“Nora”

Henrik Ibsen

Dinela Drakovac III1

Teze:
I teza
a) Biografija i bibliografija
b) Ibsen i njegov dramski opus, odlike drame
c) Modernizam u Evropi, odlike i predstavnici
II teza
a) Fabula ili siže
b) Analiza likova
c) Dramski sukob Nora- Torwald
III teza
a) Nora: individualizam ili egoizam, emancipacija žene
b) Istražiti postavljanje ove drame na daske koje život znače
nekad i sad
c) Nora u odnosu na ženski lik po izboru
I teza
a) Biografija i bibliografija
Henrik Ibsen (Henrik Johan Ibsen) bio je norveški dramski pisac, režiser i pjesnik.
Rođen je 20. marta 1828. godine u Skienu, a umro 23. maja 1906. godine u Oslu.
Kao jedan od osnivača modernizma u pozorištu, Ibsen se često naziva ocem
realizma. Smatra se za jednog od najuticajnijih dramskih pisaca svoga vremena.
Nekoliko njegovih drama smatralo se skandaloznim. Tada se mislilo da pozorište
treba da predstavlja strog, moralni porodični život, to jest, da bude ogledao
pristojnosti, što u njegovim dramama to nije slučaj.
Ibsenov rad često je izražavao surovu stvarnost koja je ležala iza brojnih fasada.
Kroz svoja djela otkrivao je mnogo toga što je bilo zabrinjavajuće, pisao je o
temama koje se nisu smjele javno isticati. Kritički je pristupio pitanju morala i
uslova života u Norveškoj.
Uticao je na rad mnogih dramatičara i romanopisaca kao što su Oskar Vajld (Oscar
Wilde), Artur Miler (Arthur Miller) ili Džejms Džojs (James Joyce). Ibsen je
nominovan za Nobelovu nagradu za književnost 1902., 1903. i 1904. godine.
Napisao je svoje drame na danskom jeziku. Većina njegovih predstava izvođena je
u Norveškoj – često na mjestima koja podsjećaju na Skien, lučki gradić gdje je
odrastao. Ibsen je živio 27 godina u inostranstvu i rijetko je posjećivao Norvešku
tokom svojih najplodnijih godina. Rođen u trgovačkoj patrijarhalnoj porodici,
Ibsen je oblikovao svoje drame po iskustvu koje je stekao u porodici. Njegove
drame nastavljaju svoj uticaj na savremenu kulturu i film.
Otac mu se zvao Knud Ibsen (Knud Ibsen), a majka Marien Altenburg (Marichene
Altenburg). Rođen je u dobrostojećoj trgovačkoj porodici, u malom lučkom gradu
Skienu. Oba roditelja vode porijeklo iz uglednih i uticajnih porodica.
Kada je Henrik Ibsen imao oko sedam godina, u njegovoj porodici dogodile su se
velike promjene. Otac je suočen sa finansijskom propasti, napustio porodicu, koja
je na kraju bila prisiljena prodati kuću u Skienu i preseliti se u svoj mali ljetnikovac
izvan grada.
U to vrijeme bila je velika sramota ako muškarac napusti svoju porodicu. Teret te
sramote Ibsen je nosio cijeli svoj život i ona je prisutna u njegovom literarnom
radu. Njegove kritike morala u djelima, ponekad su odraz kritike vlastitog oca.
Financijska propast porodice takođe je imala jak uticaj na Ibsenovo kasnije
stvaralaštvo; likovi u dramama često odražavaju njegove roditelje, a teme se često
bave pitanjima financijskih problema kao i moralnih sukoba koji proizlaze iz
mračnih tajni, a koje su vješto skrivene od društva.
Godine 1846., kada je Ibsen imao 18 godina, bio je u vezi sa ćerkom vlasnika
apoteke, sa kojom je imao vanbračnog sina. Plaćao je alimentaciju za dijete do
njegove 14. godine. Ibsen je otišao u Oslo na studije. Uskoro je odustao, jer nije
položio prijemne ispite. Tada odlučuje da se posveti samo pisanju. Njegovo prvo
djelo je „Catilina“ (1850. godine). Prva predstava nije skrenula pažnju javnosti.
Ipak, Ibsen se nije odrekao karijere dramskog pisca, iako su brojne predstave koje
je pisao u narednim godinama i dalje bile neuspješne. Radio je kao saradnik na
novinama „Arbejderforeningens blad“ i „Manden“. Bio je i urednik novina
„Samfundsbladet“.
Oženio se sa Suzanom Torensen (Suzannah Thoresen), 18. juna 1858. godine, a
23. decembra 1859. godine rodila je njihovo jedino dijete, dječaka Sigurda
(Sigurd). Par je živio u vrlo lošim financijskim okolnostima, a Ibsen je postao vrlo
razočaran životom u Norveškoj. Napustio je Norvešku u koju se nije vratio 27
godina. Živio je i stvarao u Italiji (4 godine), zatim u Austriji, Danskoj i Njemačkoj.
Vratio se u Norvešku 1891. godine, gdje je radio i stvarao još 9 godina, a zatim se
povukao iz zdravstvenih razloga.
Nekoliko godina bio je zaposlen u pozorištu „Det norske“ u Bergenu, gdje je bio
uključen u stvaranje više od 145 predstava kao pisac, režiser i producent.
Prestao je sa pisanjem 1900. godine, iz zdravstvenih razloga. Zbog moždanog
udara bio je nepokretan pet godina. Dana 23. maja 1906. godine Ibsen je umro u
svojoj kući u Oslu. Priređena mu je sahrana na državnom nivou, obzirom na
