H

HEBREJ
Iskonsko značenje hebrejskog imena nije Jasno. U Knjizi Postanka ono uvijek označuje
ljude što borave u *tudini, u kraju koji nije njihov rodni kraj: Abrahama (Post 14, 13),
Josipa (39,14; 41,12), Jakova i njegove sinove (40,15; 43,32). Njihov istoimeni predak
Eber živio je mnogo prije Abrahama (Post 10,25; 11,14), i zato se taj izraz mogao
primjenjivati na priličan dio semitskog pučanstva.
U Knjizi Izlaska Hebreje, Jakovljeve potomke (Izl 1,15; 2,6...), dijeli od Egipćana pleme,
podrijetlo i religija (Jahve je »Bog Hebreja«, 7,16; 9,1). Jednako su Hebreji, Semiti
useljeni u Kanaan, nešto drugo nego Filistejci, njihovi ugnjetači (l Sam 4,6...; 13,3.19;
14,11; 29,3; usp. Br 24,24); ali nije sigurno da su svi oni Izraelci (usp. l Sam 4,21).
Deuteronomistički zakon o hebrejskim robovima (Pnz 15,12 si; Jr 34,14) pokazuje da su
oni braća Izraelaca, ali to bi se moglo uzet! i u širem smislu (usp. Post 24,27). Tako se
ovaj izraz prije ropstva nikad ne javlja ni kao ime naroda ni kao naslov s religioznom
vrijednošću. Drukčije je to u kasnim tekstovima. U Jon 1,9, Jona se predstavlja
poganskim mornarima riječima: »Ja sam Hebrej i štujem Jahvu, Boga nebeskoga«; u 2
Mak 731; 11,13; 15,37 izraz »Hebrej« označuje *Židove useljene u svetu zemlju. U ova
dva slučaja on nije bez religioznog odjeka; ali dobiva nacionalnu obojenost.
Kad Pavao za sebe kaže da je »Hebrej od Hebreja« (Fil 3,5; 2 Kor 11,22), on želi
naglasiti palestinsko podrijetlo i hebrejski jezik svoje obitelji. Po tim istim mjerilima
razlikuju se kod judeokršćana Hebreji i helenisti (Dj 6,1). Ali iz Iv 19,13.17 vidi se da
riječ »hebrejski« može poslužiti i za aramejski jezik. No u ova dva slučaja ta riječ ne
sadrži izravno religiozno obilježje. To je razlog da ona nije prešla u kršćanski rječnik za
oznaku Abrahamova duhovnog potomstva (usp. Rim 4,16). PG

HODOČAŠĆE
U većini su se religija obavljala hodočašća; ona su pojava koja dobrano prethodi redakciji
Biblije. To je putovanje vjernika k mjestu što ga je posvetilo neko očitovanje božanstva
ili djelatnost nekog religioznog učitelja, u namjeri da se ondje prikažu molitve u izuzetno
povoljnom okolišu. Pohod svetom mjestu prema kojem je usmjereno takvo putovanje
obično je pripravljen obredima očišćenja i obavlja se zborno, što vjernicima predočuje
religioznu zajednicu kojoj pripadaju. Stoga je hodočašće traženje Boga i susret s njime u
bogoslovnom ozračju.
1. Prema starim svetištima, Prije nego je Jošijinom deuteronomističkom reformom
ostvareno jedinstvo svetišta, zapaža se u Izraelu postojanje brojnih hodočasničkih sre-
dišta, svetih mjesta vezanih uza svetu povi
jest, mjesta kamo narod dolazi *tražitj svoga Boga.
Povijest patrijarha izvješćuje o samo jednom hodočašću u pravom smislu (Post 35, 17).
