C

CRKVA
Mnogi suvremenici jedva da idu dalje od ljudske strane u Crkvi kao svjetske i čvrsto
uokvirene zajednice ljudi sjedinjenih vjerovanjima i bogoštovljem; Pismo pak, koje se
obraća našoj vjeri, označuje Crkvu kao *misterij, nekad skriven u Bogu, ali danas ob-
javljen i djelomice ostvaren (Ef 1,9 si; Rim 16,25 si). Misterij naroda koji je još grešan ali
već posjeduje zalog spasenja: on je, naime, grananje Kristova Tijela, ognjište ljubavi;
misterij božanskoljudske ustanove u kojoj čovjek može naći svjetlost, oproštenje i milost,
»na hvalu slave Božje« (Ef 1,14). Toj dotad neviđenoj ustanovi prvi su kršćani grčkog
jezika dali biblijsko ime ekklesia koje je naglašavalo neprekinutu vezu između Izraela i
kršćanskog naroda a ujedno bilo vrlo pogodno da u sebe primi nov sadržaj.
I. NA STO SVE PODSJEĆA OVA RIJEČ
U grčkom svijetu ekklesia franc. »eglise« samo je njen izvod označuje zbor demosa,
naroda kao političke sile. Ovaj profani smisao (usp. Dj 19,32.39 si) daje boju religioznom
smislu kad Pavao raspravlja o ponašanju *zbora kršćana sabranog 'u crkvi' (»zajednici«)
(usp. l Kor 11,18).
Kod Sedamdesetorice, naprotiv, ova riječ označuje zborovanje sazvano radi nekog re-
ligioznog, često bogoštovnog čina (npr. Pnz 23; l Kr 8; Ps 22,26): ona odgovara hebr.
qahal, kojim se služi naročito škola Ponovljenog zakona za oznaku zborovanja na Horebu
(npr. Pnz 4,10), u stepama Moaba (Pnz
31,30) ili u Obećanoj zemlji (npr. Jš 8,35; Suci 20,2), zatim Ljetopisac l Ljet (npr. l Ljet
28,8; Neh 8,2) za oznaku bogoslužnog zborovanja Izraelaca u vrijeme kraljeva ili poslije
izgnanstva. Ekklesia je uvijek prijevod riječi qabal, ali ova se ponekad prevodi i drugim
izrazima, naročito riječju synagoge (npr. Br 16,3; 20,4; Pnz 5,22), koja opet Češće
prevodi riječ 'edah iz svećeničke predaje. Crkva i sinagoga dva su uglavnom sinonima
izraza (usp. Jak 2,2): oni će se suprotstaviti jedan drugomu tek kad kršćani budu prisvojili
prvi od njih, a drugi zadržali za tvrdokorne 2idove. Kod izbora riječi ekklesia
Sedamdesetorica su nesumnjivo bili vodeni suzvučjem qahal l ekklesia, ali i podsjećajima
na koje navodi etimologija: ekklesia dolazi od ekkalćo (pozivam, sazivani), i samo je po
sebi značilo da je Izrael kao Božji narod bio skup ljudi sazvanih Božjim poticajem; ta se
riječ nadovezivala na izraz svećeničke predaje kojim je izražena misao pozivanja: klete
hagia doslovni je prijevod izraza miqra' qodel, »sveto zborovanje« (Izl 12,16; Lev 23,3;
Br 29,1). Isus je utemeljio novi Božji narod u neprekinutoj vezi sa starim: sasvim je
prirodno da ga je pri tom nazvao biblijskim imenom za religiozno zborovanje (jamačno je
u aramejskom rekao ili 'edta' ili kenišfa', što se najčešće prevodi sa sjnagoge, ili pak
vjerojatno gibala'), a to je ime u Mt 16,18 prevedeno sa ekklesia. Jednako je i prvi
naraštaj kršćana za sebe znao da je novi *narod Božji (l Pt 2,10) koji ima svoj pralik u
»zajednici [crkvi] u pustinji« (Dj 7,38); stoga je on prihvatio taj izraz koji je potjecao iz
Pisma, a koji je bio
vrlo pogodan za oznaku kršćana kao »Boižjeg *Izraela« (Gal 6,16; usp. Otk 7,4; Jak 1,1;
Fil 3,3). Osim toga, ovaj je izraz imao i prednost jer je u sebi uključivao i temu poziva što
ga Bog nezasluženo upućuje u Isusu Kristu Zidovima a zatim i poganima: pozivu da
postanu članovi svetog saziva na kraju vremena (usp. l Kor 1,2; Rim 1,7: »pozvani da
budu sveti«).
II. PRIPREMA I ISPUNJENJE CRKVE
Bog je dugo pripremao okupljanje svoje raspršene djece (Iv 11,52). Crkva je zajednica
ljudi koji uživaju plodove *spasenja u Isusu Kristu (Dj 2,47): »mi koji se spašavamo«
piše Pavao (l Kor 1,18). Božji pak *naum spasenja dosiže u toj zajednici svoj vrhunac, ali
ona je unatoč tomu bila zamišljena »prije stvaranja svijeta« (Ef 1,4), A u glavnim se
crtama ostvaruje već od Abrahama, dapače već od pojave Adama.
1. Prvo stvaranje t novo stvaranje, Čovjek je od samog početka pozvan da tvori društvo
(Post 1,27; 2,18) i da se množi (1,28) te da živi u društvu s Bogom (3,8). Ali *grijeh se
ispriječio pred Božjim naumom; umjesto da ostane glavarom naroda sabranog da živi s
Bogom, Adam postade ocem čovječanstva razdiranog *mržnjom (4, 8; 6,11), raspršenog
zbog *oholosti (11,8 si), čovječanstva koje bježi od svog Stvoritelja (3,8; 4,14). Trebat
će, dakle, da novi *Adam (l Kor 15,45; Kol 3,10 si) bude početak novog *stvaranja (2
Kor 5,17 si; Gal 6,15) u kojem će ponovno biti uspostavljen život prijateljstva s Bogom
(Rim 5,12...), čovječanstvo biti privedeno *jedinstvu (Iv 11,52) a njegovi pripadnici
izmireni (Ef 2,1518). Takva će biti Crkva, pripravljena u Izraelu. Biblija smješta povijest
Abrahama i njegovog potomstva u sveopću povijest svijeta u kojem grijeh širi svoje
djelovanje; time ujedno pokazuje da se Crkva kao istinski narod Abrahamov (Rim 4,11
si) mora uvrstiti u svijet i tu se suprotstaviti grijehu, kao i razdoru i *smrti što iz njega
proistje
ču. Već su predaje o *potopu pružale Izraelu uzor o pravedniku s kojim Bog, nakon
bujanja grijeha, započinje novo stvaranje; ovaj sveopći spas što je posredstvom *vode
udijeljen potomstvu Noe bio je *pralik onog spasa, bogatoga na drugačiji način, što ga je
imao donijeti Krist posredstvom *krŠtenja (l Pt 3,20 si).
2. Stari i novi Izrael. Upravo s *izborom Abrahama, izborom koji je već bio zapečaćen
*savezom (Post 15,18), nastupa odlučan proces oblikovanja Božjeg *naroda. Iz te bla-
goslovljene loze, kojoj je Bog trs, poteći će Krist; u njemu će se ispuniti sva *obećanja
(Gal 3,16) i on će položiti temelje konačnom narodu, duhovnom potomstvu *Abrahama
vjernog (Mt 3,9/7; Iv 8,40; Gal 4,2131; Rim 2,28 si; 4,16; 9,6 si). Svi će *narodi
stupajući u Crkvu Isusa Krista, po vjeri, biti blagoslovljeni u Abrahamu (Gal 3,8 si = Post
12^ LXX; usp. Ps 47,10).
Između Izraela, kao tjelesnog potomstva praotaca, i Crkve ima u isti mab i raskida i
neprekinute veze. Stoga NZ primjenjuje, uz prenesena značenja i opreke, imena starog
naroda Božjega na novi Božji narod. Oba su naroda ekklesia, ali ta riječ sada označuje
misterij za koji SZ nije znao: *Tijelo Kristovo (Ef 1,22 si); a *štovanje koje se u njemu
iskazuje Bogu, posve je duhovno (Rim 12,1). Crkva je Božji *Izrael (Gal 6, 16),
duhovan, a ne više tjelesan (l Kor 10, 18); ona je stečeni narod, stečen *krvlju Kristovom
(Dj 20,28; l Pt 2,9 si; Ef 1,14) i uzet između pogana (Dj 15,14). Ona je *zaručnica ne
više preljubna (Hoš; Jr 23; Ez 16), već neokaljana (Ef 5,27); *loza ne više divlja (Jr
2,21), već rodna (Iv 15,18); sveti *ostatak (Iz 4,2 si). Ona je stado ne jednom sabrano (Jr
23,3) pa zatim raspršeno (Zah 13,7 si), već konačno stado *pasđra koji se za nju žrtvova i
uskrsnu (Iv 10); ona je nebeski *Jeruzalem ne više ropski, već slobodan (Gal 4,24 si).
Ona je narod novog *Saveza koji su proroci pretkazali (Jr 31,31 si; Ez 37,26 si), a koji je
zapečatio svojom krvlju Krist (Mt 26,28//;

Heb 9,12 si; 10,16), *posrednik za sve narode (Iz 42,6). Njezina povelja saveza nije više
*zakon Mojsijev, koji ne može dati život (Gal 3,21), već zakon *Duha (Rim 8,2) napisan
u srca (Jr 31,33 si; Ez 36,27; usp. l Iv 2,27). Ona je *kraljevstvo svetih naviješteno od
Daniela, a pretkazano Davidovim zborovanjem u Ljetopisca: ne više organizacija
vremenitog života jednog naroda (Iv 18,36), već svuda vidljiva klica i duhovni zametak
nevidljiva i nevremenita kraljevstva u kojem će smrt biti uništena (l Kor 15,25 si; Otk
20,14). Napokon, budući da je uskrslo Kristovo *tijelo (Iv 2,21 si) *hram nove
ekonomije, koji nije sagradila ljudska ruka (Mk 14,58) i koji je nerazoriv (Mt 16,18), to
je i Crkva Kristovo Tijelo novi hram (2 Kor 6,16; Ef 2,21; l Pt 2,5), mjesto bolje
*prisutnosti i boljega *bogoštovlja, koji su svima dostupni (Mk 11,17).
III. ISUS POSTAVLJA TEMELJ CRKVI
SZ dakle pripravlja Crkvu i njen je pralik; a Isus je objavljuje i utemeljuje.
1. Etape Crkve. Isusova se misao uklapa u okvir njegova proglašenja nebeskog
*kraIjevstva: on, proročkim jezikom u kojemu se ne razaznaju uvijek planovi, objavljuje
•da će nebeskom razdoblju Kraljevstva (Mt 13,43; 25,3146) prethoditi razdoblje polaga-
nog rasta na zemlji (13,31 si). U očekivanju *žetve, kukolj grijeha Što ga je zasijao Zli
mora rasti zajedno s dobrim sjemenom (13, 2430.3643). Ovo zemaljsko razdoblje imat
^e, opet, dvije etape. Prva od njih jest smrtni Isusov život: on svojim propovijedanjem,
djelatnošću protiv Sotone i stvaranjem mesijanske zajednice čini Kraljevstvo već pri-
sutnim (Mt 12,28; Lk 17,21). Druga će etaj?a biti vrijeme Crkve u pravom smislu (Mt
16,18); ona će započeti trima glavnim događajima: Isusova *žrtva utemeljit će (Mt
26,28) »zajednicu novog Saveza« koja će živo nastojati oko čistog bogoštovlja (usp. Mal
3,15), zajednicu kojoj se Jeremija nadao u JoSijino vrijeme (2 Kr 23) a zatim je
prenio u eshatološku budućnost (Jr 31), a za koju su skupine Kumrana i Damaska mislile
da je one predstavljaju; Isusovo uskrsnuće, poslije kojega će on u Galileji sabrati
raspršeno stado (Mk 14,27 si); razorenje Jeruzalema (Mt 23,37 si; usp. Lk 21,24), koje
će, u isti mah, biti znak da je Crkva zamijenila židovski narod te uvod u posljednji sud.
^.
2. Okupljanje i odgajanje učenika. Za vrijeme svog zemaljskog života Isus okuplja i
*odgaja *učenike kojima objavljuje *misterij Kraljevstva (Mt 13,1017/7): to je već »malo
stado« (Lk 12,32) dobrog pastira (Iv 10) koje su navijestili proroci, kraljevstvo svetih (Dn
7,1822). Isus je predvidio kako će ta skupina poslije njegove smrti dalje živjeti i rasti, i u
glavnim je potezima ocrtao njezin budući lik. Proročanstva o progonu učenika (Mt
10,1725//; Iv 15,18...), a vjerojatno i prispodobe o pomiješanosti pravednika i grešnika
(Mt 22,11 si; 13,2430. 3643.4750), u njegovoj misli idu dalje od njegova zemaljskog
života. Naročito pouke Dvanaestorici predmnijevaju stanovito trajanje.
a) Dvanaestorica. Isus doista odabire među svojim učenicima dvanaestoricu prisnih
koji će biti temeljne stanice i glavari novog Izraela (Mk 3,1319/7; Mt 19,2877). Daje im
da nauče obred krštavanja (Iv 4,2), propovijedanje, borbu protiv *zlih duhova i *bolesti
(Mk 6,7137/). Uči ih da više cijene služenje nego prva mjesta (Mk 9,35), da prednost
daju »izgubljenim ovcama« (Mt 10,6), da se ne boje neizbježnih progona (10,17 ...), da
se okupljaju u njegovo *ime na zajedničku molitvu (18,19 si), da opraštaju jedan
drugome (18,2135) i da ne izopćuju javne gresnike a da nisu prije pokušali s
uvjeravanjem (18,1518). Crkva će se do svršetka vremena morati utjecati ovom iskustvu
Dvanaestorice da tu nađe svoje životne smjernice.
