E

EGIPAT
1. Uloga Egipta u svetoj povijesti. Od stranih *naroda s kojima je Izrael bio u vezi
možda nijedan ne pokazuje bolje od Egipta dvoznačnost vremenitih vlasti. Ta zemlja
oiblja providnosno je utočište izgladnjelih praotaca (Post 12,10; 42 si),
proskribiranih (l Kr 11,40; Jr 26,21), pobijeđenih Izraelaca (Jr 42 si), Isusa koji mora
bježati (Mt 2,13); ali samim tim ona lako može biti napast za ljude bez ideala (Izl 14,12;
Br 11, 5...). To carstvo zaljubljeno u svoju *snagu tlačilo je nekoć Zidove (Izl l13);
unatoČ tomu ono zadržava svoj ugled u očima Izraela tijekom stoljeća kad ovaj teži za
vremenitom veličinom. David (2 Sam 20,2326) a naročito Salomon (l Kr 4,16)
nadahnjuju se na egipatskom uzoru kad uređuju kraljevski dvor i upravu kraljevstvom. U
razdobljima krize traži se njegova pomoć, jednako u Samariji (Hoš 7,11) kao i u
Jeruzalemu (2 Kr 17,4; 18,24; Iz 30,15; Jr 2,18...; Ez 29,6 si...). Kao ognjište kulture,
Egipat je pridonio Mojsijevu odgoju (Dj 7,22), a nadahnuti se mudraci prigodke koriste
njegovom književnošću (osobito Izr 22,1723,11); no s druge strane, to je zemlja
idolopoklonstva i *magije (Mudr 15,1419) čije pogubno zavođenje udaljuje Izraelce od
njihova Boga (Jr 44,8...).
2. Egipat pred Bogom. Nije stoga neobično da stoji Božji *sud protiv Egipta: u
vrijeme Izlaska, da bude prisiljen osloboditi Izrael (Izl 515; usp. Mudr 1619); u vrijeme
kraljeva kad treba kazniti tu oholu silu
koja Izraelu obećaje ispraznu pomoć (Iz 30,17; 31,13; Jr 46; Ez 2932), poniziti taj
poganski narod koji varaju njegovi mudraci (Iz 19,115). Zbog svega toga Egipat će i dalje
simbolički predstavljati ljudske zajednice koje očekuje Božja srdžba (Otk 11,8).
Ipak, Egipat je bio i zemlja koja je primila Izrael, i zato on nije uvijek isključivan iz zbora
Jahvina (Pnz 23,8 si). Bog je čak i onda kad ga tako kažnjava umjeren prema njemu:
Egipćani ostaju njegovi stvorovi, on bi ih prije svega htio odvratiti od zla (Mudr
11,1512,2). To je zato što on namjerava najzad obratiti Egipat i sjediniti ga sa svojim
narodom, da se i on nauči služiti mu (Iz 19,1625; Ps 87,47). On je osuđen zbog svojih
grijeha, ali će ipak biti dionikom spasa kao i svi drugi *narodi. RM i PG
+ grad SZ l Izlazak Mudrost 0; SZ I l narodi SZ II l a oslobođenje/sloboda II l pustinja
SZ T 2 rad II razočaranje II rob I sužanjstvo I
I. ZNAČENJE OVOG IZRAZA
1. Zahvoljivatije i bla^oslivlianie. »Euharistija« sama po sebi znači: jTriznanjef
za,bvalnost^pa onda i zahvaljivanje. Ovaj smisao, najuobičajeniji u izvanbiblijskom
grčkom, jednako se susreće i u grčkoj Bibliji, osobito u vezi s međuljudskim odnosima
(Mudr 18,2; 2 Mak 2,27; 12,31; Dj 24,3; Rim 16,4). Kad je upućeno Bogu,
*zahvaliivanie^

(2 Mak 1,11; I Sol 3,9; l Kor 1,14; Kol 1,12) obično poprima oblik molitve (Mudr 16,28;
l Sol 5,17 si; 2 Kor 1,11; Kol 3,17; itd.), tako na početku Pavlovih poslanica (npr. l Sol
1,2). Ono se tada prirodno povezuje s *blagoslivljan koie slavi Božja »čudesna djela.«;za
čovjeka su, naime, ta djela izražena n dobročinstvima, a ova opet prozirniju *hvaljenje iz
zahvalnosti! stoga ie. Zahvaliivanie Ispraćeno »anamnezom« kojom *sjeifanje doziva u
pamet prošlost JJdt 8,25 si; Otk 11,17 si), te eukharistien isto što i eulogein (l Kor 14,16
si). Ova eulogija euharistija susreće se naročito kod židov skih gozbi na kojima se
blagoslivljanjem. iskazivala Bogu hvala i zahvalnost za hranu što ju je on dao ljudima. U
tom smislu Pavao govori o blagovanju s »euharistijom« (Rim 14,6; l Kor 10,30; l Tim 4,3
si).