Ali prikazuje teofanije što su pale u dio Abrahamu (Post 12,6 si u Sekemu; 18,1 kod
hrasta Mamre), Izaku (Post 26,24 u Beer Sebi), Jakovu (Post 28,12; 35,9 u Betelu; 2,31 u
Penuelu); pri tora pripovjedači nastoje navadom otaca opravdati prihvaćanje kanaanskih
svetišta. Oni tumače obilježja tih svetišta: njihovih *žrtvenika (Post 12,7 si; 13,4; 26,25;
33,20), kamenih stupova (Post 28,18), svetih stabala (Post 12,6; 18,1; 21,33) ... Oni
utemeljuju obrede što ih ondje obavljaju kasniji hodočasnici: zazivanje *imena Jahvina
pod raznim naslovima (Post 12,8; 13,4; 21,33; 33,20), polijevanje uljem (Post 28,18;
35,14), Čišćenja (Post 35,2 si), desetina (Post 14,20; 28,22).
U kasnijem razdoblju zapaža se da se dugo vremena održao običaj religioznih
*zborovanja dakle hodočašća uza svetišta različita značenja: šekem (Jš 24,25; Sud 9,6; l
Kr 12,19), Betel (l Sam 10,3 prikazuje tu hodočasnike; l Kr 12,29 si; Am 5,5; 7,13), Beer
Šeba (Am 5,5). Javljaju se također svetišta u Ofri (Suci 6,24) i Sori (Suci 13,19 si), gdje
se spominju ukazanja *anđela Jahvina, zatim svetište u šilu, gdje je sjedište *kovčega
Saveza i gdje se svake godine slavi Jahvina svetkovina (Suci 21,19); nema sumnje da
upravo k toj svetkovini »uzlazi« Elkana sa svojim ženama (l Sam 1,3). Stari izvještaji
pripovijedaju i o drugim religioznim zborovanjima: u Mispi (l Sam 7,5 si), Gilgalu (l Sam
11,15), Gibeonu (l Kr 3,4), Danu (l Kr 12,29). Ali otkako je David uveo kovčeg u Jeruza-
lem (2 Sam 6) i kad je sagrađen Salomonov hram (l Kr 58), hodočašća u Jeruzalem
dobivaju premoćni značaj (l Kr 12,27).
Zatim nakon dugo vremena stari zakonici Saveza (jahvistički: Izl 34,1823; cionistički: Izl
23,1417) propisuju svemu muškom stanovništvu da se triput na godinu imaju pokazati
pred Jahvom Gospodinom. Ovaj se
propis ima vršiti u raznim svetištima zemlje prigodom *blagdana.
2. Prema jedinom svetištu. Jošijina obnova što ju je u glavnim potezima zacrtao Ezekija
(2 Kr 18,4.22; 2 Ljet 2931) ukida mjesna svetišta a svetkovanje *Pashe (2 Kr 23; 2 Ljet
35) i dvaju drugih *blagdana • Sedmica i Sjenica (Pnz 16,117) ustaljuje u Jeruzalemu.
Ona tako nastoji okupiti narod pred njegovim Bogom i zaštititi ga od miješanja s mjesnim
idolopoklonstvom. Ta je obnova nesumnjivo postala opet sporna nakon Jošijine smrti. Ali
od povratka iz izgnanstva jeruzalemski je *Hram jedino svetište. Onamo o velikim
godišnjim blagdanima pristižu hodočasnici iz cijele Palestine, a i iz dijaspore koja se
počinje širiti. »Hodočasničke pjesme« (Ps 120134) izraz su molitava i osjećaja
hodočasnika: njihove privrženosti kući Gospodnjoj i svetom *gradu, njihove vjere,
klanjanja, radosti što u faogoslužnom zboru ostvaruju duboko zajedništvo Božjeg naroda.
Ovo, u Izraelu često iskustvo pruža eshatološkoj nadi uzbudljiv izraz: *dan spasa za-
mišljen je, po uzoru na hodočašća, kao zbor naroda i pogana najzad sjedinjenih (Iz 2,25;
60; 66,1821; Mih 7,12; Zah 14,1619; Tob 13,11).
