Zbornik radova
FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE
everything there is, and that includes all the moral principles which He instilled into
people. Therefore, nothing ever happens, or could happen, contrary to God’s wishes.
However, the position according to which God is the creator and founder of
everything there is can get a more proficient defence still. An argument could be
made that this position constitutes a better motivation for moral agency, than is the
case with its rival positions. Here we have a personified source of morality, a person
who is declaring a purpose and calling on us to observe our duties, while other moral
positions remain largely abstract and therefore impersonal, lacking the power to move
us to moral action. God has made his presence known in history, and in so doing
embodied and declared a purpose to the human life. We can see that, besides the issue
of morality, this position comprises answers to questions of fundamental importance
to humans. Furthermore, God is a supreme moral authority. Moral authorities and
ideals are usually reduced to abstractions which are difficult or impossible to put to
proper practice in everyday life. As opposed to that, God is a concrete person giving
us concrete moral laws. In addition to that, we have a real proof of the success of
this position in practice, and we have it in the person of Jesus Christ, who lived the
laws He preached up to His very last breath; He lived and defended God’s moral law
(we find evidence of his life and ways in all of the four Gospels, and we know that He
always did only that which was morally good). He was the only one to fully observe
God’s commandments and thus show all the possibilities they offer. He was the finest
personal example, a best possible role model to motivate us for moral agency; and
we know that moral agency is best realized when it is based on personal example and
practice. God’s moral laws are never unjust, unfair or harmful. We also know of many
instances of people citing their religious experience, their conversion so to speak, as
a turning point in their lives, which brought them to the right path, the path of moral
good. They became ‘different people’, capable of leading others on the same path, by
their own example and their own moral excellence. These are just some of the reasons
in favour of the position according to which all morality comes from God, which show
that, once the debate about morality is viewed in its entirety, this position gives better
answers not just to moral, but also other issues of fundamental importance to humans.
Key words: moral(ity), Christian religion, God, sources of morality, Jesus Christ, moral
role models, consequences of moral agency.
288
POGLAJNOV KRŠĆANSKI
PERSONALIZAM
Ivan ŠESTAK
Tea KNEZIĆ1*
Sažetak
Stjepan Tomislav Poglajen je u noći između 4. i 5. svibnja 1945. godine,
prije odlaska u Moskvu, s mišlju na veoma realnu mogućnost da se više i
ne vrati u Slovačku, okružen skupinom svojih najbližih suradnika, diktirao
svojevrsnu Uredbu za svoju organizaciju nazvanu “Obitelj” (Rodina). Glavni
cilj Uredbe bio je dati smjernice za odgoj unutarnjeg, duhovnog čovjeka ka-
kav jedini može dati svoj prinos obnovi svijeta. Moderna civilizacija stvori-
la je naime čovjeka bez unutarnjih dimenzija koji ne može rješavati svekoli-
ku krizu suvremenoga svijeta. “Zato je duhovni život naša prva i najvažnija
dužnost, najveća odgovornost nas kršćana, jer samo kršćanstvo može dati
svijetu duboke ljude, osobe u punom smislu riječi. Svjesni svoga nutarnjeg
odnosa prema Transcendentnome možemo biti svjesni svoga nutarnjeg od-
nosa prema osobama, stvarima i događajima toga svijeta.” - diktirao je Po-
glajen. Iz ovih riječi snažno progovara izrazito personalistički pristup rješa-
vanju problema, kakav je prisutan i inače u Poglajnovu cjelokupnom opusu.
S personalizmom se on susreo na svom studiju teologije u Belgiji. Svrha je
ovoga priloga iznijeti na vidjelo glavne crte personalističkog mišljenja i dje-
lovanja Stjepana Tomislava Poglajna.
Ključne riječi: Stjepan Tomislav Poglajen, kršćanski personalizam, osoba,
Katolička akcija.
1 *
Tekst je prošireno i dorađeno predavanje održano na međunarodnom skupu Među-
narodni okrugli stol „Stjepan Tomislav Poglajen“ povodom 80. obljetnice Mlade mise u
Župi Presvetog Trojstva u Čepinu, Čepin, 4. listopada 2015.
289
Zbornik radova
FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE
1. Tko je bio Stjepan Tomislav Poglajen?
Stjepan Tomislav Poglajen (1906.-1990.) je našoj široj javnosti bio dugo
vremena nakon Drugog svjetskog rata uglavnom nepoznat. I on je sam iz
inozemstva, a boravio je diljem čitavog globusa, održavao veze tek s jed-
nim užim krugom svojih hrvatskih prijatelja i poznanika. O njemu se u
nas počelo više govoriti nakon godine 2000. kada se pročulo da njegovi
nekadašnji slovački poznanici i prijatelji namjeravaju pokrenuti kauzu za
njegovim proglašenjem blaženim. Prema njihovu sudu Poglajen je naime
bio snažna osobnost od velikog značenja za Katoličku crkvu u Slovačkoj,
u kojoj je za svoga tamošnjega boravka (1943.-1946.) ostavio dubok trag.
