Matematika 2

Grupa R1

LATEX
Sadržaj
1 Integrali 2
1.1 Riemannov integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
1.2 Teorem srednje vrijednosti integralnog računa . . . . . . . . . 4
1.3 Primitivna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
1.4 Neodređeni integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
1.5 Metoda parcijalne integracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
1.6 Metoda supstitucije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
1.7 Newton-Leibnizova formula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
1.7.1 Metoda supstitucije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
1.8 Primjena integrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
1.8.1 Površina između dviju krivulja . . . . . . . . . . . . . 8
1.8.2 Duljina luka krivulje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
1.8.3 Volumen tijela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

1
1 Integrali
1.1 Riemannov integral
Ako segment [a, b] podijelimo na n podintervala [x0 , x1 ], [x1 , x2 ], ..., [xn−1 , xn ]
te za ξi odaberemo točku u kojoj funkcija na intervalu [xi−1 , xi ] postiže
i
minimalnu vrijednost (fmin = mi ), tada površina i-tog pravokutnika iznosi
si = (xi − xi−1 ) · fmin (prikaz a). Suma svih takvih pravokutnika označava
i

se s s(f, ρ), a naziva se donja Darbouxova suma (donja integralna suma) za

subdiviziju ρ i funkciju f :
X
n X
n
s(f, ρ) = i
fmin (xi − xi−1 ) = mi (xi − xi−1 )
i=1 i=1

(a) Podjela za donju sumu (b) Podjela za gornju sumu

Ako segment [a, b] podijelimo na n podintervala [x0 , x1 ], [x1 , x2 ], ..., [xn−1 , xn ]

te za ξi odaberemo točku u kojoj funkcija na intervalu [xi−1 , xi ] postiže mak-
i
simalnu vrijednost (fmax = Mi ), tada površina i-tog pravokutnika iznosi
Si = (xi − xi−1 ) · fmax (prikaz b). Suma svih takvih pravokutnika označava
i

se s S(f, ρ), a naziva se gornja Darbouxova suma(gornja integralna suma) za

subdiviziju ρ i funkciju f :
X
n X
n
S(f, ρ) = i
fmax (xi − xi−1 ) = Mi (xi − xi−1 )
i=1 i=1

2
Neka je A skup svih donjih Darbbouxovih suma s obzirom na različit
broj podesgmenata i različite duljine podsegmenata. Supremum skupa A:
supA = I∗ (f ; [a, b]) zovemo donji Riemannov integral.

Neka je B skup svih gornjih Darbouxovih suma s obzirom na ra-

zličit broj podsegmenata i različite duljine podsegmenata. Infimum skupa
B: inf B = I ∗ (f ; [a, b]) zovemo gornji Riemannov integral.

definicija:
Za funkciju f : [a, b] → R ograničenu na segmentu [a, b], kažemo da je
Riemann-integrabilna na segmentu [a, b], ako je I∗ (f ; [a, b]) = I ∗ (f ; [a, b]).
Tada se broj I(f ; [a, b]) = I∗ (f ; [a, b]) = I ∗ (f ; [a, b]) naziva Riemannov inte-
gral funkcije f na segmentu [a,b] i označava:
Z Z b
f (x)dx = f (x)dx (1.1)
[a,b] a

svojstva Riemannovog integrala:

(1) Z a
f (x)dx = 0
a

(2)
Z b Z a
f (x)dx = − f (x)dx
a b

(3) Ako su f i g funkcije ograničene i integrabilne na [a, b], a α i β

proizvoljni realni brojevi, tada je funkcija αf + βg ograničena i in-
tegrabilna na [a, b] i vrijedi:
Z b Z b Z b
(αf + βg)(x)dx = α f (x)dx + β g(x)dx
a a a

(4) Neka jef : [a, b] → R ograničena na [a, b] i neka je integrabilna na

svakom od podsegmenata [a, c], [c, d] pri čemu je c ∈ ⟨a, b⟩. Tada je
funkcija f integrabilna na cijelom segmentu [a,b] i vrijedi:
Z b Z c Z b
f (x)dx = f (x)dx + f (x)dx
a a c

3
1.2 Teorem srednje vrijednosti integralnog računa
Ako je funkcija f : [a, b] → R neprekidna na segmentu [a, b], onda postoji
c ∈ [a, b], takav da:
Z b
1
f (c) = f (x)dx (1.2)
b−a a
Za neprekidnu funkciju f : [a, b] → R, za koju je f (x) ≥ 0,∀x ∈ [a, b], ge-
ometrijska interpretacija prethodnog teorema glasi:

postoji točka c ∈ ⟨a, b⟩ takva da pravokutnik kojemu je duljina jedne stran-

ice f (c), a duljina druge stranice b − a, ima površinu jednaku površini ispod
krivulje Γ(f ) do osi x, između pravaca x = a i x = b.

