeti, zrak je bio svjež, šumski, jutarnji.
Udahnuo je punim plućima i ogledao se uokolo gdje bi mogao stati da
ne smeta drugoj vojsci pri izlasku. U zraku tišina. Tu i tamo bi se
oglasila neka ptica, inače tišina. Šunka se ogledao di su njegovi dečki
iz odjela veze i otišao prema njima. Stajali su u krugu u tišini i pušili.
Povremeno bi netko pljunuo u sredinu kruga.
- Kaj sad? - upitao je mali crni stolar. Vinko, sjetio se Šunka imena.
- Sad čekamo - odgovorio je zapovjednik odjela, u slobodno vrijeme
radnik u ZET-u.
- Kaj čekamo?
- Kaj ja znam. Da nam kažu da krenemo. Jeste svi tu? Nemojte se
razilaziti.
1M
- Pali - čuo je Gogić zapovijed preko radiouređaja. Pritisnuo je dugme
za lansiranje i naslonio se. Eksplozije paljenja motora raketa su
potresale kabinu. Naslonio se, zapalio cigaretu i gledao kako rakete
lete jedna iznad druge preko njegove glave i slažu se u pravilnu
kolonu. Jedna za drugom, eksplozije su potresale kabinu, jedan za
drugim, bijeli mlazovi letjeli su nebom, pravo na cilj. Gogić je
sačekao da izleti i posljednja raketa, zapovijed je bila istresti cijeli
borbeni komplet, potom na punjenje. Bili su u pokretu već treći dan.
Četnici su se razbježali već nakon prvih plotuna, pa je dalje išlo lako,
kao kroz maslac.
Otkako se počelo pričati da se ipak ide prijeko, otkako su se u brigadi
ustrčali, počeli ih redovnije tjerati na kondicijske vježbe i hodnje,
vršiti preglede oružja i opreme, zavladao je neki čudan mir. Onda su
ih poveli na položaje. Pretraživali su kraj, tražeći najbolje mjesto za
vatreni položaj. Franjo je vodio još jedne pregovore sa Srbima, ovi su
se nećkali u Švicarskoj, a vojska se gomilala na cestama. Počeli su
pristizati rezervisti, nekoliko stalnih posada, već poznati dečki koji su
bili u ratnom sastavu brigade, dizani kad bi zaprijetila velika frka.
Onda su Srbi rekli ne, Franjo je zapovijedio akciju i oni su završili u
zaseoku iz kojeg je ekipa spašavala pršute i vino iz kuća. Gogić je kao
zapovjednik pregledao plijen, dao odobrenje, pa su ih utovarili u
vozilo i nastavili oslobađati zemlju. Dečki su se razilazili po kućama
tražeći bilo što vrijedno. Pješaštvo je već pokupilo zlato, oružje i lako
nosive stvari, tako da je topništvu ostala teže nosiva roba, televizori,
glazbene linije i slično. Iza garde je dolazila ratna vojska, pričuvnici,
mobilizirani i lokalno domobranstvo. Njima su ostajali teži predmeti,
frižideri, šparheti, poljoprivredni strojevi, automobili, traktori...
Gogić je gledao tu seosku predstavu, domobrane i trećepozivce kako
pretražuju kuće po selima. Kaj će im koji kurac stari televizori i
frižideri? Da je barem bilo nečeg za opljačkati. Gogić je bio ratnik.
Bunariti po kućama? Nije njegov stil. To je za jadnike, pokućarce.
Vozač Ivo je pokušao prvog dana utovariti televizor na kamion, na što
je Gogić popizdio, uzeo telku, podigao je iznad glave i bacio s
karoserije. Televizor se otkotrljao desetak metara, a Gogić je uzeo
pušku i sasuo pola šarže-ra za njom. Telka je eksplodirala, na što se
posada sledila. Bilo je preblizu raketama.
- Šefe, koji ti je...? - pokušao je Ivo umiriti Gogića, a ovaj je skočio s
karoserije, šutnuo Ivu nogom u dupe i izderao se kako mu je bolje da
se bavi vožnjom, umjesto da krama po kućama. Neće mu nitko tova-
riti kramu na VBR. Rat je. Mora biti reda. Ivo se pokunjio, no
poslušao je. Znao je koliko je Gogić lud, znao je kako je zapovjednik
vozila bio u ratu od '91. S takvima se bolje ne zajebavati. Šteta, bio je
Grundig tele-vizor.
***
Bojna je cijelo jutro čekala zapovijed za pokret. Šunka je tumarao
uokolo, pušio cigarete, slušao što vojska priča, pokušavao upamtiti
lica svojih suboraca i povezati ih s imenima. Onda je stigla zapovijed.
Spustili su se cestom, formirali kolonu i krenuli. Došli su do rijeke.
Kroz šumsku cestu su izbili na obalu, gdje ih je dočekao srušeni most
i rijeka široka dvadesetak metara. Voda je opala zbog ljetne vrućine,
tako da je izgledala kao niz potočića koji žubore između sprudova.
Bojna se kretala, a Šunka je bio dio kolone. Ide Tito preko Romanije,
sobom vodi svoje divizije - pala mu je na pamet pjesmica iz
osnovnjaka. Tko li je danas na čelu svih tih divizija? Izgledalo je kao
da se vojska kreće sama od sebe. Ogromna maskirna stonoga koja
mili kao rijeka što se izlila izvan svojeg korita i sada lijeno
poplavljuje ravnicu, prelijevajući se preko polja, šuma, sela...
- Pazite na mine, ne izlazite izvan označene staze... - govorili su
vojnici jedni drugima. Kraj ceste je bila kuća, a kraj kuće buldožer,
izvr-nut na bok, razvaljenih gusjenica.
- Naš je. Jutros su naišli na minu - netko je rekao. Šunka je na trenu-
tak zastao, gledajući ogromnu mrcinu izvaljenu na stranu. Mora da je
bila riječ o protutenkovskoj mini.
- Inženjerci su tuda prošli tri puta. Mislili su da je čisto - rekao je
stolar Vinko koji je uvijek nekako uspio skupiti informacije makar bi
se samo pet minuta nalazili na nekom mjestu. - Onda je došao
buldožer da uredi prilaz i naišao na minu. Bila je ukopana u blatu kraj
ceste. Pazite dečki, pazite...
Šunka je skužio kako je najbolje držati se sredine. Zajebi herojstvo
sad kad je kraj rata toliko blizu. Imao je dvadeset i pet godina i već je
bio veteran. Od 1991. godine u ratu. Oko njega su bili dečki iz
generacije, neki mlađi, neki stariji, uglavnom veterani. Domobrani,
ratna vojska, rezervisti, trećepozivci. Hrvatska vojska. Takva kakva
jeste, ipak je bila najbolja. Mi dobivamo rat, pomislio je Šunka. To je
to. Samo da ne stane na kakvu minu, da ga ne pogodi kakav zalutali
metak sad na kraju rata. Obećao si je da će biti oprezan, Ivana sjedi
doma i brine za njega, starci, sad su negdje svi u kurcu. A on tegli to
čudo od RUP-ovke i nemre nikom javit' kak' je kod njega sve u redu.
Spuštali su se do rijeke pored kuće, u grupicama, naširoko, ako netko
kojim slučajem zapuca odozgo. S druge strane rijeke bilo je brdo
pokriveno šumom i zemljani put, ograđen žutom trakom. Znak da su
tuda prošli inženjerci. Preko rijeke se pružao betonski most, široki,
dvotračni, sada prelomljen na nekoliko mjesta. Šunka je gledao to
čudo. Kao da je bio potres, kao daje most naprosto pukao. Nešto je
nagazilo na most i strgalo ga istom lakoćom kojom bi Šunka zgazio
tortu. Trenutak je gledao u tu ruševinu. Božja sila - pomislio je, a
onda ga je netko gurnuo da krene. Zadržavao je red. Krenuo je i,
pruživši korak, sišao do obale slijedeći vojnika ispred sebe. Po
krhotinama konstrukcije popeo se na most. Zakoračio je, gazeći po
nakrivljenoj cesti prema dolje, do mjesta puknuća. Šunka se spustio,
preskočio na drugi dio mosta i nastavio se uspinjati. Prešao je tako tri
dijela na koje je prelomljen most i uspeo se na obalu. Potom je
nastavio za vojskom uzbrdo, sav uspuhan, razmišljajući što će biti do
kraja, ako je već sad ostao bez daha. Kronični nedostatak konde i
proljeće provedeno u ispijanju pive ostavili su ozbiljne posljedice.
Poslije korizme mu se otvorio apetit i nije prestajao jesti. Sada su mu
te kile izlazile kroz svaku poru na tijelu.
Uspeli su se na vrh brijega, na cestu koja je vodila po hrptu brda, vi-
jugajući u daljinu. Stotinjak metara sa svake strane ceste, bile su
razbacane kuće, livade i polja, a iza toga su počinjali šumarci. Šunka
je osmatrao ne bi li ugledao mjesto odakle bi netko mogao pucati.
Činilo mu se, ako zapuca, prvi će metak pogoditi vjerojatno njega.
Zato je poželio da izgleda što neuočljivije, da se ne ističe od okoline.
Znao je, kada netko nišani, bira po karakteristikama. Prvo činovi,
onda veza. A baš je na njega bio red da nosi RUP-ovku. Pomirio se sa
sudbinom, pognuo pod teretom, da izgleda neuočljivije, ako je mogao
izgledati neuočljivo na otvorenoj cesti s antenom koja je stršala s
njegovih leđa. Baš mu je to trebalo, da ga još neki ludi četnik skine tu
u svetom nigdarjevu.
Gazio je u koloni, pokušavajući biti neuočljiv. Jednom mu je Fric pri-
čao kako ljudi iz sebe emitiraju energiju različitih vrsta. Kad si sretan,
to isijava iz tebe, isto kao i kad si u kurcu. Razlikuju se aure. Isto tako
i kada te strah. Kako snajperist može prepoznati pravi cilj u gomili
ljudi koji svi isto izgledaju. Snajper kuži auru. Po tome bira u koga će
pucati. Skuži da si nervozan, naprosto ti počneš sam privlačiti metak.
Šunka je razmišljao kako da izgleda kao da se ne boji, kako da ne
odašilje negativne vibre u zrak. Kako da prevari smrt, kako da snajper
zadrži svoju pažnju na nekom drugom? U hodu je gledao ekipu pored
sebe. Svatko od njih jednako zaslužuje da ga skine metak. Možda i vi-
še nego Šunka. Ima i bezveznijih likova od njega. Srećom, nije bilo
snajpera. Ustvari, nije bilo ničega. Prazna cesta, prazna sela, prazne
kuće...
U ponekoj štali bi naišli na zaboravljene krave, ostavljene bez vode
nekoliko dana. Životinje su mukale, tražeći pomoć od ljudi. Dečki bi
oslobodili krave iz štala i pustili ih da lutaju poljima i same si pronađu
hranu. Gradski ljudi zasigurno nisu znali što učiniti s njima.
U hodu, spustili su se niz neko brdo i izbili pred mjesto. Na tabli je
pisalo Krnjak.
- Di smo, jebote? - pitao je vojnike oko sebe. Nitko nije znao.

***
- Pali makine. Idemo odavde. Selimo čergu - rekao je Sipa.
- Di ćemo? - pitao je Gogić. - Mijenjamo položaj?
- Mijenjamo front. Idemo na Petrovu goru.
- Koji ćemo tamo kurac? Tam' sam zadnji put bio na izletu u osnovnoj
- začudio se Gogić.
- Idemo kao pojačanje. Dolje je neki četnički korpus. Neće se predati,
pa zovu nas da ih nagovorimo - objasnio je Sipa.
- Nema problema. Plotunom ćemo ih. Od toga se svi urazume. Kad je
pokret?
- Odmah. Idemo u bazu po stvari i krećemo. Ovdje je gotovo.
- Ja sam mislio do Knina. Na kavu.
- Drugi put. Bit će vremena za kavu. I, pazi se.
- Za nas nema problema.
- Ne, ozbiljan sam. Kraj je rata. Da ne najebete - pojasnio je Sipa.
- Pazi se.
- Za dom... - rekao je Gogić, nehajno salutirao i krenuo.
- Ženski đački... - uzvratio mu je Sipa.
- Neću. Ne pada mi na pamet. Koji je tebi kurac?
- Fric, sranje je. Zajebao je do jaja.
- Nema teorije. Ni u snu. Čovječe, ovdje je frka. Može rat svaki tren.
Ti bi da ja sada idem.
- Samo dva dana.
- Ma, ni u snu. Ne pada mi na pamet da ga ja vadim iz sranja. -Vadiš
mene. Ja sam tu, jebote, zaglavio sam. Ne znam se maknuti.
Beli je zajebao. Samo... kaj ću ja sad tu? - skoro je zacvilio Krš kroz
telefonsku slušalicu. Fric je pokušao ne čuti prijateljev vapaj. Znao je
koliko je slab na takve stvari. Opet, kompić... Krš je barem bio
prijatelj.
- Dobro, Krš, kak' da sad dođem tamo? Ovdje je frka. Samo što nije
rat.
- Ma, dva dana. Samo da prevezemo auto. Odma' smo doma. Sam bi,
al' jebi ga, kad su mi uzeli vozačku. Neće rat pobjeći.
- Ne znam, stari. Di si me sad našao?
- A kaj? Ljeto je. Nemaš kaj pametnije za raditi. Bu'mo poslije išli na
more. Samo da to obavimo. Platio mi je čovjek.
- Koliko si rekao?
- S putom tri dana. Jesmo burazi?
- Samo zbog tebe.
- Buraz, hvala ti do groba.
- Zapali svijeću na Kamenitim vratima kad se vratimo doma.
- Kaj svijeću, zakupiću cijeli zid - rekao je Krš spuštajući slušalicu.
Kao da mu je pao kamen sa srca. Da kamen, betonski blok. Kad su
krenuli u Frankfurt, izgledalo je kako će sve biti u redu. Papak je bio
član starije ekipe, dečki iz kvarta za koje se govorilo da se bave
ozbiljnijim poslovima. Kamatarenje, utjerivanje dugova, s njima je
bilo bolje ne petljati se. Krš se trudio biti pristojan s Papkom. Još dok
su bili klinci, Papak je završio u muriji, pričalo se da je bio u
unutrašnjoj kontroli i da je znao sve prljave stvari o svakom policajcu.
Kad je došao rat, Papka su izbacili van, ispostavilo se da je Srbin, pa
mu više unutra nije bilo posla. On nije puno plakao, već se okrenuo
privatnoj sferi poslovanja. U tome mu je, navodno, puno pomoglo
ranije iskustvo.
Krš Papku nije vjerovao. Jednom drot, uvijek drot. Papak bi mu po-
vremeno uletio, prijateljski, ono, poznaju se, zamijenio nešto horsa za
travu, požalio se kako je glupa situacija. Dila sa žutim, a nema trave
ni za joint. Krš bi mu dao vrhunsku travu, ali mali pis, da Papak više
cijeni robu. Takve ne valja razmaziti. Onda mu je Papak uletio i
ponudio posao. Trebalo je prevesti jedan auto iz Njemačke u Zagreb.
Papak je objasnio kako oni znaju za njega, dobro radi, prate njegov
rad. - 'Ko me prati - vrisnuo je Krš. - Murija? Stari, imam ja dovoljno
paranoja i sam, ne trebaš mi ih ti podebljavati. Znaš ti kakvim seja
poslom bavim? - Krš je bio sve uzbuđeniji, samo mu još trebaju bivši
drotovi. Znao je kako Papak nešto kemija u kvartovskoj mafiji. Njega
su puštali na miru. Krš se bavio travom, tripovima, eksovima i
spidom. Previše sitno da bi predstavljao nezdravu konkurenciju.
Dečkima je svaka konkurencija bila nezdrava.
Krš je, opet, dilanjem plaćao svoje račune i nije se puno bunio. Papak
mu je par puta nudio da za njega dila hors. Kršu se prah činio previše
pipkavim poslom. Zeleno u redu, bomboni u redu, sličice također, sa-
mo... 'ko će se jebat' sa žutim? Ak' slučajno kihne dok slaže pisove,
razletiće se prah po cijeloj kuhinji. Di je roba? Otkihao sam je.
A onda su mu u Rijeci pale dvije kile trave. Lokalna pankerija ga je
nažicala za robu. Krš nije volio povjerenje u poslu. Draža mu je bila
gotovina. No, znali su se godinama, riječka ekipa je bila u kurcu,
policija je bila ful efikasna. U Rijeci su komunisti ostali na vlasti i
murija je ozbiljno shvaćala svoj posao. Kaj je da je, komunisti uvijek
imaju efikasnu muriju. Reda mora biti.
Krš je uzeo malog Baltu k'o kurira. Balta mu je par puta nosio robu i
sve je bilo u redu. Znao je ekipu iz Rijeke i izgledao je kao školarac,
potpuno bezazleno. Sve je trebalo proći u redu. Sjeo je u vlak, ekipa je
čekala u Rijeci na stanici. Balta je ugledao Fjumane, nekoliko njih,
pozdravio se i dobio policijsku značku u facu. Sabili su ga u neku
sobu, išamarali, pretresli i našli žižu. Kasnije su Fjumani objasnili
kako su išli na stanicu sačekati Baltu, kad su ih sreli policajci koji su
na željezničku išli sačekati Bed blu bojse koji su putovali na utakmicu
s Rijekom. Drotovi su bili znatiželjni koga ekipa očekuje iz Zagreba i
dočekala Baltu sa žižom.
Krš je robu uzeo na povjerenje, Riječani su trebali po primitku platiti
dvije tisuće maraka. Soma za kilu. Krš je nabavljao za šest stotina, no,
rat je, nestašica, drogiranje je skup sport, objašnjavao je Riječanima
dok su pregovarali. Valjda mu je dobro išlo, posao se razgranao, eto,
prošle godine je izdilao tristo kila grasa, na malo. Ako uspije dil, cijeli
će grad imati samo za sebe. Luka, more, rat, sve pretpostavke su tu,
moraju se drogirati. Ako veza proradi, ako papci prodaju kaj treba,
Krš im može postati ekskluzivni dobavljač. Čovječe, opskrbljivati
cijeli grad.
Krš je imao viziju. 'Opće mu nisu bila jasna sva ta sranja oko rata,
nacija, vjera. Boli te kurac. Čovjek ima dovoljno svojih problema u
životu. Kaj će ti to sve, koji kurac? Umjesto, jebote, da ratuju,
sredimo ceste, počistimo obalu, legaliziramo travu, dajmo ljudima
slobodu da trguju, u Slavoniji se pravi hrana, po otocima se uzgaja
gras, u Dalmaciji se sve to prodaje turistima. Zdrava hrana, sunce,
more, legalna žiža, kazalište, koncerti, ekipa se zabavlja i troši novce.
Sloboda za sve. Samo nemoj praviti sranja. 'Oćete kurve? Evo.
Kockarnice? Evo. Droga? Evo. Zdrava hrana? Sport? Zajebancija?
Čisto more? Odmor? Imamo sve za svakoga. Red, mir, zajebancija i
potrošite svu lovu i dođite opet. Turizam. To bi spasilo stvar.
Ovak' smo svi na gubitku. Nije dobro za trgovinu. Nije dobro za
njega. Ostao je dužan dvije tisuće maraka koje je nekako morao
stvoriti. Posudio je lovu od Žaca, kvartovskog kamatara. OK znali su
se od malih nogu, Žac mu je dao lovu k'o trendu, na mjesec dana bez
kamata, no ak' ne vrati, slijedi uobičajeni postupak. - Jebi ga, stari,
treba preživjeti. Nije naša lipa Crkva katolička opstala zato kaj je
davala, nego zato kaj je primala. Kaj sam ja gori od pape? - govorio je
Žac. Kršu nije bilo najjasnije kakve veze ima Žac s papom, bio je
siguran da mu je stari Srbin, no ak' hoćeš razvijati posao, moraš malo
riskirati, lonak' za mjesec dana proda pet-šest kila. U svakom slučaju
se može pokriti.
Skoro svakom.
Nakon Riječana, pukla je nabava. Krš je zaboravio kako počinje ljeto
i trave više nema. Dečki su mu rekli kako su prodali sve i skladište je
prazno do jeseni. Rezervna veza iz Hercegovine je prestala
funkcionirati. Borbe su se razbuktale i murija je zatvorila ceste. Svi su
postali vojni obveznici i nije imao tko dovesti robu. Jebote, rat.
Kršu je zujalo u glavi dok je hodao po kvartu razmišljajući otkud da
stvori lovu. Mjesec je prolazio, Kršu se sve ćešće u mislima motao
Ža-cov lik. Crkva katolička. Najebaće gore od Isusa ako mu ne vrati
lovu na vrijeme.
Skoro se sudario s Papkom koji je izlazio iz lokalne pizzerije.
- Eeejj, mali, pazi malo! - viknuo je Papak razdragano. - Kajje?
Zgledaš k'o poziv za vojsku.
- Boli tebe kurac - odgovorio je Krš. - Imam neke probleme.
- Kaj sad? Opet moraš u zatvor?
- Da bar. Tarn' je barem sve besplatno.
- Kaj je gore od zatvora? -Trebam lovu.
- Tko je ne treba?
- Trebam dva soma maraka za sedam dana.
- Samo to? Reci mi nekaj teže.
- Meni je to ful teško. Baš sam u gabuli.
- Kaj ne prodaješ više onu svoju travuljinu? Napušio si cijeli grad.
- Ma, nema je do jeseni. A meni lova treba sada.
- Hmmm... Jesi ozbiljan?
- Jebote, Papak, znamo se.
- Ozbiljno te pitam. Znam te. Narkić si i pijanac. Kajjaznam koji ti
kurac može puknuti u glavu?
- Znaš kakav sam kad radim. Nikad nije bilo sranja.
- Ne znam.
- E, nemoj srat'. Znaš moj dosje bolje od mene. Kaj si radio u muriji
sve one godine?
- Svoj posao.
-Ajde, Papak, ako imaš kakav poslić, sve radim.
- Možda. Moram se raspitati.
I fakat se raspitao. Sljedećeg dana, Papak je nazvao Krša i rekao mu
kako treba prevesti jedan auto iz Frankfurta u Zagreb. Neka roba je
unutra, nije bitno, on ništa ne treba znati. Kad obavi posao, dobit će
dva soma maraka. I još petsto za put. Krš je malo razmišljao... Neka
roba, nije bitno... Sigurno je žuto. Nema kaj drugo biti. Heroin. Rekao
je sebi da se nikad neće baviti s time, no vrijeme se bližilo i Žac mu je
dahtao za vratom.
Tako se s Belim našao u autu na putu prema Frankfurtu. Ne zna koji
mu je kurac bio da pokupi Belog. Dobro, istekla mu je vozačka, a nije
bilo vremena da isfura drugu, lonak' su uvijek išli zajedno. S Belim je
imao dobar prolaz preko granice. Hašiš, tripovi... Stvari su
funkcionirale. Trebalo je samo još jednom ponoviti staru shemu. Sve
će biti u redu.
I onda je Beli pukao. Bio je normalan, hodali su po Frankfurtu, plani-
rali kako obaviti stvar. Gazda je objasnio kako je sve sređeno, rekao
da se obriju, urede, trebaju izgledati pristojno. Rade ozbiljan posao.
Beli je sve to saslušao izgledajući sasvim pribrano.
Kad su ostali nasamo, iz njega je eksplodiralo kao da je eruptirao
vulkan. Koja smo mi naiva, govorio je. Čovječe, nasadi'će nas. Ku'iš,
mi smo im mamci. Natrpaće nam auto nekim smećem da nas ulove, a
njihova roba će mirno proći. Pička im materina, nas misle nasaditi.
- Beli, sve je u redu. Nemaš se kaj bojati. Nije im to prvi posao.
- Zato se i brinem. Kažem ti, Krš, nasadi'će nas. Trebamo im kao
mamac, niš drugo.
- Beli, ne seri.
- Ne serem. Skužio sam ih, čovječe. Bolje nam je da se maknemo
odavde.
- Kuda? Jesi ti lud? Ubiće nas.
- lonak' smo mrtvi. Znaš koliko se za žuto dobiva robije? Uvaliće nam
kilu, a prefurati deset. - Kažem ti, mi smo mamac. Najbolje bi bilo
uteć' - Krš mu je pokušavao objasniti kako nema smisla bježati,
nemaju kuda pobjeći. Beli je klimao glavom, govorio aha, aha i onda
nestao. Dobro, nije odmah. Naizgled se smirio, legao je na krevet i
pušio cigaretu za cigaretom, a onda, kad je ispraznio kutiju, rekao da
ide na kiosk kupiti novu i nestao. Mislim, nije se vratio. Krš je buljio
u njemačke programe na telki, gledao kaj se događa ne kužeći kurca
pod milim bogom i proučavao autokartu Europe tražeći najbolji put
doma.
A onda je shvatio kako Belog nema. Pola sata. Možda je otišao na
pivu. Sat. Možda je išao nekaj pojesti. Dva sata. Nije valjda išao kod
kurvi? Četiri sata kasnije, bio je kod Papka u kući, pokušavajući
objasniti kako nemre objasniti di mu je kompić.
Gazda je šutio. Lice mu je bilo nepomična maska.
- Gdje si našao ove kretene? - na kraju je pitao Papka. Papak je, i sam
u čudu, uglavnom mucao pokušavajući naći suvislo objašnjenje.
- Gledajte, sredi'ću stvar - progovorio je na kraju Krš. - Beli je u redu.
Samo, lud je, nisam znao da je toliko lud. Nije do sada nikad zajebao.
Ne znam kaj mu je bilo. Ja ću srediti stvar. Prevešću robu. Nije
problem. On ne zna ništa. Nismo dogovorili rutu. Neće drukati.
Valjda se uplašio. Pobjegao je, neće drukati... Znam ga. Zna ga Papak.
Sto puta su nas tukli u muriji, nikad nije niš' rek'o. I Papak ga je šorao.
Zna kakav je Beli. Nije druker. Reci Papak...
- Je... Nije. Nikad nije tužakao - složio se Papak.
- Gledajte, šefe, treba mi novac... Došao sam obaviti posao. Ako ovog
nema, budem sam. Dovešću robu u Zagreb. Nije mi prvi put -govorio
je Krš u groznici. Ako se sad izvuče, zapalit će svijeću na Kamenitim.
Gazda se pomaknuo, lice mu je oživjelo.
- Trebaju dvojica. Nemaš drugog - rekao je na kraju. - Ne možeš sam
s robom.
- Mogu. Srediću sve - bio je odlučan Krš.
- Trebaju dvojica - ponovio je gazda. Kršu je tutnjalo u glavi. Dvoji-
ca? Gdje da nađe drugog?
- Može Papak ići sa mnom - odjednom je provalio. Papak ga je po-
gledao u čudu.
- Ja? - zapitao je Krša.
- Zakaj ne? Kaj ti fali?
- Mene traže - objasnio je. - Neko vrijeme ne mogu u Hrvatsku -Kršu
se na trenutak učinilo kako je sve gotovo. U njemačkim novinama će
izaći njegova slika s rupom na potiljku i tekstom o nepoznatom stran-
cu N.N. Kako se na njemačkom kaže N.N.? Tko bi znao? Samo Fric.
Dn je jedini sve ove godine redovno išao u školu... Fakat, Fric...
- Znam - rekao je gazdi. - Imam drugog. Pouzdan. Nije lud. Nema
dosje.
- Iz kvarta? - pitao je Papak. - Tamo svi imaju dosje.
- Fric nema - rekao je samouvjereno Krš. - Daj mi telefon i on je tu za
dva dana.