Na taj je poticaj u Zagrebu godine 2006., povodom 100-godišnjice njegova
rođenja, bio organiziran znanstveni skup, čiji su prilozi tiskani u zborni-
ku.2 Strani i domaći predavači smjestili su Poglajna u europski i svjetski
kontekst u kojemu se on kretao i gdje je ostavio trag. U zasebnom su po-
glavlju naši ugledni javni radnici iznijeli i svoja zanimljiva sjećanja na nje-
ga, te je tako satkan prilično vjeran portret ovoga čovjeka. Ta je građa po-
služila i snimanju dvaju filmova o njemu. Nedavno je autor ovih redaka
iz Slovačke dobio još neke upite o građi za još jedan film, čije su snimanje
potaknuli Poglajnovi suradnici iz vremena njegova boravka u toj zemlji.3
Prigodom spomenute 100. obljetnice Poglajnova rođenja tiskan je i
njegov spis pod naslovom Temeljni obrisi ljudskog poretka4, u kojemu je on
iznio svoj socijalni nauk, a za koji je nedavno preminuli filozof Ivan Ma-
can (1936.-2015.) istaknuo „originalnost i upravo suvremenost mnogih
Poglajnovih gledišta, premda ih je iznio prije više od pedeset godina.”5 I
2
Usp. Ivan ŠESTAK (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906-1990).
Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog simpozija održanog u Zagrebu 28. ruj-
na 2006. povodom 100. obljetnice rođenja S. T. Poglajna, Zagreb, 2007.
3
Za Poglajnovo djelovanje u Slovačkoj usporedi veoma iscrpnu studiju: Lazar Ivan KRM-
POTIĆ, Stjepan Poglajen alias Tomislav Kolaković – evangelizator Slovačke, u: Ivan ŠE-
STAK (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906-1990), 239-372.
4
Usp. Stjepan Tomislav POGLAJEN, Temeljni obrisi ljudskog poretka, Biblioteka “Zve-
kir”, Dora Krupićeva, Zagreb, 2006. Neki Poglajnovi napisi ušli su u popis literatu-
re povodom obilježavanja stote obljetnice katoličkoga socijalnog nauka: usp. Marijan
VALKOVIĆ (uredio i uvod napisao), Socijalni dokumenti Crkve, Sto godina katoličkog so-
cijalnog nauka, „Bibliografija“ (prikupio: Marijan Biškup), Zagreb, 1991. Riječ je o sljede-
ćim Poglajnovim člancima: Boljševizam konkretna apologija okružnice Rerumnova-
rum, Život, 12 (1931), 213 – 224; Crkva i socijalno pitanje, Život, 13 (1932), 204 – 213.
Novo pokoljenje radničke omladine, Život, 15 (1934), 289 – 307; U znaku Katoličke ak-
cije, Život, 16 (1935), 1 – 30. Poglajnov spis Temeljni obrisi ljudskog poretka nije naveden
budući da je u Hrvatskoj tiskan tek 2006. godine, a prije je bio poznat u inozemstvu
samo u rukopisu.
5
Ivan MACAN, Socijalni nauk Stjepana Tomislava Poglajna: Temeljni obrisi ljudskog
poretka, u: IvanŠESTAK (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906-
290
Ivan ŠESTAK – Tea KNEZIĆĆ
POGLAJNOV KRŠĆANSKI PERSONALIZAM
napokon, jedan od autora ovih redaka je godine 2010. priredio i izbor tek-
stova Stjepana Tomislava Poglajna, koji je popratio opširnijom studijom.6
Na ovome je mjestu samo za orijentaciju dovoljno iznijeti tek neke bi-
ografske podatke o Stjepanu Tomislavu Poglajnu.7 Rođen je 8. rujna 1906.
u Podgoraču kod Našica u učiteljskoj obitelji. Osnovnu školu pohađao
je u Čepinu (1912.-1916.), potom prvih šest razreda realne gimnazije u
Osijeku (1916.–1922.), a onda odlazi u isusovački novicijat u Ljubljanu
(1922.-1924.) te potom od 1924. do 1926. završava 7. i 8. razred isusovač-
ke klasične gimnazije u Travniku. Inače predviđeni uobičajeni trogodiš-
nji studij filozofije završio je za dvije godine (1926.-1928.) u isusovačkom
kolegiju u Valseprès de Puy u Francuskoj. Od 1928. do 1931. radio je kao
profesor i prefekt đaka u spomenutoj gimnaziji u Travniku, a od 1931.
do 1932. kao pomoćnik u uredništvu isusovačkoga časopisa Život u Pal-
motićevoj ulici u Zagrebu. Osobito se plodonosnim pokazao njegov stu-
dij teologije na Katoličkom sveučilištu u belgijskom Louvainu od 1932.
do 1936. godine. Tu je, među ostalom, izbližega upoznao pokret “Kato-
ličke akcije”, osobito njezino radničko krilo, tzv. „žosizam“ (JOC). Tu se
također oduševio za filozofiju kršćanskoga personalizma E. Mouniera
(1905.-1950.), prijateljevao s J. Cardijnom, utemeljiteljem Međunarodne
kršćanske radničke mladeži, G. Bidaultom, R. Schumanom i drugima.
Za svećenika je bio zaređen 24. kolovoza 1935., a mladu je misu slavio u
Čepinu 1. rujna 1935. godine.