b) Univerzalno poslanje Dvanaestorice. Misionarsko naukovanje *apostola ne izlazi iz
okvira Izraela (Mt 10,5 si). Tek će na
kon Isusova uskrsnuća dobiti nalog da uče i krste sve *narode (Mt 28,19). Međutim, Isus
već prije svoje smrti najavljuje pristup pogana u Kraljevstvo. »Sinovi kraljevstva« (Mt
8,12), to jest *Židovi, imali su prvi pravo ući u to Kraljevstvo, ali će im ono biti oduzeto
(Mt 21,43) zato što nisu dali da ih Krist »skupi« (Mt 23,37); umjesto židovskog mnoštva,
koje je privremeno isključeno (usp. 23,39; Rim 11,1132), ući će pogani (Mt 8,11 si; Lk
14,2124; Iv 10,16), potpuno ravnopravni (Mt 20,116) sa židovskom jezgrom grešnikS
obraćenika koji su uzvjerovali u Krista (Mt 21,31 si). Tako će Crkva, to prvo ostvarenje
kraljevstva koje nije od ovoga svijeta (Iv 18,36), ispuniti i nadmašiti i najsmjelija
univerzalistička proročanstva SZ (npr. Jona; Iz 19,1625; 49,16). Isus je ni u čemu ne
vezuje uz vremenitu pobjedu Izraela a ni sam ne pokazuje zanimanja za tu pobjedu. To je
za mnoštvo tvrda pouka (Iv 6,1566), a i za Dvanaestoricu (Dj 1,6), koji je neće pravo
shvatiti prije Duhova. Ali od tada i neće pokušavati da svoje univerzalno poslanje vežu
uz ponovni uspon svoga naroda, te će propovijedati lojalnost prema carskim *vlastima
(Rim 13,1...; l Pt 2,13 si). Oni će normu za odnose između Crkve i države naći u Kri-
stovoj rijeci: »Podajte cara carevo, a Bogu Božje« (Mt 22,21/7), Caru porez, i sve što je
potrebno da se udovolji opravdanim zahtjevima države radi vremenitog dobra naroda
(Rim 13,6 si), a Bogu, Čije suvereno pravo Što ga ustanovljena Crkva obznanjuje
nadilazi carsko pravo i za nj je mjerodavno (Rim 13,1), pripada ostalo, to jest svekoliko
naše biće.
c) Vlast Dvanaestorice. Glavarima su potrebne ovlasti. Isus ih obećaje Dvanaestorici:
*Petru, *stijeni što jamči za postojanost Crkve, odgovornost upravitelja koji otvara i
zatvara *vrata nebeskog grada, zatim vršenje vlasti u pitanjima discipline i naučavanja
(Mt 16,18 si; usp. Lk 22,32; Iv 21); apostolima osim obnavljanja Večere (Lk 22, 19) istu
zadaću da »svezuju i razrješuju«, što će se posebno ticati presudivanja u
pitanjima savjesti (Mt 18,18; Iv 20,22 si). Ovi tekstovi otkrivaju već narav Crkve kojoj je
*Isus Krist stvoritelj i Gospodin: ona će biti organizirano i vidljivo društvo s kojim ovdje
na zemlji započinje kraljevstvo Božje; ona je sagrađena na stijeni, trajno nastavlja
Kristovu prisutnost vršenjem apostolske vlasti i euharistijom, pobijedit će *pakao i
istrgnuti mu plijen. Tako se ona pokazuje kao izvor života i opraštanja.
Prema Isusovoj namisli, to će *poslanje trajati koliko i svijet; jednako će dakle biti i s
vidljivim strukturama i ovlaštenjima koja služe ovom poslanju. Istina, Čitav je jedan dio
apostolske funkcije neprenesiv: položaj *apostola kao Isusovih *svjedoka za njegova
života i uskrsnuća jedinstven je u povijesti. Ali kad Isus poslije svog uskrsnuća nalaže
Jedanaestorici da naučavaju, krste, upravljaju i kad im obećava da će ostati s njima za-
uvijek, do svršetka svijeta (Mt 28,20), on daje nazreti da će tako prenesene ovlasti trajati
kroza sve buduće vjekove, pa i nakon smrti apostola. Tako će to shvatiti i prva Crkva, u
kojoj će vršenje ovih ovlasti nastaviti glavari što će ih apostoli odabrati i posvetiti
*polaganjem ruku (2 Tim 1,6). I danas biskupske ovlasti imaju osnovu jedino u tim
Isusovim riječima.
IV. RAĐANJE I 2IVOT CRKVE
1. Pasba i Duhovi. Crkva se rađa o Kristovoj *Pashi, kad on »odlazi« s ovoga svijeta k
Ocu (Iv 13,1). S Kristom koji izlazi iz groba i postaje »životvorni duh« (l Kor 15,45)
javlja se *novo čovječanstvo (Ef 2,15; Gal 6,15), novo *stvorenje. Oči su često govorili
da se Crkva, nova Eva, rodila iz Kristova boka za vrijeme njegova smrtnog sna kao što se
i stara Eva rodila iz boka usnulog Adama; ako je istina da su za Ivana krv t voda u prvom
redu znamenja Kristove žrtve i Duha koji oživljuje Crkvu, zatim sakramenata krsta i
euharistije koji Crkvi prenose život, onda on opravdava takvo gledanje kad svjedoči o
učincima uboda sulicom (Iv 19,34 si). No tijelo Crkve je
Živo samo ako to tijelo jest *tijelo Krista *uskrsloga (»probuđenoga«, usp. Ef 5,14) koji
izlijeva *Duha (Dj 2,33). Ovaj izljev Duha počinje s danom Pashe (Iv 20,22), kad je Isus
»dahnuo« Duha obnovitelja (Iv 20,22; usp. Post 1,2) u učenike koje je najzad sabrao (usp.
Mk 14,27) kao glavare novog Božjeg naroda {usp. Ez 37,9). No veliki karizmatski izljev
zbiva se na dan *Pedesetke (Dj 2,4), uoči *svjedočenja Dvanaestorice (Dj 1,8) i javnog
očitovanja Crkve; stoga je taj dan za nju svojevrsni datum službenog rođenja. Duhovi su
za nju donekle ono što je za Isusa, začetog po Duhu Svetomu (Lk 1,35), bilo *pomazanje
koje mu je taj Duh podijelio u osvit njegova mesijanskog poslanja (Dj 10,38; Mt 3,16//) i
što je za svakog kršćanina podjeljivanje Duha *polaganjem ruku koje stavlja *pečat na
njegovo djelo u krštenju (Dj 8,17; usp. 2,38).
2. širenje Crkve. Poslije Duhova Crkva naglo raste. U nju se stupa prihvaćajući *riječ
apostola (Dj 2,41) koja rađa *vjerom (2,44; 4,32) u Isusa uskrsloga, Gospodina i Krista
(2,36), Vođu i Spasitelja (5, 31), zatim primajući *krštenje vodom (2,41) iza kojega
slijedi polaganje ruku što podjeljuje Duha i njegove *karizme (8,16 si; 19, 6). Prema Luki
(Dj 2,42), njezinim se živim članom ostaje po Četverojakoj vjernosti: vjernosti
apostolskoj *nauci koja produbljuje onu prvu vjeru što se rodila iz navješćivanja poruke
spasenja; vjernosti bratskom *zajedništvu (koinonia), *Iomljenju kruha i zajedničkim
molitvama. Naročito se za lomljenje kruha, a to znači *euharistijske gozbe (usp. l Kor
11,20.24), kuje jednodušje (Dj 2,46), doživljava se prisutnost Krista uskrsloga koji je
malo prije bio drug za stolom Dvanaestorice (10,41), »navješćuje se« njegova žrtva i
održava budnim očekivanje njegova dolaska (l Kor 11,26).
U Jeruzalemu *zajedništvo srdaca ide dođe da pobuđuje slobodno udruživanje ma-
terijalnih dobara (Dj 4,3235; Heb 13,16), podsjećajući na ono što je bilo pravilom u
Kumranu; ali i sam Luka daje naslutiti da
taj postupak nije bio sasvim bez sjena (Dj 5,2; 6,1). Vjernici su okupljeni pod vlašću.
*apostola. Na čelu je Petar (Dj 1,13 si): on dogovorno s njima vrši prvenstvo što ga je
primio od Krista. Zbor starješina sudjeluje u vlasti podređen apostolima (Dj 15,2), a
kasnije, kad su ovi otišli, djeluje pod vlašću Jakova (21,18) koji je postao glavarom mje-
sne Crkve. Sedmorica ljudi punih Duha, među njima Stjepan i Filip, primili su brigu za
službu među helenističkim kršćanima (6, 16).
Neustrašivost ove sedmorice, naročito Stjepana, dovodi do njihova raspršenja (Dj 8,1.4).
Ali to omogućuje širenje Crkve od: Judeje (8,1; 9,3143) do Antiohije (11,1925), a odanle
»sve do kraja zemlje« (Dj 1,8; usp. Rim 10,18; Kol 1,23), u najmanju ruku do Rima (Dj
28,1631). Odbijanje na koje je naišao Pavao kod Židova olakšava cijepljenje poganske
divljake na okresano deblo izabranog naroda (Rim 11,1118). Ali ni Pavao ni Petar koji je
krštenjem Kornelija učinio odlučan korak koji nije opovrgao ni kasnijim pretjeranim
popuštanjima u korist židovskih revnitelja (Gal 2,1114) ne prihvaćaju da pogani Što
stupaju u Crkvu budu podvrgnuti židovskim običajima kojih se »židovski« kršćani još
pridržavaju (Dj 10,14; 15,29).
3. Tako se potvrđuje izvornost Crkve nasuprot judaizmu, njezina katoliČnost postaje
stvarnost, ispunjuje se misionarski nalog što ga je primila od Krista. Postaje vidljivim da
se njezino *jedinstvo izdiže nad mjesta i narode, jer sve zajednice znaju da su stanice u
tkivu jedne jedine ekklesia: proširivanje ove biblijske riječi i na poganskokršćanske
skupine, riječi koja je najprije primijenjena na jeruzalemske kršćane, zatim sabiranje pri-
loga za ove posljednje među Pavlovim obraćenicima (2 Kor 8,724), pozivanje na običaje
Crkava radi uređivanja sporova oko stege (l Kor 11,16; 14,33), zanimanje koje one gaje
jedna prema drugoj (Dj 15,12; 21,20; l Sol 1,7 si; 2,14; 2 Sol 1,4), pozdravi koje si
upućuju (l Kor 16,19 si; Rim 16,16; Fil
•4,21 si) sve su to karakteristična obilježja istinske svijesti o Crkvi. . .
V. KRŠĆANSKO RAZMIŠLJANJE O CRKVI
1. Svi kolektivni aspekti spasenja u Isusu .Kristu prisutni su u Crkvi. Pavao je, međutim,
jedini nadahnuti pisac koji je zasebno i pod tim posebnim imenom temeljito istraživao
ovaj misterij. U viđenju pred Damaskom otprve mu je objavljena tajanstvena istovjetnost
Krista i Crkve (Dj 9,4 si); na ovaj prvi uvid nadovezuje se razmišljanje poticano
iskustvom. U stvari, kako *gradi Crkvu, tako Pavao i otkriva sve njezine dimenzije.
Ponajprije razmišlja o vitalnom jedinstvu koje njegove obraćenike veže s Kristom i jedne
s drugima po krsnom obredu, jedinstvo koje Duh svojim *karizmama čini gotovo
opipljivim. Stoga Korinćanima, koji ove *darove izvrću te ne vide njihovu
»izgraditeljsku« i ujediniteljsku ulogu, doziva u pamet ovu temeljnu činjenicu: »Mi smo
svi ... fcrsteni jednim Duhom u jedno Tijelo« (l Kor 12,13). Crkvu sačinjavaju krIteni;
oni su dakle udovi ovog jedinog *Tijela Kristova, udovi čiju živu sraštenost podržava s
tim Tijelom euharistijski kruh (l Kor 10,17). Ovo jedinstvo jedinstvo vjere i krsta ne
dopušta mogućnost da se netko naziva Kefinim, Apolonovim ih" Pavlovim, kao da se
Krist može dijeliti (l Kor 1,12 si; 3,4). Upravo da pokaže i učvrsti to jedinstvo, Pavao
organizira skupljanje darova u korist »svetih« u Jeruzalemu (l Kor 16,14; 2 Kor 89; Rim
15,26 si).
Nešto kasnije zatvor, otkinuvŠi ga od suviše neposrednih problema, i kozmičke spe-
kulacije koje mora suzbijati u Kolosima pridonose proširivanju njegovih horizonata.
Ufcazuje mu se u svom sjaju (Ef 1) sav božanski plan, koji on promatra kao *Apostol
naroda (Gal 2,8 si; Rim 15.20). Ekklesia tada općenito nije više neka mjesna zajednica
(kao malo prije, osim možda u l Kor 12,28; 15,9; Gal 1,13), već je ona u svoj svojoj širini
i univerzalnosti Tijelo Kristovo, mjesto izmirenja Zidova i pogana koji
tvore jednog jedinog savršenog *Čovjeka (Ko! l, 1824; Ef 1,23; 5, 23 si; usp. 4,13). Na
ovu bitnu temu Pavao nadograđuje sliku Krista, *Glave Crkve; Krist je drugo, zaseban u
odnosu na svoju Crkvu, ali ona je s njime sjedinjena kao sa svojom Glavom (Ef 1,22 si;
Kol 1,18) u tome ima ona isti položaj kao i anđeoske Vlasti (Kol 2, 10) a naročito kao sa
svojim životnim i kohezionim počelom i počelom *rasta (Kol 2,19; Ef 4,15 si):
nedovršeno Tijelo urasta »u njega koji je Glava«, u Krista proslavljenoga (4,15). Slika
*hrama Što se gradi na Kristu kao ugaonom kamenu i apostolima kao temeljima (E£ 2,20
si) miješa se više puta s temom o Tijelu, tako da dolazi do isprekrštanja rijeci: zgrada
raste (E£ 2,21) a Tijelo se gradi (4,12.16). U Ef 5,2232 ideja Tijela i Glave udružuje se s
biblijskom slikom *ZaruČnice: *Isus, Vođa (= Glava) Crkve, jest i Spasitelj koji je ljubio
Crkvu kao vjerenicu (usp. 2 Kor 11,2), žrtvujući se za nju da bi joj po krstu udijelio
posvetu i očišćenje, da bi je sebi predstavio svu u sjaju i pridružio je sebi kao Zaručnicu.
Najzad, još jedno poimanje, uz ona prethodna, ulazi u sastav koji određuje Pavlovu
definiciju Crkve: Crkva je najbolji dio one *punine (Pleroma) što prebiva u Kristu kao
Bogu (Kol 2,9), Spasitelju ljudi pridruženih njegovu Tijelu (Ef) i Glavi Čitavog svemira
kojim ravnaju svemirske Vlasti (Kol l, 19 si); stoga se i za nju može reći da je punina (Ef
1,23), a ona to doista i jest jer nju Krist »ispunja« i jer ona, opet, »ispunjuje« Krista
nadopunjujući njegovo Tijelo svojim sve većim rastom (Ef 4,13), a početak i kraj svega
ovoga jest u Punini Boga samoga (3, 19).