doprinos norveškoj umjetnosti. Muzej „Ibsen“ u Oslu otvoren je 23. maja 2006.
godine. To je kuća u kojoj je Ibsen proveo posljednjih jedanaest godina života.
Muzej je obnovljen, tako da je u njemu sačuvan izvorni interijer, dekor, boje i
namještaj.
Bibliografija
„Catilina“ (1850. godine)
„Norma ili političareva ljubav“ (1851.godine)
„Gospođa Inger iz Oestraata“ (1854. godine)
„Olaf Liljekrans“ (1856. godine)
„Ratnici na Helgolandu“ (1858. godine)
„Komedija ljubavi“ (1862. godine)
„Pretendenti na prijestolje“ (1864. godine)
„Brand“ (1866. godine)
„Peer Gynt“ (1867. godine)
„Savez mladih“ (1869. godine)
„Cezar i Galilejci“ (1873. godine)
„Stupovi društva“ (1877. godine)
„Nora ili Lutkina kuća“ (1879. godine)
„Sablasti“ (1881. godine)
„Narodni neprijatelj“ (1882. godine)
„Divlja patka“ (1884. godine)
„Romersholm“ (1886. godine)
„Žena s mora“ (1888. godine)
„Hedda Gabler“ (1890. godine)
„Graditelj Solness“ (1892. godine)
„Mala Eyolf“ (1894. godine)
„Jon Gabriel Borkman“ (1896. godine)
„Kad se mi mrtvi probudimo“ (1899. godine)
b) Ibsen i njegov dramski opus, odlike drame
Njegov dramski opus značio je izuzetno mnogo za razvoj evropske i svjetske
realističke drame sa temama iz građanskog života. O popularnosti i značaju
Ibsenovog djela govori podatak da su se njegove drame 1877. godine igrale u pet
pozorišta u Berlinu u jednoj jedinoj nedjelji.
On je u svojim djelima stavljao lik potlačene žene u društvu koje im ne daje
nikakva prava. Samim tim, Ibzen brani žene i žestoko se bori za njih. Optuživao je
moderno društvo koje je lažno i koje je zaronilo u tradicionalne norme. „Supruga
u komadu završava tako što nema pojma šta je ispravno, a šta pogrešno… Žena ne
može da bude ono što jeste u modernom društvu, uz zakone koji su donijeli
muškarci i uz tužioce i sudije koji procjenjuju žensko ponašanje sa muškog
stanovišta“
svojim je dramama pridonio afirmaciji norveške književnosti, ali i dramske
književnosti uopće dovodeći do vrhunca realizam i naturalizam u kazalištu dajući
tako poticaj modernističkim pokretima. Jedna od prvih drama koja je proslavila
Ibsena bila je drama Junaci na Helgelandu iz 1858. godine u kojoj hvali vikinška
junaštva i etiku. U satiričnoj komediji pod naslovom Komedija ljubavi iz 1862. prvi
put se izravno obračunava s građanskim društvom i njegovim lažnim moralom. U
Rimu je napisao dvije dramske poeme: Brand iz 1866. i Peer Gynt iz 1867.
Dramom Stupovi društva iz 1877. započeo je novu stvaralačku fazu i ciklus
društvenih drama u koji se ubrajaju još Lutkina kuća iz 1879., Sablasti iz 1881. i
Neprijatelj naroda iz 1882. U posljednjoj stvaralačkoj fazi Ibsen se približio poetici
simbolizma, posebice u dramama: Divlja patka, Žena s mora, Hedda Gabler i
Graditelj Solness. Ibsenov dramski opus proteže se kroz nekoliko stilova od
romantizma do moderne, a najviše drama povezuje problematiziranje čovjekova
„poziva“ te njegove hrabrosti, moći i dosljednosti u odolijevanju vanjskim i
unutrašnjim kušnjama ili izazovima što ga odvraćaju od samoispunjenja. „Ibsenov
model društvene drame naslijedili su mnogobrojni dramatičari devetnaestog i
dvadesetog stoljeća poput Georgea Bernarda Shawa, Arthura Millera, Miroslava
Krleže.“
U osnovi svake drame nalazi se sukob. Taj se sukob zasniva na suprotstavljenim
načelima koji dovode do akcije i reakcije suprotnih tendencija stvarajući dramsku
napetost i neodoljivu težnju završetka i razrješenja sukoba. Zato je dramska radnja
naglašeno napeta i dinamična. Suprotnosti mogu biti imanentne samom
dramskom liku, njegovoj psihološkoj strukturi, mogu se kriti u opreci pojedinca i
društva, uopće u razdvojenosti u čovjeku ili u razdvojenosti čovjeka i svijeta. Može
to biti neka društvena pojava koju pojedinac pokušava svladati ili neka
nedefinirana sila kao što je sudbina kojoj se suprotstavlja čovjekova voljna
priroda, neka moralna doktrina koja je u neskladu s individualnim moralnim
načelima pojedinca. U drami se te suprotnosti neodoljivo okreću jedna protiv
druge i čine bit napetosti dramske radnje. Dramski su likovi zato prikazani s
istaknutim crtama karaktera, jednoobrazno, bez slojevitosti i raznolikosti. Oni su
naglašeno humani ili su veliki podlaci, veliki idealisti ili prizemni pragmatičari, oni
su strastveni borci ili plašljivci i slabići. Ovakvim se podvojenostima karaktera
bolje ističe međusobna suprotnost, čime se potencira neminovnost sukoba. Za
dramske su likove važna i psihološka stanja koja se transformiraju u voljne odluke
koje se onda svjesno izvršavaju. Drama je tako književni rod u kojem dominira
svjesnost i intelekt.

