GENDARA JAMA - PRIČA IZA LEGENDE

Autori: Mate Puljak i Matija Lučanin

Ova legenda je vrijedan dokaz o postojanju paralelnog svijeta koji se otkrio običnom “čobanu”.
Velike se stvari uvijek događaju malim ljudima. Često se radi o pastirima ili se radnja odvija u
idiličnom pastirskom okruženju, što nikako ne može biti slučajno.

“Suvremena književnost klasificira usmena narodna predanja kao forme skromnih stilskih obilježja
nerijetko im oduzimajući bilokakve stilske vrijednosti uz etiketu jednoepizodnih kratkih slika koje nemaju
skoro pa nikakvih literarnih vrijednosti što ni iz bliza nije točna konstatacija. Najkvalitetniji pristup i
najadekvatnije tumačenje definicije usmenih narodnih predanja nalazimo kod Vlajka Palavestre, autora
knjiga o bosanskim narodnim predanjima. Definiciju usmenih narodnih predanja nije lako izreći i ona još
uvijek ostaje otvorena. Lošoj slici pridonosi veoma skroman opus literature koja ih obrađuje tako da
književne osobine narodnih usmenih predanja još uvijek nisu do kraja istražene niti je definirano kojoj
književnoj vrsti one pripadaju iako nema dvojbe da se radi o književnoj vrsti pripovjetke čiji se sadržaj
pretežno može okarakterizirati kao povijesni.

Kada govorimo o usmenim narodnim predanjima Imotske krajine sadržajno ih možemo podijeliti na
etimološka, povijesna i mitološka. Kao posebne kategorije izdvojio bih eshatološka i apokrifna.

Etimološka usmena narodna predanja nam daju uvid u povijesne relacije samih riječi koje mogu odavati
porijeklo u srodnim jezicima što je, prema Palavestri, osnova rekonstrukcije indoevropskih prajezika.

Povijesna usmena narodna predanja nerijetko nam pružaju prave povijesne činjenice. To što ih netko ne
vidi ili omalovažava kao takve znak je nedostatka obrazovanja u tom smjeru sa jedne i unutarnje praznine
sa druge strane. Osim toga, radi se o sustavnom degradiranju istih jer upravo usmena narodna predanja
pričaju priču koja povjesničarima nikako ne odgovara. Politički aparat sa svojim glavnim alatom tzv.
strukom radi na tome da se što manje piše u tom smjeru. Ujedno i kontroliraju kakav će tip predanja izići
u javnost. Vlajko Palavestra je udario temelje kojima sam i ja odlučio krenuti na nagovor onih koji su
prepoznali vrijednost materijala kojeg posjedujem. Planiram objaviti izdašnu zbirku predaja Imotske
krajine koje pričaju jednu sasvim drugačiju priču o nama. Rekao bih jednostavniju i vjerojatniju od one u
koju nas uvjeravaju.” – Mate Puljak, Blago Delmata, 14. 07. 2015. godine.
GENDARA JAMA

„Davni godina jedan naš, ime mu se nezna zaluta na prpuškoj vlaki i upa u duboku jamu, tu našli ovce,
šćap, komad kruva... održali mu misu, pokopali praznu kašetu van šamatorja, oplakali ga i oporavili se.
Nakon 7 godina pojavi se na kućnom pragu i mislili da je duh. Zvali fratra a fratar koliko je vire ima povirova
da je duv. Pa zaklinji. Ali ništa nije pomoglo. Sutradan se popne na stablo i veli njima. Nisan umro, upa sam
u grad koji je ispod. Vidio novo nebo i drugu zemlju. Bilo mi dobro tamo. Sve na stupovima gradjeno, rane
koliko oćeš, zlata i kola voze bez konja, sama idju. I tako, dadnu mi odjelo, narane me i slušali o svitu iznad.
Dali mi i ovaj prsten da ponesen. A prsten bijo taki ko u sultana da je nebi ga se postidijo. Kad bi gleda u
kamen u njemu bi vatra gorila. A unda sam skrivio. Virijo ženama pod vešte. Pa me doveli velikom gazdi,
lipa usta za muško, dug i tanak nos, lipe krupne oči, ali bogati glava uska a duga. Žena je, muško nije,
muško je žena nije. Mislijo san da je kapa. Nato vidin prste, bogami dugi, tako i na nogama pa mi reče.
Zašto te zanima šta je medju nogan, ko te posla i kako dodje? Rečen mu kako je. Ugosti me i dade da
spavan. U meni nešto govorilo pogledaj im medju noge. I ja se prišuljan i vidin bogati da nema ništa, ni
mande ni kurke, pa pobiže niz glavnu ajmoreć rivu koliko su me noge nosile. Uvatiše me, nato dodju kola i
velikon brzinon lupe odazid ja ispade a oni nastavili ponin koloderinan na Kreševu brdu i sve nestalo. Nato
ga seljani proglase ludin, pop mu povirova. Čovik uskoro umre a pop nestane. Bilo je kašnje govora da su
vidjali popa s prstenon od tog čovika. I danas ga se more vidit na našin vlakama kako oda. Tako je izabra.“

