PRVA KNJIGA

rofago@

Prvo poglavlje

Kao i obično, upalio je računalo i natočio si kavu. Mrzio je tiransku odluku svoga računala,
ili inženjera elektrotehnike, ili stvarnosti, da mora čekati, ali da nema pravo buniti se zbog
toga. Kad je čuo zvukove dizanja programa, prišao je računalu, pomaknuo kursor na ikonu
koja je pokazivala mali žuti telefon i kliknuo dvaput lijevim gumbom miša. Onda se vratio u
kuhinju, ovaj put uz izliku da ide zaviriti u hladnjak kako bi se uvjerio da ondje nema ničega
što bi ga bacilo u iskušenje iako je to zapravo učinio samo zato da ga njegovo računalo ne
bi vidjelo kako tjeskobno i nemodno promatra uspostavljanje veze s internetom. Roberto je
sa svojim računalom imao onaj ambivalentan odnos kakav imamo svi mi koji surfamo
internetom. Kao i svi, proživljavao je, uz manje ili vede poteškode - ovisno o danu - taj
ambivalentni odnos koji imamo s voljenima kad shvatimo da ovisimo o njihovim željama,
njihovoj dobroj volji i pokojem hiru.
Ali danas je računalu bio jedan od dobrih dana. Brzo i bez čudnih zvukova otvorio je
program za poštu i, što je bilo najugodnije, ni jedna od uobičajenih poruka za grešku nije se
pojavila na ekranu:
Nije mogude pronadi file dxc.frtyg.dll Želite li ga potražiti ručno? Da? Ne? Hard disk C ne
postoji.
Ponovno pokušati, poništiti ili odustati? Program je pokušao obaviti neispravnu operaciju,
i ugasit de se. Zatvoriti.
Nepopravljiva pogreška u fileu Ex_oct.Put. Ponovno pokušati ili zanemariti?
Ništa od svega toga. Danas je, eto, bio divan dan. Ušao je u svoj administrator
elektroničke pošte i automatski ukucao lozinku. Računalo se oglasilo zvukovnom porukom, a
ekran je zatitrao i otvorio se pozdravni prozor.
“Bok, rofrago. Imate šest (6) novih poruka.”
rofrago je bilo izmišljeno ime kojim se registrirao u besplatnoj pošti svoga servera. Htio je
staviti samo roberto©..., ali ne, neki se Roberto ved bio registrirao. I jedan Rober... i Bob... i
Francisco... i Frank... i Francis... Tako da je povezao prve slogove imena i prezimena (Roberto
Francisco Gomez) i registrirao se kao rofrago@yahoo.com.
Otpio je gutljaj kave i kliknuo na inbox. Prva je poruka bila od njegova prijatelja Emilija, iz
Los Angelesa.
U miru ju je pročitao i spremio u mapu “Prepiska”.

Druga je bila poruka jednoga klijenta koji je napokon unajmio usluge nekoga
marketinškog studija za novi časopis za film i kazalište. Svidjela mu se ideja i spremio je
poruku u mapu “Posao”.
Dvije su sljedede bili nedopušteni oglasi. Ne-znam-tko htio je prodati ne-znam-što bilo
komu tko je dovoljno glup da to kupi... Nije bilo potrebno prethodno iskustvo.
Kako li su mu samo išli na živce ti nedopušteni upadi u njegov privatni prostor! Mrzio je te
poruke gotovo toliko koliko je mrzio one bezlične pozive na svoj mobitel: “Imate sredu što
ste izvučeni, i dobili ste dvije karte za Cochimangu. Morate dodi u naš ured i upisati podatke,
potpisati formulare i dati pristanak da vam bez ikakve naknade dostavimo u vaš dom
predivan komad...”
Brzo je izbrisao te poruke i zastao na sljededoj. Bilo je to pismo njegova prijatelja Joschue.
 Pozorno je pročitao svaku rečenicu i zamišljao svaki pokret na Joschovu licu dok je to
pisao. Toliko se dugo nisu vidjeli... Pomislio je da mu mora napisati dugo pismo. Ali sad nije
bio trenutak. Ostavio je poruku u inboxu kao automatski podsjetnik na tu njegovu želju.
Posljednja je poruka bila veoma upadljiva. Dolazila je s nepoznate adrese:
carlospol@spacenet.com. Naslov poruke bio je “Šaljem ti”. Na Robertovoj je posjetnici bila
istaknuta njegova elektronička adresa i pomislio je da stiže nova poslovna ponuka.
“Predivno!” rekao je za sebe.
Otvorio je poruku. Bio je to e-mail upuden nekom Fredyju u kojem mu netko šalje
pozdrave i razglaba o nije se baš razumjelo kakvu prijedlogu o parovima. Potpisala ga je
Laura.
Roberto se nije sjedao nikakve Laure i nikakva Carlosa koji bi mu pisali, a još ga se manje
ticala tema poruke, tako da je ubrzo shvatio da se radi o pogrešci i izbrisao je poruku s
računala i iz glave. Ugasio je PC i otišao na posao.
Idudega tjedna stigla mu je još jedna poruka od carlos-pol@spacenet.com. Robertu je
trebalo pet sekundi da klikne na “Obrisati”.
Te bi epizode bile potpuno nevažne u Robertovu životu da nakon tri dana još jedan
“Šaljem ti” od Carlosa nije donio u njegovo računalo novo Laurino pismo. Pomalo uzrujan,
izbrisao je poruku i ne pročitavši je.
Trede je Laurino pismo stiglo četiri tjedna nakon prvog. Roberto je odlučio otvoriti ga
kako bi otkrio u čemu je pogreška. Nije želio i dalje osjedati ono maleno zadovoljstvo i
uzbuđenje koje je u njemu izazivalo primanje pošte, a potom ono razočaranje kad bi shvatio
da nije pravi adresat. U poruci je stajalo:
Dragi Fredy,
što misliš o onome što sam napisala? Možemo porazgovarati ili izmijeniti stvari kojima
nisi zadovoljan. Jesi li razgovarao s Miguelom? Tako sam uzbuđena zbog ideje o knjizi da ne
mogu prestati pisati. Evo ti nova pošiljka.
U nastavku je bio podugačak tekst o odnosima u paru. Roberto je imao nešto vremena,
pa je brzo pročitao.
Kad ljudi imaju problema u odnosu, obično okrivljuju svoga partnera. Jasno vide što mora
promijeniti onaj drugi kako bi odnos funkcionirao, ali teško je vidjeti na koji način oni sami
generiraju probleme.
Veoma često na seansi za parove nekoga pitamo: “Stoje s tobom?” A taj netko odgovori:
“Znaš, on ne shvada da...” A ja uporno pitam: “Stoje s tobom?” A ona ponovno odgovara:
“On je veoma agresivan!” A ja do iznemoglosti pitam: “Ali što ti osjedaš? Stoje s tobom?” I
veoma teško neka osoba govori o tome što je s njome, što treba ili osjeda. Svi uvijek žele
razgovarati o drugima.
Suočiti se s konfliktom koji se rađa u paru uz razmišljanje “što je sa mnom” nešto je
sasvim drukčije nego suočiti se s konfliktom uz ljutnju misledi da je problem u tome što sam s
neadekvatnom osobom.
Mnogi se parovi rastanu jer misle da bi im s nekim drugim bilo drukčije, i, naravno, onda
se nađu u istim situacijama, u kojima se promijenio samo sugovornik.
Zato je, kad se suočimo s nerazumijevanjem u vezi, prvi korak da uvidimo činjenicu da su
poteškode sastavni dio ljubavi. Ne možemo zamisliti blizak odnos bez konflikta. Izlaz bi
mogao biti taj da prestanemo fantazirati o idealnom paru, paru bez konflikta, koji je stalno
zaljubljen.
Iznenađuje nas u kojoj mjeri ljudi traže tu idealnu situaciju.
 “...i kad gospodin X shvati da njegova partnerica ne odgovara onom idealnom i
romanesknomu modelu, i dalje uporno govori samome sebi da drugi imaju takav idealan
odnos kojemu on teži, ali da on nije imao srede... Zato što se oženio pogrešnom osobom.”
Ne!

Nije tako!
Nije se oženio pogrešnom osobom. U svemu je tome pogrešna samo njegova prijašnja
predodžba o braku, predodžba o savršenom paru. Na određeni način, umiruje me spoznaja
da ono što ja nemam, nema nitko, da je savršen partner fikcija i daje stvarnost mnogo
drukčija. Čini se da razmišljanje daje susjedov travnjak zeleniji, ili da drugi ima ono što ja ne
mogu imati, generira mnogo patnje.
Možda se, kad spoznam tu istinu, uzmognem osloboditi tih toksičnih osjedaja. Stvarnost
je znatno bolja kad odlučim uživati u mogudem umjesto da patim zato što iluzija ili fantazija
nikako da se ostvare.
Moja je preporuka: učinimo s mogudim životom... najbolje što možemo.
Patiti zbog nečega što nije onako kako smo zamislili ne samo da je beskorisno nego je i
djetinjasto.
“Ti psiholozi! Nikad se nede naučiti koristiti računalima”, pomislio je Roberto prisjedajudi
se tehničkih pitanja koje mu svako malo postavlja njegova prijateljica Adriana, psihologinja.
Pozorno je pogledao adresu primatelja: rofrago® yahoo.com.
R-O-F-R-A-G-O. Nije bilo sumnje! Poruka je bila namijenjena upravo njemu.
Nekoliko je minuta nepomično promatrao ekran. Htio je nadi odgovarajudi odgovor za
misterij s porukama, jer mu se činilo da Laurina nesposobnost nije dovoljno dobro
objašnjenje.
Zaključio je da taj Fredy sigurno ima adresu sličnu njegovoj. Registriranje slobodnih
mailboxova obavljalo se automatski, i stoga je bila dovoljna i malena razlika da server
prihvati novu adresu. Sigurno se Fredy, kao i on, nije mogao registrirati na svoje ime, pa je
rabio svoje prezime, ili ime svoga psa, ili tko zna što. Njegova je elektronička adresa rodrigo,
rodrago ili rofraga... A ta ju je Laura pogrešno zapisala. Netko nije dobivao materijal, a neka
mu je psihologinja pisala nešto što mu nikad nede stidi.
Odlično. Sve je razriješeno. I što sad?
Kad bude imao vremena, tijekom vikenda, riješit de taj problem. Upozorit de Lauru na
pogrešku, a onda de nadi pravu adresu toga Fredyja Rofraga (odlučio je da je to njegovo
prezime).
Roberto je ugasio računalo i otišao u ured.
Tih nekoliko redaka koje je napisala Laura vrzmalo mu se glavom čitav dan i, kad ga je
poslijepodne nazvala njegova djevojka, zapetljao se s njom, kao i toliko puta dosad, u jednu
od onih beskrajnih rasprava tipičnih za njih.
Cristina se žalila da on nikad nema vremena za izlazak. Kad nije radio, odmarao se od
posla, a kad nije radio ništa od toga dvoje, sjedio je za svojim stolom pred računalom,
“konektiran” doslovno i simbolično na virtualnu stvarnost.
I Roberto se žalio. Cristina je bila previše zahtjevna. Ona bi trebala shvatiti da je surfanje
internetom njegov način odmaranja i da ima pravo malo uživati u slobodnom vremenu.
“Da, naravno! To što si sa mnom ne predstavlja ti užitak...” rekla je Cristina.
“Pa... Katkad nije...” odgovorio je Roberto, što je (poslije mu je to palo na pamet) bila
pretjerana iskrenost.
“Na primjer?”
 “Na primjer, kad me gnjaviš kuknjavom ili predbaci vanj em.”
Cristina je poklopila slušalicu. Sa slušalicom u ruci, Roberto se prisjetio posljednje svađe s
Carolinom, svojom bivšom partnericom, i osjetio je kako mu u misli dolazi rečenica koju je
toga jutra pročitao u Laurinoj poruci:
“...u istim situacijama u kojima se promijenio samo sugovornik...”
I onda se prisjetio;
“Svi uvijek žele razgovarati o drugima.”
To je točno! To je ono što su Cristina i on činili za svake svađe. To je ono što je uništilo
njegovu vezu s
Carolinom. Zapravo, prekinuo je s njome jer je mislio da de s drugom biti drukčije.
Toga je poslijepodneva otišao ranije iz ureda. Htio je ponovno pročitati onaj tekst o
partnerima.
Čim je ušao, prebacio je jaknu preko staroga, sivog naslonjača na ulazu i upalio je
računalo. Ovaj se put program dizao sporije nego ikad, ali pričekao je. Napokon je otvorio
svoj administrator elektroničke pošte i kliknuo na “Šaljem ti”.
Bila je ondje. Editirao je ono što je bilo napisano i prekopirao u tekst procesor. Onda je
otvorio fajl “šaljemti.doc” i potražio rečenice kojih se sjedao. Uzeo je žuti marker kako bi ih
istaknuo, a označio je i neke druge.
“Prestati fantazirati o idealnom partneru.”
“To što ja nemam, nema nitko.”
“Učiniti s mogudim životom... najbolje što možemo.”
“Poteškode su sastavni dio ljubavi.”
Obuzela ga je neobična kombinacija osjedaja: iznenađenje, uzbuđenje, sram, zbrkanost.
Ved je nekoliko puta imao taj neobičan dojam da mu život na neki misteriozan način pribavlja
upravo onoliko koliko mu treba. Sjetio se dana kad je upoznao Cristinu, prije više od godine.
Bio je poprilično tužan i pomalo očajan. Zbog boli od rastanka s Carolinom pojavio se vrh
ledene sante njegove depresije, i tri tjedna nije osjetio ni najmanju želju da iziđe na ulicu.
Zatvoren u kudi, puštao je da telefon zvoni dok se telefonska sekretarica ne bi pobrinula za
pozive: nagomilane bi poruke povremeno brisao ne preslušavši ih.
Toga poslijepodneva, zasiden dosadom, odlučio je promijeniti poruku na sekretarici u
ovakvu: “Na putovanju sam. Ne ostavljajte poruke, nitko ih nede preslušati.” Činilo mu se
hrabrim i pozitivnim biti iskren prema svojim prijateljima na taj način i ne davati im nadu da
de im odgovoriti. Ali kad je dignuo poklopac da to snimi, čuo je glas na sekretarici.
“Bok, ja sam Cristina. Ne poznajemo se. Tvoj mi je broj dao Felipe. Bit du iskrena: u
subotu imam super zabavu i užasavam se toga da idem sama ili, bolje rečeno, SLOBODNA.
Felipe kaže da si sjajan tip, zabavan i inteligentan (upravo ono što mi je preporučio liječnik).
Ako je to istina i želiš provesti neko vrijeme u dobrom društvu i otidi na sjajnu zabavu, nazovi
me na 63124376 do petka. Ako Felipe laže i nisi takav kakvim te opisuje, oprosti, pogrešan
broj.”
Zašto se čula poruka ako nije stisnuo nikakvu tipku?
Misterij.
Zašto je Felipe, kojega je jedva poznavao, izgovorio sve te gluposti o njemu?
Misterij.
Što si umišlja ta žena da ga tako izaziva?
Misterij.
Nazvao ju je...
 I evo ga opet u neobjašnjivoj vezi. Psihologinja koju on nije poznavao, s jednoga kraja
svijeta, šalje nekom tipu, na drugi kraj svijeta, bilješke vezane uz partnerske odnose. To je
došlo do njega bez ikakva objašnjenja, a upravo su to bile riječi koje je trebao čuti.
Magija.
Uvijek je smatrao da takve podudarnosti stvaraju lakovjerne i ezoterike, fanatike. Iznad
postojanja Boga, ili sto tisuda njih, ovi i oni koristili su se svojom vjerom u Svemogudega kako
bi objasnili, možda na fantastičan način, ono što logika nije mogla riješiti, tražedi utočište u
predodžbi božanstva kako bi sebi olakšali, sigurni da njihova individualna sudbina nije
jednostavno vezana uza slučajnost, ni uz određene podudarnosti ili ljudske pogreške.
Roberto je mislio kako bi se i on sam smirio kad bi mogao vjerovati da de se netko ili nešto
napokon pobrinuti za njegovu bududnost, ili kad bi mogao uvjeriti sebe u to da je sudbina, u
svoj svojoj neizmjernosti, ved predodređena. Ali to, nažalost, nije bio njegov slučaj. On nije
mogao učiniti ništa drugo nego prihvatiti postojanje nasumičnosti, slučajnosti, nečega
neobjašnjivoga.
Slučajnosti... Sreda... Ukrižene energije... U svojim je mislima tražio riječ koja bi mu
pomogla da definira svoje osjedaje. Na terapiji je naučio da ne može imati kontrolu nad
sobom ako ne može imenovati ono što mu se događa.
Legao je razmišljajudi koja mu riječ nedostaje. I tako je, iskušavajudi rečenice i
kombinacije slogova, zaspao.
U zoru se probudio prestrašen. Sigurno je sanjao veoma neugodan san, jer je krevet bio
razbucan, a plahte, smotane u klupko, stajale su odbačene u drugom kraju sobe.
Ostao je nepomičan u krevetu i ponovno zatvorio oči ne bi li spasio pokoju sliku iz sna.
Sjedao se samo nekih, veoma zbrkanih: riječi i riječi javljale su se na monitorima stotina
računala, vrtoglavo bi se pokazivale i množile na ekranima sve dok ih ne bi potpuno ispunile.
.. Onda bi ih preplavile i ispadale zauzimajudi svu opipljivu stvarnost...
Svijet pun riječi - pomislio je. Previše riječi. Progutao je slinu i ustao. Pod tušem je odlučio
da nede otidi u ured. Zapravo, mnogo je toga trebao srediti, a mogao je to učiniti i kod kude.
Kratko je radio na svojim papirima sve dok nije osjetio teret dosade, te utvare malo
previše prisutne u njegovu životu.
Dignuo je slušalicu i nazvao Cristinu. Uz malo srede uhvatit de je na izlasku iz kude.
“Halo”, javila se Cristina bezlično.
“Halo”, rekao je Roberto, pokušavajudi umiriti situaciju.
“Halo”, ponovila je Cristina razdraženo.
“Moramo razgovarati”, rekao je Roberto.
“O čemu?” odgovorila je ona, odlučna u namjeri da mu oteža zbližavanje.
“O političkoj situaciji u Tanzaniji”, ironizirao je on.
“Ha!” s druge se strane čuo suh odgovor.
“Stvarno, Cris, daj da se vidimo večeras. Moram ti mnogo toga redi i želim ti pročitati
tekst koji mi je stigao internetom.”
“Kakav tekst?”
“Tekst o parovima.”
“Kako to misliš stigao?”
“Poslije du ti objasniti... U osam u baru?” “Ne, dođi po mene”, rekla je Cristina, još
jednom pribjegavajudi demonstraciji modi.
“Dobro”, rekao je Roberto. “Bok.” “Bok.”
“Poslije du ti objasniti”, odgovorio je. Da otkrije Cristini pravi izvor Laurina teksta? Nikako.
Zašto ne? Nađene su poruke bile osobna prepiska i njegovo bi držanje moglo biti shvadeno
kao kršenje privatnosti. Nije htio da ona zna da je bio spreman njuškati po tuđem životu.
Sigurno bi to osudila, naljutila se na njega i prezrela korisnost sadržaja pisma.
Ali, kao što bi rekla Laura, pomislio je Roberto, osim toga s Cristinom, što je sa mnom?
Jesam li imao pravo zadirati u tuđu prepisku?
“Ja sam taj koji to, zapravo, osuđuje”, odgovorio je samome sebi.
Dignuo se iz naslonjača i upalio računalo. Otvorio je program za pisanje teksta i napisao.
Laura,
primam u svoj mailbox poruke koje vi šaljete Fredyju s tekstom koji je, čini se, dio knjige o
odnosima među partnerima. Sigurno imate pogrešnu adresu.
S poštovanjem,
Roberto Francisco Gomez
Otvorio je program za elektroničku poštu kako bi poslao poruku. Program je automatski
emitirao “biiiip” i otvorio pozdravni prozor u kojem je pisalo:
“Bok, rofrago. Imate jednu (1) novu poruku.”
Osjetio je blag drhtaj. Kliknuo je na inbox i ugledao debelo otisnuto ime pošiljatelja i
registriran primitak poruke.
carlospol@spacenet.com: Šaljem ti
Njegovo tijelo - pogotovo leđa, ramena i desna ruka -registriralo je taj sukob između želje
i principa. Roberto je oklijevao. “To je privatan prostor”, govorio si je. Ali odmah se sjetio
naslova s prve stranice informatičkoga časopisa:
“Internet: beskraj bez privatnosti.”
I pomislio je na hakere, tu legiju mladih koji posveduju velik dio svojih života surfanju po
internetu dok ulaze u baze podataka na koje nailaze putem i kojima je velik izazov pristup
svakom računalu koje je zaštideno, bilo to računalo Nacionalne biblioteke, ljekarne na uglu ili
Pentagona. Djevojke i mladidi diljem svijeta posveduju sate i ulažu mentalni napor u
otkrivanje tajnih kodova, ulaznih šifri i sustava kriptiranja informacija kako bi došli do
podataka i njuškali, ili čak zarazili virusom centrale u koje su ušli.
Bilo je to mnogo više od pubertetskoga nestašluka.
“Internet je slobodan i svaka njihova kočnica samo je ograničavanje naše slobode
surfanja. Srušit demo te barijere i uništit demo sve što se nalazi iza njih u znak protesta jer
nam žele ograničiti slobodu. Oni, kriptografi, sve su kreativniji... Ali i mi smo.”
“Kibernetički anarhisti”, rekao je Roberto nekom klijentu prije nekoliko dana.
Iako je bio sličniji anarhistu nego hakeru, u tom je trenutku osjedao da je dio njih.
Pomaknuo je kursor na C od Carlos i dvaput kliknuo lijevim gumbom miša.
Ovo je dakle nova preporuka: početi zamišljati partnera s nekoga drugog mjesta, s mjesta
mogudega, a ne idealnoga.
Zato demo pokušati promatrati konflikte ne samo kao način na koji prevladavamo svoje
barijere približavajudi se tako onomu drugom, nego kao put dolaska u kontakt sa svojim
partnerom i, naravno, nakon toga, kao put iznalaženja transformatora za kontakt sa samim
sobom.
Bivanje u paru pomaže našem osobnom rastu, tomu da budemo bolji ljudi, da se bolje
upoznamo. Odnos sažima. Zato je vrijedan truda.
Vrijedan... truda (drugim riječima, vrijedi se truditi za njega).
Vrijeđan je patnje koju donosi. Vrijeđanje boli s kojom se tako suočavamo. I sve je to
vrijedno zato što, kad prijeđemo taj put, više nismo iste osobe: narasli smo, svjesniji smo,
osjedamo se ispunjenijima.
Partner nas ni od čega ne spašava: ne treba nas spašavati.
 Mnogi ljudi traže partnera kao sredstvo rješavanja svojih problema. Misle da de ih blizak
odnos izliječiti od tjeskobe, dosade, nedostatka smisla. Očekuju da partner popuni te
praznine. Kakva užasna pogreška!
Kad izaberem nekoga s tim očekivanjima, na kraju neizbježno zamrzim tu osobu jer mi ne
daje ono što tražim.
I onda? Onda možda potražim drugu osobu, i još jednu, i još jednu...
Ili možda odlučim provesti čitav život žaledi se na svoju nesredu.
Preporučuje se riješiti svoje životne probleme ne očekujudi da de to netko drugi učiniti za
mene. Preporučuje se i da ne pokušavam riješiti životne probleme drugoga, nego da pokušam
nadi nekoga kako bismo skupa radili na projektu, da se dobro zabavljamo, da zajedno
rastemo, da si pomažemo, ali ne kako bi mi taj netko riješio životne probleme.
Razmišljanje da de nas ljubav spasiti, da de riješiti sve naše probleme i osigurati nam
neprestano stanje srede ili sigurnosti, samo nas drži u fantazijama i iluzijama i oslabljuje
pravu snagu ljubavi, a to je snaga transformacije.
I ništa tako ne otvara oči kao bivanje uz nekoga s tom pretpostavkom. Ništa nije tako
izuzetno kao osvještavanje vlastite promjene kraj voljene osobe.
Umjesto da tražimo utočište u nekom odnosu, mogli bismo prihvatiti njegovu mod da se
budimo u onim područjima u kojima smo uspavani i u kojima izbjegavamo gol i izravan
kontakt sa životom: njegovu sposobnost da nas pokrene prema naprijed i jasno nam pokaže
u kojim životnim područjima još moramo rasti. Kako bi naši odnosi prosperirali, nužno je da ih
promotrimo i na drugi način: kao niz prilika da proširimo svoju svjesnost, otkrijemo dublju
istinu i postanemo ljudska bida u potpunijem smislu. A kad postanem kompletno bide, koje ne
treba druge za preživljavanje, sigurno du nadi drugo kompletno bide s kojim du dijeliti to što
imam i što ono ima.
To je, zapravo, smisao para: ne spas, nego kontakt.
Ili, bolje rečeno, kontakti.
Ja s tobom.
Ti sa mnom.
Ja sa sobom.
Ti sa sobom.
Mi sa svijetom.
Roberto je osjetio kako ga preplavljuje iznenađenje. Ideje i slike iz njegova nedavnoga i
davnoga života sudarale su se u njegovim mislima. Glava mu je pucala. Laura je pisala kao da
govori njemu.
“Put iznalaženja transformatora za kontakt sa samim sobom.”
“Odnos sažima. Vrijedan... truda.” “Smisao para: ne spas, nego kontakt.” Laura je govorila
upravo ono što je trebao čuti, kao da ga dobro poznaje. Dapače, mail kao da je napisao
njegov terapeut od prije nekoliko godina kako bi ga probudio iz beskrajne obamrlosti
njegova neznanja o značenju bivanja u paru.
Možda Laura i nije bila psihologinja. Možda se i ne zove Laura. Možda nije imala pojma
što govori i zapravo samo prepisuje ulomke iz neke poznate knjige ili jeftinoga časopisa.
Uopde nije bilo važno. Činjenica je da su ga jasnoda i prikladnost teksta u odnosu na njegov
sadašnji život uzdrmali.
Razmišljao je o susretu s Cristinom te nodi. Kako joj prenijeti riječima...? Nešto se u njemu
razmjestilo na drukčiji način, nešto se pomaknulo s mjesta. U to je bio siguran.
Ali može li pismo nekoga neznanca biti takvo otkride? On nije imao odgovor na to pitanje.
Ipak, nasludivao je da se događa nešto tajanstveno i uzvišeno.
 I odjednom je shvatio: sinkronija!
To je bila riječ koju je tražio budan i u snu. To je ono što ga je uspjelo uzdrmati:
istovremenost događaja.
Sjetio se sasvim jasno da je o toj ideji čitao u jungovaca, ideji da se događaji u životu
odvijaju paralelno kako bi donijeli nužnu poruku, prijeko potrebno znanje, nužna sredstva.
Sjetio se i one mitske rečenice:
“Samo kad je učenik spreman, pojavljuje se učitelj.”
A učitelj se pojavio. Njegove su poruke stigle elektroničkim putem i on nije mogao odbiti
njegove riječi. Ili, bolje rečeno: nije htio.
Sasvim sigurno nede poslati tu poruku Lauri.
“Sinkronija”, rekao je sam za sebe dok je kopirao mail u svoj tekst procesor u nastavku
prethodnoga, i naredio je svom računalu da ih skupa isprinta.
Promatrajudi list papira koji je stroj izbacivao izvršavajudi naredbu, obuzeo ga je drukčiji
osjedaj. Stegnutom je šakom udario dva ili tri puta po stolu jer se sjetio da je prethodne
poruke izbrisao ne pročitavši ih.
Brzo je otvorio Recycle Bin tražedi izbrisane poruke, ali ništa nije našao...
“Sinkronija”, ponavljao je, možda kako bi se kontrolirao.

Drugo poglavlje

Parkirao je automobil pred stambenom zgradom u X kojoj je živjela Cristina. Bio je

neobično veseo. Osjetio je da je došao onamo oslobođen tereta prošlosti.
Planirao je nov susret, novu preporuku: par strukturiran u funkciji uzajamnoga rasta.
Zvučalo je predivno.
Promotrio se u retrovizoru i uvježbao svoj najljepši osmijeh. Onda je izišao iz automobila
i, kad je došao do portafona, stisnuo je 4A.
“Da?” čuo je Cristinin glas.
“Ja sam”, rekao je Roberto.
“Silazim”, rekla je ona.
Roberto se naslonio na okvir vrata i svrnuo pogled prema ulici. Automobili su prolazili.
Neki su ubrzavali pretječudi one koji su se kretali brzinom ljudskoga hoda. I jedni i drugi
zastali bi pred semaforom na uglu.
Palo mu je na pamet da je i život takav: mnogi zbrkani događaji, neki nevjerojatno brzi,
drugi prespori, ali svi prolaze u neumornoj karavani.
“Kako bi bilo glupo da jedan događaj ostane zaglavljen na pola puta, ometajudi prolaz
onima koji dolaze”, pomislio je. “Ipak, katkad moj život izgleda više kao parkiralište...”
Cristini je dugo trebalo.
“To čini namjerno”, pomislio je. “Pravi se važna.”
Počeo se živcirati.
“Pas mater! Ja dolazim s dobrim namjerama, a ona...”
Prekinuo se.
“Što mi se događa?” prisjetio se. “Zašto se toliko živciram što je moram čekati? Zašto me
toliko živcira samo čekanje? Smeta mi kad moram čekati klijenta da nazove, ili odgovor na
poruku, ili da-me posluže u baru, ili da se upali računalo... Smeta mi kad moram čekati.” I
nastavi: “Što je to sa mnom kad mi smeta čekanje?”
Uvijek ga je ljutio osjedaj da gubi vrijeme.
 Sjetio se trgovca iz Maloga princa koji je prodavao tablete kako ne bismo morali gubiti
vrijeme na pijenje vode. Čovjek bi mogao uštedjeti dvadesetak minuta tjedno, sudedi po
onome kako ih je reklamirao trgovac. A Mali princ je pomislio: “Da ja imam dvadeset minuta,
iskoristio bih ih da polagano hodam prema izvoru.”
“Gubljenje vremena...” rekao je. “Kako možeš izgubiti nešto što se ne može posjedovati?
Kako se može sačuvati nešto što je nemogude zadržati? Da mogu birati... Što bih radio da
imam dvadeset minuta viška?”
Nasmiješio se.
“Bilo bi dobro uložiti ih u čekanje voljene osobe.”
Naslonio se leđima na zid i nastavio promatrati ulicu. Vidio je automobile koji su se sad
kretali na odstojanju: sivi, plavi i bijeli, smeđi kamion, motocikl, neobično crni automobil i
onda, nekoliko trenutaka, ništa.
Odjednom, ulica je bila pusta.
Odjednom, njegova je glava bila bez misli.
Osjetio je mir, a njegov se osmijeh proširio na svaki dio njegova lica.
Cristine nije bilo još neko vrijeme: petnaest minuta... Dvadeset. Tko zna.
Roberto nije opažao protjecanje vremena. Čitav je njegov univerzum bio oblikovan po
njemu, ulica i otkride praznine.
Prekinuo ga je Cristinin glas.
“Evo me.”
“Bok”, odgovorio je Roberto pokušavajudi se vratiti u opipljiv svijet.
“Bududi da uvijek kasniš”, opravdavala se ona, “počela sam raditi druge stvari, i onda si
došao prerano jer još nisam bila spremna.”
Roberto je ved znao kako ide ta rasprava.
“Nisam zakasnio”, rekao bi on. “Došao sam na vrijeme. ”
“Prema tebi, dragi moj”, rekla bi ona, “dodi na vrijeme znači dodi rano.”
„Čekam te više od pola sata, a ti želiš optužiti mene? ” odgovorio bi on.
Cristina, uzrujana zato što je razotkrivena, sigurno bi se odlučila za protunapad.
“Slušaj, Roberto”, uvijek gaje zvala imenom kad bi se naljutila. “S obzirom na to koliko
sam puta ja tebe čekala, možeš i ti mene jedanput čekati i začepiti.”
I sve bi bilo kao uvijek.
“Ja ništa nisam rekao, ti si započela kad si me htjela optužiti da kasniš zato što sam ja
zakasnio.”
“Da, ali ti si započeo tim usranim ‘bok’ s kojim si me dočekao.”
I to bi bio početak kraja. Cristina bi nastavila.
“Ako si me pozvao van zbog toga, bolje bi bilo da si ostao kod kude.”
I Roberto bi zaključio raspravu.
“Imaš pravo. Zbogom!”
Ona bi se popela u stan mrmljajudi psovke, a on bi ondje ostavio automobil kako bi
prohodao nekoliko blokova dok ga ne bi minula zlovolja ili dok se ne bi odvažio - govorio bi
samome sebi - prekinuti tu vezu, okrivljujudi nju za svoju nesredu i znajudi da de Cristina za
sve okriviti njega.
Ali ne ovoga puta. Ovaj je put bilo drukčije. Bio je spreman do kraja istraživati ono što je
naučio.
“Ona se brani, opravdava se, agresivno, kao da se brani od moje ljutnje”, pomislio je. “ALi
što je sa mnom? Ljutim li se? Nikako”, odgovorio si je.
 Možda je njegov “bok” zvučao kao predbacivanje, ili je možda Cristina sišla očekujudi
predbacivanje, pa je tako i interpretirala sve što bi on mogao redi. U svakom slučaju, vrijedilo
je truda razjasniti to.
“Smiri se, Cristina”, rekao je. “Sve je u redu.”
“Ne budi sarkastičan”, optužila ga je ona.
“Nisam”, dodao je Roberto. “Činjenica je da sam razmišljao o nekim stvarima i nisam ni
opazio da kasniš.”
“Mrzim kad se počneš držati tako superiorno”, bila je uporna Cristina, tražedi
nepostojedu bitku. “Osim toga ne vjerujem ti ni riječ. Dakle zakasnim četrdeset i pet minuta,
a ti to i ne primijetiš? Ha!”
“Predivno”, pomisli Roberto. I opet se nasmiješio prisjetivši se osjedaja koji je u njemu
izazvala opustjela ulica.
“Žao mi je što mi ne vjeruješ, Cristina”, počeo je objašnjavati, “ali doista se ne ljutim. U
svakom slučaju, ako bih trebao redi kako se osjedam u vezi s tobom i tvojim kašnjenjem,
prava bi riječ bila zahvalan.”
“Zahvalan?” pitala je Cristina. “Zahvalan?”
“Zahvalan.”
Roberto joj je prišao i poljubio je u obraz. Onda ju je pozorno promotrio nježno je držedi
za ruke.
“Vrijedilo je čekati”, rekao je Roberto. “Prelijepa si.”
Nježno su se zagrlili. Obgrlio ju je oko ramena i poveo prema automobilu.
Nisu zaspali do pet ujutro. Razgovor s Cristinom bio je zanimljiv i izuzetan. Skupa su
pročitali dva Laurina maila i preskočili su predvidljivo duga objašnjenja o porijeklu tekstova.
Cristina je bila poprilično skeptična u vezi sa sadržajem. Slagala se s mnogo toga, ali imala
je, kako je rekla, nekoliko primjedaba.
Mnogo su razgovarali o tim primjedbama. Roberto je shvatio da je neobično tolerantan
prema njezinim stavovima. S jedne strane Cristina je rekla da joj se ta ideja čini kao utjeha za
budale.
“Ovo da mi je lakše zato što ono što nemam ja nema nitko drugi, čini mi se glupo... Osim
toga”, rekla je, “čini mi se kao prevelik psihologizam misliti samo na sebe. Što ako onaj drugi
uistinu griješi? Što ako se onaj drugi objektivno ponaša pogrešno, neprimjereno ili na štetan i
agresivan način?”
S druge strane držala je da ta preporuka krede od konformizma. Nekoliko je puta
ponovila frazu učinimo sve mogude otvoreno kritizirajudi mogude.
“Tko zna što je mogude? Zašto bih trebala odustati od potrage za idealnim partnerom
kako bih s njime imala predivnu vezu?” zaključila je.
Neki njezini komentari natjerali su Roberta da shvati vlastite kontradikcije.
On je stalno kritizirao one koji su se mirili bez borbe i, na neki način, postavka koju je čuo
iz Cristininih usta činila se kao pomiriti se s osrednjošdu.
Ima pravo, pomislio je Roberto. I, za razliku od dotad, to joj je i rekao.
“Imaš pravo, o tome nisam tako razmišljao.”
Ta je rečenica djelovala poput ključa koji je otvorio vrata Cristinine intime. Od toga
trenutka razgovor je postao još zanimljiviji i još više prosvjetljujudi.
Složili su se u tome da ni ljubav ni partnerski odnosi ne smiju biti povrijeđeni ni da se
jedan osjeda kao spasitelj drugoga. Dogovorili su se da de u svom odnosu pokušati staviti
naglasak na to da gledaju što se u svakom trenutku događa u svakom od njih. - “To je istina”,
rekla je Cristina. “Na primjer, sinod, kad sam sišla, mislila sam da du te zatedi bijesnoga.
Umjesto da uvidim što se događa sa mnom, držala sam se kao da mi doista predbacuješ zbog
kašnjenja. Sad mogu shvatiti da sam zapravo ja bila ljuta kad sam ugledala tebe.”
“Dobro”, rekao je Roberto. “To je gotovo.”
“Vrijedilo je truda”, rekla je Cristina.
“Vrijedilo je truda”, naglasio je Roberto.
Te su nodi uzvišeno vodili ljubav. Iako je Roberto osjedao da nikad nije bio toliko obuzet
svojim zadovoljstvom, svojini osjedajima i svojini orgazmom, činilo mu se da je i Cristina
uživala u seksu više nego inače.
Uvjerio se u taj osjedaj kad je ugasio svjetiljku na svojoj strani i vidio kako se Cristina diže
u krevetu, gleda ga smiješedi se i izgovara mu onu frazu koja je u samo njihovim jezičnim
igrama označavala najbolju ocjenu.
“Vrlo dobro, Gomeze... Vrlo dobro.”
Roberto joj je uzvratio osmijehom i namignuo. Ona ga je još jednom pogledala i okrenula
se. Ugasila je svjetiljku na svojoj strani, sklupčala se u krevetu uz njega i zatvorila oči.
Nekoliko sekundi nakon toga mrmljala je, napola usnula, kao da govori samoj sebi.
“...Vrlo dobro.”
Oko dva poslijepodne, kad se probudio, Roberto je tapkao po krevetu tražedi je. Ali nije ju
našao.
Iako mu je Cristina rekla da de oko podneva otidi na roštilj kod Adriane, Roberto je zaspao
siguran da ona nede otidi k prijateljici, kao toliko puta dotad, i da de ostati s njime.
Ustao je otpuhujudi i jednako raspoložen podgrijao je kavu koja je ostala od sinod.
Promiješao je tamnu tekudinu i utopio u vrtlog u sredini svoj osjedaj da je osvojio raj.
Ona je otišla. Bilo joj je više stalo do glupoga roštilja nego do predivnoga ponovnog
kontakta.
“Sranje!” progunđao je.
Popio je kavu i ne osjedajudi njezin okus. Što bi Laura rekla na sve to?
Upalio je računalo, potražio je među primljenim porukama i... Bila je ondje.
Zašto da, onda, budemo u paru? Imamo svoje oči da se vidimo i prepoznamo. Možemo si
pogledati ruke, noge i pupak... Ipak, ima dijelova koje nikad nismo vidjeli izravno, kao lice,
koje nam je tako važno i prepoznatljivo, i teško je povjerovati da ga nikad nismo vidjeli svojim
očima...
Kako bismo vizualno upoznali te dijelove skrivene pogledu, trebamo zrcalo.
Isto tako, u našoj osobnosti, u načinu na koji postojim na svijetu, postoje skriveni vidovi
naše percepcije. Kako bismo ih vidjeli, trebamo zrcalo... Jedino zrcalo u kojem se možemo
vidjeti j est u drugomu. Pogled na onoga drugog pokazuje mi ono što moje oči ne mogu
vidjeti.
Kao i s fizičkom stvarnošdu, preciznost odraza ovisi o kvaliteti zrcala i udaljenosti s koje se
promatram. Štoje preciznije zrcalo, detaljniji je i vjerniji odraz. Što mu se više približimo kako
bismo promotrili odraz, jasnija nam je percepcija o sebi. Najbolje, najpreciznije i najokrutnije
zrcalo zapravo je odnos među partnerima: to je jedina veza u kojoj se mogu izbliza odraziti
moji najgori i najbolji aspekti.
Parovi koji dolaze na savjetovanje gube mnogo vremena pokušavajudi uvjeriti onoga
drugog da griješi. Cilj je da se partneri nauče dogovoriti umjesto da se pretvaraju u suce, ili
da žele promijeniti onoga drugog.
Ako ti stalno ukazujem na tvoje pogreške, ako živim s ciljem da ti pokažem kako si se
trebao ponijeti, ako se bavim time da ti pokazujem kako se što radi, možda deš se (možda)
osjedati kao idiot ili, još gore, možda deš me napustiti ili, još gore, ostati kako bi me mrzio.
 Želim da me istinski saslušaš, vlastitim ušima, onako kako slušamo interes, želju, ljubav.
Ako uistinu želim biti saslušan, onda moram naučiti govoriti o sebi, o tome što trebam i, u
svakom slučaju, o onome kako se osjedam u vezi s tvojim držanjem. Samo ta promjena
vjerojatno de ti pomodi u tome da ti bude mnogo lakše saslušati me.
Velik dio posla u terapiji parova sastoji se u tome da svakome pomognemo da stalno
bude svjestan onoga što mu se događa umjesto da govori o drugome. Bolje rečeno, da
iskoristim konflikte kako bih shvatio što se događa u meni i da razgovaram o tome. Cilj je ove
terapije pomodi dvjema osobama koje su se zatvorile u sebe da se otvore. Opdenito, dođu
puni gorčine, neizrečenih kritika, a zadatak terapeuta jest da im pomogne da se opuste, da
izraze ono što se boje redi, da pokažu svoju bol. Kako pomodi dvjema osobama da se ponovno
otvore, da se pokažu, da vjeruju? Uglavnom stvarajudi ugodnu klimu u ordinaciji, pomažudi
im da se opuste, da očituju svoje potrebe. Jedan od ciljeva terapije jest taj da dođe do
kontakta.
Činjenica je da se kontakt ne može ostvariti silom: do njega ili dođe, ili ne dođe. Ali ima
specifičnih ponašanja koja pomažu. Mi, terapeuti, proučavamo što čini svatko od njih dvoje
kako bi izbjegli kontakt, da bismo im potom ukazali na to. Način na koji omogudavamo
kontakt zapravo je taj da budemo prisutni, u kontaktu s onime što nam se događa. Isto je i s
našim partnerom: vidjeti što treba, što ga zapravo boli.
Još jednom vidim da su konflikti prilika da se otkrijem, upoznam, da razumijem ono što mi
se događa i da iz toga učim.
Parovi dolaze zato što čine upravo suprotno. Svaki put kad je veza u krizi, svatko od njih
počne kritizirati onoga drugog, govoriti mu što treba činiti, tjerati ga da osjeda odgovornost
za sve nepoželjno.
U pravilu, u vedini slučajeva ovaj napor okrivljivanja ničemu ne služi, a u ostalim
slučajevima... na kraju sve uništi.
Preporuka koju dajemo nije ništa novo, ali je ključno:
Postati odgovoran za vlastiti život.
U praksi to znači da onaj koji se dolazi žaliti na situaciju mora biti sposoban odgovoriti na
pitanje: “Što ja činim da se ova situacija ovako razvija?” To NE znači da postaje jedini krivac
za situaciju, nego da mu to pomaže da sagleda svoje ponašanje. Što bi drugo mogao učiniti
kako bi stvorio nešto bolje?
Onaj koji “se zakvači” za osjedaj daje onaj drugi kriv i koji se osjeda kao žrtva okolnosti,
nede napredovati, zaglavit de se i kočit de razvoj para. Dužnost je terapeuta pomodi
partnerima da prestanu igrati igru “jadanja” kako bi sagledali druge mogudnosti, kako bi
našli kreativan izlaz iz te situacije. Terapeuti im moraju pomodi da iskoriste konflikt kako bi
shvatili što mogu razvijati sami, otkriti mrtve točke u kojima se gube i koje ih prepreke
sputavaju.
Prema našem iskustvu, ovo je jedini način koji ih može dovesti do toga da razmisle o
svojim mogudnostima, da ponovno budu snažni u smislu razvijanja potencijala, da se osjedaju
kreativnijima i, na kraju, slobodnijima.
To je put u koji vjerujemo i koji pokušavamo prenijeti: ne čekati i ne željeti život u kojem
nema konflikta, nego ga vidjeti kao mogudnost razvoja; naučiti iskoristiti svaku poteškodu na
koju naiđemo kako bismo je produbili, kako bismo se dublje povezali, ne samo s našim
partnerom nego i s našim životom.
Fritz Perls obično je govorio daje osamdeset posto naše percepcije svijeta čista
projekcija... Kažu da bi, izgovorivši to, pogledao u oči svoga sugovornika i dodao:“.. .i vedi dio
ovih preostalih dvadeset posto.”
 Kad ljudi izražavaju svoje pritužbe o tome što im se događa, moramo istražiti što je
“svojstveno” osobi koja se tuži.
Ako nekomu, na primjer, smeta sebičnost partnerice, možda je to stoga što se bori sa
sebičnim dijelom sebe, stoga što se to ne usudi priznati ili stoga što si ne dopušta taj
privilegij. Put kojim mora idi u svakom je slučaju razmatranje što se događa s njegovom
sebičnošdu i rad na tome, puštajudi onoga drugog da bude kakav želi (ili može).
Uzmimo drugu ključnu temu za parove: podjela poslova. Ako ona želi da se on brine o
nekim poslovima u kudi, može pregovarati s njime da vidi što de raditi svatko od njih i postidi
dogovor. U suprotnomu, ako gubi vrijeme dokazujudi mu da je sebičan, i uspoređuje ga s
njegovom majkom (“koja je ista takva”), nikamo nede dospjeti (zapravo, u svađama nema
ništa gore od spominjanja majki). Prikladna bi rečenica bila: “Možeš biti kakav želiš, ali, u
svakom slučaju, dogovorit demo se i složiti oko toga tko de idi u trgovinu.” Otvoriti put
komunikaciji učinkovitije je i razumnije od toga da dokazujemo koliko sebičan ili velikodušan
netko može biti.
Kao terapeuti volimo predložiti sljededu malenu igru.
Tijekom seanse zamolimo klijenta da iznese bujicu optužbi protiv partnera koji sjedi preko
puta njega, da dopusti da se transformiraju u uvrede: “glup”, “pohlepan”, “agresivan” ili bilo
što. Potičemo ga da se usudi redi ono što misli, ili da viče, da optužujudi upre kažiprst prema
partneru i da izgovori uvrede koje drži u sebi. Nakon nekoliko sekundi, zamolimo ga da
ostane u tom položaju. Onda mu usmjerimo pozornost na njegovu ruku i ukažemo na
simboličnu činjenicu, često punu otkrivenja: dok jedan prst upire u optuženoga, trima prstima
pokazuje sebe... Srednjak, prstenjak i mali prst pokazuju da je on možda triput pohlepniji,
triput gluplji i triput agresivniji od onoga koga optužuje.
Kad mi nešto smeta u drugoga, to gotovo uvijek znači da je to ono što mi smeta u mene.
Ako nisam u konfliktu s tim aspektom, ne smeta mi ni to što je drugi takav. Dakle moje je
pitanje uvijek: “Zašto me to živcira u drugoga? Kakve to ima veze sa mnom?”
Iskoristiti to za osobni razvoj: o tome se radi. Umjesto da tu energiju ulažem u mijenjanje
drugoga, trebao bih se koristiti njome kako bih spoznao što se zbiva sa mnom u vezi s time
što mi smeta.
“Moja sebičnost!” viknuo je u ekran. I ugasio je računalo.