2. Ivan upućuje na duboku teologiju u Crkvi, a da pri tom i ne upotrebljava tu riječ.
Njegovi nagovještaji o novom *Izlasku (Iv 3,14; 6,32 si; 7,37 si; 8,12) dozivaju u pamet,
a biblijske slike u njega o *ZaruČnici (3,29), *stadu (10,116) i *lozi (15,117) izravno
označuju novi Božji narod, kojemu je klica mala skupina učenika uzetih iz svijeta
137
CRKVA
(15,19; usp. 1,39,42 si). Prijelaz od ove skupine na Crkcu zbiva se Isusovom smrću i us-
krsnućem; on umire da skupi »razasutu djecu Božju« (11,52) u jedno jedino stado, bez
obzira je li tko Židov, Samarijanac ili Grk (10,16; 12,20.32; 4,21 si. 3042), i uzlazi k Ocu
da bi svojima dao Duha (16,7; 7,39), naročito svojim izaslanicima kojima je povjerio
zadaću da opraštaju grijehe (20,21 si). Crkva će spremiti u žitnice *žetvu što ju je Krist
pripremio (4,38) i time će nastavljati Kristovo *poslanje (20,21). Ivan može to
posvjedočiti: on je doticao Riječ koja je postala tijelom (l Iv 1,1) i podijelio Duha
Filipovim obraćenicima (Dj 8,1417, u opreci s Lk 9,54). Ipak, u skladu sa svojom naravi,
Ivan se najradije posvećuje nutarnjem životu Crkve. Njezini članovi, okupljeni oko
Petrova pastirskog štapa (21), crpe svoj duboki život iz jedinstva s Kristom Trsom (15),
ostvarenog po krštenju (3,5) i euharistiji (6); oni pod vodstvom Duha zajednički
razmatraju Kristove riječi (14,26) i ljubeći se međusobno (13,3335) donose *plod što ga
Bog od njih očekuje (15,12.16 si). Svime time Crkva očituje svoje *jedinstvo, kojemu
je izvor i uzor u jedinstvu samih božanskih osoba što su prisutne u svima i u svakom
pojedinačno (17); ona je vična *proganjanju (15,1816,4), a suprotstavlja mu se
pobjedonosnim pouzdanjem, jer *pobjeda nad *svijetom i njegovim knezom već je iz-
vojevana (16,33).
Ova posljednja misao jest središnja misao u Otkrivenju. U njemu se Crkva prikazuje
naizmjence u liku *2ene što se uhvatila ukoštac sa Zmajem (*Sotona) (Otk 12) koji se
služi *Zvijerju (poganske carstvo) za progon svetih, no njegovi su dani odbrojeni, a
zatim u liku Svetog *grada, odnosno Hrama i njegova vanjskog dvorišta, u kojem je
pošteđena skupina pravih vjernika, dok Zvijer na trgu ubija dva svjedoka proroka
(11,113). Onih tisuću godina u gl. 20 nije vrijeme zemaljskog slavlja Crkve: da li one
znače duhovni preporod u njoj (usp. 20,6 i 5,10; usp. i Ez 37,10 = Otk 11,11), ili pak
sreću mučenika već prije konačnog
suda? U svakom slučaju, Crkva teži prije svega prema novom *Jeruzalemu, prema *nebu
(3,12; 21,18; 21,922,5). »Duh i Zaručnica vele: TDođi!'« (22,17).
Nebeski će život najzad u punini ostvariti navještaje proroka: grijeh će u njemu biti
posvema uništen (Iz 35,8; Otk 21,27), a jednako tako i bolest i smrt (Otk 21,4; usp. Iz
25,8; 65,19); *babelsko će *raspr5enje već su *Duhovi njegova antiteza dobiti tada svoj
konačni odgovor (Iz 66,18; Otk 7,9 si). Nestat će tada i karikature: ohola carstva,
»Sotonina sinagoga« (Otk 2,9; 3,9). Ostat će samo »Božji stan među ljudima« (21,3), sve
novo (red. 5).
VI. SKICA TEOLOŠKE SINTEZE ^
Crkva, koja je Božje stvorenje, gradnja Kristova, koju oživljuje i nastanjuje Duh (l Kor
3,16; Ef 2,22), povjerena je ljudima, apostolima »po Duhu Svetom preko kojega ih je Isus
izabrao« (Dj 1,2), a zatim onima koji će polaganjem ruku primiti karizmu upravljanja (l
Tim 4,14; 2 Tim 1,6).
Vodena Duhom (Iv 16,13), Crkva je »stup i podloga istine« (l Tim 3,15), sposobna da
pouzdano »čuva dragocjeno povjereno blago« riječi primljenih od apostoli (2 Tim 1,13
si), a to znači: da izriče i tumači to bkgo bez zablude. Sazdana u Kristovo Tijelo po
evanđelju (Ef 3,6), rođena iz jednog krštenja (Ef 4,5), hranjena samo jednini kruhom (l
Kor 10,17), ona sabire u jedan narod (Gal 3,28) djecu istog Boga i Oca (Ef 4,6); briše
ljudske podjele izmirujući u jednom narodu 2idove i pogane (Ef 2,14 si), civilizirane i
barbare, gospodare i robove, muškarce i žene (l Kor 12,13; Kol 3,11; Gal 3,28). To je
jedinstvo katoličko, kako se to kaže od II st. nadalje; ono je tu da sjedini sve ljudske
razlike (usp. Dj 10,13: »Kolji i jedi«), da se prilagodi svim kulturama (l Kor 9,20 si) i
obuhvati savkolik svemir (Mt 28,19).
Crkva je *sveta (Ef 5,26 si), ne samo u svojoj Glavi, u svojim sklopovima i vezovima,
već i u svojim udovima koje posvećuje
krst. Ima dakako i *grešnika u Crkvi (l Kor 5,12); ali oni su tu razdirani između svoga
grijeha i zahtjeva što ih nameće poziv po kojem su ušli u zbor »svetih« (Dj 9,13).
Slijedeći Učiteljev primjer, Crkva ih ne odbija: dijeli im *oproštenje i očišćenje (Iv
20,23; Jak 5,15 si; l Iv 1,9), znajući da kukolj uvijek, sve do *žetve, može postati žitom,
samo ako pojedinca prije ne pretekne smrt (Mt 13,30). Crkva nema svrhu u samoj sebi:
ona privodi konačnom *Kraljevstvu u kojem će je zamijeniti Kristova paruzija i u koje
neće ući ništa što je okaljano (Otk 21,27; 22,15). *Progoni oživljuju njezinu čežnju da se
preobrazi u nebeski *Jeruzalem.
Savršen uzor vjere, nade i ljubavi Crkve jest *Marija koja je vidjela njezino rađanje na
Kalvariji (Iv 19,25) i u dvorani Posljednje večere (Dj 1,14). Pavao je sa svoje strane pun
goruće (l Kor 4,15; Gal 4,19) i konkretne ljubavi prema Crkvi: salijeće ga »*briga za sve
Crkve« (2 Kor 11,28) te zarađujući za ljude uz cijenu velikih *patnji (l Kor 4,913; 2 Kor
1,59) beskrajne plodove *križa, on »u svome tijelu dopunjuje što nedostaje Kristovim
*mukama za Tijelo njegovo koje je Crkva« (Kol l ,24). Njegov život kao život
»službenika« Crkve (l, 25) jest *uzor, osobito za nastavljače apostolskog djela.
Svi članovi kršćanskog puka (laos), a ne samo poglavari, pozvani su da *služe Crkvi
vršeći svoje *karizme, da žive na Trsu kao loze krcate *plodom ljubavi, da Časte svoje
*svećeništvo (l Pt 2,5) *žrtvom vjere (Fil 2,17) i čistim životom po Duhu (Rim 12,1; l
Kor 6,19; Fil 3,3), da djelatno sudjeluju u *bogoštovlju zbora; najzad ako su primili ka-
rizmu *djevičanstva, da bez pridržaja prionu uz Gospodina, a ako su sklopili *ženidbu, da
svoj bračni život oblikuju po uzoru na zaručničku vezu između Krista i Crkve (Ef
5,2133). Sveti grad što ga je Isus ljubio kao rodnu Zaručnicu (5,25) i kojem svatko veli:
»Taj je *majka naša« (Ps 87,5 = Gal 4,26) taj grad zaslužuje našu sinovsku ljubav; a
ljubit ćemo ga upravo *gradeći ga i svojim silama. PT
t apostoli bogoštovlje NZ II 2 brat NZ dijaspora 2 djela NZ II 3 djevičanstvo NZ 1.3
Duh Božji NZ IV, V 4 Duhovi II 3 glava 3.4 graditi III izabranje NZ II Hram NZ II 2,
III 2 Izrael NZ 2 Isus Krist
I 3; II l d. 2 b c jedinstvo III Jeruzalem NZ
II 3 karizme II Kraljevstvo NZ III 2 krivovjerje kuda III kušnja/napast NZ II
Marija V mati II 3 mir III 4 misterij NZ II 2 narod C narodi NZ II naum Božji NZ
Objava NZ I 2 a Ostatak NZ pastir i stado NZ 2 Petar 3 a plodnost III 3 poslanje
NZ II posrednik II 2 potop 3 poziv III predaja NZ II 2 punina 3 prorok NZ II 3
raskol NZ 2 tast 2 d. 3 rat NZ II služba tijelo Kristovo III ukazanja Kristova
5.7 vinograd 3 vlast NZ II vrijeme NZ II zajedništvo NZ l zaručnik/za-
ručnica NZ ~ znak NZ II 3 žena NZ 3
U Bibliji se povijest, dakako, dijeK na razdoblja, mjesece, dane, časove; ali vrijeme, dan i
čas često prekoračuju to kronološko značenje riječi i imaju religiozan smisao. Kao i
*vrijeme *pohođenja Jahvina ili *Dan spasenja, čas obilježava odlučne etape Božjega
*nauma. ,.•;
1. Esbalološki čas. Židovska je apokaliptika uvjerena u skorost posljednjih vremena,
*punine, pa vrijeme predviđeno za Božji nastup dijeli na dane i časove; kad nastupa kraj,
svaki je trenutak važan. Danici saznaje da se njegovo viđenje odnosi na 'čas vremena' i da
će *srdžba uzraditi 'u časovima posljednjeg vremena' (Dn 8,17.19), 'jer se vrijeme naglo
približava trenutku kad će se brojiti na časove' (11,35). Nastupit će, upravo, odlučan čas,
čas svršetka koji će vidjeti propast *Neprijatelja (11,40.45; usp. Otk 18,10.17.19). Tako i
apokrifna Henokova knjiga broji časove u kojima se smjenjuju pastiri Jude.
U takvu ozračju Isus najavljuje čas konačne pobjede Sina čovječjega, čas je to o kojem
ljudi baš ništa ne znaju, čas *suda (Mt 24,36.44.50 //; Iv 5,25.28), *žetve (Otk 14,15 si).
Jednako će nepredvidiv biti čas raznih *pohođenja koja će najaviti posljednji Čas: opće
(Otk 3,10) ili posebne kušnje (9,15). Vjernik mora biti spreman na taj neminovni mada
neodređeni Čas (Mt 25,13). S druge strane, on zna da je taj čas blizu i da je u nekom
smislu već tu (Iv 4,23), on dolazi (5,25.28): to je »posljednji čas« (l
Iv 2,18), Čas radine *budnosti (Rim 13,11), ali i savršenog *bogoštovlja u prisnosti Oca,
po Duhu (Iv 4,23).
2. Mesijanski čas. Čas nastupa zapravo, na manje spektakularan način, s Isusom: čas
navještenja Kraljevstva (možda Iv 2,3), a nadasve čas Isusove muke i slave kojom se
privodi kraju odvijanje spasiteljskog Božjeg plana.
Sinoptici to izražavaju jednostavnim i svečanim obrascem: »Evo se približi čas«, itd...
(Mt 26,45/7). To nije toliko određeni trenutak vremena koliko sveukupnost i kruna
krajnje faze njegove djelatnosti, kao i Čas žene kojoj bolovi naznačuju pojavu novoga
života (Iv 16,21). To je čas patnje, čije približavanje zapodijeva oštru nutarnju borbu (Mk
14, 35). Jer to je također čas *neprijatelja i prividne pobjede tmine (Lk 22,53). Ali još
više je to Božji čas što ga je on sam utvrdio a Isus proživio po volji Očevoj. Došavši da
vrši tu *volju, Isus prihvaća taj čas, unatoč *tjeskobi koja ga zbog njega obuzima (Iv
12,27); nije M to čas njegove *slave (12,23) i pune spasiteljske djelatnosti (12, 24)?
Prema Ivanu, Isus ga sam jednom naziva »moj čas« (2,4), toliko je ta Božja *volja ujedno
i njegova volja. Nitko se, pa ni Isusova majka, ne može upletati u Božji plan i zahtijevati
čudo a da Isus ne podsjeti na dolazak svoga časa (da U u potvrdnom ili niječnom smislu,
o tome se kritici razilaze). Na nj je upravljena sva Isusova čudotvoračka i proročka
djelatnost. Kad govori o »njegovu času«, .evanđelist govori općenito. Sva
ki se pokušaj hapšenja ili kamenovanja izjalovljuje dok ne nastupi Isusov čas (7,30;
8,20): ljudski se prohtjevi razbijaju o to Božje određenje. Ali kad dođe »Čas kad će otići s
ovoga svijeta k Ocu« (13,1), čas ljubavi što je dostigla krajnju granicu, Gospodin
slobodno ide u smrt, vladajući događajima, poput svećenika što vrši obrede svoga bogo-
služja (usp. 14,29 si; 17,1).
Tako je, iza privida da se događaji redaju neusklađenim slijedom, sve upravljeno prema
svrsi koja će biti dosegnuta u svoje vrijeme, svoj dan, svoj čas. Časovi su toga hoda
udešeni poput nekog današnjeg gospodarskog ili političkog plana. Ima ih bolnih, kakvi su
oni kad učenici napuštaju Isusa (Iv 16,32); ali svi su oni usmjereni prema slavi, slavi
povratka proslavljenoga Gospodina; svi oni, pa i u samoj svojoj određenosti, svjedoče o
Božjem *naumu koji ravna poviješću (Dj 1,7). RM
* Dan Gospodnji naum Božji NZ I l poboden je vrij'cme NZ I l
ČASA
1. čaša zajedništva. Istočnjački je običaj da za vrijeme *gozbi kruži čaša iz koje svi piju;
stoga je ona znamenje *zajedništva. Na žrtvenim pak gozbama čovjek je uzvanik za
stolom Božjim; čaša koja mu se nudi, prepuna (Ps 23,5), jest znamenje njegova za-
jedništva s Bogom Saveza, koji je baština svojih vjernih (Ps 16,5). No *bezbožnicima
je od štovanja Boga i čaše koju on nudi milija časa zloduha1 (usp. Pnz 32,17; l Kor
10,20 si): njome oni grade zajedništvo u štovanju kumira.
2. čaša srdžbe. Ovo bezboŠtvo navlači Božju *srdžbu; da bi izrazili njezine posljedice,
proroci posižu za znamenjem čaše; iz nje se izlijeva *vino što razveseljuje čovjekovo
srce, ali njegova zloupotreba vodi u sramotno *pijanstvo. Takvo je pijanstvo *kazna
što ju je Bog pridržao za bezbožnike
(Jr 25,15; Ps 75,9; usp. Zah 12,2). Njihov udio u čaši, tom napitku smrti što ga oni
moraju ispiti protiv volje, jest vino Božje srdžbe (Iz 51,17; Ps 11,6; Otk 14,10; 15,7
16,19).