Nakon završne faze isusovačke formacije, tzv. “treće probacije”, vr-
šio je od 1937. pa do 1941. službu urednika isusovačkoga časopisa Život,
a što se obično smatra ne samo veoma plodnim i značajnim razdobljem
njegova života, nego i samoga časopisa koji je ojačao paginacijom i oživio
aktualnošću.8 Godine 1943. Poglajen je otišao u Slovačku gdje je djelovao
pod pseudonimom Kolaković, a što je bilo prezime njegove majke. Kako
se rat bližio svršetku, predvidio je dolazak sovjetskih trupa i protuvjer-
skog režima pa je organizirao podzemnu Crkvu, tzv. “Obitelji” (slovač-
ki „Rodina“). Slovačka katolička crkva je, zahvaljujući dobrim dijelom i
1990), 230.
6
Usp. Ivan ŠESTAK (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen. Kršćanski personalizam. Govori, član-
ci, studije, Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, Knjiga 14., Glas Koncila, Za-
greb, 2010. U toj se knjizi nalazi bibliografija S.T. Poglajna (str. 373-377) kao i literatu-
ra o njemu (str. 378-381).
7
Za one koji bi o Poglajnu željeli saznati više, upućujemo na izvanredno preciznu i ro-
mansiranu studiju: Ivo SEČKAR, Veliki i zagonetni S. T. Poglajen, u: Obnovljeni život
51 (1996.) 3, 237-259. Poglajnov “curriculum vitae” nalazi se i u: Ivan ŠESTAK (ur.),
Stjepan Tomislav Poglajen. Kršćanski personalizam. Govori, članci, studije, 369-372.
8
Usp. Ivan ŠESTAK, Stjepan Tomislav Poglajen kao urednik časopisa Život, u: Obnov-
ljeni život 62 (2007.) 1, 41-70.
291
Zbornik radova
FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE
ovim zajednicama, uspjela preživjeti komunizam te je ujedno nakon nje-
gova sloma odmah imala i sve redovite crkvene strukture. U tom je raz-
doblju Poglajen neko vrijeme boravio u Rusiji.
Nakon odlaska na Zapad godine 1946. živio je Poglajen na raznim
stranama svijeta, također i u dalekim azijskim zemljama gdje se na razne
načine, pa i dovitljivim socijalnim projektima, borio protiv nadiranja ko-
munizma. Za vrijeme Drugoga vatikanskog sabora boravio je i u Rimu
te bio u vezi s nekim saborskim peritima. Konspirativnim je životom ži-
vio sve do smrti. Preminuo je krajem travnja godine 1990. u Parizu, gdje
je 1. svibnja za njega bila služena sprovodna misa u crkvi St. François
Xavier. Svi napori da mu se pronađe grob do sada nisu urodili plodom.
2. Što je to personalizam?
U naslovu se tvrdi da je Stjepan Tomislav Poglajen bio kršćanski per-
sonalist. Što to znači “personalizam”? Latinska riječ “persona” inače zna-
či osoba. Općenito se može reći da je personalizam svaki onaj pristup koji
u središte svoga promišljanja i djelovanja stavlja čovjeka kao osobu, tj.
biće obdareno duhovnim mogućnostima razuma i slobodne volje. Zahva-
ljujući njima čovjek se kreće u horizontu bezgraničnosti, tj. živi u posve
jedinstvenom iskoraku prema punini bitka kao istini i dobroti, konačno
prema Bogu. U takvoj čovjekovoj poziciji nalazi se njegova veličina, nje-
govo dostojanstvo.
Začetke personalizma pronalazimo već u 19. stoljeću, i to kao reakciju
na redukcionizme, koji su u shvaćanje čovjeka unijeli materijalizam, evo-
lucionizam te idealizam. Materijalizam i evolucionizam oduzeli su naime
čovjeku duhovnu dimenziju svodeći ga na razinu bića koja ga okružuju,
a koja on ni po čemu ne nadilazi. Sve proizlazi iz materije i njome je pro-
tumačivo. A idealizam je pak sveo čovjeka kao osobu na fenomenalnu
časovitost koja lako izgubi svoj identitet u kolektivu, osobito državi. S
obzirom na ove redukcionističke tendencije personalisti su nastojali ra-
zviti neku vrstu idealizma koji bi omogućio sačuvati jedinstvenost i sa-
mostojnost ljudske osobe, odnosno njezino dostojanstvo.
Personalizam je u Europi postao filozofskom tendencijom u 20. sto-
ljeću, i to po filozofima poput Ch. Renoviera, M. Blondela i E. Mouniera,
J. Maritaina, E. Gilsona i drugih. Svi su oni nastojali promovirati poseb-
nost i uzvišenost ljudske osobe, i to u vremenu kada se čovjek našao u
opasnosti da strada njegova autentičnost i sloboda, i to ne samo u naletu
materijalizma nošena na krilima do tada neviđenog tehnološkog razvoja,
nego i u naletu ideologija koje reduciraju čovjeka na sredstvo za postiza-
nje cilja, a taj je bio država, rasa ili klasa. Personalizam valja razumjeti i
292
Ivan ŠESTAK – Tea KNEZIĆĆ
POGLAJNOV KRŠĆANSKI PERSONALIZAM
u kontekstu nastanka individualizma, koji je iz vida ispustio “ja-ti” i “ja-
mi” dimenziju, a koje su toliko važne za čovjeka kao osobu.