***
Kao mali, Šunka je čitao Pale sam na svijetu, slikovnicu u kojoj
glavni junak, Pale, ostaje sam. Na svijetu, naravno. Cijeli grad kao
igralište, samo za njega. Pale je vozio tramvaj, ulazio u dućane i
uzimao svaku igračku i svaku klopu koju je htio, vozio je aute, ulazio
u stanove. Pale je mogao raditi baš sve.
Šunka je sjedio na glavnoj ulici u Vojniću, na stepenicama nekakve
nedovršene trokatnice. Izvalio se na stepenice, nataknuo šiltericu na
glavu i lagano pušio cigaretu. Bila je to ne znam koja kutija u tih
nekoliko dana. Svuda uokolo milila je vojska. Glavna ulica Vojnića
pretvorila se u modnu pistu. Neki je lik našao maskirnu uniformu
Srpske vojske Krajine, stari kamuflažni obrazac JNA i murjačku
palicu STOP - MILICIJA i njome je pokušavao zaustaviti prolazeća
vozila. Normalno, nitko se nije obazirao na njega. Nekoliko je tipova
stajalo oko starog Stojadina i pokušavalo ga upaliti. Glavni među
njima, očito s mehaničarskim iskustvom, davao je instrukcije i
raspoređivao ljude. Jedan je u zraku držao kanistar s benzinom,
pokušavajući napraviti direktan dovod u fergazer, ako je kojim
slučajem otišla AC pumpa. Vojnici su stajali oko njega, dok je jedan
vrtio anlaser, pokušavajući pokrenuti auto.
Cestom je prolazila vojska, vojska je bila svuda uokolo, pred kućama,
po dvorištima, na glavnoj cesti. Okolo oprema, puške, vojska.
Maskirni su posvud milili.
Šunkin odjel veze je zasjeo na stepenice nedovršene trokatne kuće, u
nečemu stoje izgledalo kao glavna ulica. Gledali su cestu kojom je
prolazilo pješaštvo u svim smjerovima. Odjednom se počela tresti
zemlja. Najprije skoro neprimjetne, vibracije su postajale jače, dok se
odjednom sve nije pretvorilo u zaglušnu buku. Tlo se treslo
najavljujući nadolazeću snagu. Iza ugla su se pojavili tenkovi. Dvije T
55-ice. Na prvoj kupoli zapovjednik s bandanom vezanom oko
obrijane glave. Pozdravljao je pješaštvo u prolazu, s visoko uzdignuta
dva prsta, koje je oduševljeno urlalo u pozdrav našim tenkistima. Na
boku kupole kočoperio se amblem s likom tigra.
- Tigrovi - rekao je netko. - Najluđi su.
Zapovjednik tenka kao da je pored sve te silne buke čuo i, dok je tenk
tutnjio pored njih, okrenuo se prema Šunkinoj momčadi, pozdrav-
ljajući ih mahanjem uzdignute šake. Šunka je na trenutak susreo
njegov pogled i kao da je dobio udar energije žara zapovjednika
tenka.
- Jeaaaaaaaaaaaeeee!!!!!!!!!!!!- vrisnuo je i skočio na noge, mašući
rukama za tenkovima koji su već zamicali, ostavljajući za sobom
oblake prašine.
- Idemooooooo!!!!!!! Majstoriiiiiiiiii!!!!!!!! - poskočili su i drugi
vojnici na stepenicama. Kao daje sila tenkova prešla i na njih. Vikali
su i urlali na pozdravoklopnicima, kao daje vojska upravo u tom
trenutku shvatila da smo pobijedili. Stvarno, konačno, neopozivo.
Hrvatski tenkovi tutnje, a na njima garda, vidiš da su nepobjedivi.
Nitko im ne može ništa. Vojska je urlala od radosti, pozdravljajući
čelične nemani koje su jurile niz ulicu. Kad su zamakli izvan vidika,
za njima se još neko vrijeme osjećala tutnjava koja se na kraju stopila
s vrevom ulice.
Šunka je mahao za njima, a onda sjeo natrag na stepenice, kraj ra-
diostanice. Sad mu je i ona izgledala nekako ljepše.

***
- Tu smo - rekao je Fric.
- Samo bez panike - odgovorio je Krš.
- Ne moraš brinuti - Fric se trudio da ostane miran. - Bit će sve u redu.
Idemo doma prijaviti se u vojsku. Rat je.
- Valjda - apatično je odvratio Krš.
- A kaj drugo? - pitao je Fric, više samog sebe. Kaj drugo? Kaj mu je
uopće ovo trebalo? Dojurio je u Frankfurt busom, čudeći se kak' su ga
uopće pustili preko granice. Hrvatsko-srpski pregovori u Švicarskoj
su izgledali sve lošije. Srbima nije bilo ni na kraj pameti da popuste.
Htjeli su se odvojiti od Hrvatske, a sad su ih nagovarali da ipak budu
dio nje. Nema teorije. Kad je kretao, već se šuškalo o mobilizaciji.
Jebote, ljeto je. Umjesto da se brinu za turističku sezonu, glavešine su
se opet odlučile igrati rata. Opet, posao je jednom trebalo dovršiti.
- Kuda? - pitao je slovenski carinik.
- Idemo doma. S odmora - rekao je Fric pružajući putovnice. Slovenac
je listao dokumente, pomno proučavajući pečate prelaska granice.
Onda je podigao svoj i utisnuo ga na čistu stranicu. Potom je pružio
putovnice natrag Fricu i rekao: - Sretan put. Fric je rekao hvala,
ubacio u brzinu i krenuo dalje. Prošli su carinike i vozili preko ničije
zemlje ka hrvatskoj strani graničnog prijelaza. Ulazna traka je bila
prazna. Krš je pomno osmatrao sve dijelove postaje, gledajući
parkirana vozila, kontejnere, policajce. Dogovor je bio ak' vrisnu, gas
do daske i prema Zagrebu. Uteći će tih dvadesetak kilometara. Da
negdje ostave auto i pobjegnu pješice. Bolje to neg' predati se. Imaju
dovoljno heroina, ne gine im deset godina.
- Dobar dan - rekao je pogranični policajac.
- Dobar dan - odvratio je Fric.
- Putovnice, molim - rekao je graničar. Fric ih je uzeo i pružio. Grani-
čar ih je primio i počeo listati. Krš je gledao kako pomno lista, prvo
Frico-vu. Onda mu je sinulo.
- Je li počelo? E, gospon!!! Je li počelo? - doviknuo je graničaru.
- Molim? - pitao je ovaj, ne razumijevajući pitanje.
- Čovječe, jurimo k'o manijaci iz Njemačke samo da ne propustimo...
- Moja stara je rekla da sam dobio poziv - uključio se Fric. - Idemo se
javiti.
- Ku'iš, stari, odmor smo prekinuli... Idemo čedekima jebat' mater! -
rekao je Krš.
- Fakat, jel' počelo? Cijelu noć vozim, čovječe...
- Jutros su krenuli, javlja radio da naši tuku po Kninu, udaramo svu-
da... - uzbudio se i graničar.
- Daj, je li gotovo to? Propustićemo rat! - viknuo je graničaru. Ovaj je,
kao po zapovijedi, zatvorio putovnice i vratio ih Fricu. - Ajde, dečki.
Za dom - rekao im je, podižući ruku na pozdrav.
- Spremni!!! - odvratili su Fric i Krš. Fric je ubacio u brzinu i krenuo.
Graničar je mahnuo cariniku da propusti auto, kad već bedaci 'oće u
rat, zakaj da im brane? Carinik je samo mahnuo rukom i Fric je
prošao kroz granični prijelaz, ne zaustavljajući se. Neko su vrijeme u
tišini vozili cestom, sve dok nisu došli do skretanja za Samobor.
- Za dom, jebote!!! - viknuo je Krš.
- Spremniiiiiiiiiiii!!!! - urlao je Fric.
- Siđi tu. Idemo starom cestom - rekao je Krš. - Manja je gužva.
Jebote, prošli smo. Tko bi rek'o da se isplati bit' ustaša.
- Presr'o sam se kad si počeo - odvratio je Fric.
- Ma, puklo me u trenu. Kaj smo mogli zgubit'?
- 'Zgubio sam ja deset godina života kad si zinuo. Dobro da nisam
osijedio na mjestu.
- Kaj sad? Prošli smo!!! Čovječe!!! Papak mi je rekao adresu gdje da
ostavimo auto. Još to i mirni smo. Ti još stigneš u rat.
- Taman na drugo poluvrijeme. Kaj ti nećeš?
- Ja sam vojno nesposoban. Budem sve pratio na telki. Nema frke.

***
Gotovo idila. Vruć ljetni dan. Omara. Samo muhe zuje oko starog
kravljeg dreka na cesti preko ograde. Ležali su razbacani po hladovini
dvorišta seoskog gazdinstva, koje je izgledalo dobro održavano prije
rata. Ispred kuće vrt, sada zarastao u korov, a usred vrta veliko drvo.
Nekadašnji domaćin je pod drvo postavio stol s kamenom pločom, da
nikada ne oskudijeva hladovinom. Na dan kad sam rođen, tu je
posađen orah..., sjetio se Gogić Balaševićevog stiha.
- Eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeejjjjjj!!!!!!!!!!! -zavrištao je Šime iz kabine
VBR-a.
- Šta je sad? - prenuo se Gogić iz sna.
- Slušaj, jebote!!! - viknuo je Šime i skočio natrag u kabinu. Došao je
do radiostanice i pojačao ton. Iz uređaja se začulo krčanje, a potom i
povici.
- ...Satnija... bojne... napadnuti smo. Našli smo neprijatelja... - iz etera
su dopirali pucnjevi, pomiješani s uzvicima, bukom, krčanjem...
- Koji kurac? - pitao je Gogić, još bunovan. Premještali su se cijelu
noć, sve okolnim putevima, prema Karlovcu, pa dalje, k Petrovoj gori.
Gogiću je bilo čudno kud ide baš tamo. Već je jednom bio, na
ekskurziji
sa školom. Išli su gledati partizansku bolnicu i zemunice. Gogić je
prije gledao Kozaru s Batom Živojinovićem u glavnoj ulozi. Sjećao se
kako je Bata golim rukama zaustavio čelični šiljak kojim su Nijemci
bušili zemlju ne bi li napipali zemunice. Šiljak je Bati probio obje
ruke, no ovaj nije pustio ni glasa, a kamoli šiljak. Bata je bio faca.
Gogić je zato molio rasku da ga pusti unutra, da vidi kak' to za zbilja
izgleda. Raska je bila ljuta na njega i ekipu, jer su cijelo vrijeme urlali
u busu, pa je poslala cure unutra, kao, bolnica, to je ipak ženska priča,
njega, ranjenici. Raski ništa nisu značili ni Bata Živojinović ni
Nijemci.
Gogić se nadao kako će barem ovaj put uspjeti vidjeti zemunice. No,
vozili su cijelu noć i onda su ih smjestili u dvorište neke napuštene
kupe. Dobar vatreni položaj, no ni traga od zemunica. Gogić je izašao
iz kabine, prostro šatorsko krilo ispod drveta i nastavio drijemež. Kad
je ponovo otvorio oči, počeo je razgledavati okolinu. Na kući je
velikim slovima, masnom bojom, pisalo: HRVAT, ZAUZETO! Ispod
toga je manjim slovima bilo dopisano još nešto, no Gogić je bio
predaleko da bi vidio o čemu se radi. Taman je zakunjao, kada ga je
Šime stresao.
- Naši, naletili su na nekoga, pa sranje... - objašnjavao je Šime. -
Samo, pazi sad ovo!!! - rekao je i uključio motorolu. S druge strane,
kroz eter, prolomila se pucnjava, ponovo vika, glasovi, napadnuti
smo, neprijatelj. Gogić se u čudu zablenuo u Šimeta.
- Ka'e? Niš ne kužim... Ne, ne razumijem. Šime...
- Naši... Dvije postrojbe. Mislim da pucaju jedni na druge - pojasnio
mu je Šime.
- Zajeb - rekao je Gogić.
- Žešći - složio se Šime.
***
Ipak je dobro prošlo, mislio je Beli. Koji kurac? Ja da im švercam
dop, jebem im srpsku mater. Oni da se bogate, a ja da stavljam glavu
u torbu. Neka sami riskiraju. Možda je bilo pizdunski prema Kršu, no
ipak... Toliko dopa... Da su nas uhvatili, ne bi mi ginulo dvadeset
godina robije. Četiri kile, jebote. Taman da se otruje pola Hrvatske.
Kaj sve ti četnici neće smisliti, pizda li im strinina. Ipak sam ja Hrvat.
Em su nas napali, em bi još zarađivali na našim venama. Nema
teorije. Barem ne preko njega. Uspio se izvući iz Frankfurta, doći do
Zagreba i sakriti se kod Stanke. Sad je trebalo samo sačekati da se
stvari smire i nastaviti
život normalno. Traži ga vojska, traži ga mafija. Tko bi rekao kako je
tako težak teret popularnosti. Jebote, raditi za lika kojem je Ljubo
Zemu-nac uzor. Nema teorije. Ne sad kad smo pobijedili u ratu. Mogu
Hrvati sami sebi švercati dop. Koji će nam kurac Srbi? Jesmo se za to
borili?
- Beli! - začuo je glas iza sebe dok je otključavao haustor. Okrenuo se
i ugledao Papka. - Di si Beli? Dugo se nismo vidjeli.
-Da... - složio se Beli i dobio udarac palicom po glavi. Oteturaoje u
stranu, okrećući se oko svoje osi da vidi odakle je udarac došao. U
mraku, oko Papka, ugledao je siluete kako se pomaljaju i idu prema
njemu, a onda je dobio drugi udarac. Samo u glavu, pomislio je Beli
dok mu je mozak odjekivao od pljuštanja udaraca. Pokušao se probiti
na neku stranu, naći izlaz. Izlaza nije bilo. Beli je krenuo udarati, no
zauzvrat je dobio još više udaraca. Oborili su ga na tlo, pa mu je preo-
stalo samo da se sklupča, pokuša zaštititi glavu i čeka da prođe. Stara
je to igra. Beli je znao podnositi batine, pustiti bol da prođe kroz tebe i
čekati da se smiri strka. Činilo mu se kako ga tuku satima. Udarci,
udarci, udarci... Poslije mu se činilo kako je izgubio svijest, a onda se
sjećao kako ga je nešto primilo za glavu, osjetio je kako mu se mozak
pomiče od trešnje i onda glas:
- Beli... Beli? Jesi živ, Beli? - čuo je Papka iz daljine.
- Umhummm... - prostenjao je Beli.
-1 treba da si živ, Beli. Ostavili smo te živog, prijatelju. Samo,
zajebao si... Da znaš. Razmišljaj malo... Ne smiješ zajebati prijatelje -
rekao je Papak tresući mu sve vrijeme glavom.
- Muumhghghhh... - krkljao je Beli, usta punih krvi koja je špricala na
sve strane.
- Smrade. Hlače si mi zasrao - viknuo je Papak ugledavši fleke krvi na
svojim bijelim hlačama. U bijesu je nekoliko puta udario Belog no-
gom u glavu, a potom se okrenuo ekipi. - Ajmo - rekao je. - Jebeš
kukavicu. Ni metak nije zaslužio.

***
- Naši!!! Mi smo naši!!! A koji ste vi?
-1 mi smo naši! - čuo je Šunka kako pored njega viče Brajdić koji je
glumio v.d. zapovjednika voda.
- Predajte se!!! - zavikao je glas s druge strane šumske ceste.
- Predajte se vi!!! - odgovorio je Brajdić.
- 'Oću ti se kurac predavat!!! - došlo je iz šume, a potom je uslijedio i
rafal.
- Lezi!!! - viknuo je Brajdić, istovremeno skačući u zaklon iza poveli-
kog drveta. Hrast, sigurno je hrast, mislio je Šunka. Njemu su nekako
sva velika stabla po definiciji trebala biti hrastova. A onda je, kasnije
je mislio da njemu nekako i to ispada po definiciji, sam uletio u
nekakav bodljikavi žbun koji, srećom, barem nije bio okružen
koprivama. Potom se iznad njegove glave prolomila pucnjava. Naši. I
naši.
Šunka je tražio bolji zaklon, gledajući kako da bude što manje uočljiv,
ako je to bilo moguće uz stanicu koja mu je stršala na leđima. Nekako
je svukao stanicu sa sebe, položio je u travu, pa je, vukući je uz sebe,
otpuzao do drveta. Valjda je hrast. Kroz hrast ne probijaju meci.
Svuda oko njega zviždali su meci. Zrak je bio ispunjen zaglušnom
bukom pucnjave. Šunka nije znao gdje da gleda, da li da uopće gleda,
da se ukopava, da bježi... Nekoliko trenutaka potresao ga je val
sveopće panike, najradije bi sve odjednom, a onda je shvatio kako se
nemre ni pomaknuti, lica grčevito zabijenog u zemlju. Otvorio je oči,
ispred sebe u krupnom planu ugledao travu, kao u onoj seriji o
životinjama, Opstanak, The Stories of Survival, školski program
televizije Beograd. Zbog Opstanka su markirali iz škole, koliko je bio
dobar. A sad pucaju na njih, jebo on samom sebi mrtvu mater u usta
ako im dozvoli. Zgrabio je pušku, repetirao, podigao i nasumice
ispalio rafal, prema mjestu odakle je čuo neprijateljski glas. Šunka se
tresao od ispaljivanja, no držao je okidač dok nije ispalio sve metke.
Kao da je htio da iz sebe istrese svu ljutnju, umor, strah... Pizda im
materina, sad su našli pucat'... Na kraju rata.
- Napadnuti smo. Izviđački vod, prva satnija, čuje li me netko? Ovdje
treća satnija... izvidnici... Naišli smo na neprijatelja. Napadnuti smo!!!
- u eteru kao da nije bilo nikoga. Radiostanica je krčala i šumila,
glasala se karakterističnim pucketanjem. Šunka je skakao s
frekvencije na frekvenciju, pokušavajući se sjetiti plana održavanja
veze, frekvencije i rezervne frekvencije. Mahnito je okretao
brojčanike, kad je ugledao pored sebe neku sjenu. Digao je glavu i
ugledao Brajdića koji se dokotrljao do njega.
- Imamo li vezu? - upitao ga je.
- Ništa - odgovorio je Šunka shvaćajući kako ga je cijelog obuzeo
napad panike. - Nemamo vezu.
- Probaću ja na motorolu - rekao mu je Brajdić i iz džepa na hlačama
izvadio walkie-talkie. - Čera tri zove Čeru jedan, javite se. Čera jedan,
di si, jebem ti sve? Ajde, javi se!!! Čera jedan, ovdje Čera tri...
Šunka se naslonio na drvo, gledajući da se ono nalazi između njega i
metaka. Povremeno bi provirio i ispucao rafal, za slučaj da neki mani-
jak odluči dopuzati baš do njega. Samo bi mu to trebalo. Znao je, znao
je... Znao je kako nemre dobro svršit'. Ne za njega. Nije njemu suđeno
da prođe bez sranja. Sve je izgledalo lako kao putar. I sad ovo. Meci
su fijukali oko njega, pritiskao je glavu u zemlju, trudeći se da bude
što niže, stoje moguće dublje ispod linije metaka.
- Čera tri... Čuješ li me?... Čera tri... Ovdje Vihor. Lovimo vas na
frekvenciji. Čujete li me? Ovdje Vihor... - iz prijamnika se, nakon
krčanja, začuo glas. Šunka u prvi mah nije shvatio što je to. U općoj
buci, glas iz prijamnika je zvučao kao sastavni dio bojne kakofonije.
Ipak, izvježbano vezističko uho je reagiralo. Šunka se sagnuo, zgrabio
mikrofon i počeo vikati:
- Ovdje Čera tri... Čujemo vas... Prijem... Ovdje Čera tri...
- Čera tri... Pucate na naše... S druge strane su naši... Hrvati...
Prestanite pucati... Na naše pucate... Hrvatska vojska... Poubijat' ćete
se... Čera tri... Čuješ li me? Prijem - Šunka je zblenuto pogledao ra-
diostanicu, ne vjerujući u ono što čuje. Naši? Pucamo na naše. Jebote,
koji je to kurac?
-Vihore, ovdje Čera tri... Čuo sam vas... Potvrdi... Jesi siguran da
pucamo na naše?... Ponovi... Vihore?...
- Ma, pucate, jeba vas led..., reci svojima, priko vas su naši izvidnici,
ponavljam, prestanite pucati... - Šunka se zabuljio u prazno, pretrnuvši
od muke. Naši? Hrvati? Jebote... - Eeeejjjjj, jeboteee, stanite!!!!! Braj-
diću!!! Hrvati!!! Pucamo na Hrvate!!! Stoj!!! - Brajdić je ležao na
trbuhu i okrenuo se Šunki, kao da je čuo što ovaj govori, ali ne
razumije jezik kojim priča. - Naši!? Hrvati!!??!? - Šunka je potvrdno
klimao glavom.

***
- Jesam ti govorila? Koji ti je to kurac trebalo? - derala se Stanka, sva
ljuta, uzrujana, raščupane kose, kao furija mašući rukama dok je jurila
po blagovaonici.
- Daj, začepi - odgovorio joj je Beli, izvaljen na trosjedu.
- Morao si se praviti frajer.
- Trebali su mi novci.
- Kao da ih nemaš dosta.
- Daj začepi. Nemrem te više slušat'. Zuji mi u glavi.
- Kaj ti je 'opće nekaj ostalo unutra? - rekla je Stanka, gledajući ga
umotanog u zavoje, razbijenog, podlivenog krvlju. Ruka mu je bila u
gipsu, usnica razbijena, dobro, barem su mu zubi ostali čitavi. Beli,
Beli, zujalo joj je kroz glavu dok ga je gledala takvog. Bila je ljuta,
užasno ljuta. Zašto ga je uopće pustila? Već je s horsom bilo dovoljno
problema, a sad i ovo sranje.
- Pička im materina. Ubiću ih k'o pse. Sve jednog po jednog, jebem
im mater krvavu. Sve ću ih poubijati, pizda im strinina. Napiću im se
krvi.
- Bolje čkomi. Već je dovoljno sranja.
- Jebaću im mater svima.
- 'Oćeš, 'oćeš. Kak' da ne.
- Daj ušuti. Muka mi je - prostenjao je Beli. - Bolje da ti čkomiš. Kaj
ti ta tvoja jezičina nije napravila dovoljno sranja?
- Ti ćeš mi reći. Daj se pogledaj. Jebate, kao da si pao s nebodera.
-Znam. Čkomi više.
- Čkomi, čkomi. Nećeš od mene više niš' čuti.
- Ubiću ih sve, jebem im krvavu mater.
- Pa tko je bio?
- E, krvi ću im se napiti. Jebat ću ih u dupe krvavo.
- Tko je bio?
- Ubit ću ih!!!!!!!!! - vriskao je Beli ne obazirući se na Stanku.
- Da, da - promrsila je ona za sebe. - Kao i sve ostale prije njih. Već ih
je cijelo groblje - mislila je odlazeći u kuhinju.

***
- Gotovo je - zaključio je Šime.
- Jesu shvatili? - upitao je Gogić.
- Biće... Je.
- Ajde, dobro. Koje budale. Poubijali se na kraju rata.
- E, lipi, pusti purgere i zasraće sve živo.
- Nisu oni krivi. Sam si rekao.
- E, biće nisu prvi pucali. Ma, di su zalutali? Nije ovo more. Di ćeš se
na kopnu izgubit'?
- Kaj, uvijek misliš da purgeri moraju nešto zasrati?
- Ma, ne mislin, ma uvik zaserete.
- Jebote, da nije Zagreba bilo... Svi bježite u Zagreb i onda kukate
kako vam je loše. Kaj se ne vratite doma? I ti bi stan u Zagrebu?
- E, pa cura mi je iz Zagreba. A ja bi stan di mi daš.
- U Zagrebu, naravno.
-1 da si mi ti prvi susjed. Kako ću bez tebe? Lakše mi je bez matere -
nasmiješio se Šime punim osmijehom kojem je nedostajao jedan zub.
- Da te gledam do kraja života? Odi u kurac - rekao je Gogić gledajući
to usko, od sunca ispucalo lice ratnika, oštar nos, kratka kovrčava
kosa, oči prijatelja.
- U kurcu san otkad tebe znan. Pa si mi opet drag - nasmijao se Šime.
- Znaš kaj... - rekao je Gogić.
- Kajjee? Mliko ti Isusovo, ća ja znan kajje!?! - rekao je Šime.
- Idem ja u kuću spavati. A ti me probudi kad završi rat. To je zapovi-
jed - bio je odlučan Gogić.
- Probudićeš se dotle i sam. Ajde, biži call! - odvratio je Šime. Gogić
se zadovoljan zaputio prema kući. Neki zagrebački izvidnici
naletjeli su na lokalne domobrane. Nisu se prepoznali i počeli su
pucati jedni po drugima. Nisu imali međusobnu vezu i mislili su da su
s druge strane Srbi. Da ih Šime nije uhvatio na stanici i spojio s
brigadom, sve bi bilo puno mrtvih. Više nego u ostatku Oluje. Gogić
se nagledao praznih sela, objeda ostavljenih na stolu, nenahranjene
stoke. Ljudi kao da su nestali u trenu. Čuo je da se Srbi povlače prema
Petrovoj i Zrin-skoj gori. Navodno je bježanija bila tolika, da su
srpski tenkovi, gazili svoje civile. Gogiću je izgledalo kao u nekom
SF filmu. Tajanstvene zrake su evaporirale stanovnike, a ostavile sve
drugo. I njegov VBR, naravno.
Dobro su sredili stvar. Jebote, pola rata je proveo spašavajući Hrvate
da se međusobno ne poubijaju. Fakat je rat za profesionalce. Koji ku-
rac... Dignu domobrane, naoružaju ih i pošalju okolo, a da ni ne znaju
di idu. Jebote, k'o djeca su... Di je ono vidio tipa... U Vojniću, nasred
glavne ceste, tip se nalio kao guzica, zajašio tovarnog konja i nemre
se maknut'. Niti tip zna kako jahati, niti ga konj kuži. Morali su
odgurati i konja i jahača da prođe kolona.
Jebote, kokošare, piju, bezveze pucaju. Fakat je uspjeh ne stradati od
svojih. I kaj kurac, pomislio je približavajući se velikom natpisu: HR-
VAT, ZAUZETO! Odmah svatko grabi sebi. Gogić je pomislio da
eksplozivom digne kuću u zrak i na ruševinama napiše HRVAT,
OSLOBOĐENO! Cijeli rat se oslobađaju i sad odmah zauzimaju.
Jesmo i mi narod...
Kad je došao pred kuću, mogao je pročitati i onaj sitan natpis ispod.
Pisalo je: VOLIM LOVORKU!, a ispod toga: 8.8.'95.
- E, jeb'la te Lovorka! - opsuje Gogić. - Iz kojeg su filma tebe ukrali?