3. čaša spasenja. Božja je srdžba pridržana za tvrdokorne. *Obraćenjem joj je moguće
izbjeći. Već su u SZ žrtve *okajnke izraz obraćenikova kajanja; *krv žrtvenih životinja
skupljana je u čaše za Škropljenje (Br 4,14) te je onda izlijevana na Žrtvenik i na narod;
tako se obnavljao savez između očišćenog naroda i Boga (usp. Izl 24,6 si). Takvi su
obredi *pralik *žrtve kojom je prinos Kristove krvi trebao ostvariti savršeno okajanje i
vječni Savez s Bogom. Ova je žrtva čaša što je Otac daje piti svome Sinu, Isusu (Iv
18,11); on je prima sa sinovskim *posluhom, da spasi ljude, i ispija je zahvaljujući Ocu u
ime svih koje spašava (Mk 10,39; Mt 26,27 si. 3942//; Lk 22,1720; l Kor 11,25).
Odsad ta čaša jest čaša *spasenja (Ps 116, 13), ponuđena svim ljudima da imaju zajed-
ništvo u krvi Kristovoj dok on ne dođe, i da zauvijek blagoslivljaju Oca koji će im dati da
piju za stolom njegova Sina u Kraljevstvu (l Kor 10,16; Lk 22,30). PEB
» berba 2 blagoslov IV 2 euharistija glad
I žeđ NZ l krvNZ2 pijanstvo l Savez NZ I srdžba B SZ I 1; NZ I l, III 2 vino
II 2 a
ČIST
Za pojam čistoće znaju sve stare religije: ona je stanje koje se traži za pristup svetim
stvarima; iako ona može dodatno uključivati i onu ćudorednu krepost što je suprotna
bludnosti, ona se ne stječe ćudorednim činima, već obredima; gubi se materijalnim
dodirima, neovisno o bilo kakvoj moralnoj odgovornosti. Ovo primitivno poimanje
obično teži da se produbi, ali to biva različito u raznim misaonim sredinama. Prema
biblijskoj vjeri, a ona svekoliko stvorenje
smatra dobrim, pojam čistoće teži da postane nutarnji i moralan, sve dok Krist ne pokaže
da je izvor čistoći u njegovoj riječi i njegovoj žrtvi.
SZ
I. KULTNA ČISTOĆA
1. U Životu svete zajednice. Čistoća i bez izravne veze s moralnošću osigurava za-
konsku prikladnost za sudjelovanje u *bogoštovlju ili samom redovnom životu svete
zajednice. Ovaj složeni pojam, koji je naročito razvijen u Lev 1116, javlja se kroz cijeli
SZ. On uključuje tjelesnu čistoću: uklanjanje onoga što je nečisto (smeće: Pnz 23,13
si), bolesno (*guba: Lev 1314; 2 Kr 7,3) ili pokvareno (lešine: Br 19,1114; 2 Kr 23,13
si). Međutim, razlikovanje čistih i nečistih *Životinja (Lev 11), često pozajmljeno od
primitivnih tabua, ne može se tumačiti samim razlozima higijene.
Ona je zaštita protiv poganstva: budući da je Kanaan okaljan prisutnošću pogana, sav je
ratni plijen predan *uništenju (Jš 6,24 si), a i sami plodovi te zemlje zabranjeni su
tijekom prvih triju godina berbe (Lev 19,23 si). Neke su životinje, npr. svinje, nečiste
(Lev 11,7) bez sumnje zato Što su ih pogani unosili u STOJ kult (usp. Iz 66,3).
Ona uređuje upotrebu svega što je *sveto. Sve što dolazi u doticaj s bogoštovljem mora
biti nadasve čisto i nije dopušteno pristupati mu nepropisno (Lev 21; 22; l Sam 21,5).
Sveto i nečisto inače su jednako nedodirljivi, kao da su bremeniti nekom strahovitom i
zaraznom silom (Izl 29,37; Br 19). Budući da su sile života, kao izvor blagoslova,
smatrane svetima, one donose *seksualne ljage Čak i kad im je upotreba moralno dobra
(Lev 12 i 15). .:".
2. Obredi čišćenja. Ako već ne nestaje sama po sebi (Lev 11,24 si), nečistoća se u
većini slučajeva briše pranjem tijela ili odjeće (Izl 19,10; Lev 17,15 si), okajnim žrtvama
(Lev 12,6 si), a na Dan *pomirenja, o
blagdanu čišćenja u najvišem smislu riječi, slanjem u pustinju jarca na koga je simbolički
svaljena sva nečistoća, pa Čak i grijesi svekolikog naroda (Lev 16).
3. Poštovanje pred svetom zajednicom. U dnu ovoga još jako materijalnog poimanja
Čistoće probija misao kako je *čovjek nešto tako jedinstveno da se ne može razdvajati
*duša i *tijelo i da su čovjekovi religiozni čini, ma koliko oni bili duhovni, uvijek
utjelovljeni. U zajednici koja je posvećena Bogu i željna nadići prirodno stanje svoga
postojanja ne jede se bilo što, ne dira se svašta, ne upotrebljavaju se samo tako živome
sile rađanja. Ove mnogolike zabrane, u početku možda samovoljne, imale su dvojak
učinak. Čuvale su jednobožačku vjeru od miješanja s okolnom poganskom sredinom;
osim toga, one su prihvaćene iz posluha prema Bogu i značile su istinsku ćudorednu
stegu. Tako su se postupno imali ukazati Božji zahtjevi, oni duhovni.
H. PREMA POJMU ĆUDOREDNE ČISTOĆE
1. Proroci neprekidno obznanjuju da ni pranja ni *žrtve nemaju vrijednosti po sebi,,
ako ih ne prati nutarnje očišćenje (Iz 1,15 si; 29,13; usp. HoŠ 6,6; Am 4,15; Jr 7,21 si).
Bogoslovna strana ipak ne nestaje (Iz 52,11), ali prava nečistoća što kalja čovjeka otkriva
se na svom izvoru, u *grijehu; zakonom utvrđeno onečišćenje samo je njegova
vanjska slika (Ez 36,17 si). Postoji nečistoća što je u čovjekovoj biti, a može ga od nje
osloboditi samo Bog (Iz 6,5 si). Korjenito očišćenje *usana, *srca, čitavog bića, sastavni
je dio mesijanskih obećanja: »Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću
vas od svih vaših nečistoća...« (Ez 36,25 si; usp. Sef 3,9; Iz 35,8; 52,2).
2. Kod mudraci glavni uvjet da se Čovjek svidi Bogu jest čistoća ruku, srca, čela, mo-
litve (Job 11,4.14 si; 16,17; 22,30), dakle neporočno ćudoredno ponašanje. U mudraca
postoji i svijest o korjenitoj nečistoći čovjeka pred Bogom (Izr 20,9; Job 9,30 si);
preuzetno je smatrati se čistim (Job 4,17). Ipak, mudrac se trudi oko ćudorednog pro-
dubljivanja čistoće, i počinje naglašavati njezinu seksualnu stranu; Sara se očuvala cistom
(Tob 3,14), dok su pogani osuđeni na sramotnu nečistoću (Mudr 14,24). . ;;.
3. Kod psalmista vidimo kako se u okviru bogoštovlja sve više uvršćuje briga za ćudo-
rednu čistoću. Božja se ljubav okreće k čistim srcima (Ps 73,1). Pristup u svetište
pridržan je Čovjeku nedužnih ruku, čista srca (Ps 24,4), i Bog nagrađuje čiste ruke onoga
koji vrši *pravednost (Ps 18,21.25). Ali samo Bog može darovati tu čistoću: stoga mu se
upućuje usrdna molitva da očisti srca. Miserere očituje ćudoredni učinak očišćenja što ga
očekuje samo od Boga: »Operi me od moje krivice... Poškropi me izopora da se očistim, i
bit ću bjelji od snijega« (Ps 51,4 si). Nadalje, prihvaćajući Ezekielovu baštinu (36,25 si),
taj psalam, kao kruna starozavjetne predaje, slijedi njegov poklik: »Čisto srce stvori mi,
Bože!« (Ps 51,12): ta je molitva već duhovna, i vjernik NZ može je prihvatiti kakva jest.
NZ
I. ČISTOĆA PREMA EVANĐELJIMA
1. Običaji u vezi s čistoćom traju i u judaizmu Isusova vremena, i pravni se formalizam
nadmeće na račun Zakona naglašujući materijalne uvjete čistoće: neprestana umivanja
(Mk 7,3 si), sitničava pranja (Mt 23, 25), bježanje od greŠnika koji pronose nečistoću
(Mk 2,15 si), obilježavanje grobova da bi se izbjeglo onečišćenje iz nepažnje (Mt
23,27).
2. Isus traži održavanje stanovite, zakonom propisane čistoće (Mk 1,43 si) i Čini se da
TI prvi mah osuđuje samo neke pretjeranosti pridržavanja Što su se nadogradile na
Zakon (Mk 7,613). Ali najzad obznanjuje kako prava i jedina Čistoća jest nutarnja
(Mk 7.1423//): »Nema ništa izvan čovjeka žto bi ga moglo onečistiti kad uđe u njega ...
Jer iz nutrine, iz ljudskog srca izlaze
zle misli.« Upravo u tom smislu mogu se i *zli duhovi zvati »nečistim duhovima« (Mk
1,23; Lk 9,42). Ova osloboditeljska Isusova nauka bila je tako nova da će je učenici jako
sporo shvaćati.
3. Isus udjeljuje svoju prisnost onima koji mu se predaju u jednostavnosti vjere i ljubavi,
onima koji su »čista srca« (Mt 5,8). Da bi ljudi *vidjeli Boga, da bi stali pred njega ne
više u njegovu jeruzalemskom hramu, već u njegovu *Kraljevstvu nije im dovoljna sama
ćudoredna čistoća. Potrebna je djelatna Gospodinova prisutnost u egzistenciji; tek tada je
čovjek temeljito čist. Tako Isus kaže svojim apostolima: »Vi ste već čisti zbog riječi koju
sam vam rekao« (Iv 15,3). Ili još jasnije: »Tko je okupan, treba mu prati samo noge. On
je potpuno čist. I vi ste čisti« (Iv 13,10).
II. APOSTOLSKA NAUKA
1. Nad podjelu na čisto i nečisto. Zidovskokršćanske zajednice nastavljaju obdržavati
običaje u vezi s čistoćom. Potreban je nadnaravni zahvat da bi Petar iz Isusove riječi
povukao ova tri zaključka: nema više nečiste *hrane (Dj 10,15; 11,9); sami
neobrezani nisu više okaljani (Dj 10,28); upravo *vjerom Bog odsad čisti srca pogana
(Dj 15,9). Sa svoje strane, Pavao, oslanjajući se na Isusovo naučavanje (usp. Mk 7),
smjelo izjavljuje da za kršćanina »ništa nije nečisto po sebi« {Rim 14,14). Budući da
je vladavina starog Zakona prošla, obredi čistoće postaju »nemoćne prirodne sile« od
kojih nas je Krist oslobodio (Gal 4,3.9; Kol 2, 1623). »A stvarnost je Krist« (Kol 2,17),
jer njegovo uskrslo tijelo jest klica novog svemira.
2. Obrede, koji ne mogu očistiti nutarnje biće, Krist nadomješta svojom *%rlvom,
a ona je dokraja djelotvorna (Heb 9,10); budući da nas je Isusova krv očistila od
grijeha (l Iv 1,7.9), mi se nadamo da ćemo zauzeti mjesto među onim« koji su »obijelili
svoje haljine u krvi Janjetovoj« (Otk 7,14).
Ovo korjenito očišćenje ostvaruje se obre•dom *krštenja koje svoju djelotvornost dobiva
od *križa: »Krist se predao za Crkvu •da je posveti čisteći je u kupelji vode« (Ef 5,26).
Dok se starim obdržavanjima postizalo samo sasvim vanjsko očišćenje, *vode nas
*krštenja oslobađaju od svake ljage pridružujući nas Isusu Kristu uskrslome (l Pt 3,21 si).
Mi smo i te kako očišćeni nadom u Boga koji nas je po Kristu učinio svojom •djecom (l
Iv 3,3). ._.•. •
3. Prijenos obrednog plana u plan duhovnog spasenja izražen je osobito u Prvoj
Korinćanima gdje Pavao poziva kršćane da iz svog života izbace »stari kvasac« i da ga
nadomjeste »beskvasnim kruhom čistoće i čestitosti« (l Kor 5,8; usp. Jak 4,8). Kršćanin
•se, dakle, mora očistiti od svake ljage tijela i duše da tako dovrši djelo svog posvećenja
(2 Kor 7,1). Ćudoredna strana te Čistoće •dalje je razrađena u pastirskim poslanicama.
»Čistima je sve čisto« (Tk 1,15), jer odsad je pred Bogom važno samo duboko raspolo-
ženje preporođenih srdaca (usp. l Tim 4,4). Kršćanska ljubav provire iz čista srca, iz
mirne *savjesti i iskrene vjere (l Tim 1,5; usp. 5,22). Pavao i sam zahvaljuje Bogu što mu
služi Čiste savjesti (2 Tim 1,3), kao što i od svojih učenika traži čisto srce iz kojega izvire
pravednost, vjera, ljubav, mir (2 Tim 2,22; usp. l Tim 3,9).
Kršćaninu,, najzad, omogućuje neporoČno ćudoredno ponašanje to što je posvećen no-
vom bogoštovlju u Duhu: suprotnost nečistoći jest *svetost (l Sol 4,7 si; Rim 6,19).