Premda se personalistima običavaju pribrajati i neki filozofi koji su
spadali u druge europske struje filozofske misli a nisu bili vjernici, ipak
je međutim personalizam po svojim protagonistima bio izričito kršćan-
ska stvar. Oni su bili otvoreni Transcendenciji u svoj naročitosti upravo
kršćanskoga sadržaja. Što pak to znači? Prvo, Bog je osobna zbiljnost, da-
pače troosoban. Nadalje, druga božanska osoba, Isus Krist, se poradi čo-
vjeka i njegova spasenja utjelovila, te podnijela zastupničku smrt na križu
– iskazujući time najveću ljubav – kako bi se čovjeku ponovno dogodila
neslućena Božja blizina. Treće, budući da je pak Krist umro za sve ljude,
onda su svi međusobno braća i sestre, jednaki u dostojanstvu. I četvrto,
takav osobni Bog napokon oslovljava i čovjeka kao osobu pozivajući ga
na angažman u hominizaciji i divinizaciji svijeta i društva, dovodeći ga
tako ujedno do vremenitog i vječnog samoozbiljenja.9
3. Geneza Poglajnova kršćanskog personalizma
Stjepan Tomislav Poglajen pripadao je dakle personalističkim europ-
skim kršćanskim intelektualcima i misliocima 20. stoljeća, koji nisu išli
samo za tumačenjem sveukupne zbilje, pa onda i čovjeka u njoj, nego su
je željeli i mijenjati. Doduše ne revolucijom, kao što su to doumili, a po-
tom i u djelo provodili, Marxovi sljedbenici. U tom smislu smijemo reći
da je Poglajen poput ostalih tadašnjih personalista pripadao angažiranim
misliocima svojega vremena. Na srcu im je naime bila inkarnacija ideje
vrijednosti i dostojanstva ljudske osobe.
Možemo postaviti pitanje: odakle Poglajnu ovakvo personalističko
polazište u promišljanju i djelovanju? Za to postoje barem tri razloga.
Opće je poznato da ambijent i ozračje djeluju na formaciju mladog čo-
vjeka Poglajen duguje sasvim sigurno svoj duhovni personalistički habi-
tus svojim roditeljima koji su bili učitelji, dakle humanistički intelektual-
ci, te su kao takvi njegovali rafiniranost duha, koji onda po svojoj naravi
ima smisao za isto tako duhovnu zbilju, a u kojoj naravno osoba u svoj
svojoj naročitosti zauzima eminentno mjesto. Osim toga, takvo ozračje
pogoduje da se u mladom čovjeku začmu i njeguju visoki ideali, koji se
onda bez ostatka mogu inkarnirati i u sasvim osobitom stilu života, kao
9
Usp. J. A. MANN, Personalism, u: New Catholic encyclopedia, The Catholic Univerity of
America – Washington D. C., 2003., vol. 11, 152-153; usp. Ivan ŠESTAK, Personalizam
i osoba kod E. Mouniera. Uz 50-godišnjicu smrti (1905.-1950.), u: Crkva u svijetu 35
(2000.) 4, 373-392.
293
Zbornik radova
FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE
što je to primjerice svećenički. Svećenički je život poglavito posvemašnje
služenje čovjeku i Bogu.
Poglajnovu personalističkom polazištu pridonijet će zasigurno i isu-
sovačka duhovna formacija ili odgoj. Koja je vlastitost isusovačke forma-
cije? Ona nadilazi puku pobožnost te njeguje duhovnost, tj. jedno posve
osobno, personalno odnošenje – odnos od srca k srcu - s Bogom koji je
osoba u najeminentnijem smislu riječi. Isusovac je nadalje u toj perspekti-
vi “socius Jesu – Isusov drug”. Mladi je Poglajen za vrijeme velikih, mje-
sečnih duhovnih vježbi u novicijatu, pod vodstvom tadašnjega iskusnoga
magistra novaka patra Franje Bellera, u meditaciji “O pozivu Krista Kra-
lja”, ponizno molio da ga Krist uzme u svoju službu, kako bi se zajedno
s njime borio za njegovo kraljevstvo spreman podnositi i najveće žrtve.10
A taj Isusov drug, “socius”, u istim Duhovnim vježbama u jednoj molitvi
pod naslovom “Suscipe Domine – Uzmi Gospodine” ne traži zauzvrat
nikakvu sigurnost, nikakav probitak nego: “Daj mi samo svoju ljubav i
milost, i to mi je dosta!”11 Jedna ovakva vizija svijeta i života čini isusov-
ca posve predanim poslu za koji je uvjeren da je Božji poziv, a posjedu-
je i unutarnju sigurnost da će imati blagoslov, a taj je ništa drugo doli
tek Njegova osobna blizina! Briga za kraljevstvo Božje je zapravo briga
za ljude, za osobe, u čijim se nutrinama vodi borba između dobra i zla.