Treće poglavlje

Hot-dog. To je bilo sve što je mogao pripremiti s onime što mu je ostalo u hladnjaku.
Cristina je zasigurno uživala u dobrom roštilju, zabavljajudi se s prijateljicama i ne misledi na
njega. On je bio sebičan? Ona je bila sebična, jer se odlično zabavljala dok je on deset minuta
držao senf naopako kako bi iscijedio bijedne kapljice kojima je začinio hrenovke. I još je
morao trpjeti to što mu je Laura rekla da je sebičan.
Lijepo je zagrizao u posljednju hrenovku.
“I ne poznaje me...” rekao je glasno, punih usta.
Sto je ona znala? Kao da netko može redi nešto što svima može pomodi!
Ali dosta je bilo. Više nede čitati one poruke. Nede ni napisati poruku kako bi je
obavijestio da je adresa pogrešna, te čak i da sve poruke i ne dođu do toga Fredyja, tim bolje.
Ionako ničemu ne služe.
Čemu bi služilo to da zaboravi idealnu vezu? Čemu bi služilo da se ne ljuti na partnericu?
Čemu bi služilo da otkrije što mu smeta? Čemu bi služilo da se razvija ako je ionako otišla?
Na kraju je otišla i ostavila ga samoga.
 Roberto se dignuo od stola i uputio se u kuhinju kako bi oprao ono malo posuđa koje je
zaprljao. Dok je osjedao toplu vodu na rukama, nije mogao prestati misliti na to da bi, nekad
prije, Cristina ostala. Možda ga nije voljela. Drugim riječima, više ga nije voljela kao prije, više
joj nije bio važniji od svega. Možda ni on nju nije volio kao na početku.
Zatvorio je slavinu i polagano obrisao ruke kuhinjskom krpom, kao da je minucioznost
pokreta u korelaciji s njegovom brigom. Nesigurnim je korakom otišao do sobe i bacio se na
krevet.
Nakon nekoliko sekundi ustao je i zatvorio se u kupaonicu. Nakon nekoliko minuta, i bez
rezultata, ponovno je legao, ali prije nego što je njegova glava dotaknula jastuk, opet se
uspravio.
Otišao je do kuhinje, otvorio hladnjak i gledao ambalažu tražedi nešto što de ga
primamiti... Ništa mu nije bilo dovoljno privlačno, tako da je zatvorio vrata pazedi da dobro
sjednu.
Onda je izišao na balkon. Prošlo je nekoliko automobila. Ušao je.
Kad je došao u sobu, zastao je nakratko na vratima kao da oklijeva. Onda je sjeo pred
računalo.
Igrao je minesweeper. Nije se uspijevao koncentrirati. Malene bi bombe stalno iznova
eksplodirale.
Zatvorio je igru i zastao gledajudi ikone na ekranu: računalo, list papira s olovkom, svežanj
pisama, globus, povedalo, maleni žuti telefon... Veza za internet.
Pogledao je oko sebe kao da se uvjerava da ga nitko ne promatra... Bio je na putu da učini
upravo suprotno onomu što si je obedao.
Otvorio je elektroničku poštu. I, ne iznenadivši se, našao Laurin mail.
Možda nitko ne može redi nešto što svima pomaže - rekao je samome sebi - ali možda
bude nešto u novoj poruci. Nešto, makar jedna rečenica, što de mu pomodi da razjasni što
mu se događa s Cristinom, voli li je ili ne, zašto se ljuti na nju i zašto se počeo pitati kako
izgleda Laura, koliko ima godina, u kakvu je odnosu s Fredyjem.
Dragi Fredy,
kako ti je bilo na putu? Baš me zanima kako si. Ovih sam tjedana razmišljala o
mnogočemu, ali nisam znala kako to izraziti. Sjetila sam se onoga što si pisao za kongres u
Clevelandu. Sjedaš li se?
Voljeti i zaljubiti se
Možda očekivanje trenutne srede koju obično pripisujemo vezi, ta želja za trijumfom, ima
veze sa željom za produljenjem razdoblja zaljubljenosti. Točno, u prvom trenutku kontakt je
strastven, žestok, nezadrživ, iracionalan. Emocije nas preplave, ovladaju nama, i neko vrijeme
ne možemo razmišljati ni o čemu drugom nego o osobi u koju smo zaljubljeni i o radosti koju
nam to donosi. Kad smo zaljubljeni, to nas povezuje s veseljem koje osjedamo jer znamo da
taj netko postoji. To nas povezuje s ne baš duboko ukorijenjenim osjedajem ispunjenja.
To se stanje ne može dugo održati, ali ostaje upisano poput podsjetnika koji podupire
odnos i koji je povremeno mogude ponovno stvoriti. Nakon nekoliko mjeseci obuzme nas
stvarnost, i sve ili završi, ili započinje gradnja zajedničkog puta.
Kad se čovjek zaljubi, zapravo ne vidi drugoga u njegovoj ukupnosti, nego taj drugi djeluje
kao platno na koje zaljubljeni projicira svoje idealizirane aspekte.
Osjedaji, za razliku od strasti, mnogo su dugotrajniji i ukotvljeni su u percepciju vanjske
stvarnosti. Gradnja ljubavi započinje onoga trenutka kad mogu vidjeti onoga koji stoji ispred
mene, kad otkrijem toga drugog. Tada ljubav zamjenjuje početnu zaljubljenost.
 Kada prođe taj prvi trenutak, na vidjelo počinju izlaziti moji najgori aspekti, koje također
projiciram na drugoga. Voljeti nekoga izazov je odbacivanja tih projekcija kako bismo se
istinski vezali za toga drugog. Taj proces nije lagan, ali to je jedna od najljepših stvari koje se
dogode, ili kojima pomognemo da se dogode.
Govorimo o ljubavi u smislu “da nam je važna dobrobit drugoga”. Ni manje ni više. Ljubav
kao blagostanje koje obuzme tijelo i dušu i koje jača kad mogu vidjeti drugoga ne želedi ga
promijeniti. Mnogo je važnije od karakteristika toga drugog blagostanje koje osjedam uz
njega i blagostanje koje on osjeda uz mene, užitak bivanja uz nekoga tko se brine o tome da
budem dobro, tko uočava što mi treba i uživa u tome da mi to pruža: to čini ljubav.
Par je više od odluke, to je nešto što se događa kad se osjedamo vezani uz drugoga na
drukčiji način. Mogu redi da iz užitka bivanja s drugim donosim odluku da du dijeliti velik dio
života s tom osobom i otkriti užitak zajedničkog života. Iako, potrebno je znati da
pronalaženje životnoga suputnika nije dovoljno: potrebno je i da ta osoba bude u stanju
hraniti nas, kao što smo ved rekli. Da, zapravo, bude učinkovita pomod u našem osobnom
rastu. Ljubav se gradi udvoje, i počiva na samo njima poznatoj kemiji zbog koje se osjedamo
drugačijima, možda zbog čarobnog osjedaja da nas taj netko sasvim prihvada.
Biti zaljubljen i voljeti.
Kako lije teško govoriti o tome! Neki dan, dok sam vodila grupu, govorila sam im ono o
čemu smo mi razgovarali, o ideji da volimo kao “kad mije stalo do drugoga”, i o fizičkom
osjedaju da sam s nekim koga volim. Nakon toga, zamolila sam svakoga od njih da kaže što
misli daje ljubav.
Jedan od odgovora koji mi se najviše svidio bio je -odgovor dvadesetpetogodišnjega
mladida koji je rekao: “Kad volimo, vidimo više nego što se može vidjeti. U ljubavi estetski
kanoni gube važnost.” Welwood kaže da prava ljubav postoji kad volimo osobu zbog onoga
što znamo da može postati, ne samo zbog onoga što jest. Mislim da su zaljubljenost i ljubav
stanja koja se u nekom odnosu pojavljuju i nestaju. U početku, u principu, postoji period
strasti u kojem miješa ono što zamišljam i ono što želim vidjeti u drugome. Potom svoga
idealnog muškarca ili idealnu ženu projiciram na to ljudsko bide koje imam pred sobom.
Zaljubljenost je odnos sa samim sobom, iako biram
određenu osobu za projiciranje svojih osjedaja. Onda bismo se mogli zapitati: Zašto biram
tu osobu? Što se događa kad, nakon nekoga vremena, taj drugi počne pokazivati svoje pravo
lice, a to se ne poklopi s mojim idealom?
Tu započinju konflikti. On nije onakav kakvim sam ga zamišljala. Ovdje se postavlja
pitanje mogu li voljeti osobu koju vidim, ili du se držati svog idealnoga muškarca.
Ljubav može započeti rješavanjem ove dileme, kad ga vidim i shvatim da ga volim takvog
kakav jest. Čak mogu zavoljeti njegove osobine koje mi se ne sviđaju upravo jer su njegove, i
prihvadam ga takvim kakav jest.
Mislim da veze prolaze kroz trenutke zaljubljenosti, trenutke ljubavi, trenutke mržnje...
Zapravo, ljubav i mržnja veoma su blizu. Nikad nekoga ne mrzimo toliko kao onoga koga
volimo. Kao što mi je neki dan rekao sin usred napada bijesa: “Vorzim te” (htio je redi “mrzim
te”, ali pobjeglo mu je ono s ljubavlju).
Zdravo je prihvatiti da je tomu tako. Plovimo odnosom koji se istinski održava samo ako
se pokazujemo, ako smo svjesni što nam se događa, ako to ne negiramo ili ako ne hinimo da
se ništa ne događa.
Svjesnost je velika riječ. Budimo svjesni onoga što se događa, predajmo se tomu. Tako se
čuva i gradi odnos.
 Sredstva su uvijek ista: svjesnost, usredotočenje. Samo ako sam uravnotežen, mogu
rješavati teške situacije.
Mnogi ljudi žive izvan sebe, povezani samo s onime što misle i nesvjesni svojih osjedaja.
Tako je teško predati se ljubavi. Za ljubav je nužno usuditi se proniknuti u sebe.
Tako se, ne osjedajudi potrebu za konfliktom, mogu pogledati, biti u kontaktu sa sobom i
biti ja. Ako se ne pokažem, nitko me ne može voljeti. U svakom slučaju, voljet de moju krinku,
kao što ti kažeš, ali to mi ništa ne znači. Našla sam knjigu Mauricija Abadija koja govori o
ljubavi. Citiram tri ulomka koja su mi zanimljiva.
“Zaljubljenost je odnos u kojem ona druga osoba nije zapravo priznata kao istinski druga,
nego je više osjedamo i interpretiramo kao daje naš dvojnik, obdaren obilježjima koja
odgovaraju idealiziranoj predodžbi o onome što mi želimo biti. U zaljubljenosti postoji ono ‘ja
se volim kad se vidim odražen u tebi’.
Zaljubiti se znači redi ti koliko si mi mio jer mi tako dražesno držiš zrcalo u kojem se
ogledam kako bih shvatila koliko se volim.
Ali ispada da, kako vrijeme protječe i veza prolazi kroz različite mijene, navodno zrcalo
prestaje biti zrcalo, i čini se kao da donese prirodnu odluku da ponovno preuzme svoj
identitet. U početku je ta želja da se osjedamo voljenima i da nam se netko divi bila tolika da
njemu i nije bilo važno što ga smatramo drugim, bududi da se o tome i radi. Imamo toliku
potrebu za ljubavlju da u njoj neko vrijeme uživamo prijevarom.”
I činjenica je daje to prijevara, kao što kaže Abadi, jer zapravo ta strast zaljubljenosti nije
upudena tebi, nego tom aspektu projiciranom iz drugoga. Možda bi trebao odbiti laskanje iz
pisma u kojem ti netko priznaje svoju bezuvjetnu i slijepu ljubav i znati pročitati na omotnici
ime primatelja, koje nije tvoje. No tko bi mogao učiniti takvo što? U svakom slučaju, ma što
mi učinili, za nekoliko trenutaka, ili pak tjedana (od pet minuta do tri mjeseca, kako ti kažeš),
taj de nam drugi pokazati svoje pravo lice, koje nede modi skrivati, i vidjet de naše pravo ja,
koje nedemo modi zauvijek skrivati, ma kako bio laskav taj osjedaj zaljubljenosti i ma kako
nam bilo lijepo osjedati se zaljubljenima. To je kao buđenje iz sna. Malo-pomalo pojavit de se
osoba koja se zadivljujude razlikuje od one s kojom smo mislili da smo se povezali. Smiješno je
slušati one koji napuste svoje strastveno stanje i vjeruju da se druga osoba promijenila, da
više nije ista, a zapravo su se samo promijenile oči koje gledaju.
Čovjek tad otkriva razlike, a one vode do sukoba. Kad ti je taj netko bio toliko sličan, teško
je bilo raspravljati, ali bilo je komplicirano i prepoznati vlastito postojanje.
Tek tad čovjek uistinu otkriva svoga partnera. Treba uočiti razlike i pokušati se povezati
preko njih. Ne kao prije, kad su nas povezivale samo sličnosti.
Obožavam onu rečenicu koju sam čula od tebe u nekom intervjuu:
Zaljubiti se znači voljeti podudarnosti, a voljeti, zaljubiti se u različitosti.
Zaljubljenost nije osjedaj koji dijelimo jer još ne postoji netko s kim bismo ga dijelili.
Zaljubljenost je samovoljno ludilo i gotovo neizbježno, stručno rečeno to je slika delirijske
konfuzije s maničnim ispadima.
Ljubav je, naprotiv, promišljen i skupocjen proizvod. Trajniji je i manje turbulentan, ali
moramo marljivo raditi na tome da ga održimo. Čitam ovu poruku i osjedam da nisam
sigurna slažem li se s onime što sama pišem, ali sad je ved izrečeno. Zanima me tvoje
mišljenje.
Što radiš, Frede? Uživaš li na španjolskom suncu?
Pusa,
Laura
 Pročitavši ovo, Roberto se smiješio. Osjedao se zadovoljnim zbog toga što je poslušao
intuiciju i otvorio mail. Upravo se to događalo: odnos s Cristinom više nije bio isti, više nisu
bili zaljubljeni. Ali njemu se sviđalo biti zaljubljen.
Malo-pomalo, osmijeh je ustupio mjesto izrazu duboke koncentracije. Nije znao želi li tu
promjenu intenziteta u zamjenu za dubinu o kojoj je govorila Laura, bududi da je on najviše
uživao baš u tom intenzitetu, u toj strasti, toj neumjerenosti. Ali činjenica je da je to gotovo,
da su se počeli vidjeti onakvi kakvi doista jesu, i više se ništa nije moglo učiniti da to izbjegnu.
Što sad? Sad je sve bilo gotovo...
Odjednom je zastao u nedoumici. Laura je sugerirala da sve završava i započinje
gradnjom zajedničkoga puta.
Pitao se koja je od tih priča bila primjenjiva na njegov odnos s Cristinom: kraj, ili početak
nečega manje intenzivnoga, ali dubokoga?
I onda se ispravio...
“Koju od ovih dviju mogudnosti ja želim?”

Četvrto poglavlje

Naravno, Cristina je u ponedjeljak nazvala kao da se ništa nije dogodilo.

“Kako je bilo na roštilju?” pitao je automatski.
“Dobro”, odgovorila je ona, iznenađena njegovom hladnodom. “Što ti je?”
“Nisam dobre volje”, iskreno je rekao Roberto.
“Imam li ja veze s time?” pitala je ona pokušavajudi, ali uzaludno, što de ubrzo uvidjeti, da
ostane izvan toga.
“Naravno da imaš...” Roberto je načinio stanku, i potom nastavio, pitajudi se zašto joj sve
to govori. “U posljednje vrijeme imaš veze sa SVIME lošim što mi se događa!”
“Ali jučer nam je bilo tako lijepo...”
“Tako lijepo... da si otišla na jebeni roštilj!”
“Ali, Roberto, ti si znao...”
“Pa što? Znam da deš mi zabiti nož, pa bi me rana trebala manje boljeti?”
“Ne pretjeruješ li malo s usporedbom?”
“Ne.”
“Stižem k tebi.”
“Nemoj. Ne želim.”
“Svejedno dolazim”, rekla je ona, prekinuvši vezu prije nego što je čula odgovor.
“Nedu biti kod kude”, zaprijetio je on u prazno.
Roberto je na trenutak stajao s telefonom u ruci, razmišljajudi o tome treba li otidi prije
Cristinina dolaska.
Sigurno je bio veoma neodlučan, jer, kad se začulo zvono, još nije bio spustio slušalicu.
Otvorio je vrata ne pogledavši tko je i potom je otišao u kuhinju podgrijati si kavu, što je
učinio samo kako bi ignorirao Cristinu. Ona ga je čekala stojedi u dnevnom boravku.
“Mogao si me pozdraviti”, predbacila mu je.
Roberto ju je bijesno pogledao i pokazao svoj najlažniji osmijeh. Napuhan naklon
upotpunio je porugu. Cristina je sjela na dvosjed.
“Ne razumijem što ti je”, počela je govoriti.
Ali on joj nije odgovorio. Prišao je prozoru i nezadovoljno pogledao prema ulici.
“Ne radiš, valjda, čitav ovaj cirkus zato što sam otišla na roštilj, zar ne?” nastavila je ona,
iskreno iznenađena.
 “Mogu napraviti cirkus kakav god želim.”
“Možeš li mi redi što ti toliko smeta?”
“Ako ti moram objasniti, onda nema smisla.”
“Što je bilo s onim da vrijedi truda?”
“Zaboravio sam!”
“Nemogud si!”
“Ti si nemoguda!”
Cristina je udahnula i odlučila pokušati posljednji put.
“Možemo Ii razgovarati?”
Roberto je slegnuo ramenima i sjeo u naslonjač.
“Što je s tobom?” bila je uporna.
“Ništa ne razumijem. Sve je bilo divno, ostvarili smo najbolji kontakt u životu, a ti si
morala otidi na taj roštilj. Ne razumijem... Zar ti je ta hrana bila toliko važna da si morala
pokvariti sve što smo bili izgradili?”
“Ali, Rober... Uopde mi nije bio važan taj roštilj. Da si to zatražio, bila bih ostala...” “Da
sam ja zatražio?” “Da, zašto ne?”
“Moram li te moliti da ti budem važniji od glupoga ručka?”
“Moram li ja pogađati što trebaš kako bi shvatio da si mi važan?”
“Ne znam, ne znam... Sve je trulo.” “Nemoj tako, Roberto, ne kvari sve zbog pizdarije.”
“Ti si sve pokvarila, Cristina, ne ja. Sad si ti kriva, sad ti sve kvariš.”
“Žao mi je. Stvarno mi je veoma žao...” “I meni... I meni.”
Polagano je ustala, uzela kaput i torbu s kauča i krenula prema vratima. Ondje je zastala
nekoliko trenutaka kao da čeka da je Roberto pozove. Ali to se nije dogodilo. Izišla je iz stana
vlažnih očiju i za sobom pritvorila vrata.
Bio je bijesan, ali nije znao zašto. Pomislio je da se mogao složiti, da je mogao izvudi
manje ili više iskrenu ispriku, mogao je spasiti tu vezu, mogao je... I odlučio je da to nede
učiniti. Ona to nije zaslužila!
Ona! Ali... A on? Je li on zaslužio da spasi svoju vezu?
Sve više se ljutio. Čvrsto je stiskao šake i zube, dok ga nije zaboljele Koga on kažnjava?
Iznenada se sjetio priče o tuzi i bijesu. Tuga se maskira u bijes kad ne želi biti otkrivena.
Zato se on ljutio: prikrivao je tugu, krio je bol, prikrivao je svoju nemod.
Osjetio je kako mu se oči pune suzama i, potom, kako se veoma polako slijevaju niz
njegove obraze.
Da nije bio tako preplavljen mješavinom osjedaja, mogao je primiti poruku koju mu je
Laura poslala (ne znajudi da odgovara na sve što se njemu događa) i koja ga je čekala u
računalu.
Da rezimiramo, Fredy, prva je tvrdnja da su problemi među partnerima zapravo njihovi
osobni problemi koji dolaze do izražaja u vezi. Ti se problemi javljaju samo u ljubavnoj vezi
bududi da samo uz drugoga na vidjelo izlaze naši aspekti koji su bili u sjeni. Ideja je da mi, kao
terapeuti, držimo na oku te konflikte i, kada par dođe na savjetovanje, da se posvetimo
otkrivanju koji osobni konflikt svakoga pojedinog partnera utječe na odnos. Pomažemo da
svaki od njih poradi na svom osobnom problemu i pokažemo im kako se neuroza jednoga
zakvači na neurozu drugoga.
Opet je glavna ideja sljededa: “Ako te živcira ta situacija, koje se tvoje osobno pitanje
odražava u konfliktu?” Osnovna je tema oblikovana u rečenici Hugha Pratera: “Kamen ti
nikad ne smeta ako ti nije na putu.”
 Blokiramo se famoznom temom projekcije. Mislim na ono što nam je toliko puta pokazala
Nana na svojim radionicama:
“Projiciram na druge one dijelove sebe koje najviše odbacujem.”
“Kad shvatim koliko mi to smeta u drugih, istražujem koliko mi smeta u meni samomu.”
“Ako mislim da nemam ništa od onoga što mi smeta u drugoga, moj je zadatak shvatiti što ja
ulažem od svega što imam, jer da ne ulažem, ne bi mi ni smetalo.”
To je osnovna postavka geštalt terapije i upravo to kaže Jung govoredi o sjeni. Projiciram
svoju sjenu na partnera i, kad je vidim ondje, otkrijem je. Od toga trenutka imam dvije
mogudnosti: pokušati uništiti tihu prijetnju uništavajudi njega, ili prihvatiti priliku da se
integriram sa svojom sjenom i zauvijek dokrajčim tu prijetnju.
Nema sumnje da to iz temelja mijenja optiku i shvadanje problema u paru. Prestajem
kriviti drugoga zbog onoga što čini i počinjem gledati što ja ulažem u taj sasvim određeni
konflikt. Umjesto da ulažem svoju energiju u mijenjanje onoga drugog, ulažem je u
promatranje sebe i, konačno, da drugome govorim o sebi, da s njim podijelim ono što mije
potrebno, ono što se događa sa mnom. Drugomu je mnogo lakše to slušati.
Ključ je u tome da uvijek budem svjestan onoga što mi se događa, a ne da govorim o
drugome. U svakom slučaju, ako mi se ne sviđa što se događa, što bih mogla učiniti da
potaknem nešto što mi se više sviđa?
Mogu plakati ili kukati, mogu potražiti drugoga muža ili mogu vidjeti kako da mi bude
najbolje s onime kojeg volim i s kojim ved jesam. Mogu iskoristiti konflikt da nađem kreativan
izlaz, da vidim što mogu razvijati u sebi i u kojim se mrtvim točkama blokiram.
To je moj put i onaj koji prenosim. To je ono što volim u životu: otkrivati sebe i druge;
izazov, ne očekivati da ne bude konflikata, nego u njima vidjeti priliku za vlastiti razvoj. Ako je
točno da je jedna od poteškoda ono što projiciramo, druga je poteškoda ta da shvatimo što
zapravo trebamo. Naravno da nam se, kad ne dobijemo ono što mislimo da trebamo, čini
lakše reagirati nego priskrbiti si ono što nam nedostaje, iako često tražimo pogrešne stvari.
Na primjer, mogu napraviti cirkus zato što kasniš. Tako se rasprava fokusira na prividnu
svađu. Ali uopde se ne radi o tome, nego o tome što doista želim od tebe tražedi točnost. Ako
bjesnim zato što kasniš, možda se ono što trebam nede riješiti time da dođeš ranije. Trebalo
bi razabrati što me toliko pogađa, čemu pripisujem tvoje kašnjenje, što trebam od tebe, što
tražim od tebe zahtijevajudi da budeš točan... Da mi pokažeš da ti je stalo? Da me cijeniš? Da
me uvažavaš? O čemu govorim kad tako reagiram? Kad smo previše usredotočeni na sebe,
ne možemo vidjeti što se događa s drugim i postajemo autoreferentni.
Za onoga drugog, gledano izvana, naše držanje izgleda, u najmanju ruku, pretjerano, ako
ne i iskreno iracionalno. Možda i jest, jer to arhaično ponašanje potječe, zapravo, iz prvih
godina života, od ponašanja koje smo usvojili kako bismo se zaštitili od ranjavanja kakvo smo
doživjeli u djetinjstvu...
John Bradshaw naziva tu uspomenu na prvobitnu ranu “ranjeno dijete”. To nas ranjeno
dijete u nama goni da reagiramo na taj način. Boli koje nismo mogli izraziti u svom
djetinjstvu nosimo poput naprtnjače, i manifestiraju se u našim reakcijama tako da
prijeđemo u njih prije nego što uopde shvatimo, prije nego što uspijemo razmisliti. Upravo te
reakcije izazivaju najviše problema u bliskim odnosima.
Nažalost, kad živimo u nekoj vezi, neriješenu ljutnju i bol iz prošlosti oblikujemo s tim
drugim u sadašnjosti kroz naše odnose.
Opdenito govoredi, te stare boli ne javljaju se dok ne ostvarimo vezu. Hodanje s nekim i
brak nadražuju te stare rane, pa pretpostavljamo da ih uzrokuje naš partner.
 To se obično ne događa u početku, nego s vremenom, kada osjetimo iskrenu povezanost.
To je ranjeno dijete koje nosimo u sebi poput crne rupe koja sve apsorbira, ono je poput
zubobolje: kad se pojavi, ne možemo misliti ni na što drugo, bol ovlada našim životima. U
mnogim slučajevima rastave problem nije u odnosu partnera, nego u neriješenim
problemima iz prošlosti jednoga od njih (ili oboje). Moja reakcija potiče tvoju reakciju, i tako
se negativno potenciramo.
Zadržavanjem tog ranjenog djeteta u sebi osjedamo da nikad nismo u sadašnjosti. Uvijek
reagiramo zbog stvari koje su nam se dogodile prije mnogo godina. To onemoguduje naš
odnos s partnerom. Dok se ne pobrinem za to ranjeno dijete, ono de reagirati i pogoršavati
moje bliske odnose. Ja sam jedina osoba koja ga može čuti, tako da se brinem o njegovoj tuzi,
o njegovoj ljutnji. Onda dijete ne reagira, jer je zbrinuto.
Nužno je razjasniti da neke od tih rana nije mogude otkriti u samodi. Trebamo nekoga tko
nam dopušta da ih nađemo, odnos koji de ih povrijediti s osobom koja de to dopustiti, koja de
nam dopustiti da to osjetimo, a da nas ne obezvrijedi. Ranjeno dijete treba priznanje svoje
boli. Samo kad osoba osjeti da je njezina bol priznata, može je izraziti i proživjeti je.
Bol je proces koji se odvija kroz šok, tugu, samodu, ranjavanje, ljutnju, bijes, grizodušje. I
dugo traje. Kako bismo doprli do boli, ključno je prestati optuživati partnera i promatrati što
se meni događa kroz moje reakcije.
Kad postanemo par, nesvjesno sklopimo sporazum u kojem se na primjer nadam da si ti
otac koji me nede napustiti, a ti očekuješ da ja budem majka koja de te bezuvjetno prihvatiti.
A kad se to ne dogodi, jer je nemogude da netko drugi izliječi moje rane, počinjem ga
okrivljivati. U najgorim slučajevima, kad par osjeti tu prazninu koju ne mogu popuniti jedan
drugim, odluče imati dijete... I oni koji djeluju kao dvoje odraslih, samo su potrebita djeca
koja traže spas u svom djetetu. Djeluju odraslo, ali u svom se međusobnom od-nosu ponašaju
kao djeca.
Ima osoba koje mogu biti sjajne na razini odraslih, ali kad se povuku u intimnost svojih
veza postaju neizmjerno potrebita djeca koja reagiraju na nedostatak ljubavi, pažnje ili
priznanja. Kad promatramo parove na terapiji, odmah u njima prepoznajemo unutarnju
djecu koju pojedinac izražava.
Mnogo se puta odrasli ne mogu složiti, jer zapravo svatko od njih predstavlja ranjeno
dijete; svatko od njih proživljava neki prizor iz djetinjstva predbacujudi mami ili tati različite
stvari, a taj mu ih drugi ne može dati jer i on traži svoje. Kad im možemo pomodi da shvate
što se događa, rasprava gubi smisao: ostavljaju svoju djecu umirenu bududi da su im dali
prostora da se izraze, i mogu se vratiti u sadašnjost i stupiti u kontakt. Naša ranjena djeca
trebaju priliku da izraze svoju ljutnju i bol. Kad im to omogudimo, počinju rasti i ne upledu se
u naše bliske odnose.
Welwood nam daje praktičnu lekciju: “Naučiti iskoristiti svaku poteškodu na koju naiđemo
putem kako bismo zadrli još dublje, kako bismo bili u dubljem kontaktu, ne samo s partnerom
nego i sa svojim stanjem, stanjem živoga bida.”
Nadam se da se slažeš s time da bismo sve to trebali
uključiti u knjigu. Što misliš o tome?
Pusa,
Laura
Roberto je pročitao poruku nakon više od šesnaest sati provedenih u krevetu. Uvijek mu
se događalo isto: kad god bi ga spopala tuga, njegovo je tijelo odgovaralo snom.
Nepredvidiva pospanost napadala bi ga kad bi se probudio i sprečavala ga da ustane iako nije
imao volje i dalje spavati.
 Kuda je bila prljava i ispunjena neugodnim mirisima. Prazan hladnjak činio mu se kao
odraz njegova bijednoga unutarnjeg osjedaja, soba je bila neuredna, boljeli su ga glava i leđa.
Blago teturajudi došao je do kupaonice i zapljusnuo se vodom po licu kako bi se razbudio.
Nije otišao do sobe i preodjenuo se, nego se zaputio u kuhinju kako bi si skuhao kavu.
Čekajudi da voda uzavre, upalio je računalo. Onda je pomiješao vodu s ostatkom kave u
vredici i počeo je automatskim pokretima piti gorku tekudinu. Čitanje poruke naposljetku ga
je razbudilo.
Uputio se prema telefonu. Svjetlo je titralo, što je značilo da ima poruka. Sigurno su bile
Cristinine, molila ga je da joj se javi, da je nazove, da razgovaraju itd. Nije provjerio svoju
fantaziju i, prekriživši prste, odlučio ju je nazvati.
Njegove su se želje ispunile: javila se automatska sekretarica.
“Nije imalo veze s tobom”, rekao je. “Žao mi je. Mislim da moram riješiti neke svoje
probleme kako bih zavrijedio biti s tobom. Ne zovi me, nazvat du ja tebe. Pusa.”
Potražio je u telefonskom imeniku broj svoje prijateljice Adriane, psihologinje. Osjetio je
da treba zrcalo u kojem bi se promotrio.
“Imaš li trenutak za mene?”
Dogovorili su se da de se sastati za četrdeset i pet minuta u baru blizu njezine ordinacije.

