L

LAŽ
Biblijska uporaba riječi laž obuhvaća dva različita značenja, već prema tomu radi li se o
odnosima čovjeka prema bližnjemu ili o njegovim odnosima prema Bogu.
I. LA2 U ODNOSIMA PREMA BLIŽNJEMU
1. U SZ. Zakonska zabrana laži ima isprva u vidu sasvim određen socijalni kontekst:
kontekst lažnog svjedočanstva u parnicama (dekalog: Izl 20,16 l Pnz 5,20;
ponovljeno iz Izl 23.1 si. 6 si; Pnz 19,1621; Lev 19,11); kao iskaz potvrđen *zakletvom,
ta je laž povrh toga i oskrvnjivanje Božjeg *imena (Lev 19,12). Ovo uže značenje ostaje i
u moralnom naučavanju proroka i mudraca (Izr 12,17; Zah 8,17). No oni grijeh laži
shvaćaju i mnogo šire: himba, prijevara, nesklad između mišljenja i *jezika (Hoš 4,2;
7,1; Jer 9,7; Nah 3,1). Sve je to Jahvi mrsko (Izr 12,22); njega je nemoguće obmanuti
{Job 13,9); stoga je lažljivac osuđen na propast (Ps 5,7; Izr 12,19; Sir 20,25). Čak je i
Jakov, taj previjanac koji je lukavštinom zadobio očev blagoslov, i sam bio izigran
od tasta Labana (Post 29,1530).
2. U NZ. Isus jasno formulira obavezu posvemašnje iskrenosti: »Vaš govor neka
bude: da, da, ne, ne!« (Mt 5,37; Jak 5,12), a Pavao to uzima za pravilo svog ponašanja (2
Kor 1,7 si). Preuzimlju se, dakle, pouke SZ, ali dobivaju dublje obrazloženje: »Ne
lažite jedan drugome, jer ste svukli staroga čovjeka s njegovim djelima, a obukli novo
ga« (Kol 3,9 si). »Govorite istinu sa svojim bližnjim, jer smo udovi jedni drugih« (Ef
4,25). Laž bi značila vraćanje na izopačenu narav; okrenula bi se protiv naše solidarnosti
u Kristu. Razumljivo je onda da su Ananija l Safira lagali zapravo Duhu Svetom kad su,
prema Djelima apostolskim, lagali Petru (Dj 5,111): kad je posrijedi kršćanska zajednica,
riječ je o nečemu što nadilazi društvene odnose.
II. LAŽ U ODNOSIMA S BOGOM
1. Nepriznavanje pravoga Boga. Jahve je *Bog istine. Ne priznavati ga i obraćati se
varljivim *kumirima eto laži u najvišem smislu; to više nije laž na *usnama, već laž
života. Sveti se pisci natječu u optužbama protiv te obmane odapinjući strijele zajedlji-
vih kitica (Jr 10,146; Iz 44,920; Ps 115, 5 si), podrugljivih pošalica (Dn 14), pogrdnih
oznaka: puka ništavnost (Jr 10,8), grozota (4,1), ispraznost (2,5), nemoć (2, 11) ...
U njihovim očima, za svako se obraćenje ponajprije traži da čovjek prizna varavost i
laŽnost kumira kojima je služio (16, 19). Tako misli još i Pavao kad zaklinje pogane da
se odvrate od kumira laži (Rim l, 25) da bi * služili živomu i pravomu Bogu (l Sol 1,9).
2. Grijeh laži i religiozni život
a) SZ zna i za istančaniji način nepriznavanja pravoga Boga: zbiva se to kad Čovjek
trajno udomi naviku laganja u svom životu. Tako rade *bezbožnici, neprijatelji čestita
čovjeka: to su podlaci (Sir 5,14) usta punih
laži (Ps 59,13; Sir 51,2; Jr 9,2); oni se pouzdavaju u laž (Hoš 10,13), tako se čvrsto nje
drže te neće da se obrate (Jr 8,5), lažna su čak i njihova prividna obraćenja (3,10)
Nekorisno je zavaravati se samoobmanom o čovjeku prepuštenom samom sebi: on je
spontani lažac (Ps 116,11). Pravi je vjernik, naprotiv, prognao laž iz svog života da bude
u zajedništvu s Bogom istinitim (Ps 15,2 si; 26,4 si). Tako će u posljednja vremena
postupiti i *Sluga Jahvin (Iz 53, 9), upravo kao i ponizni *ostatak koji će Bog ostaviti
svom narodu (Sef 3,13).