1.3 Primitivna funkcija

Neka je f : I → R gdje je otvoreni interval I ⊆ R. Funkciju F : I → R
nazivamo primitovnom funkcijom funkcije f , ako vrijedi:

F ′ (x) = f (x), ∀x ∈ I (1.3)

Primjer 1:
Za funkciju f (x) = 1, jedna od mogućih primitivnih funkcija je F (x) = x,
ali i funkcija F2 (x) = x + 3.

Primjer 2:
Za funkciju f (x) = cos(x), jedna od primitivnih funkcija je F (x) = sin(x)+4,
ali i funkcija F (x) = sin(x) + π.

Objašnjenje: Ako je F primitivna funkcija od f , tada je i F + C primitivna

funkcija od f , za sve C ∈ R jer je [F (x) + C]′ = F ′ (x) + C ′ = F ′ (x) = f (x).

4
1.4 Neodređeni integral
Skup {F + C : C ∈ R} svih primitivnih funkcija od f naziva se neodređeni
integral funkcije f i taj skup označavamo s:
Z
f (x)dx = F (x) + C (1.4)

svojstva neodređenog integrala:

(1) Z
d
f (x)dx = f (x)
dx

(2) Z
d
f (x)dx = f (x) + C
dx

(3) Z Z Z
(αf + βg)(x)dx = α f (x)dx + β g(x)dx

Primjer 3:
Z Z Z
x x 4x 1 1 24x 24x−2
2 8 dx = 2 dx = 24x d(4x) = +C = +C
4 4 ln2 ln2

Objašnjenje: 8 smo zapisali kao 23 i primjenili pravilo za množenje po-

tencija, nakon čega smo dobili tablični integral.

5
 Primjer 4:
Z Z Z
sin(2x) 2sin(x)cos(x) 1
dx = dx = 2 dx = 2tg(x) + C
sin(x)cos3 (x) sin(x)cos3 (x) cos2 (x)

Objašnjenje: sin(2x) smo raspisali preko formule za sinus dvostrukog kuta,

nakon čega smo skraćivanjem dobili tablični integral.

1.5 Metoda parcijalne integracije

Formulu za parcijalnu integraciju izvodimo iz formule za diferencijal umnoška
dvije funkcije:

d(u · v) = du · v + u · dv
Z
u · dv = d(u · v) − du · v/
Z Z
u · dv = u · v − v · du (1.5)

Primjer 5:
Z   Z
ln(x)  u = ln(x) | du = x−1 dx ln(x) 1 1 ln(x) 1

dx =   =− + dx = − − +C
x 3 dv = x3 dx |
1 −1
v = 2x2  2x 2 2 x 3 2x2 4x2

Objašnjenje: U većini slučajeva kada se pod integralom pojavi logaritam,

njega uzimamo za u, dok će drugi izbor za u najčešće biti polinom.

Primjer 6:
Z   Z
u = arcctg(x) | du = − 1 2 dx x2
2xarcctg(x)dx =  1+x  = x arcctg(x) +

2
dx
dv = 2xdx | v = x2 1 + x2
Z
1
= x arcctg(x) + (1 −
2
)dx = x2 arcctg(x) + x − arctg(x) + C
1 + x2

Objašnjenje: U Ovom slučaju za u nismo uzeli polinom, zato što ga je

jednostavnije integrirati od arcctg(x).

6
1.6 Metoda supstitucije
Ako za funkciju f : I → R postoji primitivna funkcija F : I → R i ako
je x = φ(t) strogo monotona derivabilna funkcija, onda postoji primitivna
funkcija ψ(t) funkcije f (φ(t) · φ′ (t)) i vrijedi

F (x) = ψ(φ−1 (x))

Z   Z
 x = φ(t) 
f (x)dx =   = [f (φ(t))·φ′ (t)]dt = ψ(t)+C = ψ(φ−1 (x))+C
dx = φ′ (t)dt

Primjer 7:
Z   Z
dx  t = e−x
→ x = −ln(t) − 1t dt
=  
ex + 1 dx = (− 1t + 1)dt = e−ln(t) + 1
Z 1 Z
dt dt
=− 1
t
=− = −ln(1 + t) + C = −ln(1 + e−x ) + C
t
+ 1 1 + t

Objašnjenje: Ovdje smo koristili svojstvo logaritma da je a− loga b = 1

b

Primjer 8:
Z Z Z  p 
3 2
(1 − cos (x)sin(x)  cos(x)
2 = t 
sin (x) sin (x)sin(x)  
p dx = p dx = p dx = dt = − √sin(x) 
cos(x) cos(x) cos(x)  2 cos(x)

Z p 1p 5
= −2 (1 − t4 )dt = −2( cos(x) − cos (x)) + C
5

1.7 Newton-Leibnizova formula

Neka je funkcija f neprekidna na segmentu[a,b]i neka je F njena primitivna
funkcija. Tada se određeni integral funkcije f na segmentu [a, b] može izraču-
nati Newton-Leibinzovom formulom:
Z b
f (x)dx = F (b) − F (a) (1.6)
a

Primjer 9:
Z 3 Z 3 3

3
4x dx = 4 x3 dx = (x4 ) = 34 − 24 = 65
2 2 2

7
Primjer 10: Z 2
x3 dx = 0
2

Objašnjenje: vrijedi po svojstvu (1) za Riemannov integral.