Peto poglavlje

Roberto se vratio kudi oko ponodi. Nakon nekoliko sati razgovora s prijateljicom, otišao se
prošetati uz rijeku... Kako bi razmislio.
Sad je sve bilo mnogo jasnije. Adriana mu je mnogo pomogla. Ved je godinama Roberto
mislio da je kvače-nje za priču o njegovoj majci okončano. Ali nije: problem je još bio tu,
možda ne netaknut, ali prisutan.
Laurina ideja o “ranjenom djetetu” obuzela je njegove misli. Koliko je puta to unutarnje
dijete lupalo nogama, vikalo, plakalo, vuklo se, prijetilo i manipuliralo kako bi postiglo to da
onaj drugi ostane uz njega?
Sad je to bila Cristina, ali, na neki način, isto je bilo s Carolinom, i prije s Martom, i još
prije s Alicijom, i prije i poslije sa svim njegovim prijateljima od kojih je zahtijevao
bezuvjetnost i raspoloživost koje nisu mogli zadovoljiti i što ih je na kraju prestrašilo.
Jasnoda je dolazila iz mira koji mu je davao mod da izrazi riječima ono što se događa. Sad
je osjedao kao da može definirati ono što se događa, i onda je to, možda, mogao promijeniti.
Na terapiji je naučio važnost imenovanja stvari. Uvijek se fascinirano sjedao one seanse
na kojoj je razglabao o kulturalnoj važnosti određenih riječi i fraza...
Razmišljao je da ljudi počinju postojati kad ih se identificira imenom i prezimenom (jer, s
pravnoga gledišta, netko tko nije registriran, tko nije predbilježen, tko nije imenovan,
praktično ne postoji). Koliko li nas samo može odrediti vlastito ime. (Koliki teret mora biti
zvati se Soledad, Dolores ili Angustias?)* Razmišljao je o implicitnoj težini nošenja imena
pokojnoga brata, djeda ili strica, ili podnošenja toga da se odaziva na očevo ili majčino ime,
što često nosi sa sobom iskrivljenu predodžbu da mora ostati “Jorgito” ili “Silvita” ili
“Miguelito” sve dok otac ili majka ne umru i osoba se ne riješi deminutiva, pa se napokon
može zvati “Jorge”, “Silvia” ili “Miguel”.
Razmišljao je o popularnoj izreci o stvarima koje izmiču našoj kontroli: “neimenovanim”
(“za to što mu se dogodilo, nema riječi”, kažu ljudi kad žele izraziti da je bilo kakva definicija
nepotpuna). Potpuno suprotan izraz za označavanje jasnode nečega bio bi: “Nazvati stvari
pravim imenom”.
Razmišljao je o biblijskoj paraboli: Bog zamoli čovjeka da odredi ime svakoj stvari i
životinji kako bi mogao “ovladati” stvaranjem.
Razmišljao je o odluci ljudi da nazovu Boga “Bezimenim”, zasigurno kako bi tako zajamčili
nedostatak modi smrtnika nad Njime...
“Imenovati znači definirati, definirati znači zadobiti kontrolu, jer ne možeš kontrolirati
nešto što se ne može ni definirati ni imenovati”, rekao je Roberto samome sebi.
“Odrasle osobe koje, u biti, nisu ništa drugo nego neizmjerno potrebita djeca koja
reagiraju na nedostatak ljubavi, pažnje i priznanja”, prisjetio se.
Trebao je početi raditi na “ranjenom djetetu” u sebi. Nikad nede modi održavati vezu s
nekim ako se ne riješi svoga bolesnog straha da de biti napušten.
“Jedina osoba koja ga može čuvati jesam ja”, prisjetio se.
Definitivno se morao pobrinuti za njega.
“Kad se pobrinem za njegovu tugu, njegov strah i njegovu ljutnju, dijete ne reagira, zato
što je zbrinuto.”
Roberto gotovo da nije mogao vjerovati da se sve to događa zato što su u njegov život
došle poruke neke neznanke i zbog te čudne i slučajne komične situacije.
Iznenađen, opet se zatekao kako razmišlja o Lauri. Čini se kao da joj je taj Carlos muž,
ljubavnik ili priležnik. Iako, prema onomu što je pročitao, mogao joj je biti i bivši muž s kojim
je ostala u dobrim odnosima. U svakom slučaju, pomislio je, nije trebalo biti teško sagraditi
odnos s nekim tko toliko dobro poznaje situaciju. Laura je pokazivala toliko slobodoumlja,
toliko razumijevanja, toliko iskustva... To je bilo ono što je on trebao: nadi takvu ženu. Ali
gdje su takve žene? Dobro, znao je gdje je jedna. Živjela je u njegovu mailboxu pod imenom
carlospol@spacenet.com.
Tek je tada shvatio da se Laurin mailbox zove carlospol. Nije mu baš bila draga pomisao
da je Laura literarni pseudonim za Carlosa, novinara ženskoga časopisa koji je odlučio zaraditi
nešto novca u dosluhu s nekim psihijatrom Fredyjem. Razmišljajudi o tome da je knjiga
namijenjena ženskoj publici, Carlos je odlučio da de se potpisati kao žena, i onda je izmislio
Lauru ...
Roberto je otvorio mapu s arhiviranim porukama i potražio spremljene poruke. Brzo je
pročitao tražedi tekstove koji bi mogli govoriti o Carlosu...
Zašto je uvijek sve komplicirao? Zašto je bio tako neprirodan?
Tekst koji je poslala Laura, koji je djelovao kao psihoterapija za parove, koji je govorio o
knjizi, trebao je biti ono što se i činilo da jest.
Laura je dakle Laura, taj Fredy bio je njezin prijatelj, a Carlos je bio, ili, nažalost, još uvijek
jest, njezin muž. Točka.
I nastavio je fantazirati... “Laura živi s dvoje djece, dječakom i djevojčicom, u velikoj kudi
izvan Buenos Airesa, vjerojatno blizu Delte, gdje subotom i nedjeljom vesla s bivšim mužem i
djecom...”
Ali problem je bio nešto drugo.
Zašto je on razmišljao o Lauri umjesto da se brine zbog svoje ugrožene veze s Cristinom?
Smjestio se pred računalo i potražio primljene poruke. Bile su ondje: “Šaljem ti 1” i
“Šaljem ti 2”.
Bok,Frede!
Što se zbiva? Zašto mi ne odgovaraš? Daj, ne budi lijen...
 Zanima me tvoje mišljenje o jednome klijentu koji dolazi k meni godinu dana. Čini mi se da
njegovi
problemi imaju neke važne aspekte za knjigu.
Dolazi ved godinu dana, ijedna od prvih stvari koje je shvatio bila je ta daje zaljubljen u
drugu ženu. Otad se bori između odluke da otiđe živjeti s ljubavnicom i odluke da ostane sa
ženom i sinom. Jučer mi je rekao nešto veoma zanimljivo: shvatio je da ga u ljubavnice
najviše uzbuđuje njezina nepredvidljivost, činjenica da nikad ne zna gdje je ona.
Zajedno smo razmatrali taj paradoks, naime daje kvaliteta strasti povezana s
mogudnošdu da onoga drugog nema: iznenađenje, ono neočekivano. Ako to postane
konvencionalna veza, strast, po definiciji, otpada.
Kakav apsurd! Ujediniti strast i brak! Kako izabrati između obitelji i strasti? Nemogude,
pogotovo zato što, ako izabere strast i otiđe s ljubavnicom, veza de ubrzo upasti u kandže
formalnosti. On uživa u svojoj obitelji, u povratku kudi i vremenu provedenom sa ženom i
sinom. Problem se zaoštrava Jer on ne samo da ne osjeda strast prema svojoj ženi nego i ne
voli biti s njome, ne zanima ga putovanje s njome. Mislim da on zatomljuje neku veliku
gorčinu koju nikad nije izrazio. Jučer sam razgovarala o sličnim temama s drugim parom.
Njemu je laknulo kad je saznao daje to uobičajena problematika. Ona se, naprotiv, veoma
naljutila i odbijala prihvatiti da se to događa. Mislim da je izlaz u prihvadanju da je sve tako
kako jest, i da vidimo što možemo učiniti, kako svatko od nas može raspetljati svoj život. Po
mom sudu, njezin je stav veoma djetinjast: “Ne želim da se to događa.” Mislim da se terapija
često sastoji u tome da klijent shvati da se sve događa tako kako se događa, a ne kako on
odluči.
Sinod sam čitala Welwoodovu knjigu Challenge of the Heart, i učinilo mi se zanimljivim
prevesti ovaj ulomak za našu novu knjigu:
“U tradicionalnim društvima brak koji su ugovarali roditelji bio je pravilo i temeljio se na
poštovanju prema obitelji, statusu, zdravlju itd. Brak je bio više spona među obiteljima nego
među individuama. Služio je očuvanju loze i obiteljske imovine kao i kontroli da djeca budu
unutar svojih društvenih sustava. Nijedno tradicionalno društvo nije uzimalo u obzir osjedaje
individualne spontane ljubavi kao važede baze za dugotrajan odnos između muškarca i žene.
I više od toga, nijedno rano društvo nije pokušalo, a još je manje uspijevalo, ujediniti
romantičnu ljubav, seks i brak u jednu instituciju. Grčka kultura ujedinjavala je seks i brak, ali
romantična ljubav bila je rezervirana za odnose između muškaraca i mladida.
U dvorskoj ljubavi iz 12. stoljeda, otkuda potječu naše predodžbe o romansi, ljubav
između muškarca i žene bila je formalno odijeljena od braka. U 19. su stoljedu viktorijanci bili
začetnici vizije braka zasnovane na romantičnim idealima. Ali seks je bio isključen iz toga:
ženu koja je imala želju za seksom ili uživala u njemu smatrali su bolesnom. Uživanje u seksu
protjerano je u javne kude. Tek se nedavno pojavilo vjerovanje da ljubav, seks i brak moraju
biti usmjereni na samo jednu osobu. Mi smo prvi koji pokušavamo ujediniti romantičnu
ljubav, seksualnu strast i monogamnu bračnu obvezu u samo jedan sporazum. Prema
Margaret Mead, to je jedan od najtežih bračnih oblika koje je ljudska rasa izmislila.”
Možda je pomalo smjelo objaviti takvo što, ali rado bih na neki način prenijela tu ideju,
kao da dopuštam da svatko nađe odgovarajudu poruku za svoj život. Rado bih iznijela ideju
da j e brak, takav kako je zamišljen, veoma težak i da svatko ima mogudnost pronalaženja
sustava kako bi živio punim pludima.
Ne kažem da su ti aspekti (bračna obveza, romantična ljubav i seksualna strast) nužno
odijeljeni. Predlažem da budemo svjesni veličine i poteškoda koje se javljaju kad ih pokušamo
ujediniti u samo jednu vezu. Mislim da se ovaj kratak pogled u prošlost izravno povezuje s
mogudnošdu uviđanja problema.
Ovoga je tjedna k meni došao par koji je osam godina u braku i imaju dvoje djece. Na
seansi je ona izjavila da ima vezu s drugim muškarcem i da želi da joj muž dade malo
vremena kako bi proživjela to iskustvo i poslije odlučila mogu li ostati zajedno.
On ju je htio ubiti. Nije joj htio dati vremena, ved je istoga trena poželio rastavu.
Razmišljala sam o tome da ono što se događa toj ženi možemo protumačiti kao iskazivanje i
izražavanje ogorčenosti spram supruga koju je nagomilala u sebi.
Ali u ovom trenutku, kada je ona zaljubljena u drugoga muškarca, najbolje bi bilo da
proživi to iskustvo i da potom, ako je to prođe i poželi ponovno izgraditi vezu sa svojim
mužem, dođe k meni. Naravno, pomislila sam i na to daje ona mogla sve prešutjeti i sama se
suočiti s tom situacijom, čekajudi da se razjasne njezine ideje i da tek onda sve kaže.
Dok smo razgovarali, on je shvatio da ona ne može spriječiti ono što se događa i đa, čak i
ako on zatraži da više ne viđa drugoga, ona to ne može učiniti. To se moglo dogoditi i njemu.
Rado bih progovorila o tim stvarima. Pitanje je kako to ubaciti u knjigu poput naše.
Moramo nadi način, kao što moramo i smisliti što redi, a što ne redi. Ubiti me veoma veseli
ideja da riskiramo obrađujudi teme o kojima se obično ne razgovara.
Laura
Fredy,
kao što vidiš, kad se zaletim, ne mogu se zaustaviti. Oduševila me je naša rasprava koju je
potaknula Nanina rečenica: “Parovi se razilaze zbog istih stvari zbog kojih se nalaze.”
Parovi se razilaze zbog istih stvari zbog kojih se nalaze, da.
Mnogi parovi razmišljaju: “Zašto sam se zaljubio u tu osobu ako smo tako različiti? Možda
bih se s
nekom drugom osobom, koja ima ukus sličniji mojem, bolje slagao...”
Ispada da nas upravo ta razlika privlači. U početku me fascinira to što on ima jer je meni
teško to imati. Upotpunjuje me moj partner jer upravo on može raditi ono što ja ne mogu, i
obratno. U fazi zaljubljenosti ne samo da prihvadam te karakteristike u njemu nego ih
prihvadam u sebi. Na primjer, ako sam veoma aktivna osoba, oduševljava me mir, receptivna
sposobnost, introspekcija. Onaj drugi pak fasciniranje mojom sposobnošdu da budem takva,
da idem naprijed.
Ali problem dolazi poslije, jer činjenica je da mije u početku draga razlika, ali kad
zaljubljenost prođe, počinjem se svađati s partnerom zbog onih karakteristika koje su nas
zbližile. Ako sam ja posebno razvila aktivnu stranu, vjerojatno du se boriti protiv pasivne
strane. Kad se posvadim s njime, stanem na stranu pasivnosti, i on de biti moj neprijatelj na
aktivnoj strani. Drugim riječima, prebacujem u vezu staru unutarnju borbu. Kad se zaljubim u
drugu osobu jer si dopušta da bude opuštena i mirna, na neki se način mirim sa svojim
aspektom koji sam nijekala, ali ako ga ne razvijem u sebi, na kraju du se posvađati sa svojim
partnerom na isti način kako sam se prije borila s tim zanijekanim aspektom.
U ovim okolnostima, ključno je razviti nimalo ili slabo razvijene aspekte koje vidimo u
drugome. Tako se naš partner pretvara u našeg učitelja ili u našega neprijatelja. To je izbor.
Naša preporuka sastoji se u tome da razvijemo te negirane ili sukobljene aspekte kako bismo
se integrirali sami sa sobom, postali cjelovitije osobe zaustavljajudi vanjski i unutarnji sukob.
Bilo bi najprikladnije vidjeti to u sebi. Ne čini li ti se daje tako?
Očarava me tvoja sposobnost da nešto kažeš, tvoje vladanje riječima i odnosima. Ja sam
grozna, i uvijek se borim s formom. Rad s tobom, Fredy, moja je prilika da se pomirim s tim
dijelom sebe i da ti, u tom pogledu, postaneš moj učitelj. U suprotnom, bilo bi neurotično da
se ljutim što pridaješ toliko važnosti formi i ne shvadaš daje važan samo sadržaj.
Ovdje deš morati dodati svoj dio: koji odbačeni aspekt možeš integrirati u svoj odnos sa
mnom? To je povezano s onime što govorimo o paru: to je zrcalo u kojem vidim svoje
negirane dijelove. Kao što sam rekla, naglasak je na razvoju onoga što negiram ili na
dijelovima s kojima se sukobljavam, znajudi da du se, ako to ne učinim, na kraju razidi s
partnerom iz istog razloga zbog kojeg sam se s njime zbližila. To je izazov bivanja u paru. U
tom smislu, odnos mi služi da se integriram, jer ako se ne integriram, posvađat du se ili čak
rastati od osobe koja me konstantno podsjeda na moju unutarnju borbu.
Zapravo, ovo je dio toga što se događa. U drugom poglavlju razgovarali bismo o osobnim
problemima s kojima se moram suočiti u vezi s time, kad sam s drugim, suočavam se s
užasnim aspektima sebe same koji, dok sam sama, nemaju priliku očitovati se.
Zato je katkad teško biti s drugim. Zato što u samodi mogu misliti kako sam super, ali u
bliskom kontaktu iz mene iziđe ono najbolje i ono najgore: moje suparništvo, moja
ljubomora, moja želja za modi, moja želja da te kontroliram, manipuliram tobom, moj
nedostatak velikodušnosti itd. Teško je vidjeti to u sebi. Pravi je izazov prihvatiti to i učiniti
nešto po tom pitanju. Najlakše je misliti daje onaj drugi suparnički raspoložen, sebičan,
grub... Citiram Nanu:
“Čini se da su elementi koji doprinose održanju stabilnosti i sklada u paru oni koji mogu
dovesti do njegova razaranja.”
“Svaki odnos koji ne omogudava razvoj moga Ja, koji sprečava njegov rast, makar bio
stabilan i/ili prividno zadovoljavajudi, sadrži sjeme vlastita uništenja. Modi pravovremeno
uočiti granice jedna je od neprocjenjivih vrlina. Pravi odnos s drugim jedno je od najljepših
iskustava našeg života: kada u nekom određenom trenutku vjerujemo drugome i u čijoj smo
blizini kadri spoznati tajnu i nadidi svoj strah od usamljenosti i samodostatnosti, jedna je od
onih lijepih situacija koje nam omogudavaju da se zbližimo s ljudskim bidima kroz ljubav.”
Kakva lijepa rečenica. Željela bih sve vrijeme citirati Nanu. Često sam imala osjedaj da
sam sve što znam, na ovaj ili onaj način, naučila od svoje majke ili od nje.
Sad se sjedam kad smo jednom neformalno razgovarali o nama u onom baru na
Jedanaestoj aveniji, sjedaš li se? Nešto sam ti rekla, i lice ti je zablistalo: bio je to jedan način
“shvadanja” za tebe. U tom sam trenutku prvi put osj etila da me iskreno prihvadaš, da me
slušaš na drukčiji način. Bilo je izvrsno, ali kako bi glupo bilo pomisliti da te nedu vidjeti kad se
to ne bude događalo.
Pusa,
Laura
Tijekom idudih dana Roberto je gotovo sve vrijeme boravio u kudi. Izlazio je samo zbog
neophodnih poslovnih obveza i kako bi obavio neizbježnu kupnju.
Je li stvarno istina da se parovi raziđu zbog onoga zbog čega su se zbližili?
Bila je to snažna ideja, trebalo je mnogo razmišljati o njoj. Ipak, onaj se trenutak nije činio
pogodnim. U njegovoj se glavi javljao natpis “Tilt” koji se palio na starim fliperima kad bi ih
pretjerano drmusali pokušavajudi ubaciti čeličnu kuglu u rupicu. To je bio dobar opis kako se
osjedao: nepovezano, izmučeno, ganuto, zaglavljeno na pogrešnome mjestu, “stiltano”.
Dvaput dnevno palio je računalo i tražio poruke u inboxu. U početku je to činio nemarno,
ali kako su dani protjecali, shvatio je da je sve više uznemiren zbog nedostatka novosti.
Napokon, nakon osam dana, stigla je poruka.
Dragi Fredy,
ovo je posljednji mail koji ti pišem.
 Obožavam ti pisati, ali boli me tvoja šutnja.
Znam da pišem zato što uživam u pisanju. Znam da to moram raditi, veseli me, čini mi
dobro, tako se povezujem sa sobom, ali trebam i odgovore. Znam da čitaš ono što pišem,
sigurna sam da pališ računalo i čekaš moje poruke, i znam da sad ne možeš pisati. Pisanje je
nešto što dođe samo od sebe, što nam se nametne, ne možemo pisati nasilu.
Mnogo sam razmišljala o tome o čemu razgovaram s klijentima: kako prihvatiti ritam
onoga drugog. Zato strpljivo čekam da dođe trenutak kad deš se ponovno povezati sa mnom.
U parova s kojima radim često vidim razmimoila-ženja zbog različitih ritmova s kojima se
suočavaju sa životnim problemima. Znam daje važno prihvatiti ritam onoga drugog. Znam da
muškarci bježe kad osjete pritisak.
Žene se obično žale da se muškarci zatvaraju prilikom kontakta, ne shvadajudi da je to
odgovor na njihov pritisak. Muškarci se zatvaraju kad ih se na nešto prisili, kad im ne damo
dovoljno vremena. Govorim si da moram nastaviti s pisanjem, jer mi je to zadovoljstvo. Sjeti
se teme davanja i primanja o kojoj smo toliko puta razgovarali. Čin davanja zapravo je sam
po sebi primanje: ja prihvadam zadovoljstvo što ti primaš nešto dobro što ti mogu dati. Nema
smisla davati očekujudi nešto izvan čina davanja.
Ali dođe trenutak kad trebam tvoju riječ: boli me tvoja šutnja. Zato ti moram redi daje ovo
moja posljednja poruka.
Nadi demo se na drugom putovanju, na drugom kongresu, u drugom trenutku... S
ljubavlju, Laura
Roberto je osjetio da mu kralježnicom prolaze trnci i ponovno je pročitao poruku.
Nemogude! Kako Laura može prestati pisati? Bit de lišen Laurinih pisama samo zato što joj je
taj idiot Fredy dao pogrešnu adresu?
To nije fer.
Nije.
U posljednjih nekoliko tjedana Laura je bila najpouzdanija i najperceptivnija osoba u
njegovoj okolini. Nije mogao dopustiti da nestane kao Cristina, kao Carolina, kao svi... Nešto
je morao učiniti.
Pitao se što bi učinio Fredy kad bi saznao da mu Laura više nede pisati. “Možda bi on
odgovorio na tu poruku”, pomislio je. Ali ni Roberto nije znao Fredyjevu točnu adresu.
Mogao je malo istražiti...
Telefon!
Ustao je da potraži imenik, ali prije nego što je došao do police, sjetio se da ne zna
prezime. Mogao ga je saznati ako se raspita za Fredyja među svojim prijateljima psiholozima,
ali što onda?
Onda de se Laura i Fredy međusobno dopisivati, a on de zauvijek ostati izvan
komunikacijskoga kanala s Laurom...
Nije se mogao lišiti tih poruka. Sad nikako.
Dignuo se iz naslonjača i počeo njuškati po stanu. Trebao je nadi rješenje.
A da potraži Laurin broj telefona i da joj kaže da je Fredy u inozemstvu i da joj zato ne
odgovara?
Zapravo nije trebao telefon. Mogao je to učiniti preko elektroničke pošte.
Laura,
sinod me nazvao Fredy i zamolio me je da vam kažem da je na putovanju i da ga...
Laura,
sinod me nazvao naš zajednički prijatelj Fredy. Ved znate daje morao hitno otputovati...
Laura,
 sinod me nazvao naš zajednički prijatelj Fredy. Zamolio me je da vas obavijestim daje na
putovanju i moli vas da mu nastavite pisati. Sve de vam objasniti kad se vrati...
Laura,
sinod me nazvao naš zajednički prijatelj Fredy. Ne znam znate li daje u inozemstvu.
Tijekom razgovora zamolio me je da vam kažem da nastavite pisati i da de on po povratku
odgovoriti na sve vaše poruke...
Nije išlo. Fredy je ispadao glupan. U svim dijelovima svijeta postoje računala... Zašto joj
sam to ne bi dao do znanja umjesto da zove svoga prijatelja Roberta?
To!
Zašto joj to ne bi rekao sam Fredy?
Zašto ne?
Nije bilo kamera, ni rukopisa, ni adresanta. Kako bi Laura mogla otkriti da isprika dolazi
od njega, a ne od Fredyja?
Laura,
molim te da se ne ljutiš. Imao sam neke probleme na poslu i putovao sam, pa zato nisam
uspio odgovoriti na tvoje predivne poruke...
“Predivne.” Bi li bile predivne za Fredyja?
...nisam uspio odgovoriti na tvoje poruke. Mislim da du za nekoliko mjeseci imati više
vremena da ti
odgovorim. Za to mi vrijeme šalji poruke. Sve što pišeš pomaže mi i siguran sam da de
knjiga biti
genijalna.
Pusa,
Fredy
Ponovno je pročitao poruku, izbrisao “za nekoliko mjeseci” i zamijenio s “ubrzo”. Izbrisao
je “pusu” i napisao “snažno te grli”. Dodao je “draga” ispred “Laura” i zamijenio “molim te” s
“daj”. Zamijenio je “Sve” s “To” u rečenici “Sve što pišeš” i zamijenio je “genijalna” s
“uspješna”.
Draga Laura,
daj se ne ljuti. Imao sam neke probleme na poslu i putovao sam, pa zato nisam uspio
odgovoriti na tvoje poruke. Mislim da du ubrzo imati više vremena da ti odgovorim. Za to mi
vrijeme nastavi slati poruke. To što pišeš pomaže mi i siguran sam da de knjiga biti uspješna.
Snažno te grli, Fredy
Nije bilo loše. Nimalo loše.
Roberto je duboko udahnuo i potražio ikonu za slanje. Postavio je kursor na nju i
ponovno pročitao poruku koju je htio poslati.
Još je jednom preletio tekst i izbrisao “snažno” i ostavio samo “Grlite”.
Trebao je prestati pregledavati tekst, ili ga nikad nede poslati. Napokon, nije imao što
izgubiti: ako ne smisli neki odgovor, Laurine poruke više nede stizati.
Stisnuo je gumb i poslao poruku.
Ekran je zatreperio i pred Robertom se pojavila obavijest “poruka poslana”. Nije bilo
povratka.
 Šesto poglavlje

Djelovao je poput zaljubljenoga pubertetlije dok je čekao kraj svoga računala kao kad je,
kao šesnaestogodišnjak, stajao kraj telefona žudno iščekujudi poziv svoje prve djevojke,
Rosite.
Ali Roberto nije imao šesnaest godina i Laura nije bila njegova djevojka, tako da se
osjedao poprilično nelagodno zbog te, ne baš opravdane strepnje.
Kad očekujemo da se nešto dogodi, a ne možemo na to utjecati, uvijek moramo dugo
čekati. I, u svakom slučaju, iako je to opravdano, čovjeku se uvijek čini da čeka predugo. Zato
je tjedan bez vijesti od Laure bio nepodnošljiv.
Sto de učiniti ako mu ona ne bude pisala?
Malo-pomalo, Laura je u njegovim mislima zauzimala ne baš prihvatljivo mjesto za jednu
nepostojedu vezu.
Legao je misledi na pjesmu o imaginarnom liku Nicanora Parre.
U ponedjeljak se probudio u četiri ujutro, uzrujan, s jakim lupanjem srca i potpuno
znojan. Bez drugih uporišta osim blagoga osjedaja, vjerovao je da je sanjao nju.
Sanjao je Lauru... imaginarnu Lauru.
On je učio da su snovi slike povezane s osjetilima i da slijepi od rođenja sanjaju zvučne
snove. Kakav se san može sanjati s predodžbom o nekome?
“Koliko du još čekati?” pomislio je.
Potražio je list čistoga papira i načrčkao:
“Dvadeset puta dnevno,
sedam puta tjedno
palim računalo,
čekam da se program digne,
otvaram poštu,
tražim poruke,
nema one željene,
zatvorim poštu,
moram čekati
i da iziđem,
kvragu,
gasim računalo,
pijem kavu,
palim telku,
sve ostavljam
...i kredem ispočetka.”
Roberto je odjenuo jaknu i izišao na ulicu samo zato da ne ostane u kudi.
“Nije bilo dovoljno.”
“Bilo je logično.”
“Ona piše, razmišlja, a taj joj idiot ne odgovara.”
“Stvarno je kreten... Takva te sjajna žena uključi u svoj projekt, s tobom se posveti
nečemu što ste skupa osmislili, komunikacija se prekine, i od tebe ni slova. Stvarno si kreten,
pravi kreten.”
 “Kako možeš biti takav idiot da dopustiš da žena čeka odgovor koji nikako da dođe... Ako
te ne zanima, reci joj ‘ne zanima me’, i gotovo...”
“To su ti tipovi koji se poslije žale na žene koje ih ostave...”
Što je dalje hodao, to se više ljutio na Fredyja. Na njegovu mjestu on nikad ne bi tako
reagirao. Sjetio se otrcane fraze koju je običavala ponavljati njegova majka: “Bog daje kruha
onomu tko nema zube”, i smijao se samomu sebi zbog priproste asocijacije.
“Možda me način na koji se brinem za svoje unutarnje dijete tjera da razmišljam kao
moja majka...” rekao je samome sebi. I ponovno se počeo smijati, ovaj put glasno, dok se
uspinjao stubama koje su vodile do njegova stana.
Dva metra od vrata čuo je zvonjavu telefona. “Laura!” uzviknuo je i pokušao se požuriti
kako bi stigao do aparata prije nego što se javi sekretarica.
Nedugo nakon toga, dok je skupljao sadržaj svoga džepa rasut po pragu, uspio je logično
posložiti svoje misli i shvatiti da se njegova podsvijest ružno našalila s njime.
Kad je napokon našao ključeve i otvorio vrata, Cristina je upravo zgotovljavala svoju
poruku.
“Boli me što mi se ne javljaš, tako da te više nedu zvati. Možda demo u nekom drugom
trenutku modi razgovarati. Zbogom.”
Na trenutak je imao osjedaj da te riječi ne čuje prvi put, upravo te, samo iz drugih usta...
Roberto je slegnuo ramenima, nekako za sebe, i pomislio je da je bolje tako bududi da
nije znao što da joj kaže. Mislio je, osim toga, da se sad mora koncentrirati: trebao je svu
svoju energiju kako bi mogao podnijeti Laurinu šutnju.
Ponovno se vratio svojoj prvotnoj zamisli da joj piše kao da je “Fredyjev prijatelj”.
Laura,
Fredy je uznemiren jer mu se ne javljate. Boji se da ste se zbog nečega naljutili. Molim vas,
napišite mu nekoliko redaka...
Smiješno!
Potpuno očajan, ponovno se priključio na internet.
Inbox je bio pretrpan sve energičnijim predbacivanjima njegovih klijenata.
Roberto je duboko udahnuo i onda izdahnuo. Bilo je vrijeme da se počne ponašati kao
odrastao čovjek ako ne želi prokockati sve što je posljednjih godina na poslu postigao s toliko
napora. S voljom ili preko volje morao se vratiti u ured, ponovno preuzeti radne obveze i
tako sačuvati ono malo ušteđevine.
Pomno je zabilježio sve što je morao obaviti i pet poslovnih ponuda koje je dobio u
posljednje vrijeme. Onda je shvatio da ima još vremena.
Uzeo je dvostruku dozu Bachovih kapi, koje mu je propisala njegova prijateljica Adriana, i
rano legao.
Sanjao je predivan hollywoodski san. Uloživši nadljudske napore, on, koji je u snu bio
neka vrsta maratonca, prvi je stigao na cilj. Neka ga je plavuša čekala plačudi od uzbuđenja i
trčala je prema njemu, s rupcem u ruci, došla je do njega, zagrlila ga i neumorno ljubila.
Probudio se trudedi se produljiti san. Pokušavao je ne otvoriti oči kako bi zadržao onu
sliku koja ga je toliko bodrila: uspjeh, priznanje, Laura...
Perudi zube, razmišljao je: “Morat du naporno raditi. Tako izuzetna žena nede se
zadovoljiti osrednjim radnikom. San je jasan: plavuša se nalazi na cilju.”
Otvorio je hladnu i toplu vodu i na lice nanio kremu za brijanje. Pogledao je u oči Djeda
Mraza sa zapjenjenom kremom koji se odražavao u zrcalu i rekao: “Stidi... Pobjednik!”
Završio je s brijanjem zviždučudi i, ostavivši poruku gospođi koja čisti stan da uredi sve
makar joj trebalo više vremena od dogovorenoga, otišao je u ured.
 Kad je izišao iz taksija, čovjek na kiosku s časopisima i domar u zgradi nisu mogli a da se
ne nasmiješe čudedi se što ga vide tako rano. To se isto dogodilo i Robertu: nije mogao a da
se ne načudi smiješku koji je bio ocrtan na njegovu licu. Zahvaljujudi tom smiješku, ili unatoč
njemu, Roberto je radio mnogo i dobro i toga dana, i sljededega, i onoga nakon njega.
U petak, kad je došao kudi, razmišljao je kako godinama nije imao tako produktivan
tjedan. Zaslužio je kadu punu pjene, koju si je i pripremio, i sushi koji je naručio: sushi od
lososa, nigiri od tune i California Rolls.
U ponedjeljak je Roberto upalio računalo tražedi potvrdu za kupnju materijala od prošle
srijede. Iznenadio se kad je našao poruku od carlospol, koju je očekivao pod drugim
naslovom. Zvala se Ostaviti se iluzija.
Fredy,
moramo se ostaviti iluzija kako bismo vidjeli što imamo pred sobom.
Danas smo razgovarali o tome u jednoj grupi: o boli zbog napuštanja iluzija i prihvadanja
istine. U tom trenutku rasta prestajemo se svađati i prihvadamo stvari kakve jesu.
Radili smo s tridesetogodišnjim mladidem koji se upravo bio razveo od žene koja gaje
ostavila. Govorio je o boli zbog gubitka iluzije o toj ženi. Vrlo je točan naziv “gubitak iluzije”,
jer, kad je taj mladid shvatio što se zapravo događa s njome, kako ga je maltretirala i kako
mu nije davala ni minimum onoga što mu je trebalo, bilo je očito da ne želi ostati u toj vezi.
Ali ona mu je obedavala nešto što mu nikad nije dala, a on se uhvatio toga. Njegova je prava
bol u tome što mora prihvatiti da je dopustio da mu laže i da mu je bilo drago održavati tu
iluziju. Ali stvarnost je stvarnost. Ona je ono što on sad vidi, a ne obedanje koje mu je ona
davala.
Trenutak u kojem napuštamo iluzije i kažemo “uživat demo u onome što jest i prestanimo
plakati zbog nemogudega”, presudan je za život neke osobe.
Bolno je ostaviti za sobom idealnoga partnera, ne-prestanu strast, ali to je jedini način da
ta veza ostane zdrava. Svi volimo svoje iluzije i nije ih lako ostaviti. Ipak, na kraju, bilo kako
bilo, stvarnost je uvijek stvarnost. Kao što je običavao ponavljati tvoj gotovo imenjak Fritz
Perls, “ruža je ruža, a to je ruža koja je ruža...”
Stvarnost je takva kakva jest, i pred njom se iluzije
rasprše.
Shvadam da nemaš mnogo vremena, ali sasvim
sam sigurna da ne mogu nastaviti sama.
Žao mi je,
Laura
Poruka je potvrđivala ono što je Roberto znao: isprike koje je poslao prošli tjedan u svojoj
kratkoj poruci nisu bile dovoljne. Laura de prestati pisati... Ima li smisla pokušati još jednom?
Laura,
naravno da možeš pisati sama! Moj je doprinos bio tako oskudan da moje nesudjelovanje
ništa nede promijeniti. Ne želim se osjedati primoranim pisati kad mi ne ide. Mislim da te to
ne bi trebalo kočiti da ideš dalje, jer to što pišeš je izuzetno.
I, iznad svega, nemoj mi prestati slati svoje tekstove, tako da mogu i dalje učiti od tebe.
Pusa,
Fredy
Poslao je poruku, pregledao ostale poruke i otišao u ured.
Te nodi, kad je upalio računalo, našao je Laurin odgovor.
Fredy,
primila sam tvoju posljednju poruku, i prihvadam
 je kao ono što ona jest: neizmjerno laskanje.
Ipak, iz nekoga nepoznatog razloga, pročitavši je, osjedala sam da se nešto u tebi
promijenilo. Možda te više ne zanima knjiga, možda više nemaš energije za ovaj projekt,
možda ti jednostavno više nije zanimljivo pisati sa mnom...
Prihvadam kompliment, ali ne želim pisati bez tebe, i, sve i da želim, teško mije nastaviti
ako ne mogu računati na tvoje riječi, koje cijenim i trebam.
Ne forsiram te, samo ne želim pisati sama, ohrabrena fantazijom da pišemo nas dvoje i
čekajudi tvoje mišljenje koje nikako ne dolazi, te odustajem od toga da sama privedem kraju
ovaj projekt o kojem smo zajedno sanjali.
Ne dopusti da te to uznemiri. To de se dogoditi, ili nede, kad za to dođe trenutak.
Još jedna pusa,
Laura
Sve je propalo! Iako je znao da, u biti, ona ne može znati za njegov identitet, Roberto se
osjedao razotkrivenim, i iznenadio se. Rečenica je bila uznemirujuda i činilo se kao da prekida
igru: “Pročitavši je, osjedala sam da se nešto u tebi promijenilo.”

Što ako je njegov stil bio drukčiji od Fredyjeva? Možda joj on i ne govori ti... Možda se
isprike ne uklapaju u njegov obrazac ponašanja. Kako da to sazna? Što sad?
Roberto je ustao i počeo hodati stanom. Nije mogao, nije htio, nije smio odustati.
Nastavak dopisivanja može polučiti efekt suprotan željenomu, prije ili poslije Laura de otkriti
prijevaru i, naravno, to de biti kraj puta.
Pokušao se smiriti. Što bi u takvoj situaciji odgovorio čovjek poput njega? Bilo je
nemogude predvidjeti ponašanje neznanca. Zapravo, rekao je samome sebi, nije bilo mogude
točno predvidjeti ničiju reakciju.
To je bio odgovor! Trebao je napisati svoje mišljenje. To je Laura tražila od Fredyja.
Natočio si je kavu i sjeo pred tipkovnicu i počeo pisati poruku.
Laura,
i ja sam imao osjedaj da se nešto u tebi promijenilo. Ali, za razliku od tebe, mislim da to ne
mijenja ništa u našem projektu. Napokon, nismo li mi ti koji govorimo da predvidljivi odgovori
zasjene bududnost veze? Ne govorimo li uvijek da je upravo promjenjivost onoga drugog ono
zbog čega je svaki kontakt predivan? Ne misliš li da je upravo ta nepredvidljivost ponašanja
ono što naš odnos čini čarobnim? Čarobnim, da. Čarobnim! Ne mogu u potpunosti prihvatiti
ono što kažeš o “napuštanju iluzija”. To povezujem s čarolijom, jer vjerujem, kao što kaže moj
prijatelj Norbi, da čarolija postoji. Događa se svaki put kad se neka iluzija opipljivo (i uz našu
suradnju) pretvori u stvarnost.
Mislim da deš se složiti s time da nam se događa isto što i svakom paru: treba nam malo
čarolije, koja de dodi do nas samo ako smo spremni na iznenađenje, da danas započnemo s
drugog mjesta od onog jučerašnjeg, ako je to iznenađenje bez straha, iznenađenje bez
oduzetosti, iznenađenje koje budi više svježinu znatiželje nego nesigurnost poznatoga. Mislim
da deš se složiti sa mnom u tome da demo, samo ako prihvadamo stvarnost onakvom kakva
jest, biti sposobni promijeniti je. Ostvarit demo svoju fantaziju i, naravno, samo demo tako
modi uživati u tom podijeljenom snu, bio taj san obitelj, putovanje, partner ili pisanje knjige.
U svakom slučaju, kao što je govorio Ambrose Bierce, “Ako želiš da tvoji snovi postanu
stvarnost, probudi se”.
Šaljem ti sto pusa,
Fredy
 Laurin de ga odgovor razveseliti jer je i on ostvario jednu fantaziju: fantaziju da mu Laura
nastavi pisati.
Dragi Fredy,
iznenađuješ me! Uvijek me iznenađuješ! Jesi li ti isti Fredy kojeg sam upoznala? Ili, još
bolje, jesam li ja ona Laura s kojom si svojedobno odlučio napisati knjigu? Sigurno nisam. Kad
se čarolija ostvari, dođe do kontakta. Ili, obratno, kada dođe do kontakta, čarolija se
ostvari... Obožavam čaroliju, čaroliju kontakta. Nevjerojatno!
Sjednem pred računalo, pročitam tvoje komentare, i to mi pomogne da se osjedam bolje.
Mogu nastaviti s projektom, a ne moram se odredi svoga sna, budi onaj abrakadabra moje
volje za ponovnim pisanjem. Volim riječ “čarolija”: čarobna je. Otkad sam došla u ordinaciju,
čekala sam slobodan trenutak da ponovno počnem pisati.
Nešto od onoga što si napisao čini mi se točno: ovo što se nama događa uistinu je
čarobno. Osjedam da energija za pisanje izvire iz moje nutrine, nema boljega primjera. Uvijek
sam razmišljala da, iako su slova ista, njihovo je značenje drukčije ako potječu iz duše.
Posložimo malo svoje ideje: ne samo da nema parova koji se ne sukobljavaju nego nam je
upravo zbog tih sukoba privlačno biti s drugim. I, više od sukoba, zbog razlika (koje su upravo
ono što dovodi do sukoba).
Katkad se ljutim zato što je Carlos tako popustljiv prema svima, ali također mislim da, kad
prema meni ne bi bio takav, stvari ne bi funkcionirale. On je takav i prema meni i prema
svima. Bilo bi besmisleno tražiti od njega da bude takav prema meni, a prema drugima ne.
Takva je njegova narav. Mislim da je mogude ponešto naučiti iz poteškoda. To je način na koji
živimo u ovom svijetu, način na koji promatramo što se događa i promišljamo o tome kako
da nadiđemo tu situaciju. Kažem da je to način na koji živimo u ovom svijetu jer nije isto imati
unaprijed određen plan i pustiti da život teče. Život se ne sastoji u tome da ispunjavamo
unaprijed određene ciljeve, jer bi bio veoma dosadan. Drukčije je ako promatramo što se
događa i odlučujemo koje bismo poteze trebali povudi ved prema tome kako se stvari
odvijaju. Mnoge su tjeskobe i depresije posljedica unaprijed određene ideje o našim ciljevima,
i kad se plan ne ostvari, frustrirani smo. Kad se ne ponašaš u skladu s mojim očekivanjima, ne
volim te. A nije tako. Život je podnošljiviji ako se ponašamo kao surferi: valovi su ti koji
određuju smjer, a ne moja ideja o željenom cilju. Mnogo je bolje otkriti put pomodu
kamenčida na koje nailazimo. Koliko li se samo opustimo kad možemo redi: ovo mogu učiniti,
ovo je dobro za mene. Ne postoji model života: ono što ja obožavam, tebi se ne sviđa, i sve je
u redu. Zašto te moram uvjeravati daje promatranje rijeke zanimljivije od surfanja
internetom? Ti ostani za računalom, a ja idem prošetati uz rijeku. Vidimo se nakon toga.
Trebale su mi godine da shvatim da Carlos ne uživa toliko u rijeci kao ja. Vedina se ljudi svađa
jer žele uvjeriti onoga drugog da je njegovo gledište is-pravno. Krenimo od pretpostavke da
nema ispravnoga gledišta.
Mislim da ljudi moraju dobiti potvrdu od onoga drugog kako bi se afirmirali u onome što
misle ili osjedaju. Bilo bi super da možemo redi “meni se ovo sviđa iako ostali vole nešto
drugo”, i poštovati to: ne trebati odobravanje drugoga, nego prihvatiti razliku.
Nema pravila kako da živimo. Svatko organizira vlastiti cirkus. Svaki par mora se snadi
kako zna i umije.
I život nesmetano teče kad se čovjek tako otvori. Predivno je sve što se dogodi kad se
prepustimo avanturi življenja, putem junaka. Sukobi postaju nešto zanimljivo, avantura
otkrivanja samoga
sebe.
Nije li ti dosadno znati sve što želiš da ti se dogodi? To je kao kad si sam: nema čarolije.
 Kao što kaže moj prijatelj Luis Halfen: “Možemo živjeti kao da smo vlakovođe, točno
znajudi kojim
putem idemo i kakav je. Ili kao surfer: pratedi val.” Predlažem ti da pratimo val. Zabavit
demo se. O
tome se, zapravo, radi.
Vidiš? Tvoje poruke nadahnjuju me da nastavim pisati.
Pusa,
Laura
Roberto je pročitao poruku i osjetio onu istu žurnost za koju je Laura rekla da je tjera da
piše.
Nevjerojatno, ne razmišljajudi o tome piše li to on ili Fredy, napisao je ovu poruku u
jednom dahu i poslao je:
Bok, Laura,
dobio sam tvoju poruku.
Kako mi se samo svidjela ona metafora o surferu i vlakovođi!
Baš mi je snažna ta predodžba. Zapravo, život je osjetljiva i nepredvidljiva ravnoteža. Ne
samo da se treba prepustiti valu nego treba shvatiti da nisu svi valovi dobri za surfanje.
Metafora se može primijeniti na sve o čemu razmišljamo: kako bi čovjek mogao surfati, mora
biti spreman suočiti se sa stvarima koje ne može predvidjeti (nitko ne zna na kakav de val
naidi). Sve je to mješavina spretnosti i vježbe. Nitko se ne rodi a da zna surfati, i osim toga
čovjek mora nužno biti spreman riskirati da povremeno pljasne ili da doživi pad od kojeg
ostane pun modrica, ali s iskustvom za suočavanje s idudim valom.
To je istina. Nisu dovoljni snovi, nije dovoljna fantazija, nisu dovoljne iluzije, nije dovoljna
želja, ni projekti... A, ipak, bez njih nema puta. Šaljem ti neke ideje na kojima sam radio.
Mislim da sva naša suvisla djela započinju u snu, ono što obično nazivamo fantazijom, a
izražava se ovako:
“Kako bi bilo lijepo...” “Kako bi nevjerojatno moglo biti...” “Bilo bi predivno..."
Ako ovladamo tom fantazijom i isprobamo je kao da se radi o košulji, fantazija se
transformira u iluziju;
“Kako bih samo rado...” “Bilo bi mi super da...”
“Bilo bi genijalno da mogu jednoga dana...” Ako dopustim da ta iluzija nađe utočište u
meni, ako je zalijevam i pustim da raste, jednog de dana ta iluzija postati želja: “Rado bih bio
u...” “Najviše bih volio da...” “Iskreno želim...”
Kada dođe do toga, možda se budem mogao zamisliti kako ispunjavam tu želju,
ostvarujudi je. U tom trenutku, ta želja postaje projekt: “Učinit du...”
“U nekom trenutku...” “Ubrzo du ja...”
Od toga trenutka preostaje mi samo razraditi plan, taktiku ili strategiju koja de mi
omoguditi da budem fantastičan čarobnjak koji de ostvariti san. Obrati pozornost na jednu
stvar: do ovog trenutka nisam prstom mrdnuo. Sve je moje djelovanje unutarnje, a ipak,
koliko se toga zbilo u meni otkad sam samo fantazirao.
Redi deš mi da to nije dovoljno. To je točno, često nije dovoljno. Nužno je planove provesti
u djelo i ispraviti pogreške.
Nužno je odjenuti kupadi kostim, uzeti dasku iz naših projekata, baciti se u život i pozorno
čekati val stvarnosti kako bismo se uspeli na njega i sur-fali do čarobne plaže zadovoljstva.
Pusa,
Fredy
 Roberto je pročitao napisano. Osjedao se ispunjeno. Iako je sve to bila površna igra, ta ga
je igra poticala da uči, da čita i razmišlja kao rijetko dotad. Do tog trenutka nije znao da
posjeduje tu sposobnost da zapisuje svoje misli.
Ako je ljubav povezana s najmudrijim i najprosvjedenijim aspektima svakoga od nas,
Roberto je nedvojbeno bio zaljubljen.