Iz Poglajnovih se spisa može iščitati, a o tome uostalom govore i mno-
ga svjedočanstva o njemu, da je on bezrezervno i strastveno živio svoj
život. Njegova je svećenička egzistencija bila zapravo “proegzistencija”.
Poglajen je ovu personalističku viziju dodatno i formalno osnažio svo-
jim studijem na Zapadu, osobito onim teologije, na Katoličkom sveuči-
lištu u Louvainu (1932.-1936.). Tu se oduševio filozofijom kršćanskoga
personalizma E. Mouniera (1905.-1950.), a na kojega je djelovala misao
velikoga katoličkog intelektualca, filozofa J. Maritaina (1882.-1973.), koji
je pak bio učenik H. Bergsona (1859.-1941.) koji se svojim spiritualistič-
kim mišljenjem snažno i uspješno usprotivio tada vladajućem pozitiviz-
mu, kojemu je i sam isprva pripadao. Mounier je godine 1932. zajedno
s grupom prijatelja osnovao časopis Esprit, koji će tih godina, dakle za
vrijeme Poglajnova boravka na studiju teologije u Belgiji, imati utjecaj i
izvan granica Francuske, zahvaljujući među ostalim i veoma aktualnim
i angažiranim socijalnim prilozima. Poglajen će po povratku u Hrvatsku
tu socijalnu notu, kritizirajući i kapitalizam i individualizam, kao glavni
urednik utisnuti časopisu Život, koji će uređivati od 1937. do 1941. go-
dine. Mounier će i kasnije ostati vrelo njegove inspiracije. Tako će on za
10
Ignacije LOJOLSKI, Duhovne vježbe, Zagreb, 1998., br. 93-98.
11
Isto, br. 234.
294
Ivan ŠESTAK – Tea KNEZIĆĆ
POGLAJNOV KRŠĆANSKI PERSONALIZAM
vrijeme svoga boravka u Splitu okupljati mlade te držati predavanja o
filozofiji E. Mouniera.
4. Gdje Poglajen pokazuje svoj personalizam?
U personalističkoj viziji kakvu su razvili kršćanski filozofi – kao što to
rekosmo – Bog je osoba u najuzvišenijem smislu riječi. To je često dolazilo
do izražaja, pa već i u Poglajnovim ranim kraćim spisima duhovno-poti-
cajne naravi, koje je primjerice do odlaska na studij teologije objavljivao
u “Glasniku Srca Isusova i Marijina”. U tim je napisima već kao mladi
bogoslov pokazivao sposobnost da u velikoj dramatičnosti istodobno
izrazi Božju numinoznost, ali i njegovu blizinu, koja je postala bliskom
u Isusu Kristu, koji je zapravo bio sav za čovjeka. Takvim su tonom ka-
snije odisale Poglajnove konferencije i propovijedi kojih su se ljudi sje-
ćali i nakon više od 60 godina. Takva je, primjerice, bila njegova propo-
vijed na svetkovinu Svih svetih godine 1937., koju je prenosila tadašnja
Radio stanica Zagreb, a nosila je naslov “Kralju vjekova, kome sve živi”,
a tiskana je potom i u časopisu Život.12 Čitajući taj govor otkriva nam se
sve bogatstvo Poglajnove nutrine kojom on zamjećuje sve ono dubinsko
ljudsko, osobno i konkretno, te ga u grozničavoj dramatičnosti pretače
u riječ. Svi su se slušatelji mogli doživjeti adresatima poruke koju im je
za tu Svetkovinu uputio mirogojski propovjednik.
Osim Boga koji je troosoban, pa stoga i osoba u najuzvišenijem smi-
slu, i čovjek je kao stvorenje također osoba, ono najuzvišenije u redu
bivstvovanja, ili kako je to u svoje vrijeme napisao Toma Akvinski: “id
quod est perfectissimum in tota natura”13 ili pak “omnium naturarum
dignissima”14. Zato se čovjeku kao osobi duguje najveće poštovanje. Po-
glajen se nikada nije umarao isticati ovakvu vrijednost ljudske osobe,
osobito pred opasnostima kojima je osoba bila izložena u 20. stoljeću.
Dvadeseto je stoljeće bilo naime stoljeće najveće ugroze čovjeka kao
osobe. Poglajnov je hermeneutički ključ za razumijevanje ovakve poja-
ve u biti posve jednostavan: kad se Boga odgurne s prvoga mjesta, onda
ništa više nije na svom mjestu. No, čovjek po svojoj naravi ne može bez
obožavanja. Ako to nije Bog, onda je to neka stvorena zbilja. Tako nasta-
je idolatrija, obožavanje stvorene zbilje.
12
Usp. Stjepan Tomislav POGLAJEN, Kralju vjekova, komu sve živi, u: Život 19 (1938.)
9-10, 584-586.