Ćudoredna čistoća, koju je već SZ propovijedao, ostaje uvijek potrebna (Fil 4,8), ali
njezina vrijednost dolazi samo odatle što vodi u susret Kristu, na posljednji Dan njegova
povratka (Fil 1,10). LS
*• bijel 2 djevičanstvo SZ l golub I grijeh III 3 guba hrana I, III jednostavan 2
krštenje kuSnja/napast SZ I 2 Marija II 2
oganj opraštanje oslobođenje/sloboda II 3
Ostatak pomirenje l savjest 2 b.3 savrienstvo SZ 2 sol 2 spolnost II srce II
svećeništvo SZ III 2 svet voda Životinje II 2 žrtva SZ II 2; NZ II 2
ČOVJEK
Elementi biblijske antropologije dani su pod raznim natuknicama: *duša, *srce, *piit,
*tijelo, *duh. Ovo sintetično poimanje čovjeka uvelike se razlikuje od općeg načina
mišljenja naših dana, koje u duši i tijelu vidi dvije sastavine čovjeka; prema biblijskom
shvaćanju čovjek se sav izražava u svojim pojedinim vidovima. On je duša ukoliko ga
oživljuje duh života; put pokazuje u njemu propadljivo stvorenje; duh znači njegovo
otvaranje prema Bogu; tijelom je, najzad, izražen prema vani. Ovoj prvoj razlici između
dva načina mišljenja pridružuje se i druga, još dublja. U gledanju grčke filozofije po-
srijedi je raščlamba čovjeka, tog mikrokozma koji u sebi udružuje dva svijeta, duhovni i
tvarni; Biblija jer slovi o Bogu gleda na čovjeka samo sučelice Bogu, kojemu je on
*sli'ka. Umjesto da se ogradi u prirodan i zatvoren svijet, ona otvara pozornicu di-
menzijama povijesti, povijesti u kojoj je Bog prvenstveni djelatelj: Bog je stvorio čovjeka
i sam postao čovjekom da ga spasi. Antropologija povezana s teologijom postaje ne-
odvojivom od kristologije. Tako se raznolika ponašanja čovjekova tijekom povijesti
sintetiziraju u dvije kategorije kategoriju grešnika i kategoriju novoga čovjeka. Ovi
aktualiziraju oba pralika objavljena u povlaštenim trenucima svete povijesti: pralik
Adama i pralik Sluge Jahvina, ostvarena u Isusu Kristu. Nije dakle Adam istinski pralik
čovjeka živoga, već Isus Krist; nije to onaj koji je potekao iz zemlje, već onaj koji je
sišao s neba, ili točnije: Isus Krist koji ima svoj pralik u Adamu, nebeski Adam oličen u
zemaljskome.
I. NA SLIKU BOŽJU
1. Zemaljski Adam. Drugo poglavlje Knjige Postanka ne odnosi se samo na povijest
jednog čovjeka već na povijest svekolikog čovječanstva, kao što to kazuje izraz *Adam,
koji znači Čovjek; prema semitskom shvaćanju, predak jednog plemena nosi u
sebi sve koji su »potekli iz njegovih bubrega«; u njemu su stvarno izraženi svi njegovi
potomci: oni su u njemu uključeni; to je ono što se moglo nazvati »korporativnom
osobnošću«. Prema Post 2, čovjek se pojavljuje u Adamu sa svoja tri bitna odnosa: s
Bogom, sa zemljom, sa svojom braćom.
a) Čovjek i njegov Stvoritelj. Adam nije ni svrgnuti bog ni čestica duha što je pala s neba
u tijelo; on je slobodan stvor u stalnoj i bitnoj vezi s Bogom. Upravo na to upućuje
njegov postanak. Proizašao je iz zemlje, ali nije na nju ograničen; njegovo postojanje
ovisi o *duhu života što mu ga je Bog udahnuo. Onda on biva živa *duša, a to u isti mah
znači biće i osobno i ovisno o Bogu. »Religija« ne pridolazi čovjeku da nadopuni neku
njegovu narav koja bi već bila konzistentna: religija je od samog početka utkana u sam
ustroj čovjekove naravi. Govoriti o čovjeku a ne dovoditi ga u vezu s Bogom bio bi dakle
besmisao.
Dahu koji uspostavlja čovjeka u njegovu »biti« Bog pridružuje svoju riječ, i ta prva riječ
poprima oblik zabrane: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje
dobra i zala da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« (Post
2,16 si). Tako čovjek tijekom svoga postojanja ostaje neprekidno vezan uza svog
Stvoritelja *posluhom njegovoj *volji. Ova mu zapovijed izgleda kao interdikt, kao
ograničenje. U stvari, ona mu je nužna kao njegova dopuna: omogućuje mu da shvati
kako on nije bog, kako je ovisan o Bogu koji mu daje život, taj dah koji ga oživljuje a da
toga i nije svjestan.
čovjek je, dakle, sjedinjen sa Stvoriteljem vezom Životne i prvotne ovisnosti, koju mora
*slobodno izraziti u poslušnosti. Taj *zakon upisan u čovjekovo srce jest *svijest kojom
"iinv Brat, tazspvara sa svojim stvorom.
na znanje da se priroda ne smije pobožanstveniti, već da treba njome ovladati, podložiti
je. Dužnost *rada na zemlji ne proizlazi iz posluha Bogu, već je na to bez prestanka
upućen. O tome na svoj način svjedoči prvi izvještaj o stvaranju; sedmi dan, dan *po
Činka, stavlja mjeru ljudskom radu: *djelo čovjekovih ruku mora biti izraz Stvoriteljeva
djela.
c) Čovjek u društvu. čovjek je, najzad, društveno biće već po svojoj prirodi (usp. *pftt),
a ne silom neke izvanjske zapovijedi. Temeljna razlika *spolova jest u isti mah pralik
i izvor života u društvu, zasnovanog ne silom, već ljubavlju. Bog tu vezu smatra
uzajamnom pomoći; a čovjek u *ženi Što je Bog stavlja pred njega prepoznaje samoga
sebe te se odlučuje na onaj pogibeljni izlet iz samog sebe: na *ljubav. Svaki susret s
bližnjim nalazi u toj prvotnoj vezi svoj uzor, tako da će i Bog svoj savez što ga je sklopio
sa svojim narodom izraziti slikom *zaruka. Muškarac i žena su bez *odjeće, »goli,
ne srameći se jedan pred drugim«. To je značajna pojedinost: na društveni odnos još
nije pala sjena, zato što je *zajedništvo s Bogom blistava punina slave. Stoga se čovjek
ne boji Boga, on je u *miru s Onim koji prijateljski šeće vrtom, on je otvoreni dijalog sa
svojom družicom, životinjama i svekolikim stvorenjem.
d) Na sliku Božju. Svećenički izvještaj (Post 1) sažeto ponavlja jahvistove tvrdnje,
pokazujući da stvaranje čovjeka dolazi kao kruna stvaranja svemira, te bilježi Božju
namjeru: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična ... Plodite se ... napunite zemlju
i sebi je podložite... Vladajte svim živim stvorovima ...« (Post 1,26 si). Čovjek je stvoren
na *sliku Božju, i može s njim stupiti u razgovor; on nije Bog, on živi u zavisnosti od
Boga, u odnosu koji je analogan odnosu sina prema ocu (usp.Post53);
^sg^^csa nalikom Sto slika ne može ostati
sebi sve koji su »potekli iz njegovih bubrega«; u njemu su stvarno izraženi svi njegovi
potomci: oni su u njemu uključeni; to je ono Što se moglo nazvati »korporativnom
osobnošću«. Prema Post 2, čovjek se pojavljuje u Adamu sa svoja tri bitna odnosa: s
Bogom, sa zemljom, sa svojom bracom.
a) čovjek i njegov Stvoritelj. Adam nije ni svrgnuti bog ni čestica duha što je pala s
neba u tijelo; on je slobodan stvor u stalnoj i bitnoj vezi s Bogom. Upravo na to upućuje
njegov postanak. Proizašao je iz zemlje, ali nije na nju ograničen; njegovo postojanje
ovisi o *duhu života Sto mu ga je Bog udahnuo. Onda on biva živa *duša, a to u isti mah
znači biće i osobno i ovisno o Bogu. »Religija« ne pridolazi čovjeku da nadopuni neku
njegovu narav koja bi već bila konzistentna: religija je od samog početka utkana u sam
ustroj čovjekove naravi. Govoriti o čovjeku a ne dovoditi ga u vezu s Bogom bio bi dakle
besmisao.
Dahu koji uspostavlja čovjeka u njegovu »biti« Bog pridružuje svoju riječ, i ta prva riječ
poprima oblik zabrane: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje
dobra i zala da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« (Post
2,16 si). Tako čovjek tijekom svoga postojanja ostaje neprekidno vezan uza svog
Stvoritelja *posluhom njegovoj *volji. Ova mu zapovijed izgleda kao interdikt, kao
ograničenje. U stvari, ona mu je nužna kao njegova dopuna: omogućuje mu da shvati
kako on nije bog, kako je ovisan o Bogu koji mu daje život, taj dah koji ga oživljuje a da
toga i nije svjestan.
Čovjek je, dakle, sjedinjen sa Stvoriteljem vezom životne i prvotne ovisnosti, koju mora
*slobodno izraziti u poslušnosti. Taj *zakon upisan u čovjekovo srce jest *svijest kojom
Živi Bog razgovara sa svojim stvorom.
b) Čovjek pred svemirom. Bog smje8ta čovjeka u lijep i dobar stvoreni svijet (Post 2,9)
da ga obrađuje i čuva, kao nadstojnik. On hoće da Adam potvrdi svoje vrhovništvo
nad *životinjama nadijevajući im *imena (2,19 si; usp. 1,28 si); time mu daje
na znanje da se priroda ne smije pobožanstveniti, već da treba njome ovladati, podložiti
je. Dužnost *rada na zemlji ne proizlazi iz posluha Bogu, već je na to bez prestanka
upućen. O tome na svoj način svjedoci prvi izvještaj o stvaranju; sedmi dan, dan
*počinka, stavlja mjeru ljudskom radu: *djelo čovjekovih ruku mora biti izraz Stvorite-
ljeva djela.
c) Čovjek u đruftvu. Čovjek je, najzad, društveno biće već po svojoj prirodi (usp,
*pUt), a ne silom neke izvanjske zapovijedi. Temeljna razlika *spolova jest u isti mah
pralik i izvor života u društvu, zasnovanog ne silom, već ljubavlju. Bog tu vezu smatra
uzajamnom pomoći; a čovjek u *ženi što je Bog stavlja pred njega prepoznaje samoga
sebe te se odlučuje na onaj pogibeljni izlet iz samog sebe: na *ljubav. Svaki susret s
bližnjim nalazi u toj prvotnoj vezi svoj uzor, tako da će i Bog svoj savez što ga je sklopio
sa svojini narodom izraziti slikom *zaruka. Muškarac i žena su bez *odjeće, »goli,
ne srameći se jedan pred drugim«. To je značajna pojedinost: na društveni odnos još
nije pala sjena, zato Što je *zajedništvo s Bogom blistava punina slave. Stoga se čovjek
ne boji Boga, on je u *miru s Onim koji prijateljski šeće vrtom, on je otvoreni dijalog sa
svojom družicom, životinjama i svekolikim stvorenjem.
d) Na sliku Božju. • Svećenički izvještaj (Post 1) sažeto ponavlja jahvistove tvrdnje,
pokazujući da stvaranje čovjeka dolazi kao kruna stvaranja svemira, te bilježi Božju
namjeru: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična... Plodite se... napunite zemlju i
sebi je podložite... Vladajte svim živim stvorovima...« (Post 1,26 si). Čovjek je stvoren na
*sliku Božju, i može s njim stupiti u razgovor; on nije Bog, on živi u zavisnosti od Boga,
u odnosu koji je analogan odnosu sina prema ocu (usp. Post 5,3); ipak s tom razlikom što
slika ne može ostati bez odnosa s onim Što ona odrazuje, kako nam to kaže riječ »dah« u
izvještaju o stvaranju. Čovjek vrši svoju ulogu slike dvjema glavnim djelatnostima: kao
slika Božjeg
•očinstva, on se mora množiti i napuniti zemlju; kao slika Božjeg *gospodstva, mora
podložiti zemlju svojoj vlasti. Čovjek je gospodar zemlje, on je Božja prisutnost na
zemlji.
2. Nebeski Adam. Takav je Božji naum. Ali taj se naum savršeno ostvaruje tek u Isusu
Kristu, Božjem Sinu. Krist baštini pridjevke *Mudrosti: »odsjev vječne svjetlosti i zrcalo
čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove« (Mudr 7,26). Adam je stvoren na Božju sliku,
ali je samo Krist »slika Božja« (2 Kor 4,4; usp. Heb 1,3). Pavao tumači: 'On je savršena
slika Boga nevidljivoga, prvorodenac svega stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno sve na
nebu i na zemlji... sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve u njemu
postoji. On je Glava Tijela, Crkve' (Kol 1,1518). Tu još uvijek nalazimo trojaku
Adamovu dimenziju, •čistu ali sublimiranu.
a) Sin pred Ocera. Slika Božja jest Sin o kome je Pavao upravo govorio (Kol 1,13).
On nije naprosto vidljiva slika nevidljivog Boga, on je *Sin vječno sjedinjen s Ocem.
Kao što sam o sebi kaže: »Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što
vidi da čini Otac... Ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao« (Iv
5,19 si. 30; usp. 4,34). Ono što je trebao biti Adam stvor u stalnoj vezi sinovske ovisnosti
prema Bogu, to Isus savršeno ostvaruje. Tko njega vidi, vidi Oca (14,9). •• ;::đ • ;,:b
v*>:v« tt ;;_•.'
b) Krist i svemir. Čovjek ispunjuje djela svojih ruku; Isus ispunjuje Očeva djela:
»Otac moj neprestano radi, zato i ja radim« (Iv 5,17). Ovo pak *djelo jest zapravo
*stvaranje samo: »sve je po njemu stvoreno«; pod njegovim pogledom stvorenje
oživljuje i biva prispodobom o nebeskom kraljevstvu. I kao u izvještaju o stvafanju,
stvaranju koje je potpunoma podređeno čovjeku, sve je, eto, »za njega stvoreno«; i
doista: njegovo se gospodstvo ne proteže samo na Životinje već na svekoliko
stvorenje. «ii. ^^^, ,^^ «•*«.* w
c) Krist i čovječanstvo. On je najzad »Vođa, Glava Tijela«, To ponajprije znači da on
daje život, da je »novi Adam« (l Kor 15,45), onaj nebeski Adam čiju sliku treba preuzeti
(15,49). On je glavar obitelji *Crkve, savršenog ljudskog društva. Još bolje: on je počelo
društvenog sjedinjenja ljudi (Ef 1,10). Adam, dakle, nalazi smisao svog bića i postojanja
samo u Isusu Kristu, Božjem Sinu, koji je postao čovjekom da bismo mi postali sinovi
Božji (Gal 4,4 si). >
H. KROZ ISKRIVLJENU SLIKU
Uzor koji je utvrdilo stvaranje, i kojemu neprestano treba biti okrenut ne može se više
dostići, pa čak ni izravno na nj smjerati. Odsad čovjek mora iz osakaćene slike, slike što
je pruža grešnik, prijeći na uzorsliku Sluge Božjega. To su novi uvjeti u kojima se odvija
život konkretnog čovjeka.