b) NZ osjeća da je taj ideal ostvaren u Kristu (l Pt 2,22). I zato, odbacivanje laži
prvenstveni je zahtjev kršćanskog života (l Pt 2,1). To se ne odnosi samo na laž usana već
i na laž što je u sebi uključuje svaki porok (Otk 21,8): taj porok izabranici, Kristovi
pratioci, nisu nikad spoznali (14,5). Na poseban način zaslužuje ime lašca onaj koji ne
priznaje Božju *istinu što se objavila u Isusu: *Antikrist, koji niječe da Isus jest Krist (l
Iv 2,22). Kod njega laž nije više moralnoga reda, već je u svojoj srži religiozna, upravo
kao i laž idolopoklonstva.
3. Sluge laii
a) A u taj svijet laži što se izazovno ustobočuje pred Bogom čovjeka strmoglavljuju
lažne vode, kojih ima u svim vremenima. SZ zna za *proroke laži, s kojima se Bog
prigodice poigrava (l Kr 22,1923), a još ih češće pravi proroci razotkrivaju strogim
izrazima: tako Jeremija (5,31; 23,940; 28, 15 si; 29,31 si), Ezekiel (13) i
Zaharija (13,3). Umjesto *riječi Božje oni narodu donose patvorene poruke.
b] U NZ Isus jednako optužuje slijepe vođe židovskoga naroda (Mt 23,16...). Ti
*Iicemjeri koji neće da povjeruju u njega lasci su (Iv 8,55). Oni su preteče drugih
lažaca koji će tijekom stoljeća ustajati da odvrate ljude od evanđelja: antikristi (l Iv
2,1828), lažni apostoli (Otk 2,2), lažni proroci (Mt 7,15), lažni mesije (Mt 24,24; usp. 2
Sol 2,9), lažni učitelji (2 Tim 4,3 si; 2
Pt 2,1 si; usp. l Tim 4,1 si) pa i ne spominjući Zidove koji priječe propovijedanje
evanđelja (l Sol 2; 14 si) i krivu braću, neprijatelje istinskog evanđelja (Gal 2,4)... Sve su
to sluge laži, kojima se kršćani moraju suprotstaviti kao što se Pavao suprotstavio vraču
Elimi (Dj 13,8 si).
III. SOTONA OTAC LAŽI
Svijet je tako razdvojen na dva tabora: tabor *Dobra i tabor Zla, Istine i Laži, i to u
dvojakom smislu moralnom i religioznom. Prvi je od njih upravo tabor Božji. Drugi ima
također vođu: *Sotonu, staru Zmiju koja zavodi cijeli svijet (Otk 12,9) od dana kad je
zavela Evu (Post 3,13) i otkad je, otrgnuvši je od stabla života, postala »ubojicom ljudi od
početka« (Iv 8,44). Ona navodi Ananiju i Safiru da lažu Duhu Svetomu (Dj 5,3), a vrač
Elima njezin \e »*sin« (Dj 13,10). Od nje su nevjerni Židovi koji neće da uzvjeruju u
Isusa: oni su sinovi đavla, koji je lažac i otac laži (Iv 8,4144); i zato oni hoće ubiti Isusa
koji im je »objavio *istinu« (Iv 8,40). Ona, stara Zmija podiže lažne učitelje, neprijatelje
evanđeoske istine (l Tim 4,2); ona, da povede rat protiv kršćana (Otk 12,17), predaje vlast
*Zvijeri mora, tog totalitarnog carstva, Zvijeri čija su usta puna bogopogrdnih psovki
(13,18); od nje potječe i Zvijer zemlje koja pokreće lažne proroke da obmane ljude te ih
privole na obožavanje lažnih kumira (13,1117). Os svijeta prolazi između ta dva tabora, i
važno je da se kršćani ne dadnu zavesti đavoljim podvalama, da im se vjera ne pokvari (2
Kor 11,3). Moraju, dakle, moliti Boga da ih izbavi od Zloga (Mt 6,13) kako bi ostali u
istini.
JCđ i PG
* Antikrist NZ 2 grijeh IV 2 b istina je/ik l kumiri licemjer razočaranje II riječ
ljudska l Sotona I 2, III srce 12 svjedočanstvo SZ I; NZ I usne l zabluda zli duhovi
NZ 2
• LICE > ; f""
1. Lice i srce. »Kao što se u vodi različito odražava lice od lica, tako i u srcu čovjek od
čovjeka« (Izr 27,19): zrcalo vode odražava paradoks ljudskog lica; ono je u osobe
istodobno ono što vidi i Što se vidi; stati licem u lice u susretu s ljudima znamen je i
poticaj za nutarnje prepoznavanje srdaca.