13
S. Thomae Aquinatis, S. th. I, 29, 3.
14
S. Thomae Aquinatis, De potentia 9, 3.
295
Zbornik radova
FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE
To se dogodilo u kapitalizmu koji je na pijedestal božanstva stavio
profit, ali nauštrb osobe, koju se iskorištavalo. Mora se reći da je beskru-
pulozni kapitalizam znatno pridonio širenju totalitarnih ideologija, oso-
bito komunizma. Poglajen je na jednome mjestu napisao da će upravo
zbog jadnih socijalnih prilika u kojima žive radnici, uskoro oko Zagre-
bačke katedrale nastati crveni pojas. Apostazija u masama.15 Personali-
stičkim pristupom kapitalističkom privređivanju ističe se naprotiv pred-
nost rada nad kapitalom, te prednost socijalne zauzetosti i osjetljivosti
pred profitom, ne umanjujući nijedno ni drugo – kako to možemo čitati
u Poglajnovu spisu Temeljni obrisi ljudskog poretka.
Dvadeseto stoljeće bilo je i stoljeće velikih ideologija: nacionalsocija-
lizma, fašizma i komunizma sa svojim bogovima u ljudskim spodoba-
ma. Nacionalsocijalizam je stavio na pijedestal naciju, fašizam državu, a
komunizam pak klasu. Poglajen se usprotivio svim ovim ideologijama
osobno ili uz pomoć svojih suradnika u časopisu Život, dakle na teoret-
ski način, ali i praktičnim strateškim djelovanjem, a sve to u ime obrane
dostojanstva ljudske osobe. Osoba je naime uvijek cilj, a nikada sredstvo.
Sve tri ideologije su ga i prepoznale kao svoga neprijatelja te su ga na-
stojale eliminirati.
Poglajen je kao veoma traženi konferensijer, a još više kao urednik
isusovačkoga časopisa Život svojim napisima, a na temelju dokumenata
koji su se tajnim kanalima dobivali iz same Njemačke, teško kompromi-
tirao Hitlerov režim. Njegova kritika nacionalsocijalizma bila je posve na
tragu glasovite enciklike Pija XI. pod nazivom “Mit brennender Sorge”
(1937.), u kojoj se u biti upozorava na pogansku srčiku ovoga svjetonazo-
ra. Nacionalsocijalizam je naime na pijedestal božanstva uzdigao jedan
narod, njemački, dok su svi drugi narodi bili niža klasa. Osim toga, sa-
svim je razvidno da u takvom sustavu nije bilo mjesta ni za Boga. Stoga
je bilo posve razumljivo zašto su se zatvarale katoličke škole i raspuštala
katolička udruženja, a koja su u Njemačkoj bila brojna i izvrsno organi-
zirana.16 Katolička crkva je bila jedina snaga koje se Hitler bojao. I tu se
iznova pokazalo da je zapravo Katolička crkva jedini neprijatelj svim re-
žimima. Drugi su potpuno bezopasni pa stoga i posve nezanimljivi. To ni
danas nije drugačije. Upravo zato što je prozreo taj sustav kao ateistički
i antiteistički, bio je Poglajen i protivnik onih u samoj Hrvatskoj koji su
zagovarali suradnju s Hitlerom. Poglajen je čvrsto stajao na stanovištu da
nacizam po svojoj naravi prezire Hrvatsku, jer njemu je “duboko etička
15
Usp. Catholicus, Hrvatskom metropoliti. In memoriam, u: Život 19 (1938.) 1, 2.
16
Usp. Ivan NIKOLIĆ, Kad III. Reich progoni, u: Život 19 (1938.) 1, 6-13.
296
Ivan ŠESTAK – Tea KNEZIĆĆ
POGLAJNOV KRŠĆANSKI PERSONALIZAM
hrvatska duša sasvim tuđa.”17 Da je Poglajen dočekao 10. travnja 1941. u
Zagrebu, marljivi bi mu Gestapo zasigurno vrlo brzo bio skinuo glavu.
Došavši iz Zagreba u Split, koji je bio pod talijanskom upravom, Po-
glajen se susreo s fašizmom. To je pak ideologija koja je pobožanstvenji-
vala državu (statolatrija), čineći od osobe kotačić u službi države. Svojim
zauzetim radom, osobito među mladima, pa i na području ekumenizma,
navukao je bijes fašističke uprave te je dobio dekret da u roku od 48 sati
napusti grad pod Marijanom, a što je i učinio 6. siječnja 1943. Govorilo
se da je tamo svojim radom, a koji je bio usmjeren izgradnji mladih ljudi
kao osoba, tresao temeljima jedne države.
Po dolasku u Slovačku godine 1943. odmah se svojom snažnom i ose-
bujnom osobnošću nametnuo kao važna figura u tamošnjem katoličkom
životu. Već je godine 1938. u Zagrebu kao urednik časopisa Život predvi-
dio slom hitlerovske Njemačke.18 On se zaista tada i približio. No, naila-
zila je nova opasnost s istoka, ona ruska koja će vlast učvršćivati komu-
nističkom ideologijom. Poglajen je znao da će komunizam, za njega inače
najveće zlo koje se ikada domoglo čovječanstva, i u vjerničkoj Slovačkoj,
upregnuvši u svoje kolo domaće besprizorne duhove – a svaki ih narod
ima – nastojati prvo uništiti institucije Katoličke crkve, kao svog jedinog
pravog protivnika. Govorio je odgovornima u tamošnjoj crkvi da mora-
ju “sići u podzemlje”, kako laici tako i klerici, te se tamo organizirati u
malim grupama s veoma fluidnom organizacijom, a svojim izgrađenim
intelektualnim i duhovnim kršćanskim životom vršiti apostolat održa-
vajući tako živima i nadahnjujućima kršćanske vrijednosti. Tako nastaju
ćelije nazvane “Obitelj”, slovački “Rodina”. Po njima će katolička i slo-
vačka stvar nadživjeti komunizam, a sasvim sigurno i pridonijeti njegovu
padu. Prije odlaska u Moskvu diktirao je Poglajen vođama tih zajedni-
ca posljednje instrukcije, navodeći i literaturu koju će članovi “Obitelji”
studirati. Među njima su bili personalistički filozofi i teolozi. Poglajen je
dobro znao da Slovačku čekaju teška vremena. Njih će biti kadri proži-
vjeti samo ljudi čija će vjera biti utemeljena na personalističkom temelju.