DRUGA KNJIGA
trebor@

Sedmo poglavlje

"Roberto je ustao zadovoljan. Bio je uvjeren da je, bar nakratko, uspio preusmjeriti
Laurinu odluku. Volio je razmišljati o tome kako je spasio knjigu za bududnost makar to
značilo pomodi Fredyju, onomu glupanu koji mu je, i ne znajudi, dugovao što je i dalje
sudjelovao u tom radu.
U uredu je sve išlo kao podmazano. Tog je jutra završio izradu reklame koju mu je
povjerila neka tvrtka za upravljanje mirovinskim fondovima. Njegove su misli bile
preplavljene porukama koje je pisao i dobivao prethodnoga dana, i pomirio se s idejom da
prihvati protjecanje vremena. Osmislio je reklamu oko napuštanja iluzije vječne mladosti i
ostvarivanja sna o zaštidenoj i sigurnoj starosti.
Predvečer, kad se vratio kudi, u njegovim su ušima još uvijek odzvanjali aplauzi i čestitke
koji su mu upudeni na sastanku uprave na kojem je iznio svoj reklamni prednacrt.
“Još nešto na čemu mogu zahvaliti Lauri”, pomislio je.
Dojurio je kudi kako bi pročitao poruke. Imao je osjedaj da ih je prethodnoga dana
prebrzo pročitao.
Roberto je oduvijek mrzio one reklame za turiste koje nude obilazak dvanaest gradova u
deset dana. Od svoga prvog putovanja želio je neko vrijeme boraviti u mjestu u koje sleti.
Trebao je “ponovno prodi” nekim mjestom kako bi ga mogao zabilježiti na svojoj mrežnici, u
uhu, na nogama i u glavi. Isto je osjedao i prema Laurinim riječima: nije mu bilo dovoljno da
samo jednom pročita njezine poruke. Trebao im se iznova po-svetiti i izvudi iz njih ono što
mu se činilo najvažnije, ili što je bilo najupečatljivije, ili, jednostavno, ono što je najlakše
dopiralo do njega.
“Ostaviti se iluzija kako bismo vidjeli bide koje imamo pred sobom.”
“Bolno je ostaviti se iluzija i prihvatiti stvarnost.”
“Stvarnost JEST, i pred njom se iluzije rasplinjuju.”
“Odbijam sama privesti kraju projekt o kojem smo zajedno sanjali.”
“To de se dogoditi, ili nede, kad za to dođe vrijeme.”
 “Mogude je učiti iz poteškoda.”
“Život se ne sastoji od ispunjavanja unaprijed određenih ciljeva. Bilo bi veoma dosadno.”
“Krenimo od pretpostavke da nema ispravnoga gledišta.”
Razmišljao je o dvjema metaforama koje su ga oduševile: da živi kao surfer, ili kao
vlakovođa, i da svatko organizira vlastiti cirkus. Zatim se zadržao na kratkoj priči o terapiji.
Radili smo s tridesetogodišnjim mladidem koji se upravo bio razveo od žene koja ga je
ostavila. Govorio je o boli zbog gubitka iluzije o toj ženi.
Na mnogim mjestima u sebi osjetio je kako se identificira s onim klijentom iz grupe. I on
je prekidao sa svojim djevojkama kad god bi osjetio da ga partnerica odbacuje. I on je stotinu
puta osjetio bol kada bi očekivanja koja je uložio u neku vezu bila iznevjerena.
Ali bilo je nešto u posljednjoj rečenici, koja mu se nije sasvim uklapala...
“Njegova je prava bol u tome da mora prihvatiti činjenicu da je dopustio da mu laže.”
U tome se krila prava bol u vezama: prihvatiti činjenicu da dopuštamo zavaravanje? On se
prepustio zavaravanju? Postoji ta mogudnost, “prepustiti se zavaravanju” ? U svakom
slučaju, od čega se sastojalo zavaravanje sa ženama s kojima je bio blizak? Nisu bile onakve
kakvima ih je zamišljao, želio, sanjao ili trebao?
Kao što je Laura rekla: “Kad zaljubljenost prođe, nemamo izbora, i moramo se suočiti s
realnošdu onoga drugog.”
Bilo je teško. Morao je razmisliti o tome: ljubav, veza, iluzija, razočaranje, zavaravanje...
I, napokon, zastao je kod one rečenice:
“...teško mi je nastaviti ako ne mogu računati na tvoje riječi.”
Bilo je očito da se Laura nede pomiriti s time da nastavi pisati sama. S potpunim je
pravom tražila Fredyjevu suradnju.
O psihologiji parova Roberte nije znao više od rezultata njegovih često bolnih iskustava i
razdoblja kad je išao na terapiju. Sjedao se osim toga nekoliko koncepata o psihologiji
ponašanja koju je proučavao na nekim kolegijima studirajudi marketing i još nekoliko
spoznaja do kojih je došao čitajudi neke knjige iz čiste znatiželje. Shvatio je da ta “znanja”
nede biti dovoljna da održavaju elektroničku prepisku s Laurom na temu parova.
Pogledao je na sat. Petnaest do osam. Ako se požuri, stidi de do knjižare u gradu prije
zatvaranja.
Bacio je pogled na prethodne poruke koje su sadržale imena autora i na papir zapisao tri
prezimena:
Welwood, Bradshaw, Perls.
U deset se vratio kudi. U vredici je nosio desetak knjiga:
Putovanje srca: put istinske ljubavi, jedina Welwoodova koju je uspio nabaviti; Povratak
kudi: vratite i bodrite dijete u sebi, John Bradshavv; Unutar i van kante za smede, Fritz Perls;
Seks u ljubavi, Eric Berne; Riječi partneru, Hugh Prater; Inteligentna ljubav, Enrique Roj as;
Sonia, šaljem ti smeđe bilježnice, Adriana Schnake; Volim te, ali..., Mauricio Abadi; Život,
ljubav i učenje, Leo Buscagalia; Ljubav u četrdesetima, Sergio Sinay
Bacio je kaput na naslonjač i sjeo za stol kako bi pregledao kupljeno. Bio je prilično
umjeren. Deset knjiga bila je razumna količina s obzirom na njegovu prošlost.
Od razdoblja kad je bio fasciniran čitanjem političke filozofije nije ponovno imao jedan od
onih napada kompulzivnoga kupovanja knjiga. Ipak, u knjižari je ponovno doživio onaj osjedaj
koji ga je obuzimao tijekom sedam godina u svim knjižarama u koje bi ušao: zanimanje,
nezasitna znatiželja, fascinacija svakom knjigom. Zainteresirala bi ga ili naslovom, ili omotom,
ili autorovim imenom, ili pak zato što mu se prilikom prelistavanja činila zanimljivom.
 Dok ih je gledao nagomilane na stolu, djevičanski neotvorene, imao je osjedaj da je pirat
iz priča koji zaneseno promatra iskopano blago.
Prije nego što je otvorio Welwoodovu knjigu, zastao je nekoliko minuta kako bi uživao u
svečanosti trenutka. Onda je duboko udahnuo i pročitao:
“Nikad kao dosad bliski odnosi nisu nas poticali da se suočimo sa samima sobom i s
drugima s toliko iskrenosti i svjesnosti. Danas nas održavanje žive veze s intimnim partnerom
stavlja pred izazov da se oslobodimo starih navika i slabih točaka, i da razvijemo svu svoju
mod, senzibilnost i dubinu kao ljudska bida.
U prošlosti, onaj tko je htio istraživati najdublje misterije života zatvarao se u samostane
ili vodio isposnički život. U današnje doba, bliski su odnosi postali, za mnoge od nas, nova
nepokorena zemlja koja nas dovodi licem u lice s našim bogovima i demonima.
Bududi da više ne možemo računati na međusobne odnose kao na predvidljive izvore
udobnosti i sigurnosti, oni nas stavljaju na novo raskrižje na kojem moramo donijeti
presudnu odluku.
Možemo se boriti za to da se držimo fantazija i starih i zastarjelih formula iako nemaju
nikakve veze sa stvarnošdu, niti nas kamo vode, ili, upravo suprotno, možemo naučiti živjeti s
poteškodama u našim odnosima, s prilikama da se probudimo i iznesemo na svjetlo dana
najbolje ljudske vrline: uviđavnost, suosjedajnost, humor, mudrost i dragocjenu predanost
istini. Ako izaberemo ovo posljednje, odnos postaje put koji može produbiti našu povezanost
s nama samima i s osobama koje volimo i koji može proširiti našu svjesnost o tome što
jesmo.”
Fantastično! Otvorio je knjigu nasumice na drugome mjestu:
“Svi mi koji krenemo ovim putem moramo naučiti nešto novo: kako omoguditi da se
kompromis razvija na prirodan način, s mnogim nepostojanostima, naprecima i vradanjima
unatrag.
Stoga, nesigurnost u našu sposobnost da se suočimo sa svim izazovima nije problem: to
je dio samoga puta.
Tako gledajudi, bodrile su me riječi Chogyama Trungpe, tibetanskog učitelja kojega su
jednom pitali kako je uspio pobjedi od kineske invazije gmižudi po snijegu Himalaje, potpuno
nepripremljen i bez namirnica, a pritom nije bio siguran u put i u rezultat svoga bijega.
Njegov je odgovor bio kratak: “Stavljao sam nogu ispred noge.”
Knjiga je obedavala. Posvedujudi pozornost napola onomu što radi napola čitanju, stavio
je u mikrovalnu nekoliko kriški pizze koju je izvadio iz hladnjaka, otvorio je limenku piva,
otišao do radnoga stola i izvadio pisadi blok iz najniže ladice i olovku 2B, koju je držao u
srednjoj ladici, kako bi mogao nešto na brzinu zabilježiti.
Čitajudi, veselio se onomu što mu se zbivalo. Ved ga dugo neka knjiga nije toliko zanimala.
Je li to bilo zbog teme? Knjiga je bila toliko zanimljiva? Situacija toliko iznenađujuda? Zbog
njegovih fantazija o Lauri? Zbog kombinacije svega toga...?
Nije mogao prestati čitati Putovanje srca dok nije došao do kraja, kad Welwood kaže:
“Sto je dublja ljubav koja povezuje dvoje ljudi, to je vedi njihov interes za svijet u kojem
žive. Osjetit de svoju povezanost sa Zemljom i posvetit de se očuvanju planeta i svih
osjetljivih bida koja traže njihovu pomod.”
Jednom je čak koketirao s idejom da studira psihologiju. Ponekad je ta fantazija
isplivavala, a sad ju je donio Welwood, želju da bude koristan drugima, Roberto je odjednom
osjetio iako mu je ranije bila strana.
Čitav je tjedan proveo čitajudi. Nakon Welwooda na red je došao Berne, a potom Perls i
Buscaglia. Zatim Schnake (sasvim neobično), Abadi i Prater (nešto je njihovo ved bio pročitao
prije nekoliko godina). Onda su slijedili Sinay i Rojas. I, na kraju, Bradshavv, kojeg je intuitivno
odgađao. Teško ga je čitao (bila je to knjiga o samopomodi “na američki”!), ali ono što je
Bradshavv govorio bilo je toliko neodoljivo da je Roberto odlučio pratiti ga u svom razvoju.
Kad je došao do autorova prijedloga da napiše priču, poput bajke, koja bi odgovarala priči
o njegovu djetinjstvu, sjeo je pred računalo i napisao u jednom dahu:
“Bio jednom, u jednom dalekom kraljevstvu, kraljevid po imenu Egroj.
Kraljevid je bio začet u teškom trenutku u životu svojih roditelja. Čim se prvorođenac
rodio, kralj je morao otidi u rat kako bi branio dobrobit sela kojemu su prijetila neprijateljska
kraljevstva. Tijekom dugih godina, jedino što je kraljevid čuo o njemu bile su kratke poruke
koje su donosili glasonoše ili koje mu je prenosila majka.
Naravno, zbog kraljeve odsutnosti kraljica se morala brinuti o upravljanju i nije imala
vremena za igru s kraljevidem.
Iako je Egroj imao najskuplje i najprofinjenije igračke, patio je jer se nije imao s kime
igrati.
Kraljevid je odrastao takav: usamljen i tih. Provodio je dobar dio dana gledajudi kroz
prozor. Uvijek je usmjeravao svoj pogled na točku gdje se put od palače gubio iza drvoreda.
Zamišljao je da vidi kako se među stablima naziru zastave i kraljevski stjegovi. Razdragano je
mnoštvo išlo ususret kraljevskoj vojsci i slavilo trijumfalni povratak svojih najdražih sinova.
Zamišljao je samoga sebe kako pozdravlja kralja sa svoga prozora i kako gorljivo plješde
okončanju rata, događaju koji de mu vratiti oca i majku.
Svako poslijepodne, pri zalasku sunca, Egroj bi pustio pokoju suzu, ponio bi ih do svoje
postelje, i tamo bi mu vlažile jastuk.”
I, poslije, kad Bradshavv predlaže da završi bajku, Roberto je dodao:
“Vrijeme je prolazilo, sve dok jednoga dana kraljica nije abdicirala. Kraljevid nije imao
izbora. Morao je zasjesti na očev tron i vladati. Vladao je pravedno i dobro do kraja života.
Nikad nije izgubio naviku da gleda kroz prozor prema drvoredu. Njegova je vladavina bila
zapamdena po opsesiji da gradi sve više i više mostova i putova.”
Upravo je to uvijek i činio: pokušavao je graditi sve više i više putova, sve više i više
mostova, sve više i više ruta kako bi bezuvjetna ljubav koju je tražio napokon došla u njegovo
srce. Ni on nikad nije izgubio naviku da gleda prema horizontu, za svaki slučaj.
Na neki je način odnos s Laurom bio novi most. Ovaj se put radilo o mostu preko
realnosti, kibernetičkom mostu, virtualnom mostu, mostu prema Lauri.
Shvatio je da čitav tjedan, između posla i čitanja, nije imao ni minute da pročita poruke.
Spremio je priču kao “Egroj” i otvorio novu stranicu u tekst procesoru.
Draga Laura,
potakla si me da ponovno pročitam Bradshawa, i, potaknut tvojim prijedlozima, zamolio
sam svoga klijenta da preoblikuje u mit priču o svom djetinjstvu. Rezultat toga napora ovaj je
tekst koji mije donio i koji ti sad šaljem. Napiši mi što misliš o njemu.
Pusa,
Fredy
Sad je otvorio svoju izlaznu poštu. Izrezao je poruku iz tekst procesora i zalijepio je u
prozor koji je otvorio kad je kliknuo na “Novo”. Onda je kliknuo na “Umetanje” i izabrao
“Mapu”. Potražio je dokument pod nazivom “Egroj” i dodao ga u e-mail. Odmah je kliknuo
na “Pošalji i primi”, i ekran je zatitrao obavještavajudi ga da šalje poruku. Kad je operacija
napokon okončana, računalo je pokazalo obavijest:
“Bok, rofrago. Imate četiri (4) nove poruke.”
 Potražio je Laurinu kursorom i dvaput kliknuo na poruku s naslovom “Prihvadanje
potreba”.
Fredy,
razmimoilaženje među nama nagnalo me je na razmišljanje. Katkad mi je tako teško
shvatiti što zapravo trebam...
Najgore je to što mi iskustvo stalno iznova pokazuje da, kad uspijem ostati u kontaktu sa
samom sobom i preoblikujem potrebu u akciju, potragu, molbu ili bilo što, rezultat obično
bude zadovoljavajudi.
I čemu onda sve? Kakvoga smisla ima ova mrska igra skrivača?
Možda bismo dio knjige trebali posvetiti objašnjavanju kako dolazi do gubitka kontakta s
vlastitim potrebama.
Sviđa mi se objašnjenje koje si iznio u Clevelandu: ako kao djeca shvatimo da naši roditelji
ne vole da tražimo više ljubavi, više povezanosti ili više nazočnosti, vjerojatno demo naučiti
potisnuti svoje potrebe. To nije optužba protiv roditelja. Možda oni ne znaju kako da nam
daju ono što trebamo, jednostavno zato što to ne znaju dati ni sebi. Ali, u svakom slučaju,
sigurno demo od tog trenutka početi potiskivati svoje potrebe kako bismo se zaštitili od
frustracije.
Godinama demo uvježbavati ovaj plan preživljavanja: pokušat demo ne uočavati svoje
potrebe. I možda se jednoga dana poistovjetimo s tim načinom postojanja. Onda to više nede
biti taktika, nego naš identitet. Ja ništa ne trebam, ja se snalazim sam. Ostat demo prikovani
za tu ideju i zaboravit demo tko smo zapravo, što nam zapravo donosi sredu, mir i
zadovoljstvo.
U tom trenutku sigurno de se pojaviti ono što Erich Fromm objašnjava u svojoj knjizi Imati
ili biti: vjerovanje da de nas nov automobil, luksuznija kuda, najnoviji parfem ili bogat
bankovni račun usrediti.
Konzumerističko društvo prodaje nam ideju daje imati neka vrsta vrata; kupovati, trošiti i
mijenjati postaju ključni. Kad se ti koncepti uklope u naš sustav vjerovanja, bit de lako
pomodu njih manipulirati našim ponašanjem. Ipak, čim dobijemo ono što želimo, shvatimo da
nije dovoljno imati “to”, i ubrzo nam reklama sugerira drugu stvar kako bismo se i dalje
kretali pogrešnim putem. Trebao bi dodi taj dan kad demo modi zastati i shvatiti da to nije
pravi put. To je trenutak kada bismo trebali pogledati u sebe, ponovno se poslušati. Ali to nije
lako.
Zaboravili smo kako se to radi, i često demo morati tražiti nekoga da nam pomogne otkriti
tko smo mi, da nas potakne na vradanje djetinjoj mudrosti, kad smo se mogli neprestance
smijati i igrati. Mislim da upravo to treba biti naša prava namjera: poticaj da svi naši čitatelji
rade na izazovu da se vrate samima sebi. Put koji bi omogudio da se izrazi naše pravo Ja i da
se u odnosu s drugim uspije prepoznati.
Progovorimo o izazovu da se naučimo slušati, da imamo u vidu sami sebe, da se
promatramo onako kako nas naši roditelji nisu promatrali, a sve to uz voljenu osobu.
Veoma je bolno trebati, a ne dobiti ono što želimo, i to je glavni problem. Nitko ne želi
osjetiti koliko je bolno ne dobiti ono što trebaš. Ali taje bol jedini način da otkrijem svoje
vlastite potrebe, i samo ako ih nađem, modi du ih poslije (poslije!) zadovoljiti. Ako se
odupiremo tomu da budemo ranjivi, sve više otvrdnjavamo i sve se više udaljavamo od
mogudnosti da saznamo što trebamo. I osim toga na taj način zatvaramo i svoju sposobnost
primanja.
 Moramo imati na umu da nam je, vjerojatno, ta taktika neosjedanja bila veoma korisna
tijekom djetinjstva. Možda je bilo više nego pametno ne osjedati potrebu koja u stvarnosti
nije mogla biti zadovoljena.
Ali kao odrasli možemo si sami dati ono što trebamo, ili potražiti odgovarajude osobe od
kojih demo to tražiti. Više ne ovisimo o svojim roditeljima.
Oduševila sam se rečenicom kojom si završio jedan od svojih mailova: “Ranjivi smo, ali ne
i lomljivi. Mnogi od nas to ne uviđaju.”
Nema bliskosti s taktiziranjem. S njime ne možemo osjedati. Dosedi demo svoje ciljeve,
osjedat demo zadovoljstvo ovladavanja drugim ili osvajanja drugoga, postidi demo to da nas
taj drugi gleda. Ali to nema veze s pravim kontaktom, s bliskošdu, s ljubavlju.
U svojim odnosima trebali bismo ostaviti mjesta za bol i zbunjenost koji se javljaju kad se
odreknemo svoje taktike. To je put prema domu, put kontakta s drugim ljudskim bidem. Put
ljubavi. Slažeš li se?
Laura
Kako se ne bi slagao?
Laura je govorila njegovim jezikom, njegovim idejama, gotovo njegovim osjedajima. Ona
je pretočila u riječi ono što bi on rado naučio redi.
On je poznavao svoje potrebe: trebao je nadi osobu koja bi mogla sagraditi s njime put
povratka domu.
Nije li nevjerojatno da ona šalje poruku koja završava tim prijedlogom kad joj on šalje
poruku o kraljevidu koji je gradio putove da bi vidio kako njima dolaze oni koje voli?

Osmo poglavlje

Kad je iznova pročitao one prve poruke koje je dobio prije nekoliko mjeseci, opet se
naljutio zato što nije sačuvao i one prije njih. Ondje je sigurno bila informacija koja mu je bila
potrebna kako bi znao kako je došlo do toga da se dopisuju, i tako bi mogao nastaviti glumiti
Fredyja s manje opasnosti.
Htio je zamoliti Lauru da mu pošalje kopiju tih pisama. Činilo se da je Fredy prilično
smušena osoba kojoj bi se lako moglo dogoditi da zaturi prijašnje poruke. Najrazumnije bi
bilo zatražiti ih od Laure, koja ih je sigurno sačuvala.
Laura,
što se tiče poruke koju si mi poslala, tko se ne bi složio s time?
Oduševljen sam tvojim opisom obrambenoga neurotičnog ponašanja kojemu katkad
pribjegnemo kako bismo prikrili svoje potrebe i osjedaje. Čitajudi je, razmišljao sam da bih,
sve i da ne znam ništa o parovima i terapijama, uživao u toj jasnodi ideja.
Zapravo, pregledao sam poruke kako bih se veselio onomu što smo ved napisali i veoma
sam se naljutio kad sam shvatio da sam, slučajno, izgubio prve poruke koje smo razmijenili.
Možeš li mi poslati kopiju tih poruka? Rado bih ih imao pri ruci. (Obedavam da ih nedu
opet izgubiti.)
Koristim i priliku da se dogovorimo oko nečega. Dobio sam pismo kolegice iz Španjolske
koja kaže da nas je slušala u Clevelandu, i piše mi jer želi da joj preporučim bibliografiju o
parovima. Kaže da je pročitala Welwoodov Journey of the Heart i sve što je objavljeno na
španjolskom i engleskom od Perlsa i Bradshawa. Koje bi joj još knjige preporučila? I dalje
mislim da de naša knjiga biti fantastična. Odgovori mi brzo.
Pusa,
 Fredy
P. S. Što kažeš na bajku o djetinjstvu moga klijenta?
Roberto je nastavio čitati knjige i povezivao ono što je naučio s prethodnim porukama.
Nije dobio odgovor čitav tjedan, ali, zanimljivo, nije se uzrujao. U nedjelju poslijepodne stigla
je ogromna poruka od 140 KB koja se zvala “Stara priča”.
Fredy,
uz izliku da ti šaljem kopiju naše prepiske, iskoristila sam priliku da ponovo pročitam ono
što smo napisali prije četrnaest mjeseci. (Jesi li primijetio da je prošlo više od godine?)
Toliko sam uživala! Povremeno j e sve bilo tako naivno da mije bilo teško povjerovati da
smo to napisali ti i ja. Zapravo, onda si me još zvao gospođa dr. Laura Jorsyl.
Prvu si mi poslao iz aviona kojim si letio u Buenos Aires čim smo se rastali u Sjedinjenim
Državama. Ti si se vradao istim letom kao naš prijatelj Eduardo, a ja sam putovala u New
York. Sjedaš li se?
“Gospođo dr. Laura Jorsyl,
kako je bio ugodan naš susret na kongresu! Ideja da nastavimo zajedno raditi i pisati nije
mi dala zaspati do tri po ponodi.
Ti znaš, ili seja nadam da znaš, koliko cijenim tvoj rad i tvoje uvide.
Kad si mi rekla da i ti neko vrijeme razmišljaš o pisanju knjige o parovima, osjedao sam
kako me prolaze srsi. Pišudi ovo ne mogu prestati razmišljati o tome kako, na neki način, naš
odnos pokazuje situaciju i poteškode svakoga para. Možda je formiranje terapeutskoga para
samo varijanta onoga što podrazumijeva, ili, kako to govorimo na predavanju, gradnja bilo
kojega para. U početku me privuče nešto od svega što nam je zajedničko i veselim se pri
pomisli da demo dijeliti ono što oboje imamo. Ipak, kao što ti i ja znamo, ubrzo de dodi
razmimoilaženje. U parovima to transformira onu usklađenost u zaljubljivu privlačnost ili u
odbojnost. Kako de se to dogoditi između nas? Što de biti kad isplivaju naše razlike? Hodemo
li modi transformirati te razlike u putovnicu koja de otvoriti vrata tvom i mom rastu?
Ne znam. Zasad me, Laura, toliko privlači ideja da zajedno radimo i pišemo da želim ostati
zaljubljen u tu ideju, zaljubljen u projekt, zaljubljen u fantaziju o tome što taj susret može
potencirati u mom osobnom i profesionalnom životu.
Avion samo što nije sletio, a stjuardesa je upravo
zamolila da ugasimo sve elektronske naprave prije
slijetanja.
Šaljem ti puse i neizmjerno sam ti zahvalan što si
me pozvala da zajedno održimo prezentaciju u Clevelandu.
Fredy”
Odgovorila sam ti čim sam primila tvoju poruku.
“Dragi Fredy,
osjedam se tako ispunjeno zbog svega što se dogodilo na kongresu! Baš mi je bilo drago
što si došao.
Prezentacija našega rada bila je poput plesa. Ti si odgovarao, ili bih to učinila ja, bez
prethodnoga dogovora. Stvari su se odvijale mimo svjesne odluke.
Katkad se bojim naših različitosti, ali kad počnemo raditi, nevjerojatno smo usklađeni. Baš
sam oduševljena idejom da napišemo knjigu. Osjedam da de to biti velika avantura koja može
preobraziti oboje, a možda i naše čitatelje. Opčinjena sam tom idejom. Zamisli: ovdje sam, u
New Yorku, i draže mi je ostati u hotelu kako bih ti odgovorila na poruku nego izidi u šetnju.
Imam sobu sa spektakularnim pogledom na Hudson. Mogla bih čitav dan provesti u tišini
sobe, pišudi i promatrajudi rijeku.
 Kad kažeš da si se zaljubio u ideju, osjedam da mi se grudi ispunjavaju entuzijazmom.
Istina je ono što si mi jednom rekao, naime da riječi mogu preobraziti čovjeka. Osjedam to
čitajudi tvoju poruku, i zato ti sad pišem: da sudjeluješ u mojim osjedajima.

Znamo da je zaljubljenost kratkotrajna, kao što govorimo parovima s kojima radimo.

Potom dolaze poteškode, ali ja sam spremna prevladati ih. Kad god se nešto zakomplicira,
nađemo načina da se izvučemo. Možda bismo to morali objasniti čitateljima. Događa nam se
isto što i parovima, a veoma je bolno kad se ne razumijemo. Ali kad nadiđemo tu situaciju,
naš odnos postaje čvršdi i oboje rastemo.
Ja se koncentriram na probleme, kao i uvijek. Ti ulažeš u onaj simpatičan i privlačan dio, a
ja u ono teško, u sukob. Ali to je dobro: to je način na koji se nadopunjavamo.
Uvijek je isto. Zato obožavam kad zajedno radimo. Ti sve kažeš na mnogo zanimljiviji
način, i ljudi to bolje shvate. Ali mislim da je važno govoriti i o tome kako se katkad negativno
potenciramo. I iz toga se možemo izvudi, pogotovo sad kad smo u dobroj fazi.
Moj je neurotični hendikep taj što sve želim odmah. Postanem tjeskobna i progonim te.
Onda se ti distanciraš, i to me čini još gorom. Ja želim više, a ti se samo sve više udaljavaš.
Kad to shvatim i odmaknem se, ti tražiš kontakt. Ja se smekšam, i onda se ti još više
približiš, i sve ponovno teče.
Vratimo se na kongres. Nisam ni slutila da de nas toliko podržati. Kad su te zamolili da
zaključiš kongres nekom pričom koju si iznio na našoj prezentaciji, nisam mogla vjerovati. A
kad sam te vidjela kako stojiš ispred petsto ljudi iz cijeloga svijeta koji ti uzbuđeno plješdu
nakon što si ispričao priču na engleskom, leđima su mi prošli srsi. ‘Ovaj je tip nevjerojatan’,
pomislila sam...
Pusa,
Laura”
Iduda mije poruka došla malo prije mog povratka u Argentinu.
“Baš ti zavidim, Jorsyl!
Ja sam u Buenos Airesu i ovdje vlada prava lipanjska hladnoda. Bilo bi mi super da sam
mogao ostati još koji dan i odmarati se u Sjedinjenim Državama, ali dobro znaš kako to ide:
klijenti čekaju. U četvrtak, čim sam došao, Joaqum, moj prvi klijent, predbacio mije što sam
otišao na tjedan dana u ovo doba godine... I on mije zavidio. Nikad nismo razgovarali o tome.
Ne misliš li da i zavist generira trvenja u paru? Mislio sam ti napisati ‘Jednom du se tim
intenzivnije pozabaviti’, ali nema boljeg trenutka od onoga u kojem se to događa.
Za mene ne postoji ona glupost o ‘zdravoj’ i ‘bolesnoj’ zavisti.
Tako ti zavidim: i ja bih rado bio u New Yorku, ali volio bih i da ti ostaneš koliko god želiš.
Uživaj i nemoj biti dobra.
Ne zaboravi da smo ranjivi, ali ne nužno i lomljivi. Pusa, Fredy”
Odgovorila sam ti odmah.
“Dragi Fredy,
sad sam na aerodromu i čekam ukrcaj na avion koji de me odvesti u Buenos Aires. Tako
bih se rado vratila.
Dobro mije došlo to putovanje. Katkad mi treba da se povučem iz svoga života,
odmaknem od svoje obitelji i od svojih pacijenata, ali potom se vratim puna energije.
Razmišljala sam o konceptu različitih trenutaka kontakta o kojima su govorili Bob i Rita
Resnick, o tome koliko je neophodno poštovati našu potrebu za kontaktom i povlačenjem
nakon kojeg se opet susretnemo. O onome što je rekla o etimologiji riječi relationship (mi to
prevodimo kao ‘odnos’), da to znači ‘sposobnost da se ponovno susretnemo’. Meni je moj
odnos s Carlosom veoma važan. Ne-dostajemo si, i nakon što smo fizički odvojeni ponovno se
pronađemo. Ja se vratim puna novih dojmova, i to naknadno hrani naš odnos. U početku
našega braka bilo mi je teško kad bi on
otišao na putovanje. Ali sad to shvadam kao priliku da se udaljimo i ponovno nađemo. Još
jednom povezujem to znanje sa svojom majkom. Na neki me način ona prva tomu podučila
(kao i tolikim drugim stvarima). Ljudi se mogu udaljiti na neko vrijeme, a da se i dalje vole
svim srcem. Mislim da je to važno.
Katkad si parovi ne dopuštaju razdvajanje zbog straha od odvajanja ili osamljenosti.
Mislim da je to dio veze. Kad se tjedan dana osjedam kao jedina žena na svijetu, tad sam u
kontaktu sa samom sobom.
Ovdje nisam ni majka, ni supruga, ni psihologinja. Sama sam na svijetu, sve sam vrijeme
posvedena sebi, a to je susret koji me obnavlja i od kojeg se osjedam življe nego ikad.
U nekim trenucima nije lako. Jučer, dok sam hodala muzejom, odjednom sam osjetila
potrebu da podijelim svoje osjedaje s Carlosom. Ali to je zanimljiv izazov.
Navečer sam izišla na večeru s jednim prijateljem Amerikancem kojeg sam upoznala
prošle godine na Welwoodovoj radionici, ali bila sam dobra unatoč tvom savjetu.
Vrijeme je da se ukrcam u avion. Vidimo se u Buenos Airesu. Da, nemoj me zvati gospođa
dr. Jorsyl, jer zvuči veoma službeno. Radije bih bila Laura, ili Lau, ili L, kao što sam svima
drugima. Pusa,
Laura”
“Laura,
Pretpostavljam da u ovom trenutku letiš prema Buenos Airesu.
Sklapam vjeđe i zamišljam te kako drijemaš u sjedalu poslovne klase. (Zašto ondje?
Vjerojatno stoga što te smatram ‘otmjenom’ ženom...) I ja sam ponosan na ono što se zbilo
na kongresu, a oduševila me je tvoja usporedba s plesom. Ako malo proširim tu rečenicu,
shvadam da svi međusobni odnosi to moraju biti. Naravno da ima plesova i plesova. Neki su
skladni, estetski, sinkronizirani; drugi su čudni, neshvatljivi za sve osim za plesače. Mnogi su
opdepoznati i stereotipni, gotovo uvijek dosadni i rutinski: svega ih je nekoliko originalno,
kreativno i neponovljivo. Neki su osmišljeni da zadovolje publiku; neki pak za zadovoljstvo
sudionika, ali najmanje ih je za užitak svih.
Mnogi su čvrsto vezani za koreografiju koju namedu vrijeme, običaji, kultura; drugi su
čiste ekspresivne improvizacije koje prenose vibracije onih koji plešu kad su pod utjecajem
svakog akorda i kad se prepuste kretanju koje izvire iz njihove unutrašnjosti.
Da. Svaki je par ples.
Daj, Laura, načinimo od ovoga kontakta udrugu, duet, stroj, sustav, jaram, ekipu, par.
Usudimo se pokazati svojim primjerom što se događa u svakom paru, bio to ljubavni par,
dvoje prijatelja, brat i sestra, ili ma što oni bili - ti i ja - koji su u stanju povezati se, a da ne
trebaju jedno drugo, ved samo
iz užitka da učine nešto za tu drugu osobu i da potenciraju ono najbolje jedno u
drugome... Rado bih da računamo na tvoju bistrinu, dosljednost, posvedenost, tvoje bogato
radno i životno iskustvo. Ako je istina da mogu doprinijeti time što govoriš o meni, knjiga o
parovima koju bismo napisali mogla bi biti korisna i izvrsna. Mislim da tema zadaje formu.
Kada s nekim zajedno nešto želim pisati, ne mogu, prije svega, sve sam u glavi smisliti.
Dosadašnji su radovi ‘izišli’ iz mene; ne sjedam se da sam ih pisao. Dapače, uvijek
započnem raspravu kad mi netko objašnjava nešto što moram napisati. Nikad to nisam
mogao.
 Svaki svoj članak pišem tjednima, ili čak mjesecima, to je zbroj tih trenutaka u kojima iz
mene izlaze stvari koje se poslije pojave na ekranu računala. Što dakle moram činiti kako bih
napisao knjigu s tobom?
Ne znam. Zasad mislim da možemo i dalje razmjenjivati elektroničke poruke, i ved de nam
nešto pasti na pamet. Što kažeš? Odgovori mi brzo.
Pusa,
Fredy”
“Fredy,
želim ti redi nešto o paru koji si poslao k meni. On
kaže da želi biti sam. Ved se dugo trudi ponašati
tako da se ona ne naljuti.
Ona se ponaša kao majka koja mu govori što mora činiti, a on sve vrijeme traži potvrdu.
Došao je do toga da se osjeda veoma loše, i želi se rastati. Problem je u tome što on ne može
redi: ‘To sam ja, to mi se događa, to želim.’ Ne može govoriti i afektivno se povlači.
Ona postaje sve zahtjevnija, očajna je, a on se toga boji. Onda se još više povlači.
Terapija mu mora pomodi da izrazi sve što mu se događa. Ako se, kako bih bio s drugim,
moram odredi sebe samoga, stvar nede funkcionirati. To je osnovna premisa za parove.
Bududi daje njemu teško govoriti, ja mu pomažem da prebrodi strah od nje i da samome
sebi dopusti da kaže ono što mora redi. Pun je bijesa jer je tako dugo bio podjarmljen. Pomodi
du mu da kroz terapiju izbaci iz sebe sav taj bijes, i vjerojatno de tada ponovno biti mjesta za
ljubav. Ona bi trebala naučiti usredotočiti se na sebe. Zato želim da dolazi sama. Ona ga
promatra pogledom punim iščekivanja, čekajudi odgovor, a on se su-spreže. Ona ga sve
vrijeme promatra čekajudi da on nešto kaže, a on se osjeda pritiješnjeni šuti. Kad bi ona
naučila usredotočiti se na sebe, on bi se osjedao manje progonjeno.
U svemu tome pozitivno je to što on želi dolaziti. Na svakoj ga seansi pitam želi li dodi
sljededi put kako bi preuzeo odgovornost za idudi susret i kako se ne bi osjedao primoranim.
Na posljednjoj smo seansi razgovarali o njihovu odnosu, i oboje su se složili s time daje
takav kakav jest i da ne znaju kako se izvudi iz njega. On se nje boji, i zato se pokori. To je
problem mnogih muškaraca koji se pokore zbog straha od žene i onda se afektivno izoliraju.
U tim situacijama terapija mu treba pomodi da se suoči sa ženom umjesto da joj se pokori
ili pobjegne. Welwood kaže da mnogim muškarcima nedostaje dobar model kako da se
iščupaju iz kandži svoje majke, i ponavljaju tu situaciju sa svojim partnericama. U tom
slučaju, terapija im mora pomodi da se s time suoče, da shvate da mogu biti to što jesu, a da
istovremeno mogu biti sa ženom. Problem je u tome što izbor izgleda ovako: kako bih ja bio
ja, moram biti sam; ako želim biti u paru, moram se pokoriti.
Kako da ostanem svoj i da istovremeno budem s drugim?
Kad muškarci osjete da ne mogu izdržati sa ženom, fizički se i emotivno povlače, isključe
se. To u žene izaziva mnogo boli, ona postaje zahtjevnija i sve više traži, zbog čega se
muškarac još više povlači, i stvara se začarani krug u kojem se samo sve više udaljavaju.
Primjer: neki dan, tijekom seanse, on je rekao da je htio izidi na večeru s njome, da se malo
zabave... Kad ju je nazvao daje pozove, ona je počela govoriti o tome kako je njezina majka
rekla njezinoj tetki da ga ne čuva dobro, što ti misliš o tome, i tako dalje. U tom trenutku
osjedao je kao da nema izbora. Osjedao se prisiljenim da odgovori onako kako je ona
očekivala, drugim riječima, povlađujudi joj iako ga, zapravo, uopde nije zanimala ta tema.
Onda je odlučio poklopiti slušalicu i ne nadi se s njome. Kad su došli na seansu, on mi je
objasnio što se dogodilo. Rekla sam mu: ‘Što bi se dogodilo da si joj rekao da želiš biti s njome
i da ne želiš razgovarati o toj temi? Što bi se dogodilo da si joj rekao da ostavi tu temu za neki
drugi trenutak?’ On je rekao: ‘Nisam se usudio redi joj.’ Onda sam nju pitala kako bi reagirala
na takav njegov odgovor. Ona je rekla: ‘Voljela bih da si mi pomogao da se ostavim te teme i
da sam mogla provesti ugodnu večer s tobom.’
Po mome mišljenju, svrha je terapije da muškarci nauče redi svojim ženama što se događa
s njima, a pogotovo ono što im se događa pred njima. Žena je veoma zahvalna muškarcu koji
se otvori umjesto da pobjegne, kao što je muškarac zahvalan ženi koja se iskreno otvori
umjesto da mu govori kako se treba ponašati, što treba činiti i tako dalje. Rado bih čula tvoje
mišljenje bududi da ih i ti poznaješ.
Nisam dobila nijednu tvoju poruku, a obedao si. Ponovno mije pošalji i obedavam da du ti
odmah odgovoriti.
Laura”
“Bok, Laura,
evo me, ovaj se put ukrcavam u avion i ponovno se vradam u Buenos Aires. Španjolska
mije sve ljepša. Prezentacija u Granadi bila je veoma uzbudljiva, ali jedna od stvari koja me
povezivala s tobom i s Argentinom bila je ta što sam si priuštio taj luksuz da u jednom
intervjuu najavim objavljivanje naše zajedničke knjige o parovima u Španjolskoj (što kažeš?).
Na neki je način boravak u Andaluziji kao boravak kod kude, ali katkad se čini kao drugi
univerzum, ne samo druga zemlja. Možda zbog četrdeset godina frankizma u Španjolskoj, ili,
vjerojatnije, zbog četrdeset godina psihologizma u Argentini, oni i mi kretali smo se u veoma
različitim smjerovima. Nikako da se dovoljno načudim stupnju seksualne represije koja se do
devedesetih osjedala u nekih Španjolaca (nedemo govoriti o Madridu i Barceloni,
kozmopolitskim gradovima). Govorim o Španjolcima rođenim prije pedesetih na ostatku
poluotoka (to se mnogo više odnosi na Španjolce nego na Španjolke). Tabu se u nekima od
njih izražava riječima koje u Argentini gotovo nikad ne čujemo, osim iz usta kakve
konzervativne babe, ili kakva egzaltiranoga propovjednika pseudokršdanskih sekti. Seksualne
fantazije na primjer proživljavaju s tolikim osjedajem krivnje da je kazna koju sami sebi
odrede sigurna kazna (mislim na pakao, naravno). U unutarnjem dijalogu tih muškaraca
podsvijest ne kaže: ‘To je loše... ne čini to.’ Postoji samo kazna: ‘Bit deš kažnjen! Proklet deš
svoju dušu i duše svojih potomaka!’ (I to samo zbog grešnih misli.) Razgovarao sam o našoj
knjizi s nekim kolegama, posebice s Juliom Atanasopulo (psihologinjom koja je u Granadi
osnovala Andaluzijski centar za geštalt psihologiju). Naši prijedlozi i stavovi, kao i
Welwoodovi, isprva su je iznenadili, a potom očarali.
U određenoj mjeri oni na profesionalnoj i osobnoj razini i dalje vjeruju u idealan par, u
stalan užitak i neprekinutu zaljubljenost. Kad shvate da je nemaju, traže je, zahtijevaju,
propisuju je, ili se predaju.
Bilo je veoma zanimljivo.
Dok sam tjedan dana boravio u Granadi, Carmen, moja žena, došla je provesti nekoliko
dana s nama i potom se sa mnom vratila u Buenos Aires. Julia i Quique (njezin muž) ved nas
tri godine nisu vidjeli skupa.
Carmen je bila divna. Provela je tri dana s prijateljima u Madridu i zatim je doputovala u
Granadu. Julia me pitala:
‘Čuj, s tobom i s Carmen je sve u redu?’ ‘Jest’, rekao sam. ‘Sve je super.’ ‘Sigurno?’upitala
je. ‘Jest’, potvrdio sam. ‘Zašto?’ ‘Nekako ste distancirani...’ ‘Distancirani?’pitao sam. ‘Da;
hladni, neovisni, čudni.’ Nisam odgovorio, ali bio sam zamišljen. Na neki je način to točno:
Carmen i ja jako smo razvili naš odnos otkad smo ih vidjeli posljednji put, i taj je razvitak bio
značajan. Tijekom toga vremena, još jednom, Carmen je bila generator mog osobnoga
razvoja. Gledam unatrag i vidim sebe kakav sam bio prije mnogo godina: tako ovisan, tako
čudan, tako zabrinut i, na kraju, tako zahtjevan!
U jednom kafidu u Ramosu, Carmen se uozbiljila i, poput osobe koja mora prenijeti
fatalnu vijest, rekla:
‘Želim studirati.’ Priznajem da mi se ta izjava učinila banalnom.
‘A, da?’ rekao sam nemarno.
‘Da’, rekla je Carmen. ‘Želim studirati psihologiju-’
‘Dobro’, rekao sam. I izuzetno atavistička knedla zastala mi je u grlu. Sto tisuda optužaba,
koje su počinjale s ‘tvrdoglav, budala’ i završavale s ‘fašist, mačist i reakcionar’, ostalo je
neizgovoreno, dok je iz mojih usta izišlo: ‘Čvrsto si odlučila?’
‘Smeta li ti?’ upitala je Carmen, ved znajudi odgovor.
‘Da’, rekao sam.
Tijekom idudih četrdeset i osam sati nismo mogli nastaviti razgovor. Carmen mije
pokušavala pridi i načeti tu temu, a ja sam je izbjegavao. Ja, navodno ugledni terapeut,
savjetnik za parove, stručnjak za zdravlje, nisam znao što de biti sa mnom. Danas pišem o
tome i stidim se, ali tako je bilo. Godinama se Carmen brinula o svemu, osim o mom poslu.
Tijekom dvadeset godina ona je rješavala probleme oko administracije, kude, poreza, djece,
mehaničara, praznika, odjede, pozivnica i obitelji. I sad sam znao da više ništa nede biti isto.
Uvijek sam mogao razgovarati s nekim prijatelj em ili organizirati večeru, izlazak ili
putovanje, znajudi da Carmen nede imati ništa protiv. Odjednom je tomu kraj. Bilo je veoma
snažno. Veoma iritantno. Veoma tužno.
Nakon tjedan dana porazgovarali smo. Ja sam još uvijek bio veoma ganut. Sve sam
vrijeme
mislio na svoga klijenta Juana Carlosa, kojemu je žena rekla da želi ponovno početi raditi.
On joj je odgovorio: ‘Zašto? Što ti nedostaje? Zašto moraš odlaziti na posao?3 Zapravo je na
terapiji priznao da ne može vjerovati da njegovoj ženi nije dovoljna uloga supruge. Je li mi to
smetalo? Vrijeme je pokazalo da se ne radi o tome. Vrijeme je pokazalo da mi je, još jednom,
Carmen pomagala da se oslobodim svojih najmračnijih strana.
Vrijeme je pokazalo da se odnos s onime koga voliš može ostvariti iz stotine različitih
pozicija. ‘Svaki par organizira vlastiti cirkus’, kako ti uvijek govoriš.
Naučio sam živjeti u tom drukčijem bračnom odnosu. Naučio sam uživati u nekim
zaboravljenim užicima, kao što je putovati sam. Ponovno uživam u osjedaju olakšanja što se
ne moram brinuti o svojoj partnerici, i prestao sam se potpuno oslanjati na Carmen.
Činjenica je da su otad prošle gotovo tri godine i da mi još uvijek katkad nedostaje.
Čeznem za Carmen kakva je bila, i koja, unatoč svemu, više nikad nede odlučivati za mene.
Hvala ti što si me saslušala.
Fredy”
“Dragi Fredy,
proteklih sam tjedana razmišljala o mnogočemu,
ali nisam znala kako da ti se javim.
Prije svega, moram ti redi da su nam organizatori kongresa u Clevelandu poslali pismo
kojim nam čestitaju na ocjeni koju smo dobili za prezentaciju. Sudionici su nas morali ocijeniti
od i do 5, i dobili smo prosječnu ocjenu 4,8! Što kažeš? Usput, pozivaju nas da objavimo rad u
Gestalt journalu. Odgovorila sam im da smo zainteresirani i da se obvezujemo poslati
materijal prije 15. listopada.
Baš super da de knjiga biti objavljena u Španjolskoj! To što smo ponovno stupili u kontakt
daje mi volju za pisanje.
 Razmišljala sam i o onome što si mi objašnjavao o tvom odnosu s Carmen ili sa ‘svim
Carmenima’ koje si upoznao na svome životnom putu. Mislim da se radi o tome da se u
svakom trenutku otkrivamo, da se promatramo takvi kakvi jesmo. Drugim riječima, ne
očekujmo da mi ili naš partner budemo isti, nego prihvatimo to da nas bliska osoba u svakom
trenutku može iznenaditi, ali i to da sami sebe možemo iznenaditi jer možemo biti drukčiji.
Sve više vjerujem da je identitet nešto što smo izmislili i zbog čega još više patimo. Razmislit
du i pisati o tome.
U ovih mjesec dana dogodile su mi se dvije stvari u tom smislu. U Carilou sam pročitala
posljednju knjigu Milana Kundere, pod naslovom Identitet. S postmodernističkoga gledišta,
Kundera dolazi do istih zaključaka kao Welwood s budističkog. Identitet govori o odnosu u
paru. U nekoliko prilika likovi propitkuju vlastiti identitet i identitet onoga drugog. Nikad ne
znaju tko su oni, ni tko je onaj drugi, ali i dalje se traže i bježe jedno od drugoga,
kao što to čine svi parovi. Welwood nas izravno potiče da se odmaknemo od ideje ega.
Baš se veselim ideji da mogu otkriti sama sebe u svakom trenutku, da me može iznenaditi
Carlosovo
ponašanje. Volim uvijek ostaviti slobodan prostor za nove stvari.
Šaljem ti pusu.
Laura
P. S. Rado bih da mi se javiš.”
Pretpostavljam, Fredy, da sve drugo imaš. Kad sam ponovno pročitala sve to, pitam se što
se dogodilo s aspektima tvoga života o kojima mi nikad više nisi govorio.
Završavam ovu poruku kao onu od prije više od godine dana.
Rado bih da mi se javiš.
Pusa,
Laura
Roberto je morao uzeti malo vremena da probavi sve te informacije. Situacija je bila sve
gora: bilo je neophodno što bolje ocrtati Fredyjev profil kako bi izbjegao da Laura otkrije
prijevaru.
Kliknuo je na gumb “Odgovori” i odgovorio Lauri.
Laura,
hvala ti što si mi poslala ove dijelove naših biografija. Ne moraš mi vjerovati, ali pročitao
sam ih kao da ih prvi put vidim.
Pitam se jesmo li se promijenili toliko da mi sve što je napisano zvuči čudno. Nije li to
nevjerojatno? Na neki je način baš osvježavajude. Osjedam se kao nov i kao da naša
povezanost tek danas započinje. Baš ti hvala. Osim toga danas ti posebno zahvaljujem što si
svjedokinja koja mi pomaže da rekonstruiram neke izgubljene dijelove moje nedavne
prošlosti. Pusa,
Fredy
P. S. Očekujem popis knjiga za kolegicu iz Španjolske i komentar priče. Pošalješ mi ih?