Jer, lice je zrcalo *srca. Na njemu se čita ne samo boJ (Jr 30,6; Iz 13,8), umor (Dn 1,10)
ili pečal (Neh 2,2) već i radost (Izr 15,13) vesela srca (Sir 13,26; Ps 104,15), strogost što
je otac mora pokazati prema kćerima (Sir 7,24), ali i neumoljiva tvrdoća (Pnz 28,50),
uporna u svojoj oholosti (Ez 2,4; Dn 8,23): srce, naime, »mijenja lik čovjeku, bilo na
dobro bilo na zlo« (Sir 13,25). No ogledalo lica može i varati. I dok je čovjek sklon suditi
prema vanjštini (Jak 2, 9), Bog gleda samo na srce (l Sam 16,7) i prema srcima sudi
ljudske čine (Jr 11,20; Sir 35,22; Mt 22,16).
2. Lice vladara. Odnosi podanika i vladara izražavaju se igrom lica: moli se pristup
pred kraljevo lice (2 Sam 14,32), ali u njegovoj prisutnosti pada se ničice, 'licem prema
zemlji' (2 Sam 1,2; 14,33). Značajna je počast smjeli gledati kraljevo lice (Est 1,14),
*milost na koju se tjeskobno vreba, vidjeti kako se ono vedri osmjehom (Job 29,24 si),
jer »u kraljevu je vedru licu život« (Izr 16,15). .,:•.•; s::. ti,,^^
3. Tražili Božje lice. Premda Bog nije čovjek (Br 23,19), i nijedan stvor ne može pružiti
predodžbu o njegovoj slavi (Iz 40, 18; 46,5), ipak, on, kao i čovjek, ima svoje naume i
nakane te želi stupiti u saobraćaj s čovjekom; i on, dakle, ima lice. A može ga sad
pokazati u svojoj dobrohotnosti (Ps 4,7; 80,4.8.20), sad opet sakriti u *srdžbi (Iz 54,8;
Ps 30,8; 104,29).
To božansko lice prebiva usred Izraela. Nevidljivo je, ali puno izvanredne životnosti
*Boga živoga, i ta *prisutnost Božjeg lica jest snaga njegova naroda (Izl 33,14; 2 Sam
17,11; Pnz 4,37; Iz 63,7). Upravo ona
Ispunjuje *bogos"tovnu težnju da se *vidi Božje lice (Ps 42,3), da se '*traži Božje lice'
(Am 5,4; Ps 27,8; Ps 105,4). No lice je Jahvino lice svetog i pravednog Boga, i samo će
»čestiti gledati lice njegovo« (Ps 11,7). .....:„., ,„.
4. Licem u lice s "Bogom. Pred Božjim licem čovjeka spopada smrtni strah (Suci 13,
22; Izl 33,20) zato što je grešan (Iz 6,5; Ps 51,11); a ipak je ono čovjekov život i spas (Ps
51,13 si). Iznimno je Jahve »razgovarao s *Mojsijem licem u lice, kao što čovjek
govori s *prijateljem« (Izl 33,11). Ali kad Mojslje moli Boga da mu pokaže svoju slavu,
vidi Boga samo s leda (Izl 33,1823). »Slijediti nekoga znači gledati ga s leđa. Tako je
Mojsije koji je gorio od želje da vidi Božje lice naučio kako se Bog može vidjeti: slijediti
Boga kamo god on vodi, upravo to znači vidjeti Boga« (Grgur Niski).
5. Na Kristovu licu dao je Bog da nam zrači njegovo lice i iskazao nam je milost (usp.
Br 6,24). Na tom licu uistinu blista Božja *slava (2 Kor 4,6); slava preobraženja (Mt
17,2//) jest znak da je u Isusu Bog sam sebi podao lice (usp. Otk 1,16) te da se u
njemu pokazalo lice koje »nitko nikada nije vidio« (Iv 1,18): »Tko je vidio mene, vidio
je i Oca« (Iv 14,9). To je ljudsko, izrugano, zastrto (Mk 14,65/7), unakaženo (usp.
Iz 52,14) lice, ali i 'otisak Božje biti' (Heb 1,3).