1.7.1 Metoda supstitucije

Primjer 11:
Z 1 √   Z 0p
1 − x2  x = cost | x = 1 → t = 0  1 − cos2 (t)
dx =  2 √ 2 =− sin(t)dt
√
2 x2 dx = −sin(t)dt | x1 = 2 → t1 = π  π cos2 (t)
2 4
2
Z 0 Z 0 Z 0 4
Z 0
sin2 (t) 1 − cos2 (t) dt
=− dt = − dt = − + dt
π cos2 (t) π cos2 (t) π cos2 (t) π
4
  4 4 4

= −tg(t) π 0 + t π 0
4 4
π
=1−
4

Primjer 12:
Z √  Z √33 √33
3
2x + 8  x2 + 8x = t   √
√ dx =  √2x+8 =2
 dt = 2t = −6 + 2 33
1 x2 + 8x 2 x2 +8x
dx = dt 3 3

1.8 Primjena integrala

1.8.1 Površina između dviju krivulja
Neka su dane fukcije y = f (x) i y = g(x) te pravci x = a i x = b. Ako vrijedi
da je g(x) ≤ f (x), tada površinu lika omeđenog krivuljama f i g te danim
pravcima, računamo prema formuli
Z b
P = [f (x) − g(x)]dx (1.7)
a

Ukoliko vrijedi da je f (x) ≤ g(x) tada funkciju f oduzimamo od funkcije g.

8
 Primjer 13: Izračunaj površinu omeđenu krivuljama f (x) = −x2 + 2x i
g(x) = −x

Najprije moramo odrediti točke sjecišta: −x2 + 2x = −x → x1 = 0, x2 = 3.

Nakon toga po formuli računamo površinu lika omeđenog krivuljama:
Z 3
P = [f (x) − g(x)]dx
0
Z 3
= [(−x2 + 2x) − (−x)]
Z9 3
= (−x2 + 3x)dx
0
1 3 3
= (− x3 + x2 )0
3 2
= 4.5kv.j.

1.8.2 Duljina luka krivulje

Ako je y = f (x), tada je duljina luka krivulje koja je dio grafa funkcije f
između točaka s x koordinatama a i b, gdje je b < a jednaka:
Z bp
l= 1 + [f ′ (x)]2 dx (1.8)
a

9
 Ako je krivulja zadana parametarski:

x = x(t)

y = y(t)
pri čemu je t ∈ [t1 , t2 ], tada je duljina luka krivulje dana kao:
Z t2 p
l= [x′ (t)]2 + [y ′ (t)]2 dt (1.9)
t1

√
x3 , x ∈ [0, 1]
2
Primjer 14: Izračunaj duljinu luka krivulje y = 1 +

Z s Z r   Z 13 √
1
3x2 1
9x t = 1 + 9x  4
 
4
l= (1 + ( √ )2 )dx = ( 1 + )dx =  9
4
 = tdt
0 2 x3 0 4 dt = 4 dx 9 1
√ √
4 2t t  134 13 13 − 8
= =
9 3 1 27

10
1.8.3 Volumen tijela
Ako se područje između funkcija y = f (x) i y = g(x) te pravaca x = a i x = b
(uz uvjet da je g(x) ≤ f (x) te da su f (x) i g(x) integrabilne na intervalu
[a, b]) rotira oko:

a) x-osi, tada je volumen tijela nastalog rotacijom dan formulom:

Z b
Vx = π ([f (x)]2 −]g(x)]2 )dx . (1.10)
a

b) y-osi, tada je volumen nastalog tijela dan formulom:

Z b
Vy = 2π x[f (x) − g(x)]dx (1.11)
a

Ako se područje između funkcija x = f (y) i x = g(y) te pravaca y = c i y = d

(uz uvjet da je g(y) ≤ f (y) te da su f (y) i g(y) integrabilne na intervalu [c, d])
rotira oko:

a) x-osi, tada je volumen tijela nastalog rotacijom dan formulom:

Z d
Vx = 2π y[f (y) − g(y)]dy (1.12)
c

b) y-osi, tada je volumen tijela jednak:

Z d
Vy = π [(f (y))2 − (g(y))2 ]dy (1.13)
c

11
 Primjer 15: Odredite volumen tijela (prikaz b) nastalog rotiranjem lika
(prikaz a) omeđenog s y = x2 , y = 3, y = 1 i x = 0, oko osi y.

Najprije funkciju trebamo zapisati u obliku x = f (y) :

√
y = x2 ⇒ x = y
Volumen računamo po formuli (1.13):
Z 3
√ 1 3 26
Vy = π ( y)2 dy = π y 2 1 = πkub.j.
1 2 3

(a) Površina koju rotiramo (b) Tijelo nastalo rotiranjem

12