Isusov običaj i običai kršćana. Kod prvog umnažanja kruha Isus »blagoslivlja (Boga),
prema sinopticima (Mt 14,19//), a prema Iv 6,11.23 zahvaljuje: kod drugog umnažanja
Mt 15,36 spominje »zahvaIjivanje«, dok Mk 8,6 si govori o »zahvaljivanju« nad kruhom
a o »blagoslivljanju« nad ribama. Budući da je to praktički jedno te Isto, ne treba kod
Posljednje večere razlikovati »blagoslivljanje« nad kruhom (Mt 26,26/7; usp. Lk 24,30)
od zahvaljivanja
nad čašom(Mt 26.27).Uostalom,kod Pavla
je obratno:on govorio o »zahvaljivanju« nad kruhom (l Kor 11,24) i o »blagoslivljanju«
nad čašom (l Kor 10,16).
Činjenica je da je u kršćanskoj upotrebi za oznaku čina što ga je Isus ustanovio uoči svoje
smrti prevladala upravo riječ »euharistija«. Ali ne smije se zaboraviti da je ta riječ izraz
*hvale zbog čudesnih Božjih djela i to jednakoj,mjeri i više još nego zahvaljivanje za
dobro što iz tih djela proistječe za ljude. Ovim presudnim činom, kad je povjerio hrani
vječnu vrijednost svoje otkupiteljske smrti, Isus je dovršio i za vječna vremena utvrdio
ono darivanje samoga sebe i svega ostaloga Bogu, darivanje

koje je pravo svojstvo »religije« i koje pred

stavlja srž njegova djela spasenja: u njegovoj osobi prikazanoj na križu, i u euharistiji,
čitavo se čovječanstvo i svemir kao njegov okvir vraća k Ocu. Ovo bogatstvo euharistije,
zbog kojeg joj je pripalo mjesto u samom središtu kršćanskog *bogoštovlja, nalazimo u
zgusnutim tekstovima koje treba pobliže analizirati.
II. USTANOVA I NAJRANIJE SVETKOVANJE
1. Izvještaji. četiri teksta NZ izvješćuju
0 ustanovi euharistije: Mt 26,2629; Mk 14,2225; Lk 22,1520; l Kor 11,23 si. Ono
što Pavao »prenosi« nakon što je »primio«, zaista je, čini se, bogoslužna predaja; to isto
treba reći i o sinoptičkim tekstovima, kojih se zbijena jezgrovitost jako ističe u uspo-
redbi s ostalim tekstom: to su dragocjeni odrazi načina na koji su prvotne Crkve
svetkovale Gospodinovu večeru. Upravo to njihovo bogoslužno podrijetlo razjašnjuje
sličnosti i nesuglasnosti među tim tekstovima. Naglašeno aramejska redakcija u Mk
prenosi možda palestinsku predaju, dok je Pavlova, nešto jače precizirana, možda odraz
predaje antionijske i maloazijskih Crkava. Mt nesumnjivo predstavlja istu predaju kao i
Mk, uz poneku inačicu ili dodatak, koji mogu biti
1 bogoslužnog podrijetla. Sto se tiče Lk, on nameće osjetljive probleme koji se različito
rješavaju: njegovi rr. 1518 možda su starinska, predaia koja se uvelike razlikuje od
ostalih, ili pak što je vjerojatnije predstavlja proširenje što ga_je sam Luka izveo iz Mk
14,25; retke 1920 treba smatrati vjerodostojnima, i unatoč rukopisima koji ispuštaju
19b20; te retke neki smatraju kombinacijom između Mk i l Kor koja potječe od samog
Luke, a drugi oblikom predaje helenističkih Crkava, koja bi, dakle, bila treći svjedok
pored Mk/Mt i l Kor. Inače su odstupanja među tim različitim tekstovima od
manjeg značaja, izuzevši zapovijed o ponavljanju, koje nema u Mk/Mt, no to što je
potvrđena u l Kor/Lk i njezina nutarnja vjerojatnost sile nas da je prihvatimo kao
izvornu. ._._...........______.__
Povijesni okvir Drugi problem od
kojeg zavisi tumačenje ovih tekstova jest njihov povijesni okvir. Za sinoptike je to
svakako bila pashalna gozba (Mk 14,121611); no prema Iv 18,28; 19,14.31, Pasha se
slavila tek sutradan, u petak navečer. Sve se pokušalo da se razjasni to neslaganje: prema
jednima, kao da je Ivan uzeo dan kasnije radi simboličnosti po kojoj Isus umire u času
žrtvovanja vazmenog janjeta (Iv 19,14.36); drugi smatraju da su različite židovske
skupine te godine slavile Pashu u četvrtak i petak: treći pak pretpostavljaju da je Isus
možda slavio Pashu u utorak navečer, po esenskom kalendaru. Nesumnjivo je najbolje
pretpostaviti da je Isus, znajući da će umrijeti u samom času Pashe, anticipirao pashalni
obred dan ranija,evocirajući dovoljno taj obred na svojoj posljednjoj go zbi da je u ni
_rnogao ucijepiti svoj novi obre koji će biti pashalni obred NZ: to rješenje poštuje
Ivanovu kronologiju I dostatno se obazire na sinopticko prikazivanje.
