Ekonomska politika III

Pravni fakultet Osijek

Akad. godina 2016./2017.

Instrumenti ekonomske politike

Četiri makroekonomska cilja Četiri makroekonomske politike

Povećanje proizvodnje Monetarna politika

Niska stopa nezaposlenosti Fiskalna politika
Stabilnost cijena Politika dohodaka
Uravnotežena vanjska trgovina Vanjskotrgovinska politika

Politika (eng. policy) označava procese i način na koji se donose odluke unutar
jedne grupe ljudi. Iako se obično politika odnosi na vlade, političko ponašanje se
opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića.

Monetarna politika 1

 Sastoji se od kontrole novčane ponude od strane središnje banke ovisno o fazi

gospodarskog ciklusa:
 U uvjetima inflacije primjenjuje se politika ograničavanja novčane ponude
(kontrakcijska monetarna politika).
 U uvjetima recesije primjenjuje se politika ekspanzije novčane ponude
(ekspanzivna monetarna politika).

 Instrumenti monetarne politike predstavljaju „alat“ kojim se središnje banke

služe u ostvarenju ciljeva monetarne politike.

1
 Monetarna politika 2
 Instrumenti monetarne politike su:
 stopa obavezne rezerve – putem koje središnja banka ograničava
poslovnim bankama slobodno raspolagati dijelom svojih sredstava. Za taj
iznos se smanjuje kreditni potencijal poslovnim bankama, zakonom
utvrđeno pravo središnje banke.
 eskontna stopa – svojevrsna cijena kredita; to je kamatna stopa po kojoj
središnja banka prima od poslovnih banaka na eskont – reeskont robne
mjenice ili druge vrijednosne papire.
 operacije središnje banke na otvorenom tržištu – ostvaruju se
kupovinom i prodajom vrijednosnih papira (obveznica); uglavnom su to
državni vrijednosni papiri (državne obveznice). Ako s vrijednosnim
papirima na financijskom tržištu trguju pojedinci, država, poduzeće, u cilju
izmjene strukture imovine, pretvarajući vrijednosne papire u novčane,
onda se to ne smatra operacijama na otvorenom tržištu u smislu u kome
se to definira kao instrument središnje banke. (Kada u gospodarstvu vlada
depresija s padom proizvodnje i zaposlenosti, onda središnja banka
pristupa ekspanzivnoj monetarnoj politici, odnosno kupovini vrijednosnih
papira na financijskom tržištu i obrnuto).
 intervencije na deviznom tržištu – kupovinom deviza povećava se, a
prodajom smanjuje novčana masa. (S obzirom da je kuna jedino zakonsko
sred. plaćanja na domaćem tržištu onda će Hrvatska narodna banka
kupovinom deviza povećati novčanu masu i obrnuto.)

Monetarna politika 3
Ciljevi monetarne politike:

 Visoka zaposlenost postoji kada je potražnja za radom jednaka ponudi rada,

što je kompatibilno teorijskom konceptu ostvarivanja pune zaposlenosti uz
postojanje određene razine prirodne stope nezaposlenosti.

 Ekonomski rast označava povećanje potencijalnog BDP-a neke zemlje.

 Stabilnost cijena odnosi se na ostvarivane niskih stopa inflacije između 2 do

3% godišnje uz koje je moguće ostvariti održivi ekonomski rast.

 Stabilnost kamatnjaka povećava transparentnost i stabilnost financijskih

tržišta te olakšava planiranja vezana uz budući novčani tijek.

 Stabilnost financijskih tržišta omogućuje efikasno prenošenja novčanih

viškova od suficitarnih ka deficitarnim subjektima te pridonosi izbjegavanju
čimbenika razvoja financijske krize.

 Uz stabilnost na deviznom tržištu sprječava se promjena uvjeta razmjene

vezana uz pad ili rast vrijednosti domaće valute u odnosu na strane valute.

Fiskalna politika 1
 Sastoji se od porezne politike i politike javnih rashoda.
 U vrijeme inflacije primjenjivat će se kontrakcijska fiskalna politika
u vidu povećanih poreza i smanjenja javnih rashoda.
 U vrijeme depresije primjenjivat će se ekspanzivna fiskalna
politika u vidu smanjenja poreza i porasta javnih rashoda.

 Izdaci države javljaju se u dva različita oblika:

1. Kupovine države

 Izdaci na dobra i usluge i transferna plaćanja države (povećavaju

dohotke ciljanih skupina kao što su stari ili nezaposleni). → potrošnja
države određuje relativnu veličinu javnog i privatnog sektora, tj. koliko se
BDP-a troši kolektivno umjesto privatno; izdaci države također utječu na
razinu BDP-a.