Pokojni Stipe Dundić – LEGENDA O NEMRLOM (dio kojim ćete bolje uočiti naizgled nepovezane predaje,
boldani dio je uz ovu predaju, a ostalo drugom prigodom, jer nije ni neboldano za bacit!!!):

„... Vi’iš kako crkve grade u dolinan...namjerno. Eeeee... A unda kad Bog udari...di’š unda?...Nego Pujak
moj...triba nač ona crna kamenja, načulit ji, pokupit se i otič lipo ko gospodin; šešir na glavu, kuver u ruku,
najboje odjelo i cipele nase... Nestat! I živit vićno i vikovićno. Pa i da vidiš sva ta ćuda onog svita, da se i
triba priviknit, pritrpijo bi. Eeiii jesan bijo lud...Kad sam bijo mlad odvele me vile i ja nisan tijo prić zauvik
u taj vilinski svit. Boje je tamo. Ode nas ćeka crna zemja. Stari su virovali da u tami groba triba ćekat
Isusovo Svitlo. Ovi naši ne viruju u to nego da odma idžemo u Raj ili Paka’. Kad bi to bilo tako ja bi odma
potpisa smrt...ali nije. Ništa ti nije ko što se ćini i kako nas uće. U ‘non svitu je sve drukćije...a jopet isto.
Mislin na Uzgon...Moreš u isto vrime, ajmo reč, bit oden u kuči, a kad dodžeš tamo te ti kuče nema,
samo trava...kamenje, šuma... Razumiš li me? Isti je kraj... brda i sve.I upravo tamo mi je rećeno: Stipe,
vrati se i reci da lažu Rusi i Amerikanci; Zemlja nije okrugla ko lopta, več je okrugla ko gramofonska ploća.
Zato uvik dodžeš tamo odaklen kreneš. Isto ti je i sa nebon koje je ko poklopac. Samo niko ne zna šta je doli
ispod zemje osim Džavla i njemu slićni. I kažu da se Zemja okriće. Je šiš! Okriče ti se cilo nebo. Eeee...Ko će
Zemju okrenit, gospe ti! Gori je beztežinsko stanje, nije doli. Je li unda normalno da sva ta nebeska tila
lebde? Zemja je utvrdžena, to i budala vidi... SPUŠTAMO SE NATRAG PREMA SELU. STIPE MI GOVORI KAKO
SE SVAŠTA DOGADŽALO OKO BATISTINE GOMILE I STEĆAKA. GOVORILO SE DA TAMO PLAŠI. VIDNO U
MISLIMA, STIPAN ZAKLJUČUJE PREDAJU RIJEČIMA:

Bilo je bolje prije”!