3. Religiozna gozba i gozba Gospodinova. • U podlozi tih tekstova o ustanovljenju krije
se, po svemu izgleda, zapravo perspektiva Pashe, mnogo više nego perspektiva neke
svečane židovske ili čak esenske gozbe, kojom su se htjeli tumačiti ti tekstovi. A isti
neposredni slijed kruh/vino na Posljednjoj večeri i na kumranskim gozbama samo je
površinski dodir, dodir bez značaja; taj slijed u evanđeoskim tekstovima može, naime,
biti posljedica liturgijskog skraćenja u kojem su vjerojatno sacuvana, samo dva_bitna
elementa Isusove posljednje eozbe kruh na početku i treća čaša na kraju, dok je sve ono
između toga ispušteno; uostalom, trag koji upućuje na taj ispušteni dio otkrivaju riječi:
»poslije večere«, koje u l Kor 11,25 prethode čaši. Osim toga, u esenskim gozbama
Kurnrana nema one pashalne teologije na koju podsjećaju Isusove riječi a koju je
bezrazložno smatrati kasnijim elementom koji bi trebalo pripisati Pavlovu utjecaju ili
utjecaju helenističkih Crkava. Dobro uređeni ceremonijal esenskih gozbi, u mnogo slu
čajeva podjednak ceremonijalu gozbi židovskih bratovština tog vremena, u najboljem«
nam slučaju može osvijetliti kako su redovito izgledala blagovanja Isusova i njegovih*
učenika, te kasnije blagovanja samih učenika, nakon Isusova uskrsnuća, kad su se opet
sabrali kao nekad oko Učitelja, sigurni inače da ga uvijek imaju medu sobom, stoga što je
on uskrsli i zauvijek živi Kyrios.
U stvari, ne bi uvijek trebalo tražiti euharistiju u onim svakodnevnim blagovanjima što su
ih prva jeruzalemska braća obavljala1 radujući se i lomeći kruh u svojim kućama (Dj
2,42.46). Ovo »lomljenje kruha« možebiti i obično blagovanje, dakako religioznokao i
svako blagovanje n Semita ; ovdje je ono usredotočeno na spomen i očekivanjeuskrslog
Učitelja; na to blagovanje nadovezivala se euharistija u pravom smislu riječi. kad su
obnavljane riječi i čini Gospodinovi da bi se imao dio u njegovoj otajstvenoj prisutnosti
po kruhu i vinu; tako se običnoblagovanje pretvaralo u »blagovanje Gospodnje večere« (l
Kor 11,2034). OslobodivŠi se židovskog obreda, ta euharistija nije višesvetkovana samo
jednom na godinu, već" možda svakog tjedna (Dj 20,7.11); no tonam je slabo poznato te
u mnogim tekstovima ne možemo odlučiti da li je posrijedi obično »lomljenje kruha« ili
euharistija u pravom smislu riječi (Dj 27,35; i već Lfc 24,30.35).
III. EUHARISTIJA SAKRAMENAT HRANE
1. Gozba religiozni znak. Euharistija, ustanovljena za vrijeme jedne večere, jest obred
blagovanja. Čovjek je već od najdavnije starine, a osobito u semitskom svijetu,.
^blagovanju pridavao vrijednost nečeg svetoga, vrijednost koja potječe od darežljivosti
""božanstva te pribavlja_ život. Kruh, voda,. vino, plodovi, itd. sve su to dobra zbog,
kojih blagoslivljamo Boga. A blagovanje samo ima religioznu vrijednost jer
zajedničkouzimanje hrane uspostavlja svete veze među. gozbe/ a od njih prema Bogu.
svojirn narodom. *Mana i prepelice u *izlasku, jednako kao i *voda što je provrela iz
hridi Horeba (Ps 78,2029), sve su to simboličke stvarnosti (l Kor 10,3 si) i pralik
istinskog *dara što izlazi iz Božjih usta (Pnz 3,3; Mt 4,4), pralik *Riječi, istinskoga
*kruha koji je sišao s neba (Izl 16,4).