c) Modernizam u Evropi, odlike i predstavnici

Modernizam je naziv kojim povijest književnosti obuhvaća književni pravac koji se
javlja u drugoj polovici 19. stoljeća i predstavlja dio šireg pokreta modernizma koji
je zahvatio sve aspekte kulture u doba prijelaza iz 19. u 20. stoljeće.
U modernizmu se javljaju nove literarne težnje. Uzroci su zasićenje dotadašnjom
književnošću (realizam i naturalizam) i pojava novih ideoloških i filozofskih struja,
odnosno razmišljanja. Utemeljitelj je Henri Bergson koji tvrdi da „nesvjesno" u
čovjeku uzrok svih pojava.
Sredinom 19. stoljeća u europskim književnostima posebice u proznoj produkciji,
realizam je vrlo čvrsto ušao u sve pore umjetničkog stvaranja. No, kako to uvijek
biva u povijesti književnosti, odmah se pojavljuju i klice novoga, modernijeg.
Iste godine, 1857., Gustave Flaubert objavljuje svoj roman Gospođa Bovary i
Charles Baudelaire svoju pjesničku zbirku Cvjetovi zla. U književnopovijesnim
prikazima Flauberta obično svrstavamo u vrhunce realizma, ali je Baudelaire
svakako nagovijestio nov pristup poeziji. Treba imati na umu i činjenicu da je
pjesničko stvaralaštvo u duhu realizma gotovo zanemarivo. Analogno tomu, u
razdoblju modernizma dominantna je pjesnička produkcija.
U to vrijeme slabi dominacija pozitivističke filozofije, a sve više jačaju idealizam i
metafizika. Ono „nesvjesno" u čovjeku postaje zanimljivo i filozofiji i umjetnosti.
Pojavljuju se misticizam i spiritizam.
U modernističkim strujanjima dominantnu poziciju zauzela je francuska
književnost. Poezija ovoga vremena zapravo je reakcija na romantičarsku poeziju
(Alphonse de Lamartine, Alfred de Vigny, Victor Hugo) koja se kao književna moda
ugasila sredinom 19. stoljeća. „Romantika je nebeski i sotonski blagoslov, kojemu
dugujemo vječne ožiljke". Ta Baudelairova izreka točno odgovara činjenici da je
romantika i na svom umoru stigmatizirala svoje sljedbenike. Oni se protiv nje
bune jer su u njezinoj vlasti. Moderno je pjesništvo deromantizirana romantika (H.
Friedrich) Pjesništvo tada dobiva sve češće pridjev moderno. Začetnik te riječi
zapravo je sam Baudelaire. "Služi se njome 1859., ispričava se zbog njezine
novine, no ona mu je potrebna da se u pustinji velegrada
vidi ne samo čovjekova propast, nego i da se nasluti dotad neotkrivena
tajanstvena ljepota. To je onaj Baudelairov vlastiti problem, naime, kako da
poezija bude moguća u komercijaliziranoj i tehniziranoj civilizaciji." (H. Friedrich)
Larpurlartizam je literarni pokret koji promiče Théophile Gautier. On smatra da
umjetnost treba biti samoj sebi cilj. Naziv dolazi od fraze l'art pour l'art, što u
doslovnom prijevodu znači umjetnost radi umjetnosti. Larpurlartizam poriče
društvene osnove i društvene funkcije umjetnosti, a time joj zapravo izmiče
osnovni sadržaj. Osnovno je obilježje larpulartističke poezije savršena forma koja
je sinonim za ljepotu, zatim impersonalnost i detaljiziranje pjesničkih slika.
Parnasovci je naziv za skupinu pjesnika okupljenih oko zbornika pjesama
Suvremeni Parnas koji izlazi 1866. Začetnik ovog pokreta je Leconte de Lisle, a uz
njega kao izrazite parnasovce valja spomenuti Sullya Prudhommea i Josea Mariju
de Herediju. No, u zborniku Suvremeni Parnas svoje pjesme objavljuju i Gautier,
Baudelaire, Verlaine. Osnovna obilježja parnasovačke poezije je objektivnost i
hladnoća izraza, bezosjećajnost, impersonalnost. I njima je važna forma, izraz je
gotovovirtuozan.
Charlesa Baudelaira treba izdvojiti isto kao i prethodna dva literarna pravca jer je
njegova poezija toliko originalna i individualna da se ne može svrstati u postojeće
pjesničke grupe. U isto vrijeme ta originalnost i odmak od dotadašnjih poetskih
tokova bili su zapravo otvaranje pjesničkih staza u poeziji - simbolizma, a onda i