(pravopisne pogreške su originalne, ne smi se ticat u to!!! Predaja mora ostati izvorna – Mate Puljak!!!)
Ima još predaja koje nam je popisao i u svojim radovima predstavio Mate Puljak, a koje govore o Uzgonu,
portalima, prolazima u drugu zbilju, stvarnost, frekvenciju ili na drugu lokaciju iste zbilje…međutim,
izdvojio sam ovu za usporedbu jer moj favorit je pokojni Stipe Dundić, koji je baš kao što nam je Mate
napisao – Poslanjem bio čuvar predaja! Više od dvjesto predaja je pokojni Stipe Puljku prinio, a Matetu
je ostao osjećaj da je pokojni Stipe nešto odnio sa sebon u greb…ne mislim na materijalno, nego na
duhovno blago iz krcate ciste Delmata…cista = kovčeg, škrinja, hramba,…Sada ću predaju o Gendara jami
rastumačiti na način kako sam je osobno doživio, tj. kako je ja vidim…

„Davni godina jedan naš, ime mu se nezna zaluta na prpuškoj vlaki i upa u duboku jamu, tu našli ovce,
šćap, komad kruva... održali mu misu, pokopali praznu kašetu van šamatorja, oplakali ga i oporavili se”.
… “A prsten bijo taki ko u sultana da je nebi ga se postidijo“...

Često predaje u sebi nose povijesne markere drevnosti, prapovijesti čak. Ovdje to nije slučaj. Poradi toga
sam ubacio priko reda ovaj dio o prstenu ka‘ u sultana. Zato ću se prvo očitovati o početnom „davni
godina“, koje se u ovoj predaji mogu datirati najdalje u prošlost - na ime prvog, titulom zvaničnog sultana.
Dakle, 1383. godina je prva zabilježena datacija titule sultan, a ponio ju je Murat Prvi. To je znači godina,
u koju najranije u ovom slučaju možemo protegnuti dataciju predaje. Predaja je najviše stara 600 godina.
Prikazujem vam način na koji se trebaju predaje tumačiti, jer one su NAŠE BLAGO koje nam često donosi
zlatne podatke u vidu jasnih povijesnih markera, kojima se pobijaju poželjne netočne datacije! Tumačenje
predaja je jedna vrst krim-inspektorskog posla. Lijepite poznate dijelove slagalice u smislenu sliku „zločina“
- nažalost, dijelom morate i nagađati o onim nepoznatim, nedostajućim dijelovima. U ovoj predaji
drevnost nije bitna – međutim, naglašeno ću ustvrditi da su brojne predaje koje nam zorno svjedoče o
našem prethistorijskom prisustvu na tlu Ilirije – AMEN! Nije tema, ali želim vam pojasniti kako biste znali
sami sebi pročitati, rastumačiti povijesne markere kada čitate Puljkove radove u kojima su i predaje.

Ovdje, u ovoj predaji i po načinu ukopa, prstenu, a i po fratru vidimo - u koje prošlo vrijeme možemo
nedvojbeno svrstati radnju predaje. To je Osmansko carstvo odnosno - prsten koji je ka‘ u sultana - nam
govori da je to vrijeme u kojem su našim predcima već bili poznati „Turci“. Najbitnije u ovom isječenom
početnom dijelu predaje je blago u vidu riječi – VLAKA (prpuška vlaka). No, o tome će više riječi biti drugom
prigodom. Ipak, upametite da sam vam naglasio kako je jedna jedina riječ puno bitna, jer su „količine
zlata“ koje su pohranjene u predajama neizmjerne!!! Predaje su često i slojevite, ova je jedna od takvih.

Čoviku se ime ne zna - možemo istumačiti na dva načina. Jedan je; oni koji su znali ime nisu preživjeli kroz
nasljednike predaje, a drugi je: „bolje da izumre selo nego običaj“- može i „...nego predaja“!!! Prvi je
pokazatelj surovosti života „na ovim prostorima“ odnosno „viška povijesti“ na prostorima naših Starih – a
drugi uz nadovezujući moment s prvim je i; ime nije bitno, nije se nužno isticati ni dobrim ni lošim, bitnije
je pridonijeti selu, plemenu, puku, Istini - na smisleni način. Dakle, to nam je ono Puljkovo – zatomiti ego,
nekakovu imaginarnu slavu, itd. – bitnije je iskreno biti u svemu ovome i svojim koliko god malim ili većim
udjelom doprinijeti Istini o Iliriji!!! Ego-bolešćina i titule stanuju u drugim institucijama, udrugama,
fondacijama,...ovdje su nepoželjne! Čestitost prije svega drugoga!