A sve te slike nalaze svoje ispunjenje u Isusu. On *je »Kruh života«, ponajprije po
•svojoj riječiŠto otvara vječni život onima koji vjeruju (Iv 6,265Ia), zatim po svome'
tijelu i *krvi koji su dani za ielo i za piće (Iv 6,51b58). Ove rijeci navješćuju euharistiju;
Isus ih izgovara pošto je čudesno nahranio mnoštvo u pustinji (Iv 6,115). Dar što ga on
obećava i suprotstavlja mani (Iv 6,31 si. 49 si) nadovezuje se tako na čudesa Izlaska, a
istovremeno se uklapa u vidokrug mesijanske gozbe, te slike nebeskog blaženstva što je
tako dobro poznata judaizmu (Iz 25,6; rabinski spisi) i NZ {Mt 8,11; 22,214; Lk 14,15;
Otk 3,20; 19,9).
3. Gozba Gospodinova spomenčin i obećanje. Posljednja je večera kao neka završna
priprava na onu mesijansku gozbu na kojoj će se Isus opet naći sa svojima nakon skore
kušnje. »Pashalnu večeru« (Lk 22,15 •si) i »novo vino« (Mk 14,25//) što će ih s njima
»kušati« u kraljevstvu Božjem on pripravlja na ovoj posljednjoj gozbi, Dajući <Ia kruh i
vino budu znakom nove stvarnosti njegova tijela i krvi
još povećava svojom vrhovničkom vlasti. Kad kruhu i vinu daje nov smisao, on ih ne
tumači, već ih pretvara. Ne razlaže, već odlučuje i naređuje. »Ovo je moje tijelo«, to jest:
odsad će biti. Glagolska spona »biti« koje zasigurno nije bilo u aramejskom izvorniku
ne bi sama po sebi bila dovoljna da opravda taj realizam; ona naime može izražavati
samo slikovito značenje: »žetva je svršetak svijeta, a Žeteoci su anđeli« (Mt 13,39).
Neoslabljen smisao zahtijeva ovdje sama situacija. Isus ne iznosi *prispodobu u kojoj bi
konkretni predmeti potpomagali da se shvati neka apstraktna stvarnost; on predsjeda
gozbi na kojoj obredni blagoslovi pridaju jestvinama vrijednost drugačijeg reda. A kod
Isusa se ta vrijednost odlikuje nečuvenom širinom i realizmom koji joj dolaze od
stvarnosti što se tu angažirala: otkupiteljska smrt koja kroz uskrsnuće uvire u eshatološki
život.
IV. EUHARISTIJA SAKRAMENAT ŽRTVE
Navještaj otkupiteliske smrti. Otkupiteljske smrti zato Što će tijelo biti »dano za vas«
(Lk; l Kor ima samo »za_vas«, uz slabo potvrđene inačice); krv će se »proliti za vas«
(Lk) ili »za mnoge« (Mk/Mt). Sama činjenica da su kruh i vino na stolu odvojeni upućuje
na nasilno razdvajanje tijek i krvi; Isus jasno najavljuje svoju skoru smrt i predočuje je
kao *žrtvu koja se može usporediti s prinosom žrtvenih životinja kojih je krv na Sinaju
zapečatila prvi *savez (Izl 24,58), Čak i s vazmenim *janjetom, u onoj mjeri u kojoj ga je
tadašnji judaizam smatrao i kao žrtvu (usp. l Kor 5,7).
Ali govoreći o krvi »prolivenoj za mnoge« radi »novog saveza«, Isus mora pomišljati i na
*Slugu Jahvina, čiji je život bio žrtvovan, koji je ponio grijehe »mnogih« (Iz 53,12) i
koga je Bog postavio »za Savez narodu i svjetlost pucima« (Iz 42,6; usp. 49,8). Isus je
sebi već ranije pripisao ulogu Sluge (Lk 4,1721) i ustvrdio da je poslan da kao i on dadne
svoj život »kao
otkup mjesto svih« (Mk 10,45//; usp. Iz 53). Ovdje on daje nazreti da će njegova skora
smrt nadomjestiti žrtve staroga saveza i osloboditi ljude ne više vremenitog *ropstva, već
ropstva *grijeha, kako je to Bog bio zatražio od Sluge. On će uspostaviti onaj »novi
savez« što ga je navješćivao Jeremija (Jr 31,3134).