moderne poezije uopće.
Na Budelaira je utjecao Edgar Allan Poe od kojeg preuzima tajnovitost, grozu,
tamne slutnje. Pokrenut će estetiku ružnoga, slike velegrada u kojima spaja
plinsko svjetlo i večernje nebo, miris cvijeća i smrad katrana. I Baudelaire će
njegovati kult forme - često poseže za sonetom koji je visokostiliziran i poetski
oblik.
Simbolisti će se odmah suprostaviti poetici kakvu su gajili parnasovci, i to
ponajprije objektivizmu i hladnoći. Tomu suprostavljanju nagovještaj,
tajanstvenost, ne reći do kraja. Tri su velika pjesnika simbolizma: Arthur Rimbaud,
Paul Verlaine i Stéphane Mallarmé.
Modernistička drama
Drama sredinom 19. stoljeća doživljava važan zaokret. Napuštaju se velike
herojske tragike fabule u dramama, građanstvo i proleterijat zavladat će
dramskim pričama, iako će još neka dramska djela nositi oznake romantičarske
patetičnosti i besperspektivnosti.
Produbljuje se psihološka interpretacija. Mijenja se i scenski prostor.
Preteče moderne drame, Norvežanin Henrik Ibsen i Rus Anton Čehov stvaraju ono
što bi bila paralela simbolističkoj poeziji - građansku simbolističku dramu. Danski
filozof Søren Kierkegaard bio je temeljni poticaj za razvoj Ibsenove dramske
tematike sukoba pojedinca s vladajućim društvom, ali i unutarnjih sukoba. U
Ibsenovoj dramatici prvi put dolazi do izraza tragika našega vremena koja proizlazi
iz razdovjenosti modernog čovjeka, gdje se istina sukobljava s istinom, jedna
pravda s drugom pravdom, a ne kao do sada pravda protiv nepravde. Ne bori se
čovjek samo protiv vanjskih sila, nego se te sile sukobljuju u čovjeku.
II teza
a) Fabula ili siže
I čin
Nora Helmer je razmažena i tetošena žena direktora banke. Čas je hirovita i voli
rasipati novac, a drugi puta je ozbiljna žena koja se hvata u koštac s realnim
svijetom. Nora je imala problema u mladosti, to je bio odnos njezina oca prema
njoj. Sva njegova ljubav bila je usmjerena prema njoj, kao najdragocjenijem biću
koje je bilo zaštićeno čak i od same sebe. Udajom je mislila da će se situacija
promijeniti, no muž Torvald, nastavio je tradiciju njezina oca i ona je bila
povlašteni dio njega: «Ti si moja ljepota, koja pripada meni i isključivo meni.»
Njezin muž Torvald Hemler bio je naoko uredan i častan građanin. Ispod njegove
maske krije se promašenost životnih nadanja, slabost značaja i intelektualna
praznina. Imali su troje djece Ervina i Boba i Emi. Kao što je Nora bila lutka za
muža, tako su i njezina djeca bili lutke za nju, koje služe samo za igranje i gledanje:
«O kako ste mi svježi i rumeni! Jabuke i ružice moje rumene! Slatka moja lutkice!»
– govorila je najmlađem djetetu plešući s njime. U posjete joj dolazi prijateljica iz
školskih dana. Gospođa Kristina Linde, udovica, sada ogorčena i ostarjela žena čiji
je život potpuno drugačiji od Norinog. Za razliku od Nore ona život shvaća realno,
pa nema Norinih problema. Kako nije imala više nikoga o kome bi se brinula,
odlučila je doći u grad da se zaposli. Nora ispriča prijateljici kako je spasila život
svome mužu. Život mu je bio u opasnosti, a jedino ga je boravak na jugu mogao
spasiti. Kako nisu imali novaca, a Helmer nije htio dići kredit jer bi to bilo
sramotno, Nora je našla izlaz. Podigla je zajam kod bilježnika Nilsa Krogstada na 1
800 talira. Bila je vrlo ponosna što je baš ona spasila život svome mužu i tako
učinila jedno veliko djelo u svome životu. U posjetu im dolaze dr. Rank, dobar
obiteljski prijatelj i kućni liječnik, i bilježnik Krogstad, prevarant i pokvarenjak.
Krogstad zna da će ga Helmer otpustiti i da će na njegovo mjesto doći gospođa
Linde, te zbog toga Krogstad ucjenjuje Noru. Ako ona ne bude utjecala na muža da
povuče njegov otkaz, on će Helmeru ispričati kako je njegova žena uzela
pozajmicu i krivotvorila očev potpis na zadužnici.