Deveto poglavlje

Mail delivery error.

Tako se zvala prva poruka u njegovu inboxu. To se katkada događalo. Kriv je UZVIP, koji
ga samo tjera da još više radi.
UZVIP je bio njegov naziv za nadnaravnu silu, a njezino je postojanje bilo neupitno i
nepravedno. Ime je skovao od početnih slova riječi kojima je objašnjavao te nepodnošljive
fenomene: da se izgubi najvažniji e--mail, da se izbriše najhitniji odgovor, ili da se pojavi uz
tekst tipa:
Dragi Roberto,
pišem ti zato što ti moram redi nešto veoma važno.
Naime kad...
Kad bi se spustio po beskrajnoj bijeloj stranici, ništa ne bi našao. Ili bi, još gore, vidio da
poruka dragoga prijatelja koji je otputovao u Kijev glasi:
Rober,
3=@##+=(desc)\]]+x+**.””{{c6
|-ikj3.”!@@||#.dam se da deš me razumjeti.

Ili, kao sad, propisno poslana poruka koja se neobjašnjivo vrada pošiljatelju.
UZ VIP: Urođena Zlobnost Virtualnoga Prostora.
Pomislio je da je vradena poruka ona posljednja koju je poslao Lauri. Uf! Sad bi je trebao
vratiti, prekrojiti, zalijepiti i ponovno poslati...
Dvaput je kliknuo na ikonu sa zatvorenom kuvertom i program je pokazao poruku.
Roberto je zažmirio kako bi usredotočio pogled na e-mail koji se pojavio na ekranu.
Nešto nije bilo u redu, nikako.
Zatvorio je fajl i ponovno ga otvorio. Računalo je ponovilo operaciju pokazujudi istu
poruku. Roberto ništa nije shvadao: vradena poruka nije bila njegova. Pisalo je:
Draga Laura,
ponovno sam u Argentini. Ovaj sam put dugo izbivao. Po povratku sam našao tvoje
poruke. Super!
Mislim da si obavila sjajan posao. Nemoj se ljutiti na mene što ti se nisam javljao. Pokušat
du to nadoknaditi za ostatka godine. Ne znam zašto si mi poslala kopiju prijašnjih poruka, jer
ih ved imam. U svakom slučaju, uživao sam čitajudi ih.
Pusa,
Alfredo
Roberto je pročitao zaglavlje poruke. Pisalo je:
This mail has been returned for irrecuperable error (Error=4587)
from <rofrago@yahoo.com> to <carlospol@spacenet.com>
Ponovno je pročitao slovo po slovo: rofrago@yaboo. cotn.
Poruka je bila poslana iz njegova outboxa. Bio je zbunjen i iznenađen.
Neke ideje pomiješane s paranoidnim delirijem i magičnim fantazijama brzo su mu
prostrujale glavom, a onda ih je brzo odbacio. Trebalo je postojati logično objašnjenje, ali
koje?
Poruka je bila Alfredova i bila je upudena Lauri.
“Nemogude”, rekao je glasno, kao da optužuje svoje računalo. “Mora postojati neko
objašnjenje”, potvrdio je.
Do toga trenutka Roberto je mislio da Laura nema točnu Alfredovu elektroničku adresu i
da zato dobiva njezine poruke. Ali što ako to nije Laurina pogreška?
Sve se odvijalo kao da je Alfredo stvarno bio ro-frago@yahoo.com... Ali to je bilo
nemogude.
Je li UZVIP tako modan da dovede do takve situacije? Server ne blokira dodijeljenu adresu
i onda neki korisnik na drugom kraju svijeta izabere istu adresu kao netko drugi...
 Ili se dvije osobe pokušaju registrirati u istom trenutku s istim imenom: naravno, računalo
za distribuciju traži u svojim arhivima, nađe da je adresa slobodna i automatski prihvati obje
registracije...
Ili se dva računa drukčije zovu, ali se svejedno njihovi mailboxi preklope...
Ili...
Kako bilo, jedino je mogude objašnjenje da Alfredo i on dijele istu elektroničku adresu.
Sad se sjetio da je u nekoliko navrata dobio informaciju, oglas ili pretplatu i da ih je izbrisao
misledi da se radi o sparnu.
Dobili ste ovu informaciju jer ste registrirali svoju adresu, ili ju je registrirao netko drugi,
kako biste imali pristup ovim podacima. Ako više ne želite primati ove informacije, pošaljite
prazan mail na sljededu adresu: unsubscribe@...
Koliko je puta izbrisao pretplate jadnoga Alfreda na stvari koje su ga možda zanimale?
Sjetio se kad je posljednji put primio takvu poruku. Ved je triput bio poslao traženi “bianco
mail”, ali poruke su i dalje stizale, tako da je poslao poruku u kojoj je velikim tiskanim
slovima pisalo:
PLEASE, STOP MAILING ME!!!
Alfredo se sigurno stalno iznova pretpladivao, a on ih je neumorno brisao. Baš zgodno!
Ali smiješak koji se počeo nazirati na njegovim usnama ubrzo je nestao: ako su dijelili
adresu, Alfredo je dobivao poruke upudene njemu.
Sad je shvadao zašto mu nikad ne bi poslali knjige i nosače zvuka koje je kupovao preko
interneta. Naravno: kad bi tvrtka koja ih prodaje tražila potvrdu narudžbe, Alfredo bi odbio
kupiti. Kurvin s...!
Ali onda je Laurine poruke dobivao i Alfredo. Opet se nad njime nadvila prijetnja da de se
njegova prijevara razotkriti. Drhtedi, pregledao je popis primljenih poruka prvi put želedi da
ni jedna ne bude Laurina.
Ali bila je. Ne jedna, nego dvije.
Dragi Fredy,
trebamo shvatiti da, kao što se događa s našim klijentima, ne možemo zauvijek ostati isti.
Zapravo, čini mi se daje taj pokušaj da ostanemo uvijek isti daleko od toga da dovodi do
kontakta; on ga sprečava.
To je povezano s onime što sam ti rekla o identitetu. Mnogo sam razmišljala o toj temi.
Osim frustracija nerazdvojivo vezanih uz odgoj, obično mislimo da nismo vrijedni ili dostojni
da budemo voljeni takvi kakvi jesmo, i onda smo prisiljeni stvoriti identitet po mjeri onih od
kojih se osjedamo odbačenima: roditelja. Taj identitet nije dovoljan da nam plješdu, tako da
stvaramo drugi, kompenzacijski identitet, koji vodi do tredega i do četvrtoga i do svih
potrebnih identiteta sve dok ne dođemo do onoga koji nailazi na odobravanje naših
odgojitelja, jer mislimo da demo si tako priskrbiti njihovu ljubav: izmišljamo identitet dostojan
ljubavi na temelju vjerovanja da mi, takvi kakvi jesmo, ne zaslužujemo tu ljubav.
Onda, kad uspostavimo blizak odnos, želimo da naš partner učvrsti naš kompenzacijski
identitet, a s druge strane bojimo se da drugi ne otkriju naš manjkavi identitet, da ne shvate
da nismo onakvi kakvima se predstavljamo i, stoga, da ne zaslužujemo njihovu ljubav.
Ključ je u tome da se usudimo osloboditi se svoga navodnog identiteta, da se smjestimo u
ovom svijetu, a da pritom ne zahtijevamo od sebe da odgovorimo na njega, da u svakom
trenutku otkrivamo kakvi zapravo jesmo i da promatramo kako se ponašamo.
Sve sam više uvjerena daje identitet nešto što smo izmislili i zbog čega samo patimo, jer
nas prisiljava da odgovaramo u skladu s njime. Tražimo intenzitet kontakta, ali kada do njega
dođe, prepadnemo se i destabiliziramo. Ipak, teško je ne željeti ga, jer nasludujemo da nema
ničega zdravijeg od pravoga kontakta, bez maski, bez laži, aktualiziranog i bez očekivanja. Ali
isto tako nasludujemo da opasnost od patnje ima veoma visoku cijenu.
Mislim da se veoma bojimo toga da se jednostavno predamo, da se utopimo u onoga
drugog, da to možemo učiniti samo djelomično, kao što to biva s našim klijentima. To je
pokušaj zaštite od dvaju velikih čudovišta: odbijanja i napuštanja. Teško je željeti nekoga, a
da toga nekog nema. Možda se sav posao sastoji u tome da prebrodimo strah od toga da se
predamo. Čini mi se da je to dug i težak put, ali, na kraju krajeva, to je put života. Nemam
odgovore: puna sam pitanja. Mislim da samo možemo biti uz klijente kako bi oni prošli tim
putem odgovorno i svjesni onoga što je u igri. Naš je zadatak naučiti ih da temeljito sagledaju
situaciju, što nije samo pitanje osjedaja, nego mnogo više od toga.
Mislim daje strah od toga da se predamo nevjerojatan.
Mislim daje nevjerojatno to kako reagiramo kako se ne bismo našli.
Mislim daje nevjerojatno to kako stvaramo probleme i udaljavamo se.
Mislim daje nevjerojatno to kako zbunjujemo sebe i druge.
Kad to poželimo, i taj je drugi tu, to je prelijepo. Ali kad ga nema, bol nam se čini teže
podnošljivom od bilo koje druge patnje. Zato katkad kočimo to iskušenje da budemo spontani
i tražimo siguran život, zatvoren u našem starom identitetu, toplom i strukturiranom.
Ne kažem da je to loše, jer ne možemo živjeti otvorenih rana. Ali život zatočen u nekom
identitetu postaje, prije ili poslije, dosadan ili tjeskoban. Intenzitet privlači i boli: tražimo ga,
ali ne možemo ga podnijeti, kaže moja prijateljica Renate. Kakva dilema!
Opet kažem: nemam odgovore. Možemo samo iznijeti problem... A to otvara nova i nova
pitanja.
Možda moramo prihvatiti da ni u knjizi, ni izvan nje ne možemo dati odgovore, ali
možemo postaviti pitanja koja pomažu ljudima da razmišljaju o svom životu.
Laura
Fredy,
stalno mi pada na pamet riječ “tajna”. Ima ljudi pred kojima se otvaram i onih pred
kojima se zatvaram. Što se zbiva? Mislim da se to djelomično “događa”, a da djelomično ja
odlučujem hodu li se otvoriti ili nedu pred određenom osobom u određenom trenutku. Uvijek
je prisutan strah od toga da se predamo, da patimo, da se destabiliziramo, da izgubimo ono
što smo postigli gradnjom svoga identiteta. Zanima me tema kemije između mene i drugoga,
možda zato što je ondje tajna. Na primjer, šokiram se kad vidim kako u jednom trenutku
možemo gledati neku osobu i odbaciti je, i, bez obzira na to, za trenutak ili dva, kad
promijenimo gledište, iznenadimo se spoznajom daje volimo.

To se nadovezuje na naš razgovor o navodnom identitetu... To je paradoks ljubavne veze:

sve smo vrijeme netko drugi, a taj drugi... I on je netko drugi.
Preporučuje se da ovo prihvatimo i da vidimo kad de dodi do kontakta, a kad nede:
prihvatiti te odlaske i dolaske u vezi kao nešto što je tako, ne očekujudi ništa drugo i ne
zahtijevajudi od sebe da osjedamo uvijek isto. S užitkom prihvatiti oscilaciju osjedaja i,
naravno, prihvatiti da se i drugi tako ponaša. Dopustiti da živimo tu tajanstvenost veza, kao
što kaže ona pjesma koju sam ti pročitala onoga dana u baru:
“Ako znaš kako se povezati sa svojim mužem ili svojom ženom, nisi zapravo u braku,
jednostavno primjenjuješ psihologiju. Uvijek kad je neki odnos stvaran, on se stvara i rastvara
iz trenutka u trenutak.”
 Mislim da ta dinamika stvarnoga funkcionira i u pitanju identiteta. Mislim na “biti u
paru”, a ne “biti” svaki pojedinačno. Identitet je sredstvo pronalaženja pravoga Ja. Ako ga
raspršimo, dolazimo do svoje biti.
Identitet se poistovjeduje s dijelom našega bida kojemu dodjeljuje sliku cjelovitosti. Važno
je da budemo svjesni da smo mi pravo Ja, a ne samo pozicija s kojom se identificiramo.
Mozak ima sposobnost da nas definira na određeni način kao da, ako smo ovakvi ili onakvi,
ne možemo biti drukčiji. To je mehanizam koji nas sprečava da budemo kompletni.
Uzimamo zdravo za gotovo da smo ono Ja koje je naš mozak iskonstruirao i ne opažamo
da je to Ja nešto što je oblikovano u prošlosti, što ondje ima svoje korijene, i da je njegova
odanost upudena stvarima koje su se onda dogodile, manje ili više iskrivljenim događajima i
uspomenama koje podržavamo i pokušavamo zadržati ili sakriti. Kao posljedica toga ne
možemo biti sasvim prisutni jer smo vezani za stvari iz prošlosti koje su nas odredile u
stvaranju našega identiteta. Dio po dio, konstruirano Ja element je otpora prema bezuvjetnoj
prisutnosti.
Napor se sastoji u tome da napustimo svoju odanost konstruiranom Ja, uobičajenom Ja, u
širem smislu bida, u korist onoga što bismo mogli nazvati “naša prava priroda”, koja je izvan
granica našega konstruiranog Ja i ne može biti unutar njih.
Moramo biti spremni odvojiti se od svoga identiteta, pustiti ga da izgubi svoju snagu,
zahvaliti mu što nam je pomogao da preživimo dosad, ali prihvatiti da nam više nije koristan.
Navikli smo se na njega: ne znamo kako je to prepustiti se nesputan vlastitim identitetom.
Bojimo se, i veoma je teško zaci na mračna mjesta našega bida i napustiti svoj stari i dobro
poznati identitet. Čin davanja i primanja ljubavi postaje veoma mučan zadatak ako nismo
odlučili napustiti svoju staru konstrukciju. No ne možemo samo tako odlučiti napustiti svoj
stari identitet i smjesta se povezati s našim bidem. Daje to lako, svi bi ljudi to učinili, jer svi
tražimo ljubav. Na različite načine svi želimo voljeti i biti voljeni, prihvadeni, uvaženi i tako
dalje.
Ne radi se o tome da se oslobodimo svoga konstruiranog Ja, niti da ga razbijemo. Ne radi
se ni o tome da ga kritiziramo, a još manje da ga osuđujemo. To bi bila velika pogreška, jer je
on korak na našem putu. Imao je, i još uvijek ima, svoju ulogu. Katkad razlike između
konstrukta i biti nisu tako čvrste, ali uvijek su važne. Konstrukt se temelji na prošlosti, a bit
uvijek na sadašnjosti. Konstrukt je uvijek reaktivan, dok je bit, naprotiv, otvorena i nije
reaktivna.
Konstrukt je vezan za “pokušavati učiniti”, i to s naporom. Bit pak nema veze ni s
naporom, ni s djelovanjem. Konstrukt stalno nešto gleda, nešto želi, nešto treba, stalno je
gladan i deficitan. Bit je potpuna, ništa ne treba.
Konstrukt gleda prema van. Bit je u sebi samoj. Welwood nas potiče da se odmaknemo od
konstruiranoga Ja. On predlaže da se izravno povežemo s prazninom umjesto da se trudimo
ispuniti je lažnim identitetom.
Ali taj osjedaj praznine doživljavamo kao veliku prijetnju svom konstruktu. Zapravo, čitav
je projekt identiteta metoda obrane da ne osjetimo tu prazninu.
Mozak se ne može držati praznine. Mozak stvara priče o praznini kao daje to crna rupa.
Naše Ja konstruira ogradu, i sve što je izvan nje čini nam se opasnim.
Konstruirano Ja preoblikuje to strašljivo ponašanje u životnu potrebu i postiže to da se
život naposljetku neprestano vrti oko opasnosti koju podrazumijeva praznina.
Mislim da demo biti mnogo življi ako se usudimo shvatiti da nismo nužno prisiljeni u
svakom trenutku znati tko smo i da nemamo razloga uvijek biti sigurni, točno i precizno, što
se od nas očekuje.
 Moramo shvatiti da možemo (a možda i moramo) baciti se u iskustvo onoga što dolazi ne
osjedajudi potrebu da se vežemo za Ja koje nas ograničava na svega nekoliko ved poznatih
odgovora. Te bi ideje mogle pomodi da budemo u paru, jer de omoguditi popuštanje starih
spona i, iznad svega, osloboditi naše suputnike od njihovih osobnih individualnih uvjetovanja.
Nadam se da sam te iznenadila ovim razmišljanjima. Laura
Roberto je pomislio da mora riješiti problem svoga identiteta. Napokon, živio je laž. Zašto
se nije mogao povezati s Laurom takav kakav je bio? Morao je dobro razmisliti o tome. Zasad
se činilo kao da je sve u redu... Još uvijek. Ako dođe na vrijeme, spriječit de katastrofu.
Prekopirao je Alfredovu poruku u svoje računalo i onda je izbrisao sa servera. Ako Alfredo
ne nađe obavijest da je poruka vradena, nikad nede saznati da poruka nije stigla i nede imati
razloga da je ponovno pošalje.
Ipak, ovaj postupak nije isključivao opasnost od budude komunikacije.
Rješenje je dakle bilo isključiti Alfreda iz komunikacije. Ali kako blokirati poruke prema
Lauri? Fredy je znao njezinu adresu i mogao joj je pisati kad god poželi. Osim ako...
Roberto je ušao u server hotmail.com u kojem se nude elektroničke adrese. Registrirao
se kao trebor (njegovo ime čitano unatrag) i nabavio novi mailbox.
Ono što je radio bilo je sve nemoralnije, ali to mu nije bilo važno.
Ušao je i napisao novu poruku upudenu na rofrago@ yahoo.com.
Dragi Fredy,
drago mije što si opet među nama. Dobro je znati da si opet blizu nakon (kao što kažeš)
dugog izbivanja.
Nadam se da deš održati obedanje da deš aktivnije sudjelovati. Mislim da sam ti poslala
kopiju prvih poruka kako bih te navela da mi se napokon, nakon svega što smo zajedno
prošli, javiš (i očito je pomoglo).
U svakom slučaju, obrati pozornost na ovo: nemoj mi više pisati na ovu adresu.
Odlučila sam registrirati adresu za knjigu i ostaviti prijašnju jer me povezivala s drugim
razdobljem, s drugom situacijom i s realnošdu koja nije ova sadašnja. Mislim daje vrijeme da
se prestanem koristiti adresom svoga bivšeg muža kao svojom, ne misliš li?
Dakle zapiši je, jer djeluješ rastreseno, a ja više nedu otvarati prijašnji mailbox. Nova
adresa je:
trebor@hotmail.com
Nadam se da deš mi se ubrzo javiti kao što sam te i
molila u prethodnoj poruci.
Pusa,
Laura
P. S. Ne zaboravi promijeniti moju adresu u adresaru. Čujemo se.
Pomaknuo je kursor prema tipki “Spremi” kako bi spremio kopiju izlazne poruke i kliknuo
na gumb “Pošalji”.
“Gotovo”, pomislio je Roberto.
Sve je bilo pod kontrolom. Alfredo može pisati što god želi, a on de odlučiti hode li to
poslati, cenzurirati, izmijeniti ili zanemariti.
UZVIP je možda omogudio Alfredu da prima iste informacije kao on, ali odsad de bar
ostati na margini izravne razmjene poruka s Laurom.
Otvorio je minibar i natočio si pide: mjerica Cointreaua i mjerica konjaka. “Koktel ljubavi”,
kako ga je naučila Carolina.
Bio je zadovoljan što ga njegova savjet nije lišila toga neizmjernog užitka.
 U dva po ponodi, i nakon četvrte čaše, osjetio je kako mu u misli naviru riječi koje je čuo
na kursu iz filozofije.
Imao je potrebu podijeliti ih s Laurom.
Laura,
zanima me što misliš o sposobnosti da volimo. To mije veoma zanimljivo pitanje. Ljudi
obično kukaju da nisu voljeni, a zapravo je pravi problem u tome što oni ne znaju voljeti.
Mislim daje to nešto što se mora razvijati.
Ortegay Gasset kaže da za ljubav treba zadovoljiti nekoliko uvjeta. Prvi bi bila percepcija,
sposobnost da vidimo drugoga, da se možemo zainteresirati za ljude koji nisu mi sami.
Upoznao sam neke žene koje se ponašaju prilično kontradiktorno. Kukaju zato što su
same, ali iznenadim se kad čujem s koliko prijezira razgovaraju o muškarcima. Onda se ljute
kad budu ostavljene, a zapravo su one ostavile njih nedostatkom ljubavi. Kao što si me ti
“naučila”, jedini način na koji uistinu jesmo s drugim, na koji ga možemo voljeti, na koji ga
želimo otkriti jest taj da ga prihvatimo takvim kakav jest. Ali vedina ljudi ne brine se oko toga
voli li ili ne. Samo se brinu za to jesu li voljeni i pokazuju li drugi ljubav prema njima. Neki dan
je jedna moja prijateljica, prepirudi se s
mladidem, rekla: “Ako tako razmišljaš, ti me ne voliš.” A ja sam joj, stavljajudi se na
mjesto njezina
partnera, odgovorio: “Ti njega ne voliš ako tako razmišljaš.”
Shvatila je da je to istina, da ona njega zapravo ne voli, ali svejedno se naljutila na mene i
pitala me
što ja imam protiv njezine veze. Uvijek se vradamo na isto: poteškoda da vidimo problem
u sebi, a ne u drugima. Kako demo pomodi ljudima da razviju sposobnost voljenja?
Bilo bi dobro pokazati im njihov osobit način nevoljenja. U slučaju moje prijateljice, to bi
izgledalo
ovako:
Ti ga ne prihvadaš takvim kakav jest.
Zatvaraš se kad ti on nešto govori.
Shvati koliko te malo zanima ono što zanima njega.
Ti ga kritiziraš, omalovažavaš, obezvrjeđuješ.
Ti, koja si osjedala da previše voliš i mislila da si tako velikodušna, shvati da mu daješ
samo ono što
mu želiš dati, da te se ne tiče što on doista treba, da daješ samo zbog svoje potrebe za
davanjem, a
ne radi dobrobiti koju bi on imao od onoga što mu daješ.
Ti ne znaš tko je on,

Ti si mu pokazala gdje mu je mjesto, I nikad ga više... nisi temeljito pogledala. Kao što
kaže H. Prater, kad govorimo o nesposobnosti ljudi da vole druge, “mislim da prva osoba koju
ne vole jesu, zapravo, oni sami, oni maltretiraju i omalovažavaju sami sebe jednako kao što
to čine s drugima. Ima toliko ljudi koji ne mogu izidi iz sebe kao što se ne mogu zanimati za
druge jer im ni do koga nije stalo.”
Pretpostavljam da upravo zato uvijek govorimo da su problemi para osobni problemi, jer
netko tko može voljeti uvijek de nadi nešto što de voljeti u osobi pred sobom.
A, ako nede, sjetimo se samo terapeutskih grupa ili radionica na koje dolazimo prepuni
predrasuda, a na kraju osjedamo da volimo sve te ljude samo zato što su nam pokazali svoju
dušu, i mi smo je pokazali njima.
 Ortegay Gasset kaže: “Nitko ne voli bez razloga. Mit o tome daje ljubav čisti instinkt
pogrešan je.” Zanimljivo mi je razmišljati o tome.
Pusa,
Fredy
Poslavši poruku i ispivši šesti koktel ljubavi, shvatio je da se slova na ekranu kredu pred
njegovim očima u pomalo sumnjivom plesu.
Ugasio je računalo “Roberto-automatski”, kao što je on govorio, i onda je otišao do sobe,
potom u kupaonicu i, zasigurno također automatski, u krevet.
Zasigurno... Jer ondje se probudio idudega jutra.

Deseto poglavlje

Probudio se ljepljivih usta i omamljen.

"Prestar sam za alkohol”, ironično je rekao samome sebi.
Bio je praznik i imao je čitav dan za sebe.
Nakon trede šalice kave odlučio je rastopiti vredicu vodnih soli u pola čaše mineralne;
volio je burnu reakciju mjehurida koju je izazivao bijeli prah u dodiru s mineralnom vodom.
Ispio je to nadušak i razmetljivo podrignuo. Oduvijek su ga oduševljavali društveno
neprihvatljivi zvukovi koji su ga, prenaglašeni u osami, povezivali s tom vrstom ciničnog
olakšanja u vidu spontanog i nenamjernog pražnjenja.
“Zvučno obilježavanje moga teritorija”, pomislio je.
Njegov teritorij, njegova kuda, njegovo računalo, njegove misli, njegovi osjedaji. Laura,
Laura, Laura...
Kako se mogao zaljubiti u nekoga koga ne poznaje?
Laura...
Je li bilo nešto između Fredyja i nje? Bili su skupa u Clevelandu...
Laura...
Roberto se prisjedao marketinških kongresa: svatko sa svakim. Psihološki kongresi
sigurno nisu drukčiji.
Laura.
Iako je njegovo mišljenje o psiholozima bilo prilično porazno u tom smislu (i u drugima),
ved je dugo znao da je ta fama “liberala” koja kruži o njima samo projekcija mašte svih
njihovih pacijenata.
Laura.
Ponovno nije mogao izbiti Lauru iz glave. Ponovno nije htio izbiti Lauru iz glave.
Upalio je računalo i počeo je tražiti spremljene Laurine fajlove. Htio je iznova pročitati
mjesta na kojima mu piše o zaljubljenosti. Nakon nekoliko trenutaka našao je nekoliko
rečenica i zapisao ih u blok.
“Kad smo zaljubljeni, to nas povezuje s veseljem koje osjedamo jer znamo da taj netko
drugi postoji. To nas povezuje s ne baš duboko ukorijenjenim osjedajem ispunjenja.”
“Kad se čovjek zaljubi, zapravo ne vidi drugoga u njegovoj ukupnosti, nego taj drugi
funkcionira kao platno na koje zaljubljeni projicira svoje idealizirane aspekte.”
“Taj drugi nije to što jest, nego zbroj pozitivnih dijelova strasti projiciranih na toga
drugog.”
“Taj je prvi trenutak veza sa samim sobom iako biramo određenu osobu da projiciramo te
svoje aspekte.”
 Sigurno je istina...
Pa što? Moramo se lišiti predivnog osjedaja da smo zaljubljeni samo zato što de, prije ili
poslije, nestati? Moramo odbaciti strast i zamijeniti je (sad mislim da je to apsurdno)
razboritom intelektualnom analizom psihologa?
U svakom slučaju, on je mislio upravo suprotno: upravo je ono prolazno u zaljubljenosti
pravi razlog intenzivnog užitka.
Laura...
Sto li sad radi?
Radi li na praznik?
Prima li hitno klijenta?
Čita materijal za knjigu?
Trči uz obalu rijeke?
Piše poruku za njega?
Za njega?
Sjetio se da Laurine poruke nisu za njega... Bile su za Fredyja. Bio je prilično uzrujan.
Konektirao se.
“Bok, rofrago, imate četiri (4) nove poruke.” audimet@usa.com Tema: prihvadanje
prijedloga za reklamu
Bravo!
ioschua@aol.com Tema: javi se
Trebao bi to učiniti još danas.
intermedical@system.net Tema: odgovaramo na vašu zamolbu
Otvorio je tredu:
Poštovani g. Daey,
oprostite što ste tako dugo čekali odgovor. Kao što dete shvatiti, odbor ima stotine
predmeta koji čekaju, a analizira svaku mapu i rješava je tek kada dođe na red.
U svakom slučaju, drago nam je što vam možemo priopditi da smo odlučili prihvatiti vašu
zamolbu i očekujemo vašu potvrdu kako bismo mogli krenuti u konkretizaciju.
S poštovanjem,
dr. Nestor Farias Predsjednik
“Dakle to je njegovo prezime, Daey...”
Roberto je dugo ostao ispred ekrana. Nakon nekog je vremena dignuo pogled i promotrio
se u zrcalu koje je visjelo na bočnom zidu. Imao je izraz lica nestašnoga dječaka. Nasmiješio
se, i njegov je izraz postao đavolski.
Kliknuo je na “Odgovori”.
Gospodine dr. Nestore Fariase, nakon tolikog iščekivanja, stigla mije potvrda da ste
prihvatili moju zamolbu.
Mislim da se ne varam ako ustvrdim da svijet u kojem živimo više ne može tolerirati
anakronu birokraciju sporih odbora koji odlučuju o važnim stvarima.
Znam da je moja etička dužnost pokazati zgražanje i ostati vjeran svojim principima.
Stoga vam se obradam da vam priopdim da ODBIJAM vašu odluku i povlačim zamolbu koju
sam svojevremeno
podnio.
Želim da ovo shvatite kao malen ukor instituciji kojom predsjedate.
Dr. Alfredo Daey
Kliknuo je na “Pošalji” i onda izbrisao ulaznu Fariasovu poruku. Nitko nede saznati što se
dogodilo.
 Kad je došla četvrta poruka, i kad je vidio da je Laurina, nije mogao odrediti veseli li se
zbog poruke ili zbog pogubnog užitka koji pruža zločestoda.
Dragi Fredy,
imaš pravo kad sumnjaš u sposobnost ljudi da vole iako mi se, u svakom slučaju, uvijek
javi komponenta nesigurnosti i odatle potreba za pouzdanošdu, za sigurnošdu i kontrolom.
Nažalost, kada dostignemo tu točku, nemamo izbora i moramo uletjeti u bitku za mod i u
ljubomoru.
Sto se mene tiče, sve sam uvjerenija u to da problemi kontroliranja nastaju gotovo
isključivo iz nesposobnosti da volimo.
Ljudi misle da vole, ali zapravo su se zakvačili za svoju potrebu da posjeduju onoga
drugog. Kao da kažu: “Volim te dok si kraj mene, ali, ako odeš, sigurno du te mrziti.” To ne
može biti ljubav.
Ljubav se događa zato što možemo misliti na ono što drugi treba i zato što uživamo ako je
taj drugi dobro, a sve to potpuno neovisno o tome je li kraj mene ili nije.
Jedna mi je klijentica rekla da ne podnosi to što njezin muž uživa u izlasku s prijateljima i
da bi on, ako je doista voli, trebao stalno izlaziti s njom. Nema vede besmislice od toga. Ja
mislim da bi se, ako ga iskreno voli, ona trebala veseliti znajudi da on uživa sa svojim
prijateljima.
Pokušala sam joj ukazati na to da ona osjeda potrebu da ga posjeduje, a ne ljubav, i
naljutila se na mene.
U našoj se kulturi stvari brkaju. Ne prihvada se činjenica da mogu veoma voljeti svoga
partnera i istovremeno uživati s drugim ljudima. Uvijek kredemo od lažne predodžbe da mi
određena osoba može i mora dati sve što trebam.
U mojoj grupi terapeuta za parove istražujemo tu temu i pokušavamo razmišljati kako de
izgledati parovi u bududnosti. Jedna od stvari o kojima razmišljamo j est mogudnost
proširivanja veza. Onako kako je veza danas zamišljena, vidimo da ne funkcionira.
Moj prijatelj Norberto govorio mije daje siguran da de u bududnosti biti prihvadena
mogudnost da imamo bliske kontakte s nekoliko ljudi. Prihvatit demo ono što je očito: u
stvarnosti doista možemo voljeti više osoba istovremeno makar se s njima povezivali na
različite načine. Mi, kao terapeuti, znamo kako funkcioniraju ljubavnici u današnjim navodno
monogamnim odnosima. Vjerojatno de se naši čitatelji užasnuti kad to pročitaju, ali ne
odlučujemo je li to dobro ili loše.
Samo opisujemo ono što vidimo, ono što se događa u stvarnosti, neovisno o onome što mi
želimo da se dogodi.
Zašto ne počnemo mijenjati mentalitet i ne prihvatimo ono što se događa umjesto da
pokušavamo imati nemogude odnose?
Zašto ne radimo na svojoj patološkoj potrebi da posjedujemo umjesto da stvaramo
sofisticirane metode kontrole svojih partnera? Zašto ne izliječim svoju bolesnu ljubomoru
umjesto da živim progonedi te pod izlikom da bi me veoma zaboljelo da te izgubim? Mislim
da se slažeš sa mnom daje ljubomora uvijek (UVIJEK!) simptom neuroze, izražavanje naših
najmračnijih aspekata.
Biti ljubomoran znači vjerovati da osoba koju ja volim daje drugoj osobi ono što samo ja
imam pravo primiti od nje. Ili, kao što kaže Ambrose Bierce u svom Đavoljem rječniku. “Biti
ljubomoran znači bojati se da demo izgubiti nekoga koga, ako ga izgubimo zbog onoga zbog
čega se bojimo da demo ga izgubiti, ne bi ni vrijedilo sačuvati.” Više bismo truda trebali
ulagati u to da ostvarimo vezu kakvu želimo sa svojim dragim nego da cenzuriramo i
kontroliramo njegove odnose s drugim ljudima.
 Zato je veoma važno naučiti pustiti ga. Dio je moga kreda boriti se protiv onih koji
predlažu da se moramo čvrsto držati spona. Veze traju koliko moraju trajati, drugim riječima,
dok podrazumijevaju rast za oboje: katkad nekoliko tjedana, katkad čitav život.
Biti spreman pustiti ga jedina je mogudnost da zadržimo vječno obnovljivu vezu.
Koliko smo puta napustili projekt knjige? A, ipak, evo nas... Sve bliži tomu daje objavimo.
Laura
Ljubomora!
To je bilo to: bio je ljubomoran. Ljubomoran na Fredyja, na Carlosa, na Laurine klijente,
na njezinu djecu, na sve.
Ljubomoran. Kakva glupost!
Da, glupost, neuroza ili bolest. Bio je ljubomoran.
Jedan jedini put Roberto je shvatio da se nede složiti s Laurom. Što je značilo to
besmisleno otvaranje? Zašto bi morao prihvatiti pravo onog idiota da ima nekakav odnos s
Laurom?
Nije fer da Alfredo i dalje prima pohvale i poruke koje ne zaslužuje. Napokon, da nije bilo
Roberta, Laura bi ved davno odustala od projekta.
Trebao je učiniti nešto po tom pitanju. Ali što?
Ada...?
Zašto ne?
Roberto je kliknuo na “Odgovori”.
Draga Laura,
oduševila me je tvoja poruka o ljubomori. Mislim da du malo razmisliti o nekim stvarima i
poslat du
ti poruku kad uzmognem.
Putujem za Urugvaj i imam još mnogo posla. Ne želim izgubiti kontakt s tobom i propustiti
tvoje
poruke, pa te molim da mi odsad pišeš na sljededu adresu: trebor@hotmail.com, jer mije
tako lakše na prijenosnom računalu.
Pusa,
Fredy
Kliknuo je na “Pošalji” i zavalio se u stolac.
“Šah-mat”, pomislio je Roberto.
U srijedu usred nodi stigla je prva poruka na trebor@ hotmail.com. Bila je Fredyjeva.