2. Zajedništvo u žrtvi. Najveća pak novina pri tom jest to što Isus bogatstvo ove žrtve
dale ja bude sadržano u hrani. U Izraelu je, kao i kod svih starih naroda, bio običaj da se
primaju plodovi žrtve blagujući žrtveni prinos; to je značilo sjediniti se s prinosom i s
Bogom koji ga je primao {l Kor 10,1821). Jedući žrtvovano Isusovo tijelo i pijući
njegovu krv vjernici_će_imati_zajednistvo u njegovoj žrtvi, prihvaćajući njegov prinos
ljubavi kao svoj i primajući zauzvrat blagodat milosti što je taj prinos postiže. Da bi to
mogli činiti svagdje i uvijek, Isus odabire sasvim obične jestvine te od njih čini svoje
tijelo i krv kao žrtvu, naređujući učenicima da poslije njega i sami izgovaraju te riječi
koje će njegovom vlašću proizvoditi ovu promjenu. Tako im daje delegirani udio u
svome *svećeništvu.
Odsad kršćani svaki put kad vrše ove čine ili im se pridružuju, »navješćuju smrt
Gospodnju dok ne dođe« (l Kor 11,26), jer sakramentalna prisutnost što je oni ostvaruju
jest prisutnost Krista u njegovu stanju žrtve. Oni to Čine »na njegovu *uspomenu« (l Kor
11,25; Lk 22,19), a to znači da se u vjeri prisjećaju njegova otkupiteljskog čina, ili možda
bolje: da ga dozivaju u Božje sjećanje (usp. Lev 24,7; Br 10,9 si; Sir 50,16; Dj 10,4.31)
kao neprekidno obnavljani prinos koji dozivlje njegovu milost. To je »anamneza«
prisjećaj na Božja čudesa, prisjećaj pun udivljenja i zahvalnosti, a najveće od tih čudesa,
jest žrtva njegova Sina prinesena da donese spas ljudima. Čudo ljubavi u kojem oni
sudjeluju sjedinjujući se po *zajedništvu s Tijelom Gospodinovim, a
u njemu i sa svim njegovim udovima (l Kor 10,1422). Kao sakramenat Kristove žrtve,
euharistija je sakramenat ljubavi, sjedinjenja u *Tijelu Kristovu.
V. EUHARISTIJA ESHATOLOSKI SAKRAMENAT
1. Trajnost Kristove žrtve u novom svijetu. Ovim riječima i činima sav njihov realizam
daje stvarnost novog svijeta u koji nas ti čini i riječi uvode. Kristova smrt uvire u istinski
*život kome nema kraja (Rim 6,9 si); to je eshatološko doba, doba »budućih dobara«,
pored kojega je sadašnje doba samo »*sjena« (Heb 10,1; usp. 8,5; Kol 2,17). Njegova se
žrtva dogodila »jedanput zauvijek« (Heb 7,27; 9,12.26 si; 10,10; l Pt 3,18) ; njegova je
krv zauvijek zamijenila bezuspješnu krv žrtava Staroga saveza (Heb 9,12 si. 1826;
10,10); novi Savez, kojemu je Isus *posrednik (Heb 12,24; usp. 13,20), uklonio je stari
(Heb 8,13), i pribavlja nam vječnu *baštinu (Heb 9,15); odsad naš Veliki svećenik stoluje
zdesne Bogu (Heb 8,1; 10,12), »pribavivši nam vječni *otkup« (Heb 9,12; usp. 5,9),
»uvijek živ da posreduje za njih« (Heb 7,25; usp. 9,24) svojim »neprolaznim
svećeništvom« (Heb 7,24). Isusova žrtva, što se tiče njezina kontingentnog ostvarenja u
vremenu našeg propadljivog svijeta, pripada prošlosti, ah" ona je uvijek prisutna u novom
svijetu u koji je on ušao žrtvujući samoag sebe, u žrtvi što je bez prekida prinosi svome
Ocu.
/Po euharistiji kršćanin ima stvarno zajedništvo u tom_ novom _svijetu. Euharistija
stavlja kršćanina u dodir upravo s tim Velikim svećenikom koji je vječno živ u svom
stanju žrtve. Prijelaz kojim tu kruh biva Tijelom a vino Krvlju na svoj sakramentalni na-
čin odražava prijelaz starog svijeta u *novi svijet kroz koji je prošao Krist idući kroz smrt
prema životu. Pashalni obred, kao i Izlazak čiji se spomen tim obredom slavio, već je sam
po sebi bio obred prijelaza: od ropstva
egipatskoga u slobodu obećane zemlje, a zatim sve više od ropstva patnje, grijeha, smrti u
slobodu blaženstva, pravde, života No mesijanska dobra ostajala su pri tom tek
predmetom *nadanja, a jestvine što su se blagoslivljale omogućavale su da se ta dobra
*kušaju tek na simboličan način. U Kristovoj se Paski to mijenja, jer je mesijansko doba
njegovim uskrsnućem stvarno došlo, a dobra obećana u njemu postignuta su. Riječi i čini
žto su nekad mogli_biti samo_znamenje budućih dobara odsad mogu ostvarivati aktualna
dobra.