NZ . , :^f
Ponajprije, NZ ne donosi u ovom pogledu nikakve novosti: Isus »uzlazi« u Jeruzalem sa
svojim roditeljima kad mu je dvanaest godina da ispuni odredbu Zakona (Lk 2,41 si) i
kroz cijelo vrijeme svoga poslanja on opet »uzlazi« onamo o raznim blagdanima (Iv 2,13;
5,1; 7,14; 10,22 si; 12,12); čak je i Pavlu više od 25 godina nakon križa stalo da obavi
hodočašće o Duhovima (o Blagdanu sedmica) (Dj 20,16; 24,11).
Ali Isus najavljuje rušenje Hrama (Mk 13.2//), a odbijanje Izraela dovršuje raskid između
Crkve i judaizma. Štoviše, Isusovo ukrsnuće odsad usredotočuje kult vjernika na njegovu
proslavljenu osobu novi *Hram, a ne više na neko mjesto na zemlji
(Iv 2,1921; 4,2123). Otad se i sam život Božjeg naroda pokazuje kao pravo eshatološko
hodočašće (2 Kor 5,6 si; Heb 13,14). Ovo je hodočašće također *Izlazak, koji predvodi
Gospodin Isus (Dj 3,15; 5,31; Heb 2,10); cilj su mu duhovne stvarnosti: *gora Sion,
nebeski *Jeruzalem, zbor prvorođenaca što su upisani u nebesima (Heb 12,22 si) i *Hram
koji je »Gospodin, Bog, Svemogući i *Janje« (Otk 21,2226 si).
Crkva je i suviše povijesna da bi poricala svaku vrijednost hodočašćima prema mjestima
Isusova zemaljskog života ili mjestima njegovih očitovanja u životu svetih: ona u ovim
okupljanjima na mjestima Kristova djelovanja vidi prigodu da vjernici zajedništvuju u
vjeri i molitvi; ona ih na tim mjestima iznad svega nastoji podsjetiti da su na
proputovanju prema Gospodinu te da ih on vodi. AG
+ blagdani II 2 gora III l Hram SZ I 4 Jeruzalem SZ III 3; NZ I 4 Pasha I 5.6 pri-
sutnost Božja SZ III l pGt I l tuđinac II žrtvenik l

HRAM
Hram je u svim religijama sveto mjesto na kojem, smatra se, biva ljudima prisutno
božanstvo: da prima od njih *kult te da ih učini dionicima svojih dobročinstava i svoga
života. Njegovo uobičajeno prebivalište nesumnjivo ne pripada ovomu svijetu; ali hram
se na neki način poistovjećuje s tim prebivalištem, tako da po njemu ljudi stupaju u dodir
s bogovima. Ovaj temeljni simbolizam susreće se i u SZ, gdje je jeruzalemski hram
*znamenje Božje *prisutnosti među ljudima. Ali posrijedi je samo privremen znak koji će
u NZ biti zamijenjen znakom drugačije vrste: Kristovim Tijelom i njegovom Crkvom.

I. JERUZALEMSKI HRAM
1. Staro svetište Izraela. Hebreji iz doba
patrijarha nisu znali za hram, mada su imah
sveta mjesta na kojima su »zazivali ime Jahvino«, kao Betel (= kuća Božja: Post 12,8;
28,17 si); Beer Seba (Post 26,25; 21, 32), Šekem (Post 33,18 si). Sinaj iz doba izlaska
također je takvo mjesto; posvetilo ga je Božje očitovanje (Izl 3; 19,20). Ali u kasnije
vrijeme Izrael ima prenosno svetište, tako da Bog može neprekidno boraviti usred naroda
dok ga vodi kroz pustinju. Šator je mjesto susreta naroda s Bogom (Br 1,1; 7,89...). Izl
2627 donosi njegov idealiziran opis koji je djelimice nadahnut budućim Hramom. Bog u
njemu prebiva među kerubiniroa, iznad pomirilišta što prekriva *kovčeg Saveza. Tu daje
svoja proročanstva: odatle naziv »Šator svjedočanstva« što ga dobiva Šator (Izl 25,22;
26,33; itd.). Njegova je prisutnost tu u isti mah osjetna i zastrta: za *oblak se (Izl 33, 711;
40,36 si) skriva sjaj njegove *slave (Br 14,10; 16,19). Tako se spomen na sinajski savez
čuva u središnjem svetištu zajednice izraelskog saveza. Nakon uvođenja Izraela u
Kanaan, zajedničko svetište plemena ustaljuje se redom u Gilgalu, Šekemu (Jš 8,3035;
24,128), Šilu (l Sam l4), čuvajući od početka arhaične crte koje ga jasno izdvajaju od
kanaanskih kultnih mjesta, čije su općenito obilježje hramovi sagrađeni od kamena; Bog
Sinaja ne miješa se s poganskom civilizacijom Kanaana.