***
Još sat vremena, još sat vremena... mislio je Šunka gledajući na sat.
Fluorescentne kazaljke su svijetlile u mraku. Na istoku se počinjalo
raz-danjivati. - Još sat vremena. - Jednom je čitao neku knjigu o
Prvom svjetskom ratu. Rat je završio primirjem koje je počinjalo u
određeni sat, određeni dan te 1918. godine. I zna se ime zadnjeg
vojnika koji je poginuo u ratu. Šunka se nije mogao sjetiti, je li
Nijemac, Amerikanac ili Englez, možda neki siroti Talijan, ziher nije
Srbin, čedeki se uvijek nekako izvuku. Nije se mogao sjetiti njegovog
imena, a znao je da ga je pročitao i da se nekako zove.
Još sat vremena. Šunka je obišao dvorište, držeći se sjene. Prošao je
po kući, vidio usnule ratnike, patrola je prošla prije petnaest minuta,
sljedeća je u pola šest, posljednja u ovom ratu. U šest je ustajanje,
doručak, onda se bojna pakuje, dolaze autobusi, naš najdraži ZET i
idemo doma. Prvom klasom.
Još sat vremena. Na tamnoj plohi mraka pojavila se tanka crvena crta
rascijepivši noć po pola. Šunka je obilazio dvorište, držeći se sjene.
Nikad ne znaš. Obišao je krug oko dvorišta i vratio se do kuće. Cijeli
rat je proveo u nedovršenim kućama. Samo zidovi, cigla i cement, bez
prozora, vrata, poda. Ušao je u buduće predvorje i popeo se na kat.
Osjećao je kako ga hvataju valovi straha. Sjeo je na sanduk kraj stepe-
nica odakle se vidjelo dvorište. Šunka je pogledom pregledavao sjene
dio po dio, pokušavajući uhvatiti kretnju, trzaj. Osluškivao je, ne bi li
začuo kakav neobičan šum, neprijatelja... Nema teorije da će on biti
posljednji hrvatski vojnik poginuo posljednjeg sata posljednjeg dana
rata. Nije Šunka luzer, dečki, ohrabrio je samog sebe i nastavio dalje.
Odjednom je iz grmlja čuo zvuk pucketanja drveta, kao da je netko,
velike težine, stao na granu i slomio je. Šunka se bacio na zemlju,
razderavši se u žbunju u koje je upao. Trenutak kasnije, začuo je
zvuk, kao da netko izlijeva vodu na kamen. Koji sad kurac? Šunka se
ukipio, prestao je i disati ne bi li uhvatio svaki zvuk i shvatio o čemu
je riječ. Voda je tekla i tekla. Šunki nije bilo jasno. U blizini nije bilo
nikakve slavine. Iza žbunja je štala u kojoj su preživjeli lokalni Hrvati
držali krave...
Voda je prestala teći i Šunku je obasuo iznenadni nalet tišine. - Muu-
uuuuuuuuu!!! - uslijedio je potom i pozdrav zadovoljne krave. - O, je-
bem ti... - promrsio je Šunka kad je shvatio o čemu je riječ. - Jesi me
uplašila, jebem ti... - psovao je nevidljivu kravu izvlačeći se iz žbunja.
- Di si sad našla pisat', jebem li ti kravlju mater... - rogoborio je dok je
tresao trunje i grančice s uniforme. Samo da se nije uvaljao u kakav
drek.
Kad se očistio, pogledao je oko sebe. Razdanilo se. Mračne prikaze i
sjene su poprimile obličja žbunja, drveća, zidova, razbacanog smeća i
dasaka. Pogledao je na sat. Još dvadeset minuta. Pičku materinu,
pomisli Šunka, daj prođi više. Gledao je dvorište oko sebe. Više nije
znao kuda da se makne. Onda je pogledao krug oko skoro ugaslog
vatrišta, odšetao se do tamo i sjeo na jedan od balvana.
- Kome je do zajebancije, neka požuri. Ja idem doma za dva'est
minuta - rekao je i stavio kalašnjikov u krilo. Tako je dočekao kraj
rata.

ČETVRTI DIO

***
- Na današnji dan, četvrtog osmog tisuću devet stotina devedeset i
pete godine, započela je vojnoredarstvena akcija Oluja u kojoj je
Hrvatska vojska u samo četiri dana slomila pobunjeničku takozvanu
Republiku Srpsku Krajinu i oslobodila... - Dok je spiker rutinski čitao
popratni tekst uz prigodnu emisiju koja se ponavljala iz godine u
godinu, na ekranu su se nizale snimke. Vojnici u pokretu, oprezni,
napeti, onda paljba, VBR-ovi, topništvo, jurnjava tenkova i kamiona,
ponovo vojnici u pokretu, uzdignutih pušaka i dva prsta u obliku slova
V, snimke ploča s imenima mjesta, na ulazima u Benkovac, Obrovac,
Knin, Glinu, Petrinju... svuda slavlje, oklopnjaci na Trgu bana
Jelačića, zvižduci, zastave, veselje na ulicama i Franjo na vrhu
kninske tvrđave, kako ljubi ogromnu tro-bojnicu. Crven, bijeli, plavi...
- Dani ponosa i slave - uzdahnuo je Šunka gledajući snimke.
- Eno mene - rekao je Gogić dok je na ekranu gledao VBR koji ispa-
ljuje salvu raketa u praskozorje. - To sam ja.
- Gdje? - trgnuo se Krš, dok su ekranom već promicale slike užurbane
vojske.
- Ma, onaj VBR. Uvijek puste na brzinu. Nisam ni znao da su me
snimali - objasnio je Gogić.
- Jebi ga, sad sam propustio - rekao je Šunka.
- Nema veze. Biti će dogodine. Stalno puštaju tu snimku.
- Ti si heroj - zaključio je Krš.
- Baš sam ti ja neki heroj. Šunka, imaš još pive?
- Ha? - prenuo se Šunka koji se zalijepio uz ekran. - Ljudi, meni je
ovo uvijek novo. Baš je bilo dobro - zaključio je.
- Piva? - ponovio je Gogić.
- U frižideru ti je - odvratio je Šunka. Gogić je ustao i otišao u
kuhinju, otvorio frižider i izvadio bocu Ožujske. Dok je pogledom
tražio otvarač, u kuhinju je ušao Krš.
- Ne da mi se gledati televizija. Kak' to više možete? Rat, rat, rat...
Jebote, kao da niš' drugo na svijetu ne postoji - rekao je Krš.
-Kaj te briga... Bilo je dobro. Dobar osjećaj pobjede. Oluja je jednom
u životu. Kaj, 'ko ti je kriv što nisi bio. Svatko tko je htio je mogao ići
-rekao je Šunka.
- Stari, tam' di sam ja bio, bila je ne Oluja... tajfun, uragan, orkan...
Kajjaznam koji kurac nije bio. To je tek bilo sranje.
- Di si ti bio? Na moru? - pitao ga je Gogić.
- U Frankfurtu. Beli, Fric i ja. Jebote, velik je taj Frankfurt.

***
Rat je, ustvari, bio gotov. Pobijedili smo. Barem su tako rekli na
televiziji. Fric je ležao u prašini na ulazu u grad, Srbi su tukli iz svake
cijevi koju su imali. Stvarno su bili drukčiji. Dok su naši, domaći
Srbeki utekli, Bosanci su bili zajebaniji. Na polasku su im rekli:
Dečki, nema frke. Kava u Brodu, ćevapi u Banja Luci. Idemo. Muslići
su tu negdje, oni udaraju odozdo, mi preko Une i za ručak ćevapi s
lukom. Dupla porcija.
Dan je zapravo lijepo počeo. Ubacili su se u čamce i krenuli prijeko s
gardistima. Fric je bio inženjerac. Kad je došao doma iz Frankfurta,
prijavio se na općinu, već su ga tražili s pozivom, jebote, prolazi rat
bez njega, i bacili su ga kao popunu inženjercima koji su davali
potporu gardistima. Uspio je uletjeti u zadnje dane, malo se vozikati
po Krajini i izletjeti na Unu. Oluja je već završila. Franjo je u Kninu
poljubio zastavu, svi su se slikali, pobijedili smo. Fricu se taman
učinilo kako je rat gotov, nije pošteno ispalio metak, a pobijedili smo.
Onda je stigla zapovijed. Pokret. Išlo se u Bosnu. Preko rijeke. Valjda
je Franjo sklopio savez, idemo, tjeramo psine preko Drine, pa na
ćevape.
Prijelaz je bio miran. Fricu je bilo malo čudno što prelaze baš u grad.
Rijeka se prelazi ispred ili iza grada. Ne ideš odmah u mjesto. Opet,
izvidnici su javili da je sve čisto, svi su bili sigurni u pobjedu. Idemo
završiti posao, pa doma. A onda, jebote, lwo Jima. Kad su prešli na
drugu obalu, došli do kuća, po njima se otvorio pakao. Pucalo je oda-
svud. Nema Srba. Javili su izvidnici. Fakat, nema ih, mislio je Fric.
Samo, tko onda koji kurac puca po nama? Meci, bombe, uskoro su
počele padati i minobacačke mine. Rekli su im da imaju apsolutnu
nadmoć. Tu su naši VBR-ovi, topovi, zrakoplovstvo. Ako netko sa
srpske strane ispali i metka, sravniće sve sa zemljom. Bit će jadniji od
pećinskog čovjeka. Srbeke izgleda nitko nije obavijestio o tome.
Pucali su sa svih strana, iz svih oružja. Srećom, pojavili su se
zrakoplovi. Dva komada u niskom letu. Napravili su krug, podigli se,
obrušili... I raketirali stožerna kola veze na hrvatskoj strani Une.
- Fakat smo premoćni u zraku - zaključio je Fric, mjestimice dižući
nos iz oblaka prašine. Virio bi jednim okom u stup dima, dok mu je
drugo bilo naslonjeno na zemlju. Ta- ta- ta- ta... tukao je mitraljez sa
četničkih položaja. Za njim bi lupale apovke, Zolje... Satima
prikovani uz zemlju, a rat je završio.
- Dobro da smo pobijedili - komentirao je Žare, kolega iz voda, kad su
napokon uspjeli dopuzati do obližnje ruševine i zakloniti se iza zida.
Tu se skupilo već nekoliko vojnika čekajući da ih pobiju, da se sranje
smiri, da dođe zapovijed za povlačenje, za juriš, bilo što. Četnici su
lupali po njima sa svim što su imali. Umjesto zapovijedi, došao je
gardijski izvidnik, mlad, mršav dečko. Fric je gledao njegovo lice.
Izgledalo je tako staro, a opet, tako mlado. Gardist je imao dvadesetak
godina, sigurno je još išao u srednju kad se Fric prvi put skinuo iz
rata. Klinac. Klinac koji je dobio metak u čeljust. Cijeli donji dio usta
bio mu je umotan zavojima, kao i cijela glava, uostalom. Gardist se
odnekud stvorio, ili su ga doveli, trebalo ga je vratiti preko rijeke. Fric
je gledao kako po rijeci plutaju čamci, vrludajući lijevo-desno,
povremene erupcije stupova vode od granata, panika na suprotnoj
obali, sablasni mir na ovoj obali i izvidnik kojem zavoj sve jače
crveni od krvi...
- On mora prijeko - viknuo je gardist koji je pomogao kolegi da dođe
do obale.
- Svi moramo prijeko - viknuo je netko. - Zar ne vidiš da je ovdje
klaonica?!
- On zna položaje. Treba javiti prijeko gdje da gađaju. Bruno zna gdje
im je artiljerija. Mora prijeko - bio je odlučan gardist. Vojnici su se
pogledali između sebe. Nikom se nije izlazilo iz zaklona. Satima su se
mučili da ostanu živi i prepužu tih nekoliko metara do skloništa i sada
opet van. Ni u snu.
- Budem ja - čuo je Fric sebe kako govori, ne vjerujući da to izlazi iz
njegovih usta. Ustao je iz zaklona, prihvatio gardistu, namjeravajući
ponijeti i njegovu pušku koju je ovaj prislonio uza zid. Mladić je, kad
je Fric primio cijev, trgnuo oružje natrag, uz muklo rezanje iz grla.
Fric ga je pogledao i u očima mu vidio - puška se ne dira. Zato mu je
prebacio ruku preko ramena pa su, tako zagrljeni, kao u nekom
pijanom valceru, oteturali do rijeke i uskočili u jedan od čamaca koji
je odvozio ranjenike. Prešli su na drugu obalu gdje je Fric nastavio
pomagati gardistu. Uspeli su se do zapovjedništva gdje je Bruno
rukama na karti i grimasama pokazivao gdje su neprijateljski položaji.
Zapovjednici su upisali lokacije i krenuli zvati topništvo.
Topovi su uskoro zagrmjeli, potom i VBR-ovi, a na kraju su se
pojavili i zrakoplovi, ovaj put naši. Fric je spokojno sjedio kraj
sanitetskog šatora čekajući da sanitet obavi trijažu i previjanje
gardista Brune. Iz daljine je izgledalo kao da je našima na drugoj
obali rijeke napokon krenulo. Dim, zvuči pucnjave, nakon nekog
vremena na jednoj od kuća je osvanula hrvatska zastava.
-Valjda je sad rat gotov-pomislio je Fric. Pogledao je Brunu, umota-
nog u čiste zavoje, kako sjedi sa strane i dalje čvrsto stišćući svoju
pušku. On je dao svoj doprinos ratu.

***
Gogić se nije mogao sjetiti kada je stari prvi put pljuvao krv. Stara ga
je zvala u vojarnu i rekla da bi željela s njim razgovarati i ako može,
neka dođe doma. Nije to običavala raditi. Začudio se zašto ne želi s
njim pričati preko telefona, no zvučala je ozbiljno i osjetio je kako
nije vrijeme za raspravljanje.
Gogić je preko vikenda bio dežurni u postrojbi i, kada je napokon
pobrojao vojsku, pregledao sve što treba i predao smjenu, zaputio se
doma. Busom do grada, onda tramvaj i preko kvarta pješice do doma.
Začudilo gaje kako je kvart posivio. Na zgradama su se još
razaznavale izvorne boje, no, kao da su navukle preko sebe neku sivu
patinu. Siv dan, ništa drugo, pomislio je, osjećajući potrebu za još
jednom cigaretom. Da smiri osjećaj truleži u ustima.
Potražio ju je u džepu košulje, po navici je bio u uniformi, nije se ni
presvukao u civilku. Izvukao je pakovanje Walter Wolfa, otvorio ga,
uzeo cigaretu, upaljač mu se instinktivno stvorio u ruci, dlanom je
pokrio plamen da se ne ugasi. Zapalio je on pljugu i na senjskoj buri,
di neće na ovom zagrebačkom povjetarcu. Punim plućima je uvukao
dubok dim i ispustio ga u vis gledajući kako se oblikuje u vrtlog, koji
je trenutak kasnije raznio vjetar.
Bila je jesen. Zemlja se hladila i dani su bivali sve kraći. Gogić je
osjećao kako mu se hladnoća uvlači u tijelo, prolazeći kroz slojeve ne-
propusne odjeće, hladeći je i prodirući sve dublje, do srži kosti.
- Jesen, u krznu, dolazi mi jesen, u koži, dolazi mi jesen...- pjevušio je
staru pjesmu EKV-a. Pola ljudi koji su svirali na Paket Aranžmanu
danas su mrtvi.
Prešao je preko parka, primijetio kako je na uglu zgrade otvorena
nova videoteka. Njeno ime, Joker, ponosno se kočilo u neonskom
svjetlu iznad osvijetljenog izloga, punog plakata. Još preko ceste,
pokraj dućana, preko livade i domaje.
Zgrada je osala ista kakvom ju je uvijek pamtio, visoka osmerokat-
nica sa šest ulaza. Smeđe-sive boje, prošarana ciglom koja je nekada
bila crvena. Popeo se uz stepenice, otvorio vrata haustora i ušao u
polumrak.
Lift se jedva dovukao do razizemlja. Otvorio je vrata i ušao. Po navici
je stao u samo dno lifta, pokraj ogledala koje za divno čudo nije bilo
razbijeno. Pritisnuo je dugme, peti kat, i krenuo gore.
Stara je otvorila, blijeda, umornog lica, i bez riječi ga pustila unutra.
Upao je, skinuo jaknu i ušao u sobu.
- Mogao bi skinuti čizme.
- Umoran sam. Neću dugo - odgovorio joj je, zbunjen njenim drža-
njem.
- Sjedi. Hoćeš nešto popiti? - pitala ga je majka.
- Što je bilo? - pitao ju je Gogić. - Što si me zvala? Jel' stari? Di je on?
Zašto nije doma?
- Bolestan je. U bolnici je.
- Kaj mu je?
- Rak. Pluća. Jutros su potvrdili nalaze i zadržali ga.
- Gdje je?
- U bolnici. Na Jordanovcu. Klinika za plućne bolesti. Jooooj, Gorda-
ne, on je tako dobar čovjek - zajecala je majka i briznula u plač. Gogić
je gledao majku kako plače, zbunjen, nemoćan. To se nije trebalo
dogoditi. Ne sad. Ne kada smo pobijedili, kada je mir, kada je sve
riješeno.
- Je li to sigurno?
- Još trebaju provjeriti. Moraju napraviti bronhoskopiju. Novi rend-
gen. Samo, Gordane, teško diše već mjesecima, kašlje krv. Nije mi to
htio priznati, ali tako je. Već duže vrijeme. I drukčije diše. A znaš i
sam koliko puši.
- Jel' ti treba novaca? - presjekao ju je pitanjem.
- Trebat će. To možeš biti siguran. Vidjećemo što kažu pretrage.
- Dobro. Imam ja nešto. Uštedio sam. Mogu dići kredit.
- Nije tako crno. Ne smijemo ništa misliti dok ne stignu rezultati pre-
traga.
- Valja misliti na zlo. Tako te manje iznenadi kad dođe. -Sine!!!-
zavriskala je majka i klonula u njegov zagrljaj. Gogić ju je
zagrlio, nježno, oprezno, činilo mu se da je krhka kao kućica od
karata, da će se raspršiti ako je imalo pritisne. Zato je htio biti nježan,
blag, utješan, neprimjetan. Nije znao kako. Znao je ubiti čovjeka,
prevariti, spaliti, opljačkati, iskasapiti, samo, nije znao kako utješiti
majku.
Da je barem netko prijetio starom, pravio probleme, bio nasilan, istu-
kao ga. Gogić bi došao, ubio tog tipa i sve u redu. Ne bi ga morao
ubiti. Bilo bi dovoljno zatjerati mu nož u trbuh, slomiti ruku, prste,
vilicu. Nasilnici se brzo ohlade, pogotovo kad na vlastitoj koži osjete
kako nasilje može biti bolno. Opet, nasilnici su ljudi. S ljudima je
lako. Kako zastrašiti rak?
Gogić je osjećao kako u njemu raste gnjev. Bijes, čisti bijes. Htio je
nešto strgati, slomiti, ubiti taj rak. Nije mu bilo jasno zašto stari?
Zašto baš njega? Zašto uvijek mora na dobre? Zašto sada kad smo
pobijedili?

***
- Čuj, ti si meni okej, samo, nisi mi fizički privlačna - rekao joj je To-
mica.
- Ni ti meni nisi nešto - rekla je Marina.
I to je uglavnom bilo sve od izlaska. Tip je bio zgodan, visok, plavo-
kos. Bio je jako pametan i puno je pričao. Marina ga je gledala trudeći
se da izgleda jako zainteresirana. Samo da je poševi. Otkako je preki-
nula s Vjeranom, nije se fukala. Nije lako mladoj, suvremenoj
djevojci ostati bez dečka baš u trenutku kad se navikne na redovan
seks. Činilo joj se kako joj svaka pora na tijelu vrišti za dobrom
ševom. Tak' bi se uspalila. Cijelu zimuje učila za ispite, trudeći se da
na taj način smetne tri godine života s Vjeranom, njegovim
shizofrenim ocem i cijelom tom obitelji koja je ustvari bila luda. Pička
ju je ponekad tako svrbjela da bi izlazila na balkon, iako je bila zima, i
hodala bosa po pločicama. Fućkala bi za muškarcima koji su prolazili
ulicom.
Aaaaaaaaah, tak' se htjela pofukati i sad joj taj kreten tupi da ona
njemu nije fizički privlačna. Nije bila ni sebi. Bilo ju je stid stoje k'o
uspaljena kučka, a opet, htjela se poševiti. Voljela se ševiti. Dok je
bila s Vjeranom, kad bi išli spavati, primila bi ga za kurac, umjesto
plišane krave Rumenke s kojom je spavala od malih nogu i, kada bi ga
imala u ruci, odmah bi zaspala. Kao beba.
I sve bi bilo dobro da idiot nije išao bariti neku fufu. Digao mu se ku-
rac. On je bio muzičar. Avangardni jazz muzičar. I ona jadnica, kaj se
palila na muzičare. Solo gitarist. Da je barem bio neki heavy metal
gitarist. Kao Slash. Ili Jimi Page. A ne ovo. Išla je za njim po
koncertima da se naužije muke, slušajući izdrkavanja avangardnih
jazzera. Brinula je za njega, čistila mu kuću, trpjela njegovog ludog
oca, gaće mu je prala, zbog njega je jednom i abortirala, a sad, pojeb'o
je prvu fufu koja mu se našla na putu. A s njom mu se nije mogao
dići. Vjerovala je kad joj je govorio kako je voli, samo je umoran,
iscrpljen i nije mu do seksa. A s tom pizdom je odjednom sve mogao.
Govno.
I sad joj još ovaj kreten kaže kako ona njemu nije fizički privlačna. A
samo se htjela pofukati s njim. Kasnije je sjela na klupu ispred
haustora i pitala se što će joj to u životu. Frajeri. Muškarci. Kurči
jebeni. Nije se trebala puno truditi da se izvuče. Tomica je pričao i
pričao... Više nije bila sigurna je li uopće primijetio kako je rekla da
mora ići doma, učiti, ispiti, završava faks, vrijeme, izašla je samo na
kavu, čujemo se, svakako se čujemo... Nije se mogla sjetiti kako se
stvorila na tramvajskoj stanici, kako je uletjela u tramvaj, dokoturala
se do svoje stanice. Potpuna praznina. Samo da utekne što prije.
- Marina, ovako više ne ide - priznala si je, paleći cigaretu na opušku
prethodne. - Muškarci. Kaj muškarci? U pizdu materinu, Marina,
fakat si glupa, ljutila se na sebe paleći cigaretu za cigaretom.

U neko vrijeme, iz ulice je na parkiralište skrenuo auto. Marinu je

privukao zvuk, pa je pogledala. Bio je to auto od susjeda, tipa koji je
stanovao negdje na nižim katovima. Onaj s plavim očima. Auto je
ušao na parkiralište, pa se počeo namještati, ulazeći i izlazeći s
parking mjesta. Bilo je oko dva ujutro i auto je dizao popriličnu buku.
Marina se nije mogla načuditi kako se tip loše parkira. Prvo bi se
priljubio desnom stranom uz susjedni auto, a onda bi se isparkirao,
izmanevrirao, pa se priljubio lijevom stranom uz drugi susjedni auto.
Briljantan primjer lošeg parkiranja. Užas. Prvo joj je dragi dao nogu
nakon što ga je tri godine služila kao robinja, onda joj uleti pjesnik i
sada ovaj vozački diletant. Stvarno previše za jedan dan. Zapalila je
još jednu cigaretu, dok su joj kroz glavu prolazili stihovi: Veće ne
miriše na rakove i školjke, mesec je bleda fleka boje cimeta... Marina,
kak' si glupa. Fakat si glupa.
Tak' više nemre. Kakvi rakovi i školjke!?! Ja njemu nisam fizički
privlačna. Kreten jedan! Idiot!, govorila je samoj sebi, zaboravljajući i
mjesto i vrijeme.
- Čuj, kaj nemaš ključeve od haustora? - začula je glas iznad svoje
glave. Pogledala je gore i ugledala susjeda kako stoji iznad nje,
promatrajući je. Bio je srednje visine, zarasle kose, odjeven u
traperice i spitfa-jericu.
- Ma imam. Kaj te briga? Pusti me na miru - odsjekla je.
- Tu se deset minuta šatro parkiram samo da ne moram proći kraj
tebe. Pičkaraš tak' da cijeli kvart čuje. A ti me pitaš kaj me briga?
Kaj', koji ti je kurac mala? Kaj se glupiraš? - istresao je susjed rafal
riječi, smješkajući se. Marina ga je zbunjeno pogledala. Nije znala
ljuti li se on na nju ili je zajebava. Pogledala ga je bolje. Nije bio ni
tak' ružan. Malo, kak' bi rekli, štrkljast, no imao je lijepa usta. Bilo bi
zanimljivo znati kako se ljubi.
- A kaj ti pizdiš? Kaj su ti ukrali omiljenog medvjedića? - upitao je
on.
- Da barem - odgovorila je. - Jesam ja ružna? Reci ti meni, jesam li ja
ružna?
- Čuj, ak' se tak' dereš, grozna si. Užasna. Zastrašujuća. Samo, ne, nisi
ružna. Ustvari...
- Kaj!?! - skoro je vrisnula Marina.
- Ustvari si smiješna - odgovorio joj je. Marina se začudila. Nije oče-
kivala takav odgovor. Kaj sad tip misli? Smiješna? Kak ne bi bila
smiješna. Smiješna je samoj sebi.
- Čuj, susjed, mi se nismo ni upoznali?
- Ne. Koliko se ja sjećam, ne - odgovorio je susjed.
- A nema nikog da nas upozna - zaključila je Marina. On se ogledao
lijevo-desno. - Nema nikoga - onda je digao glavu i pogledao gore, u
zgradu. - Ne. Svi spavaju. Niš'. Morat ćemo čekati do jutra.
- Ili ćemo morati sami - rekla je Marina.
- Da. Ne zvuči loše - odgovorio je.
- Ja sam Marina - predstavila se i pružila mu ruku.
- Fric - odgovorio je.