II čin
Torvald unatoč molbi svoje žene ne odustaje od otkaza Krogstada: «Moraš
Krogstada ostaviti u banci» – govorila je Nora. «Draga Noro, njegovo mjesto
odredio sam za gospođu Linde. U banci već svi znaju da ću Krogstadu otkazati.
Stalno mi se obraća sa: ti, ti! Vjeruj mi, to mi je strašno neprijatno. Ne bih s njime
samo zbog toga mogao da radim u banci» – govorio je Helmer. U posjetu im dolazi
dr. Rank i govori Nori da je teško bolestan i da mu nema spasa, te joj otkriva da je
u nju oduvijek bio zaljubljen. Nakon što je Krogstad primio otkaz, ponovo dolazi i
prijeti Nori. U sandučiću ostavlja pismo za Helmera u kojem razotkriva Noru.
«Hoću da se ponovo uzdignem gospođo Helmer, hoću opet gore, a u tome mi
mora pomoći vaš muž. Hoću u banku, hoću viši položaj – vaš muž mi mora
priskrbiti takovo mjesto» – govorio je Nori Krogstad. «Bacio je pismo u sandučić!»
Nora tiho i plašljivo prilazi vratima:
«Torvalde, sada smo izgubljeni.»

III čin
Gospođa Linde razgovara s Krogstadom i kaže mu da se želi udati za njega: «Meni
treba netko za koga mogu da živim. A vašoj djeci treba majka. Mi smo jedno
drugom potrebni Krogstad, ja vjerujem da ste vi ustvari plemeniti čovjek i zajedno
s vama usudila bih se na sve.» No on je sumnjičav: «Vi hoćete spasiti svoju
prijateljicu?» «Ne Krogstade i ne tražite svoje pismo natrag. Helmer mora sve da
sazna. Ta nesretna tajna mora izaći na vidjelo. Među njima mora doći do
potpunog objašnjenja.» I Kristina je Noru savjetovala da mužu kaže istinu:
«Krogstada se ne moraš bojati, ako ti ne budeš govorila, govoriti će pismo.» Bolest
doktora Ranka se pogoršala i oni nađu njegovu posjetnicu s križem:
«To znači da se oprašta od nas. Zatvoriti će se i umrijeti.» Helmer je saznao istinu
iz pisma: «Što je ovo? Što si učinila? Ovdje ćeš ostati da mi odgovoriš. Da li ti
shvaćaš što si učinila? Nije moguće da je to istina?» Nora: «Istina je. Ja sam te
voljela više nego sve na svijetu.» «Od danas nema više sreće. Treba spašavati
ruševine, ostatke, kao da bar nečega ima» – ljutio se Helmer. I odjednom služavka
donosi još jedno pismo, Helmer čita i radosno uzvikuje: «Noro, ja sam spašen,
oboje smo spašeni! Vratio je zadužnicu. Piše da žali… da se kaje.» – govorio je
Helmer sav sretan. «Mi smo osam godina u braku i da nas dvoje, ti i ja, muž i žena,
danas prvi puta ozbiljno razgovaramo. Ti me nikada nisi razumio. Kada sam bila u
očevoj kući, bila sam njegova lutkica i igrao se sa mnom, kao što se ja igram sa
svojim lutkama. Onda sam došla tebi u kuću. Iz očevih ruku prešla sam u tvoje.
Sve si uredio po svom ukusu i tako sam dobila isti ukus kao ti, živjela sam kao puki
siromah: «…iz dana u dan, od onoga što mi bude udijeljeno. Naša kuća bila je
samo soba u kojoj se djeca igraju. Kod kuće sam bila očeva lutka, ovdje tvoja
lutka, a djeca su opet moje lutke. Napuštam odmah tvoj stan. Moram se osloniti
na samu sebe da bih razumjela samu sebe i sve oko sebe. Od tebe ništa ne
tražim.» Helmer: «I ti pri svijesti napuštaš muža i djecu?» Nora: «Napuštam. Ja te
više ne volim. Ti nisi čovjek kakav sam ja mislila da jesi.» Helmar: «Radi tebe bih
trpio svaku bijedu i nevolju. Ali nitko za voljenoga ne žrtvuje svoju čast.» Nora: «Ja
te oslobađam svih obaveza.
Ne treba da misliš da si ičim vezan. Na obje strane treba da bude puna sloboda. E,
sada je sve gotovo.