2
 Fiskalna politika 2
2. Oporezivanje

Utječe na sveukupno gospodarstvo na dva načina:

 Porezi smanjuju dohotke ljudi → ostavljajući kućanstva s manje
raspoloživog ili s manje dohotka za potrošnju, porezi smanjuju trošenje
pučanstva na dobra i usluge → to opet smanjuje potražnju za dobrima i
uslugama, što konačno smanjuje stvarni BDP.

 Porezi utječu na cijene dobara i faktora proizvodnje i zbog toga na

poticaje i ponašanje (npr. što se više oporezuju profiti poduzeća,
poduzeća se više obeshrabruju da ulažu u nova kapitalna dobra). Mnogo
propisa poreznog zakona ima važan učinak na ekonomsku aktivnost.

Fiskalna politika 3

 Mjere fiskalne politike:

 javni radovi: primjenjuju se kada je recesija duboka i
dugotrajna, koriste se za izgradnju infrastrukture te zbog svog
multiplikacijskog efekta. U kratkom roku se ne primjenjuju jer
mogu biti generatori inflacije
 projekti javnog zapošljavanja: namijenjeni su kratkoročnom
zapošljavanju nezaposlenih u javnom sektoru, a mana im je što
se takvi radnici teško zapošljavaju u privatnom sektoru
 promjene poreznih stopa: u recesiji se porezne stope smanjuju
dok se u inflaciji povećavaju. Nedostatak im je duga zakonska
procedura oko njihovog donošenja.
 automatski stabilizatori: instrumenti fiskalnog sustava koji
djeluju trenutačno, a od njih su najznačajniji automatska
promjena poreznih prihoda i transferna plaćanja

Politike dohodaka
 Odnose se na nadzor nadnica i cijena (primjenjuje se u ratnim
vremenima) kao najdrastičniju mjeru te na dragovoljne smjernice za
nadnice i cijene kao manje drastične mjere.

 Do njihove primjene došlo je prvenstveno iz razloga što primjena

fiskalne i monetarne politike može biti iznimno skupa (primjerice
potrebne su milijarde dolara gubitka BDP-a (ili jaza BDP-a) da se
smanji inflacija za nekoliko postotnih poena.

 Mnogi ekonomisti danas vjeruju da su politike dohodaka jednostavno

neefikasne dok drugi misle da su više nego beskorisne, da se miješaju
u slobodna tržišta, da narušavaju kretanja relativnih cijena i da ne
uspijevaju smanjiti inflaciju.

 Većina zemalja s visokim dohodcima pribjegava politikama dohotka

samo u razdobljima opasnosti.

3
 Vanjskotrgovinska politika 1

 Sve države sudjeluju u svjetskom gospodarstvu i međusobno su

povezane razmjenom i financijama.
 Države budno paze na tokove svoje razmjene s inozemstvom.

Neto izvoz = brojčana razlika između vrijednosti izvoza i vrijednosti uvoza.

 Cilj širenja međunarodne razmjene bivao je sve važniji kako su države

svijeta uviđale da razmjena s inozemstvom potiče efikasnost i podupire
ekonomski rast. Budući da su se troškovi prijevoza i veza smanjivali,
međunarodne su veze postale čvršće nego što su bile generacije ranije.
 Međunarodna je razmjena zamijenila stvaranje imperija i vojno
osvajanje kao najsigurniji put do nacionalnog bogatstva i utjecaja.
Danas neka gospodarstva razmjenjuju više od polovice svoje
proizvodnje.

Vanjskotrgovinska politika 2

 Tvorci ekonomske politike brinu se o:

 politici razmjene,
 sustavima deviznih tečajeva i
 usklađivanju makroekonomskih politika.

1. Politike razmjene sastoje se od carina, kvota i drugih propisa

koji ograničavaju ili potiču uvoz i izvoz.
 Većina politika razmjene ima malen učinak na
makroekonomske rezultate, ali su povremeno, kao što je to bio
slučaj 1930-ih, ograničenja, na međunarodnu razmjenu tako
oštra da uzrokuju velike ekonomske prerazmještaje, inflacije ili
recesije.

Vanjskotrgovinska politika 3

2. Upravljanje tržištem deviza

 Na međunarodnu razmjenu zemlje utječe njezin devizni tečaj, koji je
cijena njezine vlastite valute izražena valutama drugih država.
 Države primjenjuju različite sustave da bi regulirale svoja tržišta deviza.
Neki sustavi dopuštaju da samo ponuda i potražnja određuju devizne
tečajeve. Drugi određuju fiksni devizni tečaj za druge valute.

3. Usklađivanje makroekonomskih politika

 Bankari središnjih banaka i političke vođe sve više se sastaju jer se
monetarne i fiskalne politike države mogu preliti i utjecati na svoje
susjede.
 Od 1975. godine vođe glavnih industrijskih zemalja imaju godišnje
ekonomske sastanke da bi raspravili zajedničke ekonomske probleme i
da bi poduzeli prikladne mjere za postizanje zajedničkih prihvaćenih
ciljeva.