Prpuška vlaka, duboka jama, ovce, šćap, komad kruva = predaja nam donosi naizgled nebitne podatke.
„Pokojnik“ kojem se ime ne zna je bio čoban. Čuvao je ovce. O ovcama i Delmatima čitamo i iz brojnih
drugih predaja... O šćapu smo mogli čitati u Matetovom radu: “Zaboravljeni štap; primitivno pomagalo
ili dokaz autohtonosti”. Komad kruva nam je također bitan, a osim da je to „bezvezni, nebitni“ podatak o
prostoj čobanskoj hrani – odskora znamo zašto se kruh nalazi u brojnim predajama(„Ime je znak...“). Sve
skupa – ovce, šćap i komad kruva - su fizički dokaz gdje i kako je je „skončao“ naš pastir iz predaje. To je
ta slojevitost koja se ogleda u miksu lako dokazivih podataka nasuprot teško shvatljivim podatcima
onodobnim! Katkad i dan-danas neki podatci djeluju nestvarno, teško dokazivo.

KRUV ću još registrirati - baš poput VLAKE, dakle, ostavljam za neka druga tumačenja, jezično-slovna
mijenjanja slova V u slovo H (duvan-duhan; Duv-Duh; vuD-huD...??? Vudu magija = huda magija??? Kakvi
je ovo jezik???). JaVorina u JaHorina ne pripada u tu skupinu jezičnog blaga Dalmata – to pripada pod
umjetno, nasilno izbacivanje slova H i to ne može!!! „Vej Slaveni, još ste živi (Riječ naših Gan-Veyan???)...“–
za vas ovo ne vrijedi, vi kako hoćete, a more i MaloVrvatski...

Dakle, nastavljam s tumačenjem predaje - tijelo nije pronađeno što nam govori o profunatima, jamama
bezdanim bez dna - dubinama jama koje su često povezane i s morem; ili im se ne zna kraj odnosno do
kuda dosežu...Čovik nesta‘ - ništa čudnovato kada su u pitanju profunati, duboke jame nespoznatog dna...

Gremo dalje sljedećim isječkom:

„Nakon 7 godina pojavi se na kućnom pragu i mislili da je duh. Zvali fratra a fratar koliko je vire ima
povirova da je duv. Pa zaklinji. Ali ništa nije pomoglo“.

Iz drugih predaja („Vukodlak u narodnim predajama Zabiokovlja“ kao najsvježiji primjer) imamo
prikazana zaklinjanja „utvara“, nespokojnih duša. Zaklinjanje je domaći ostatak „paganizma“. Ovaj fratar
je naš čovik, nije furešt – inohorac, stranac! Zato je i ima toliko vire! Njemu to ništa čudnovato bilo nije,
to je općeprisutno u našem narodu. Mišatancija kanona i „paganizma“. Nije pomoglo jer je čovik bio živ!
Vratija se iz drugog svita, druge dimenzije, paralelne protege...

„Sutradan se popne na stablo i veli njima. Nisan umro, upa sam u grad koji je ispod. Vidio novo nebo i
drugu zemlju. Bilo mi dobro tamo. Sve na stupovima gradjeno, rane koliko oćeš, zlata i kola voze bez
konja, sama idju. I tako, dadnu mi odjelo, narane me i slušali o svitu iznad. Dali mi i ovaj prsten da
ponesen. A prsten bijo taki ko u sultana da je nebi ga se postidijo. Kad bi gleda u kamen u njemu bi vatra
gorila“.

Našem „pokojniku“ odnosno čobanu je jasno zašto mu je fratar pristupi zaklinjanjem! Jasno mu je zašto
ga se narod straši. Pope se je na stablo da ga svi mogu bolje vidit i čut, dijelom možda - i zbog svoje
sigurnosti. Iz paralele s drugim predajama, najsvježije u memoriji nam - s „Vukodlakom...“ – dobijamo
potvrdu da je naš čoban živ, jer nespokojne duše ne mogu priko dana po Suncu funkcionirati! One su
„noćne 'tice“. Da, točno je da riječju nigdje ne piše da je dan, da se radnja njegova svjedočenja što mu se
dogodilo odvija po Suncu, ali to je onaj dio koji sam naznačio kao nagađanje iz drugih poznatih detalja ili
iz paralela s poznatim onodobnim načinom života. Riječ sutradan je ta, koja nam daje osnov za to da se
radnja pojašnjenja di je bio, odvija po danu - po Suncu. Noć je oduvijek za selo predstavljala vrijeme za
počinak, smiraj,...“jutro je pametnije od večeri“...da, otklon od problema ili promišljanje problema se
odigrava kada? U besanim noćima? Posi(d)(r)it obnoć...