b) Analiza likova
Torvald Helmer

Naoko uredan, častan i točan građanin. Ispod njegove se maske, međutim, kriju
promašenost životnih nadanja, slabost značaja i intelektualna praznina. On je jak
tek kada može upravljati – lutkom. Čim mu je ona oduzeta, u času kada Nora
svjesna svojih činova i njihovih posljedica prestaje biti usmjeravana osoba već biće
razumno i slobodno, Helmer gubi i posljednji svoj oslonac. Za njega je Nora kao
kućni ljubimac koji služi za zabavu:
Citat:
“Ne kaniš valjda poricati, draga Nora? (obuhvati je rukom oko pasa.) Moja je
rasipnica tako slatka, ali joj treba hrpa novaca. Nevjerojatno kako su drage takve
ptičice i kako su skupe čovjeku koji ih drži.”
On nije hrabar, spreman je na sve da sačuva svoj ugled…

Citat:
“Svu si mi sreću uništila, svu budućnost razorila! O, strašne li pomisli! Sad sam u
rukama besvjesna čovjeka. Sad on može raditi sa mnom što ga je volja, može od
mene zahtijevati što mu drago, može mi naređivati i zapovijedati kako god hoće, a
ja moram bez riječi sve podnositi. I tako sam nisko pao zbog lakoumne žene.”
On je tip slatkorječivog čovjeka koji je hrabar jedino na riječima…
Citat:
“Nikad da te se dovoljno nagrlim! Znaš, Nora, ponekad poželim da ti zaprijeti
kakva velika pogibao, pa da za te žrtvujem krv i život i sve drugo.”

Nora
Torvaldova razmažena i tetošena žena, kao takva osjeća se podređenom i
nesamostalnom. Ona je plemenita žena koja je za spas obiteljske časti pretrpjela
toliko straha i poniženja, te je odlučila napustiti ne samo muža i kuću već i troje
djece kako bi dokazala pravo na izbor samostalna i slobodna puta. Ne želeći više
biti lutkom, progovorila je istodobno u ime ravnopravnosti kao i svojevrsne
socijalne pravde.
Nora je imala problem u mladosti. Taj problem je bio odnos njena oca prema njoj.
Sva njegova ljubav bila je usmjerena na nju kao u nedodirljivo biće koje je bilo
prezaštićeno, čak i samo od sebe. Kada je došao Helmer, ona se nadala da će se
situacija promijeniti, no on je samo nastavio tradiciju njena oca i dokazao joj kako
je ona tek povlašteni dio njega i ništa više:
“Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo meni.”
Kao što je ona lutka za svoga muža tako su i njena djeca lutke za nju.
Služe za igranje i gledanje:
Citat:
“O, kako ste mi svježi i rumeni! Jabuke i ružice moje rumene… Daj je malo meni,
Ana Marija! Slatka moja lutkice. (Uzima najmlađe dijete te pleše s njime)…”

Dr. Rank
Najbolji Helmerov prijatelj kojeg je život od aktera pretvorio u gledaoca. On dolazi
u njihovu kuću jer je zaljubljen u Noru, spreman je za nju sve napraviti. To je tajio
godinama, da bi joj prije smrti priznao svoju ljubav.
Helmer ga je ovako opisao:
“Bio nam je prisan prijatelj. Naprosto ne mogu zamisliti da ćemo ostati bez njega.
Sa svojim patnjama i sa svojom usamljenosti bio je kao oblačna pozadina naše
sreće, jasne kao sunce. Možda je i najbolje tako, bar za njega.”

Gospođa Kristina Linde

Stara Norina prijateljica koju je život tretirao potpuno različito od Nore.
Za razliku od Nore ona shvaća svijet realno, pa nema Norinih problema. Morala se
brinuti za bolesnu majku i braću, a kad joj je majka umrla i braća se osamostalila
postalo joj je pusto, nije više imala životnog motiva:
Citat:
“Nije, Nora, sada mi je neizricivo pusto. Nemam nikoga kome bih posvetila život.
(Nemirno ustane.) Zato nisam više mogla izdržati u onoj zabiti. Ovdje ću zacijelo
lakše naći čime ću se zabaviti i zaokupiti svoje misli.
Kad bi mi se posrećilo da nađem posao, možda i u kakvom uredu…”

Bilježnik Nils Krogstad

Tamni lik u djelu, prevarant i pokvarenjak, koji doživljava preobražaj kada mu
gospođa Linde iznese svoju želju za zajedničkim životom s njim. On je isto, kao i
ostali likovi van Helmerove familije, tragičan na svoj način. Njegov primjer
pokazuje kako je društvo selektivno.
Citat:

“Pa radi u njoj. Ne znam ima li i kod vas takvih ljudi koji svuda zabadaju nos ne bi
li nanjušili kakvu moralnu trulež pa da im to bude sredstvo za iznuđivanje. A zdravi
onda neka se izvlače kako umiju.”