Bok, Laura,
želim vidjeti funkcionira li tvoja nova elektronička adresa pa ti šaljem ovaj članak koji je
napisala Julia. (Sjedaš li se da sam ti govorio o njoj? Ona živi i radi u Španjolskoj, konkretno u
Granadi, glavnom gradu tanga u “majci domovini”.) Ondje, u Andaluziji, Julia i njezin muž,
oboje Argentinci, zaljubili su se prvi put u tango. Iz te je ljubavi nastao ovaj tekst. Čitaj ga
polako i, ako možeš, sa zvucima tanga u pozadini...
Zaplešimo tango, dušo
Odluka je donesena: naučit du plesati tango. Dapače, morala sam naučiti plesati tango. I
ovaj du put uložiti sav trud na kojem sam škrtarila u toliko godina neplodnih pokušaja (od
prvih brljavljenja sa svojim ocem do kratkotrajnih pokušaja, ali punih ispraznih iluzija, uz
pomod požrtvovnih “dobrovoljaca” na koje sam usput nailazila). Bududi da sam ovaj put bila
uistinu spremna idi do kraja, prvo sam morala pohađati prave satove tanga (drugim riječima,
s učiteljem i svime što treba). Tako sam, uz najbolju namjeru, na svojim cipelama s visokom
potpeticom, utegnuta u haljinu sasvim prikladnu za tu prigodu i s najljepšim osmijehom na
licu, ušla u onu plesnu dvoranu koju su mi preporučivale moje prijateljice.
Ali, naravno, bududi daje tolika sreda nemoguda, bududi da nam je toliko savršenstvo
zabranjeno... Kao i uvijek... Nešto je nedostajalo. Gledala sam i zagledala i, ma koliko tražila,
ponovno bih nailazila na uvijek istu realnost pred sobom: bila su samo četiri muškarca na
dvadeset i pet žena. Unatoč svemu nisam bila spremna na to da moja želja još jednom ostane
neispunjena. Bacila sam se na podij odlučna u namjeri da bilo kojoj od preostalih dvadeset i
četiriju žena preotmem neki od četiri priželjkivana plijena. Ipak, unatoč najboljoj volji i svom
najljepšem osmijehu, u sat vremena uspjela sam uhvatiti samo jednoga kolegu, i to tek na
pet minuta. Tim tempom ni za dvije godine ne bih naučila nijednu figuru (pod uvjetom da se
na podiju ne nađe još koja nova suparnica). Tad mije zasvijetlila lampica u glavi i sve sam
vidjela ne-vjerojatno jasno: Valjda postoji razlog što imam muža!
Primijenivši svoje najbolje i najrazrađenije taktike “manipulativnog zavođenja”, uspjela
sam ga dovudi do škole. Najbolje je i najnevjerojatnije bilo to... što mu se svidjelo!
Prvi sat
“Prvo što demo naučiti o tangu jest zagrljaj”, rekao je Horacio Martfnez, učitelj.
Mislila sam da to nede biti velika znanost, jer to je nešto što svi obično činimo spontano.
Što ja znam... To je nešto prirodno, urođeno. Ali ne. Čini se da se iza zagrljaja u tangu krije
nešto prilično komplicirano.
“U tangu, tijela moraju stvoriti polje suprotnih naboja. Ruka mora biti čvrsta, ali ne gurati.
Noge u kontaktu, ali ne smiju se međusobno sputavati, ni ometati se u kretanju. Imajte na
umu da u ovom plesu ravnoteža nije u svakom od plesača, nego u sredini, i ako se ne
razumijete, možete izgubiti ravnotežu. Morate naučiti komunicirati kako biste mogli zajedno
uživati.”
Onda me muž privukao u naručje, skupljenih nogu, jednom me rukom držao oko struka, a
drugu je ostavio podignutu i čvrstu, kako bi mi služio kao oslonac. Dovde, sve je bilo u redu...
U teoriji. Da me njegova ruka oko struka nije držala u zraku, da me njegove skupljene noge
nisu sprečavale da se kredem, a njegova čvrsta ruka... Bila je tako čvrsta da mije ukliještila
prste.
“Tvoja ruka mora pružati otpor. Inače se osjedaš kao da te gura. Ne može se plesati sa
želeom makar imao oblik žene.”
Nazvana sam “želeom u obliku žene”. To mi je rekao. .. I tako je završio prvi sat.
Drugi sat
“Danas demo naučiti osnovni korak, a to je osam taktova. Vidite? Jedan, dva, tri, četiri,
pet... Na petom žena mora prebaciti težinu tijela na desnu nogu i onda, tom istom nogom, i
opet prebacujudi težinu, ona se povlači i nastavljamo: šest, sedam i osam... Jasno?”
Rekli smo da (ne bez određene nedoumice) i počeli smo plesati: jedan, dva, tri, četiri, pet...
Jedan, dva, tri, četiri, pet... Jedan, dva, tri, četiri, pet... Ništa! To je bilo nemogude. Moj je muž
zapeo da učinim šesti korak lijevom nogom, ali nije želio shvatiti da mi podmede nogu. “Guraš
me!”
“Ne, ti se ne kredeš unatrag.”
“Ali kako da se kredem unatrag kad mi je noga u zraku?”
“Pa, drugi tako rade...”
“Drugi to tako rade jer ti drugi dobro odrade korake.”
Učitelj je prišao i obratio se njemu. “Moraš imati na umu gdje je težina njezina tijela. Ako
to nemaš na umu, ona ne može izidi. Gledaj: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam i osam.
Vidiš?” Kako je lijepo bilo plesati s nekim tko me razumije! Priznala sam si da se s mužem
osjedam nemodno. Okrivljivao me je za svoja ograničenja i nije htio shvatiti daje bilo potpuno
nemogude slijediti ga.
Tredi sat
“Danas demo razrađivati osnovni korak. U osam otkucaja dvije su brzine: ulazak i izlazak, i
kod muškaraca i kod žena. Izvode se oko partnera. Muškarac odlučuje o tome hode li joj dati
prostora, ili de pratiti njezin korak...
Napokon je uslijedilo ono što sam čekala: one piruete, tako lijepe, tako elegantne, tako
senzualne... Iziđem, uđem, iziđem... Što se zbiva? Odjednom se oboje borimo da ne padnemo,
četiri metra jedno od drugoga i daleko od sanjane elegancije i senzualnosti...
“Što to činite?” Julio nam je prišao poput munje. “Želimo plesati tango, a vi se držite kao
sumo borci. Dođi”, rekao je mojem suprugu. “Sad du ja biti tvoja partnerica i pokazat du ti što
činiš. Vidiš? Ako mi ne daš dovoljno prostora, ja du ga svejedno uzeti, pa makar po cijenu
toga da se udaljim od tebe...”
Četvrti sat
Iako se ved možemo kako-tako kretati skupa, još nam je teško uskladiti se. Nakon što smo
odradili stanku, uspjeli smo plesati malo dulje u kontinuitetu, ali nakon koraka koje smo
teškom mukom nanizali, ponovno se spotičem o njegove noge (ili se on spotiče o moje, više
ne znam). Kako bilo, moj me muž optužuje da ne slušam ono što mi on kaže, da plešem sama.
Ja mu ponavljam da ne znam što želi da učinim... Ali čini se da ni on mene ne shvada.
Ponovno nam prilazi Julio kako bi razgovarao s mojim mužem. Zar smo mi jedini par u
dvorani koji loše pleše?
“Ako joj želiš nešto redi, prvo moraš stupiti u kontakt s njome, privudi njezinu pozornost. U
suprotnome je napadaš, iznenadiš, i u toj nesigurnosti nede te shvatiti. Prenesimo to na ples.
Gledaj! Potražiš njezinu nogu, zaustaviš je i onda načiniš pokret. Ako se prije ne povežeš s
njome, teško da de pogoditi što joj pokušavaš priopditi. Kao kad joj želiš nešto redi, prvo je
pozoveš, i tek kad vidiš da te sluša, počneš govoriti. U suprotnom deš, prije ili poslije, morati
vikati. I ovdje je tako. Ti”, rekao je obradajudi se meni, “imaj na umu da, kad te po-zove,
moraš zastati i saslušati ga. Inače de, kako bi ga ti saslušala, on morati vikati. To u plesu znači
da de te udariti. Pokazat du ti. Približim svoju nogu njezinoj, ona zastaje kako bi saslušala.
Napravim pokret i čekam da mi odgovori. Ne zaboravite: dok plešete, razgovarate, nikad ne
naređujete. Jedan govori, a drugi, nakon što gaje saslušao, odgovara. Pazite: tek nakon što
ga je saslušao. Jer u tangu, kao i u životu, ako se ne potrudim saslušati, morat du
pretpostaviti što mi netko želi redi i nikad nedu odgovoriti onom drugom. Tako prestaje
postojati pravi dijalog i nastaje monolog. Vi to radite, a to nije plesanje tanga, tango je ples u
paru u kojem svaki član improvizira u skladu s pokretima onoga drugog.”
Peti sat
Ne da mi se idi u školu. Zapravo, ne da mi se idi nikamo. Ne shvadam što se događa, ali
osjedam da moj brak propada. U posljednje se vrijeme samo svađamo oko svega i nema
načina da porazgovaramo o tome što se događa. Međusobne su optužbe beskrajne i
sprečavaju dijalog. Kao da govorimo različitim jezicima, i bolna razdaljina, mješavina gorčine
i ravnodušnosti, uvukla se među nas. Ova tišina, ne znam kako ni kad je započela, čini se da
sve više raste i da ju je nemogude prekinuti. Nisam ni slutila da de nakon toliko vremena
zajedničkoga života i bliskosti dodi trenutak u kojem se, iako smo zajedno, nedemo modi
susresti. Najbolje de biti da se preodjenem i odem na sat, jer vrtedi film u glavi ništa ne
dobivam, a ako ostanemo u kudi, udaljenost de postati nepodnošljiva. “Danas nedemo naučiti
nijedan nov korak. Mislim da je važno da znate što činite. Ako ne shvadate što znači plesati
tango, ako ne shvadate njegov smisao, modi dete izvesti korake, ali nikad nedete plesati
tango. Tango je ples u kojem je par zagrljen, ali u kojem je zagrljaj veza, a ne gnječenje. Grliti
znači davati otvorenih ruku, a onaj koji daje otvorenih ruku, prima čitavim tijelom. Tako
ujedinjeni, plesni se partneri kredu prostorom, ali to nije bilo kakav prostor. Naprotiv, to je
prostor koji su njih dvoje stvorili. Kao što kaže poznati par plesača tanga Gloria i Rodolfo
Dinzel: ‘Tango negira matematiku jer jedan i jedan nisu dva, nego jedan, a to znači par, ili
troje, jer su to on, ona i tredi volumen.’ Jedan ili tri, ali nikako dva!”
“To je pravi tjelesni i ljubavni dijalog u kojem dvoje upravljaju samoopredjeljenjem i u
kojem ima i trenutaka tišine. Tišine koja nužno tvori dio dijaloga, koja ga obogaduje ako
želite, ali nikad ga ne obezvrjeđuje. U tom dijalogu oboje mogu predlagati, jer iako jedan
preuzima inicijativu za prvi pokret, ved prema tome kakav je odgovor, radilo se o brzini, širini
ili smjeru, slijedi idudi pokret. Zato moramo naučiti shvatiti pogrešku kao mogudnost
oplemenjivanja.”
“Da tomu nije tako, tango ne bi postojao. Ne smijete se ljutiti zbog pogreške: potražite
kontakt s drugim i pokušajte stvarati zajedno. Napokon, tango je također oblik upoznavanja
sebe, jer u paru, kao i u našim životima - bilo da se radi o prijatelju, ljubavniku ili ocu -
prepoznajemo sebe u odnosu na drugoga, u tangu mogu biti zaštitnik ili zaštideni, pokoritelj
ili pokoreni. Mogu biti beskrajno nježan, nasilan ili, možda, kombinacija toga. A moj je
partner tu da mi to pokaže. To što sad govorim nije lako, ali tek kad to shvatite, modi dete
plesati i, k tome, svaki dan na drugi način: katkad divlje, katkad nježno, katkad u pravoj
ekstazi, ali sigurno nedete prekinuti ples.”
Pri povratku kudi, Juliove su riječi odzvanjale u meni. Kao da su riječi preuzele oblik tijela i
plesale u mojoj glavi, ispunjavajudi je, preslažudi se, poprimajudi sklad i smisao: “Zagrljaj je
držanje, ne gnječenje... Shvatite pogrešku kao mogudnost... Ako mu ne dam prostora, sam de
si ga uzeti... Moj
je partner tu kako bi mi pokazao kakva sam ja... Susret je dijalog, ne nametanje; dijalog
znači slušati drugoga, ne pretpostaviti; zagrljaj znači dati prostora, ne ščepati; tango je
dijalog, dijalog, dijalog...”
Danas iznova čitam te bilješke. Našla sam ih u ladici komode koja je ostala u podrumu
nakon selidbe. Koliko je vremena prošlo! Deset godina? Da, mislim da jest. U to smo doba bili
jedva dvije godine u braku, a skupa smo bili ved dvanaest godina. Kriza je prošla, i činjenica je
da smo oboje morali naučiti živjeti skupa, kao što smo naučili plesati tango.
Dok čitam ovo, slušam glazbu, a moj muž dovršava uređenje vrta. Zapravo, upravo je
završio. Vidim kako ulazi. Čuje se Danzarin. “Što radiš?” pitam ga.
“Razmišljam o tome kako te jako želim zagrliti... Hodemo li zaplesati tango, dušo?” Julia
Atanasopulo Garcia
Nije li pravi biser?
Mislim da govori manje-više isto što i mi, ali umjesto da to povezuje s parom, misli na
ples. Oduševljen sam.
Hodemo li i to uključiti u knjigu?
Pusa,
Fredy
Robertu se svidio pristup i čak je mogao zanemariti činjenicu da je tekst došao od
Fredyja. Pomaknuo je kursor do naredbe “Uređivanje” i pritisnuo opciju “Označi sve”. Onda
je to kopirao u nov dokument u tekst procesoru i izbrisao posljednji dio poruke. Umjesto
Fredyjeva pozdrava, Roberto je napisao:
Nije li pravi biser?
 Dok sam to čitao, činilo mi se da govori o tebi i meni. Osjedao sam kao da opisuje naš
odnos, ali umjesto da ga povezuje s odnosom dvoje odraslih koji se poznaju i vole, povezuje
to s plesom. Oduševljen sam. I mi smo naučili zajedno plesati pišudi ovu knjigu. I mi smo se,
mislim, morali naučiti zagrliti, suzdržati se, ne gurati se, ne rušiti jedno drugo... I mi možemo i
dalje učiti zajedno plesati. Hodeš li mi se pridružiti u ovom tangu? Šaljem ti pusu i zagrljaj “iz
predgrađa”.
Fredy
Pregledao je što je napisao, izrezao i zalijepio u poruku koju je, pod naslovom “Tango”,
poslao na carlospol@spacenet.com sa svoje adrese trebor@hotmail.com.
Laurin je odgovor stigao idude večeri i od njega je na trenutak zadrhtao. Trebao je biti
oprezniji, jer je u poruci pisalo:
Fredy,
što ti znači to “želim vidjeti funkcionira li tvoja nova elektronička adresa”? Moja nova
elektronička adresa? Nisam seja preselila, nego ti! Vjerojatno si htio redi “želim vidjeti
funkcionira li moja nova elektronička adresa...” Čini mi se da od silnoga putovanja više ne
znaš ideš li ili ostaješ, jesi li tu ili si otišao, jesi li to ti ili si netko drugi. U svakom slučaju,
zabavila me je tvoja zbunjenost; pitala sam se što bi rekli tvoji klijenti kad bi saznali da ne
znaš gdje si.
Definitivno moram bolje čitati poruke ako želim i dalje igrati ulogu administratora pošte.
Poruka je glasila:
Oduševila sam se idejom tvoje prijateljice Julije. Nevjerojatno je kako se uklapa, ne samo
u vezi s našim odnosom, nego u vezi sa svime što podržavamo i na čemu radimo.
Pročitavši priču o tangu, otvorila sam mapu u kojoj čuvam neke bilješke koje sam zapisala
kad smo pripremali prezentaciju u Clevelandu i našla sam naš Program rada za osobe s
problemima u životu u paru, sjedaš li se?
1. Razvijati sposobnost voljenja.
2. Napustiti očekivanje savršenstva.
3. Nadi ravnotežu između predaje i privatnosti.
4. Razviti intuiciju kako bismo se prepustili njezinu vodstvu i, povremeno, vodstvu
našega/naše partnera/ice.
5. Raditi na poteškodama davanja i primanja, povezani sa stvarnim potrebama.
6. Dati pravo prvenstva tjelesnim porukama, ugodnim situacijama pred idejama o tome
“što je dobro”.
7. Pošteno raditi kako bismo bili spremni dati ono što imamo makar nam to bilo teško, a
ne samo ono što nam je višak, ustupiti prostor i vrijeme za povezivanje, napustiti apsolutno
središte univerzuma.
Kužiš? To je ista stvar. Impresionirana sam i veoma sretna. Veoma te volim. Pusa Juliji kad
joj budeš pisao.
Laura
Roberto je kopirao poruku u svoj tekst procesor i izbrisao prvi dio teksta. Prije nego što
ga je ponovno poslao, izbrisao je kraj, “Veoma te volim”, a onda je maknuo i “veoma sretna”;
odlučio je da de neke Laurine riječi sačuvati samo za sebe.
Čitavu nod i vedi dio idudega dana razmišljao je o ulozi koju mu je dodijelila ova nova
situacija. Zastao je razmišljajudi o tome da, u odnosu između Laure i Fredyja, taj posredni
poštanski sandučid funkcionira kao Bog neograničene modi. Trebor je mogao, po svom
nahođenju, mijenjati, dodavati, micati, proizvoditi i iskrivljivati informaciju koju je svatko od
njih primao i, na neki način, manipulirati određenim odgovorima, mislima i djelima, a da oni
toga uopde ne budu svjesni.
Unatoč svemu što bi bilo tko mogao pomisliti, njegova namjera nije bila činiti zlo. Ni
Fredyju, bududi da je potez s Fariasom bio dovoljno pokvaren da kanalizira svu njegovu
ljutnju (zapravo, ved se malo pokajao), ni Lauri, jer je njegova jedina želja bila da ne izgubi
kontakt s njome.
Trebor je bio jedini siguran način da zadrži vezu s Laurom.

TREĆA KNJIGA
carlospol@

Jedanaesto poglavlje

Laura je zatvorila vrata svoje kude i shvatila da je Ana zaboravila mapu za crtanje.
Smiješila se pre-slažudi svoj dnevni raspored kako bi imala vremena svratiti do škole i odnijeti
mapu svojoj kderi.
Voda za čaj sigurno je taman kako treba, tako da je požurila do kuhinje i, kad je stigla
onamo, čula je uobičajen zvuk vode neposredno prije vrenja. Ugasila je plamenik i odmah
otvorila kutiju u kojoj je držala čaj. “Koji?” pomislila je promatrajudi raznobojne paketide
brižljivo poredane u dva niza.
Pogledala je kroz veliki prozor s pogledom na vrt i odlučila je da de uzeti “Ensueno”,
mješavinu crnoga čaja, metvice i cimeta. Bila je oduševljena time što je otkrila različite okuse
i vrste čajeva.
Dok je uranjala vredicu čaja u vrudu vodu, “prisjedala” se onoga mjesta na kojem nikad
nije bila, a koje je, ipak, u njezinoj mašti zauzimalo prostor luke iz snova pune čarolija:
prodavaonice čajeva u Albaicinu u Granadi.
Laura je saznala za njezino postojanje iz Claudijine priče prije šest ili sedam godina.
Njezina se klijentica vratila s veoma dugačkoga putovanja po Španjolskoj i iskoristila je velik
dio svojih prvih triju seansi nakon povratka na priče o andaluzijskom načinu života i o
prodavaonicama čajeva.
Žličicom je promiješala čaj, prinijela je šalicu nosu, zatvorila oči i duboko udahnula njegov
miris...
Od Paseo de los Tristes uspela se starim ulicama Albaicma do trga San Nicolas. Dugo je
gledala kule Alhambre i onda se spustila između rustičnih kuda zalazedi u staru četvrt
Moreria. Maleni lokali, jedva nešto vedi od kioska, nudili su opojnu kombinaciju marokanske
glazbe, intenzivnih mirisa, razlivenih boja i čudnih oblika. Zavjese s arabeskama obavijale su
neudobne stolove za kojima su članovi obitelji posluživali stotine različitih okusa čaja, u
čašama sa zlatnim ukrasnim šarama i minijaturnim za čaj od reljefne bronce.
Claudia ju je toliko puta provela tim putem da su Laura i Alfredo, kad se Laura godinama
nakon toga našla s njime u Clevelandu, razgovarali o maurskoj četvrti u Granadi kao da su
skupa prošli svakom ulicom i kao da su skupa ušli u “Marrakech”, najbolju - kako su se složili -
od svih prodavaonica čaja.
Sjedanje na Fredyja odvelo ju je do knjige: još mu uvijek duguje popis bibliografije o
parovima.
 Uz malen napor oduprla se iskušenju da ustane sa šalicom u ruci i da ode do radnoga
stola. Godinama je radila na tome da uspije ne prekidati se i ne činiti više stvari istovremeno,
pogotovo ako je zadatak bio ugodan. Tako da je polako ispila čaj i tek nakon toga otišla je do
knjižnice.
Polagano je promotrila četiri police od tamnoga drva izrađene po mjeri koje su prekrivale
zidove sobe, od poda do stropa. Prvi je put shvatila da gotovo sve knjige koje se nalaze u
njezinoj kudi govore o istoj temi. Osim šest ili sedam romana i nekoliko knjiga kratkih priča,
stotine traktata, priručnika i bilježaka o psihologiji i terapiji parova preplavljivalo je police.
Knjige na engleskom, francuskom, španjolskom i portugalskom u kojima su se često
ponavljale iste tvrdnje, uz određeno nekažnjivo plagiranje, a neke su međusobno bile očito i
nepomirljivo kontradiktorne.
Uzela je neke knjige iz svoje biblioteke i ostavila ih na hrpi na svom radnom stolu. Kad se
kula od knjiga počela ljuljati i prijetiti padom, Laura je započela gradnju druge babilonske
kule. I onda trede, kraj prvih dviju, koja je narasla samo do pola, više zato što je odustala
nego zato što je tako htjela.
Laura je sjela u svoj kožni naslonjač i počela je pregledavati knjige. Uzimala je jednu po
jednu s hrpe, milovala ih, otvarala i nasumice čitala pokoji ulomak.
Svaka rečenica podsjedala ju je na trenutke u njezinu osobnom i profesionalnom životu:
čitava razdoblja u kojima je u tim istim knjigama tražila odgovor na svoju unutarnju bol ili na
trenutke povratka s radionica koje su vodili Nana, Welwood, Bradshaw ili supružnici Resnik s
kovčezima prepunim najnovijih, tek kupljenih publikacija, skupljenih biltena, fotokopiranih
članaka i, naravno, bilježaka sa seminara koje je zapisivala kako bi sačuvala svaku riječ koju
su izgovorili učitelji - kako ih je ona zvala - tako prikladno izabranih za svaku vježbu, za svako
istraživanje, za svaki koncept.
Oko podneva, na stolu je ostalo svega dvadesetak knjiga. Ostale je vratila na njihova
mjesta u biblioteci. Upalila je računalo i natipkala popis.

Bibliografija
Abadi, Mauricio, Te quiero, pero...
Blachman, J.; Garvich, M.; Jarak, M., Quien soy yo sin
mi par ej a? Bradshaw, John, Creating love: The Next Great Stage
ofGroivth. Chang, Jolan, The Tao of Love and Sex Chodron, Pema, The Wisdom of No
Escape: And the
Path of Loving-Kindness Claremont de Castillejo, Irene, Knotving Woman: A
Femenine Psychology Elkaim, Mony, Si no me amas no me ames Fromm, Erich, Umijede
ljubavi Hendrix Harville, Getting the Love You Want Krishnamurti, Sobre el amor y la soledad
Laing, Ronald D., Nudos, Sudamericana Levy, Norberto, El asistente interior Nasio, Juan
David, El libro del dolor y del amor Osho, El camino abierto del amor Osho, Tantra,
espiritualidad y sexo Pomier, Gerard, El buen uso erotico de la colera Rodrigue, Emilio, La
leccion de Ondina Rosenberg, Jack Lee, Body, Self and Soul Stanford, John, El acompanante
desconocido Schnake, Adriana, Los didlogos del cuerpoSinay, Sergio,
Esta noche no, querida Watts, Alan, El futuro del extasis Welwood, John, Journey of the
Hearf. The Path of
Conscious Love Welwood, John, Amar y despertar Zinker, Joseph, In Search of Good Form
 Laura je zgotovila popis i otišla je u sobu obuti tenisice i odjenuti tajce koje je nosila na
aerobik. Stavila je mapu za crtanje u ruksak i izišla uživati u šetnji. Ako se malo požuri, stidi de
točno u vrijeme školskog odmora i pojest de s Anom salatu u kantini.
Gdje li je Fredy? U Španjolskoj, Urugvaju? U Čileu?
Gotovo je stalno zavidjela Alfredu na životu koji je vodio: bilo koji dan, samo zato što je
tako odlučio, ukrcao bi se na avion, u automobil ili na brod i otišao. Laura je to često
povezivala s nečim što je zamijetila u mnogih svojih muških klijenata:
Želedi zadržati određeni prostor za neovisnost, postajali su potpuno ovisni.
Sto bi bilo s tolikom fleksibilnošdu kad bi Carmen jednoga dana odlučila da više ne želi
ostati kod kude, da pomisli da joj je dosta obitelji i djece? Što bi se dogodilo kad bi jednoga
dana odbila zauvijek se brinuti o porezu, kudnim popravcima, kvarovima na automobilu i
tako dalje?
Alfredo Daey bio je veoma poznat u Buenos Airesu i izvan njega, ali... Sve to bez Carmen?
Laura je bila sigurna da bi bilo nemogude.
Kao i svi muškarci, Fredy je prema svojoj ženi gajio onu mutnu i “globalnu” zahvalnost
koja je svakoj ženi koja misli svojom glavom apsolutno beznačajna i svakoj osobi koja ima
imalo dostojanstva zvuči kao prikriveno omalovažavanje.
Nešto se sigurno mijenjalo, jer, da je sve bilo zadovoljavajude, možda se Carmen ne bi
odlučila vratiti na fakultet.
Laura se sad pitala je li ta promjena stava u posljednjim Fredyjevim porukama, s onim
gotovo zavodljivim držanjem, imala veze s tom drugom promjenom, onom za koju je slutila
da sazrijeva u Carmen.
Ipak, neovisno o tome što se događa s njim, što se događa s njom u ovoj novoj situaciji?
Razvevši se od Carlosa, Laura je mislila da je vrijeme potrage za partnerom okončano.
Njezin prvi brak, s Emilijom, završio je katastrofom, a nakon nekog veoma mračnoga
razdoblja izišla je u svijet želedi nadi nekoga sasvim različitoga. Tako se zaljubila u Carlosa. Tri
tjedna nakon što su se upoznali, ved su planirali zajednički život, a u sljededa tri tjedna Laura
je shvatila da između Emilija i Carlosa nema velikih razlika iako je rezultat bio značajno bolji.
Možda je ona nešto naučila. Nakon nekog vremena shvatila je da je njezino iskustvo isto kao
i u vedine ljudi koji se ponovno vjenčaju: drugi partner nije bitno drukčiji od prvoga. Zapravo,
izabrani su kako bi igrali istu ulogu u našim životima. Samo promjena ponašanja može
dovesti do pravoga buđenja.
Sjetila se Gurdžijevove rečenice: “Kako bi bio stvarno živ, moraš se ponovno roditi, a za to
prije moraš umrijeti, a za to se pak moraš probuditi.”
Njezina rastava od Carlosa bila je, na neki način, vrhunac predivnog odnosa u kojem su
oboje postigli sjajne rezultate, za početak dvoje djece, a onda i osobni razvoj svakoga od njih.
Sporazumna rastava između dvoje zrelih ljudi koji su odlučili da više ne žele živjeti skupa. O
svemu su mnogo razgovarali, radili na individualnim terapijama, na bračnim terapijama i
imali su sve vrijeme ovoga svijeta da iscrpe sve mogudnosti i da si pruže sve prilike.
Sve je bilo toliko srdačno da se katkad pitala je li njezina druga rastava bila isforsirana.
Ako izuzmemo zajednički život i seks, Carlos i ona zapravo su imali život zbog kojeg bi od
zavisti pozelenjele sve njezine prijateljice, klijentice i susjede (koje su se i dan-danas čudile
kad bi ih kroz prozor uhodile dok otac njezine djece ulazi i izlazi iz kude).
Laura je mislila da, ako ne može sretno živjeti s Carlosom, kojeg je voljela i cijenila, sasvim
sigurno ne može živjeti ni s kime. Možda baš stoga od rastave do toga trenutka nije
razmišljala o partneru, ni povremeno. Bilo je mjesta samo za pokoji ugodan i kratkotrajan
susret: eksplozije njezine ženstvenosti i njezine sposobnosti da uživa, da uživa u svome tijelu
i kontaktu s tijelom muškarca koje je uvijek slavila kao svoju najbolju nadopunu u
horizontalnom smislu.
Dragi Fredy,
šaljem ti bibliografiju kao što si tražio. Mislim da sam malo pretjerala s knjigama, ali
nadam se da deš uzeti ono što misliš daje dobro i da deš dodati ono što nedostaje.
Šaljem ti i svoje komentare na temu drugih brakova, što mi se čini veoma važno, ne samo
zato što ih je sve više nego i zato što sam našla previše rupa o tome u bibliografiji i imam
osjedaj da je to jedna od tema o kojoj se ne razgovara. Naravno, ako naši dragi kolege
ustraju u onom besmislenom stavu o “odgovarajudoj osobi”, onda je svaki idudi pokušaj
braka samo dio potrage. Prema tom gledištu, trajat de samo oni parovi “koji su se našli”, dok
de svi drugi tražiti ili, još gore, tražit de dok se ne umore, a od tog trenutka neizbježno de
podvrgnuti svoga partnera Prokrustovu planu (odrezat de mu noge ako mu je postelja
premalena, ili de ih rastegnuti ako ima previše prostora).
U nastavku ti navodim svoje zaključke na tu temu. Kad se par rastane, očevi i majke,
svatko ponaosob, odjednom imaju vezu sa svojom djecom u kojoj negdašnji odnos utroje
postaje odnos udvoje: dijete s ocem i dijete s majkom. Te veze imaju određena obilježja i
određenu rutinu. Djeca se vrlo brzo pri-viknu na odnos udvoje, i stoga se uspostavlja duet
prije nego što nastane novi bračni par. Kao posljedicu imamo obrnutu situaciju od originalne
obitelji u kojoj su par sačinjavali roditelji prije dolaska djeteta. U drugom braku, novije
partner tredi član, koji dolazi naknadno, odnos s djetetom ved je ustanovljen, i to stvara
specifične poteškode koje je dobro poznavati da bismo znali kako da se ponašamo, a još više
u “sklopljenim” obiteljima, u kojima svaki supružnik u novi brak dovodi djecu iz prethodnoga
braka. Bilo bi dobro da odmah budemo iskreni: tek pristigli “roditelji” nede imati isti odnos sa
svojom djecom kao s djecom svojih partnera i, naravno, ljubav koju de osjedati djeca prema
biološkim roditeljima drukčija je od ljubavi koju de osjedati prema partnerici svog oca ili
prema partneru svoje majke. Prihvadanje ove istine može biti bolno, i stoga se novi roditelji
kao i nova djeca osjedaju odbačenima.
Velik dio poteškoda javlja se zbog toga što se novi par vjenča fantazirajudi o tome da de
ponovno imati obitelj koju su razorili. Sukobi se rađaju kad uvide razlike između stvarnosti i
tog očekivanja. Samo onoliko koliko prihvadamo situaciju onakvom kakva jest, toliko demo
modi imati dobar zajednički razvoj zajedno sa zajedničkom djecom i s djecom pojedinačnoga
partnera. Drugim riječima, to što u njihovu suživotu očuh ili pomajka mogu zauzeti mjesto
oca ili majke iz razloga praktičnih za funkcioniranje obitelji, ne znači da oni to i jesu.
Vrlo često djeca, a i roditelji, odbijaju dati mod novopridošlom ocu ili majci, i to stvara
osnovne probleme. Zato tvrdimo da je veoma važno i neophodno temeljito razgovarati o tim
temama s partnerom, jer se ti strukturalni problemi javljaju zamaskirani problemima suživota
u kojima se često i ne vidi zbog čega je došlo do svađe. U biti se radi o pitanju mjesta koje
zauzima svatko od njih i o pitanju modi kojom raspolaže svaki član obitelji. Moramo se
potruditi jasno i otpočetka definirati mjesto svakoga pojedinca i tip odnosa za koji se odluče
kako bi to poslije bilo svima jasno i kako bismo izbjegli zbrku i nesporazume. Prisjetimo se da
ponovno vjenčanje znači kraj razdoblja samotnjaštva za odrasle, i stoga predstavlja razlog za
veselje, a za djecu pretpostavlja početak drugoga teškog razdoblja, koje se nastavlja na
gubitak koji su doživjela zbog rastave svojih roditelja ili smrti jednog od njih. U mnoge djece
stvara se neizmjeran problem odanosti: “Ako volim mamina novog partnera, izdajem svoga
oca.”
Svi se ovi problemi mogu riješiti razgovorom. Problem je u tome što ne razgovaramo, pa
sukobi ostaju kao nedovršeni gestalti koji ometaju suživot. “Sklopljena” obitelj donosi teško
rješive probleme, a očekivanje da se pojave te situacije pomaže nam da naučimo živjeti s tim
problemima. Zinker kaže: “Neke su razlike nepomirljive i moramo ih prihvatiti kao takve.
Čovjek može voljeti i poštovati svoga partnera i naučiti prihvatiti postojedu stvarnost da se ne
mogu baš svi problemi riješiti. Hollywoodski filmovi i vedina pokreta osobnoga rasta prodaju
nam mit da za sve međuljudske probleme postoje rješenja.”
Ima pravo: postoje i nerješivi problemi. Pogotovo ako se vječno očekuje da se dogodi
nešto nemogude. Rješenje je naučiti živjeti s tim razlikama i povezati se u zajedničkim
točkama; uživati u područjima koja možemo dijeliti i prihvatiti da ima gubitaka koji se nede
kompenzirati novim parom i da naša djeca imaju potrebe koje novi partner nede modi
zadovoljiti.
Inteligencija omogudava paru da uživa u onomu što ima, a ne da se bori za to da se
dogodi ono što se ne može dogoditi. Takav stav, uzgred budi rečeno, prilično se približava
mojoj ideji bolje ljubavi.
Pusa,
Laura