Evo nas u paralelnom svijetu, skupa s našim čobaninom = novo nebo i druga zemlja! Prijateljski je dočekan,
prisutna je grižnja savjesti – jer tamo mu je bilo dobro, a sada se mora iskapulavat selu da nije utvara!!!
Mora se opravdavat! Daje nam lijepi opis, doduše, ne baš detaljan - kako izgleda taj drugi svit u koji je upa.
Tamo se ne oskudijeva ni u čem, a i zlatom je bogat svit. Naglasak je ipak na hrani, a što nam govori o
stanju ubogosti naših Starih u tom povijesnom času, u trenu kada se dogodilo ovo čobansko profundavanje
(profundavat=propadat, gubit se u dubinu; utonit u dubinu) - prolaz u drugu dimenziju. Kola koja sama
iđu, bez da ih konji vuku = svijet u koji je upa, je za onodobni svijet naše protege nepojmljiv, a za nas je to
svijet sadašnjice! Njima tada pak - neshvatljive budućnosti ili dokaz ludila! (Digresija: konjskih snaga toliko
i toliko??? Netko se zeza s nama – „Neko nas posmatra“(EKV) – Netko ili netko upravlja Planski ili planski
ovu zbilju???) Možete si predstaviti - koliko je taj podatak o kolima koja sama iđu, bio krunski dokaz
seljanima u tom povijesnom trenu, za olaku dijagnozu - ludjak - dodijeljenu našem neshvaćenom
čobaninu! Nije selu zamjeriti ili ipak je – „koliko je vire fratar ima“...

Vraćam se na - prijateljski je dočekan = naranilo ga, dalo mu odijelo...on im je priča o svitu

iznad...PRSTEN!!! Oni su uvidjeli da im čoban ne predstavlja ozbiljnu opasnost po njihov svit, imali su plan
što će im biti čoban – glasnik o svijetu iznad! Prsten mu je u biti bio namijenjen kao pomagalo za prolaz u
drugi svijet, nisu mu to rekli, ali s kraja predaje saznajemo tko je to odlično razazna...ima li Stara vira što s
tim??? John Ronald Reuel Tolkien...??? Međuzemlje? Arda??? Povratak (k)Kralja...!?!...SaUron! Mašta?
Tolkien na pitanje novinara u jednom intervjuu – Pitanje: „Otkud mu tolika mašta, kreativnost“? –
odgovara: „To nije mašta, to je povijest Europe od prije 7-8 tisuća godina“!!!...?????????????????

Povijesni marker - da se prstena ni Sultan ne bi postidija – sam već iznad pojasnio.