Euharistijsko tijelo i krv nisu dakle samo simbolični *spomenčin događaja koji je prošao;
oni su u punini stvarnost eshatološkog svijeta u kojem živi Krist. Kao i svaki
sakramentalni red kojemu je ona središtem, euharistija vjerniku još uronjenom u stari
svijet pribavlja fizički dodir s Kristom u svojoj stvarnosti njegova novog, uskrslog,
»duhovnog« bića (usp. Iv 6,63). Jestvine što ih ona uzima mijenjaju se u svojoj op-
stojnosti i postaju istinskim »kruhom Jakih« (Ps 78,25; usp. Mudr 16,20), hranom novoga
doba. Njihovom je prisutnošću na žrtveniku umrli i uskrsli Krist stvarno prisutan u svom
vječnom žrtvenom stavu. _Stoga je _misa istovjetna žrtva s povijesnom žrtvom jia križu
po svemu onom Kristovu, prinosu punom ljubavi koji tu žrtvu sačji njava; razlika je samo
u slučajnim _ okolnostima vremena i mjesta gdie se ta žrtva zbiva Njome *Crkva na
svakom mjestu i do kraja svijeta sjedinjuje hvale i prinose ljudi s tom savršenom žrtvom
hvale i prinošenja, ukratko, sa žrtvom »euharistije«, žrtvom koja jedina vrijedi pred
Bogom i koja jedina tim hvalama prinosima daje vrijednost (usp. Heb 13,10.15).
PBe
*• blagdani NZ II blagoslov IV 2 bogoštovlje NZ II, III 12 Dan Gospodnji NZ III 3
gozba III hrana III kruh krv NZ mana 3 Pasba II, III pralik NZ I ~ put I 3 b ~ Savez
NZ I svečeoištvo NZ III l tijelo Kristovo II, III 2 vino II 2 b zahvaljivanje NZ
zajedništvo 0; NZ Žrtva
EVANĐELJE
Evanđelje je za nas ili spis koji pripovijeda Isusov život ili ulomak Pisma što se Čita na
svakoj misi. U izvanbiblijskom grČkom evanđelje je značilo »radosna vijest«, osobito
vijest o pobjedi. Pax Romana, glavni događaji iz života cara kao boga i spasitelja sve se
to slavilo kao »dobre vijesti«. Kršćanski je govor, međutim, glagol »evangelizirati«
nesumnjivo preuzeo iz SZ, s onim naročitim smislom koji je ta riječ već tamo imala:
navješćivati spasenje.
s r.i '. '..;.,.•;; .^JU. ^ ,;J ^^.,šf '*•.", I. STARI ZAVJET '•"•'(
U hebrejskom je postojala osobita riječ za javljanje dobrih vijesti iz osobnog života ili
života čitavog naroda: smrt neprijatelja (2 Sam 18,19 si. 26), pobjeda (Ps 68,12), spasenje
Judino (Nah 2,1). Izričito vjersko značenje dobiva ta riječ u Iz 4066. »Glasnik radosne
vijesti« najavljuje onda kraj progonstva i dolazak Božjeg kraljevstva (Iz 52,7): njegova
poruka znači *utjehu, oprost grijeha, Božji povratak na Sion (40,1 si. 9). Ta »radosna
vijest« jest Božja snaga na djelu (52,1 si). Ona je vikana po gorama (40,9) i tiče se svih
*naroda (52,10; usp. Ps 962). Ona čak nadilazi vidokrug vremenitosti. Ciljajući dalje od
povratka iz izgnanstva, ona navješćuje konačnu *pobjedu i *kraljevstvo Božje.
II. ISUS
1. Glasnik radosne vijesti. U svom odgovoru Krstiteljevim izaslanicima (Mt 11,4 si//),
kao i kod prizora u nazaretskoj sinagogi (Lk 4,1621), Isus primjenjuje na samog sebe
mjesto u Iz 61,1 si: »Pomazan Duhom Svetim i snagom« (Dj 10,38; Mt 3,16
si), on dolazi »da donese radosnu vijest *ubogima«.