Dvanaesto poglavlje

Laura je ustala, a ideja o knjizi motala joj se glavom. Počela je pisati ponesena
Alfredovom idejom da zajedno objave knjigu o parovima, ali sad kad je sjemenka proklijala u
njezinoj glavi i njezinu srcu, volja je bila njezina (možda čak više njezina nego njegova, jer je
suradnja s Fredyjem bila oskudna i spora). Sad je ona bila nemirna zbog želje da vidi knjigu
objavljenu.
Fredy je bio obedao da de srediti poruke koje mu je ona poslala i proširiti ih svojim
idejama i radom koji su zajedno prezentirali u Sjedinjenim Državama.
Promislila je o temama o kojima su pisali i shvatila da su se na neke točke često vradali
dok su mnoge druge tek dotakli.
Upalila je računalo i počela pisati.
Dragi Fredy,
želim s tobom podijeliti svoju tjeskobu... Umirem od želje da vidim našu knjigu objavljenu!
Osjetila sam potrebu da radim na vizualizaciji gotovoga proizvoda. Počela sam fantazirati o
tome da dolazim u veliku knjižaru i, veoma važno, u društvu svoje mame. U svom snu htjela
sam podijeliti s njome trenutak kad ugledam knjigu objavljenu. Mislim da je ona osoba koja
najviše zaslužuje tu čast, zbog njezina ružnoga životnog iskustva. Kad sam je htjela pogledati,
shvatila sam daje ne mogu zamisliti u izlogu jer još i ne znamo kako se zove. Rado bih da
porazgovaramo o naslovu knjige. U svom poslu i životu naučila sam koliko je istinito ono što
ti uvijek kažeš: da se može kontrolirati samo ono što se može imenovati. Možda je ta potreba
da sanjam ili da putujem u bududnost uz pomod mašte rezultat osobnih ograničenja. Ako je
tako, želim to prihvatiti kao dio sebe iako možda to nije isključivo osobno ograničenje. Možda
ima veze s time što sam žena, a u tom slučaju ne samo da to želim prihvatiti kao takvo nego
se želim ponositi time.
Bilo bi zanimljivo uključiti u knjigu temu muške i ženske strane u muškarcima i ženama.
Ako ukratko iznesemo spoznaje o desnoj i lijevoj polutci mozga, to de pomodi da shvatimo i
prihvatimo da smo, s različitih aspekata, čisto bioloških, različiti. Poznato je da vedina žena
ima tendenciju holističkom pristupu, a muškarci fokusiranom. Muški pristup povezan je s
činom dijeljenja, analiziranja, fokusiranja, mijenjanja... U svakom slučaju s aktivnim
pristupom, što neurobiolozi obično poistovjeduju s lijevom moždanom polutkom
(dominantnom). Ženski pristup, naprotiv, ima više veze sa sviješdu o cjelini, receptivnom
sposobnošdu, strpljivošdu, s predispozicijom da uspostavlja
odnose, sanja i stvara (funkcije koje su karakteristične za desnu moždanu polutku). U
knjizi Bolest kao put Dethlefsen i Dahlke o mozgu kažu:
“Lijeva i desna polutka jasno se razlikuju po svojim funkcijama, sposobnostima i
odgovornostima. Lijeva polutka mogla bi se nazvati Verbalna polutka’ jer je zadužena za
logiku i strukturu jezika, čitanje i pisanje; analitički i racionalno dešifrira sve podražaje iz toga
područja, drugim riječima misli na digitalan način. Lijeva je polutka zadužena i za računanje i
brojenje. Osjedaj za vrijeme također se nalazi u lijevoj polutci.
U desnoj polutci nalazimo sve suprotne sposobnosti: umjesto analitičke sposobnosti, tu je
vizija o povezanosti ideja, funkcija i kompleksnih struktura. Ova moždana polutka omogudava
da pojmimo cjelinu polazedi od malenoga dijela. Čini se da desnoj strani mozga dugujemo
sposobnost koncipiranja i konstruiranja logičnih elemenata koji ne postoje u stvarnosti. Tu se
nalazi i analogno razmišljanje i umijede uporabe simbola. Desna polutka generira fantazije i
snove iz mašte i ne poznaje pojam o vremenu koji je sadržan u lijevoj polutci.”
Mislim daje očito daje u žena dominantna desna polutka, a u muškaraca lijeva. Norberto
Levy kaže: “Kao što postoji odnos para s drugim ljudskim bidem, tako postoji i odnos
unutarnjega para između ženskog i muškog aspekta svakoga pojedinca.”
Svi smo sastavljeni od polarnosti. Imamo muške i ženske aspekte, aktivne i pasivne, slabe i
jake. Radi se o tome da, ako se kulturološki identificiramo samo s jednim polom osobnosti,
drugi projiciramo prema van.
Zbrka obično nastaje jer ja mislim daje moj partner uzrok sukoba, a uopde nisam svjesna
daje unutarnji sukob između dvaju polarnih aspekata ono s čime imam posla.
Energija koju trošim na svađu sa svojim partnerom zapravo je ona energija koju moram
uložiti kako bih otkrila što mi se događa.
Katkad se pitam jesu li poteškode koje imaju parovi zapravo povezane s neprihvadanjem
razlika u razmišljanjima između muškaraca i žena. Čovjek se zapravo mora pitati kao Gray:
Kako se usklade dvije osobe koje žive u različitim svjetovima? Kako muškarac i žena mogu
komunicirati ako su na različitim frekvencijama? Odgovor: jedino ako mogu napustiti
predodžbu da postoji samo jedno jedino gledište. Kobno je misliti da sam samo ja sposoban
iznositi mišljenje, iako je još gore ako dopustim da me uvjeriš u to da je tvoje gledište jedino
ispravno. Neophodno je uključiti oba načina bivanja u ovome svijetu kako bismo se integrirali
s drugim i sa samim sobom.
Poštujem svoj identitet i način na koji funkcioniram u svijetu, i s tog polazišta pružam i
zahtijevam poštovanje.
Kad govorim o sebi, priznajem da imam tendenciju tomu da funkcioniram s pomalo
raspršenom i sanjalačkom sviješdu, i zapravo sam se mnogo trudila posljednjih godina kako
bih razvila više fokusiranu svijest.
(Dok ovo pišem, smijem se jer zamišljam sve muškarce s kojima sam izlazila posljednjih
godina kako se slažu u tome da nikad nisu primijetili rezultat mojih napora da uključim logiku
u svoj život...) Problem u odnosima jest taj da, ako nisam dovoljno fleksibilna da mogu prijedi
sjedne razine svjesnosti na drugu, ako sam ukotvljena u svoje kruto gledište, težim tomu da
odbijem svoga partnera koji razmišlja iz sasvim drukčije perspektive. Ako se bacim u avanturu
da shvatim njegov način razmišljanja, uključujem nove stvari, ali, iznad svega, uključujem
njega.
 Izazov bivanja u paru nalazi se u prihvadanju drukčijeg načina bivanja u svijetu: u svijetu
onoga drugog i one druge i integriranju tog načina u samoga sebe.
Otvoriti se novom načinu razmišljanja, drukčijem načinu suočavanja sa životom. Ljubav
započinje kad UISTINU otkrijem onoga drugog. To više nije ideja o tome što bi trebao biti,
nego je to netko nov koji me iznenađuje svojom originalnošdu.
Ondje započinje ljubav: iznenađenjem, otkrivanjem...
Naprotiv, ako samo pokušam ukalupiti drugoga u svoje stare ideje, ništa se nede dogoditi.
Ili bar ništa “što ima veze s ljubavlju”.
Otvoriti se ljubavi znači otvoriti se novomu...
Voljeti znači otvoriti se stvarnomu.
Laura
Prije nego što je poslala poruku, dodala je:
P. S. Zahtijevam tvoj prilog!
Laura se nasmiješila i krenula prema vrtu kako bi nakratko uživala na suncu prije odlaska
u ordinaciju.
Naslonila se na klupu i počela razmišljati o sastancima toga poslijepodneva: Hector i
Graciela, Marcelo i Patricia, Javier i Analla, Hugo i Beatriz, Armando i Carla.
S Hectorom i Gracielom sve je bilo u redu: oboje su naučili da moraju saslušati jedno
drugo kako bi zajedno gradili, i stvari polako sjedaju na svoje mjesto, gotovo bez njihova
sudjelovanja.
Marcelo i Patricia počeli su dolaziti prije tjedan dana; on djeluje kao ugodan čovjek
otvorena duha. Ona, naprotiv, djeluje zahtjevno i tjeskobno. Laura je pomislila na to da bi ga
trebala pozornije promotriti i provjeriti prvi dojam.
Javier i Analia došli su na savjetovanje zbog svojih neprestanih svađa. Od samoga početka
Laura je naslutila da je to klasičan primjer para koji je prebacio svoje osobne probleme u
vezu. Laura je odlučila promatrati ih kao par, ali viđati ih odvojeno. Danas de vidjeti Ana-liju.
Ona je radila na mučnom odnosu sa svojim ocem, nasilnim alkoholičarom bez imalo ljubavi,
kako bi pokušala ne prenositi svoje predbacivanje na Javiera, koji je, često nezasluženo (a
katkad i ne), bio žrtva neriješenih računa u tom odnosu koji je njegova žena loše razradila.
U mnogim aspektima Beatriz i Hugo bili su poseban par, uglavnom zbog toga što se Laura
identificirala s Beatriz. Njezin i Beatrizin život bili su u mnogočemu slični: njihove su se
egzistencijalne postavke poklapale, a njihove su težnje bile identične. Ali taj je par bio
poseban i zbog toga što su oboje bili veoma simpatični i njihove su tjedne seanse uvijek bile
nešto sasvim drukčije.
Cesto je razmišljala o tome da ih uputi drugom specijalistu. Ipak, ni Beatriz ni Hugo nikad
nisu prihvatili prijedlog da otiđu drugom terapeutu, možda baš zbog te bliskosti koja se
osjedala pri njihovim susretima. I Laura se prepustila daljnjem radu s njima. Trenutačno su
prolazili kroz veoma refleksivan trenutak: oboje su upravo bili otkrili da si mogu dati malo
prostora za “ne-kontrolu” i da mogu uživati u posljedicama. Beatriz se vratila satima slikanja,
a Hugo je u tim trenucima našao potrebno vrijeme za surfanje internetom umjesto da
postane paranoičan zbog “drugih” s kojima se ona nalazila.
Njezina su briga toga dana bili Armando i Carla. U dubini duše Laura nije shvadala zašto su
i dalje skupa. Imali su jedan od onih “yo-yo” odnosa, kako ih je ona zvala. “Yo-yo” veze bile
su za Lauru one veze koje su bile obilježene sebičnim držanjem u kojima se partneri brinu
isključivo za sebe. Zvala ih je “yo-yo” jer su dolazili i odlazili, opasno oscilirali sa svađama,
rastavama, susretima, vikom, uvredama i površnim pomirbama. Zvala ih je “yo-yo”
naposljetku i zbog toga što bi se često zapetljali teškim čvorovima i bilo bi nemogude shvatiti
kako raspetljati problem.
Oboje su znali da si lažu, da manipuliraju jedno drugim, da se međusobno natječu i da su
ogorčeni. Krišom su izlazili s drugima i neprestano koketirali s drugima. Ipak, svaki bi se put
naljutili na Lauru kad bi im predložila da se rastanu, makar nakratko, i seansa bi postala
prezasidena razglabanjima punim opdih mjesta kojima bi opravdavali svoju želju da ostanu
zajedno time što “se previše volimo da bismo se rastali”, jer “ja znam da je ona žena mog
života/on muškarac mog života”, jer “kad žena nekog voli, mora se do kraja boriti za onoga
koga voli”, jer “ne bi mogla živjeti bez njega/ ne bi mogao živjeti bez nje” i tako dalje. Laura
bi bila donekle uporna, a onda bi se malo povukla, još malo više prihvatila svoja ograničenja i
pitala se imaju li, ipak, oni pravo i griješe li ona i cjelokupna znanost u tim sofisticiranim
psihoanalizama svake veze.
“Napokon”, pitala se, “tko jamči da bi njima bilo bolje da se rastanu nego da ostanu
skupa? Je li točno da je bolje biti sam nego u lošem društvu?”
Možda Armando i Carla imaju pravo i možda Laura mora preispitati sve svoje teorije o
parovima.
Digla se s klupe s namjerom da bude još opreznija na idudim seansama. Bila je uvučena u
situaciju na osobnoj razini, i možda je ta konotacija ono što je uvjetovalo da procijeni par kao
neuspješan.
Mora biti oprezna da se ne zagadi.
Na određeni način ona je bila sama zato što nije prihvadala osrednju i konvencionalnu
vezu. Nikad nije mogla održavati vezu veze radi, nego je uvijek htjela nešto više.
Ostatak dana protekao je bez iznenađenja, čak je i seansa s konfliktnim Armandom i
Carlom ispala zanimljiva i produktivna.
Laura se vratila kudi zadovoljna svojim zanimanjem i svojom specijalnošdu.
Na računalu ju je čekala poruka.
Laura,
razmišljao sam o tvojim idejama. Svakim si danom sve jasnija i mudrija. Šaljem ti nekoliko
stvari koje sam pročitao i o kojima sam razmišljao.
Castillejo kaže da kontakt onemoguduju tri glavna razloga. Prvi je taj što katkad
pokušavamo razgovarati dok smo na različitim stupnjevima svjesnosti. Kao što ti kažeš, dva
su načina funkcioniranja: jedan u skladu s fokusiranom sviješdu, i drugi, u skladu s
raspršenom ali cjelovitom. Prvi ima veze s logikom i analitičkim pristupom. Drugi ima veze s
holističkim pristupom svijetu, gledanjem svijeta kao cjeline, i uključuje osjedaje i doživljaje: to
je pristup iskustva. Kada dvije osobe pokušavaju komunicirati, a jedna govori sa stajališta
logike, a druga sa stajališta iskustva, kontakt je nemogud. To je kao da pokušavaju
komunicirati na dva različita jezika, sudar obrazaca. Ključno je shvatiti iz koje pozicije govori
onaj drugi: kako taj drugi vidi samoga sebe, kako vidi mene, kako vidi ono što nam se
događa. Ako sam navikao vidjeti stvari iz svoje zbrkane svjesnosti ili intuitivno, želju da se
uskladim s onim drugim, koji život gleda iz koherencije, bar u početku, gotovo je nemogude
ostvariti. Preporuka je da seja otvorim drugom načinu gledanja, i onda ne samo da du se nadi
s tim drugim nego du uključiti u sebe taj drugi način postojanja u svijetu. Ako neki par iznese
problem i on na njega gleda racionalno, a ona emocionalno, teško da de se razumjeti ako
prije ne uoče i ne prihvate te razlike kao polaznu točku.
Mislim da je, sredom, danas došlo do promjene: žene se trude razviti mušku stranu, a
muškarci žensku.
 Ti to dobro kažeš, ako ja prihvatim i poštujem tvoj pogled i uključujem ga u svoj, ja
rastem. Ako ga odbacujem pokušavajudi te uvjeriti u ono što mislim, ostajem sama i ista.
Ipak, to je ono što radimo: pokušavamo da onaj drugi radi onako kako se nama sviđa, i ne
zastanemo da razmislimo o tome kako nam onaj drugi može dati bolju mogudnost, drukčiju,
novu...
Što se tiče drugih obrazaca ponašanja koji onemoguduju kontakt, Castillejo govori o
poteškodi da budemo prisutni. Ako se krijemo iza masaka, ne možemo biti u kontaktu ni s
kime, jer se nitko ne može istinski povezati s nestvarnom osobom. Drugi način odsutnosti jest
zavaravanje samoga sebe; ljudi ne shvadaju što se događa, ali gotovo uvijek imaju suvislo
objašnjenje za svoju patnju, libreto koji opravdava sve što im se događa, ali to zapravo nema
veze s njihovom pravom boli. Kako mi netko može pomodi ili me shvatiti ako ja ne znam što
me je povrijedilo ili što trebam?
Tredi je problem poteškoda u slušanju. S manje ili više strpljenja čekati da drugi završi
samo zato da bismo mogli redi ono o čemu smo za to vrijeme razmišljali nije dijalog, nego je
to često neka zbrka i nastavljanje dvaju monologa... U tim slučajevima ljudi se nikako ne
uspiju povezati s onime što taj drugi kaže, ne slušaju jedno drugo jer je svaki od njih odlučio
da ima pravo, i stoga samo čekaju svoj red kako bi iznijeli argumente i to dokazali.
Oduševio sam se “razlozima razmimoilaženja”, a ti?
Šaljem ti milijun poljubaca. Doskora,
Fredy
P. S. Nikad nisam saznao što misliš o priči moga klijenta Roberta.
Poruka koja je stigla od trebora kao da joj je objasnila što se događa s konfliktnim parom.
Ona je pokušavala iskoristiti svoj način razmišljanja i svoju logiku kako bi predložila
najprikladnije rješenje. U svakom slučaju, koristila se svojim logičkim pristupom dok su njih
dvoje reagirali isključivo emocionalno i izražavali se iz svojih strahova, svojih djetinjastih ili
nezadovoljenih potreba. Što je više logike ulagala, to su iracionalniji bili stavovi para. Nije bilo
neobično da su, kad je Laura prestala nametati svoje gledište, oni ublažili svoj otpor i
prihvatili pomod.
Laura je prišla svom stolu i počela pisati poruku.
Fredy,
želim ti redi dvije stvari:
Prvo: hvala na posljednjem e-mailu. (Ne znaš koliko mi je pomogao.)
Drugo: ponovno sam pročitala priču o Egroju i opet me, kao i kad si mije poslao,
oduševila. Šaljem ti
svoj komentar.
Ako ta priča doista odgovara Robertovu životu, mislim daje on osoba s mnogo potencijala
i, iznad svega, zdravo strukturiran.
Uvijek sam mislila da se zdravlje sastoji od toga da otvaramo vrata i prozore prema
svijetu, i u priči nalazim takvo držanje: gradnja mostova i putova, sredstva koja, iako su u
priči sagrađeni uglavnom za dolazak (s psihološkog stanovišta, za primanje), nesumnjivo
služe i za odlazak, za traženje i, još više, za istraživanje okoline, skupljanje, pridonošenje
(simbolički, za davanje). Ipak, da moram o tome razmišljati na razini ranjenoga djeteta,
pokušala bih mu pomodi da održava putove i mostove prohodnima, ali i da radi na tome da
nađe ono što mu treba “unutar zidina” i da iskoristi te putove kako bi podijelio s vanjskim
svijetom ono što nosi u sebi. Mislim da u toj priči otkrivam osobu koja očekuje povratak
nečega što se nije ni dogodilo. Ne kažem da nije zdravo usuditi se čekati onoga koga volim;
mislim kako bi bilo lijepo ne čekati ga i pustiti da moje srce iskoči iz grudi od iznenađenja kad
na horizontu ugledam kako dolazi ono što sam toliko željela, ali više nisam čekala. Možda to
pomogne da ne budem tako zahtjevna prema onomu što mi dolazi ususret.
Jer, ako čekam fanfare s bijelim zastavicama i zlatnim stjegovima, a dođe karavana sa
zelenim zastavicama i bez stjegova, u opasnosti sam daje ne prepoznam, da ne shvatim da ta
povorka ide prema meni, pustit čuje da prođe mimo mene ne veseledi se, živjet du plačudi jer
se to nije dogodilo, a zapravo nisam znala razaznati što se zbiva.
Laura
Zastala je razmišljajudi o toj ideji: o opasnosti da ne prepoznam ono što dolazi prema
meni jer ne odgovara onomu što sam zamislila...
Ona je bila poput Egroja.
Nakon što je dobar dio svoga života provela gledajudi prema horizontu, prestala je čekati.
Ali nije ju to uznemirivalo. Uznemirujude je bilo to što... Bi li ona prepoznala trijumfalni vod
kad bi se pojavio na horizontu?
Kao i svaki put kad bi osjetila unutarnja previranja, nazvala je svoju prijateljicu Nancy.
“Kako si?” nevino ju je pitala Nancy.
“Tako-tako”, kratko je odgovorila Laura.
“Zašto?”
“Mislim da sam se identificirala s klijentom i da mi je to loše sjelo”, odgovorila je Laura
znajudi da je Nancy, njezina kolegica, može shvatiti.
“Šteta!” rekla je Nancy. “O čemu se radi?”
“Znaš da sam odustala od ideje da du ponovno nadi partnera, a odjednom sam shvatila da
me mišljenje para s kojim radim, e-mail jednoga kolege i priča jednoga klijenta navode da
promijenim mišljenje. Najgore je to što prvi put imam osjedaj da ne mogu braniti argumente
kojima se služim, ni pred samom sobom.”
“Uvijek si pribjegavala preuskoj ideji o svojoj ljubavnoj bududnosti”, komentirala je
Nancy.
“Zašto mi to govoriš?”
“Gledaj, često sam ti slala svoje klijente: muškarce, žene i parove. Znam da si puna
entuzijazma. Svakoj osobi koja te sluša kažeš nešto, pokažeš joj, uporna si i objasniš važnost
bivanja u paru, razliku u osobnom rastu, idealan okvir za ljudski razvoj, nezamjenjive
prednosti suživota i tako dalje. Ali za sebe kao da koristiš drugi priručnik. Sebi ostavljaš
poteškode, nemogudnost, uvjetovanje, samodu...”
“Čekaj malo! Ja nisam sama...”
“Shvadaš što ti hodu redi, Laura. Možda je vrijeme da preispitaš svoje odluke. Napokon”,
odrezala je Nancy, “sad smo u godinama za uživanje. Nismo li?”
I obje su se dugo smijale preko telefona.

Trinaesto poglavlje

Fredy,
jesi li pregledao bibliografiju koju sam ti poslala? Ima jedna tema koja se gotovo ne
pojavljuje ni u jednoj od tih knjiga. Ja to zovem “paradoks ljubavi” ili “bol od nenalaženja”. U
grubim crtama radi se
o sljededem.
 Stvaran par ne može izbjedi patnju. Žena to shvati, i ostane sama “dok se ne pojavi”
idealan partner (koji, upravo stoga što je idealan, ne postoji). Stoga patnja ne samo da ne
nestaje ved se uvijek iznova
javlja.
Blizak odnos u kojem se možemo otvoriti i postidi to da se susretnemo i da se predamo
jedno drugomu jedna je od najugodnijih stvari koje možemo doživjeti. U njemu tražimo
kontakt, ljubav i bliskost zato što su to situacije koje nas najviše obogaduju, one od kojih se
osjedamo živima, koje nas ispunjavaju snagom i voljom. Paradoks započinje kad shvatimo da
su upravo ti odnosi oni koji u nama izazivaju najviše patnje i najvedu bol, mnogo više od bilo
kojih drugih. Kad se otvaramo bliskosti, ljubavi, kontaktu, izlažemo se i patnji i osjedaju boli.
Sila koja nas prirodno gura da se prepustimo osjedajima i ostvarimo kontakt, sukobljava se s
prirodnom tendencijom da se čuvamo od patnje jer nasludujemo, s velikom sigurnošdu, da de,
ako se otvorimo nekoj osobi, to pružiti priliku tom drugom da nas povrijedi.
Svi imamo svoj zaštitni identitet, oklop, koji ne želi preuzeti rizik da bude ranjen, zato se
zatvara. Dijete treba roditeljsku ljubav i oblikuje svoj identitet tako da dobije tu ljubav. Ako
vidim da obradaju više pozornosti na mene kad sam slab, oblikovat du svoj identitet oko
slabosti. Ako vidim da su ponosni kad sam samostalan, imat du veoma jaku osobnost, redi du
samome sebi da mogu sam i da ne trebam pomod. Identitet koji smo stvorili služi nam da
funkcioniramo i da dobijemo ljubav. Stvaramo masku i identificiramo se s njome. Zaborav-
ljamo tko smo i što zapravo želimo. Ljubav i bliskost mogu se dogoditi samo ako se otvorimo
nekomu takvi kakvi smo sad. Ali to je nemogude ako je oklop na nama, ako smo zatvoreni u
dvorcu ili skriveni u svojoj strukturi. Ne moramo odbaciti taj identitet: sagradili smo ga kako
bismo se mogli suočiti s nekim životnim poteškodama. Cilj je promatrati ga, upoznati ga i
shvatiti kada djeluje protiv nas i kad prekida pravi kontakt.
To je zadatak koji si postavljamo: promatrati svoj specifičan način postojanja u svijetu,
biti svjesni uloga u kojima smo se zaglavili.
Paradoks se nastavlja, jer nema bolje prilike od ove bliske veze, potencijalno destruktivne,
da se ponovno nađemo i da se riješimo svojih uobičajenih maski.
I tako, vrlo često, na kraju riješimo taj paradoks izbjegavajudi patnju, uskradujudi si ljubav
i lišavajudi se bliskoga kontakta.
Pokušavajudi odbaciti bol, odbacujemo ljubav. I, što je najgore, odbacujemo sebe.
Kad se zaljubimo, nesvjesna nas ljubav u prvom trenutku vodi tomu da se otvorimo i da se
sjedinimo sa svojim pravim bidem. To je ono što čini zaljubljenost tako divnom, jer nam daje
priliku da se otvorimo, da se pokažemo onakvima kakvi jesmo. Zaljubljenost je susret dvaju
postojedih bida. Glumimo neke uloge, funkcioniramo kao programirani roboti i odjednom se
dogodi čudo... Skinemo maske i darujemo svoju nazočnost onomu u koga se zaljubimo.
Znamo da to ne traje dugo. Prije ili poslije pojave se prepreke, težnje, navike, obrana. Bilo
bi dobro naučiti da je jedini način prevladavanja tih prepreka taj da budemo s njima umjesto
da ih negiramo ili projiciramo na svoga partnera. Problem nastaje kad se identificiramo sa
svojim oklopom kako bismo se osjedali zaštideni. Štitimo se od nelagodnih osjedaja učedi da
ne osjedamo, da zanemarimo svoje potrebe, i naša se obrana pretvara u identitet koji nas
razdvaja od onoga što osjedamo, a to nas sprečava da volimo.
Kad smo u paru, možemo promatrati kako i kad se otvaramo i kako i kad se zatvaramo
prema drugima, pa kad saznamo nešto više o isključivanju, možemo nadi način da se
otvorimo. Partneri projiciraju jedno na drugoga vlastitu zatvorenost i unutarnju borbu
pretvaraju u vanjsku borbu. Tad mislimo da se onaj drugi zatvara, da nam on ne dopušta da
uđemo, daje krut. Ako prelazimo taj put skupa i s ljubavlju, modi demo, umjesto da
odgovorimo na reakciju onoga drugoga, pokazati što nam se događa kad se drugi udalji, kad
se zatvori. Moram čuti od svoga partnera koji ga moji potezi bole i zbog kojih se udaljava od
mene.
Problemi među partnerima započinju kad prestanemo biti prisutni za sebe same i za
druge, kad se opet sakrijemo iza određenih uloga, iza zastora; kad počnemo osjedati bol od
udaljavanja od drugoga, što je veoma često projekcija kako se udaljavamo od samih sebe.
Sve manje vjerujem daje važno riješiti konkretne probleme zbog kojih parovi govore da
pate. Ako uđemo dublje u svaku borbu, uvijek dođemo do nedostatka kontakta, do
nedostatka otvaranja. Ako se ja mogu otvoriti i pokazati svoju bol pred svakim problemom, i
ako to isto učini i moj partner, možda de problemi sami pasti u drugi plan konflikta, jer de
najvažnije biti da smo skupa i da se pokazujemo jedno drugomu, da smo u kontaktu, da se
otvaramo onomu što se događa. I to je veoma utješno. Otvoriti se i vjerovati u to da nas onaj
drugi prihvada onakvima kakvi jesmo stav je koji dolazi iz ljubavi i vodi nas ljubavi.
Ne moram se maskirati u snažnu osobu kako bi me ti volio. Ako to učinim, nikad nedu
saznati možeš
li me voljeti onakvu kakva doista jesam: ranjiva, slaba ili kakva god bila.
Vežem te za predodžbu onih koji su mi tijekom odrastanja pomogli u tome da mislim da
moram
biti ovakva ili onakva kako bih bila voljena.
Nije lako usuditi se pokazati osjedaje; bojimo se da de netko pomisliti da smo na primjer
ranjivi. Ali,
ako sam ranjiva (a naravno da jesam), potrebno mi je da prihvatimo (ti i ja) moju
ranjivost kako bismo
bili prisutni i predali se jedno drugomu.
Teško je u paru jer oboje igramo tu igru; ako se ja otvorim, a drugi se zatvori, bolje veoma
jaka.
Zato bliska veza donosi toliko patnje, jer uvijek imamo isti problem, uvijek igramo istu
igru.
Možda ovo pomogne našim čitateljima da promotre čitav taj proces u svom odnosu i da
ga osvijeste, što je zapravo način da ga prevladaju. Možemo promatrati pravu borbu koja se
odvija u našoj nutrini između dijela koji se želi proširiti, idi prema van, pokazati se, i dijela koji
se želi sakriti jer se boji da de biti omalovažen, nevoljen, odbačen, napušten.
Konkretni problemi koje imamo s našim partnerom samo su površinski sloj ovoga ključnog
problema koji se nalazi ispod svih drugih. Možemo iskoristiti svakodnevne probleme kao
prilazni put ovim suštinskim problemima koji su sve vrijeme u igri u našem odnosu. Na tom se
putu stalno obogadujemo jer se sve više približavamo samima sebi, a to je jedini način da se
osjedamo dobro: da osjetimo ljubav, mir, veselje. I, naposljetku, to je ono što tražimo zato što
se svi želimo osjedati dobro. Samo što idemo neprikladnim putovima...
Katkad me parovi pitaju:
“Kako možemo biti skupa ako uvijek želimo različite stvari?”
A ja im kažem da, u biti, uvijek žele isto, jer svi u osnovi želimo isto: modi se voljeti,
povezati se, napustiti oklop i predati se jedno drugomu. Možda se izlaz sastoji u tome da
shvatimo da se unaprijed određeni put pokazao beskorisnim. Moramo ostaviti svoje stare
identitete i stalno tražiti nov smjer, pustiti stare konstrukcije kako bismo izmislili zajednički
put: suočiti se sa strahom od zbunjenosti i praznine. Ne smijemo čekati da se riješimo straha
kako bismo napredovali. Modi demo napredovati samo s njime. Svi parovi imaju probleme,
neriješena pitanja. Cilj nije riješiti probleme, jer ako se posvetimo samo jednom određenom
pitanju, sutra de se pojaviti drugo, i tako unedogled. Ideja je maknuti se od sadržaja
problema i dati mu nov kontekst kako bismo uočili što se zbiva: promatrati probleme drugim
očima, tako da se ne identificiramo samo sa svojom stranom; maknuti se od ideje da
sređujemo stvari kako bismo si skinuli problem s vrata. Ova je preporuka povezana s time da
trebamo podi dalje od onoga što vidimo na prvi pogled i kako bismo otkrili samu srž
problema: o čemu zapravo govorimo, što je pravi razlog svađe koja se izražava na ovaj
poseban način.
Nije lako uvesti ovaj novi pogled, jer je on u svojoj osnovi usmjeren protiv naše kulture,
koja ima tendenciju rješavanja stvari mijenjanjem nečega izvana.
A bududi da popravak izvana nikad nije dovoljan, obično još jedanput optužujemo
inkompatibilnost karaktera ili kažemo da nismo našli odgovarajudu osobu.
Paradoks ljubavi...
(Usput, ako ti se sviđa, to bi mogao biti naslov knjige.)
Laura
Nije željela pročitati napisano jer je znala da govori o njoj koliko i o njezinim klijentima i
da je otkrivanje te situacije previše razgoliduje. Kao što je govorila Nancy, možda je ona sama
otkazala svoj projekt bivanja u paru kako bi riješila paradoks, i možda je pogriješila.
Unatoč svojem nemiru, Laura je priznala da osjeda olakšanje što je zapisala svoje osobno
iskustvo. Zanimalo ju je Fredyjevo mišljenje o njezinu tekstu. Bila je poprilično sigurna da de
njezin kolega sasvim jasno osjetiti što je osobno u njezinoj ispovijesti. Iako, Fredy je bio toliko
izgubljen da nitko nije znao kad de se to dogoditi.
Iznenadila je samu sebe kad je idudega dana bez vidljiva razloga otvorila svoj
administrator pošte tražedi odgovor od trebora. Ali još ju je više začudila frustracija koju je
osjetila ne našavši poruke. Nije bilo uobičajeno da je Laura ovisna o nečemu, a pogotovo ne
o nekom odgovoru.
Čuđenje se pretvorilo u frustraciju, a frustracija u iritiranost.
Nakon tjedan dana samo je jedna poruka stigla u njezin mailbox: pozivnica za sljededi
kongres Američkog udruženja gestaltista.
Možda Fredy pristane idi s njome. Mislila je kako bi voljela provesti više vremena s tim
čovjekom na kojeg se toliko ljutila, ali kojemu se divila u toliko aspekata.
“Smiri se, Laura!” upozorio ju je unutarnji glas za koji je sumnjala da pripada njezinoj
majci. Ali sve i da je majčin, ovaj ga put Laura nije mogla poslušati.
Osjetila je uzbuđenje. Nesumnjivo, ta je tjeskoba bila nešto više nego što se činilo...
Možda ga je trebala nazvati i jednostavno zamoliti da pročita poruke i odgovori na njih.
Iako ga nikad nije nazvala, u adresaru je imala zapisane sve telefonske brojeve koje joj je
Fredy dao u Clevelandu. Zašto ne?
Potražila je njegovo ime u svom adresaru, našla broj i nazvala. Ved je počelo zvoniti kad
se sjetila da joj je Fredy rekao da nede biti u gradu do ponedjeljka.
Prekinula je i ne pričekavši da se uključi telefonska sekretarica.
Nakon četiri duga dana poruka od trebor@hotmail. com pojavila se na njezinu ekranu.
Laura,
drago mije da ti je ono što sam napisao pomoglo na osobnoj razini. Vjerovala ili ne, ta mi
rečenica
veoma laska. Bududi da veoma cijenim tvoje znanje i iskustvo, osjedam se kao da me
Pavarotti slušao kako pjevam u kadi, ili takvo što. Stoje s tobom?
Mislio sam da ti je ta tema jasnija nego ikomu, ali, pročitavši tvoju posljednju poruku,
shvatio sam da si, kao i svi terapeuti, mnogo spretnija s tuđim konfliktima. Kakva sreda! Više
se nikad nedu osjedati sam u tim situacijama nemodi koje su me dosad tjerale da posumnjam
u svoju profesionalnu sposobnost.
Potaknut tvojim držanjem, usuđujem se idi dalje...
Siguran sam daje kukavički s tvoje strane “povudi se s tržišta”. Deseci muškaraca koje
poznajem ubili bi svoju majku da mogu nadi ženu poput tebe. Nisam spreman priznati da bi ti
se ijedan svidio ili bio dovoljno dobar za tebe. Moj je prijedlog sljededi: ISTRAŽIVATI. Pusti da
ti priđe sljededi tip koji se pojavi i dopusti si da vidiš što se događa. Tko zna? Možda... Oprosti
ako ti se učini da moj savjet nije primjeren terapeutima kao što smo mi, ali imam osjedaj da
katkad jednostavnost vodi do najboljeg rješenja. Moram ti redi dvije stvari. Razmišljao sam o
na-slovu knjige. Pročitao sam ono što si napisala, i kad ved spominješ paradoks, sjetio sam se
pjesme Marguerite Yourcenar koja ide manje-više ovako:
Voljeti te zatvorenih očiju znači voljeti te slijepo.
Voljeti te gledajudi te u lice bilo bi ludo...
Ja želim da me ludo vole.
I, razmišljajudi o toj ideji i o poruci naše knjige, palo mije na pamet daje naslovimo Voljeti
se otvorenih očiju. Razmisli. Mislim da ima mnogo veze s nama...
I, na kraju, nešto što nema veze s ovim prethodnim. A možda i ima.
Sjedaš li se moga prijatelja i bivšega klijenta Roberta? Da, onoga s pričom o Egroju. Eto,
pročitao sam mu tvoj komentar i fasciniranje (više od mene) tvojom bistrinom i
inteligencijom. Istoga mi je časa rekao da se želi posavjetovati s tobom o svojoj vezi. Možeš li
ga primiti, makar na nekoliko seansi, da ga malo usmjeriš?
Ne želim da mu išta daruješ. Samo želim da ga primiš kao bilo kojega drugog klijenta, da
mu naplatiš svoje usluge, i, nakon toga, ako želiš, reci mi što misliš o tome.
Ako je tvoj odgovor potvrdan, kao što se nadam, napiši mi na koji te broj može nazvati.
Unaprijed hvala.
Fredy
Laura je odmah napisala kratku poruku. Oduševila se naslovom inspiriranim
Yourcenaricom jer je u jednoj rečenici sažela ono što su oni htjeli prenijeti. Nema nikakve
sumnje, mogla bi primiti Roberta na nekoliko savjetovanja. Poslala je svoju adresu,
telefonske brojeve i radno vrijeme.
O svemu drugome u njezinoj poruci nije bilo ni riječi. Laura je znala, iako to nije
spomenula, da ju je Fredyjev poziv “da i dalje pokušava” mobilizirao i da de se time dobrano
pozabaviti.