Kad vidi slavu tog lica, kršćanin po *Duhu Svetome koji u njemu stanuje ostaje stalno
obasjan i preobražen, ne onakvom prolaznom pojavom kao Mojsijevo lice (2 Kor 3,7 si),
već zrakama života i spasenja: »A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo
slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od
Gospodina, od Duha« (2 Kor 3,18). Služba *evanđelja čini da »svakom savjesnom
ljudskom sudu« sja upravo ta »slava Božja na licu Kristovu« (2 Kor 4,26).
Preobraženi tako u Duhu slavom Gospodinovom, kršćani su sigurni da će jednoga
dana »licem u lice« otkriti onoga koga zasad poznaju samo »u ogledalu«, da će spo2nati
kao što su spoznati (l Kor 13,12), da će »Boga gledati« (Mt 5,8). Tako će se ispuniti ona
*čežnja što je Izraela vukla u Hram: »Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge
Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice« (Otk 22,3 si).
FG i JG
* Bog NZ III milost II 3 ponos prisutnost Božja slava IV srce II svjetlost i tmina SZ II
2 tražiti I vidjett
LICEMJER
Idući tragom proroka1 (npr. Iz 29,13) i mudraci (npr. Sir 1,28 si; 32,15; 36,20), Isus je,
samo neusporedivo snažnije, razotkrio korijenje i posljedice licemjerja, smjerajući
posebno na one koji su bili tadašnja inteligencija na pismoznance, farizeje i učitelje
zakona. Licemjeri su, očito, oni čije ponašanje nije odraz misli *srca; ali Isus za njih kaže
i da su slijepci (Mt 23,25 u usporedbi s 23,16). Postoji veza koja opravdava prijelaz od
jednog značenja na drugo: htijući prevariti druge, licemjer vara sam sebe i postaje slijep
za vlastito stanje, nesposoban da vidi svjetlost.
1. Formalizam licemjera. Religiozno licemjerje nije naprosto *laž: ono vara drugoga da
stekne cijenu na račun svojih religioznih Čina kojih namjera nije iskrena (jednostavan).
Licemjer izgleda kao da radi za Boga, a zapravo radi za samoga sebe. Tako se i
najpreporučljiviji običaji, kao milostinja, molitva, post, izopačuju zbog nastojanja lice-
mjera »da ih vide ljudi« (Mt 6,2.5.16; 23, 5). Taj običaj kojim se srce razdvaja od *usana
navikava da se opake namjere skrivaju pod plašt ulagivanja, tako npr. kada u ruhu
pravnoga pitanja žele Isusu namjestiti stupicu (Mt 22,18; usp. Jr 18,18). U želji da spasi
obraz (*lice), licemjer zna prebirati zapovijedi ili ih podešava mudrom kazuisti
kom: tako je moguće da cijedi komarca, a devu proždire (Mt 23,24), ili da Božje propise
izokrene u korist svoje otimačine i svoje neumjerenosti (23,25): »Licemjeri! Lijepo je o
vama prorokovao Izaija rekavši: 'Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od
mene'« (Mt 15,7).
2. Slijepac koji se daje zavesti. Dok se formalizam još dadne izliječiti, licemjerje je već
blizu *tvrdokornosti. »Pobijeljeni grobovi« na kraju i sami počinju vjerovati u ono u što
hoće druge uvjeriti: smatraju sebe *pravednima (usp. Lk 18,9; 20,20) i oghišujuseo svaki
poziv na obraćenje. Poput glumca u kazalištu (u grč. hypokrites], licemjer nastavlja
glumiti svoju ulogu, to jače što je na višem položaju i što se više sluša njegova riječ (Mt
23,2 si). Bratska je opomena zdrava pojava, no kako će licemjer izvući gredu što mu
zatvara pogled kad misli samo na to kako da izvadi slamku koja je u oku bližnjega (7,4 si;
23,3 si)? Duhovne su vođe ovdje na zemlji nužne, ali ne zauzimaju li oni mjesto samoga
Boga kad Božji zakon zamjenjuju ljudskim predajama. To su slijepci koji hoće voditi
druge (15,314), i njihova je nauka samo loš kvasac (Lk 12,1). Oni, kako su slijepi, nisu
kadri raspoznati *znakove vremena, a to znači otkriti u Isusu Božjeg izaslanika, pa traže
»znak s neba« (Lk 12,56; Mt 16,1 si); slijepi zbog vlastite zloće, oni odbijaju Isusovu
dobrotu, pozivajući se i na zakon subote da mu spriječe činiti dobro (Lk 13,15); usuđuju
se pomisliti da je Belzebul začetnik Isusovih čudesa, jer iz opaka srca ne može poteći
dobra riječ (Mt 12,24.34). Da probije vrata njihova srca, Isus ih sramoti pred drugima (Mt
23,1 si) prokazujući njihov temeljni grijeh, njihovu skrivenu trulež (23,27 si): to je bolje
nego ostaviti ih da dijele sudbinu *bezbožnika (24,51; Lk 12,46). Tu se Isus zacijelo po-
služio aramejskim izrazom 'hanefa' koji u SZ obično znači »opak, bezbožan«: licemjer je
na putu da postane bezbožnikom. Četvrto evanđelje transportira naziv licemjera u naziv
slijepca: grijeh je *2idova u tome što tvrde 'vidimo', a slijepi su (Iv 9,40).