2. Đavidova zamisao. Upravo to savezno svetište ustaljuje David u * Jeruzalemu pošto je
kovčeg oslobodio iz ruku Hlistejaca (2 Sam 6); tako će politička prijestolnica što ju je
netom osvojio biti i religioznim središtem Jahvina naroda. Kao što se prihvatio uređenja
države na način suvremenih kraljevstava pri tom ipak nije gubio iz vida osebujno
obilježje Izraela , on pomišlja i na posuvremenjenje mjesta tradicionalnog kulta: nakon
što je sebi sagradio palaču, sanja o gradnji Jahvina hrama (2 Sam 7,14). Bog se tomu
usprotivio: neće David graditi Jahvi *kuću (^hram), već će Jahve graditi njemu
(vladarsku kuću) (2 Sam 7,517). Ta reakcija ima dvostruko razjašnjenje. Za narod saveza
idealnim svetištem ostaje šator
iz prošlosti koji izričito podsjeća na boravak u pustinji (2 Sam 7,6 si). Osim toga, istinski
se kult jedinoga Boga ne zadovoljava ropskim oponašanjem poganskih kultova, čiji
hramovi svojataju pravo na neku vrstu zapljene božanstva za sebe (tako babilonski
zigurati, usp. Post 11,19) a kalja ih idolopoklonstvena, magijska i nemoralna praksa.
3. Salomonovo ostvarenje. Međutim, za Salomonova se kraljevanja ostvaruje
Davidova zamisao a da se ne javlja nikakvo protivljenje proroka (l Kr 5,157,51). Jahvina
je religija dostatno jaka da se može obogatiti elementima što joj ih pruža kanaanska
kultura a da se ne iznevjeri tradicija Sinaja. Uostalom ta se tradicija snažno afirmira u
Hramu: njegovo je središte kovčeg saveza (8,19), i tako jeruzalemske svetište preuzi-
ma ulogu nekadašnjega središnjeg bogoslovnog mjesta za plemena. S druge strane, Bog u
njemu pokazuje svoju *slavu usred *oblaka (8,1013); time on vidljivo naznačuje da mu
se taj Hram svidio kao *prebivalište u kojem »prebiva njegovo *Ime« (8,1621). On
sam, dakako, nije vezan uz ovaj opipljivi znak svoje prisutnosti: ni nebesa ga ne mogu
obuhvatiti, a kamoli će neka zemaljska kuća (8,27)! AH da svomu narodu omogući da ga
sigurno susreće, odabrao je to prebivalište za koje je rekao: »Tu će biti moje Ime« (8,29).
4. Uloga hrama u Božjem narodu. Odsad će Hram u Jeruzalemu biti središte Jahvina
kulta, ne poništavajući ipak sva ostala svetišta. U nj se *hodočasti iz svih krajeva da bi se
»gledalo *lice Božje« (Ps 42,3), i on je predmet dirljive ljubavi vjernika (usp. Ps
84; 122). Zna se, dakako, da je Božje prebivalište »na *nebu« (Ps 2,4; 103,19;
115,3 itd.), ali hramu kao uzorak služi nebeski dvor (usp. Izl 25,40), koji po hramu
postaje na neki način prisutan ovdje na zemlji. Stoga bogoštovlje što se u njemu vrši
ima službenu vrijednost: njime kralj i narod služe nacionalnom Bogu.