Njegova nesreća ga navodi na nemoralne poteze, u želji da se uzdigne na još viši

položaj.

“Želim da se ponovo uzdignem, gospođo Helmer. Hoću opet gore. A u tome mi

mora pomoći vaš muž. Već godinu i pol nisam učinio ništa nečasno. Sve to vrijeme
borio sam se s najtežim neprilikama. Bio sam zadovoljan što sam se malo pomalo
podizao. Sada su me otjerali, i ne zadovoljavam se time da me opet pomiluju.
Hoću da se uzdižem, velim vam. Hoću banku, hoću viši položaj – vaš muž mi mora
priskrbiti takvo mjesto.”

c) Dramski sukob Nora- Torwald

Dramski sukob ostvaruje se između nje i njezina supruga Torvalda Helmera nakon
što Helmer otkrije prevaru koju je Nora u prošlosti učinila.
Nora je, naime, bez muževa znanja od bilježnika Krogstada posudila novac za
muževo liječenje i pritom krivotvorila potpis svojega pokojnog oca. Kada Helmer
postane novi upravitelj banke u kojoj Krogstad radi, Krogstad počinje ucjenjivati
Noru kako bi mu osigurala da ne ostane bez posla. Budući da Helmer odlučuje ne
udovoljiti Norinim molbama, Krogstad mu šalje pismo u kojemu objašnjava što je
Nora učinila.
Nakon čitanja pisma Helmer grubo napada Noru, kojoj se do tada obraćao
sladunjavim tepanjem, i optužuje je ju da mu je ugrozila ugled i da je nemoralna
te joj prijeti da će joj oduzeti djecu.
Ono što je, kada govorimo o samoj Nori ili bilo kome tko se nalazi u sličnoj
situaciji, svakako neosporiva činjenica jest to da svatko na svijetu zaslužujnajprije
biti svoja vlastita osoba, a zatim postati nečiji roditelj, nečije dijete, nečiji
prijatelj… Na kraju krajeva, ljudi oko nas dolaze i odlaze, ali naše vlastito i
neraskidivo ja uvijek ostaje uz nas.

III teza
a) Nora: individualizam ili egoizam, emancipacija žene
Lik Nore Helmer prikazat ću u odnosu na građansko društvo u kojem je živjela jer
ju je ono i oblikovalo. U tom društvu prevladavaju muškarci koji obnašaju visoke
dužnosti na visokim položajima, bili su direktori banaka, doktori, odvjetnici,
konzuli. Prevlast muškaraca nad ženama temeljna je postavka patrijarhalnog
društva čiji nam je koncept poznat još od srednjeg vijeka. Pišući o patrijarhatu u
knjizi Jedno je drugo Elisabeth Badinter govori ovako: „U srednjem vijeku, kao čak
i u osamnaestom stoljeću, otac ima svu vlast nad svojom djecom; ženi ih i udaje
po svojoj volji ili ih pak sprječava da sklapaju bračne veze, Međutim očev autoritet
nad kćeri neusporedivo je teži od onoga koji ima nad sinom. Rimsko pravo
smatralo je ženu vječnom maloljetnicom.“
Mitski tipovi objašnjavaju kako je žena simbol prirode uz koju se vežu pojmovi
slabosti, nagona i žudnje.
Time što tragični sukob ne završava propašću glavne junakinje, nego njezinom
moralnom pobjedom i doduše problematičnom oslobođenjem njezine ličnosti,
ističe se da put prema istinskom smislu života, slobodi i nezavisnosti proizlazi
upravo iz te istine. Antilutke ne mogu tragično propasti jer imaju sebe, a time su
ostvarile sve što se u životu može zapravo postići, samopoštovanje i mir u sebi bez
obzira na sve vanjske okolnosti. Norin odlučni raskid sa neslobodom lutkine kuće
samo je prvi korak prema ostvarenju egzistencije čovjeka koji će imati snage da
započne borbu za ostvarenje istinskih međuljudskih odnosa.
No, taj se raskid ne događa kroz sukob, borbu, nego kroz odluku koju antilutka
donosi bez pregovora i bilo kakvih daljnih kompromitiranja sebe kao ljudskog bića.
Za antilutku vrijedi pravilo koje se može izreći rečenicom: „to je za mene tako, a ti
svijete odluči hoćeš li to prihvatiti ili ne, što god da odlučio, ja sam već na dobitku
jer imam sebe. Prava Norina borba i istinsko dokazivanje tek počinje, i to upravo
tamo gdje je pisac prekinuo dramu – u njenom daljnjem životu.