Takav pak pristup omogućuje čovjeku osobno iskustvo susreta s Bogom,
od kojega se i s kojim se potom živi pa i u najtežim vremenima, vreme-
nima progona. A s takvom se vjerom onda može i umrijeti dajući tako
svjedočanstvo za istinitost kršćanstva. Ta život se ne daje za projekcije i
lijepe priče. Naprotiv, vjera bez personalističke note ostaje obično na ra-
zini tradicije, folklora i sličnoga te naravno ne samo da nije sposobna iz-
držati u izazovnim i po život opasnim vremenima, nego je i u redovitim
17
Catholicus, Opasne ekvivokacije, u: Život 19 (1938.) 4, 177.
18
Usp. Viator, Churchil – Hitler i istočna ekspanzija, u: Život 19 (1938.) 9-10, 610-615.
297
Zbornik radova
FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE
prilikama apsolutno beskorisna, može dapače predstavljati i opasnost jer
je se može instrumentalizirati.
5. Čovjek kao osoba u Poglajnovoj socijalnoj misli
Kao što smo to do sada mogli vidjeti, Poglajen je u svim svojim spisima, i
to od samoga početka, imao pred očima čovjeka kao osobu u njezinom zna-
čenju i dostojanstvu. Svi su njegovi napisi i javni nastupi išli za njezinom
promocijom. Međutim, Poglajen će svoj sustavni teoretski pogled na oso-
bu izraziti tek mnogo kasnije, i to u svom socijalnom spisu pod naslovom
Temeljni obrisi ljudskoga poretka. U njemu je autor želio izraditi sustav, s onu
stranu svih “izama”, koji bi mogao promovirati čovjeka kao osobu u svim
njegovim dimenzijama. Takav bi sustav dakle trebao biti u službi osobe, bez
obzira kako se on zvao. Poglajen izričito kaže: “Budući da je poredak radi
čovjeka, jer je čovjek njegova središnja konkretna stvarnost i smisaonost,
to je prvi preduvjet svakog zdravog poretka da bude ljudski, tj. da uzdrži,
uskladi i što više usavrši sve ono, što čini čovjeka čovjekom, sve njegove bit-
ne integralne dijelove, povezane u jednu nedjeljivu cjelinu. Koji god stoga
sistem podcjenjuje ili pače niječe bilo koji integralni dio čovjeka, bilo čak čo-
vjeka kao samostalno i u sebi svrsno jedinstvo, taj sistem uopće ne dolazi u
obzir za ozbiljnu izgradnju čovječanstva.”19 Dakle, da bi pronašao sustav koji
može promovirati čovjeka kao osobu, Poglajen najprije želi u prvom dijelu
spomenutog spisa iznijeti narav čovjeka kao osobe u integralnosti njegovih
sastavnica: “...jer jedino ta integralna ljudska narav, kao osnovna, središnja
i svrsna stvarnost ljudskog društva MOŽE I MORA BITI JEDINIM OPĆE
VRIJEDNIM, objektivnim, NEPOSREDNIM mjerilom, NORMOM, svakog
uistinu ljudskog poretka, u koliko on hoće da bude ljudski, ...”20
U čemu se dakle prema Poglajnu sastoji integralnost čovjekove na-
ravi? Na crti kršćanske antropologije utemeljene na klasičnoj filozofiji
Aristotela i Tome Akvinskog, točnije njihovog hilemorfizma, čovjek na
temelju svojega tijela jest ponajprije biološko-fiziološka zbiljnost, potom
emocionalno-čuvstvena te konačno i duhovna zbiljnost.
Ukoliko čovjek pripada anorganskom i organskom svijetu, on ima pra-
vo na sve ono što ga uzdržava na životu (hrana, stan, ...). Ako pak nastaje
poremećaj na tom području, tj. nastupi bolest, svako ima pravo na liječe-
nje, iz čega proizlazi potreba za čitavim socijalnim sustavom, pa i preven-
cijom, dapače i eugenikom.21 U čovjeka postoji i emocionalno-čuvstvena
19
Stjepan Tomislav POGLAJEN,Temeljni obrisi ljudskog poretka, Zagreb, 2006., 5.
20
Isto, 6.
21
Isto, 7-13.