Vatra gori = rubin na prstenu? Slijede izmišane „Babe i Žabe“: Rubinu boju daje krom (hrom - naziv „krom“
dolazi od grčke riječi "χρωμα" što znači "boja", jer krom tvori mnoge raznobojne spojeve (smaragd, zelenu
boju također duguje kromu) latinski chromium). Kromom bogate namirnice su pekarski kvasac, žitarice,
kukuruz, gnjive (gljive),...kruh (Imamo li kruh negdje i od balege??? Je li to moguće ili je svađeno s
logikom?). Naizgled nebitni detalji...Ubacijem ovo čisto onako, „nebitnog“ jezika radi – Krom – Hrom –
Grom...ponovno poredano po redu...visinski. Slojevitost predaja!!! (“Suvremena književnost
klasificira usmena narodna predanja kao forme skromnih stilskih obilježja nerijetko im oduzimajući
bilokakve stilske vrijednosti uz etiketu jednoepizodnih kratkih slika koje nemaju skoro pa nikakvih
literarnih vrijednosti što ni iz bliza nije točna konstatacija. Najkvalitetniji pristup i najadekvatnije
tumačenje definicije usmenih narodnih predanja nalazimo kod Vlajka Palavestre, autora knjiga o
bosanskim narodnim predanjima. Definiciju usmenih narodnih predanja nije lako izreći i ona još uvijek
ostaje otvorena. Lošoj slici pridonosi veoma skroman opus literature koja ih obrađuje tako da književne
osobine narodnih usmenih predanja još uvijek nisu do kraja istražene niti je definirano kojoj književnoj
vrsti one pripadaju iako nema dvojbe da se radi o književnoj vrsti pripovjetke čiji se sadržaj pretežno
može okarakterizirati kao povijesni. – Mate Puljak!!! Usudit ću se dodati, naglašeno još jednom –
SLOJEVITOST PREDAJA!)
“ A unda sam skrivio. Virijo ženama pod vešte. Pa me doveli velikom gazdi, lipa usta za muško, dug i
tanak nos, lipe krupne oči, ali bogati glava uska a duga. Žena je, muško nije, muško je žena nije. Mislijo
san da je kapa. Nato vidin prste, bogami dugi, tako i na nogama pa mi reče. Zašto te zanima šta je
medju nogan, ko te posla i kako dodje? Rečen mu kako je. Ugosti me i dade da spavan. U meni nešto
govorilo pogledaj im medju noge. I ja se prišuljan i vidin bogati da nema ništa, ni mande ni kurke, pa
pobiže niz glavnu ajmoreć rivu koliko su me noge nosile. Uvatiše me, nato dodju kola i velikon brzinon
lupe odazid ja ispade a oni nastavili ponin koloderinan na Kreševu brdu i sve nestalo“.

Dakle, i u mračnom srednjem vijeku postoje mjerila dobrog odgoja „barbara“, ali se luda krv katkad ne
more obranit od „usprndecanosti“, pa viri ženama pod haljine. Zna da je skrivio, ali kao da je to bilo jače
od njega. (Nije dobar izgovor, svladaj se – samo konstatiram sliku koju nam predaja donaša, ne dajem mu
za pravo, uostalom i naš čobanin priznaje da je zgriješio!!! Ipak, to nam govori i o jasnoj razdiobi žena i
muških u svitu ispod. On je virija ženama pod vešte!!! Nepristojno ali prirodno je zgriješio čobanin, ne će
valjda Škotima, pa nije ingleški kralj!!!)

Slijedi zaplet koji nam govori o bespolnosti velikog gazde. Opis je danas lako razumljiv, premda opis tada
(a nekima i danas) pripada u rubriku “Politikinog zabavnika”- “Verovali ili ne”…Ili danas razumljivijim
jezikom - u teorije urote, NLO,… Promotrimo kako je tek njemu jadničku bilo, a nitko mu ne vjeruje – još
nije bio skovan termin “Teoretičari zavjere”, stoga ga je čekala ladica s naljepnicom – Luđak! Mogu samo
izraziti suosjećajnost s našim pionir-čobaninom…Dakle, veliki gazda je lijep, usana koje su više pripadajuće
ženskoj ljepoti (vjerojatno punije), izduljene lubanje za koju je pomislio da je “kapa čarobnjaka Merlina”…
Jednostavno, proba je i sebi objasniti viđeno usporedbom s kapom. U svakom slučaju, neobična lubanja –
izduljena…prsti duži nego u običnih ljudi. Obzirom da je prije toga viri ženama pod vešte, dalo bi se
zaključiti da nisu svi u “svitu ispod” izduljenih lubanja, duljih prstiju, čudnovate ljepote za koje ne moreš
pripoznat – je li muško ili žensko. Želim reći, ovaj se opis vjerojatno odnosi samo na lozu velikog gazde, a
moguće je da ih je još bilo te loze u svitu ispod, jer mu je nešto docnije govorilo pogledaj IM (dakle, NJIMA
- množina) među noge…ipak, ovo o višelozju u “svitu ispod” je nagađanje. Dijelovi iz predaja često ostaju
bez stopostotnog odgovora.