1. Grešni Adam. Pisac Post 3 nije htio nabaciti sliku poraza, već najaviti *pobjedu koja
ima doći nakon borbe. Prije nego će izreći promjenu što čeka čovjeka u njegovoj trojakoj
dimenziji, Bog u njegovo srce zasijava nadu: ženinu će lozu zacijelo ugristi za petu
protivnik, ali ona će zgaziti glavu zmijinu soju (Post 3,15). Ovo protoevanđelje daje
svjetlinu mračnim nagovještajima koji slijede i jamči čovjeku konačnu Božju pobjedu.
a) Razdori u ljudskoj obitelji. Adam prvo otkriva svoju golotinju (Post 3,7.11): dotad
samo simbol, ona postaje razdorom; dok ga Bog ispituje, Adam optužuje ženu i tako se
od nje odvaja (Post 3,12). Bog im onda najavljuje rastrgano jedinstvo: njihovim će
odnosima vladati nagonska sila, požuda, nadmoć; plod njihove *ljubavi bit će im dan tek
uz cijenu porođajnih boli (3,16). Slijedeća poglavlja Postanka pokazuju kako raskid među
prvim bračnim parom odjekuje kroza sve društvene veze: među Kajinom i Abelom
zavađenom *braćbm (Post 4), među ljudima u Babelu koji se više među sobom ne
razumiju (Post 11,19). Sveta je
povijest satkana od razdora, ona je niz *ratova između židovskog naroda i ostalih
*naroda, između članova tog samog *naroda, između bogataša i siromaha ... Ali ostaje
obećanje pobjede zora usred noći, i proroci neće šuštati navješćujući kneza mira koji će
izmiriti ljude (Iz 9,5 si).
1 b) čovjeku neprijateljski svijet, Zbog Adamove krivnje prokleto je tlo zemaljsko;
čovjek će jesti kruh ne više kao samonikli plod zemlje, već uz mnoge muke, u znoju lica
(3,17 si). Stvorenje je, dakle, protiv volje podvrgnuto kvarenju (Rim 8,20): umjesto da se
čovjeku dragovoljno podlaže, ono ustaje protiv njega; zemlja bi, dakako, u svakom
slučaju bila podložna potresima, bila bi rodila trnjem, ali to trnje i te *nevolje više ne
znače samo propadljivost svijeta već i čovjekovu grešnost. A proroci, međutim,
navješćuju *rajsko stanje (Iz 11,69), otkrivajući do koje mjere ostaje živom ona narav
kakva je izišla iz ruku Stvoritelja: nada nije umrla (Rim 8,20). =
c) čovjek predan smrti. »Prah si, u prah ćeš se i vratiti« (Post 3,19). Umjesto da božanski
život prima kao dar, Adam je htio raspolagati svojim životom i, jedući od ploda s *drveta,
postati bogom. Ovim neposluhom čovjek je raskinuo vezu s izvorom života. *Smrt, koja
je trebala biti naprosto prolaz prema Bogu, sad više nije samo prirodna pojava: postala je
kobnom, i znači *kaznu, vječnu smrt. To je ono čega je znamenje i *izgon iz raja. Čovjek
je izbacio nutarnji zakon (teonomiju), tu Božju prisutnost u sebi, i sada je prepušten sam
sebi, varavoj autonomiji. Povijest nam priča o mnogim promašajima onoga koji se htio
izjednačiti s Bogom a postao je samo smrtnik. Uza sve to nije prestala nada u puninu ži-
vota. Bog ponovo otvara put prema *drvu života (Izr 3,18; 11,30): to je njegov *Zakon,
njegova *mudrost, koji su izvori plodnosti za onoga koji ih vrši. Ali taj se Zakon udaljio
od čovjekova srca, i izgleda mu kao nešto vanjsko (heteronotnija).
d) Razdor *$avjesti. Zakon, dakle, pokazuje gdje je spas, ali ga ne može dati: time on u
čovjeku izaziva razdor koji je u isti mah i smrtonosan i spasonosan, Adam„ koji je bio
jedinstven zbog zajedništva sa Stvoriteljem, bježi od samog sebe kad bježi od Boga.
Skriva se pred Onim koji ga zove(Post 3,10). Taj strah, to ruglo istinskog *straha
Božjega, jest zarazan; on znači razdor savjesti. Samo je nutarnje ujedinjeno biće moglo
zahvatiti taj intimni razdor i svladati ga: Pavao ga, prosvijetljen Duhom, izražava. On u
Poslanici Rimljanima opisujeonaj Ja koji je predan carstvu Grijeha tepostoji bez Duha,
koji mu je ipak prijekopotreban. Poput nekog obezglavljenog trupla koje je ipak na
životu, Čovjek je svjestan svoje zbrke: »Ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja
zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono Što mrzim«
(Rim 7,1415). Čovjek neprestaje u nutarnjem sudištu svoje savjesti slagati se s Božjim
zakonom, ali je dopustio da se u njemu nastani Grijeh, i vidi kako* mu *piit Čini pamet
»tjelesnom« (Kol 2,18), *srce *okorjelim (Ef 4,18), kako mu onatlači *tijelo, dotle da ga
sili na opaka *djela (Rim 8,13). Stoga mu se Čini da nepopravljivo ide u smrt. Ipak to
nije tako, jer činvjere može istrgnuti grešnika iz vlasti puti. Ali sve dok nema tog čina,
čovjek ostaje u? stanju otuđenosti. Nedostaje mu načelo jedinstvenosti i poosobljenja:
*Duh. I, prema sv. Pavlu, on zaziva Spasitelja, onim krikom koji se razlijegao cijelim SZ:
»Jadan ti san* ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?« (Rim 7,24).
Ovim zazivom grešnik okončava svoje potucanje: odbivši da život primi kao dar,
uvjerivši se u svoj neuspjeh da ga se domognevlastitim snagama, on se najzad okreće pre-
ma Onomu od kojega dolazi *milost. Evo* ga opet u temeljnom stavu stvora; ali dijalog
koji sad otpočinje jest dijalog grešnika sasvojim Spasiteljem.
2. Šlaga Božji. Pavao je tog Spasitelja,. idući tragom prvotne zajednice, prepoznao u liku
*SIuge Božjega kako ga je navješćivao
lim
Izaija. I nisu se kršćani, doista, u vrijeme vazmenog slavlja okrenuli nekom veličanstve-
nom opisu *MesijeKralja ili slavnog *Sina Čovječjeg. Oni nisu trebali natčovjeka, već
Čovjeka koji nosi i odnosi grijeh svijeta.
a) Vjeran Bogu do smrti. Bogu se svidio njegov Sluga i »na njega je svoga duha izlio,
da donosi *pravo narodima« (Iz 42,1 si). Dok izgleda kako uzalud upinje svoje snage i
da se uzalud muči, on zna da ga Bog neprestano proslavljuje (49,4 si); on je poslušan
poput učenika kome Bog svako jutro »budi uho«; ne odupire se čak ni kad ga
vrijeđaju, jer njegovo *pouzdanje u Boga nije poljuljano (50,47). A kad je došao čas
žrtve, »zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih, ko jagnje na klanje
odvedose ga« (53,7). Potpuno prihvaća volju Gospodina koji Čini da se na nj
svaljuju krivice ljudi, i sam se nudi na smrt (53,12). Takav je vjerni Sluga, posljednji
*ostatak Čovječanstva, koji svojim *posluhom ponovno spaja vez što ga je Adam
prekinuo i koji prihvaćajući smrt, očituje apsolutni karakter tog veza.
b) Čovjek boli. Grešni je Adam doživio da ga stignu muke i patnje, Sluga pak nosi naše
*patnje i naše boli (Iz 53,3); štoviše: onaj koji je trebao gospodariti životinjama postao je
njima sličan, »obličjem više nije naličio na čovjeka« (Iz 52,14), bio je »crv, a ne
čovjek« (Ps 22,7).
c) Pred društvom. »Prezren bješe, odbačen od ljudi« (Iz 53,3): tog su Slugu najzad
svi odbacili; njegovi su suvremenici užasnuti pred njim i uvjereni su u neuspjeh (52,14);
ali Bog daje po svom proroku da spoznaju i *ispovjede okajničku i spasonosnu
vrijednost te žrtve: »Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliŠe« (53,5). U tom čovjeku
boli prorok nazire zagovornika koji moli za grešnike i žrtvu koja *opravdava mnoge (Iz
53,11). U smrti Sluge Adam se može priznati pobijeđenim od grijeha, i upravo u času kad
se odriče svoje praved
nosti, stupa na djelo spasenje; Božji zahvat biva djelotvornim tek uz krajnju muku Čo-
vjeka napuštena od ljudi. 2ivot doista nije učinak požude, već uvijek novi plod neza-
služena darivanja.
d) Sluga Isus Krist. Proroštvo o Sluzi podloga je brojnih kršćanskih himni iz prvih
vremena. One sažimlju Isusov život u diptih koji slika bijedu i veličinu čovjeka: njegovo
poniženje i uzdignuće (Fil 2,611; Heb 1,3; Rim 1,3 si, itd). Onaj koji se za cijelog svog
života hranio voljom Očevom ne samo da se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s
Bogom već je odabrao položaj roba; postavši sličan ljudima on se još više ponizio,
ostavši pokoran sve do smrti, i to smrti na križu. Savršeno poslušan, Isus se ponio kao
istinski Adam, stupajući u potpunu *samoću da bi postao ocem novog naraštaja,, izvorom
života zauvijek. Pilat ga pokazuje na. povišenom mjestu, odjevena ruhom izrugana kralja:
»Evo čovjeka« (Iv 19,5): takav je put *slave. Kroz ovu sliku koju je njegov grijeh
iznakazio čovjek mora raspoznati Sina. Božjega koji je učinjen »mjesto nas grijehom, da
mi u njemu postanemo pravednošću Božjom« (2 Kor 5,21).
III. NA SLIKU KRISTOVU
Kao grešnik, Adam se na ono što je on po pravu »na sliku Božju« može potpuno vratiti
tek ako se preoblikuje »na sliku Kristovu«: ne naprosto na sliku Riječi* već na sliku
raspetoga, pobjednika smrti. Vrijednosti koje su prepoznate u Post 2 ponovno će se naći,
prenesene na Kristovu osobu.
1. Posluh vjere u Isusa Krista. Čovjek mora upraviti svoj posluh i svoju smjernost ne više
izravno Bogu niti Zakonu što je milosrdno dan Čovjeku grešniku, već Onomu koji je
došao da na sebe uzme ljudski lik (usp. Rim 10,513); jedino djelo koje treba izvršiti jest
povjerenje u Onoga koga je Bog poslao (Iv 6,29). Jer, »jedan je Bog, jedanje i *posrednik
između Boga i ljudi: čovjek
Krist Isus« (l Tim 2,5). Jedan je Otac kome Sin vodi vjerne da po njemu, Sinu, imaju
život u izobilju i zauvijek.
2. Kristovo prvenstvo. Isus daje Očev život stoga što je Početak, Prvorođenac od
mrtvih; »jer Bog odluči u njemu nastaniti svu *puninu i po njemu *pomiriti za nj sve što
je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa« (Kol 1,18 si). Razdori
od kojih trpi grešno čovječanstvo nisu previđeni, ali su odsad prevladani i stavljeni u
odnos prema *novom biću, u novu dimenziju, prema biču u Kristu: 'Nema tu više ni
Zidova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer
ste svi jedno u Kristu Isusu1 (Gal 3,28). Razlika među spolovima bila je postala su-
kobom; razdor bračnog para bio se proširio u društvene i plemenske razdore. Nalazeći
svoje jedinstvo u Kristu, čovjek može zagospodariti ljudskim situacijama: *sloboda
ili *ropstvo, *ženidba ili *djevičanstvo (l Kor 7) svako od njih ima svoj smisao, svako
od njih ima svoju vrijednost u Kristu Isusu.
Pomutnja *jezika koja je bila znamenjem razdora i *rasipanja ljudi prevladana je go-
vorom Duha kojeg neprestano daje Krist; a ta se ljubav izražava raznolikošću *karizmi,
na slavu Očevu.
3. Novi čovjek jest ponajprije osobno Krist (Ef 2,15), ali i svaki vjernik u Gospodinu
Isusu. Njegov život nije vise zasužnjen *puti, već je neprekidna pobjeda *duha nad
puti (Gal 5,1625; Rim 8,513). Kršćaninovo je *tijelo sjedinjeno s Onim koji je uzeo na
sebe »smrtno tijelo« (Kol 1,22); ono po *krstu prima udio u smrti Kristovoj (Rim
6,5 si) i umire grijehu (Rim 8,10), njegovo tijelo bijede postat će tijelom slave (Fil
3,21), »duhovno tijelo« (l Kor 15,44). Njegova je pamet obnovljena, preobličena (Rim
12,2; Ef 4,23); on zna izreći sud (Rim 14,5) u svjetlu Duha, a ta iskustva izražava
razumski: nema li on samu Kristovu misao (l Kor 2,16)? Iako čovjek nije više obični
smrtnik, jer mu je vjera zasadila
u srce klicu besmrtnosti, on ipak mora neprestano umirati »*starom čovjeku«, u jedinstvu
s Kristom koji je jednom umro za sve; njegov je život nešto *novo. Tako se »mi svi, koji
otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo u tu istu sliku,
uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha« (2 Kor 3,18). Novi čovjek mora
neprestano napredovati, dajući da ga obuzme jedina slika Krist: kroz iznakaženu sliku
staroga čovjeka sve bolje se nazrijeva proslavljena slika novoga čovjeka, Isusa Krista,
našega Gospodina; a time se čovjek obnavlja »prema slici svoga Stvoritelja« (Kol 3,10).
4. *Stvorenje pak, koje je protiv svoje volje bilo zasužnjeno ispraznošću i koje do
današnjega dana s nama stenje u porođajnoj muci, također gaji *nadu da će biti
oslohođeno robovanja propasti da bi ušlo u proslavljenu *slobodu djece Božje. Iako
uslijed grijeha rad ostaje mučan, njemu je vraćena vrijednost nadom u preobraženje u
konačnoj slavi (Rim 8,1830). A kad posljednji neprijatelj, Smrt, bude uništena, Sin će
opet predati kraljevstvo Bogu Ocu, i tako će Bog biti sve u svemu (l Kor 15, 2428).
XLD
> Adam Bog SZ III 5 djela SZ II dobro i zlo I 3 duh đula Isus Krist II l c
kušnja/napast SZ II mudrost SZ II 2 odgovornost odjeća put rad samoća I Sin Božji
NZ II Sin Čovječji SZ I slika spolnost I svijet nov III 3 stvaranje SZ II 1.2, IV tijelo
zemlja SZ I; NZ II 3 ženidba životinje žena
ČUDO
Nije rijetkost da neki kršćani smatraju zastarjelim i sam pojam čuda, a da kod drugih,
naprotiv, izbija prava pohlepa za lažnim čudesima. Obje te oprečne pretjeranosti imaju
zajednički izvor, a pothranjivala ga je stanovita apologetika koja je dugo bila na snazi: u
Čudesima se gledao samo izazov prirodnim zakonima, zaboravljajući d* ona ima
ju ulogu *znakova »prilagođenih svačijem shvaćanju«.