***
Šunka je sjedio na zahodskoj školjci, prelistavajući priručnu kolekciju
Dylan Dogova. Jebote, zahod. Mjesto za koncentraciju i meditaciju.
Cijeli život promišljaš na zahodu. Trećinu života spavaš, dobar dio
ostatka provedeš u traženju, pripremanju i konzumiranju hrane, u
dokolici gledaš telku, piješ, pofukaš nekaj tu i tam', samo, kol'ko
života provedeš na zahodskoj školjci? Fakat, di sam sve srao, mislio
je Šunka.
Uglavnom doma. U školi i vani bi pišao, no nema ništa bolje od svoje
školjke doma. Onda je uletjela JNA: nema školjke, kaj, nema ni vrata.
Umjesto vrata i odvojenog zahoda sa školjkom, odjeljci sa čučavcima,
odvojeni pregradnim zidom, dobro, nitko te nemre vidjeti baš kak'
sereš ak' ne uđe u odjeljak, nisi na cesti, samo, nema vrata. Nigdje se
nemreš zaključat' i u miru posrat', a kamoli izdrkat'. Vojska. Nigdje ti
nisu davali ni najmanju šansu da budeš sam. OK, na kraju bi
intelektualci i boležljiv-ci završili k'o knjižničari i ćate, pederi se
grupirali oko kupaonice i tuše-va, muzičari u Dom JNA, Šipci u
kuhinju, a stara vojska bi lovila krivinu i spavajući čekala kraj vojnog
roka. Šunka se tada već navikao i spavati na čučavcu, boli te kurac
gleda li te tko ili ne, ak' mu se gleda nek' gleda. Samo, prvi put...
Najprije 'opće nije mog'o srat'. Otprilike sedam dana mu je bilo bed.
Ful ti je neugodnjak. Ono, čučiš i sereš. Išao bi pisat' u odjeljak,
pripremio je i papir, no nikak' mu se nije sralo u tu rupu. Onda je
osjetio kako mu se u dupetu stvorio torpedo, koji samo što se ne
lansira. Stisnuo je zube, otišao, spustio hlače, čučnuo i lansirao govno.
Jebi ga. Zgubio je jumf za sranje na čučavcima. Poslije se znao smijati
kak' mu je bilo bed prvi put se pokenjat'. Na čučavcu je čitao stripove,
par puta se i zdrk'o, imao je i svoj omiljeni odjeljak za kenjanje, fakat
k'o doma.
Poslije se navikao svuda srat'. Razradiš tehniku. Gledaš je li mjesto
čisto, ak' izgleda k'o daje puno bacila, k'o da će ti zarazne bolesti
uskočiti u šupak, gledaš obrisat' ili ne dodirivat', pokenjaš se i ideš ća.
Srao je po birtijama, hotelima, šumama i planinama, navikneš se. Kaj,
sere ti se, jebeš neugodnjak. Samo mu je jednom bilo ful bed. U
Vojniću, za vrijeme Oluje, crijeva su mu nakon nekoliko dana
napokon proradila. Punom parom. Od silne strke, jurnjave, vožnje,
rata, pješačenja, vrućine, nitko nije srao danima. Vojnić je bio prvo
mjesto na kojem su malo stali. Šunka je računao da su u četiri dana
prešli preko dvjesto kilometara, sve u grdom spidu. I napokon jedan
dan na jednom mjestu. Cijeli dan su čekali zapovijed, ili za pokret ili
za smještaj. Šunka je gledao neprekidan spektakl na glavnoj ulici,
tumarao malo gore-dolje. Uglavnom je bio na mjestu, nije mu bio
neki trip ići bunariti po kućama. Nije znao ni kuda idu, ni koliko će
još morati hodati i kaj? Sad da u nekoj kući nađe Philips televizor u
boji, veliki ekran, dijagonala 71 cm, s daljinskim, još i radi... Kaj bi s
njim? Nema kamiona na koji bi ga stavio, ne poznaje nikog od
vozača... Kaj? Da ga stavi na leđa i nosi? Ili da plače kak' je dobar, a
nemre ga uzet' sa sobom. Onda, da li da puca u njega ili da uzme
daljinski i zajebe nekog lokalca koji bu doš'o poslije s autom i odfurao
televizor. Najbolje je spalit' cijelu kuću. Jureći uokolo, prolazili su
kroz kojekakva sela, Šunka je vidio poneku spaljenu kuću. Uglavnom
su gorjeli stogovi sijena koje je vojska palila u prolazu kako bi širila
paniku. Opet, mislio je gledajući silne prazne kuće, koje je to blago.
Svejedno, ta prazna sela bila su kao mjesta duhova, osjećalo se kako
je tu do maloprije bilo života, ljudi kao da su otišli evo baš trenutak
prije, kao da ih je netko izbrisao. Poslije su ga radoznalci pitali je li
ubijao u Oluji? Šunka bi se smijao, jer možda bi i ubio nekog Srbina,
čisto radi imagea: pomahnitale horde zlikovačkih, drogiranih, ustaških
koljača kolju srpsku nejač i babe. Jebi ga, rijetko u životu dobiješ
priliku da nekažnjeno ubijaš do mile volje. Samo da je mogao naći
nekog, bilo kog. Prazno. Svi su otišli. Kao da se umiješao Arnold
Schwartzeneger i rekao: - You have been erased.

Izbrisali smo ih. Kao neutronska bomba. Uništava živa bića, ostavlja
netaknutim tehniku i građevine. Sve prazno. I tak' do Vojnića. Stali su
prespavati u Krnjaku, gdje se u središtu mjesta odjednom stvorio
Fikret Abdić. Šunka ga je gledao stojeći u gomili vojnika koji su
promatrali kako Fikret izlazi iz nekog velikog crnog automobila, u
koloni bijeli sanitetski Mercedes i kamion s dignutom ceradom, na
čijoj su karoseriji ležali ranjenici.
- Eno ide Babo - rekao je netko.
- Kaj je u torbi? - čuo se drugi glas.
- Ziher lova - stigao je odgovor iz gomile.
- Šefe, da mi upucamo Babu i zememo lovu? - upitao je netko natpo-
ručnika Škuncu.
- Sori dečki. Već su javili. Iz Karlovca po njega dolaze glavonje.
- A kaj kaže, jeste čuli kaj priča? - pitao je netko.
- Kaže da ima pedeset tisuća ljudi i sto tenkova i da se hoće boriti kao
hrvatski saveznik, ako ne, da bude zaratio protiv nas.
- Kaj!? Burno im jebali mater samo ak' probaju!!! - začulo se iz oku-
pljene gomile.
- Da mi njemu lovu zememo. Kaj, ionak' se nakrao para.
- Da... Da... Mogli bi... - čuli su se glasovi odobravanja. - Ima Babo
para.
Onda ih je natporučnik rastjerao da se ostave maštanja i bave svojim
poslom. Trebalo se rasporediti po kućama, pripremiti za noć i nadati
se da će se pojaviti logističari. Vojska je išla pješice preko brda, dok
se logistika, s vrećama za spavanje, rancima i hranom vozila uokolo i
oslobađala zemlju.
No, Babo je zdimio tijekom noći. Šunka je držao drugu smjenu, od
jedanaest do jedan poslije ponoći. Svi su zaspali, krepani od
cjelodnevnog pješačenja, dok je Šunka sjedio u sjeni, na balkonu
nedovršene kuće, gledajući cestu, nadajući se kako se ništa neće
dogoditi za vrijeme njegove smjene. Nedovršena kuća u kojoj su
spavali gledala je na bočni zid kuće u kojoj su smjestili Abdića. Tako
je Šunka s balkona povremeno mogao vidjeti vojnog policajca koji bi
došetao do ruba kuće, prošao još nekoliko koraka po cesti, a onda bi
se vratio do prednjeg dijela.
U mraku se nije vidjelo ništa. Nebo je bilo čisto, puno zvijezda, a oko
njega potpuna noć. Bez ijednog svjetla kilometrima u daljini. Odjed-
nom su noć presjekli sablasni odbljesci koji su se vidjeli negdje iza
brda. Šunki su na pamet pali NLO-i i, koliko je sve bilo isprevrnuto,
ne bi se začudio da se pravi NLO-i i spuste. Svjetla su postajala sve
jača. Šunka je mogao pratiti kako se približavaju, prepoznajući u
njihovom povremenom javljanju i nestajanju prolazak kroz šumu.
Shvatio je kako je riječ o rotirkama, uskoro su se pojavila svjetla
farova, buka motora i kolona od tri automobila, BMW, Mercedes,
Audi, Šunka ih nije mogao točno identificirati, svi su bili veliki i crni,
opaki tako blještavi u mraku.
Šunka ih je promatrao u trenutku kada su prolazili pokraj njegove
kuće, zamičući pred susjednu, gdje su i stali. Bilo je očito kako je
netko od glavešina došao po Babu. Onda su se rotirke i farovi
pogasili, sve se naglo utišalo kako je i počelo, da bi se straža nastavila
u tišini. Negdje pred kraj smjene, kada je Šunka već sve češće
pogledavao na sat, želeći da sekunde brže idu, da smjena što prije
završi, svjetla su se opet upalila, rotirke zarotirale i kolona auta je
otišla istim pravcem kojim je i došla, sada bogatija za još jednog
putnika.
- Ode Babo - pomislio je Šunka, gledajući odbljeske rotirki kako ne-
staju u noći.

***
Ujutro ga nitko nije ni pitao gdje je nestao Fikret. Utovarili su u usta
hladne nareske iz konzervi, popili po gutljaj rakije da ugriju kosti
promo-krene jutarnjom rosom i krenuli dalje. Do igrališta, u autobuse
i dalje. Istovarili su ih na ulazu u Vojnić i poveli pješice u grad, gdje
su proveli dan. I onda mu se prisralo. Di ćeš, kak' ćeš... pun grad
vojske. K'o mravi, k'o radoznala djeca plazili su havejci po gradu,
zavlačeći se, gledajući, neki su krali, neki su tražili zlato, lovu, neki su
naprosto obilazili... Šunka se nije mogao dosjetiti di bi se mogao na
miru posrati. Nužda je postajala sve veća i on se nervozno počeo
okretati oko sebe. Kuća na čijim su stepenicama sjedili, bila je
nedovršena trokatnica, sazidanih zidova koju je iznutra tek trebalo
urediti. Šunki je palo na pamet da se popne na vrh kuće, možda tamo
ima neka školjka. Bilo ga je frka ići po okolnim kućama, svi su pričali
kako su Srbi ostavili podmetnute bombe i kako treba biti oprezan.
Šunka nije želio ostati bez jaja zadnjih dana rata. Radije je prošetao
po nedovršenoj kući. Našao je zahod, no bio je dobrano zasran, a nije
imao ni dasku. Šunka je usput našao hrpu starih Zlatnih serija s
epizodama Zagora, Mr. Noa i Tex Vilera. Izvukao je nekoliko, otišao
u ugao koji mu se činio čist, uza zid, blizu prozora da ne smrdi previše
i posrao se. Dok je čučeći kenjao, gledao je veliku prostoriju, s
predviđenim velikim otvorima za prozore. Jebote, drugi kat ogromne
kuće na glavnoj gradskoj ulici. Dobro, nije Vojnić bio neki grad.
Ipak... Kuću je morao graditi neki lokalni manga. I sad Šunka čuči i
sere tamo gdje je čovjek planirao dnevni boravak. Ti bokca, moraš
srati čovjeku u kući nasred poda, jer nemaš di drugdje.
Šunka je mislio kako on nikada neće imati love da sagradi takvu kuću,
jedino kaj se može posrati unutra. Skužio je kako mu je bolje čitati
stripove, pa je nastavio. Bila je to stara epizoda Zagora, na Karibima s
gusarima. Šunka se začudio kak' su stripovi uspjeli preživjeti tolike
godine, onda se udubio u čitanje. Zagoru godine nisu nimalo škodile.
Kad je završio, obrisao se, ustao i obukao, skužio je koliko je lakši i
smireniji. Pogledao je govno na podu, pokriveno upotrijebljenim
ružičastim toalet papirom, pokušao to malo pokriti gurajući čizmom
prašinu ne bi li se drek stopio s okolinom. Na kraju je odustao,
okrenuo se i, slegnuvši ramenima, otišao. Ono, je malo bed. Šunka
pomisli kak' bi njemu bilo da dođe doma i nađe hrpu dreka u dnevnoj
sobi. Jebi ga, pomislio je, rat je.
Rat je tako i završio. Vratili su se doma u busevima, u koloni, okićeni
natpisima, s velikom trobojnicom na čelu. Crven, bijeli, plavi...
Iskrcali su ih na Jamnu. Na livadi se okupila rodbina, prijatelji,
prolaznici. Brigada je došla doma.
Nema poginulih, nema ranjenih. Svi heroji. Kolona je obišla krug oko
jezera, a onda su ih iskrcali na livadi pred okupljenim mnoštvom.
Trubilo se, pjevalo, grlilo, slavilo... Šunka se probijao kroz mnoštvo
tražeći Ivanu, starce, bilo kaj poznato.
- Hej, vojničino! - začuo je glas iza sebe. Okrenuo se i ugledao Ivanu.
Crna, mršava, velikih, izbuljenih, sjajnih očiju, nikad mu nije bila
ljepša.
- Ka'e!?! - rekao je pokušavajući izgledati što muževnije. Ipak je bio u
ratu.
- Nećeš me ni poljubiti? - pitala je ona, žudno ga gledajući.
- Možda - odvratio je Šunka. - Ak' si zaslužilaaaaa... - njegov se
odgovor pretvorio u krik kad ga je Ivana zgrabila za okovratnike
košulje, trgnula sebi i počela ga ljubiti kao mahnita.
- Mrhmmmgrhhhhhmmmhhh... - mumljao je Šunka pokušavajući
istovremeno što jače grliti i ljubiti Ivanu i spriječiti da mu puška, već
kliznula s ramena, padne na pod. Bilo je lijepo biti pobjednik.

***
Gogić je primio smjenu, provjerio dežurstva i požarne, brojno stanje u
postrojbi, obišao krug i vratio se u ured. Sjeo je za stol i krenuo s či-
tanjem hrpe novina što ih je pokupio usput. Trebalo je preživjeti noć
na dežurstvu. Taman se zadubio u čitanje Arene kad je kroz vrata na-
hrupio Sipa.
- Otkud ti? - pitao je Gogić užurbanog zapovjednika.
- Putujem.
- Službeno?
- Idem na odmor, čovječe. Kakva služba!?! Jesi ti lud!?!
- Di ćeš?
- Na more. Idem na vikendicu. Napokon idem nešto raditi. Imaš tran-
sportnu vreću viška?
- Ne znam. Moram pogledati.
160
- Daj. Treba mi još jedna. Trebam minirati. -Kaj?
- Minirati. Ono jebeno zemljište... Sve je kamen, pa moram raščišća-
vati.
-1 nosiš dvije vreće eksploziva? - pitao je Gogić vadeći transportnu
vreću iz ormarića. - Imam ovu. Uzmi, imam doma još jednu.
- Ma... Kamen. Jebi ga. Treba to izravnati - rekao je Sipa, uzimajući
transportnu vreću. - Hvala, vratiću je kad dođem s odmora. - Potom se
okrenuo i izašao van.
- Nemaš brige, buraz - rekao je Gogić gledajući Sipu kako nestaje iza
vrata. Posvađao se sa ženom, pa je već mjesecima spavao u vojarni.
Dali su mu za prespavati neku sobicu iza dvorane za tjelesni. Nije
znao što da radi, pa je kupio plac na moru. Sad je koristio svaki slobo-
dan trenutak da ide tamo. Minirati. Koliko je eksploziva odnio, k'o da
će izravnati pol' Velebita. Sipa je tvrdio kako mu to čini dobro. Svjež
zrak.
-1 eksploziv - podjebavao ga je Gogić.
- Jebi ga, terapija - objašnjavao je Sipa.

Gogić se vratio za stol da nastavi s čitanjem. Arena\e baš objavljivala

feljton o vanzemaljcima na Jadranu. Revno gaje pratio. Svemir.
Oduvijek je volio zvijezde. Kad bi jednom mogao otići gore. Kao
klinac se oduševljavao svemirom. Zvjezdane staze, Svemir 1999.,
Ratovi zvijezda. Na moru je volio noću ležati na plaži i gledati nebo.
Nigdje nisi mogao vidjeti toliko zvijezda kao na moru.
Telefon je zazvonio. Vanjska linija. Gogić je digao slušalicu. - Vojna
pošta... - započeo je službeno javljanje.
- Gordane... Sine... - bio je to majčin glas. - Tata... Umro je... Gogić je
ostao bez teksta. Dan mu je bio čudno miran, skoro opušten. Kad sad
ovo.
- Što? Kada? - pitao je skoro mehanički. -Sad... Skoro... Možda prije
sat vremena..;
- Stara, gdje si ti? Jesi dobro?
- U bolnici sam... Bila sam u posjeti...Kao da je mene čekao... Sine...
Umro je...
- Da dođem po tebe? - pitao je, računajući u glavi koliko mu treba da
nađe zamjenu za dežurstvo, netko ga može zamijeniti do večeri, uzet
će auto iz bojne...
- Ne moraš... nemoj posao...
- Doći ću. Čekaj me tamo. Za pol' sata sam gore - rekao je i poklopio
slušalicu.

***
Na podu je ležao primjerak Jutarnjeg lista, a negdje unutra, na strani-
cama Crne kronike, bila je Gogićeva slika. Školsko igralište, mrak,
policijski tehničar zatvara vreću za mrtvace, iz nje vire noge u crnoj
Adidas trenirci s tri crte koju je Gogić uvijek nosio po kvartu.
Šunku je nazvao Krš i rekao mu za novine, fotku i trenirku. Šunka
ispočetka nije vjerovao. Onda se sjurio do dućana, kupio cigarete i
novine, prelistao ih doma uz kavu i pokušao se sabrati, dok je uz
Dylan Dogove tjerao jutarnje sranje. Od šoka mu se stisnuo šupak, ti
bokca, k'o da je srao nepravilno rezane brikete drvenog ugljena.
Nazvao je Ivanu na posao da joj kaže kaj je bilo. Ona je bila na
nastavi, pa joj je ostavio poruku da ga nazove. Prvi put se usudio reći,
izgleda da je jedan njihov prijatelj umro, a onda se obukao i krenuo u
Šumicu.
Društvo se okupilo oko stola. Jura, Iskusni, Darko i Krš. Beli je bio za
šankom, pokušavajući izgledati jako zaposleno. Šunka se pozdravio s
njima i sjeo za stol.
- Pivu - viknuo je Belom koji ga je gledao očekujući narudžbu. -Žuju.
- Našli su ga na igralištu. Na školskom - rekao je Jura.
- Da. Netko je zvao muriju. Valjda podvornik ujutro - rekao je
Iskusni.
- Ja sam vidio sliku u novinama - ubacio se Šunka. - Skužio sam po
trenirci.
- Da. Adidas. Crni. Bijele crte - rekao je Darko.
- Jebote, sledio sam se kad sam to vidio. Fakat bed. Ljudi, baš bed -
zaključio je Jura. - Beli, daj i meni jednu pivu - rekao je Belom koji je
Šunki stavljao pivo na stol.
- Kaj se nisi sjetio dok sam bio za šankom? - zarežao je Beli.
- Daj da bude hladna - napomenuo je Jura.
- Budem te ja ohladio - odbrusio je Beli i krenuo natrag za šank.
- Od dopa je - počeo je Iskusni objašnjavati Šunki. - Predozirao se.
- Kaj nije prestao? Odavno je rekao prestati - čudio se Šunka.
- Ovo je bilo... Rekreativno... - rekao je Jura.
- Jeb'o takav sport - rekao je Iskusni. - Tripovi su sport.
- Žuto je ekstremni sport - ubacio se Beli.
- E, fakat. Skroz sam zaboravio - trgnuo se Krš. - Dečki, bit' će tripo-
va. Ak' je netko zainteresiran, nek' se javi.
- Jebote, kad ćeš više prestati? - vrisnuo je Jura. - Samo droga, droga,
droga... Umrijećeš od toga. Nisi više mlad.
- Kad umrem, ja ne želim neki tužni treći čin. Posadite mi žižu i neki
mak fin... - uhvatilo je Krša pjesničko raspoloženje.
- 'Bum ti ružmarin na grob - rekao je Iskusni.
- I hmelja. Da imaš za pivu - predložio je Šunka.
- E, papci, ne znate vi kak' je meni - bio je zamišljen Krš.
- A daj mi molim te reci kak' ti je - ubacio se Beli sa šanka.
- E baš si našao kome da kažem - trgnuo se Krš.
- A kaj to meni fali? - Beli se našao uvrijeđen.
- E, buraz, bolje nemoj... - Krš je probao smiriti strasti.
- Fali ti centar za normalnost - ubacio se Iskusni.
- Ti ćeš mi reći. Češće si u Vrapcu nego doma.
- Kad mi pička tamo živi - odgovorio je Iskusni.
- Di? U zatvorenom odjelu? Joj, Iskač, samo mi se ti nemoj javljat' -
vrisnuo je Beli.
- A zna netko kad je sahrana? - pitao je Šunka.
- Daj, čekaj, tek je umro - rekao je Jura. - Uvijek se nekaj žuriš.
- To je zato kaj uvijek zadnji stigne - pojasnio je Darko. - Zato mora
prvi krenuti.
- Daj, haker, čkomi! - zarežao je Šunka. - Kaj?! Treba se organizirati
za sprovod. Kompić nam je.
- Jebote, od vrtića se znamo - zaprepastio se Fric. - Pičku materinu,
cijeli život.
- Je - složio se Krš. - A fakat je bio faca. Uvijek frend. Baš je bio...
- Da. A taman se smirio. Baš je izgledalo kao da mu je krenulo -rekao
je Šunka. - I s malom Zrinkom se smirio. I ostavio dop.
- Ma da... Mirovinu je trebao dobiti - rekao je Jura. - Jebi ga. A bio je
buraz.
- Je, ekipa, stari moj... Bio je ekipa... - rekao je Krš. - Ma, znaš, Beli,
to je ono kaj tebi fali... To je Gogić imao...
- Kaj sad? - zbunjen je bio Beli.
- Dušu, buraz. Imao je dušu - rekao je Krš.
***

Adio, more. Adio, mili rodni kraju moj - valjda bi se tako opraštao
neki primorac od mora. Pica je iz busa gledao kako more zamiče za
brda. Još sutra u Zagrebu i onda let. Natrag. Kroz vrijeme. Daleko je,
daleko je, Amerikaaaaaaaaa... svirala je nekad EKV. Danas šest sati
preko oceana. Ako idemo preko Sjevernog pola, onda nam ne daju da
podignemo prozorčiće. Cijeli zrakoplov spava, a napolju sija sunce. I
onda taksi, doma, otuširati se i natrag na posao. Dok je još mamuran
od jet-laga, treba završiti naslovnicu, osmisliti design, izdržati do
vikenda i naspavati se.
U takvim mislima, Pica je stigao u Zagreb. Na autobusni kolodvor,
taksi i doma. Izašao je pred haustor, gledao tu ružnu socijalističku
zgradu, žuto-sivo-smeđu od nakupljenih godina, livadu pored zgrade
gdje je k'o klinac pravio garaže u blatu, klupu na kojoj je sjedio cijeli
život. Tu su pričali k'o klinci, tu se ljubio s curama, tu je pušio, sjedao
da dođe sebi kad bi se pijan vraćao kući. Zastao je i okrenuo se prema
klupi, da još jednom sjedne na nju.
- Postajem sentimentalan. Valjda starim - zaključio je sjedajući. Iz-
vadio je cigarete. Marlboro.
Crveni, naravno. Ponovo je počeo pušiti. Srećom, u NY se ne puši.
Kad dođe doma, prva stvar je čišćenje organizma. Treba misliti na
sebe. Kasnije. Izvukao je cigaretu, zapalio je, duboko udahnuo i
zabacio glavu na naslon. Zatvorio je oči prepuštajući se zvukovima
kvarta.
Kakofonija automobila u pokretu, dreka djece, galame majki, vlasnika
pasa i vjetra, lagano se stapala u omamu sparne žege gradskog ljetnog
popodneva. Buka se pretvarala u tišinu iz koje su se nakon nekog vre-
mena počeli izdvajati zvukovi klavira. Najprije isprekidani, tonovi su
se pretvorili u melodiju. Ona stvar od Mozarta, pokušavao se Pica
sjetiti imena kompozicije. Turski marš, napokon mu je sinulo dok su
tonovi sve veselije razbijali vrućinu.
Otvorio je oči i podigao glavu pokušavajući odrediti otkud dolazi me-
lodija. Gledao je po parkiralištu u okolne zgrade, u zgradu iznad sebe.
Zvuk kao da se posvud razlijevao. Najprije je pokušao ušima odrediti
smjer dolaska, a onda očima locirati prozor. Traženje je trajalo neko
vrijeme, a onda je ugledao otvoren francuski prozor koji mu se učinio
kao pravo mjesto. Ustao je i krenuo preko parkirališta i livade sve do
ispod prozora. Stoje više prilazio, bivao je sigurniji kako ide na pravo
mjesto. Onda je stao pod prozor, taman na završne taktove Mozartove
briljantne kompozicije.
- Bravo, bravo!!! - zavikao je i počeo pljeskati nepoznatom izvođaču.
Trajalo je nekoliko trenutaka, a onda su se zavjese pomaknule i iza
njih se ukazala debeljuškasta djevojka koju je vidio na groblju i na
tulumu.
- Kaj se dereš? - važno je doviknula iz sigurnosti svog francuskog
prozora.
- Super si svirala - doviknuo joj je.
- Znam - rekla je i šmugnula iza zavjese. Pica je nekoliko trenutaka
ostao mirno stajati. Gledao je zavjese, čekajući da se nabori pomaknu.
-EN! Mala!!! Bejbi!!! Izađi!!!-viknuo joj je kad je iza zastora ugledao
obrise njenog lica.
- Kaj se dereš, seljačino američka!?! - rekla mu je kad se napokon
pojavila.
- Jesi uvijek tako slatka? - pitao je smijući se njenoj važnosti.
- Kaj te briga? - pitala je, no nekako manje srdito.
- Ajde, siđi dolje.
- Zakaj?
- Kupicu ti sladoled - rekao joj je.
- Nisam tako jeftina.
- Siđi, čekam te na klupi - rekao je i okrenuo joj leđa, ne gledajući
više u nju. Iznenađujuće brzo, stvorila se ispred njega. - Kajje!? -
rekla mu je gledajući ga nepovjerljivo sa sigurnog odstojanja od dva
metra.
- Lijepo sviraš - rekao joj je.
- Kao da ti to razumiješ - odbrusila je.
- Zakaj me se bojiš? - upitao ju je Pica kad je shvatio kako uporno
stoji. - Sjedi kraj mene.
-Zakaj bi?-pitalaje.
- Ja sam veliki zli vuk. Nije čudo što me se plašiš.
-Ti si veliki bedak-rekla je i sjela kraj njega. Pica je uživao u cigareti i
njenoj nervozi. Bilo je užasno smiješno kako se trudi biti ozbiljna i
važna. Pričala je kako svira klavir, voljela bi ići na akademiju, u
kvartu se svi tome smiju, no ona želi svirati. Počela se smiješiti kad
joj je Pica rekao kako baš lijepo svira. Uživao sam, objašnjavao joj je
kako ga je ponijela njena glazba, dok se mala buca topila od miline
kao sladoled na ljetnom suncu.
- Sutra odlazim - rekao joj je.
- Zar baš moraš? - mala ga je tužno pogledala.
- Imam kartu. Moram na posao.
- A baš sam mislila da ćeš mi postati simpatičan.
- Zar već nisam? - upitao ju je Pica ustajući s klupe.
- Ma, blesav si - odgovorila je bucka. Pica je stao trenutak protežući
se, a onda se sagnuo i poljubio je.
- Ejj!?! - začudila se malena pocrvenjevši do ušiju.
- Dođi sutra ujutro na kavu. Imam slobodno cijelo prijepodne. Stanu-
jem ti u onom haustoru - rekao je pokazujući na haustor na drugom
kraju parkirališta. Broj 28. Prezime je Piculić.
- Mo'š si mislit'... - bila je prkosna bucka.
- Prezivam se Piculić. Dođi. Kuham super kavu. Bok - rekao je i
krenuo doma ostavljajući izgubljenu bucku na klupi.