3. Stalna opasnost licemjerja. Bila bi samoobmana misliti da je licemjerje svojstvo samo
*farizeja. Već je sinoptička predaja optužbu zbog licemjerja proširivala i na mnoštvo (I,k
12,56), a Ivan preko »*2ido va« smjera na nevjernike svih vremena. Kršćanin, osobito
ako ima neki vodeći položaj, također je izložen opasnosti licemjerja. Ni sam Petar nije
izbjegao toj opasnosti u antiohijskom slučaju, koji ga je doveo u sukob s Pavlom;
njegovo je držanje značilo »pretvaranje« {Gal 2,13). Taj isti Petar preporučuje vjerniku
da živi *jednostavno kao novorođenac, znajući da na nj vreba licemjerje (l Pt 2,1 si) koje
bi ga odvelo u propast i otpad od Boga (l Tim 4,2). XLD
*• farizeji l jednostavan 2 laž nevjera II l oholost l
:; LUDOST
Ludost je u Bibliji opreka *mudrosđ (npr. Izr 10,114), a definira se jednako kao i
mudrost, s obzirom na način *života i na *spoznaju Boga. Luđak je budala i
nesmotrenjak; luđak je i *bezbožnik (Izr 1,2232; Sir 22,918) koji ne priznaje Zakona
(SZ) ni Krista (NZ).
Mudraci opominju mlada, neiskusna čovjeka da se čuva svega što bi ga zavelo na ludo
ponašanje: pokvarenih žena (Izr 7,527), gospođe Ludosti, oličenja *be2božnosti (Izr
9,1318). Opisuju lik bezumnika da svojim učenicima pokažu kakvi bi postali bez stege
(Sir 21,1420); zar ne bi stali misliti
da Gospodin ne dijeli pravdu ili da ne drži sve na oku (Sir 16,1723), ili čak da ga nema
(Ps 14,1)? Na kraju bi pravednike smatrali ludama (Mudr 5,4), a njihovu smrt
nepopravljivim zlom (Mudr 3,2).
NZ
Pred kraljevstvom Božjim, prisutnim u Kristovoj osobi, ludost se ne sastoji samo u
bezbožnosti koja odbacuje Božji zakon već i u mudrosti koja se zatvara pred Božjom
miloŠću. Svima je potrebno korjenito obraćenje da prime Kristove riječi i da ih provode u
životu, bez čega nema mudrosti (Mt 7,26). Ludost je oslanjati se na *bogatstvo poput
lakoumna *pohlepnika (Lk 12,20); ludost je ne odgovoriti Božjim traženjima, poput ludih
djevica (Mt 25,113), ili pak pokušavati da se ona izvrnu, kao što su činili *farizeji (Mt
23,17). U očima onoga koji dopušta vezu između bolesti, grijeha i zlih duhova
preobrazba ludosti u ljubav mogla bi biti simbolizirana poviješću opsjednutog iz Gerase:
taj bijesni luđak, koji je ranije sijao strah u svom kraju, želi poći za Isusom, svojim
izbaviteljem (Mk 5,140/7). Za Pavla je istinska ludost ne vjerovati u Mudrost Božju koja
se objavljuje u Kristu *raspetome i u ludosti njegova *propovijedanja (l Kor 1,1829). No
vjernik se mora pomiriti s time da ga svijet, kao i samog Krista (Mk 3,21), smatra
bezumnim (l Kor 3,18 si); i Pavla su tako smatrali ludim (l Kor 4,10; Dj 26,24); a i svaki
apostol Krista raspetoga doživjet će istu sudbinu, jer on navješćuje *spas koji je djelo
Božje ludosti, ludosti ljubavi, koja je najviša mudrost (l Kor 1,25). JA
~v bezbožnik SZ 2 jednostavan I Križ II mudrost odgajanje I pohlepa NZ 2 sablazan
14 smijeh l