Biblija pak svugdje prepoznaje Božju ruku koja svojima očituje moć i ljubav. Stvoreni
svemir sa svojim čvrstim redom (Jr 31,36 si) jest »čudo« (Ps 89,6) i »znak« (Ps 65,9) kao
što su i neobični Božji zahvati u povijest; ovi su, opet, obnovljeno *stvaranje (Br 16,30;
Iz 65,18), pa makar ih današnji povjesničar smatrao običnima i razjašnjivima. Biblija ne
zna za današnje razlikovanje između »providnosnih« Čina, izuzetno udruženih naravnih
uzroka, Božjeg djelovanja koje nastupa mjesto igre naravnih činilaca ili »drugotnih
uzroka«; ona vjernikov pogled usredotočuje na bitan elemenat koji je zajednički svim
našim kategorijama: na religiozni smisao događaja. Tako sv. Augustin, gledajući očima
vjere, raspoznaje biljeg Božje ljubavi i moći jednako u sabiranju žetve kao i u umnažanju
kruha; a ako te dvije stvari luči, čini to samo s obzirom na naviknutost ili začuđenost nji-
hovih korisnika. U tom gledanju pojedinost nema onu važnost koju smo joj mi skloni
pridavati: da li se, na primjer, neplodna smokva osušila »smjesta« (Mt 21,19) ili kasnije
(Mk 11,20)? To nije važno; važna je samo pouka što je krije taj simbolički čin.
i. ČUDO u sz
1. Činjenice, Ako se izuzmu zamišljene neobične zgode nekih knjiga ili dijelova poučnih
knjiga (Jona, Tobija, potresni okvir Knjige o Jobu, haggada u Dn l6, pobudni dodaci u 2
Mak, itd.) kao i one dvije čudesne zgode opisane u povijesti Izaije (Iz 37,36 si; 38,7 si)
čudesa su brojna tek u dva poglavita trenutka svete povijesti: u vezi s Mojsijem i
njegovim nasljednikom Jošuom, u vrijeme utemeljenja i naseljenja Božjeg naroda, te u
vezi s Ilijom i učenikom mu Elizejem, obnoviteljima mojsijevskog saveza.
Oko povijesne srži Ilijina i Elizejeva ciklusa slažu se pučka uveličavanja (npr. 2 Kr
1,916), koja iz ciklusa u ciklus dobivaju na širini a često gube na religioznoj kakvoći
(npr. 2 Kr 2,23 si; 6,17). Isto tako povijesna srž ostaje još sačuvana i u onom, dakako
obilnijem, proširenju što su ga tijekom pokoljenja doživjele predaje o deset egipatskih
zala ili čudesa u pustinji i pri osvajanju Kanaana. Njihovi su zapisivači, služeći se knji-
ževnim rodovima na koje su bili naviknuti čitaoci njihova vremena, sastavljali tako pre-
birući predaje i slobodno se služeći opisima; no nikad nisu izgubili iz vida svoj religiozni
cilj: pokazati zaštitničku prisutnost svemogućeg Boga (Jš 24,17) u osvit povijesti iza-
branog naroda. Stoga te predaje, svojim epskim načinom kojim se odlikuju, ostaju te-
meljne; one izvješćuju o rađanju Izraela, o tom čudu u najvišem smislu, čudu koje je, uz
stvaranje (Iz 65,17), jedino dostojno da se usporedi s novinom na kraju vremena (Iz
43,1621). _, ; . .. __;•
2. čudo djelotvoran Božji znak
a) SZ pokazuje u čudesima Božja objavljenja i djelotvorne znakove njegova spasenja.
Izrazi kojima se ona imenuju naznačuju tu funkciju: ona su »znamenja« (hebr. 'dtotf grč.
semeta, npr. Izl 10,1), *znakovi i čudesna znamenja (hebr. mofetitn, grč. terata, npr. Pnz
7,19). Upotreba pak ovih Izraza Šira je od upotrebe riječi čudo te dobro pokazuje
dimenziju znaka ili znamenja što se krije u svakome religioznom prodiglju. Tako i pro-
rokova osoba može biti znakom, jer njegov život simbolizira *riječ Božju što je na djelu
u njegovim postupcima (Iz 8,18; 20,3; Ez 12,6.11; 24,24.27).
Čudesni znakovi služe toj rijeci kao podrška jer oni konkretnim gestama otkrivaju
spasenje što ga obznanjuju Božji glasnici i jamče da su ti glasnici vjerodostojni Božji
izaslanici (Izl 4,15; l Kr 18,36 si; Iz 38,7 si; Jr 44,29 si). Po ovoj podložnosti čuda riječi
Božjoj razlikuju se prava čudesa od podvala što ih izvode *čarobnjari i lažni proroci (Izl
7,12 si...). Vrijednost poruke, očitovana osobito u *molitvi čudotvorca (l Kr 18,27 si. 36
si), jest prvenstveni znak
koji odlučuje o stvarnosti čuda (Pnz 13,26); ono služi kao podrška riječi samo ako se
prethodno sama riječ provjeri.
b) Čudesa se medu svim znakovima ističu svojom djelotvornošću i obilježjem
izvanrednoga. Ona su, s jedne strane, obično ostvarenje onoga što znače: takav je
slučaj s prvim *izlaskom, s onim narastanjem čudesa kojima Bog oslobađa svoj narod, ili
s novim izlaskom, koji očituje djelotvornost njegove riječi (Iz 55,11; usp. red. 13). S
druge strane, ova *djela (Ps 77,13; 145,4) mogu, istina, u sebi sadržavati nešto od pri-
rodnih činjenica (kiša, suša...}, n° i usprkos tome ona najčešće nadmašuju ono Što je
čovjek navikao vidjeti u svemiru i što može on sam izvršiti. Stoga je čudo znak što na
poseban način objavljuje Božju *moć; naziva se podvigom (Izl 15,11), djelom moći
(geburak Ps 106,2), nečim velikim (Ps 106,21), nečim strašnim (Izl 34,10), i oso-
bito nečim divnim (pele', Izl 15,11; nifla' Ps 106,7). Ova posljednja riječ
označuje ostvarenja čovjeku »nemoguća« kako to mjestimice prevode Sedamdesetorica,
dostupna samo Bogu (Ps 86,10) koji njima očituje svoju *slavu (Izl 15,1.7; 16,7; Br
14,22; Lev 10,3), odsjev svoje *svetosti (Izl 15,11; Ps 77,14; Lev 10,3), a to znači svoje
transcendentnosti. ~ .,.,_..
c) No Božja moć mrvi samo grešnike . (Pnz 7,1720; Mih 7,15 si); za narod obe-
ćanja (Pnz 4,37) njegova su čudesna djela blagotvorna, pa čak i kad ga stavljaju na ku-
šnju i ponizuju (8,16), jer: »Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim«
(Ps 145,9). Čudesa su, dakle, konačno djelotvorni znakovi i nezasluženi darovi (Pnz 6,10
si; Jš 24,11 si) Jahvine *ljubavi (Ps 106,7; 107,8). Isus će sam potpuno objaviti
sveobuhvatnost te spasiteljske ljubavi. On će to učiniti u isti mah naglašujući
proročanski domašaj Čudesa što ih je sam učinio poganima (Mt 8,11 si) i tumačeći
domašaj čudesa što su ih nekoć učinili Ilija i Elizej
za jednu Sidonijku i jednog Sirijca (Lk
4,25 si).
3. Čudo u odnosu prema vjeri. Osim što probude udivljenost, čudesima je cilj da izazovu
i učvrste *vjeru i njoj suglasne pojave: *pouzdanje, *zahvaljivanje i *sjećanje (npr. Ps
105,5), *poniznost, *posluh, *strah Božji, *nadu. Ona *zasljepljuju one koji kao faraon
(Izl 7,13...) ništa ne očekuju od nepoznatog Boga. Ali onaj tko već poznaje Boga i
računa samo na njega, otkriva u njima moćno djelo Božje ljubavi i biljeg na poslanju
Božjeg izaslanika; onda on istim pokretom vjeruje Božjoj riječi, samom Bogu (Br 14,11).
Izrael se divi veličini te vjere u *Abrahama koji je njome ishodio ljudski nemoguće
rođenje baštinika (Post 15,6; Rim 4,1822). Upravo je ova vjera u dnu onih osvrta na
prošlost u Pnz, proroka (Iz 63,714), psalmista (npr. Ps 77; 105107), mudraca (npr. Mudr
1019), pokazujući da je u čudesima iz vremena zaruka zalog novih dobročinstava i
ističući vrijednost njihova *odgojnog domašaja (npr. Pnz 8,3; Mudr 16,21). Tu vjeru
hrani Jahve ustanovljujući *blagdane kao »spomen čudesima svojim« (Ps 111,4). To je
ona vjera kojom je nošen. Izaija kad vjeruje da samo čudo može spasiti Judu (Iz 37,34 si),
i *Marija kad joj je navješteno čudesno začeće (Lk 1,45).
Ta je vjera, naprotiv, uzmanjkala Izraelu u *pustinji (Ps 78,32), kad je puteno uzvratio na
*kušnju koju mu je Bog nametnuo (Pnz 8,2; itd.), kad je sa svoje strane »iskušavao«
Jahvu (Izl 17,2; Ps 95,9), bahato iziskujući čudesa; ta je vjera uzmanjkala Ahazu koji je
bio sigurniji u svoje saveze nego u Boga čudesa (Iz 7,12), i sumnjičavom Zahariji (Lk
1,18 si). U svim tim stavovima zaboravljeno je Božje gospodstvo nad čovjekom, nije
prepoznata njegova moć i nezaslužena ljubav, dovedena je u sumnju njegova riječ; čudo
doista nije prihvaćeno kao dar niti raspoznato kao 2nak.
II. U ISUSOVU ŽIVOTU
1. Događaji. »Obnovi znake i ponovi čudesa!« zaklinjao je Ben Sirah (Sir 36,5),
izražavajući težnju svega Izraela poslije progonstva, razočaranog povratkom koji je bio
manje blistav od najavljenog novog Izlaska. Isus dolazi da ispuni to iščekivanje, ali is-
ključujući iz njega sve senzacionalno i osvetničko.
Suprotno izvještajima o izlasku, evanđeoski izvještaji potječu od prvih svjedoka i vrlo su
trijezni. Samim tim, kao i svojom prirodnošću, odsutnoŠću napora kod Isusa (odsutnošču
koja se ne kosi s pedagoškom primjenom formula, doticanja, pomazivanja, postupnim
nastupanjem [Mk 8,23 si], što sve obavija simboličke Čine), religioznim usmjerenjem i
*molitvenim stavom (izričitim [Iv 11,41 si] ili natuknutim [Mk 6,41; 7,34; 9,29; 11,24])
stavom koji isključuje svaku *magiju, teškoćom da se bez njih razjasni vjera Crkve,
svojom utkanoŠću u evanđelje: time se, kažemo, čudesa što ih iznose Evanđelja korjenito
razlikuju od čudnovatih zgoda Što su ih izmislila apokrifna evanđelja, kao i od onih koje
legenda pripisuje rabinima, bogovima (npr. Eskulapu) ili poganskim mudracima (npr.
Apoloniju iz Tijane) iz vremena početaka kršćanstva. Svako nepristrano uspoređivanje
pokazuje povijesnu i religioznu vrijednost naših tekstova. Upravo stvarnim i zbiljskim
izvanrednim djelima Isus »čini znak« svome narodu.
2. Isusova čudesa djelotvorni znaci mesijanskog spasenja
a) Isus svojim Čudesima očituje da je mesijansko *Kraljevstvo što su ga proroci na-
vješćivali prisutno u njemu (Mt 11,4 si); on svraća pozornost na sebe i na Radosnu vijest
o Kraljevstvu u njemu utjelovljenom; on budi udivljenje i religiozan strah zbog kojega se
ljudi pitaju tko je on (Mt 8,27; 9,8; Lk 5,8 si). Bilo da je posrijedi njegova vlast
Opraštanja grijeha (Mk 2,51277), vlast nad subotom (Mk 3,4 //; Lk 13,15 si; 14,3 si),
njegovo kraljevsko mesijanstvo (Mt 14,33; Iv 1,49), to što je poslan od Oca (Iv
10,36), moć vjere u njega (Mt 8,1013; 15,28/7) Isus njima uvijek zasvjedočuje svoje
*poslanje i dostojanstvo, izmičući onom Što bi opravdalo nadanje Židova u vremenitog i
nacionalnog *Mesiju (Mk 1,44; 5,43; 7,36; 8,26). Već u tome su to *znakovi, kako će
reći sv. Ivan.
Ako oni potvrđuju Isusovo mesijanstvo i poslanje, to biva neizravno: svjedočenjem da je
on doista onaj za koga se izdaje. Stoga se ti znakovi ne smiju dijeliti od njegove *riječi:
oni idu ukorak s navješćivanjem *evanđelja *siromasima (Mt 11,5/7). Naslovi koje Isus
sebi daje, ovlaštenja Što ih prisvaja, spasenje Što ga propovijeda, odricanja koja traži sve
to postaje po čudesima božanski vjerodostojno onome tko ne zabacuje smjesta istinitost
poruke (Lk 16,31). Stoga je poruka više od čudesa, kako se to razaznaje iz riječi o Joni
prema Lk 11,2932. Ona se nameće kao prvenstveni i jedino potrebni znak (Iv 20,29),
zbog nedostižna autoriteta svoga glasnika (Mt 7,29) i zbog svoga nutarnjeg kvaliteta, koji
se sastoji u tome što nadopunjuje raniju objavu (Lk 16,31; Iv 5,46 si), a time se u
slušalaca odazivlje pozivu Duha (Iv 14,17.26); upravo Će poruka biti potvrđena i
osvijetljena čudesima, ali će ih prethodno morati razlučiti" od lažnih znakova (Mk 13,22
si; Mt 7,22; usp. 2 Sol 2,9; Otk 13,13). Ovdje kao i u Pnz »čudesima razaznajemo nauk,
a naukom razaznajemo čudesa« (Pascal).
b) Čudesa ne pridonose svoje svjedočenje izvana poput samovoljnih i razmetljivih
znakova: ona inhoativno ostvaruju ono čega su znak, ona pridonose zalog mesijanskog
*spasenja, koje će svoje dovršenje imati u Kraljevstvu na kraju vremena; stoga ih
sinoptici zovu Čudesnim *moćima (dynameis: usp. Mt 11,2023; 13,54.58; 14,2). Njima
Isus potaknut milosrđem prema ljudima (Lk 7,13; Mt 20,34; Mk 1,41), ali još više zbog
svijesti da je obećani *SIuga (Mt 8,17) u stvari djelotvorno suzbija *bolest, *smrt,
neprijateljstvo prirode prema čovjeku, ukratko: sav nered kojemu je bliži Hi daljnji uzrok
u *grijehu (Post 3,1619; u usporedbi s Mk
2,5; Lk 13,3" i Lk 13,23"; Iv 9,3) i koji služi đavolovu utjecaju na svijet (Mt 13,25; Heb
2,14 si). Zato, on ne pristaje da za Sotonu (Mt 4,27), za pakosnike (12,38 si; 16,14),
zavidnike (Lk 4,23), lakoumnike (23,8 si) izvodi bezrazložne podvige koji ne bi imali
spasonosna učinka; značajno je stoga da se o neobičnim svemirskim pojavama za koje se
inače čini da spadaju više u proročke zalihe slika nego u povijest (Dj 2,19 si) izvješćuje
samo u trenutku kad on umire da spasi sve druge, dok ga izazivaju da spasi sam sebe
čudom (Mt 27,3954; usp. l Kor 1,22 si). Neobična znamenja za koja se čini da ih obećava
u Mt 17,20// samo su slika za snagu vjere.