***
- Ja idem. Meni je dosta. Zbogom - Gogić je na stol položio uredno
složenu zastavu, salutirao, okrenuo se na peti i krenuo prema vratima.
Sipa je ostao otvorenih usta. Tog jutra, Gogić je postrojio vod, obavio
jutarnju smotru i odveo vojnike na poligon za obuku. Ostavio je
desetnike da se zabavljaju s mladom vojskom, a on se vratio u krug
vojarne. Došao je do jarbola za zastavu, odmotao špagu i počeo je
spuštati. Lagano, kao što ju je već toliko puta spuštao, spustio ju je do
podnožja, odmaknuo se, salutirao i ponovo joj prišao. Podigao ju je s
poštovanjem, smotao po pravilu, uredno, dlanovima glačajući nabore,
posljednji put presavio i stavio pod pazuh.
Onda je otišao, pravo Sipi u kancelariju. Ovaj je razgovarao preko
telefona, pa je podigao glavu, mahnuo njome Gogiću da sjedne i sače-
ka. Gogić je ostao stajati u stavu na mjestu voljno, s rukama iza leđa.
Gledao je u ugao zida iza Sipe dok je on razgovarao, a kad je spustio
slušalicu i pogledao Gogića, on mu je isporučio zastavu na stol, propi-
sno salutirao, okrenuo se na peti i krenuo. Sipa je jedva uspio promr-
mljati - Što? - kad je Gogić već uhvatio kvaku na vratima.
- Gotovo je. Idem ja. Bok - rekao mu je Gogić, prazno ga pogledavši.
Sipa se još dugo sjećao lica, mirnog, skoro ležernog. Nije znao što da
kaže. Ostao je gledati malo vrata, malo zastavu, uredno složenu na
stolu. Na njoj nije bilo niti jednog nabora.

***

- Fakat si štrkljava - zaključio je Fric, gledajući Marinu koja je prala

suđe fućkajući neke samo njoj poznate melodije.
- Ti si kreten - odvratila mu je ne prekidajući s pranjem.
- Glupačo - rekao je prilazeći joj s leđa. Rukama joj je obujmio sise,
istovremeno je ljubeći u vrat.
- Mmmmmm - promumljala je Marina. - Prasac jedan debeli. Fric ju
je ljubio po vratu kroz njenu dugu, crnu kosu, istovremeno joj
stiskajući tvrde, male sise. Marina je odložila nasapunjani tanjur u
sudoper i naslonila glavu na kredenac iznad njega. Fric je lijevom
rukom počeo kružiti po njenom trbuhu, a desnom je iznenadio samog
sebe, uspijevajući maknuti Marininu kosu na stranu, a da ne izgubi
ritam nježnosti. Napokon joj je otkrio kožu na vratu i počeo ju
naizmjence grickati i ljubiti. Marina se uspravila i rukom mu počela
tražiti kurac.
- Sviđa ti se? Aaa? - mrmljao je dahćući joj u uho.
- Gledam što da ti prvo odrežem da me pustiš na miru - odgovorila mu
je izvrćući se iz njegovog stiska da bi se s njim našla licem u lice.
- Dušo... - zabrundao je Fric milujući je po bokovima.
- Ka'e, pitonu jedan? - nasmijala se Marina. - Svu si me stisnuo. K'o
udav si.
- Usisao bi' te koliko mi se sviđaš. Najradije bih te pojeo - odgovorio
joj je i počeo ju gristi po ramenu.
- Aj!! Konju jedan! - vrisnula je Marina i odgurnula Frica na drugi
kraj kuhinje. - Sva sam plava od tvojih ugriza.
- Kad si mi slatka - Fric je slegnuo ramenima. - Digne mi se-kurac
kad te vidim. Krenuo je prema njoj isturene glave i poljubio je. Nije
se opirala, već je uzvratila poljubac. Ljubili su se lagano, ispitujući
međusobno usne, usisavajući jezike, sudarajući se zubima. -
Mmmmm. Ajde, sad je dosta - rekla je napokon Marina. - Pusti me da
operem suđe.
- Ahaaa - odgovorio je Fric. - Sa'ću.
- Kretenu - izustila je Marina dok joj je Fric ljubio vrat, istovremeno
pod njenom majicom tražeći otvrdle bradavice. Isprepipao ih je jednu
po jednu, a njihov dodir ga je toliko napaljivao da je zavukao glavu
Marini pod majicu, počevši joj mahnito sisati bradavice.
- Budalo - promrsila je ona. - Rastegnu' ćeš mi majicu.
- Mumgrhmrlj - rekao je Fric.
- Je li to baš trebalo? Mogao sam i ja ući u kuću. Zašto sam morao
slati njega? Trebao sam ja poginuti - mislio je Gogić. Pred očima mu
se vrtio film, popravljaju neki sitan kvar u motoru, on psuje jer nema
alata koji mu treba, Šime priča kako sigurno ima alata po kućama,
samo bi trebao dobar majstor da to popravi. On se, sav garav od
strojnog ulja, izvlači ispod šasije, jebe mater Šimi kad je tako
pametan, pokazaće on njemu tko je pravi majstor, samo da ima bilo
kakav priručni alat, ako je Šime već tako pametan, bolje bi mu bilo da
prošeće do tih kuća i potraži kakav alat, ne zna on di mu je guzica, a
kamoli da bi mogao naći nešto takvo kao što je alat. Šime ga šalje u tri
pizde lipe materine i ustaje iz hladovine drveta, psujući kako Gogić
nije ni svjestan što to on za njega sve čini, cili rat tako, ni papira za
dupe obrisat' ne može naći sam, sve mu on donosi, nima blagog
pojma koliko mu vridi...
Gogić se sjećao kako se zavukao natrag pod šasiju, proklinjući vozača
koji se baš sad sjetio otići po ručak. Jebote, nikad ga nema kada mi
treba. Gurao je ruku duboko u motor, pokušavajući dohvatiti sajlu
koja mu je bila predaleko taman za vrh prsta. Pokušavao se bolje na-
mjestiti, nekako izdužiti za taj centimetar koji mu je nedostajao, kad
je čuo eksploziju. Izvukao je glavu iz motora, okrenuo se i vidio dim
koji izlazi iz obližnje kuće. Shvatio je kako je to kuća u koju je otišao
Šime. Trgnuo se, skočio s kamiona i pojurio prema vratima. Uletio je
u kuću ogledajući se po prostorijama, tražeći gdje ima najviše dima.
Prošao je kroz hodnik i iza jednih vrata našao Šimu koji je krvav
ležao na podu. Bila je to ostava, alatnica, što li... Izgledalo je kao
jedno od onih mjesta za držanje svega, kakve ima svaka kuća. Sada je
tu bio nered, sve u plamenu, uništeno eksplozijom koja je završila
Šimi pravo u glavu, raz-nijevši mu lice i prednji dio trupa. Gogić se
ogledao da nema još kakvih mina iznenađenja, sagnuo se i podigao
mrtvo tijelo prijatelja. Brzo ga je iznio pred kuću, što dalje, do VBR-
a, ako ima još eksploziva u kući da ih ne zatekne eksplozija...

- Ja sam, doktore, ratovao svuda. I sad više ne mogu. Dosta mi je.

Najrađe bih se ubio - zaplakao je Vlado na grupnoj terapiji.
- Ma di si ti, koji kurac, ratovao? Šta sereš? - pobunila se grupa.
-Jesam.
- Daj, jesi kurac, Vlado, kaj sad tupiš?
- Da, vi fajteri. Samo ste se vi borili. Kako je meni bilo?
- Kako ti je bilo? Pizda ti strinina, uživali ste tu pozadinci.
- Kaj smo uživali u Sisku? Gdje je tu tebi pozadina?
- Daaj, odi u kurac.
Gogić je slušao razgovor. Velika grupa se sastajala jednom tjedno u
bolnici na brijegu. Veterani su dolazili i dva sata pričali. Da bi dobio
mirovinu, morao si proći komisije, bolničke preglede, terapiju i dva
tjedna ležanja na psihijatriji. Gogiću su priznali trajni invaliditet na
ranu na nozi, no to nije bilo dovoljno za mirovinu. U Gardi nije
mogao ostati s invaliditetom, vojska je željela samo zdrave ljude.
Koja glupa shema. Da bi postao vojnik, moraš biti zdrav i zdrave
pameti. Onda sve rade da te sjebu. Odeš u rat, tereni, hladnoća,
vrućina, pucnjava, sjebeš si sve živo i poludiš i onda te više neće. A
da si lijepo ostao doma, ništa ti se ne bi dogodilo. Opet, nemreš ispast'
šupak. Kaj da te netko pita di si bio u ratu? Doma. Bio sam doma.
Tereni su bili lakši za podnijet' od takvog odgovora. Nekak' se
izdržalo. Jebi ga, bio je rat.
-Vidimo se sljedeći tjedan - rekao je doktor, pokupio svoj blok i kre-
nuo van iz sobe. Ekipa je krenula na pivu u birtiju prek' ceste,
strategijski smještenoj kod glavnog ulaza u bolnicu.
- Jebe se njemu - rekao je Mirek. - Kaj? Dojde nam jednom tjedno,
održi predavanje i ode si doma. Aja moram natrag u svoj drek. To
nikog nije briga.
- Kaj si ne počistiš drek? - pitao ga je Željko paleći cigaretu. - Onda ti
manje smrdi.
- Znaš kaj, ak' idem čistit', onda trebam uzet' pušku i bombe, tak'
jedino mogu nekaj počistit' - zaključio je Mirek i potegao pivu.
- Opet buš počel? - pitao je Žuti, štrkljavi riđi veteran.
- A kaj imam za početi? Bolovanje? Na bolovanju sam već tri godine.
Terapiju? Na terapiji sam duže neg' kaj pamtim... Samo nas truju tim
tabletama - objašnjavao je Mirek.
- Morti da ti toplice daju. Bi se tam skuliral? - pitao je Žuti.
- Kaj? Da naganjam stare babe kaj su se došle pofukat' zadnji put u
životu!? Bolje da se odmah ubijem. Bum k'o onaj mali... Ka'e? Tu je
na placu izrecitiral Jesenjina i legel na bombu.
- Daj, kaj buš recitiral... Ne znaš ni čitati... - rekao je Željko.
- Ja sam dobio toplice - ubacio se Gogić.
- Sereš - rekao je Žuti.
- Di? - pitao je Mirek.
- Negdje u Zagorju. Za nogu. Priznali su mi kak' je razvaljena, pa su
mi dali njegu - objasnio je Gogić.
- Možda dobiješ one di su ubili doktora. Tam' su pravi dečki. Joj, kad
bi' ja... - zacvilio je Mirek.
- Kaj buš ti? Ti ni svoju ženu nemreš pofukati, a kamoli nekog ubiti -
rekao je Žuti.
- Kaj nemrem? Di si ti bio kad sam ja... - naljutio se Mirek.
- Idem ja, dečki. Ovu rundu ću ja platiti. Bok! - rekao je Gogić, ustao i
otišao do šanka. Napravio je obračun s konobarom, okrenuo se i mah-
nuo ekipi.

***
Toplice. Smještene usred pitomih zagorskih brega, melankolične u
jesen, s ranim večerima i zadimljenim hotelskim barom. Zrak zasićen
vlagom od bazena, žene u najboljim godinama, službenice,
daktilografkinje, konobarice, bake slomljenih kukova, tu i tamo neki
klinac, ostalo vojnici, uglavnom u kolicima. Toplice su bile poznate
po rehabilitaciji lomova i liječenju kralježnice. Gogiću se kost počela
sušiti od stare rane. Prljavština koja je ušla još za rata, nikada nije dala
kosti da do kraja zaraste. Nakon dvije operacije na nozi, otvorili su
kost, očistili ranu i poslali ga na rehabilitaciju. Taman se poklopilo da
je prošao obavezno promatranje na psihijatriji, a do nove procjene
invaliditeta mu je ostalo preko mjesec dana, prikladno za toplice.
Gogić je išao na terapiju, kartao s dečkima, pio. Gledao je kako se
jesen navlači na zagorske brege, vuče maglu po kotlinama, namakao
se po bazenima i trudio se da ne misli. Svejedno. Noga ga je znala
paklenski zasvrbjeti, da podsjeti na sebe. Gogić je trljao ožiljak,
gledajući duboku brazdu crvenila. Bila je velika rupa. Dobro su ga
pokrpali. Jebi ga, rane. Rane zarastaju, ožiljci ostaju.
- E, Banija... - mislio je Gogić, trljajući potkoljenicu. Tu ga je trefio
geler. Da je barem imao pameti. Tada? Tko je tada mogao imati
pameti? Istovarili su ih na nekakve položaje i rekli im kako na lijevom
krilu imaju lokalne policajce, njih šezdesetak, rezervisti MUP-a,
mobilizirani i pričuvni policajci. I njih dvadesetak gardista. Jake
snage MUP-a i garde, rekli bi na televiziji. I Micani na drugoj strani.
Neka ratna jedinica JNA, s tenkovima. Kad su shvatili da će biti
gusto, policajci su se okrenuli i otišli. Jebote, umjesto da policajci
čuvaju njih, oni su morali čuvati policiju.
- Nismo mi za to plaćeni - objasnio je šef policije, digao svoju ekipu i
otišao ća. Gogić je gledao kako im policija okreće leđa razmišljajući
kako nije mogao vjerovati da će dočekati taj dan da gleda policiju
kako bježi. Samo, kud baš sad kad im je potreban svaki čovjek?
- Nisu zato plaćeni - objasnio je Sipa i repetirao pušku.
- Mi valjda jesmo - rekao je Gogić i otišao na svoj položaj. Pored sebe
je imao tri Zolje, pušku, municiju, čuturica s vodom. Sve je bilo tu.
Prvi zavoj, cigarete... I čekanje. Samo njegov vod, u rovovima isko-
panim cik-cak na brežuljku, prepuni protuoklopnih sredstava. Do ruba
šume je bilo kojih tristotinjak metara. Tenkovi su nasrnuli prvi, a
pješadija je kretala zaklonjena iza njih. Prve granate su pale blizu, no
prekratko. Drago je bio u rovu do Gogića, iskoristio je trenutak, ustao
i ispalio Zolju. Previsoko. Drago se spustio natrag u rov, no trenutak
kasnije, rova nije bilo. Gogić je shvatio kako je granata pogodila
izravno u rov i raznijela Dragu. Potom je skočio, zgrabio Zolju i
ispalio je u tenk, gledajući da nanišani spoj kupole i tijela. Bio je
uspješan. Još nekoliko gardista je istovremeno ispalilo Zolje u tenk,
pa je od siline eksplozije kupola odletjela nekoliko metara u zrak i
tresnula natrag na tenk. Vrućina je bila tolika da se činilo kako se
metal topi.
Kad se bacio natrag u tu jebenu jamu, shvatio je da je pogođen u
nogu. Jedan geler je probio grudobran i zabio mu se u meso
natkoljenice. A napad je potrajao cijelu noć. Gogić se nije mogao
maknuti. Sedamdeset dvojka je imala noćni nišan. Otkrio bi se svaki
njegov pokret. Mogao je samo ležati i gledati. Ostao je na
izvidničkom mjestu, u blatu iza grudobrana previo nogu prvim
zavojem i čekao da svane. Hitna je došla tek ujutro, bolnice se
dokopao dva dana kasnije. Očistili su ranu, zašili i poslali ga natrag.
Mogao je hodati, geleri nisu presjekli arterije. Rana je zarasla, noga
profunkcionirala, teren zamjenjivao teren i nikad nije stigao napraviti
pošten pregled.
Tek poslije rata su doktori otkrili kako mu je prljavština ušla u kost.
Onda su uslijedile operacije. Otvaranje noge, drenaže, čeprkanja po
kosti, zaustavljanje truljenja. Svejedno, bilo je td premalo za
invalidsku mirovinu. Oštećenje trajno, ali premalo postotaka.
Preostalo mu je navući ostatak na psihu. Normalan sam, mislio je, a
sad se moram praviti lud da bih dobio mirovinu koju sam zaradio.
Tko je tu lud, čudio se gurajući uzbrdo prema platou, gdje je bila
smještena toplička bolnica.
- Opet si se udebljao - rekao je Mariu, čija je invalidska kolica gurao.
- Ti si se napio, pa nemreš gurati - odvratio mu je Mario. - Ajde, lijena
strvino. Nema još puno.
- Ma, težak si k'o prasac. To je to - zaključio je Gogić.
- Ovo su najskuplja kolica. Aluminij. Dijete ih može gurati jednom
rukom.
- Mogu i ja kad su prazna. Reći ću doktoru da te mora staviti na dije-
tu. Pretvorićeš se u kuglu.
- Daj šuti i guraj - rekao je Mario. - Nemreš vozit' i pričat'.
- E, jesi drajver - nasmijao se Gogić i jače upro kolica. Nije bilo još
puno do vrha brijega. Iza njega se kretala kolona invalida u kolicima.
Neke su gurali prijatelji koji su imali noge, neki su upirali sami. Kad
se birtija zatvarala, povorka bogalja bi teškom mukom krenula natrag
uzbrdo, u bolnicu, upirući se o kotače, krivudajući uzbrdo u potrazi za
lakšim kutom uspinjanja, lijevo-desno vrludali su invalidi kao
omamljeni, a na čelu Gogić, poput generala na čelu vojske bogalja,
privilegiran što može hodati.
- Sad napokon vozim samog sebe. Red je. Cijeli život vozim druge -
rekao je Mario. U brigadi je bio vozač i Gogić ga je sretao po
terenima. Za Maria se znalo kako vozi tamo gdje nitko ne može. Ako
se ni mazge ne usude pješice, Mario će proći s TAM-ićem.
- Znaš, ako bude para, mislio sam si kupit' ona kolica s akumulato-
rom. Ima i joystick. Mogu juriti dvadeset na sat.
- I? Kaj ćeš s tim? - pitao je Gogić.
- Ne znam. Mogu konobariti - rekao je Mario.
- Opet!? - začudio se Gogić. - Nije ti dosta? - Mario je prije rata
honorarno radio k'o konobar.
Jednom je došao doma na odsustvo. Otišao je popiti piće u lokalni
birc gdje ga je sreo vlasnik i zamolio ga za ispomoć u subotu. Ima
veliku svadbu. Mario nije imao što za raditi pa je pristao. Svaki pošten
posao je u redu.
Svadba se odvijala ustaljenim ritmom. Hrana, zdravice, mjuza, još
hrane, još zdravice, još mjuze. Kad je prošla prva euforija, Mario je
ugrabio trenutak i otišao na dvorišna vrata u miru popušiti cigaretu.
Stajao je sabirući misli, kad je čuo neku buku iz dvorišta, ispod strehe
gdje je stajala ambalaža. Otišao je pogledati, misleći da su psi, no kad
je prišao bliže, prepoznao je obrise dvoje ljudi koji se jebu.
Nije htio smetati, pa se okrenuo u namjeri da se vrati u restoran. Je-
bač je gadno navalio potresajući cijelu piramidu naslaganih gajbi.
- Ljudi, lakše malo. Razbićete mi sve boce - dobacio im je gaseći čik.
Tog se zadnjeg sjećao. Je li bila buka, udarac, bol, nije znao. Kao da
je odjednom netko sve isključio. Mrak.
Probudio se kasnije, mnogo kasnije, u bolnici, okrenut na trbuh. Tko
zna što je jebač pomislio, uglavnom, ostavio je svoju dragu, skočio,
izvadio pištolj i pucao Mariu u leđa. Metak mu je probio kralježnicu i
presjekao kičmenu moždinu. Nepovratno.
-1 sad bi opet htio konobariti? - pitao ga je Gogić, izguravajući kolica
na ravnicu hotelskog platoa. - U kolicima?
- Budem sad ja - rekao je Mario, primajući rukama obruče kotača.
-Zašto da ne? Prestao sam pušiti. Što mi se još loše može dogoditi?

***
-Anyone who runs is a VC. Anyone who stands still is a well disci-
plined VC. You guys ought to do a story about me sometimes.
- Why should we do a story about you?
- 'Cause I'm so fuckin' good. That ain't no shit neither. 157 dead gooks
killed.
- Any women or children?
- Sometimes.
- How could you shoot women? Children?
- Easy. You just don't lead them so much. Ain't war hell?
Na televiziji se vrtio Kubrickov Full metal jacket. Gogić je gledao
scene snimljene iz helikoptera, polja riže, prašuma. Vijetnam.
- Nije loše - zaključio je.
- Nema bolje od Apokalipse - rekao je Fric motajući joint. - Ovo mi je
totalno ćelavo. Nije mi jasno zašto su koristili ovog starog Sikorskog,
umjesto Hjuija? Coppola je to napravio sto puta bolje - referirao se
Fric na činjenicu kako Kubrick u svom filmu nije koristio
amblematske helikoptere Vijetnamskog rata.
- Ne znam. Dobar je Kubrick - rekao je Gogić.
- Ma znam, samo nije pravo - objašnjavao je Fric.
- Ka'e pravo? Znaš, kad sam bio mali, baš sam brijao na rat. Znaš i
sam, imao sam valjda najveću kolekciju fotki Wehrmachta u akciji.
Jebote, svi su mi bili u nekom ratu. Stari je k'o klinac gled'o Pavelića
u živo. Djed je bio u partizanima, ono, na Blajburgu mije pol' familije
pucalo u onu drugu, ku'iš, svatko je imao neki rat. Ja sam mislio kak'
se to događa uvijek nekom drugom, kak' je rat nekaj s televizije, nekaj
kaj pričaju stariji. Onda ti se desi... Jebote, bio sam pola rata urokan
k'o krava. Ku'iš, danas ne znam jesu se neke stvari desile. Mislim,
znam da jesu, bio sam tamo, čitao sam u novinama, opet, nemrem se
sjetit'. Onda me nešto flešne. Sanjam. Svaku noć se budim u pol' četiri
i nemrem više spavat'. Onda odem u kuhinju i pušim do jutra. Kad
Zrinka ide na posao - objasnio je Gogić. Fric ga je promatrao. Bio je
dosta smršavio, kao da su stvari na njemu pripadale starijem bratu.
Činilo mu se kako se Gogić sasušio, sagorio bi bila bolja riječ. - Baš si
k'o Johny Mnemonic - rekao je na kraju.
- Kaj? - nije razumio Gogić.
- Ma, film. Tipu ti odrežu komad mozga di ima sjećanja iz djetinjstva
kako bi mu stavili neki hard disk. Fura informacije. I onda ga ipak
flešaju sjećanja. Odrezali su mu ih, a ima ih.
- A!? - rekao je Gogić. - Nisam gledao. Imaš taj film?
- Ne - rekao je Fric. - Valjda ima u videoteci. Kak' to nisi gledao?
- Ne stigne se sve. Imaš još neki film?
- Ima koliko hoćeš. Kaj hoćeš? SF? Krimiće?
- Kajjaznam. Imaš kakav ratni?
- Ratni? Zar ti nije dosta rata? Jebote, pa cijeli rat si bio u vojsci.
- Pa zabavno je. Nego, znaš kad je umro Tito? Onda su po cijele dane
puštali ratne filmove. Tak' bi trebalo sad kad je umro Franjo.
- OK naći ću neki. Nego, kaj se ti ne misliš skidati? Koliko si godina
na bolovanju? Bio si pričao da tražiš mirovinu. Kajje s tim?
- U procesu sam. Trebam dobiti rješenje. Pa ću onda vidjeti. Ak' bude
sve u redu poslije izbora.
- Zakaj ne bi bilo?
- Nikad ne znaš. Buraz, nikad ne znaš.
- Ma, kaj? Sad je Franjo umro. Kaj, izađemo na izbore, nek' svatko
glasa za onog tko mu se sviđa. Kaj sad? Ne mora HDZ vječno biti na
vlasti.
- Čuj, moj klub Dinamo, moja stranka Hrvatska. Znaš i sam. Samo,
mislio sam... Mora vojska glasati? - pitao je Gogić.
- Nitko ne mora. To je tvoje pravo - objasnio je Fric.
- Mislio sam, kad bi mogli, ono, da budu izbori, pa tko pobijedi, onda
vojska kaže da smo mi za toga.
- Pa tak' i je. Ku'iš, za Hrvatsku smo se borili, pa trebamo slušati vlast
koju si mi Hrvati izaberemo.
- Ima tu neke logike. Bude neki kurac od tebe - rekao je Gogić.
- Nikad od kurca čovjeka - reče Fric. - Nego, kaj ti brineš za vojsku?
Ti ćeš sad u civilku. Mirovinu. Prošlo je tvoje. Gotov je rat.
- Je? - u nevjerici ga je pogledao Gogić.
- Je. Sigurno. Časna pionirska.
- Kad ti kažeš. Di su ti filmovi? - zapitao je Gogić. - Ajde, čekaju me
doma na ručku.
- Kaj sad? Ideš na izbore ili ne? Nemoj mi reći da te strah?
- Ma nije. Mislio sam... Znaš kaj, budem ja gledao s prozora pa, ak'
ujutro bude sve mirno, onda budem otišao popodne.
- E, a čega se ti bojiš? Jebote, buraz, ako se neko nije nikad ničeg
bojao, onda si to ti. Koji ti je?
- Čuj, trebam misliti... Ako mi ode mirovina... Jebi ga... Nismo više
mladi - opsovao je Gogić..
- E, buraz, koji te bluz puk'o? Evo, imam ti i Most na rijeci Kwai. Baš
si sretnik. Neretva, jebote, otkad to nisam gledao, Predator, Das
Boot... nabrajao je Fric filmove iz svoje kolekcije.
- Imaš Rajana? - pitao je Gogić.
- Ne. Jebi ga, još nije izašao - slegnuo je Fric ramenima.
- Dobar je Rajan - zaključio je Gogić.
***
- Možemo popiti pivu - predlagao je Fric Pici. - Tko zna kad ćemo se
ponovo vidjeti?
- Fakat, zašto da ne? - mislio je Pica. Zadnja piva u kvartu.
Ekipa se okupila u Šumici. Šunka, Iskusni, Beli, Zlaja, Krš, Fric, Dar-
ko, Kelj... Na stolu pive, pljuge, upaljači. Za Darka Coca-Cola. Netko
je odložio mobitel. Presavijeno izdanje Jutarnjeg... Iskusni je već
danima pod rukom nosio novine s Gogićevom fotkom. Pica ih je
pažljivo promatrao, znajući kako će mu ih fotografsko pamćenje
urezati u sjećanje. Jednom će ih nacrtati. I svakom pokloniti crtež.
- A kaj si ti tak' u kurcu? - pitao je Beli Frica koji je sjedio skupljen u
stolcu, držeći u ruci napola ispijenu čašu pive. - Kaj bogartiraš?
- Prekin'o sam s curom - procijedio je Fric.
- Kaj? - začudila se ekipa. - Ode mala?
- Našla boljeg jebača? A? - vrisnuo je Beli.
- Da bar - snuždio se Fric. - Zbog komunista.
- Pičku materinu!!!!!!! Pa svi ste crveni!!! Koji kurac ja tu radim!?!
Kaj više nema Hrvata!? - žestio se Beli.
- Ma, jebi ga... - rekao je Fric. - Popizdila je kad sam joj rekao da su
na Golom komunisti zatvarali komuniste. Počela je vikati kak' pojma
nemam, kak' nisam Hrvat, kak' su njene hapsili... Otišla je u kurac.
- Kajje nisi preko gubice?! - pitao je Beli suosjećajno. - Najgore su
kad tak' vrište. Kužim te, stari, u potpunosti. Bolje je to oterat' u
krasan kurac.
- Je - složio se Šunka.
- A jebi ga, sam si kriv - rekao je Iskusni.
- Kak' sad?! - čudio se Fric.
- Kaj karaš mlade pičke? Nađi si neku svojih godina, ta bu znala kaj
joj vrijediš. Kaj sad, boli te kurac, imaš školu, imaš lovu, kaj buš sli-
nil za klinkama? - objasnio je Iskusni.
- Dobre su klinke - rekao je Beli, slasno se oblizujući. - Mljac.
- Ma nije Marina tak' mlada - branio se Fric. - Kaj sam ja mogao znati
'ko je njoj gdje robij'o?
- Nek' si ti njoj rekao - govorio je Zlaja. - To je. Stradali su pravi ko-
munisti. Nek' se zna istina.
- Kaj kurac!? - viknuo je Krš. - A ja?
- A kaj, koji kurac, ti!? - izder'o se Beli.
- Ja sam bio na Golom. K'o klinac. Kad je pretvoren u centar za ma-
loljetničku delinkvenciju.
- To ono kad te nije bilo u školi godinu dana? - pitao je Zlaja.
- Aha - potvrdio je Krš.
- A zašto si bio? Mislim... - uključio se Pica.
- Ma... Krađe, zapuštenost u odgoju, svaki kurac... - prisjećao se Krš. -
Nego, znate kaj... Stigli su tripovi. Baš imam kod sebe. Jeste da
uzmemo!? Ide nam Pica u Ameriku. Evo, ja častim - obznanio je Krš.
- Džaba je i sirce slatko... - izrekao je Iskusni narodnu mudrost.
- Može... Može... OK... - potvrđivali su dečki. Pica se malo kolebao,
no Krš je odnekud izvadio zamotuljak s papirićima LSD-ja i podijelio
ih društvu. Dečki su ih pažljivo primali, stavljali pod jezik,
nastavljajući normalno pričati. Na kraju je i Pica otvorio usta, stavio
papirić pod jezik i čekao da se papirić istopi i kiselina dođe do mozga.
Jebi ga. Nemreš ispast' papak pred ekipom.