Možemo spekulirati i o nekakvim poligraf moćima te loze velikog gazde, jer kada je naš junak dao odgovor
na pitanje zašto ga zanima šta je među nogan, ponovno je, ovoga puta od strane loze velikog gazde bio
ugošćen. Procjena je bila da je iskren. Čak je tu, u „Palači“ trebao i prenoćit, ali…”radoznalost je ubila
mačku”…bilo je jače od njega, ponovno viri međunogan im, ovoga puta vladajućoj lozi...kreće akcioni film,
sve se ubrzava, jurilo ga pristrašenog po ajmoreć glavnoj rivi (široka, najraskošnija ulica uz more?); strpalo
ga u („)automobil(„); ništa mu nažao nije napravljeno i vratilo ga je udarcem o diobni zid različite (“)valne
duljine(“), u frekvenciju našeg svijeta. Jedan kratak period kad je ispa‘ iz kola, još ih je vidio po onin
KOLODERINAN na Kreševu brdu (kamentrazi, kolotrazi???) a unda mu je prid očima osta samo naš svit, oni
su nestali. Isključili su mu frekvenciju prstena za njihov svit, izoštrila mu se je frekvencija našega svita???
Blejkova sedmorka (Blake’s 7) i teleportacija s prstenom??? Znanstvena fantastika...ili ne moremo još
zasigurno skontat realitete raznoraznih („)dualnosti(„)?
On je time ispriča iskreno, sve što mu se dogodilo, ali...

“ Nato ga seljani proglase ludin, pop mu povirova. Čovik uskoro umre a pop nestane. Bilo je kašnje
govora da su vidjali popa s prstenon od tog čovika. I danas ga se more vidit na našin vlakama kako oda.
Tako je izabra.“

Ovaj dio je najlaganiji za tumačenje. No, prije djelomičnog pojašnjenja kako vidim ovaj završni dio, sada
ću o jednom do sada namjerno napravljenom previdu s moje strane. Cjelokupna radnja predaje u svitu
ispod, najvjerojatnije ne traje ni naša 24 sata!!! Naš junak predaje se u srid noći isa, diga‘ ne bi li vidi –
imaju li mandu il‘ kurku...cijela njegova priča se svodi na jedan dan do lijeganja, odlaska na počinak, a ni
to nije u cjelosti proživio u “svitu ispod”…To o različitom omjeru vrimena je podatak koji se ponavlja u više
drugih predaja. Vrijeme ovdje ne protječe istim omjerom s vremenom u svitu ispod, ili u Uzgonu, ili u
Božjim godinama, ili...Dakle, taj najvjerojatnije niti dan u svitu ispod ove predaje, mjereno u našoj
frekvenciji = 7 godina!!! Poradi toga sam priključio ovoj predaji, predaju pokojnog Stipeta Dundića, a ima
ih još puno takvih koje pokazuju raznorazne omjere protjecanja našeg i vrimena nekog drugog
svita...“Mladoženja i stećak“ je možda bio bolji primjer za istaknuti različitost protjecanja vrimena u
našem i drugom svitu, ali...namjerno sam istaknuo ovu predaju pokojnog Stipeta Dundića, jer po cijeloj bi
se dao snimiti ozbiljan film...I za kraj - Pop je posta putnik kroz vrijeme, nakon što je prisvoji prsten...i
danas ga se može vidit kako hoda po našin VLAKAMA... čitat ćete i o vlakama... „Etimološka usmena
narodna predanja nam daju uvid u povijesne relacije samih riječi koje mogu odavati porijeklo u srodnim
jezicima što je, prema Palavestri, osnova rekonstrukcije indoevropskih prajezika“ – Mate Puljak.

Malo uopćeno o predajama za kraj. Predaje nikako nisu forma lakog štiva, naprotiv, to je sud “kratkovidih”
štrebera i nemaštovitih ljudi!!! Predajama se mora pristupiti potpuno otvorena uma, i biti spreman da
ćete predaja odnijeti u neistražene svjetove...Ako je predaja od nekoga tko je Poslanjem čuvar predaja, ta
je predaja zasigurno višeslojna - i svjetovna i Božanska razina nam je ostavljena u njoj. Odnosno, dobijamo
povijesne markere koji većinom pobijaju usvojenu, poželjnu povijest, a često su i dokaz za danas
općepoznate podatke i još štošta. Ti danas općepoznati podatci nekada su bili znanstvena fantastika, a
danas su znanstveno dokazani. Pučka „krv nije voda“ = HAPLO GRUPE ostavljene davna u predajama
„praznovjernog, glupog puka“!!! Ups, izgleda da „glupani“ dokazuju neku drugu povijest, koja nije
linearna, nego ajmoreć spiralna. Naravno, ukoliko ćemo izać iz papigo-kruga povijesti koja se
ponavlja...izać‘ ponuđenom nam zavojnicom dokazanih predaja...a još???...ima puno lipih stvari, ma ne
smin reć...