Tako dobiva svoj puni smisao ono vrlo često povezivanje *ozdravljenja i tjeranja zlih
dubova (Mt 8,16, itd.). Oslobađanje opsjednutih najobilatijl je primjer pobjede »jačega«
(Lk 11,22) nad Sotonom. To je, konačno, na svoj način učinak svih čudesa. Time se Isus
izravno hvata ukoštac s Protivnikom, u dvoboju koji je otpočeo u pustinji (Mt 4,111//), a
doživjet će svoj odlučan trenutak na križu (Lk 4,13; 22,3.53) i nec'e se završiti prije
općeg suda (Otk 20,10); u tom dvoboju je već očit Đavlov poraz (Mt 8,29; Lk 10,18).
Tjeranje zlih duhova jest poglavito djelotvoran znak dolaska Kraljevstva (Mt 12,28).
3. Čudo i vjera
a) Radosna vijest što je Isus propovijeda i pokazuje prisutnima u svojoj osobi mora biti
primljena *obraćenjem i *vjerom (Mk 1,15). Stoga se i to dvoje mora roditi iz Isusovih
čudesa i iz tjeranja zlih duhova. Kad su ih Korazin i Kafarnaum vidjeli, bili bi se morali
obratiti i uzvjerovati (Mt 11,2024/7). Ivan to naglašava razlikujući razne stupnjeve vjere
(Iv 2,11; 11,15; 20,30 si): od krhkih oduševljenja (2,23 si; 4,48) i prianjanja iz koristi
(6,26) »znakovi« obično dovode do priznavanja Isusa Božjim izaslanikom (3,2; 9,16;
10,36), prorokom (4,19), Kristom (7,31), *Sinom Čovječjim (9,3538). Previše se na njih
oslanjati da bi se vjero
valo, obilježje je nesavršene vjere (10,38; 14,11): istinitost Isusove riječi zajamčena je
nesebičnoŠću njegova sinovskog duha (7,16 si; 12,49 si), ona bi morala biti dostatna, kao
što je bila dostatna Samarijancima (4,41 si) i kraljevu časniku (4,50), kao što će morati
dostajati onima koji budu uzvjerovali Riječi a da nisu dotakli Uskrsloga (20,29). To je još
jedan razlog da za one koji su »*vidjell« njegova čudesa (6,36; 7,3; 15,24) a nisu htjeli
povjerovati (7,5; 12,37) ne bude isprike (9,41; 15,24).
b] To što mnogi zabacuju »*svjedočanstvo« (Iv 5,36) čudesa, biva stoga što ih zasljep-
ljuje (9,39; 12,40) duhovna tupost (6,15.26), ili legalistička oholost (5,16; 7,49.52; 9,16),
zavist (12,11), lažna razboritost (11,47 si). U njih nema onih stavova prepuštanja i
otvorenosti Bogu što u sinopticima sačinjavaju *vjeru koja prethodi Sudu (Mk 5,36; 9,23;
10,52; itd.): bez njih kao da je Isus bespomoćan (Mt 13,58). Kako će moći tumačiti
»znake vremena« (Mt 16,3) ti ljudi koji poput Izraela u pustinji ih' malo prije Sotona
(4,37) zahtijevaju znakove samo »da ga kusaju« (16,1), a to što on tjera đavle radije
pripisuju zlom duhu nego nadnaravnoj moći (Mk 3,22.29 si //)? Za *otvrdnula l pred
Riječju zatvorena srca neodgonetljivi su znaci koji tu Riječ podupiru.
Ovaj *naraŠtaj neće imati drugog znaka osim znaka Jone proroka (Mt 12,39 si): Isus
zakazuje sastanak sa svojim protivnicima na dan svog *uskrsnuća, to jest najsjajnijega
znaka, ujedno i znaka koji mogu ljubitelji očevidnosti i najlakše osporavati, jer su
sredstva za njegovu provjeru samo neizravna (prazan grob, ukazanje nekolicini: usp. Mt
28,13 si; Lk 24,11). Ono što će vjeri biti najveća podrška mora prvo biti njezina najveća
kušnja.
7V m. u CRKVI
1. Događaji. Ovaj znak *Uskrsnuća, tog vrhunca novog izlaska (Iv 13,1), pruža Crkvi
koja se iz njega rađa ključ za razumijevanje prethodne povijesti; njome otpo
činje novi niz znakova koji ima privesti ljude k vjeri kojoj je on temelj te navijestio
uskrsnuće od mrtvih, puninu spasenja što ga on pribavlja (l Kor 15,2028; Rim 4,25).
2. Vazmeni sjaj Evanđelja
a] Uskrsnuću pripada veliko mjesto u kerigmi i katehezi Crkve: ono joj otkriva puni
smisao ranijih znakova. Prema kerigmi, ti su znakovi »potvrđivali« Isusa (Dj 2,22) i
očitovali njegovu dobrotu (10,38): to su teme što ih sittoptici razvijaju svaki u svom
pravcu, svjedočeći o napretku u razmišljanju Crkve. Tako se u trojakom izvještaju
sinoptika otkrivaju različite namjere: Lk 9,3743 u prvom redu iznosi čudo dobrote;
Mateja u 17,1421 zanima Isusova transcendencija i udio što ga učenici dobivaju u
njegovoj moći; Mk 9,1429, u okviru potresne borbe, okviru koji već nagovješćuje
ivanovski simbolizam, veliča pobjedu gospodara života nad Sotonom. A ima i još jasnijih
primjera nove dubine što je poprimaju događaji u svjetlu Vazma: prema evanđelistima,
ispovijedanje Božjeg sinovstva treba nesumnjivo shvatiti u njegovom najbogatijem
smislu jer na to navode čudesa (Mt 14,33; 27,54), a u nekim čudesima valja vidjeti
nagovještaj eklezijalnih stvarnosti, npr. *euharistije u umnoženju kruha, apostolata u
Čudesnom ribolovu (Lk 5,111).
b) Ivan ide još dalje. On daje naslutiti da su »znakovi«, dopunjujući stari izlazak
(Br 14,22) i anticipirajući »*čas« novoga, već očitovali nešto od »*slave« (Iv
2,11; 11,40) što se objavila kad je Isus bio »podignut« (3,14 si; 12,32; usp. 17,5); ona je
bljesak sposonosne moći koja zrači iz utjelovljene Riječi (1,14). Svaki od tih znakova,
ako se poveže s jednim od govora, ističe neku stranu ove moći koja očišćuje, oprašta,
oživljuje, prosvjetljuje, uskrisuje (2,6; 5,14; 6,35; 9,5; 11,25); mnogi su znakovi
znamenje i samih sakramenata (*krsta, *euharisdje ...), koji dijele učinke ove moći u
Crkvi, nadilazeći stare znakove kakva je bila *mana (6, 32.49 si). Štoviše, čudesa su
*djela koja Otac daje da ih Sin izvrši (5,36) kako bi se oči
tovalo nutarnje jedinstvo Sina i Oca (5,17; 10,37 si; 14,9 si). Razmatrati djelotvorne
znakove života što je provreo (19,34) iz boka Krista »sa zemlje podignutoga« kao vr-
hunski znak (12,33; usp. 3,14 = Br 21,8; semelon) to znači vjerovati o Isusu da je Krist,
Sin Boga što djeluje u Crkvi, i imati život po njemu (20,30 si); to znači razmatrati
zajedničku slavu Oca i Sina (11,4) i tako stupiti u trojstveni odnos.
3. Vrijeme Duba
a) Budući da je Isus »s njima« (Mt 28,20), nipošto ne iznenađuje što *apostoli,
nakon faznih čudesa o *Duhovima, obnavljaju njegove spasiteljske Čine (Dj 3,110);
uostalom, on im je bio obećao tu gotovo institucionalnu vlast (Mk 16,17 si) i vježbao ih
je u njezinu vršenju (Mt 10,8).
Dyndmeis (Pavao) što ih oni vrše, konkretno očituju spasiteljsku *moć (dynamis) Isusa
uskrsloga (Dj 3,6.12.16; usp. Rim 1,4) i privode ljude k vjeri, potvrđujući vjerodostojnost
glasnika evanđeoske riječi (Mk 16,20; l Kor 2,4). Tu se učvršćuje nužna veza čudesa s
riječju i dvojaki vid njihove svrhovitosti vjerobranilački i spasiteljski. Tu se vidi
hijerarhija znakova: svojstvo svjedoka po čuvenju (Heb 2,3 si), postojanost (2 Kor
12,12), pouzdanje i nesebičnost (l Sol 2,212) misionara idu zajedno sa »znakovima i
čudesima« te razlikuju vjerodostojne Božje glasnike (Dj 8,924; 13,412) od lažnih
proroka; sve se događa snagom *Duha Svetoga (l Sol 1,5; l Kor 2,4; Rim 15,19).
b) Na početku Crkve Duh je također, na pouzdanu *molitvu (usp. Mt 21,21 si; Jak 5,16
si), dijelio milost čudesa: to je čudesna *karizma (Iv 14,12), ali podređena
višim darovima naučavanja (l Kor 12,28 si) i najzad ljubavi, tom najvećem čudu
kršćanskog života (13,2). Ovaj je dar supostojao sa sakramentima, koji su djelomice imali
istu zadaću (usp. Mk 6,13; Jak 5,13 si), ali njihova duhovna djelotvornost ostavljala je
mjesto za znakove što su izravnije usmjeravali duh prema *uskrsnuću i cjelovitoj ob
novi *stvorenja (Rim 8,1924; Otk 21,4). To isto vrijedi i danas. Dakako, svijet sad već
ima mnogoliko moralno Čudo Crkve koje ga može privesti k vjeri; to je čudo nadasve
vidljivo u sjaju njezinih svetaca: njihova junačka i sjediniteljska *ljubav jest najsigurniji
znak Božje prisutnosti (Iv 13,35; 17,21). Ali fizička čudesa u jednakoj mjeri kao u SZ i
NZ skreću i dalje naše poglede prema Riječi i konačnom Kraljevstvu, pobuđuju na prvo i
na ponovno obraćenje (Mt 18,3), ljubav Božju prenose u žive pokrete. Ovaj jezik ostaje
oholu i areligioznu duhu nerazumljiv danas kao i jučer; no shvaća ga onaj tko zna da
»Bogu ništa nije nemoguće« (Post 18,14 ~ Lk 1,37) te se otvara zahtjevima vjere i
ljubavi, kad religiozni kontekst nekog događaja pokazuje da je Bog »učinio znak«.
PT
~f bolest/ozdravljenje djela NZ I 2 karizme
magija 2 b mana moć VI more 3 Objava NZ III l b riječ Božja SZ II 2; Nz I l
slava III I spas SZ I 1; NZ I 2 a vjera NZ I 2, IV znak
ĆUTI
Biblijska je *objava u biti Božja *riječ upućena čovjeku. To je razlog da, prema Bibliji,
»vjera dolazi od čuvenja« (Rim 10,17). U grčkim misterijima i istočnoj gnozt veza
Čovjeka s Bogom temelji se, naprotiv, prije svega na *viđenju.
1. čovjek mora slušati Boga
a) Čujte! viče prorok, vlašću koju mu je Bog dao (Am 3,1; Jr 7,2). Čujte! ponavlja
mudrac, u ime svog iskustva i svog poznavanja *Zakona (Izr 1,8). Čuj, Izraele! ponavlja
pobožni Izraelac svakog dana, u težnji da ga prožme *volja njegova Boga (Pnz 6,4; Mk
12,29). Čujte! kaže sa svoje strane i sam Isus, Riječ Božja (Mk 4,3.9/7).
A prema hebrejskom značenju riječi *istina, slušati, primati Božju riječ ne znači samo
pažljivo je slušati nego i otvoriti joj
svoje *srce (Dj 16,14), znači izvršavati je (Mt 7,24 si), znači *pokoravati joj se. Takva se
poslušnost traži od onoga koji je čuo propovijedanje (Rim 1,5; 10,14 si).
b) Ali čovjek ne želi slušati (Pnz 18,16.19), u tome je njegova potresna sudbina. On se
oglušuje Božjim pozivima; uši su mu i srce neobrezani (Jr 6,10; 9,25; Dj 7,51). Eto i
grijeha na koji Isus nailazi kod Zidova: »Niste kadri slušati moju riječ. Tko je od Boga,
prihvaća riječi Božje. Vi ih zato ne prihvaćate jer niste od Boga« (Iv 8,43.47).
Samo Bog, naime, može otvoriti uho svoga *učenika (Iz 50,5; usp. l Sam 9,15; Job
36,10), »probiti« mu ga da bi poslušao (Ps 40,7 si). Tako će u Mesijino vrijeme gluhi
čuti, a Isusova su čudesa znak da će ogluŠjeli narod najzad shvatiti Božju riječ i poslušati
je (Iz 29,18; 35,5; 42,18 si; 43,8; Mt 11,5). Upravo taj glas s neba obznanjuje učenicima:
»Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj ... Njega slušajte« (Mt 17,5//).
*Marija je bila naviknuta da rijeci Božje brižno čuva u svom srcu (Lk 2,19.51): zato ju je
njezin Sin Isus uvrstio među blažene kad je otkrivao duboki smisao njezina materinstva:
»VeĆma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je« (Lfc 11,28).
2. Bog čuje čovjeka. čovjek se u svojoj *molitvi moli da ga Bog čuje, to jest da ga usliša.
Bog ne uslišava ni nepravedne ni grešnike (Iz 1,15; Mih 3,4; Iv 9,31). Ali zato čuje
siromahe, udovicu i sirotu, one koji su ponizni, koji su u ropstvu (Izl 22,2226; Ps 10,17;
102,21; Jak 5,4). On uslišava pravedne, one koji su pobožni i vrše njegovu volju (Ps
34,16.18; Iv 9,31; l Pt 3,12), one koji mole što je po njegovoj *volji (l Iv 5,14 si). A ako
to čini, to je stoga što time »uvijek« uslišava svoga Sina Isusa (Iv 11,41 si), preko kojega
je zauvijek upravljena molitva kršćanina. ČA