2. Radosna vijest. »Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje« (Mk 1,15) to je srž
poruke. Ali ovaj put sama osoba glas
nikova stupa u središte radosne vijesti. Evenđelje to je Isus (usp. Mk 1,1). Anđeli su
njegovo rođenje javili kao radosnu vijest (Lk 2,10 si). S njime kraljevstvo Božje biva
prisutno (Me 12,28). Tko ostavlja sve radi Isusa i »radi Radosne vijesti«, prima »već sada
stostruko« (Mk 10,30). Stoga vidimo da se mnoštva tiskaju oko glasnika dobre vijesti
nastojeći da ga zadrže. Ali evanđelje se mora proširiti; »I drugim gradovima moram
donijeti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem, jer sam za to poslan« (Lk 4,43).
3. Odgovor na evanđelje bit će ^obraćanje i *vjera (Mk 1,15). Bog daje milost oproštenja
(Mk 2,10//; 2,17/7), obnove (Mk 2,21 si). On čeka da čovjek prizna i odbaci svoj grijeh te
svoj život zasnuje na evanđelju: »Tko, naime, hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A
tko izgubi život svoj radi mene i Radosne vijesti, spasit će ga« (Mk 8,35). Evanđelje je
prije svega namijenjeno »siromasima u duhu« (Mt 5,3 //; Mk 10,1723/7), »malenima«
(Mt 11,28; Lk 9,48; 10,21), čak i grešnicima (Lk 15,1 si; 18,914; Mt 21,31), pa i samim
poganima (Mt 8,10 si; 15.2128//). Osjećaj vlastite nedovljnosti čini ih spremnima da
poslušaju evanđelje i da budu dionici Božje sućuti iz koje je ono poteklo (Mt 9,36;
14,14/7; Lk 7,4750; 19,110).
\..? III. APOSTOLI f;
1. Glasnici. Uskrsli Isus nalaže svojim apostolima da »idu po svemu svijetu i pro-
povijedaju Radosnu vijest svakom stvorenju« (Mk 16,15), »svim narodima« (Mk 13,10).
Djela apostolska opisuju pojedine korake ovog navješćivanja (kerigme). Usprkos zapre-
ka, Radosna se vijest širi »sve do kraja 2emIje« (Dj 1,8). Milošću Duha, Crkva je na-
vješćuje »neustrašivo« (2,29; 4,13.31; 28,31). Ova je zadaća silno važna: ona je sama po
sebi dostatna da dadne ime onomu koji je ispunjuje; tako je đakon Filip nazvan »evan-
đelistom« (Dj 21,8; usp. Et 4,11; 2 Tim 4,5).
2. Poruka. Radosna je vijest uvijek vijest o kraljevstvu Božjem (Dj 8,12; 14,21 si;
19,8; 20,25; 28,23); njome se javlja da je »obećanje dano našim očima ispunjeno«
(13,32). Ona znači milost oproštenja, dar Duha (2,38; 3,26; 10,43; 13,38; 17,30). Ali
odsad je ona jednako tako i »Radosna vijest o Isusu« (8,35; 17,18), »o imenu Isusa
Krista« (8,12), »o *Gospodinu Isusu« (1,20), »o *spasenju po Isusu
Kristu« (10,36). Kristovo uskrsnuće stupa u središte Radosne vijesti.
3. Prihvaćanje evanđelja. Radosnu vijest prate »*znakovi« što ih je Isus obećao (Mk
16,17; Dj 4,30; 5,12.16; 8,6 si; 19,11 si). Ona se pronosi u ozračju siromaštva, je-
dnostavnosti, zajedničarske ljubavi i radosti (Dj 2,46; .5,41; 8,8.39). Evanđelje
svuda nailazi na pogodna *srca, »Željna da čuju *riječ Božju« (13,712), srca koja živo
nastoje saznati što treba učiniti za spasenje (16,29 si). Zajedničko im je to da
»*slušaju« (2,22.37; 3,22 si; itd), da »primaju« (8,14; 11,1; 17,11), da »prihvaćaju«
(6,7). Naprotiv, prezriva (13,41) i ljubomorna (13,45 si) samodostatnost, površnost
(17,32) zatvaraju ljudsko srce evanđelju.
,oe ;. ...vi IV_ SVETI pAVAO
1. Glasnik. Pavao je u pravom smislu riječi čovjek evanđelja. Bog ga je »odredio za
evanđelje« (Rim 1,1). Objavio mu je svoga Sina »da ga propovijeda među poga-
nima« (Gal 1,15 si). On mu je »povjerio Radosnu vijest« (l Sol 2,4). Kao »službenik«
evanđelja (Kol 1,23), Pavao ga mora propovijedati (l Kor 9,16) i tako prikazuje Bogu
»duhovno *služenje« (Rim 1,9), vrši »svetu službu« (Rim 15,16). ..:..!