P.S. “Pogledajte kakve su sve izdužene lubanje pronađene u Paracas, Peru... Temeljito
znanstveno istraživanje je pokazalo kako se ovdje definitivno ne radi o deformaciji ljudske
lubanje... Tko su bila ova bića????? Štoviše temeljita znastvena istraživanja su otkrila kako
mitohondrijska DNK (mtDNA - deoksiribonukleinska kiselina koja se nasljeđuje s majčine strane)
lubanja iz Paracasa ima nepoznate mutacije koje se ne mogu naći kod ljudi, primata, niti kod
ijedne poznate životinje. Nekoliko izdvojenih sekvencija DNK iz uzetih uzoraka su pokazale kako
ove mutacije upozoravaju da smo otkrili novu vrstu humanoida, nalik ljudima. Ti humanoidi su
genetički gledano jako udaljeni od Homo Sapiensa, Neandertalaca i Denisovanaca...” –
ATLANTIDA hr.
To što vidite na fotografijama, u većini znanstvenih krugova se naziva: lubanje s namjerno
izazvanim deformacijama! Formiranim raznim načinima povijanja, stiskanja kostiju lubanja
koječime, a i daskama (da bi imali „daske u glavi“?) po struci!!! Još samo kada bi dali i suvislo
pojašnjenje zašto su to majke radile svojoj djeci...na što su se eventualno ugledale, tko im je bi
uzor...što ili koga su nastojale oponašat tim nesvrhovitim mučenjem vlastite djece...???

Ma tko te pita, pusti nelogične detalje strukiranih, maškenbal gre dalje – nešto se ipak veni-vidi-
vrti, to o vrtnji je zasigurno!!! Vrt-vrtnja-Hora-hora- sve u krug=sat=sad-nja-ka-Nje??? To-var? E,
svitle tovari!!! Čuvajte se raznorazne „hobotnice“ – osti s Feralom na kopjima gredu prima vama!!!
„Hobotnice“ će dobit ostima!!! A što ćemo, kad se vole „čestitim“ plodima svoga rada prikazivat
pod svitlima reflektora, a Svitlo je u Iliriji ponovno RODILO!!! Kako nekad tako i danas!!!
ZAVRŠNA RIJEČ PREDAVAČA

Stručnjaci, koji se bave poviješću, konstantno negiraju važnost usmenih narodnih predaja, dok
predavače, koji ih zapisuju, prenose i čuvaju, smatraju neobrazovanim slojem društva, čudacima,
luđacima, pa čak i hereticima. Predaje su narodne pripovijetke! Što drugi narodi rade s njima?
Čuvaju ih kao nacionalno blago, izdaju zbirke, rade od njih kazališne predstave. Samo ovaj narod
ne drži do ničega svoga. Za ovu predaju, koja je objavljena 2015. godine, istraživač Domagoj
Nikolić je rekao kako se mora prevesti na strane jezike jer je njezina vrijednost globalno
neprocjenjiva.

Ovim putem se zahvaljujem stručnjaku koji je sudjelovao u njenom dekodiranju. Zahvaljujem se i

pok. Luki Bilandžiću iz Kreševa brda koji mi je pričao legendu. Ona se uklapa u legende obližnje
Ciste Velike koje govore o postojanju podzemnog grada ispod brda Move, Kreševa brda i Prpuše.

Ime jame ( Gendara, Đendara, Đandara) ne upućuje na Žandare, tj. Đendare, kako sam imao
prilike čuti od lokalaca, već se odnosi na glavni motiv predaje- spol (gender).

Kada sam krajem devedesetih pitao za njenu lokaciju, nitko mi nije znao reći gdje se točno nalazi.

„Nju možeš naći samo ako upadneš!“

Do dana današnjeg, Gendaru jamu nitko nije našao.

Ali prsten jest.

Imotski, 21.ožujka 2020.