***

Stara je živčano uvlačila dim cigarete, gledajući u prazno. Bila je u

crnom, uvijek je bila u crnom. Gogiću se činilo kako i ne pamti je li
ikad nosila neku drugu boju.
-Da..., da...,aha..., da... - govorila je osobi na drugom kraju aparata.
Jedan od njenih beskrajnih razgovora s nekim osobama, rodbinom,
prijateljima, slučajnim telefonistima. - Aha..., da..., da..., aha... Puštao
joj je to zadovoljstvo. Nikada nije pričala o tome s kim priča, tek bi
mu ponekad rekla tko je zvao, što ima novo.
Puno je pušila. Kao i on. Činilo mu se kako stvaraju orgiju dima. Po-
nekad bi se zanijeli u razgovoru i palili cigaretu na cigaretu. Ipak,
prebo-Ijela je pogreb staroga. Kad su konačno konstatirali rak, bilo je
već kasno. Uvijek je kasno. Zračenje, kemoterapija, pauza, recidiv,
zračenje, kemoterapija, pauza, terminalna faza. Kraj. Bez pauze.
Stari se držao stabilno. Gubio je težinu, gubio je kosu, nije se puno
žalio. Neki put bi stenjao od bolova. Najgore mu je bilo što je dobio
kateter i morao živjeti s gumenom cijevi i vrećicom na drugom kraju.
A onda je bolest toliko pojela tijelo da je nestao svaki stid. Stari se
osušio, po tijelu su bile fleke od zračenja, izgledom je sve više
podsjećao na žive kosture iz nacističkih koncentracijskih logora.
Onda je i umro. Ugasio se, kasnije je govorila stara. Gledao me, bio je
lijep. Proljepšao se onih nekoliko dana pred smrt. Kao da se pridigao.
Baš je bio lijep. Onda je zaspao. Nahranila sam ga. Malo juhe. Nije
mogao jesti, no nije povraćao. Mirno je jeo. Ja sam mu pričala. Onak'
me je gledao. Malo tužno. Nije ti više mogao govoriti. Onda je samo
izdahnuo.
Gogić se tada, prvi put nakon dugo vremena, ufurao. Mislio je kako
će ga potreba za horsom proći. Naučio je savladavati bol i bez droge.
No, ovaj put nije išlo. Bilo mu je potrebno nešto da se smiri, da
zaustavi mozak, da ne misli, da mu sve izgleda lijepo, dobro, mirno.
A onda je Zrinka digla galamu. Zrinka. Nikad nije mislio da će
završiti s njom. Sreo ju je jednog dana negdje oko Trga. Tumarao je
Bogoviće-vom, stare navike, došlo mu je da pogleda nove ploče, da bi
tek pred izlogom shvatio kako ploče ne proizvode već godinama.
Znao je za cd, i sam je doma imao jedan player, opet... Ploče. Stajao
je pred izlogom Croatia Recordsa, sjećao se kako je nekad tu, dok je
još bio Jugoton, kupio prve AC/DC. Htio je Highway to Hell, zbog
crteža na kojem Angus Young stoji ispred benda, na njegovoj đačkoj
kapici đavolji rogovi, a Angus u ruci drži šiljati đavolji rep. Umjesto
toga je kupio Back in Black. Nije ni znao da je bend promijenio
pjevača. Umjesto Bonna Sco-ta koji je umro na zadnjem sjedištu
nekog auta, ugušen u vlastitoj rigotini nakon dvije litre Jack Danielsa,
sada je pjevao Brian Johnson. Gogić je ipak svakog jutra pobožno
puštao Hells Bels, prije odlaska u školu. U Jugotonu\e kupio i prvi
album Azre, Iron Fist Mottorheada, u Jugoto-nu je sreo Zrinku.
Dobro, nije više bio Jugoton, čak se i Zrinka promijenila. - Narasla si.
Bilo je prvo što joj je rekao nakon hrpe prijekora koje mu je uputila.
- Gordan!?! Da!? Gordan Štokalo? Gogić!?
- Aha - odgovorio je Gogić pokušavajući izroniti natrag iz sjećanja
simpatičnu brinetu koja mu je izgledala tako poznato.
- Pa di si ti, seronjo? Što se ne javljaš? - rekao je anđeo jezikom
đavola.
- A? - rekao je Gogić.
- Zar si me zaboravio? Prava muška svinja - odgovorila je ona.
- Zrinka... - probilo se ime Gogiću kroz glavu.
- Da, kretenu. Dobro da me se uopće sjećaš - rekla je ona. Gogić ju je
gledao. Mala Zrinka s kojom je nekad brijao, još prije rata, fina, tiha,
pristojna... Kad li je postala tako prgava?
- Zar se nikad ne sjetiš javiti se? Nisi toliko zauzet! I rat je već prošao.
- Je - bilo je najpametnije čega se sjetio.
- Pa kaj tu radiš? - pitala ga je ona.
- Gledam ploče.
- A? - zblenula se Zrinka. - Kaj ne znaš da su prestali proizvoditi
ploče ?
- Ma, da? - ozbiljno ju je pogledao Gogić. - Zar zbilja? Kada?
- 'Odi vrit - rekla je Zrinka. - Mene si našao potkurivati.
- Dobro je - nasmijao se Gogić. -Kaj?
- Još te mogu dignuti na foru.
- Glupa ti je fora - rekla je Zrinka.
Glupa ili ne, bila je dovoljno dobra da završe zajedno, mislio je kasni-
je. Zrinka. Tko bi to rekao. Nekako mu je uvijek bila klinkasta.
Ljubakali su se k'o klinci prije rata, pofukali nekoliko puta, da, neko
vrijeme su bili cura i dečko, opet... Zrinka.
Nitko ga nije tako maltretirao k'o ona. Zakaj ovo? Zakaj ono? Kak' se
ponašaš? Ti mene ne voliš. Bila je tako slatka kad se ljuti.Samo se
drogiraš, piješ, rat, rat, rat... Kaj bu to meni? To neće nikad prestati.
Gogić bije slušao, pokušavao objasniti, onda bi, kad bi primijetio
kako će svaki čas puknuti, odlazio van. Znala mu je dići tlak. Samo ti
idi, napuši se k'o krava, nećeš pobjeći od svojih problema.
Šuti mala, ubiću te!, mislio je u glavi, dok bi jurio van iz haustora.
Malo na zrak. Znao je sebe. Kad mu počne pumpati krv u mozak, više
ne pita. Bolje je izaći, sjesti na klupu, popušiti pljugu, samo mir...
Može on s njom.
Jednom je prešla granicu. U zadnji čas se sjurio van, no nije bilo
dovoljno. Krenuo je brzim hodom u điroko kvarta. Mahnito je jurio,
samo da se iscrpi, samo da se smiri. Toliko je bio ljut da je mogao
nekog priklati. Cucka bi udavio samo da se usudi zalajati na njega.
Krenuo je preko parkirališta, ne gledajući ispred sebe. Odjednom je
osjetio udarac i shvatio da je naletio na tipa koji je izlazio iz BMW-a.
- Ej, seljačino, pazi! - viknuo je tip, preplanuo, nabildan u ljetnoj ko-
šulji, sa zlatnim lancem.
- Sori - procijedio je Gogić, ne shvaćajući gdje je.
- Šta sori, papak? Koji kurac ne gledaš di ideš!? Gubi se narkić!
-rekao je tip i odgurnuo Gogića na susjedni parkirani auto.
- Si ti to vidl'a?! Zdroksana seljačina ne gleda kud ide - rekao je tip
mladoj djevojci koja je izlazila kroz suvozačeva vrata. Onda mu je
glava razbila prozorsko staklo. Gogić ga je u trenu zgrabio za kosu,
zabio u prozor, povukao van i nasadio mu lice na koljeno. Krenuo mu
je prebiti kičmu, no, ispucao je toliko bijesa daje povratio kontrolu
nad sobom. Pogledao je tipa kojemu je krv iz slomljenog nosa tekla
na parking. Djevojka je počela vrištati, ne znajući da li da pobjegne ili
da se sruši u nesvijest.
Gogić je balansirao na vrhovima prstiju. Okolina provjerena, neprija-
telj eliminiran. Nešto ga je tjeralo da krene. Pogledao je vozača. Na li-
cu oblivenom krvlju sjajile su se oči izbezumljene od straha.
- Krivi kurac, buraz! - htio mu je objasniti Gogić. - Krenuo si na krivi
kurac - govorio je, pokušavajući se nekako ispričati. Nije to mislio...
Vozačeve oči su se pretvorile u ogledalo čistog straha, dok se on
pokušavao maknuti puzeći na leđima. Samo što dalje od luđaka.
- Jebi ga! Krivi kurac - viknuo je Gogić i počeo trčati.

***

- E, mala, lud sam. Imam dijagnozu. Treba mi malo mira. Daj shvati -
probao joj je objasniti. Ništa. Zrinka je znala vrištati najbolje na
svijetu. Opet si se napušio?! Moraš se napiti svaku noć s tim
kretenima!? Kaj će ti to!?
Povremeno bi povukao lajnu horsa, da se smiri... Onda bi sjedio pred
njom i spokojno gledao kako se pjeni, mirno podnoseći bujicu njenih
prijekora. - Gora si od moje stare - znao je reći. Tko zna kak' si je ona
to tumačila, no počela bi urlati još više.
Onda je ušutjela. Sve je bilo redovno. Fukali su se, jeli, gledali telku,
on je pio, dimio, obilazio komisije, ona je radila. I šutjela. Gogić ju je
prvo pokušavao zajebavati. Nije reagirala. Napio se. Nije upalilo.
Onda je neko vrijeme išao stalno van. Zrinka je radila, gledala telku,
čistila, prala, telefonirala mami. I šutjela. Ma, pričala je ona, sve je
kao bilo u redu, samo, nekako više nije bila tu.
Gogić je puštao da stvari idu svojim tokom. Čitao je kako žene nekad
peru te faze. Ostavi ih da se saberu i vratiće se same. On je hodao van,
Zrinka je sjedila pred telkom. Onda mu je jednog dana dopizdilo. Koji
kurac ima toliko gledati telku? Bude postala previše pametna, mislio
je. Onda sam tek najeb'o. Zato je ostao doma. Kaj koji kurac, može
van kad god poželi. Baš da vidi kaj ona to gleda na telki.
Sjeo je na trosjed, na drugi kraj i počeo gledati program na ekranu.
Zrinka gaje u početku ignorirala. Gledala je emisiju, čistila mahune...
Gogić je napola ležao udobno uvaljen u uglu, ne mičući se. Nije bed.
Barem je on čučao po čekama.
- Kaj ne ideš van? - napokon je progovorila.
- Ne - rekao je.
- Dečki će se napiti bez tebe - primijetila je.
- Iztiržaće - odgovorio je.
- Ti nećeš - odgovorila je ona.
- Probaj me - rekao je. Ona ništa nije rekla, već je nastavila gledati
televiziju. Tišina.
- Nisu loše ove emisije - rekao je Gogić. - Mogao bih i češće ostajati
doma.
- Nisi zapalio već sat vremena - rekla je Zrinka.
- Ne puši mi se.
- Zašto to radiš? - pitala je Zrinka.
- Što? Kaj sad gnjaviš kad gledam telku? - trudio se Gogić biti hladan.
- To. Zašto to radiš?
- Joj, ženo, koji ti je? Kaj radim?
- To. Nećeš se promijeniti. Nemreš ti bez cuge... Ne pije ti se!? Ne
pušiš!? Nećeš van!? Ha! Sve u jednom danu. TI si hodajuća ovisnost.
Kaj hoćeš? - vrisnula je Zrinka.
- Tebe - rekao je Gogić.
- Mene? Mene si uništio uništavajući sebe - rekla je Zrinka.
- Hoću tebe - ponovio je Gogić. - Neću da odeš. Vrati mi se, ti si mi
prijatelj. Nemam ja puno prijatelja.
- Kad ih sve otjeraš od sebe - bila je rezignirana Zrinka. - Mene si
skoro uništio.
- Popraviću te. Sve će biti u redu. Obećajem - rekao je Gogić.
- Mo'š si mislit' - rekla je Zrinka. - Tko bi ti više vjerovao?
- Hoću biti s tobom, Zrinka. To je to.
- Kako da ti više vjerujem? - rekla je. - Sve to...
- Dobar sam prema tebi. -Znam. Nije dovoljno.
- Izlječiću se.
- Možeš to i bez mene.
- Volim te.
- Nije dovoljno.
- Gledaću svaku noć s tobom televiziju. Do kraja života - obećao je
Gogić ustajući s trosjeda i zauzimajući svečani stav.
- Glupane - rekla je Zrinka, prvi put se nasmijavši u tko zna koliko
mjeseci. Gogić se sagnuo i poljubio je. Ona je prihvatila i počeli su se
valjati po trosjedu, pa su, ni ne primijetivši, pali na pod...
- Ti, glupane jedan - smijala se Zrinka. - Koje si ti jedno veliko deri-
šte. Mužjak glupi - cerekala se lupkajući ga po trbuhu. Gogić se
smijao, sretan stoje napokon vidi prisutnu. Vratila se. Moglo bi im
uspjeti. Uspijevaju ljudi. Njegovim starcima je uspjelo. Zakaj ne bi i
njima?

***

"Bella" Running time: 28 min 22 sec

A sweet brunette with a perfect ass first shows off for the camera. She
then gets her pussy and ass licked while she sucks the guy's dick. She
ends up getting fucked in both holes and then gets a great
facial at the end.
- Blago tebi - uzdahnuo je Fric. - Si ti vidla ovo, mala? A? Kad ćeš ti
ovako? Di si? Debela? Da vidiš što je Internet.
- Mama ti je debela. Ka'e? - rekla je Marina, pojavivši se iz hodnika.
- Snimi maloljetnicu. Belaaaa. Amaterka. Ah, ke bela - uzdahnuo je
Fric.
- Kaj tebi nikad nije dosta? Pedofilu jedan. Ja ti nisam dovoljno mla-
da? - upitala ga je Marina.
- Kol'ko ti imaš godina?
- I to si zaboravio?
- Dva'est pet - lupi Fric, zatvarajući vindozu na kompu.
- Idiote. Dvadeset i tri. Samo, uz tebe sam duplo ostarjela.
- Tjah. Staro groblje. Imaš neku mlađu frendicu?
- Kreten - rekla je nadnoseći se nad njega. - Kaj samo vidiš u tome? -
pitala ga je dok su se njene sise trljale o njegov potiljak.
- Daj me radije malo masiraj. Ukočila su mi se ramena - rekao je
izvijajući vrat tako da se može protrljati o njeno poprsje. Marina se
uspravila, stavila mu ruke na ramena i počela ga masirati. Fric se
trudio ostati miran, puštajući Marinine ruke da mu pretražuju mišiće
na vratu, trljaju ramena, gnječe ga i ispravljaju. Ruke su mu same
krenule gore, tražeći Marinine, našavši prvo laktove, potom ramena,
onda vrat i na kraju glavu, koju je privukao sebi i poljubio je. Marina
je prihvatila poljubac i nastavila se ljubiti sve strastvenije. Fric je
iskoristio svoj stolac na okretanje, okrenuo se napola i spustio Marinu
sebi u krilo.
- Di me guraš? Prasac debeli! - malo je protestirala.
- 'Odi da te fukam - rekao je i počeo joj zavlačiti ruku u gaćice. -Ah,
gospodin konkretni. Odmah na pičku.
-To se tebi sviđa.
- A romantika, kretenu!?! - vrisnula je i istrgnula se iz njegovog zagr-
ljaja.
- Daj pičke!!! - viknuo je i skočio za njom. Marina je ciknula i otrčala
u hodnik, a njega je na prvom koraku presjekla oštra bol. Dignuti
kurac mu se bolno usjekao u uske hlače. Zastao je trenutak, da
gospodin namjesti gospodina, i s kvrgom pored džepa krenuo tražiti
Marinu po stanu. Ona se vratila u kuhinju, gdje je stajala spremna s
metlom u ruci.
- Vještice!!! - viknuo je - Daj pičke!!!
- Ne dam!!! - kroz smijeh je vrisnula Marina, počevši ga lupati met-
lom po glavi. - Nema seksa bez romantike!!
- Pičkeeee!!! - viknuo je i krenuo na juriš. Jednom rukom je odgurnuo
metlu, drugom zgrabio Marinu oko struka i stisnuo je uz sebe.
- Oooo, što smo vješti! - bila je impresionirana.
- Pičkee!!! - mumljao je Fric, pomamljen njenim bradavicama koje su
stršale ispod majice. Marina se nije zamarala grudnjacima. Fric joj je
trzajem istrgnuo metlu iz ruke i bacio je negdje iza sebe.
- Opa, Valentino - komentirala je Marina. Fric se kroz žbun dlačica
napokon uspio probiti do klitorisa. Bila je mokra k'o Jarun. S lakoćom
je gurnuo prste u njenu picu, pribijajući je uz kuhinjske elemente.
Marina se počela uvijati, povremeno trzati.
- Mhmmmm - počela mu je stenjati na uho koje mu je istovremeno
sve strasnije oblizivala.
- Ti se dig'o? - upitala ga je dubokim glasom. - Ja bi se fukala.
- Kano stijena postojano - odgovorio je Fric, čupajući ruku van iz
pice, pokušavajući nekako u jednom potezu i sebi i Marini skinuti
hlače i gaće.
- Kaj žene ne nose suknje? - počeo je jamrati Fric. Marina se iskobe-
ljala iz njegovog zagrljaja i spretno skinula svoje tenisice, hlače i
gaćice.
- Kaj će nam? - odgovorila je, gurajući ga prema kuhinjskom stolcu. -
Ovak' je spretnije - Fric je bio zadivljen kako je brzo ostala gola.
Koliko godina pokušava, uporno vježba, no nikad neće znati skinuti
ženu tako vješto kao što to rade one same.

***
Velebit je planina. Lika divljina. Gogić bi odlazio na nekoliko dana da
se smiri. Propješačio bi sjeverni Velebit, središnji Velebit, spustio se
do mora, okupao i vraćao. Sedam dana u planini. Gogić ne bi mislio
na ništa. Hodao bi, gledao prirodu, obilazio domove, pješačio,
pješačio. Izračunao je kako prijeđe po dvjesto kilometara za četiri,
ponekad pet dana. Hodanje.
Najbolje za organizam. Gogić je osjećao kako mu tijelo povremeno
vrišti od radosti. Pokret. Napokon pokret.
Starog su mirno pokopali. Došao je svećenik, rodbina, kolege s posla,
došli su i dečki iz postrojbe... Starije htio da ga se kremira. Uvijek je
brinuo za ekologiju. Ravnoteža sustava. Gogić je rekao u redu, stara
nije imala ništa protiv. Kremiranje je bilo i jeftinije.
Stara ga je jedva namolila da obuče odijelo. Nekako, mislio je na
sprovod otići u uniformi, sve je prijatelje sahranio u uniformi. A stari
mu je bio prijatelj.
Neka. Jedan korak, drugi, lijeva, desna, lijeva, desna... Planina smi-
ruje. Sjećao se kako je nekad trčao. Pod opremom, natovaren k'o zad-
nja mazga, nosio je opremu Velebitom tamo di ni koza ne bi rado sa-
ma... Sve za Hrvatsku. A sada ga vode.
- 'Oće više taj ključ, pa da idem spavati? - pitao je policajca koji je
prtljao po džepovima, tražeći ključ od lisica. Okolo su stajali bolničari
s psihijatrije, čekajući primopredaju.
- Sa'će. Sa'će... - mrmljao je policajac prevrćući džepove na hlačama i
bluzi. - Tjah - uzdahnuo je na kraju. - Izgleda da ga nema.
- Kako nema? - začudio se Gogić.
- Nema - odgovorio je policajac. - Zaboravili smo ga u stanici. Morat
ćeš spavati s lisicama.
- Ma skidaj lisice!!! - vikao je Gogić.
- Nemam ključeve. Zaboravili smo. Dogodilo se - policajac je poku-
šavao smiriti stvar. Mo'š si mislit' kak' ću se smirit', prostrujilo je
Gogiću kroz glavu.
Mirno je pio za šankom u baru u toplicama, kad je uletjela neka ekipa
i počela se bahatiti. Gogić se obično micao od takvih druželjubivaca,
no navalili su plaćati runde svima, grliti se, bratimiti. Pjevali su Juru i
Bobana, skakali slaveći kako je jedan od njih dobio mirovinu.
Izmuljao je komisiju, imao je par rođaka na pravim mjestima i
priznali su mu sudar u pijanstvu na odsustvu kao nesreću na frontu.
Trajni invaliditet, vikali su slavljenici, mirovina, jesmo ih zajebali.
Staje, nek' država plaća, tako im i treba kad su papci.
Invalidi su se počeli povlačiti iz kruga, no Gogić je zaostao. Ilije
popio previše ili je bio naprosto umoran od sklanjanja pred bahatim
dobitnicima rata. Nije pošteno.
- Nije pošteno - rekao je slavljenicima. - Nije u redu da imaš mirovi-
nu, a pravi borci nemaju.
- Ti'š mi reć'! - uzviknuo je netko od slavljenika. - Gdje si ti koji kurac
bio!?! Svi smo mi ovdje prevaranti. Nitko rata nije vidio. Baš si se ti
našao praviti pošten! Krao si k'o i svi ostali! Vidi ti se na licu... Rata
nisi okusio.
Gogić je u ruci držao bocu pive. Razbio ju je govorniku u lice i, dok
su slavljenici tek shvaćali što se događa, srušio još dvojicu kod kojih
je ispod sakoa prepoznao obrise pištolja. Oteo im je oružje i, tako nao-
ružan, istjerao sve iz birtije. - Vaan!!! Vaan!!! - vikao je, opalivši
nekoliko metaka u plafon. Birc se ispraznio. Svi su utekli, pa i
konobarica, tako da se Gogić morao sam poslužiti pićem. Neka.
Ubrzo je došla policija. Stajali su u predvorju hotela s istjeranim
gostima, invalidima, upravom. Gogić je ispalio još par metaka u
plafon, da se zna da je živ, provincijski policajci su u čudu razmišljali
što da rade. Pacijenti su im objasnili kako je Gogić lud, bolje ga ne
dirati, dobar je, samo, kad se naljuti, pustite ga na miru. Policajci bi
najradije otišli što dalje odavde. Kome se još da zajebavati s
prolupalim braniteljima. Imaju oni dosta svojih briga. No, posao...
Pucalo se, moraju napraviti zapisnik.
Htjeli su zvati specijalce da ga skinu snajperom, kaj se buju zajebava-
li. Invalidi su ih nagovorili da oni pokušaju. Znaju Gogića, poslušat'
će ih. Drotovi su ih pustili. Ionako su morali čekati pojačanje. Dečki
su probali, jedan za drugim... Gogić ih je uredno odjebavao, sve dok
ga Mario nije nagovorio. Ipak su bili prike. Nemoj sad zajebavat',
rekao mu je Mario, predaj oružje, odvešće te na psihijatriju da se
naspavaš i ujutro si natrag. Koji će ti to kurac? Mo'š završit' gore od
mene. Ne treba ti to, prika. Bolji si od toga. Predaj se i sutra popodne
pijemo kavu kraj bazena. Saberi se. Što ćeš mi mrtav? K'o će mi gurat'
kolica uzbrdo kad se napijem? Pusti, buraz. Nije vrijedno.
Što je puklo, Gogić nije znao. Možda je Mario zbilja bio u pravu. Nije
vrijedno. Odložio je pištolje na šank i izašao podignutih ruku. Invalidi
su ga dočekali pljeskom, kako dolikuje pravom heroju, a policajci su
ga sproveli do grada da naprave zapisnik. U stanici su zaključili kako
ga trebaju na psihijatriju u Zagreb, navukli su mu lisice, takva je
procedura, a sad stoji ovdje na jebenoj psihijatriji jebene bolnice i
čeka da policajac nađe ključ kojeg je ostavio u drugom gradu.
- Može i s lisicama - rekao je jedan od bolničara. - Ajde. Polazi -rekao
je Gogiću, gurnuvši ga pritom naprijed.
- Eeejjj!! - rekao je Gogić. - Lakše malo. Ja sam bolestan.
- Hodaj da te ja ne razbolim - odbrusio je bolničar. Krivo. Gogić je
spojio šake i, kao čekićem, razvalio bolničara u vilicu. Ovaj se srušio,
a Gogić je počeo udarati rukama i nogama sve oko sebe. Trebala su
petorica i dvije injekcije sedativa da ga savladaju dovoljno da ga
mogu otpremiti u vojni zatvor. Za njega u bolnici nije bilo mjesta.
Dok je tonuo u san, sa zadovoljstvom je gledao doktora kojem je u
komešanju nogom razbio nos, kako cvili dok mu sestra u njega gura
tampone.
- Dobro je, doktore!? - obratio mu se, smijući se. - Da ne boli?
- Gdje ste našli tu životinju?! - urlao je doktor. - Gonite tu životinju
odavde!!!