Četrnaesto poglavlje

Halo? Laura?” rekao je ugodan glas u ponedjeljak

“Da?” odgovorila je ona. “Čujte, ja sam klijent o kojem vam je govorio dr. Daey.”
“A, da! Bok, Roberto.”
“Baš je ugodno znati da ste zapamtili moje ime...”
Na trenutak Laura nije znala što da kaže. Odgovor je bio previše intiman za nekoga koga
ne poznaje. Možda je pogriješila oslovivši ga imenom. Možda sama sebi ne da mira, a
Roberto se samo iskreno iznenadio i osjedao je pravu zahvalnost što nije dobio hladnu
poruku automatske sekretarice.
Laura se sjetila kad se prvi put usudila javiti terapeutu: nakon nekoliko dana skupljanja
snage, nazvala je i javio joj se metalni glas: “Ovo je ordinacija dr. H... Ne možemo se sad
javiti. Nakon zvučnoga signala ostavite ime, prezime i broj telefona. Nazvat demo vas čim
budemo mogli.”
“Nakon zvučnoga signala...” poklopila je slušalicu i okanila se ideje da zatraži termin kod
dr. H...
“Halo, Laura?” nastavio je Roberto. “Jeste li tu?”
“Jesam, Roberto, oprostite. Kako vam mogu pomodi?”
“Eto, preporučio mi vas je Fredy. Hodu redi dr. Daey. Želim se dogovoriti za razgovor s
vama.”
“Čekajte da provjerim...” rekla je Laura otvarajudi svoj rokovnik. “Možete li oboje dodi u
četvrtak u... šest?”
Nastala je tišina, i za nekoliko trenutaka veza se prekinula.
“Halo?” pokušavala je Laura znajudi da nema koristi. “Halo? Halo?”
Stisnula je sivi gumb na bežičnom telefonu i s aparatom u ruci otišla je do kuhinje i
pripremila čaj od naranče. Pijudi čaj, iznenadila ju je spoznaja da još uvijek čeka poziv. Čudila
se tomu što klijent nije odmah nazvao.
Tijekom jutra dvaput je odlazila do telefona i provjeravala je li linija u kvaru.
“Nazvat de”, rekla je samoj sebi kako bi zaključila tu stvar.
Tijekom ostatka dana nije se sjetila toga događaja, ali kad se smračilo, kad se
automobilom dovezla kudi, pomislila je da mora napisati Fredyju poruku i opisati neuspjeli
pokušaj njegova prijatelja da dogovori susret.
Sredom nije, jer je u utorak, oko podneva, zazvonio telefon.
“Halo?”
“Mogu li razgovarati s Laurom, molim vas?” rekao je Roberto.
“Bok, Roberto”, odgovorila je Laura, iskreno se obradovavši nakon što je prepoznala glas.
“Sto je bilo jučer?”
“Ništa. Prekinula se veza i poslije čitav dan nisam uspio nazvati. Molim vas, oprostite.”
“Ne, sve je u redu.”
“Kad se veza prekinula, govorio sam vam da vas Cristina i ja želimo vidjeti.”
“Dobro. Nudila sam vam četvrtak u šest. Je li vam to u redu?”
“Siguran sam da jest.”
“Dobro, vidimo se preksutra u ordinaciji. Imate adresu, zar ne?”
“Imam, hvala.”
“Vidimo se u četvrtak, onda”, oprostila se Laura.
“Vidimo se u četvrtak”, rekao je Roberto.
U mnogim aspektima Cristina i Roberto bili su tek još jedan par, malo “rasparen”, kako bi
rekla njezina mama, ali ipak par. U četvrtak su došli na vrijeme i seansa je trajala gotovo dva
sata. Na kraju seanse Laura je osjedala da je njihova veza ved davno okončana i da ih zajedno
drži samo uspomena, navika ili tko zna što. Nije bilo prvi put da prima par koji je evidentno
“mrtav” i kojem bi savjetovanje trebalo zapravo da se rastanu.
Ono što je rečeno tijekom susreta nije bilo bitno drukčije od stotina prijašnjih prvih
razgovora. Ipak, Laura je bila na drukčijem terenu.
Toliko drukčijem da si je u petak ostavila rupu u rasporedu i otišla posjetiti Nancy da joj
to kaže.
“Čudno”, započela je Laura. “Tijekom čitave seanse imala sam osjedaj da ona za njega
uopde ne postoji. Tip je gotovo isključivo razgovarao sa mnom, čak bih rekla da nije ni
pogledao Cristinu.”
“Možda ga uopde ne zanima veza s njome”, odvažila se Nancy.
 “Možda, ali onda... Zašto je zvao i tražio seansu za par? Zašto se uopde trudio tražiti od
Fredyja moj broj? Zašto je pristao da se ponovno vidimo? Ne štima mi to.”
“Slušaj”, započela je Nancy, veoma sigurna. “Prema mom iskustvu, katkad muškarci
pristanu dodi na taj razgovor kako bi ugodili svojim partnericama iako zapravo dolaze samo
pokazati da se tu više nema što učiniti. Možda je cura stisnula jadnoga čovjeka, i odlučio je
dokazati da je učinio sve što je mogao, da je ‘čak našao i terapeuta’. To je klasika.”
“Ali ne uklapa mi se u ovom slučaju. Prvo, Cristina ne djeluje kao osoba koja forsira takve
situacije. Intuicija mi govori da je ona došla kako bi ugodila njemu. Drugo, oni su se ved bili
razišli. Prema onomu što su mi rekli, on je nju nazvao da dođu na savjetovanje. Ne, nije to.”
“Dobro, nastavimo slijediti tvoju terapeutsku intuiciju”, predložila je Nancy. “Ona je išla
na savjetovanje kako bi ugodila njemu. A on? Zašto je on došao?”
“To ne znam, i to je ono što me najviše intrigira.”
“Mmm...”
“Što je?” pitala je Laura.
“Mislim da je, ako nije došao zbog svoje partnerice, a imajudi na umu da su u ordinaciji
bile samo još dvije osobe, Roberto došao zbog jedne od tih dviju osoba. Zbog sebe... Ili zbog
tebe.”
“Zbog mene?” Laura je u mislima rekonstruirala seansu od prethodnoga dana. “Kad malo
bolje razmislim, zapisala sam u bilješke o seansi da sam često osjedala da me pokušava
zavesti svojim komentarima i predznanjem.”
“Možda i jest bilo tako”, dodala je Nancy.
“To sam interpretirala kao jedno od onih uobičajenih ponašanja u mnogih pacijenata koji
pokušavaju osvojiti simpatije terapeuta kako bi poslije, kada dođe do problema s partnerom,
stali na njihovu stranu.”
“Možda. Dijagnoza je u tvojim bilješkama. Jesi li se osjedala izmanipulirano ili zavedeno?”
“Ne znam, ne znam”, odgovorila je Laura. “Znaš da sam sad u veoma specifičnom
periodu. Bojim se da du gadno pogriješiti ako u ordinaciji uočim nešto što, na neki način,
priželjkujem da mi se dogodi u stvarnom životu.”
“Samo malo, stani. Ovdje sam ja psihoanalitičarka. Reci mi nešto. Je li to onaj klijent za
kojeg si mi rekla da je napisao priču o onom princu i koji je bio oduševljen tvojim
komentarom, pa je zatražio tvoj broj telefona?”
Laura je kimnula i rekla:
“Znaš što mislim? Kad je nazvao i zatražio termin, predložila sam mu vrijeme i pitala, kao
što uvijek pitam, mogu li dodi oboje, i sad se sjedam da je nastala čudna tišina, navodno je
veza pukla i Roberto me nazvao tek idudega dana...”
“Dobro... Sve je jasno. On je fantazirao o tome kako de na savjetovanje dodi sam, pa ga je
tvoje pitanje zbunilo. Ono što je uslijedilo prilično je logično: nazvao je Cristinu i predložio joj
da pođe s njime na terapiju za parove.”
Nancy je ispružila ruku kako bi dohvatila kroasan i, prije nego što ga je prinijela ustima,
zadovoljna svojim zaključkom, dodala je tonom kao da iznosi presudu:
“Uvjeravam te da Roberta zanimaš ti, ne Cristina.”
“Misliš? Zamisli...” rekla je Laura gledajudi kroz prozor bara.
Laura nikad ne bi shvatila da se smiješi da joj Nancy nije ukazala na to.
U subotu ujutro Laura je sjela pred računalo. Osjedala je da mora nešto napisati.
 Dragi Fredy,
rado bih razgovarala o tome kako ljudi izmišljaju priče, kako stvaraju pripovijetke i vjeruju
u njih. Nije li impresivno to da se netko spoji i raziđe, pati ili se stalno iznova udaljava, a da
mu pritom nije jasno zastoje tomu tako?
“Muškarci nisu ni za što”, “ja trebam snažnoga muškarca, a uvijek dobijem slabide”,
“prošlo je moje vrijeme”, “takvu kakva jesam nitko me nede voljeti”, “muškarci žele samo
spavati sa ženom, i nakon toga otiđu”, “žene žele samo da ih tip uzdržava”, “ja s takvim
nekim nikad ne bih imala posla” i tako dalje... Svatko od nas ima niz neuroloških uvjetovanja
koje pokušava ukalupiti u svoj odnos s drugima. Priče koje svatko od nas izmisli ne bi bile tako
opasne kad ne bi završavale kao samoispunjujuda proročanstva.
Na primjer, žena koja se boji da de biti ostavljena, kad god primijeti da se njezin partner
malo udaljio, predbacuje mu: “Vidiš kako me ne voliš? Uvijek me ostavljaš samu.”
Ako se muškarac samo malo ili nakratko udalji od nje, ona svojim predbacivanjem
pojačava to njegovo udaljavanje sve dok se muškarac ne osjeti preopteredenim, pa je
naposljetku ostavi. Tako ona potvrđuje svoju teoriju da je muškarci uvijek ostavljaju, da ne
može imati povjerenja u njih i tako dalje.
U ovim je situacijama važno biti svjestan zašto želimo da se nešto ponavlja. Prvi korak da
to prestanemo raditi jest da si to osvijestimo. U paru, scenariji obaju partnera sve više
ovladavaju vezom i utječu na percepciju koju svatko od njih ima o drugome. Svatko od njih
dodjeljuje partneru ulogu u njegovoj priči, i njih dvoje zajedno stvaraju iskrivljenu stvarnost.
Ljudi se upuštaju u vezu s idejom o tome što de se dogoditi, ponašaju se kao da se to
uistinu događa sve dok u tome ne uspiju, pa se to i dogodi. Upoznala sam onaj par koji si mi
poslao, Roberta i Cristinu. Oboje su došli, kao i svi parovi, sa svojim vjerovanjima: ona s
idejom daje u dobroj vezi onaj drugi uvijek prioritet, a on s uvjerenjem da problemi u paru
nastaju zbog različitosti partnera, “zato stoje u paru veoma važno poklopiti se”. Trebamo
pomodi ljudima da pobjegnu od mita koji pretpostavlja da se, ako se volimo, u svemu
moramo slagati. Nije tako: voljeti ne znači misliti jednako, ni voljeti drugoga više od sebe
samoga. Radi se o tome da me poštuješ ovakvu kakva jesam. Radi se o tome da se “volimo
otvorenih očiju”, kao u naslovu naše knjige.
Kad to uspijemo postidi u paru, nije tako teško složiti se, jer ved postoji ključan dogovor: ja
te prihvadam takvoga kakav jesi i ti mene prihvadaš takvu kakva jesam.
Moramo inzistirati na tome koliko je predivno osjetiti se prihvadenima takvi kakvi jesmo,
jer nam to prihvadanje daje osjedaj slobode: to je ono gorivo koje nam omogudava da
prerastemo sebe same. Važno je raditi na tome da prihvatimo svoga partnera takvim kakav
jest, gledajudi ga u njegovoj sveukupnosti, otkrivajudi njegov sustav funkcioniranja i poštujudi
njegov način postojanja.
Kad jedan od partnera kaže: “Rado bih da budeš manje ovakav ili više ovakav”, ne shvada
da se, ako se drugi doista promijeni, mijenja čitav sustav. Dapače, nitko ne bi mogao jamčiti
da de se osobi koja traži promjenu onaj drugi i dalje sviđati, jer promjena gaje pretvorila u
drugu osobu. Znamo da volimo drugoga takvim kakav jest: ne možemo znati bismo li ga
voljeli daje drukčiji. Mi, ljudi, kompletan smo paket, a voljeti znači modi prihvatiti drugoga
kao paket, voljeti ga takvim kakav jest i ne pokušavati ga promijeniti. Sve u svemu, to je velik
izazov... Izazov koji svatko započinje kod sebe samog.
“Prihvatiti jedno drugo” započinje s “prihvatiti sebe”.
“Prihvatiti jedno drugo”, ponavljat du to do iznemoglosti, ne znači predati se ili misliti da
nema mogudnosti za poboljšanje. Upravo suprotno: uvjereni smo daje upravo taj potez
prihvadanja i mira - i ništa drugo - ono što može generirati pravu promjenu.
 Sve se prirodno mijenja. Ako to shvatim, predajem se ne bojedi se, jer znam da nedu ostati
zaglavljen, daje život neprekidan tok.
Iako zvuči proturječno, željeti promijeniti znači kočiti prirodan proces promjene. Sasvim
suprotno, prihvatiti znači dopustiti prirodnu promjenu koja de se dogoditi bez da ja o njoj sam
odlučujem. Biti živ znači biti stalno u pokretu: ne mogu željeti upravljati tom promjenom.
Ako ujedinimo ove dvije teme (nedostatak prihvadanja i vezanost uz naša vjerovanja),
obuhvatili smo devedeset posto parova.
Ulazimo u odnos pun ideja o tome kakva mora biti veza, kako se treba ponašati žena,
kako se treba ponašati muškarac, kako se mora ponašati netko tko nas voli, što jest, a što
nije dijeljenje, koliko često i kako se mora voditi ljubav, trebamo li činiti sve skupa ili ne, i tako
dalje.
Ali ni za pojedinca ni za par ne postoji zakon koji određuje što je bolje. Najbolje je uvijek
biti ono što jesmo.
Istina, mogude je napredovati i raditi na sebi, ali samo ako prihvatimo da smo ono što
jesmo ovdje i sada. Nana Schnake kaže: “Nitko ne može sagraditi most iznad rijeke koju ne
vidi.” Prihvatiti jedno drugo ne znači odustati od poboljšanja; to znači da se vidimo takvi
kakvi jesmo, da se ne ljutimo zbog onoga što se događa, da smo puni ljubavi i da
uspostavljamo iscjeljujudu vezu sami sa sobom, a to nam pomaže da rastemo. Ako nastavimo
mučiti sami sebe, zahtijevajudi da budemo ono što nismo, sigurno demo na kraju nekomu
pripisati daje razlog našega nezadovoljstva. U početku de to mjesto zauzeti roditelji. Ali
poslije, kako odrastamo, prebacit demo tu optužbu na svoga partnera: “On ili ona je kriv/a
što profesionalno ne napredujem, što se ne zabavljam, što ne zarađujem novac, što nisam
sretan/na.” Rad započinje od sebe.
Prihvatiti sebe znači stanovati ugodno i opušteno u sebi. Pusa, Laura
P. S. Kad se vradaš? Moramo se vidjeti.
Laura je dovršila dugačak tekst, kopirala ga je u mapu, i onda samo umetnula u
elektroničku poštu.
Otvorila je administrator pošte i automatski potražila “Novo”. Klik. “Prima...” Klik.
Otvorila se mapa
s adresama i potražila je Alfredo Daey... Klik. “OK”. Klik. U kudici “Predmet” napisala je:
Vjerovanja. Kli-knula je na “Umetni datoteku”, i dugačka je poruka ostala na ekranu. Došla je
do “Pošalji”. Klik. Na monitoru se pojavila potvrda:
Vaša je poruka poslana Alfredu Daeyu na: rofrago@yahoo.com
Taman je htjela ugasiti računalo kad je uvidjela pogrešku. Potražila je poruku u poslanim
porukama i kliknula na Vjerovanja, a kad se poruka otvorila na ekranu, spustila se do
posljednjega retka i dodala:
P. S. Upravo sam ti poslala ovu poruku na prijašnju adresu. Ondje de ostati i čekati tvoj
povratak. U međuvremenu ti je šaljem na trebor.
Pusa.
Laura
Je li Fredyju trebala redi nešto više o razgovoru s Robertom i Cristinom? Vjerojatno. Ipak,
u tom se trenutku osjedala veoma zbunjeno. Razgovor s prijateljicom samo je pogoršao
turbulenciju. A što ako Nancy ima pravo ?
Laura se imala čime podičiti: nikad se nije spetljala ni s jednim klijentom.
S druge strane, kao što je i sama napisala, trebala je prihvatiti sebe, ne boriti se protiv
svojih misli, protiv svojih osjedaja i iskustva.
 Ali u tom trenutku, prihvatiti sebe značilo je priznati da su Robertovo zavodničko
ponašanje, razgovor s Nancy i Fredyjeva poruka kojom joj predlaže da istražuje pokrenuli u
njoj niz fantazija koje nije imala u posljednje vrijeme.
Nije mogla poredi ono što je znala s obzirom na svoju profesiju: zbunjenost uvijek vodi do
sigurnog odgovora ako si čovjek dopusti da neko vrijeme bude zbunjen. Stoga nede biti lako
postaviti samoj sebi zamke.
Ma koliko nelagodno bilo, morat de čekati.
Poruka koju joj je poslao Fredy kao odgovor na njezinu odgovarala je na njezin nemir.
Draga Laura,
važno je nadi ravnotežu između zadržavanja i izražavanja osjedaja.
Mislim daje sve što smo rekli veoma dobro za osobe koje imaju poteškoda u izražavanju,
ali nemojmo zaboraviti da ima i onih koji imaju suprotan problem, naime da ne mogu
zadržati svoje osjedaje za sebe. To je veoma zanimljivo mjesto, jer si mnogi ljudi koji čitaju o
gestaltu dopuštaju da svašta govore zato što to osjedaju i misle da to što osjedaju moraju i
izraziti.
Nimalo se ne slažem s time, pogotovo kad takve osobe govore gluposti i onda to
argumentiraju: “A, ja sam veoma autentičan. Ja to osjedam i kažem.” To ne ide tako.
Ne sumnjam daje ključno biti svjestan svojih osjedaja, ne zavaravati se mislima, shvadati
što mi se događa. To je zdravlje: “Odsad du paziti kako du reagirati na ono što i se događa.”
Ipak, katkad je veoma važno naučiti zadržati osjedaje za sebe.
Trebamo biti sposobni zadržati za sebe ono što se događa do najprikladnijeg trenutka,
kada demo to modi izredi i potražiti odgovarajudi način da taj drugi prihvati naše otvoreno
srce. Uzmimo na primjer slučaj našega klijenta Roberta. Očaran je razgovorom s tobom. Dan
nakon što ste se vidjeli napisao mije pismo, prepričao susret i zahvalio mi na preporuci.
Onda mije rekao (to ti kažem kao kolega kolegi) da je, pet minuta nakon ulaska, osjetio
daje bio zaljubljen u tebe prije nego što te upoznao. Kaže daje htio zamoliti Cristinu da otiđe
kako bi posvetio vrijeme razgovoru o sebi i tebi, a ne o njima (i moram ti redi da mi se to nije
učinilo kao očit slučaj pozitivnoga transfera...).
Zdravom prosudbom Roberto je odlučio obuzdati svoj nagon i pustiti taj osjedaj da se
razvija ne osjedajudi potrebu da ga kompulzivno pretvori u akciju.
Mislim da nije dobro neodgovorno izbacivati iz sebe: to nimalo ne pomaže. Fascinantan je
posao zaroniti u sebe i ploviti osjedajima dok ne vidimo što je na dnu, a ne ostati s prvim
osjedajem na koji naiđemo i koji može prikrivati druge. Ne vjerujem osobama koje svoje
emocije shvadaju kao apsolutne odrednice za svoje djelovanje. Potrebno je mnogo rada kako
bismo shvatili što zapravo osjedamo, i tek onda možemo odlučiti je li trenutak prikladan da to
kažemo, da djelujemo, da to pokažemo.
Ljudi često ne shvadaju što se zbiva. Kako pokušati biti razuman u izražavanju osjedaja?
Na kraju, moram ti priznati, katkad, kad ljudi kažu gluposti tipa “Draga mije, ali ne volim
je”, “Taj je mrtav za mene” ili “Volim ga kao osobu”, zapitam se što, zapravo, žele redi. Fredy
P. S. Kad smo ved kod opreza... Ne šalji mi više poruke na prijašnju adresu. Nikad ti ne bih
oprostio da propustim koji tvoj e-mail.
Nakon ulomka o Robertovu priznanju, Laura je ubrzala čitanje. Čitala je poruku
istovremeno pretražujudi tekst da vidi ima li još kakva aluzija na Roberta. Pročitavši potpis,
vratila se na onaj dio i frenetično ga pročitala nekih šest puta. Gotovo bez daha, i s tim
ulomkom na ekranu, uzela je telefon kako bi ostavila poruku na sekretarici svoje prijateljice.
“Nancy, tebi je sve to odmah bilo jasno!”
 Petnaesto poglavlje

Laura je otvorila ormar, izabrala košulju i odjenula se pred zrcalom s posebnom pažnjom.
Primijetila je da se uređuje više nego obično i dopustila si je to.
Poziv je bio atipičan: Roberto je tražio termin za individualni razgovor. Tvrdio je da u ovoj
situaciji nema smisla da dolazi na seanse s Cristinom dok oni bar jedanput ne porazgovaraju
nasamo.
Odana profesionalnoj etici, Laura ga je pitala zna li Cristina da ju je nazvao i je li upoznata
s njegovim prijedlogom, na što ju je Roberto uvjeravao u to da ne samo da zna nego to i
prihvada. Zapravo, Cristina se nije previše slagala ni s prvim dolaskom, dodao je.
U tri poslijepodne Laura mu je ponovno otvorila vrata ordinacije i pozvala ga da sjedne.
“Čaj?” pitala je.
“Da, hvala”, odgovorio je Roberto.
Kad mu je prinijela šalicu, Laura je otkrila da Roberto ima prelijepe smeđe oči i požalila je
što to prije nije uočila.
“Mislim da sam prošli put došao s isprikom”, započeo je Roberto. “Hodu redi da mi se čini
da ved dugo znam da moja veza s Cristinom nede funkcionirati.”
“I onda?”
“Kao što mi Fredy često govori, katkad mi je teško shvatiti da je istina jedina mogudnost.
Izmišljam alternativnu realnost koja vodi u beskorisne situacije. Došao sam da mi pomogneš
s nekim stvarima koje nisam potpuno raščistio.”
“Zato ideš na terapiju kod Fredyja.”
“Fredy mi je prijatelj iako mi često pomaže da vidim ono što mi je teško vidjeti samomu.
Činjenica je da mi se, otkad sam čuo ono što si napisala o mojoj priči o Egroju, glavom počela
motati ideja da te upoznam. U tom trenutku nisam znao želim li ponovno započeti terapiju ili
čavrljati uz kavu, ali znao sam da ne želim propustiti tu priliku. Tako da sam te nazvao i
zatražio termin, i kad si me pitala odgovara li “nam” četvrtak, shvatio sam da se
podrazumijeva da moram dodi s partnericom. Onda mi se učinilo da je dobra ideja pozvati
Cristinu, jer tako mogu istovremeno riješiti dva problema: upoznati tebe i definirati svoju
situaciju s njome. To je sve.”
“I što sad?”
“Sad sam pročitao neke stvari koje si napisala za knjigu...”
“Kako to?” prekinula ga je Laura.
“Zamolio sam Fredyja da mi pročita neke stvari koje ste ti i on napisali, i dok sam slušao,
shvatio sam da si ti osoba uz koju želim nastaviti rasti.”
Razgovor je potrajao mnogo više od dogovorenih šezdeset minuta. Lauri se Roberto
učinio kao veoma zanimljiv čovjek, inteligentan, osjedajan, kreativan, neposredan i zavodljiv.
Razgovarali su o njegovu poslu, o njezinu poslu, o parovima, o ljubavi, o smrti romantike,
o seksu i o
arhetipskim kulturalnim razlikama između muškaraca i žena.
Gotovo ni u jednom trenutku Laura nije osjetila da zauzima mjesto terapeuta. U svakom
slučaju, samo povremeno, osjedala se kao učiteljica s iskustvom istraženoga puta. Ostatak
vremena jednostavno se osjedala kao žena pred muškarcem koji je pripovijedao svoja
iskustva i imao drukčije i šarmantno gledište.
U pet i deset zazvonio je telefon u ordinaciji, i Laura je tri minute razgovarala s nekom
klijenticom. Čim je poklopila slušalicu, prišla je Robertu.
“Dobro”, rekla je ne sjevši. “Mislim da je dosta za danas.”
 “Pet i petnaest!” uzviknuo je on gledajudi na svoj sat.
Roberto je ustao.
“Koliko ti dugujem?” pitao je.
“Ništa”, rekla je Laura.
“Ne, molim te, to je tvoj posao”, bio je uporan Roberto.
“Ovo nije bio posao”, rekla mu je Laura iskreno.
“Oduševljen sam našim razgovorom”, rekao je Roberto.
“I ja”, odgovorila je Laura.
Roberto je pričekao s pitanjem dok nije došao do vrata.
“Možemo li se opet vidjeti? Rado bih te pozvao na čaj.”
Laura se osjetila razotkrivenom iako je, na neki način, očekivala taj komentar. Nije bila
sigurna želi li odbiti poziv ili ga prihvatiti kako bi potvrdila postojanje osjedaja koji su je
preplavljivali. Laura je naučila da, kad ne zna što da kaže, mora redi ono što je i rekla:
“Ne znam...” odgovorila je otvarajudi vrata.
Oprostili su se poljupcem u obraz i, kad je Roberto podigao ruku u znak pozdrava, Laura
je željela dodati:
“Nazovi me.”
Te nodi, Laura je došla kudi, upalila računalo i napisala:
Fredy,
svojedobno smo se dogovorili da de jedan od ciljeva naše knjige biti demistificirati ljubav,
odnose među partnerima, seks; te da demo ih staviti na mjesto koje im pripada, bez tolikih
unaprijed razrađenih ideja i odredaba, na malo blaži, malo stvarniji način.
Mislim da u prvom trenutku ova pozicija uznemiruje, ali ne sumnjam da poslije veoma
opušta.
Romantična je ljubav mrtva. Morali bismo odrediti o čemu razgovaramo danas kad
govorimo o ljubavi. Mislim daje to veoma važno pitanje kojim se knjiga mora pozabaviti. Ti
kažeš: “Ljubav je kad mije do nekoga stalo. Ako mi je do nekoga stalo, znači da ga volim, a
ako mi nije stalo, znači da ga više ne volim.”
Ipak, mislim daje ljubav i dalje uključena u fizičko osjedanje. Ne znam kako da to
definiram. To mi se događa sa svim osobama koje volim. U najintenzivnijim trenucima kao da
mi se otvaraju grudi, a u svakodnevnim trenucima to je kao fizičko blagostanje. To mi se
događa s prijateljima, s obitelji, s bivšim mužem i čak s nekim klijentima. Drago mi je vidjeti
ih i razgovarati s njima. Ali to mi se ne događa sa svima: s nekima mi se događa, a s nekima
ne. Naravno, to ne proturječi tvojemu mišljenju: stalo mije do tih ljudi, ali ima nešto više od
toga. Ima ljudi koji mi dopiru do duše. Kad se rastajem od Estele, koja živi u Cordobi, ili od
Nane, kad putuje u Čile, u grudima osjedam bol kakvu ne osjedam kad se rastajem od drugih
ljudi. Ne sviđa mi se taj način definiranja jer nije jasan, ali ne nalazim drugi način da to
objasnim. Ljubav ima veze s odlukom da pustim drugoga da uđe, s time da isključim
obrambeni mehanizam, da napustim svoje nepovjerenje, da se usudim izidi sa svojim krutim
idejama njemu u čast i odlučim otkriti kakav je, kako se snalazi i kako razmišlja, ne
pokušavajudi ga nagovoriti da razmišlja kao ja ili da čini ono što ja hodu. Ima veze s time da
se ne forsiram biti onakva kakva mislim da bi on htio da budem.
Mislim daje ljubav nešto što se događa. Ali, kako bi došlo do toga, moramo nadidi sve
predrasude koje nas sprečavaju da volimo, a jedna je od tih predrasuda naša kulturološka
definicija “para”. Što je par? Što dvoje ljudi čini parom? Ti uvijek spominješ zajednički projekt.
Meni to nikad nije palo na pamet: ja mislim da je to nešto drugo, ali slušam te.
 Užitak bivanja skupa: to bi bila druga definicija. Naravno, ako vrednujem samo njegovu
ljepotu, njegovu ekonomsku mod ili njegovu ljubav prema meni, nedu se modi povezati s time
što mi se događa kad sam s njime.
Mogla bih redi da, kad osjetimo užitak bivanja s drugom osobom, težimo tomu da s njome
dijelimo vedinu stvari, a to je unutarnja odluka. Nema veze s osobom s kojom čovjek živi, niti
je to voljna odluka. To je više nešto što se DOGODI kad se osjedamo povezani s drugim na
drukčiji način. To je unutarnji, poseban kompromis koji osjedamo kad smo oboje prisutni.
Što je prisutnost? Biti ovdje i sada možda je najvažniji dio izazova. Potrebno je bez lažne
skromnosti prihvatiti da je to što sadašnjost čini tako posebnom i tako drukčijom od prošlosti
i bududnosti nesumnjivo moja prisutnost. To se uistinu događa, raspoloživo mije i to
proživljavam. Biti ovdje i sada, “neprestana svjesnost” (kao što je objašnjavao Fritz Perls) jest
tehnika, metoda, i uključiti je u naš svakodnevni život slično je vožnji bicikla: u početku ti
trebaju pomodni kotači da ne padneš; trebaš paziti na ravnotežu i veoma je teško. Ali, uz
malo vježbe, automatiziramo to znanje i, na neobjašnjiv način, ta se vožnja odvija, a naš se
mozak više ne zamara ravnotežom. U našoj preporuci, to odvijanje (koje se može naučiti i
automatizirati) zapravo je ta prisutnost. Tako naš posao psihologa stoji u službi duševnoga
razvoja. To nam kruto konstruirano Ja onemogudava dopiranje do našega pravog bida, i zato
naša osobna rekonstrukcija može postati sredstvo otkrivanja onoga apsolutnog; ipak, glavna
de prepreka uvijek biti to što ne znamo biti prisutni u samima sebi. Kako da budemo prisutni
na mjestima na kojima ne želimo biti prisutni? Kako da budemo prisutni na mjestima od kojih
samo želimo pobjedi? Ta mjesta koja mrzimo mjesta su na kojima nikad nismo naučili biti,
situacije u kojima nam nitko nije pokazao kako da se suočimo s njima, nego smo naučili
bježati od njih.
Moramo razvijati sposobnost da opet budemo ondje.
Pretpostavljamo daje nemogude biti na bolnim mjestima, i, kao posljedica, mislimo da je
jedini izlaz vratiti se natrag: opet postati introvertiran, napadati, okrivljivati i bježati. Nakon
mnogih godina takva ponašanja, ta su mjesta ostala napuštena. Ona u nama stvaraju
prazninu, unutarnju crnu rupu.
Priče koje izmišljamo vođene su idejom da nikad nedemo izidi iz svoje boli ako jednom
uđemo u nju. Ako se predamo svojoj tuzi, ostat demo ondje zatočeni. Opasno je vratiti se na
to mjesto: zamišljamo ga obavijenoga tamom, a zapravo je jedino što ondje nedostaje
prisutnost. Zato moramo naučiti kako da budemo ondje prisutni, a to je mjesto odakle demo
započeti put samoiscjeljenja.
Ako možemo biti prisutni u toj boli, u kojoj nikad prije nismo bili, počet demo nalaziti svoju
snagu. I onda de, ponovno, u kontaktu s nama samima kontakt s drugim biti mogud. Bit demo
prisutni oboje. U tome je poenta.
Jedan je od problema naše demistifikacije taj što ona ide protiv cjelokupne kulturne
tradicije bazirane na tome da se vjenčanjem sve rješava. Sve ljubavne priče imaju sretan
svršetak: “Vjenčali su se, bili su sretni do kraja života...” Probudimo odsutne: biti u paru ne
znači to. Biti u paru novije put, izazov. Time ništa ne završava. Naprotiv, sve započinje. Osim
jedne stvari: fantazije o životu bez problema.
Teško je zaboraviti fantazije o tome što je moglo biti. To je važno odricanje. Taj idealni par
o kojem sam sanjala još od djetinjstva umire s brakom i donosi veliku bol. Naravno, kad
otkrijem da nije tako, počinjem mrziti krivca.
Neophodno je naučiti da ja moram sama odlučivati o svom životu: otkriti što mi se sviđa,
kako du se uzdržavati, kako se želim zabavljati, kakav smisao želim dati svom životu.
 Sva ta suštinska pitanja veoma su osobna: nitko ne može odgovoriti na njih umjesto
mene. Od partnera mogu očekivati da de mi biti drug na mojem putu, u životu, da de biti
netko tko me hrani i koga hrani moja prisutnost. Ali, iznad svega, netko tko se nede uplitati u
moj životni put. To je dovoljno.
Najgore je u našim predodžbama, koje se prenose s roditelja na djecu, da idemo u
potragu za drugom
polovicom. Zašto ne bismo pokušali nadi drugoga cijelog umjesto da se tješimo
polovicom? Ljubav kakvu predlažemo gradi se među čitavim bidima koja se nađu, a ne među
polovicama koje trebaju jedna drugu kako bi se osjedale kompletnima.
Kad trebam drugoga kako bih opstala, odnos postaje ovisnički. A u ovisnosti se ne može
birati. A bez izbora nema slobode. A bez slobode nema prave ljubavi. A bez prave ljubavi
možda de biti brakova, ali nede biti parova.
Volim te zauvijek,
Laura
Laura je pročitala napisano i zadovoljno se naslonila. Kad je stisnula “Primi i pošalji”,
pojavila se dugačka poruka s naslovom “Bok, Laura” koja je dolazila s
voljetiseotvorenihociju@opet.com.

EPILOG

voljetiseotvorenihociju@

Poštovani Roberto,
napokon je došlo vrijeme da se upoznamo. Tijekom ovih dviju godina bili smo veoma blizu
i, na neki način, u kontaktu, a ipak tako malo znamo jedan o drugome.
Počeo sam nasludivati tvoje postojanje kad sam primio drugu poruku dr. Farfasa
(predsjednika Intermedicala, sjedaš li se?). U početku nisam razumio njegovu ispriku i
iznenadio sam se kad sam vidio poruku koja je išla uz nju, a koju sam mu, navodno, ja poslao.
Trebala su mi tri mjeseca da shvatim što se moglo dogoditi i, čak i danas, kad sam potvrdio
sve činjenice, doima mi se nevjerojatnim.
Prije dvije godine registrirao sam svoju elektroničku adresu rofrago. Bio je to rezultat igre
imenima moje djece: Romina, Francis i Gonzalo. Otad sam je rabio kao operativnu adresu za
komunikaciju s inozemstvom. Ja sam se, kao i ti, pretpostavljam, iznenadio količinom
izgubljenih poruka koje su stizale u moj mailbox, i, iako nikad nisam odgovorio ni na jednu,
priznajem da sam izbrisao pokoju kako bih napravio malo mjesta na serveru.
U svakom slučaju, ne pišem ovu poruku kako bih raspravljao o pouzdanosti i
nepouzdanosti interneta.
Želim biti kratak i ne izgubiti iz vida cilj ove poruke iako to zahtijeva uvodno objašnjenje.
Kao što, pretpostavljam, znaš, Laura i ja poznajemo se ved niz godina jer smo se susretali
na kongresima i na aktivnostima udruženja. Ja sam čitao i cijenio njezina predavanja i članke
o parovima, a ona je, kako kaže, uživala u pokojoj knjizi koju bih ja napisao. Igrom slučaja, a
možda i ne, susreli smo se na zajedničkoj prezentaciji na Svjetskom kongresu udruženja
geštaltista u Clevelandu, u Sjedinjenim Državama. Ondje mi je pala na pamet ideja da
zajedno napišemo knjigu o parovima. Ved sam dugo istraživao tu temu, ali ideja da uključim
Laurinu bistrinu i njezino iskustvo bila je, iskreno, veoma primamljiva.
Nakon nekoliko naših susreta, shvatili smo da nas obveze i aktivnosti sprečavaju da se
češde nalazimo. Tako da smo odlučili raditi preko e-maila. Ideja, kao što znaš, bila je
razmjena informacija kako bismo poslije to uobličili u knjigu.
Laura i ja slagali smo se u tome da je pisanje knjige na tu temu koja bi nalikovala ostalima
potpuno nepotrebno i beznačajno. Trebali smo nadi drukčiju strukturu. Kad su poruke počele
odlaziti i dolaziti, učinilo mi se da je možemo objaviti u obliku razmjene elektroničke pošte
između dvoje terapeuta koji dijele ideje o terapiji parova i o parovima na terapiji.
Vrijeme je prolazilo i Laura je pisala i žalila se na moj nedovoljan doprinos, ali ja sam bio
bezdušan. Ništa mi nije bilo dovoljno uvjerljivo. Molio sam Lauru da mi i dalje piše, ali nisam
znao kako da uobličim knjigu da bude privlačna. Bar meni! I onda si se, čarolijom, pojavio ti.
Potvrda o tijeku događaja došla je kad je Laura pogreškom poslala onu poruku na
rofrago. Kao što sam ti prije rekao, trebalo mi je nekoliko tjedana da događajima dam neki
smisao, da shvatim da si pisao Lauri u moje ime, da shvatim tvoju kreaciju trebor (obrnuto od
Robert, naravno) i dvostruku laž kako bi zadržao kontrolu nad našom prepiskom.
Priznajem ti da sam se razjario. Kad sam napisao Lauri poruku o tebi s nove adrese, još
uvijek su mi se glavom vrzmali pravna sredstva i osveta...
Sve dok se jednoga dana nisam probudio prosvijetljen.
To je zaplet knjige!
To je to! Samo sam morao uvrstiti tvoje postojanje između koncepata iz teorije psihologije
parova i napisati roman.
Jedini cilj ovoga pisma, dragi moj Roberto, jest zahvaliti ti. Uvjeravam te da nema ironije
u ovoj rečenici. Kao što uvijek govorim, ja nisam pisac, a mislim da nije ni Laura. Uvjeravam
te da nam nikad, ponavljam nikad, ne bi pao na pamet tako privlačan i zakučast zaplet kakav
je donio tvoj dolazak među nas.
Kao dokaz našega iskrenog priznanja dobit deš posvetu u knjizi i priču koju sam osobno
izabrao za tebe.
Ne znam tko ju je ispričao ni kako je dospjela na internet, ali ja sam je dobio na dar od
prijatelja Pancha Hunneusa iz Čilea.
Bio jednom, u veoma malenom selu, čovjek koji je radio kao vodonoša. U to doba voda
nije dolazila iz slavina, nego iz dubokih bunara ili rijeka. Ako u blizini sela nije bilo iskopanih
bunara, onaj tko nije htio sam idi po vodu morao ju je kupovati od vodonoša, koji su u velikim
posudama donosili u selo dragocjenu tekudinu.
Jednoga jutra jedna mu je posuda napukla i putem je počela puštati vodu. Kad je došao u
selo, kupci su mu platili uobičajenih deset novčida za desnu posudu, ali samo pet za sadržaj
lijeve, jer je bila jedva dopola puna.
Kupiti novu posudu bilo je vodonoši preskupo. Odlučio je ubrzati rad kako bi nadoknadio
razliku u izgubljenu novcu.
Dvije je godine čovjek odlazio i dolazio čvrsta koraka, nosedi vodu u selo i uzimajudi
petnaest novčida kao pladu za posudu i pol vode.
Jedne nodi probudio ga je pst u njegovoj sobi:
“Psssst... Psssst...”
“Tko je to?” pitao je čovjek.
“Ja sam”, rekao je glas iz napuknute posude.
“Zašto me budiš u ovo doba?”
 “Pretpostavljam da bi te strah, kad bih ti se obratio u po bijela dana, spriječio da me
poslušaš. Moraš me poslušati.”
“Što hodeš?”
“Želim te moliti da mi oprostiš. Nisam ja kriva za napuklinu kroz koju curi voda, ali znam
koliko ti je to
jada zadalo. Svaki dan kada dolaziš u selo umoran i dobivaš za količinu u meni pola od
onoga što dobiješ za količinu u mojoj sestri, dođe mi da se rasplačem. Znam da si me mogao
zamijeniti za novu posudu i baciti me, a ipak si me zadržao uza se. Želim ti zahvaliti i još te
jednom zamoliti da mi oprostiš.
“Baš je smiješno što me moliš da ti oprostim”, rekao je vodonoša. “Sutra rano ujutro ti i ja
demo izidi. Želim ti nešto pokazati.”
Vodonoša je nastavio spavati do zore. Kad se sunce pojavilo na obzoru, uzeo je napuknutu
posudu i otišao s njome do rijeke.
“Gledaj”, rekao je došavši onamo, pokazujudi grad. “Što vidiš?”
“Grad”, rekla je posuda.
“Što još?” pitao je čovjek.
“Ne znam... Put”, odgovorila je posuda.
“Točno. Pogledaj obje strane puta. Što vidiš?”
“Vidim suhu zemlju i kamenjar s desne strane puta i stotine cvjetova na lijevoj strani”,
rekla je posuda, ne shvadajudi što joj je htio pokazati gospodar.
“Dugi niz godina prolazio sam ovim tužnim i pustim puteljkom nosedi vodu do sela i
primajudi istu količinu novca za obje posude... Ali jednoga sam dana vidio da si napukla i da
propuštaš vodu. Nisam te mogao zamijeniti, pa sam odlučio ovako: kupio sam sjemenke
raznobojnoga cvijeda i bacio ih na obje strane puta. Svakim mojim prolaskom voda koju si ti
propuštala zalijevala je lijevu stranu puta i, u ove dvije godine, uspjela si napraviti razliku.”
Vodonoša je načinio stanku i milujudi svoju odanu posudu rekao: “A ti se meni ispričavaš!
Što je nekoliko novčida ako mi, zahvaljujudi tebi i tvojoj napuklini, boje ovoga cvijeda
uveseljavaju put? Ja tebi trebam zahvaliti na tvom nedostatku.”
Nadam se da deš modi, kao što vjerujem, shvatiti zašto sam ti odlučio darovati baš ovu
priču.
I, eto, roman je ubrzo gotov. Samo moramo odlučiti kakav de biti kraj.
Trebaju li se Roberto i Laura napokon nadi i uspostaviti zdravu vezu “otvorenih očiju”, kao
što sugerira naslov knjige koji si tako prikladno odabrao?
Ili bi Laura trebala, kad iz Fredyjevih usta dozna za prijevaru, prezreti Roberta i očitati mu
bukvicu o tome kako je u ljubavi neprimjereno lagati?
Možda treba nadi druge, manje uobičajene svršetke. Ili, možda, kao i u životu, čovjek
nikad ne zna kako de stvari završiti.
Dr. Alfredo Daey
voljetiseotvorenihociju@opet.com
P. S. Moram ti zahvaliti na još nečemu. Farias de objaviti moj rad pod mojim uvjetima i
bez ikakvih ograničenja kao kompenzaciju za svoje kašnjenje.
24. siječnja 2000. 17:07:10
 Pogovor

Pisanje o terapiji parova izazov je u kojem su rijetki polučili uspjeh. Jorge Bucay uz pomod
Silvije Salinas u ovoj knjizi pokazuje ne samo da poznaje temu nego da ima iskustvo i
sposobnost da pomogne parovima u krizi - koji žele riješiti svoje probleme - i da to mogu
učiniti s iskrenim “razumijevanjem”.
Dobro mi je poznat rad Silvije Salinas zato što sam imala priliku nadgledati nekoliko
njezinih prvih terapija za parove. Znam da radi ozbiljno i da postiže uspjehe. Uz njezinu su
pomod izuzetno teški parovi uspjeli u onome što je djelovalo nemogude.
S Jorgeom sam radila na didaktičkim i terapijskim radionicama. Iskreno cijenim doprinose
njegovih prethodnih knjiga popularizaciji geštalt terapije.
Potaknuti kvalitetan dijalog između dvoje koji su se najprije susreli i voljeli, a počinju se
udaljavati jer ne mogu podnijeti, a još manje savladati, vlastita ograničenja zahtijeva više od
same tehnike: to je pravo umijede slušanja ovdje i sada. Način na koji Jorge obrađuje ovu
temu kompleksan je i jednostavno genijalan. Kontrapunkt između Robertova života i Laurinih
mailova, koji sačinjavaju osnovni zaplet romana, rezultira time da autor na izuzetno
originalan i veoma razumljiv način izražava ključne aspekte svojih preporuka parovima.
Računalo, katkad kao lik koji donosi napetost i neizvjesnost, katkad kao sredstvo
mijenjanja tijeka radnje, pravo je otkride. U svakom trenutku sadržaj knjige potiče na
razmišljanje, a teme - kontakt, zaljubljenost, dogovor, svađe, seksualnost, identitet,
nesporazumi -pletu neočekivano tkanje u kojem fikcija, tako slična realnosti, služi kao
podloga za teoriju.
Jedan od ključnih aspekata gledanja onoga drugog, tako dalekog od našeg ideala i naše
prvotne predodžbe, naša je nemogudnost da prihvatimo nešto od onoga što kritiziramo. U
kratkom razdoblju zaljubljenosti ne uspijevamo prihvatiti ni prepoznati taj aspekt u sebi.
Mislim na aspekt ili karakterno obilježje koje gotovo u potpunosti negiramo, a koje nam je
omogudilo da krenemo u suprotnome smjeru.
“Idealizirano ja” - prema Perlsu, Horneyju itd. -sagradili smo u namjeri da negiramo ili ne
dopustimo da se u nama jave odbačeni aspekti. Energija koju ulažemo u održavanje
“idealizirane predodžbe o sebi”, lišene onih “mana” koje taj drugi otvoreno pokazuje, veoma
je velika. To je divota zaljubljenosti: na neko vrijeme prestajemo se boriti sa sobom. Sve ono
što smo odbacivali i nismo željeli priznati sad je u drukčijem kontekstu i ne samo prihvatljivo
nego i poželjno. Često se tomu čak divimo, i odatle može započeti proces rasta tog aspekta u
čovjeku. Kad se taj put blokira, divljenje se pretvara u zavist, a to je osnovna tema za
istraživanje para.
U ovoj knjizi nije izostavljeno ništa što je ključno za temu koja nas zanima. Sve je barem
spomenuto, kako bismo o tome mogli dalje razmišljati.
Potpuno sam sigurna da moj pristup terapiji za parove ne bi mogao biti bolje asimiliran,
prenesen, kompletiran ili ispravljen od onoga kako je iznesen u ovoj knjizi. Zbog toga se
osjedam dužnom autoru, jer mi je to veoma draga tema. Potrudila sam se ispraviti stare
bilješke o iskustvu u laboratoriju za parove koji su bili pravo otkride za sudionike i za nas koji
smo se trudili nadi način na koji demo obznaniti ono očito i otkriti ono dinamično u tako
važnom životnom procesu.
 Najbolja je strana ove knjige ta što nam otvara mogudnost da razgovaramo o toj temi. Ni
o čemu ne govori na uzvišen ili učen način: o svemu iznesenome može se ponovno razmisliti i
sve se može preispitati.
Zrcalo, kao što je dobro prikazano u ovoj knjizi, odražava nam sliku koja je dostojna
ljubavi i koja je stvarna slika nas samih. Ne savršena, ved stvarna. U ljubavi zapravo
spoznajemo svoj ego. Kad započnu kritike i omalovažavanja i kad počnemo osjedati mržnju,
zrcalo nam pokazuje ono najgore u nama, upravo ono s čime se borimo i zbog čega mrzimo
sebe i zrcalo. Pravo bide koje smo nekad bili javlja se kao fantazija ili delirij, ali nikad nismo
bili bliže istini nego tada. Možda kao posljedica toga ono što smo proizveli u tom razdoblju
traje: djeca, djela, tvrtke.
Činjenica je da se to događa kad prođe zaljubljenost i dođe ljubav... Kao što kaže Laura u
ovoj knjizi, “ljubav se gradi između dvoje, i dovoljno je da se jedan bori protiv toga, pa da sav
trud propadne”.
Neizmjerna je vrijednost ovoga djela u tome što su uključeni svi stavovi, sve nedoumice,
kritike. Bojim se samo da bi je čitatelji mogli prebrzo čitati bududi da nas osvoji od prvoga
poglavlja, čak i nas koji ne surfamo internetom i koristimo se računalima samo za pisanje.
U nekom su mi trenutku rekli da postoji softver za depresiju. To me je nagnalo na
razmišljanje da, na osnovi ove knjige, netko može izumiti softver za krizu u paru. To je
mogude. Ali nikad nede modi izmisliti trajan i čaroban učinak koji ima slušanje, ispunjeno
ljubavlju i oslobođeno predrasuda, od strane terapeuta koji vjeruju u parove, koji znaju da u
izabranom i zrelom odnosu postoji neograničena mogudnost rasta.
Jorge Bucay to dobro zna i raspolaže nevjerojatnom kreativnošdu i sposobnošdu
pokazivanja tog ugodnoga načina koji je pristupačan svima.
I, na kraju, priča ima zaplet, kao i svaki dobar roman: neočekivan i originalan.
Adriana Schnake Silva (Nana)