2. Poruka. To evanđelje Pavao naziva ili samo »evanđelje« ili evanđelje
»Božje«, »Evanđelje njegova Sina... Isusa Krista, našeg Gospodina« (Rim 1,3 si. 9),
»Kristovo« (15,19 si; 2 Kor 2,12; itd.), »svjetlo
sjajne Radosne vijesti Krista« (2 Kor 4,4), njegova »neistraživa bogatstva« (Ef 3,8).
a) Spasonosna sila. Kao i evanđelje cjelokupne Crkve, Pavlovo se evanđelje, ali ono s
naročitom snagom, usredotočuje na smrt i uskrsnuće Kristovo (l Kor 15,15) i okreće se
prema njegovu dolasku u slavi (l Kor 15,2228). Ono znači novu ekonomiju, ukoliko se
ova širi i razvija apostolskim *propovijedanjem i djelotvornom silom Božjom koja se u
tom propovijedanju krije, ono je »*sila Božja za spasenje« (Rim 1,16). »U svemu svijetu
rodna je i napredna Radosna vijest« (Kol 1,6). Rascvat Crkve, preobilje *karizama,
neviđen duhovni preporod, zatim Apostolova nadnaravna »neustrašivost« sve to svjedoči
o snazi tog evanđelja koje upravo osvaja svijet (Gal 3,5; 4,26 si; 2 Kor 2,12; 3,4; l Sol
1,5). Pavao radi vlastitim rukama i »podnosi sve... da ne postavi kakve zapreke Kristovoj
Radosnoj vijesti« (l Kor 9,12).
&) Ispunjenje Pisama. Pavao naglašava neprekinutu vezu evanđelja sa SZ: ono je
»objava *Tajne sakrivene od vječnosti, ali sada očitovane i po zapovijedi vječnoga Boga,
a pomoću proročkih *spisa saopćene svim narodima« (Rim 16,25 si). *Obećanje dano
Abrahamu (Post 12,3) bilo je »predevanđelje«, koje se ostvaruje danas u obraćenju
pogana (Gal 3,8; Ef 3,6).
3. Ljudski odgovor na evanđelje. Evanđelje vrši svoj spasonosni učinak samo ako mu se
čovjek odazove *vjerom: »jer ono je sila Božja za spasenje svakom vjerniku... u njemu se
očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru« (Rim 1,16 si; l Kor 1,18.21). Ono je mjesto u
kojemu se zbiva opredjeljenje. Usred slabosti razvija svoju spasonosnu snagu i nastavlja
tajnu *križa (l Kor 1,172,5); za jedne ono je *sablazan, »ludost« (l Kor 1,18.21.23; Rim
9,32 si; Gal 5,11), te ostaje »zastrto«: takve je zaslijepio »bog ovog svijeta«, oni »jasno
ne vide svjetlo sjajne Radosne vijesti Krista« (2 Kor
4,4). Oni mu se ne *pokoravaju (2 Sol 1,8). Drugi, naprotiv, primaju evanđelje u »po-
kornosti vjeri« (Rim 1,5; 2 Kor 10,5). Oni se u milosti evanđelja otvaraju »evanđelju
milosti« (Dj 20,24).
V. SVETI IVAN
Ni Ivanovo Evanđelje ni njegove poslanice ne upotrebljavaju riječ evanđelje. Mjesto toga
stoji izraz *riječ i *svjedočanstvo; a predmet im je *istina, *život i *svjetlo. Ali u
Otkrivenju Ivan ima viđenje »anđela gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu
neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje« (14,6 si),
radosnu vijest o konačnom nastupu kraljevstva Božjega.
ZAKLJUČAK
Kad je tijekom II st. riječ »evanđelje« stala označivati pisani izvještaj o Isusovu životu i
naučavanju, ona time nije izgubila svoje prvotno značenje. I dalje je označivala radosnu
vijest o spasenju i kraljevstvu Božjem u Kristu. Sv. Irenej pile: »To su evanđelje apostoli
najprije propovijedali, potom su nam ga, Božjom voljom, prenijeli u Pismima da bi
postalo temeljem i stupom naše vjere.« Prema tome, kad svećenik ili đakon kod mise
zapjeva obrazac: »Slijedi sveto Evanđelje ...«, poput proroka ili apostola, on svijetu
navješćuje radosnu vijest o njegovu izbavljenju po *Isusu Kristu. U bogoslužnim
odgovorima: »Slava tebi, Gospodine«, »Slava tebi, Kriste« otkriva nam se samo ako
pripazimo na smisao tih riječi sav onaj polet i radost prvog susreta svijeta s novinom
evanđelja. DM