***
Krš je stajao u odijelu na tramvajskoj, uredan, ispeglan, izbrijan. Fric
je dolazio preko ceste, gledajući Krša u neuobičajenom izdanju.
- Di ćeš ti? Na pogreb ili na sud? - upitao ga je.
- A kaj misliš? - odvratio je Krš - Idem po terapiju. Kad ovakav iza-
đem iz apoteke, nitko neće sumnjati u mene. Vidiš da je grad pun tog
policijskog smeća. A moram dići terapiju. Di si ti krenuo?
- Idem malo do frenda da gledamo pogreb. Ima neke ganđe, kaj, zima
je... Nemreš nigdje od murije. Gore je nego kad je bio papa. Bar je
bilo proljeće. Sad kurac. Kak' se uopće ljudima da stajati gore u redu?
- ljutio se Fric.
- Daju im čaj - rekao je Krš. - Neće se smrznuti.
- Čudi me da ih je toliko. Isto kao kad su Titu išli na grob.
- Jebeš ovce. Baš bih stajao u redu da vidim mrtvaca. Još ti ni ne daju
da ga diraš. Postave lijes, pa si ti misli. Možda je unutra droga. A
Franjo je negdje na suncu. Ljuljačka, palme, kokteli i na telki gleda
glupe Hrvate kako ga sažaljevaju.
- Kajjaznam. Volio je on vlast. Ne bi znao uživati ak' nije glavni.
- Da. Možda je stvarno umro - zaključio je Krš.
- Valjda je to ljudima prilika da se pojave na televiziji.
- Nek' se ubiju. Završiće u novinama - odbrusio je Krš. - Kaj, koji
kurac!?! Kaj ti radiš?
-Niš'.
- Jel' još studiraš?
- Završio sam. Sad radim. K'o honorarac.
- Super. Ja sam na socijalnom. Rehabilitacija poslije zatvora.
- Ipak si završio tamo.
- Jebi ga. Franjo me je amnestirao.
- A sad je mrtav - uzdahnuo je Fric.
- Koja šteta - zaključio je Krš. -Baš.
- Mo'š si mislit'! Jebote, doći će netko još gori.
- Kaj može biti gore od ovog zombija?
- Mogu uletit' neki poštenjaci - rekao je Krš. - Onda smo tek najebali.

***
X-meni su bili iznenađenje. Wolverine. Kss-ksss, zvuk izlaska
Wolve-rinovih kandži. Pica je uživao gledajući film. Mislio je kako
više nitko ne snima dobre filmove, otišao je u kino bez ikakvih
očekivanja. I iznenadio se kako odavno nije.
Pred sam početak rata, slušao je Satana Panonskog. Prvo mu nije bilo
jasno što sve to Satanu treba, a onda je shvatio kako je to kraj glazbe.
Dalje se ne može. Da ništa više nije kao prije, shvatio je gledajući
Phantom Mennace, četvrti ili prvi ili kako ga već uzmeš, nastavak
Star Warsa.
Bio je to u redu film. Napravljen po mjeri dvanaestogodišnjaka. Samo
što je on sada imao trideset. No, nije si mogao pomoći, stao je u red,
kupio kartu i trnci su ga prošli kada je vidio In a time long ago in a
galaxy faraway...
Originalne Star Warse je gledao s dvanaest godina, odveo je starog u
kino Zagreb i odletio u svemir. Do petnaeste je čekao novi nastavak i
onda na televiziji ugledao snjegohotke. Empire strikes back]e
napokon uspio pogledati na moru, u ljetnom kinu pod zvijezdama
gledao je kako tamna strana trijumfira, Luke Skywalker gubi ruku, a
Han Solo biva smrznut u tekućem dušiku. Return ofJedije dočekao s
nekih osamnaest. Više se ni ne sjeća gdje ga je gledao. Već se osjećao
odraslim, Star Warsi su mu se činili dječji. Odlučio je počastiti svoje
djetinjstvo i otišao sam u kino. Već se znalo što će se dogoditi.
Posljednji je film u seriji, dobro treba trijumfirati. Bilo je samo pitanje
kako? Pica je pročitao da su angažirali Jima Hansona, pobojao se da
to neće završiti kao Muppe-ti. Ipak, Luke Skywalker je bio u crnom,
Hana Soloa su otopili i, nakon što su uništili još noviju i još opakiju
Zvijezdu smrti, okupili su se i živi i mrtvi, svi zajedno pomoću sile i
mahnuli publici. Kraj baš kakav treba biti. Dobro, Ewoksi, to je za
djecu, inače sasvim u redu. Luke Skywalker je odrastao. I postao opak
igrač. Baš kao i Pica. I sve pod zvjezdanim nebom.
Baš kao i sada. S Belim na Sljemenu. Sutra putuje i, umjesto da se
pakira, uzima zadnji trip na starom kontinentu. Krš je odnekud
izvukao tripove. Nova pošiljka, rekao je. Klinci danas ionako gutaju
samo bombone.
Beli je vozio po zelenom valu od zapada prema istoku. Pica je gledao
semafore. Vid mu se razbistrio i vidio je kako se od Savske skroz do
Draškovićeve jedno za drugim pale svjetla. Niz crvenih svjetala na se-
maforima, onda eksplozija žutog, onda eksplozija zelenog. Pica je kao
opčinjen gledao kako se svjetla pale kao u usporenom filmu. Stvarno
zeleni val, pomislio je.
Beli je držao ritam vožnje, stižući sva zelena svjetla do Draškovićeve,
onda skretanje prema sjeveru, kroz Martićevu, Vlašku, na Ribnjak,
prema Mihaljevcu i dalje...
- Ma, znaš kaj je meni... Pun mi je kurac svega, eto, to je meni
-objasnio je Beli. - Ku'iš, boli vas kurac kaj će biti s nama. Stalno nam
ovdje dolaze neki likovi. Otkako je počelo, gomila likova s odličnim
idejama iz bijelog svijeta dolaze nam objasniti kako smo glupi i ne
činimo niš' kaj bi trebali. Jebote, mi ovdje živimo!!! Koji bi kurac
trebali učiniti!?!
- Kajjaznam... - odgovorio je Pica.
- Sjećaš se kak' smo tu k'o klinci išli snifati? - pitao je Beli. - Gore na
dom, sjednemo na klupe, vidikovac, nema nikoga prek' tjedna. Snifa-
mo,a dole cijeli Zagreb.
- Je - rekao je Pica. - Gadno me fleširalo. Znao sam zabrijati na
središte galaksije.
- Je. Bili smo središte svijeta. Otišao si van baš kad je postalo najza-
nimljivije.
- Znaš kak' je bilo. Objasnio sam ti sto puta.
- Znam. Nije meni kaj si otišao. Čuj, da nisi bio gore, ne bi hrpu
poslova obavili. Kad bi' ja vidio Amsterdama? Mislim, ne ljutim se ja
na tebe. Ono, jesi propustio najbolju priredbu u životu, 'ko ti kriv...
Tvoja šteta. Samo, to kaj si otišao, to kaj si negdje drugdje. Kužiš? Ti
si tamo negdje i živ si i znači može se drukčije. Ne moraš biti doma.
Možeš i negdje drugdje. Opet, tu sam doma, neću sad ispast' pizda i
otić', a doma nemaš kaj...
- Imaš... Sva je ekipa tu. Meni je najviše falila ekipa. Kaj, oženio si se.
Imaš Stanku.
- Daj... tko nju nije imao? Ti bokca, 'ko tramvaj je... Nema da netko
nije barem jednom ušao.
- Kaj? - pitao je Pica.
- Ma... Dobra je ona. Ja joj stalno daje kurva... Jebi ga, žensko je...
Moraš preventivno djelovati. A volim je... Jebote... A nemremo imat'
djece. Ku'iš... Da je barem to... A nemre...
- Kako? - pitao je Pica.
- Jebi ga. Abortirala je k'o klinka.
- Kak'? Kad?
- Ma, '91. Jesi ti već onda otišao? Kajjaznam. Posvađali smo se, a ona
je ostala trudna. Onda je išla na abortus. Kao ja nisam htio ić' u
vojsku, a ona nije htjela da ima dijete s dezerterom. Pa je abortirala.
Tad nisam ni znao. Bolio me kurac. Jebi ga, valjda od toga. Kaj je
najgore, stari moj, ja sam ti bio u ratu kad nitko nije bio. A ona da
sam dezerter... Pička joj materina... Mogla je roditi, mogao sam biti
tata... Možeš me zamisliti... Tata Beli. Ja nisam znao. Ono, bili smo
klinci... Kaj... Nisam ja mislio s njom ozbiljno. Ono, je, sviđala mi
se... Bio sam ful ljubomoran kaj si joj ti bio prvi.
- Kaj se tog još sjećaš? Pa bili smo klinci. Čovječe, to je bilo u pro-
šl6m stoljeću.
- Meni ti je to bilo jučer. Stalno me to jebe. Ku'iš, kad god bi se
posvađali, ona bi meni naturala, vidiš Picu, kak' je Pica mogao, kak'
sam glupa kaj sam s tobom, trebala sam ja ž njim. Stalno, stalno... Baš
namjerno... Samo da me ispizdi.
- Beli, kud mi idemo? - zapitao je Pica pokušavajući prepoznati cestu
kojom je Beli vozio.
- Gore. Idemo na brdo. Malo na Sljeme.
- Kaj ćemo tamo?
- Popušiti joint da nas malo digne. Ovo je neki slab trip. Valjda ih je
Krš godinama čuvao u ormaru.
- Otkud nam sad trava? Imaš trave?
- Bez brige. Ima Beli sve kaj treba - odgovorio je i odnekud izvukao
vrećicu s travom.

***

Gogić je stajao pred službenicom gledajući papir u svojim rukama.

Rješenje. Mirovina. Papir. Napokon.
Gledao je rješenje ne vjerujući svojim očima. Mirovina. Koliko
godina, koliko operacija, toplice, ludnice... Napokon. Papir. Crno na
bijelo je pisao JMBG, Gordan Štokalo, gardijska služba, postotak
trajnog invaliditeta, rješenje o mirovini.
Izašao je na cestu. Nije ni primijetio kako je hodao skroz do kvarta.
Mirovina. Pere bolje od najboljeg dopa. Gogić je sjeo u birc na pivu.
Ožujsku, sad kad je penzić, treba biti štedljiv s novcima.
- Di si majstore? - začuo je glas. Bio je to Vladek, jedan od lokalnih
dilera.
- Ka'e? - pitao je Gogić.
- Niš'. Nisam te dugo vidio. Nema te. Kaj radiš? -Slavim.
- Kaj to?
- Dobio sam mirovinu.
- Jebote! - uzviknuo je Vladek.
- Sjedi. 'Oš popit' nekaj? - pitao je Gogić.
- Ajde, može. Nemam nikaj u planu - složio se Vladek. Konobar je
donio pive, pa su nazdravili.
Gogić je s gustom ispio pivu. Zaslužena. Doći do penzije je bilo teže
nego proći tri rata. Vladek je pričao kako ide posao. Poslije škole se
oženio i zaposlio kao vozač tramvaja. Sve je bilo u redu, dok nisu
došla djeca. Kao da se sami prave, znao se Vladek čuditi tolikoj
plodnosti svoje žene. Plaća je postala premala, pa je Vladek počeo
honorarno dilati. Onda je posao krenuo, više nije stigao voziti, pa je
dao otkaz i počeo dilati puno radno vrijeme. Pričali su unazad, skroz
do osnovnja-ka, a onda se Vladek trgnuo.
- Znaš kaj, idem... - rekao je, već dobrano nervozan. - Treba delati.
Nego... Ajde, nisam papak, evo ti piz. Počasti se-ispalio je u nastupu
sentimentalnosti i odnekud izvukao piz, uredno spakiran u staniolu.
- Dobra je roba. Nemoj pretjerivati.
- Hvala - rekao je Gogić. - Samo, da ti djeca ne ostanu gladna?
- Neka pati kopilad. Za buraza je. Bok - odgovorio je i ustao.
Gogić je spremio piz i nastavio dalje piti. Nakon nekog vremena je
ustao. Malo se premišljao, bi li bacio piz ili ne. Najbolje je baciti. No,
jednom je mirovina. Može malo proslaviti. Neće mu škoditi. Sjetio se
apoteke u susjednom kvartu gdje je nekada kupovao šprice. Žlicu je
imao na švicarskom vojničkom nožu kojeg je uvijek nosio sa sobom.
Vode će se naći na nekom željeznom martinu. lonak' nema niš' pamet-
nije za raditi. Vrebati onog lika kaj je opljačkao poštu? Sad je u
mirovini. Ima tko je plaćen za to.
Ispio je pivu, platio i odšetao iz birca. Polako, kao u popodnevnoj
šetnji, obišao je apoteku, skupio vodu u gan i otišao iza škole. Na
školskom su neki klinci igrali košaricu. Gogić je preskočio ogradu i
odšetao do svog omiljenog mjesta kraj školske zgrade, sakrivenog
grmljem od pogleda slučajnih prolaznika. Sjeo je na klupicu sklepanu
od nekoliko cigli i komada daske koju iz generacije u generaciju
trgaju i obnavljaju.
Izvadio je Švicarca i rasklopio žlicu. Raspakirao je piz, istresao prah,
a potom sasuo vodu iz gana. Izvadio je svoj Zippo, zapalio ga,
prokuhao smjesu i vratio natrag u gan. Kucnuo je špricu noktom da
istjera mjehuriće zraka, onda je maramom stegnuo nadlakticu i
sačekao da iskoče vene. - Baš ste se lijepo oporavile - rekao im je
nježno.
Okrenuo je iglu, zabio je pod kožu, povukao klip malo natrag i onda
sasuo pola šprice. Zabacio je glavu unatrag i zatvorio oči čekajući da
ga pukne. Prošlo je nekoliko trenutaka, no ništa. Začuđen, otvorio je
oči. Pa Vladek je rekao da je dobar hors. I to mu je neki poklon. Ziher
mu je dao svoj standard s puno šećera za klince iz osnovnjaka. Gogić
je zato ponovo uzeo špricu, našao venu i sasuo ostatak sadržaja u nju.
Ponovo je zabacio glavu, očekujući da ga ovaj put lupi... Opet ništa.
Onda je otvorio oči i bijesan ustao. Jebeš ti tinejdžerskog dilera -rekao
je ljutit Gogić. Više na sebe. Koji će mu kurac i hors. Sad je pen-zić,
ima pametnijeg posla. Pokupio je špricu i iglu, granom zagrebao
zemlju i zakopao ih u jamicu koju je iskopao. Onda je shvatio kako
mu je desna ruka čudno tvrda. Pogledao je i shvatio kako mu je sve
vrijeme stegnuta maramom.
- Jesam amater - zaključio je. - Nije ni čudo da me ne puca - razjasnio
si je zašto heroin ne djeluje. - Kaj sad? - zamislio se na trenutak.
Ufurao si je duplu dozu. A jebi ga. Nije klinac. Kakav hors prodaje
Vladek, ak' ga 'opće pukne, bit' će dobro, zaključio je i otpustio
maramu. Sjeo je natrag na klupicu kad ga je puklo svom silinom u
glavu. - Uuuu-hhhhh, jebo te... - promrmljao je dok mu je hors strujao
kroz krv. - Doobroo jee... - uživao je tonući u omamljenost. Pizdiće
Zrinka što kasni na večeru. Neka malo pizdi, zaključio je. A onda ga
je udarilo naglo u glavu. U trenutku je osjetio kako mu se svijest gasi i
kako tone, tone... Nije ni primijetio kad mu je stalo srce.

***
Beli je ležao naslonjen na volan. Pica se sjetio lekcije iz prve pomoći.
Provjerio je da li diše. Osjećao je njegov dah, oprezno ga podigao s
volana i položio natrag na sjedište. Čelo mu je bilo raskrvavljeno.
Pica se zbunio, nije volio krv. Ipak je uspio ostati sabran. Izašao je iz
auta i krenuo prema cesti, tražeći pomoć. Šuma je izgledala
neprijateljski. Imao je osjećaj kako diše. Kroz procjepe u krošnjama
dopiralo je mjesečevo svjetlo. Pica je išao posrćući po hupserima
šumskog puta. Trebao se dokopati ceste, a onda bi već potražio
pomoć. Uzbrdo. Ili nizbrdo. Svejedno. Negdje sigurno ima parkiranih
automobila. Barem je Sljeme fukodrom. Teturao je šumskom stazom
u mraku, pokušavajući napipati put, da ne uleti u kakvu lokvu s
vodom izrovanu prolascima automobila. Hodao je ravno, sigurno,
samo je šuma uzimala razne oblike, izobličujući se pred njim. Pica je
bio iznenađen kako dobro vidi, put pred njim se naprosto otvarao, on
pun snage, treba doći do ceste. Tko zna je li Beli živ? Treba naći
pomoć. Sve mu je odjednom postalo jasno. Ustvari, svo vrijeme, svih
ovih godina, on je lutao po svijetu da bi se vratio ovdje. Njemu je
sudbina namijenila da bude upravo taj koji će Belom spasiti život. To
mu je davalo snagu da nastavi, bio je ponosan na sebe kako je upravo
sve shvatio. Baš danas. Gledao je kako mu mjesečina osvjetljava stazu
i mjesečeve zrake kako prolaze kroz krošnje. Mjesec je bio izrazito
nisko, ogroman na tamnoj površini neba, kristalno čist. Pica je
zaboravio kolike dugo nije vidio ovako jasno mjesec. Odjednom je
stao i zagledao se. Jasno je vidio planinske lance i mjesečeva mora.
Tu je negdje sletio Neil Armstrong. Alunirao. Mjesečev hod.
Mjesec... Pica je shvatio da bulji u mjesec, stojeći na mjestu. Beli,
treba pomoći Belom. Treba ga spasiti. Sad je prilika. Karmička.
Nastavio je hodati dalje, prema cesti, tamo je moralo nekoga biti. Dok
su se uspinjali cestom, vidio je sa strane parkirane automobile. Valjda
su se fukali. Ljudi su se oduvijek fukali na Sljemenu. Odjednom je
shvatio kako ga sve vrijeme prati duboko disanje. Čuo je kako iza
njega, pored njega, oko njega, netko duboko diše teškim dahom. Pica
je ubrzao korak, trudeći
se svladati paniku. Zlo ga prati. Pun mjesec, šuma, noć, disanje, dubo-
ko disanje iza njega. Treba naći cestu, treba trčati...
U mraku se sapleo i tresnuo o zemlju. Bilo mu je nevjerojatno kako
polako pada, kao usporen film, sekvencu po sekvencu. Kad je udario
o tlo, tijelo je to primilo kao nužnost, ništa ga nije zaboljelo. Samo...
U letu je zaboravio na disanje pored njega. Malo se smirio i shvatio
kako čuje sebe dok diše. Droga, to je samo droga, ponavljao je
ustajući. Idem, idem, evo idem...Vbu runnin' and you runnin' and you
runnin' away, u glavi mu je kao glazbena podloga pjevao Bob Marley.
Tu negdje treba biti cesta. Sad će cesta, sad će cesta. Pica se toliko
uživio u traženje ceste da je skoro pretrčao preko nje. Prema njegovim
računicama, pojavila se prebrzo. Zato je nastavio ravno, dalje u šumu.
U posljednjem trenutku se predomislio i odlučio ostati na asfaltu. Ipak
je to jedina asfaltirana cesta na Sljemenu. Razmišljao je bi li krenuo
gore ili dolje. Gore je izgledalo naporno, no vraćao bi se nizbrdo.
Opet, ak' ide nizbrdo, možda se gore vrati u autu. Dilema je bila
ogromna. Pica je ipak odlučio... Nizbrdo. Prošao je dio ceste obasjan
mjesečinom i zašao iza zavoja pod krošnje drveća. Srećom, cesta se
nazirala u svijetloj noći.
Išao je nesigurno teturajući po mraku. Tko zna gdje može zagaziti.
Zatečen sam sa sobom, jedva se odupirao naletu misli i informacija
koje su mu slala njegova pojačana čula. To je samo droga, to je samo
droga... ponavljao je. Malo tripujem i to je sve. U mantranju je prošao
pokraj auta parkiranog u mraku. Veliki crni auto u mraku je izgledao
još mračnije. Pica je uspio prepoznati kako se radi o dvosjedu. Samo
ne sportski. Više kao batmobil, stroj za ubijanje.
Onako izbezumljen, došao je do automobila i pokucao na zatamnje-no
staklo. Iznutra nije čuo nikakav odgovor. Pokucao je ponovo. - Molim
vas, pomozite, help... - govorio je u staklo. Valjda je to imalo efekta.
Staklo se počelo spuštati. U mraku, Pica je ugledao siluetu čovjeka,
obrise lica i drugo tijelo pored. Shvatio je kako gleda u tipa kome cura
upravo puši kurac.
- Šta je? - pitao je tip.
- Nesreća... pali smo... niz cestu... moj prijatelj....
- Sačekaj - odgovorio je tip i ponovo podigao staklo.
Pica je ostao stajati gledajući zatamnjena stakla. Onda je skužio kako
bi možda bilo bolje da se udalji nekoliko metara, pa se udaljio
nekoliko metara, na drugu stranu ceste. Prošlo je neko vrijeme, možda
minuta, možda deset godina, auto je oživio. Pica je čuo paljenje
motora, vidio kako se svjetla pale, vozač je ubacio u rikverc, izašao na
cestu, ubacio u prvu i krenuo. Pica je taman napravio prvi korak kako
bi vidio da auto odlazi uzbrdo, a svjetla mu se gube u brojnim
zavojima.
Čekao je, misleći da se auto otišao okrenuti, možda je otišao gore, po
Belog.
Onda je shvatio kako se auto ne vraća. Stajao je, stajao i na kraju
shvatio kako mu je najbolje otići kući. Nizbrdo, tramvaj i doma. LSD
ga je prao po mozgu, sjetio se kako je jednom pročitao da LSD
simulira stanje shizofrenije. Droga je otkrivena prilikom pokušaja
liječenja epilepsije. Netko je primijetio kako shizofreničari ne pate od
epilepsije pa su, kad su otkrili LSD, probali njime liječiti padavičare.
Onda je netko skužio koje je to ustvari ludilo i 'ko jebe padavičare kad
se možemo i sami tripati.
- Uuuuuuuu - začuo je Pica zavijanje iza leđa. Vjetar? Mjesec? Vu-
kovi? Nema vukova na Medvednici.
- It's in my head, it's in my head - počeo je mantrati. Treba hodati,
samo hodati. Već je progutao hrpu tripova, dovoljno je star da zna
prepoznati drogu. Nema vukova na Medvednici... Makar... Bio je rat,
narodi su podivljali, lako je moguće da su i neki vukovi pobjegli.
Sjeća se kako je vidio vijest daje u Njemačkoj, nakon sto godina,
viđen medvjed. Medo je bio izbjeglica iz Bosne. Od ludila rata je, kao
i mnogi Bosanci prije njega, utekao u Njemačku.

***
U životu je najvažnije redovno bacati smeće. Čovjek se mora prisiliti
s vremena na vrijeme počistiti radni stol, baciti novine, usisati,
pomesti, složiti knjige, novine, alate, baciti suvišno. Nije bed.
Informacija neće propasti. Uvijek ima netko kome treba nešto iz
smeća. Čak i kad smeće završi na smeću, možemo s njime hraniti
svinje, izvlačiti kovine, antikvitete ili ga barem spaliti, pa iskoristiti
energiju za grijanje. Smeće uvijek nekome treba.
Fric je čistio radni stol i ladice u nekom naletu urednosti i dosade u
nedjeljno popodne. Hrpice papira s upisanim telefonskim brojevima,
listići sa stanjem minusa na bankomatu, pepeo od cigareta, prah od
trave, oglasi pizzerija i kojekakvih dostavljača brze hrane. Ponuda su-
permarketa, računi. Fric se nije mogao sjetiti kada je posljednji put
primio pismo, a kamoli ono napisano rukom.
Još za stare Jugoslavije. Valjda u JNA. U vrijeme prije kompjutora s
printerom. Ustvari, stara Juga uopće nije bila loše mjesto za život. Sa-
mo, to nije smio reći Marini. - 2a koji kurac si se onda ti borio ak' ti
nije bila loša za živjet'? Mogla je sad ovdje biti JNA!!!!!!!!!!! - žestila
se Marina. - Kaj su komunisti bili dobri!?! Ubijali su ljude na Golom
otoku.
- Kad su ubijali ljude na Golom, ubijali su komuniste - odvratio je
Fric.
- Molim? - zinula je Marina.
- Goli je otvoren zbog Rezolucije Informbiroa 1948. godine. Tamo su
ti slali prvo komuniste koji su bili za Rezoluciju Informbiroa i
Staljina. Goli su ti napravili komunisti robijaši. Kužiš ti!?! Sve u ovoj
zemlji su napravili komunisti. I Goli otok! Kaj je HDZ stvorio? I
Franjo Tuđman?! Oni su samo trošili i krali. Kol'ko su novca spizdili i
maznuli, mogli smo tri puta pobijediti u ratu.
- Kaj se buniš? Kaj nisi iselio u Srbiju kad su ti tako super!?! Kaj si
iš'o ratovat?
- Pa napali su nas. Zakaj ne bi? Nema to veze sa starom Jugoslavijom.
- Kaj? Bilo je super, a!?!
- Super. Dok je bilo Tita, bilo je i sita, dok je bilo komunista, bilo je i
turista. Kaj sad?
- Praaaasssssss!!!!!! - odjeknuo je šamar Fricovom glavom. Marina je
potegla ruku iz ramena i razvalila ga preko lijevog obraza. - Kak' te
nije sramota!?! Moj je rođak završio na Golom zbog pjevanja
nacionalističkih pjesama. Zato kaj je Hrvat!
- Eeeeeeejjjjj!!!!!! - zavikao je Fric. - Jesi ti luda!!?
- Jesam, kad sam s tobom - vrisnula je Marina.
- Koji ti je kurac? - pitao je Fric, držeći se za obraz s kojeg je gadno
žarilo od udarca.
- Otkud ja znam? - odgovorila je Marina.
- Kaj? - začudio se Fric.
- Kaj kaj? Otkud ja znam koji mi je kurac da sam s tobom - objasnila
je Marina.
- Ma ne... Zašto si me udarila? To boli, glupačo.
- A to? Kak' ne bi!?! Kaj sereš da je Goli bio super? Otkud ti ta komu-
nistička sranja?
- Daj, mala, koji ti je kurac? Gotov je rat. Sad smo Gogića sahranili.
Ne treba nam još mrtvih.
-Ja nemam kurac!!! -vrisnula je Marina. - To je tvoja muška privile-
gija. Gospodin kurac. Sve ti se oko kurca vrti.
- Joj, dobro, dobro... Samo, kaj se moraš svađati? Kaj pizdiš? Vidiš da
nam dobro ide...
-Tebi!!!!!!! - vrisnula je Marina. - Tebi dobro ide. A ja to sve moram
slušati. I ti tvoji narkomani i rat i sva ta vaša muška sranja. Di sam tu
ja? I ja sam živa! I nisam bila u ratu! Dosta mi vas je!!! Sviju!!!!
- Zar i mene, šećeru? - rekao je Fric umilnim glasom, pokušavajući je
obgrliti i poljubiti.
- Tebe najvišeee!!!!! - vrištala je Marina. - Svinjo!!! - urlala je trzajući
se iz njegovog zagrljaja.
- Pa koji ti je...? - čudio se Fric. - 'Ko jebe komuniste! Kaj si tak' lju-
ta?
- Kak' ne bi bila!?! Čuješ li ti sebe? Rat, pičke, droga... Daj se pogle-
daj! Objesila ti se ta mješina, nisi ambiciozan, čim ustaneš, zapališ
joint, samo pičke, pičke, a nemreš više ni potrčat'. Ni pofukat' me
nemreš Rak' treba.
- Ček', ček'... - pokušao je Fric. Kajje sad? Dobro, malo se udebljo
otkad su se vratili s mora, no kaj? Smanjiće pivu. Kak' nije u formi?
Sad ju je pofuk'o. - Marina, kaj ne valja? - pokušao je umirujućim to-
nom. - Dušo?
- Kaj valja? - rascmizdrila se ona. - Fric, mlada sam, imam dvaes'tri
godine, ovo je dvadeset i prvo stoljeće... Hoćete li ikad prestati?
- Kaj sad? Pa ti si počela s Golim...
- Puuuun mi vas je kuraaaaaaaac!!!!!!!!!!!!!!!!! - urlala je Marina.
- Dosta jeeee!!!!!!! - vrisnula je i istrčala iz stana. Tresnula je vratima
tako jako da se Fricu na trenutak učinilo kako će se cijela zgrada
srušiti zajedno s temeljima.
- Pičku materinu - procijedio je, zbunjeno odmahujući glavom. - Fakat
mora nekaj učiniti s tim PMS-om.