298
Ivan ŠESTAK – Tea KNEZIĆĆ
POGLAJNOV KRŠĆANSKI PERSONALIZAM
zbiljnost, koja se doduše očituje u čovjekovu biološkom i fiziološkom di-
jelu, ali se ne može na njega svesti ili njime protumačiti budući da sadrži
“element svjesne smislenosti”22, primjerice, čuvstvo veselja, ushićenosti,
dragosti, doživljaj ljepote, a osobito osjećaj ljubavi. Zato će svaki sustav,
koji želi biti uistinu ljudski, morati voditi računa o tom integralnom dijelu
ljudske naravi. Ako se pak on zanemari, neće doći do zrelosti ljudske oso-
be, a niti do izgradnje jednog harmoničnog društva. Za skladan razvoj čo-
vjekove emocionalne komponente veliku će ulogu igrati sređene socijalne
prilike.23 Čovjek je napokon i “duhovna zbiljnost” koja se očituje u “misa-
onosti i voljnosti”24. Čovjek se svojom voljom slobodno odlučuje, teži za
uvijek sve boljim i savršenijim, neizmjernim. U drugu pak ruku, na strani
mišljenja, pojam i sud ukazuje također na duhovnost, kojom čovjek živi u
iskoraku prema Transcendenciji, prema Bogu.
Imajući u vidu ovakvu integralnu strukturu, Poglajen zaključuje na
nužnost socijalnog poretka kakav je neophodan za njezinu promociju:
“Stoga svaki društveni poredak, da bude uistinu ljudski mora svakome
čovjeku kao nosiocu ljudske osobe zajamčiti skladno organsko hijerarhij-
sko uzdržavanje, razvoj, izgradnju i usavršavanje biološko-fiziološke, emo-
cionalne i duhovne njegove stvarnosti s obzirom na njene umne i voljne
sposobnosti kao i s obzirom na najnutarniju srž i bit te duhovne, uopće
specifične ljudske stvarnosti, na njenu bivstvenu upućenost i usmjerenost
na Transcendentalno, na Neizmjerno.”25 Bez ozbiljnog uzimanja u obzir
ovih čovjekovih dimenzija – nastavlja Poglajen – “svaki društveni pore-
dak ostaje ne samo krnji, i ne samo ispod razine ljudskog, nego postaje –
protuljudski, jer zahvaćajući djelomičnog čovjek, nužno koči i tiranizira
cjelovitog čovjeka.”26
Zaključak
Zaključno možemo ustvrditi da je Stjepan Tomisalv Poglajen bio istin-
ski kršćanski personalist budući da je u središte svoga teoretskog i praktič-
nog djelovanja stavio obranu i promociju čovjeka kao osobe u njezinom or-
ganskom jedinstvu. Kao pisac, konferensijer, urednik te voditelj socijalnih
projekata zauzimao se za socijalna prava radnika a time i za uvjete života
dostojne čovjeka. Svojom idejom organskog ljudskog poretka suprotstavio
22
Isto, 13.
23
Usp. Isto, 15-16.
24
Isto, 16.
25
Isto, 21.
26
Isto.
299
Zbornik radova Ivan ŠESTAK – Tea KNEZIĆĆ
FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE POGLAJNOV KRŠĆANSKI PERSONALIZAM

se s jedne strane kapitalističkom sustavu koji u svojim njedrima gaji indivi-

dualizam, a s druge strane kolektivističkom sustavu u kojemu se pojedinac
kao osoba rasplinjuje. Osim toga, čvrsto je stajao na crti obrane dostojan-
stva ljudske osobe u vremenu velikih ideologija 20. stoljeća: komunizma,
fašizma i nacionalsocijalizma, koje su svaka na svoj način rušile njezino do-
Abstract
stojanstvo. I napokon, Poglajen je kao vrstan intelektualac svojim napisima
otvarao i upućivao čovjekovu duhovnu dimenziju prema Transcendenciji. POGLAJEN’S CHRISTIAN PERSONALISM
A to je naposljetku činio i kao svećenik koji je svoju svećeničku egzistenciju
živio posve proegzistentno, tj. služeći drugome kao osobi.
On the night between 4th and 5th May 1945, before leaving for Moscow, Stjepan
Tomislav Poglajen, considering the very real possibility that he would never return to
Slovakia, surrounded by a group of his closest colleagues, dictated a sorts of Decree,
to serve his organisation called “Family” (Rodina). The main purpose of this Decree was
to provide guidelines for the education of an inner, spiritual man, the only type of man
who can contribute to the restoration of the world. Modern civilization has created
a man without inner dimensions, one who is incapable of resolving the crisis of the
modern world. “Therefore, the spiritual life is our first and foremost duty, the greatest
responsibility of us Christians, because only Christianity can provide deep people for
the world, persons in the truest sense of the word. Aware of our inner relation with
the Transcendent we can also be aware of our inner relations with persons, things
and events of the world.” – Poglajen dictated. An expressly personalist approach to
problem solving is clearly evident in these words, as it is indeed throughout Poglajen’s
oeuvre. He encountered personalism when he was studying theology in Belgium. The
purpose of this article is to outline the main features of personalistic thought and
action of Stjepan Tomislav Poglajen.
Key words: Stjepan Tomislav Poglajen, Christian personalism, person, Catholic
action.

300 301