b) Istražiti postavljanje ove drame na daske koje život znače

nekad i sad
“Žena ne može biti ono tko jest u modernom društvu koje je pretežno
orijentirano muškarcima, sa zakonima koje su stvorili muškarci te sucima i
odvjetnicima koji prosuđuje ženstvenost s muškog stajališta.” – Henrik Ibsen
Uloga žene i majke u društvu te njena žrtva.
Uloga roditelja u životu djeteta i njihov utjecaj na daljnji život.
Prvi dojmovi i njihova površnost te nesrazmjer s istinom o onome tko osoba
uistinu jest.
Govori i o žrtvi žena – bilo zbog vlastitog dobitka ili tuđeg, kao i da sreća ne leži
u jednom mjestu, već u slobodnoj volji da se izabere gdje će se osoba ostvariti,
bilo to u samačkom životu ili braku.

Zbog svega toga ova drama je aktualna i danas – jer problem ostaje isti, samo
se mijenjaju vremena i načini na koji se taj problem interpretira. Društvo je
imalo i uvijek će imati svoja nepisana pravila i očekivanja, a pojedinci koji im se
odluče oduprijeti u pokušaju da otkriju sebe, bit će okarakterizirani kao
problematični.
Riječ je o općenitoj karakterizaciji društva kao takvoga. Društva koje, bolesne
kičme, pokušava sakriti vlastite slabosti i mane pod pritiskom onoga što treba
 činiti i što se smatra moralnim pa na kraju zbog nesposobnosti da opstane u toj
laži polako sve više propada – ostavljeno od svih, usamljeno, mireći se sa
sudbinom, da bi na kraju polako umrlo zbog tuđih grešaka i vlastite
nesposobnosti nošenja s istima. Govori i o putu pojedinca prema
samootkrivenju i samoostvarenju te hrabrosti koja je potrebna kako bi se
otkrio potencijal i odgovorilo na najdublje čežnje vlastita srca i ono na što je
pozvan, čak i kad ga svi osuđuju, koče i djeluju protiv njega.

c) Nora u odnosu na ženski lik po izboru

Muža nije napustila jer je prekinuo igru, ali svejedno, sapunica se jest rasprsnula.
Zašto? Ne zbog novca nego zato što - pa ona je napravila veliku žrtvu izašavši iz
okvira glupaste ali dražesne djevojčice kako su se oduvijek prema njoj odnosili
(ona je to, naravno, prihvaćala, ali... uglavnom, u psihologiji ima termin za pojavu
kad se ljudi počnu ponašati/ponašaju onako kako se od njih očekuje) i napravila
nešto zaista veliko za njega, za njih, za njihovu obitelj, nešto, na kraju krajeva,
spasonosno. I sad, kad to izađe na vidjelo, Torvald joj to ne može oprostiti.
Zašto?? Pa zapravo im je svima spasila guzice. Ali ne, on razmišlja samo o
društvenim posljedicama i o tome kakav je tukac ispao/će ispasti. Uopće ne misli
na nju i na to koliko joj je hrabrosti trebalo da se tada, u to vrijeme odvaži
napraviti nešto takvo.
On joj ne može oprostiti što ih je spasila.
I ne samo to. Tada je zapravo shvatila da se previše pomamila za tim što drugi od
nje očekuju i da se previše ponašala onako kako su drugi htjeli da ona pjeva i
pleše. Propustila je štošta živeći pod tim staklenim zvonom. Propustila je shvatiti
to da muža nikad nije ni voljela. To jest, ona je voljela čovjeka koji je bio tako drag
s njom, ljubazan i ljubavan, ali to nije bio Torvald. Očito. Jer bi joj taj čovjek
oprostio onakvo što.
I sada ne može, a da ga ne prezire.
I da ne prezire to stakleno zvono. Pomalo je izgubila dodir s realnošću živeći u toj
nekoj ružičastoj Arcadiji. Kakva bi onda bila majka svojoj djeci? Mislim da je
trebala izgraditi novu sebe, a to nije mogla u toj okolini, s Torvaldom pokraj sebe s
kojim više nije mogla provesti ni jednu noć. Mislim da je djecu svojim odlaskom
zapravo zaštitila.
I u tome pronalazim sličnost s Anom. Napustiti svoju porodicu je i danas
revolucionaran čin, ali mislim da, nekad, postoje, recimo to tako, opravdanja i za
takvo što. Život nije bajka, ali nije ni matematička formula u kojoj su dva i dva
uvijek četiri. U životu i u slučaju da su dva i dva četiri postoje iznimke od pravila, a
takve su iznimke i Ana i Nora.