***
U zoru je uspio doći do grada. Prve kuće i onda dalje nizbrdo. Došao
je do tramvajskog okretišta na Mihaljevcu i stao na stanici čekati
tramvaj. Ušao je na prva vrata, pokušao kupiti kartu kod vozača, no
vozač se nije obazirao. Na noćnim vožnjama je imao svoje pravilo.
Ne komunicirati s putnicima. Tko još kupuje kartu u noćnom
tramvaju? Zato je nastavio gledati ispred sebe. Sjećao se on neke
televizijske emisije o nasilju. Nasilnika nikada ne gledati u oči. Susret
pogledima može biti povod za nasilje.
Pica se malo čudio zašto se vozač ne želi okrenuti. Mahao je novcem
ispred stakla, no vozač je uporno buljio na drugu stranu. Zato je
odustao i sjeo na prazno mjesto. Srećom, u rano jutro nema putnika.
Gledao je kroz prozor Mihaljevac u zelenilu, stare i nove kuće .
Sreća je potrajala dvije tramvajske stanice. Kako se tramvaj spuštao u
grad, sve se više punio ljudima, da bi na Draškovićevoj bio krcat i
smradan. Gušio se do tramvajske pred kvartom, ipak ne ustajući sa
stolca ni na najupornija penzićka skretanja pažnje. Neke navike
ostanu, mislio je dok je gazio starom ulicom kroz podvožnjak ispod
pruge. Ravno, onda zavoj, druga ulica, preko parka, između zgrada,
stazom mapi-ranom u njegovoj glavi prije toliko godina. Sve do pred
vrata. Doplaziti do kućnog praga. A pred pragom je stajala bucka.
- Otkud ti? - pitao je.
- Rekao si da dođem na kavu.
- Izgledaš kao da si cijelu noć sjedila pred vratima.
- Da? Ne, sad sam prolazila. Bila sam u dućkasu pa sam se sjetila...
- Nije važno - rekao je Pica. - Želiš ući?
- Mislila sam... - zbunila se bucka. - Možemo pričati tu na klupi. Pica
se sagnuo nad nju i poljubio je u usta. Ona je držala zube čvrsto
stisnutima. Pica ju je poljubio u usne, a onda joj je primio glavu,
jezikom rastvorio zube i gurnuo ga u usta. Malo se opirala, a onda je
prihvatila. Počeli su se ljubiti, mahnito, strasno, nespretno... Posrćući,
došli su do haustora. Pica je otključao vrata, uteturali su unutra, došli
do lifta i nekako uspjeli doći do daha. Pica je, mahnito ljubeći malu,
pozvao lift, utrpali su se, došli do njegovog kata i istresli se pred stan.
Pica je u komešanju izvukao ključeve, otključao bravu i uvalio ih u
stan. Ljubili su se na hodniku, završili na podu, otpuzali su do kreveta
u sobi i kao brodolomci se jedva nasukali na njega. Bucka je uzdisala,
Pica je dahtao leteći rukama po njezinom tijelu, pretražujući je
revnosnije od odjela za narkotike.
- Budi nježan - progovorila je napokon bucka. - Ljubi me.

***

- Ma nek' se to sve goni u kurac - zaključio je Beli i legao u krevet.

Stanka je mirno spavala i lagano hrkala. - Jebaću ja mater svima
njima
- mrmljao je paleći posljednju cigaretu tog dana. Koji sad kurac i taj
Pica. Film mu se vrtio kroz glavu. I vožnja i šuma. U jednom trenutku
je izgubio svijest, u drugom trenutku Picu. Onda se malo tražio, pa se
našao i vratio kući. Otišao je na ćevape u ćevabdžinicu koja je radila
cijelu noć. Naručio je ćevape za van. Shvatio je kako ga ljudi
nerviraju, nije mogao gledati u njih, razgovarati s njima, podnositi
njihovu prisutnost... Užas. Gledao je u jednu točku u stropu. Trip gaje
prao, nije mogao spavati. Pokušao se smiriti, no znao je da ne ide.
Kad na tripu zabri-ješ da se kuliraš, pukne te suprotan film i razbudiš
se, briješ na to kak' nemreš spavati. Nek' ide sve u kurac. Belom su
kroz glavu prolazili filmovi, pere te, pere te... Bio je nervozan što
nemre spavati. K'o zadnji
-klinac. Možemo uzeti trip... Lako je Kršu to bilo reći, on ih još uvijek
uzima svakodnevno. Taj će se dopati do smrti. Iz groba će ustati samo
da se još jednom ušije u venu.
Jebote... A on je razbio auto. Jel' je? Valjda je. Je. Sjećao se razbije-
nog prednjeg desnog fara. Kaj su uopće radili na Sljemenu? Koji
kurac? I Pica... Kaj je uopće morao dolaziti? Kaj će nam takvi? Ma,
nek' idu svi u kurac, zaključio je i okrenuo se na bok. Stanka je opet
uzela sav poplun sebi.
- Vrati poplun, prasice - rekao joj je gotovo nježno i povukao poplun
sebi.
- Mlhljaaljh... promumljala je Stanka, trgnuta iz sna. Ne otvarajući
oči, okrenula se u potrazi za poplunom i naslonila se na Belog. On se
trgnuo i legao na leđa, puštajući da mu Stanka sklizne na prsa. Gledao
je njeno lice u polumraku, kad se ona počela vrpoljiti u snu,
privijajući se bliže uz njega. - Dobra sam... - promrmljala je u snu. -
Voli me...
- rekla je i nastavila dalje spavati.
- Ma, volim ja tebe... - rekao je Beli i zagrlio Stanku. Tako je i zaspao.

***
Nekako je sve isto, mislio je Pica gledajući kroz prozor. Isto parkirali-
šte, novije vrste auta, no tu je. Na istom mjestu još onaj isti žuti
Spaček što su ga dvije sestre umirovljenice uredno održavale, prale i
vozile po
parkingu da mu napune akumulator. Pored auta je stajala djevojka i
čekala da njen pas obavi nuždu na livadi. Drugi pas, druga djevojka,
ista livada za pišanje. Odavde, Amerika uopće ne izgleda loše. Ameri-
ka. Pici je sve to bilo poznato. Jedino se promijenio on. Bio je
naprosto hladan na sve to. Vidio je toliko svijeta da su se svi prizori
pretvarali u jedan jedinstveni. Djevojka šeće psa. U Zagrebu, u
Amsterdamu, u New Yorku, u lowi. Naprosto, djevojka šeće psa. Sve
te šetačice su počele nalikovati jedna drugoj, dok se nisu stopile u The
Šetačicu s psom. Pica se zabavljao misleći kako je riječ o njegovoj,
jedinstvenoj šetačici koja ga prati cijeli život. Ona je uvijek tu. Drugi
pas, druga djevojka, druga zemlja, no, The Šetačica je bila tu. Pica se
toliko navikao da bi ponekad počeo osjećati nelagodu ako Šetačice
nema... Ona je naprosto bila potvrda kako je s onim Jednim,
jedinstvenim poretkom svemira, sve u redu.
- Kak' ti je 'opće u toj Americi? - pitala ga je mala, sneno izvaljena na
krevetu.
Ameriku je prvi put vidio u filmu Ah, ta Amerika. Drugi dio. S
ekipom je markirao iz škole, pa su malo žicali po centru, skupili lovu,
kupili litar Babica i Coca-Colu i otišli na Štros. Tamo je već bila
grupica pankera kojoj su se pridružili. Uskoro je naletio i Gogić. On je
markirao cijeli dan. Sjedili su, pili, a onda su se pokupili i krenuli po
gradu. Gogić se sjetio kako imaju vremena stići na matineju u
Studentski centar, pa su se spustili na Frankopansku, ulovili tramvaj i
odvezli se do Vodnikove. Picu je kopkalo zašto nikad nije čuo za prvi
dio. On i Gogić su redovno pratili kino-program, no negdje su
propustili prvi dio. U kinu su ih dočekali pilići koji su živjeli na
rešetkama u velikim kavezima u velikim halama. Ispod rešetki je
prolazila voda u koju su pilići srali i pišali. Ta voda je kasnije odlazila
na filtriranje, govna bi se kupila, sušila, miješala s koncentratom i na
pokretnoj traci vraćala pilićima. Živjeli su od svojih govana, a kasnije
bi ih zaklali i prodali, a da nikada nisu vidjeli sunčevo svjetlo. - Ludo,
jebote - prošaptao je Gogić. - Ludo, potpuno - složio se Pica.
Kao da to nije dovoljno, film je pokazivao farmu glista, velikih,
kalifor-nijskih. Neki poslovni hipi je objašnjavao kako su gliste super,
kako je u njima budućnost. Onda je uzeo jednu, izgledala je kao
nestašni, veliki, zeleni makaron, i stavio je u usta. Glista je nestala u
njegovim ustima, progutana, u želucu. Tip se nasmiješio i objašnjavao
kako su gliste super, prolaze kroz zemlju, rahle je, obogaćuju
hranjivim tvarima. Onda
je prešao na posao. Pokazivao je vreće s proglistiranom zemljom,
objašnjavajući kako gliste sve rade same, a on samo nadgleda. Gliste,
velike, zelene, kalifornijske.
Hipi je imao i brojnu obitelj zdrave, plave američke djece. - Sve je to
od glisti - rekao je Gogić. Za potvrdu, jedan je od klinaca otišao do
nasada gdje su se veselo igrale gliste, zagrabio šaku, stavio u kantu,
odnio do kuhinje i stavio u mikser. Trenutak kasnije, gliste su se
pretvorile u veliki zeleni šejk, nešto između pasiranog špinata i kreme
od kiwija. Onda je dijete, sretni tinejdžer, natočilo po čašu sebi i
obitelji, nakon čega su svi nazdravili u kameru i eksali cugu. Ludilo.
Amerika. A onda je iz zvučnika izletjela distorzirana gitara, a na ekra-
nu se pojavio Jello Biafra. Lud, lud, urlao je California uberalles, dok
je za njim masa u transu ponavljala refren. Mrtvi Kenedijevi praše u
pozadini, Biafra u radničkom kombinezonu otkopčanom do kraja, a
na kraju mu ispao kurac. California uberalles. ~ - Tak' sam ti ja nekak'
mislio o Americi. I stripovi. Ne znam ako si gledala Man in Black, ili
tako nekako. Ja sam mislio kako super heroji vise s nebodera, Alieni
su među nama. Jednom sam iznajmio kuću, nice neighbourhood,
došla mi je prva susjeda da se pozdravi. Pitala me kako mi izgleda, a
ja sam rekao da je divno. Looks like Nightmare in Elm street, rekao
sam joj. Ne znam jesi li gledala taj film? Strah u ulici brijestova. Žena
se užasnula. Kako mogu? To je nice neighbourhood. Uredni, mirni,
pomalo dosadni ljudi. Je, baš sam to i mislio. Meni je to super,
pokušavao sam joj objasniti kako je to skroz u redu. Moj omiljeni
film. Susjeda me malo začuđeno pogledala, nešto promumljala i onda
otišla. Nisam tu dugo ostao.
- Gdje si bio?
- Svuda.
- Jesi bio u Diznilendu? U L.A.?
- Aha. Vidio sam Pepeljugin dvorac. I jebao sam Pepeljugu. Ti imaš
ljepše sise - rekao joj je.
- Ma... Prije si jebao sedam patuljaka - odbrusila je mala. - Hrvoje... -
rekla je potom. - Ljubi me. Budi nježan prema meni.
- Hodao sam Sunset Boulevardom. Bio sam i u Chichagu. Letio sam
iz New Yorka u L.A. i imao sam šest sati pauze između dva leta.
Platio sam taksistu da me proveze okolo po gradu. Digao mi je 150
dolara. No dobro, barem me provezao uokolo. Na kraju sam uletio u
takvu prometnu gužvu, da sam jedva stigao na avion.
- Hrvoje... Ljubi me... - rekla je mala bucka.
- Moram se pakirati. Idem na avion.
- Samo malo.
- Ide za tri sata. Nemam više vremena.
- A kaj ću ja? - pitala je bucka.
- Ti ćeš doma. Svirati.
- Hoću s tobom - vrisnula je iznenada. Pica ju je zbunjeno pogledao.
- Znaš da ne možeš - rekao joj je. - Nemoj sad sve pokvariti.
- Ali ti mi se sviđaš - rekla je suzdržavajući suze.
- Vratiću se. Nije Amerika tako daleko - pokušavao ju je utješiti. Kaj
da radi? Nije imao vremena za scene rastanka. Odavno je to prerastao.
Treba stići na avion. Ima posla. Kaj je sad našla plakati? Pica ju je
gledao dok su mu stvari koje još treba napraviti kolale glavom. Mala
je stajala pred njim, snuždena kao pokisla žalosna vrba. Samo da se ne
rasplače, mislio je Pica.
- Nemaš zašto plakati - rekao joj je. - Pa, nisi jumferica.
- Da, više nisam - prošmrkala je i otrčala u kupaonicu.

***
- Nemre bit'!!! - vrisnuo je Fric na zahodu, čitajući Milu. Ekskluzivni
prilog o muškoj seksualnosti. Počelo je dobro. Muškarac u dvadesetoj
može puno puta, ali kratko, muškarac u čertrdesetoj može dugo, ali
jednom. Muškarac u tridesetoj? To je dobitna kombinacija. Em može
dugo, em može puno puta. Prva dobra vijest nakon dugo vremena, lo-
nak' smo bili generacija stalno u kurcu. Odmah su nas ubacili u
reformu školstva, potom su nam tresnuli Titovu smrt taman kad smo
počeli markirati s dočeka Štafete mladosti, dobili smo inflaciju,
nestašice, redove, raspad partije, raspad države, rat, stvaranje nove
države, stvaranje nove partije. Od ćopavog Zagorca do krivoustog
Zagorca i ponovo na početak. Stalno neki manijaci. Stalno neki
bedovi. Bilo je neobično i imati nešto osim svakodnevnih novih
sranja. A tek smo dograbili do tridesete. I sad ovo. U tridesetoj
najbolje karaš. Vrijedilo je živjeti.
Samo... članak je govorio kako muškarac u dvadesetoj može izbaciti
spermu na metar udaljenosti, dok muškarac u tridesetoj dobaci samo
sedamdeset centimetara. - Kaj sereš? - viknuo je na članak. Jebote,
kad kara Marinu, štrca na sve strane. - Kaj sedamdeset centimetara!?!
Dva metra leti!! - ljutio se on.
Onda mu je došlo, prestao je čitati i posrao se. Obrisao se, obukao i
natrag pred televizor. Dan je bio usran. Vrijeme ni hladno ni toplo.
Istovremeno i sunce i oblaci. Do pola prozora svjetlo, ostatak mrak.
Kad bi barem nešto bilo na toj televiziji. Pičku materinu, otkako je
Franjo umro, nema spektakla. Ništa, ništa, prazni kanali, nekakvi
glazbeni, tko zna koji klon MTV-ja, red sporta, uvijek ispadne bilijar,
HTV ubitačan, na CNN-u burze i gdje biste vi ljetovali... Bilo gdje,
samo da imam love.
A onda je došlo... Avion je napravio krug i zabio se u toranj. America
under attack—vrištala su slova na ekranu. Ponovo i ponovo... Snimke,
zrakoplovi, ludilo. HTV se uspio probuditi, pa su i naši objavili kako
je netko napao Ameriku, gomila otetih zrakoplova, zabijaju se u
Svjetski trgovački centar, u Pentagon, jesu li napali Bijelu kuću?!
Iznova, krug oko nebodera i onda pras unutra, onda drugi, snimljen s
razine ulice. Izravno na televiziju. Pa u svijet.
Svijet je stao.
Fric je vrtio kanale shvativši kako bulji u tornjeve u plamenu. Kao da
je film. Od Paklenog tornja, preko King Konga, sve do Godzile,
uvijek stradaju neboderi. Ali ovo... Ovo je stvarno. Makar... Fricu je
taj prizor zabijanja aviona... Ide... Ide... Ide... I tras... Bilo je prilično
napaljivo. Kao hollywoodski superspektakl, samo stvarno. Ne
pokušavajte to kod kuće. It's real.
Jebeno real. Kamere su već na licu mjesta. Jedan blizanac se dimi,
odjednom, iz niotkud, stvorio se drugi avion i bočno uletio u drugi
neboder. - Faak!!! Holi šit! - čuli su se uzvici s ekrana. Nemreš
bolivit'. Fric je iznova i iznova gledao prizor letjelica u jurišu na
nebodere WTC-a. Bilo je veličanstveno. Kužio je kako ga pere
adrenalin. Da ga jebeš, bilo je uzbudljivo.
Fric je kao opčinjen satima gledao televiziju. Počeo je mijenjati pro-
grame, no svuda isto. Hrpa aviona, srušili se na Pentagon i New York
i to je sve. I onda iznova i iznova i iznova. Uzeo je daljinski od videa i
pustio kasetu. Unutra je bio pornić. PRIVATE-ove audicije.
Legendarni režiser i producent Pierre Woodman odlučio je pokazati
svoje skriveno blago, sve ribe koje je godinama karao, birajući
najbolje glumice među nadobudnim amaterkama, pogotovo nakon
pada Berlinskog zida.
Fric je gledao blizanke, dvije Ruskinje, Ingu i Ines, kako se blesavo
cerekaju u nekoj hotelskoj sobi u bijelom svijetu. Pierre ih je snimao,
ispitivao što misle o seksu, ispostavilo se da su djevojke djevice.
Svaka kurva je djevica, mislio je Fric zabavljajući se svojim kurcem.
Prvo se počeo meškoljiti sam, onda ga je Fric počeo meškoljiti
pokušavajući se bolje namjestiti da gleda televiziju, onda je izvadio
kurac i počeo drkati. Pierre je mrčio Ingu, klinku, navodno djevicu
koja nikad kurca nije vidjela. Malo začuđenu, no dobrostojeću.
Woodman je nabijao i nabijao, Fric je navlačio kurac, dok su mu se u
glavi vrtjele slike, Ingino dahtanje mu je odjekivalo u ušima, kako ju
nabija, kako ju nabija, flešalo je kroz Fricovu glavu dok je sve brže
desnicom drkao kurac.
- Jebem ti mater, jebem ti mater... - počeo je vrištati kad mu je sperma
u eksploziji kao gejzir šiknula kroz kurac posvud špricajući.
- Jeeee.......jeeeee.....eeeeeeeehhhh - uzdahnuo je izdrkan u naletu
postonanijske iscrpljenosti. - Jebote. Huuu!!! - viknuo je ispražnjen.
- Dobra si ti mala - namignuo je Ingi kojoj je Pierre na ekranu upravo
cijepao šupak. Fric je uzeo daljinski i stavio na fast forward. - Da
vidimo kak' ti svršava u usta, dušo - rekao je. Pokreti jebača na ekranu
postali su ubrzani. Poze su se izmjenjivale da bi Pierre na kraju
zarotirao Ingu namjestivši joj usta ispod kurca. Drkao je svog i svršio
maloj na jezik, lako ju je karao k'o zvijer, svršio je mlako. Umjesto u
erupciji, sperma je potekla kao da cijediš šampon iz poluprazne kutije.
Možda desetak centimetara, dvadeset najviše. A čovjek je bolji jebač i
od Rocca Sifredi-ja. No, Woodman je imao barem četrdeset. Možda
Mila ipak ima pravo.
- Hmm - zamislio se Fric, dok mu se krv lagano iz kurca vraćala u
mozak. - Ček malo... Da vidimo... Nemre bit'... - Ogledao se uokolo.
Sperma se razletjela po trosjedu, tepihu i parketu. Uspio je zapamtiti
pravac u kojem je letjela većina mlaza.
Ustao je s trosjeda i počeo se ogledati po sobi. Metar? Metar. Gdje je
stavio metar? Krenuo je u špajzu, po kutiju s alatom. Otvorio ju je.
Metar je bio unutra. Izvadio ga je i vratio se u sobu. Počeo je gledati
po parketu, tražeći sitne kapljce. Ugledao je hrpu svijetlih točkica, kao
da je pas otresao krzno, došao do njih, odredio koja je najudaljenija od
mjesta na trosjedu i razvukao metar. Bilo je malo nespretno, metalna
traka se savijala, a Fric nije mogao istovremeno držati oba kraja.
Pazio je da ipak što preciznije izmjeri udaljenost. Ipak se radilo o
njemu. Na kraju je uspio stabilizirati traku metra, drugim krajem
dosegnuti do mjesta gdje je sjedio i staviti prst na kraj trake. Čvrsto je
pritiskao traku, ako se pomakne i uvuče, onda mora sve ispočetka.
Lagano ju je približavao očima, skoro da je bio u strahu pogledati
brojku. Onda je maknuo prst. Metar i trideset... jedan... dva... tri...
četiri. Metar i trideset četiri, jedan cijeli i trideset i četiri dijela metra.
1,34. Jebote. U tridesetoj godini.
- Nema beda. Pravi sam mladić - odahnuo je zadovoljno Fric. - Do
jaja.

CODA

***
- Ne, ne može to biti. To je ludost. Potpuna ludost. Koji će im to ku-
rac? - govorio je po stoti put Pica, zadivljeno gledajući prizor
ogromnog putničkog zrakoplova kako u velikom luku prilazi
neboderu World Trade Centra. Po stoti put je osjetio nagon da vikne
pilotu da skrene avion, zar ne vidi kuda leti? A onda, u istom djeliću
sekunde shvaća da pilot itekako dobro zna kuda ide. Trenutak kasnije,
zrakoplov se zabio u ne-bQder. To je više izgledalo kao da ulazi
unutra. Potom detonacija stakla, dim i eksplozija. Picu je fascinirao
udarni val koji je rasprskavao prozore na neboderu u sitne komadiće. -
Kao u Matrixu- palo mu je na pamet.
Na televiziji je uslijedila stanka, logo CNN-a, a potom sve ispočetka.
Drugi zrakoplov je uletio u drugi neboder. Ponovo zabijanje, ponovo
eksplozije. Perverzno. Pica se trudio da ne gleda, no pogled bi mu se
stalno vraćao prema ekranu, osjećao je nevjerojatno uzbuđenje.
Iznova i iznova je gledao snimke koje su se bjesomučno vrtjele na
CNN-u, svaki put kao da i sam dobiva dio udarca namijenjenog
World Trade Centru.
- Huh - otresao je glavom, jedva se odvajajući od prizora s ekrana, da
bi ponovo otišao na terminal pitati ima li kakve nade da uzleti, barem
za Frankfurt, London, Amsterdam, ako već ne natrag za Ameriku.
Bilo gdje. Samo da odleti odavde.
Službenica za šalterom se profesionalno smješkala. Jedva prikrivajući
paniku, govorila je kako su svi letovi prizemljeni, otkazani do
daljnjeg. Nema zračnog prometa. Ništa ne leti. Ona ništa ne zna. Sve
daljnje obavijesti bit će javljene na vrijeme. Pica je gledao vitku
stjuardesu kako mu uzbuđeno objašnjava stvari koje mu je objasnila
već nekoliko puta, koristeći iste naglaske, zaustavljajući se na istim
mjestima. Kao robot. Pica se zamislio što bi bilo ako joj postavi neko
pitanje na koje nema programiran odgovor. Sigurno bi pregorjela.
- Budite sigurni, obavijestit ćemo vas na vrijeme - rekla mu je pono-
vo.
- Mogli bismo skupa na večeru, ako ste slobodni - odvratio joj je.
- Obavijestit ćemo vas na vrijeme - rekla je i okrenula se drugom
putniku. Pica je ostao stajati, a onda se okrenuo i pokupio. Više nije
bilo dileme. Stjuardese su bile roboti.

Preko opustjelog aerodroma vratio se u kafić. Putnici su se polako

razilazili kućama, sve sigurniji kako danas zrakoplovi neće poletjeti.
Natrag u Zagreb? Nije prošlo šest sati kako se zarekao da se više
nikad neće vratiti. Naručio je još jedan pelinkovac. Gorki. Natrag...
Pogled mu se vratio na ekran. CNN je emitirao nove i nove snimke.
Red nebodera, red zrakoplova, red analitičara, novinar koji čita izjave
američke vlade za javnost, opet zrakoplovi, zaokret u zraku, zalet,
udar... Bum. America under attack-vrištalo je s ekrana. Analitičari su
smjenjivali izvjestitetlje, izvjestitelji stručnjake, ovi novinare... Onda
bi riječ preuzeo dežurni u studiju. Pa bum u toranj. Kao na filmu.
Dežurni u studiju najavljuje uključivanje. Prve snimke s terena. Iz
studija se slika vraća na mjesto zbivanja, u New York. Reporter priča
u kameru, u pozadini dim iz Twin Towersa, a reporter kraj sebe drži
gradskog službenika koji daje neku vrlo ozbiljnu izjavu, slabo se
suzdržavajući da ne poleti preko ruba nervnog sloma.
Kamerman je, svjestan katastrofalnosti situacije, odzumirao kameru
na široki plan, zahvativši uličnu paniku u pozadini. U općoj histeriji
izdvajao se visok, elegantan, tamno obučen prolaznik. Kamerman je
spontano zumirao na njega, u trenutku zaboravljajući kako snima
razgovor uživo. Tamna figura je također negdje žurila, no brzi hod je
odavao smirenost i sigurnost, naprosto vrištuću usred histerične
gomile.
Lik kao daje osjetio kako ga snima kamera. U hodu se okrenuo i vi-
djelo se kako je očima gledao točno u fokus objektiva. Pica je,
opčinjen, gledao igru kamere i prolaznika na newyorskoj ulici.
Kamerman je zumirao u njegovom pravcu. Ovaj je stao, pogledao u
kameru i podigao desnu ruku s visoko uzdignutim palcem. Kamera je
na trenutak zumirala lice i Pica je shvatio kako se gleda oči u oči s
Pavlom Romićem. Romić se, kao da je znao tko je s druge strane
ekrana, umirujuće nasmiješio uglovima usana, kao da izgovara neku
mantru. Pica je opčinjeno gledao, a Romić se okrenuo i nastavio dalje
ulicom. U zraku je i dalje držao desnu ruku s visoko uzdignutim
palcem. Sve će biti u redu.

KRAJ

"Zanimljiva je usporedba preživjelog, psihički povrijeđenog ratnika -

s jelenom. U razgovoru mi je, jednom, taj mladi ratnik saopćio da se
osjeća, kao i mnogi njegovi drugovi iz postrojbi u nastalo doba mira,
kao jelen na kiši. Jelen na kiši ništa ne osjeća, kiša ga potpunoma
onesposobi da se orijentira. Ne može čuti, ne može onjušiti, a što više,
slabo i vidi. S ratnikom je isto tako. On ne može da se snađe u
nastalom mirnodoblju. Dane doslovno provodi u riječnim rukavcima i
močvari. Nema nikakvih zahtjeva, živi sa svojim sjećanjima i
patnjom."

Kulenović, Muradif (1999.): "Nekrofilija i generali". Polemos 2 (1-2):

73 – 94.

17.07.2010.

KIKA