II. OD KAMENOGA K DUHOVNOM HRAMU

1. Dvoznačnost znaka hrama. U doba kraljeva, mada ima tu bitnu ulogu u bogoštovlju
Izraela, znak hrama ipak nije bez neke dvoznačnosti. Za ljude površna religioznog
osjećaja ceremonije što se u njemu odvijaju sklone su da postanu prazne kretnje. Osim
toga, privrženost što je prema njemu gaje lako se može prometnuti u praznovjerno po-
uzdanje. Govorit će se: »Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!« (Jr 7,4), kao da bi ga Bog
morao štititi pod svaku cijenu, Čak ako narod koji u nj zalazi ne vrši *Zakona. Ova
zastranjenja razjašnjuju nijansirano držanje prorok^ prema Hramu. Istina, Jahve se
upravo u njemu objavljuje Izaiji u prvom viđenju (Iz 6), a isti prorok navješćuje da
bezbožni Sanherib neće razoriti to mjesto (Iz 37,1620.33 si). No Izaija, Jeremija i
Ezekiel kao da se natječu u optužbama protiv površnosti ^bogoštovlja što se ondje
obavlja (Iz 1,1117; Jr 6,20; 7,9 si), pa čak i protiv navika idolopoklonstva što se u nj
uvlače (Ez 8,718). Najzad smatraju da će Jahve napustiti to prebivalište koje je bio
odabrao i navješćuju njegovo razorenje kao kaznu za svenarodni grijeh (Mih 3,12; Jr
7,1215; Ez 910). Nepatvorenost Izraelova bogoštovlja uistinu je važnija od
materijalnog znaka uz koji je Jahve bio neko vrijeme vezao svoju prisutnost.
2. Od prvog k drugom hramu. Jeruzalemski hram doista dijeli nacionalnu sudbinu i
njezine obrate. Pokušaji religiozne obnove najprije jačaju njegov značaj: pod Ezekijom
(2 Kr 18,4; 2 Ljet 2931), a osobito pod Jošijom, koji njemu u prilog ostvaruje je-
dinstvo svetišta (2 Kr 23,427). No najzad prijetnje proroka postaju zbiljom (25,817):
slava Jahvim napušta svoje obesvećeno prebivalište (usp. Ez 10,4.18). Znači li to kraj
hrama kao znaka? Nikako: eshatoloŠki proročki navještaji osigurali su mu naime zna-
čajno mjesto u svojim slikama budućnosti. Izaija je u njemu vidio buduće religiozno
središte svega čovječanstva, izmirenog u štovanju pravog Boga (Iz 2,14). Ezekiel je do
u tančine predvidio njegovu ponovnu izgradnju u vrijeme nacionalne obnove (Ez 40 48).
Stoga je prva briga Zidova povratnika u domovinu nakon izgnanstva bila da ga ponovno
sazidaju, uz poticanje proroka Hagaja i Zaharije (Ezr 36), a nova proročanstva pjevaju o
npegovoj slavi koja ima nastupiti (Hag 2,19; Iz 60,711). Kult se u tom drugom hramu
nastavlja dakle kao i u prošlosti: hram je središte judaizma, koji se sada vratio teokratskoj
strukturi svojih početaka; on je opet znak Božje prisutnosti među ljudima; k njemu se
hodočasti, a Ben Sirah oduševljeno slavi sjaj njegovih obreda (Sir 50, 521). Stoga, kad ga
kralj Antioh oskvrnjuje i uspostavlja u njemu poganski kult, Zidovi podižu ustanak da ga
obrane, i prvi je cilj njihova svetog rata da ga očiste i nastave u njemu tradicionalno
bogoštovlje (l Mak 4, 3643). Još nekoliko desetljeća, i Herod Veliki raskošno će ga
obnoviti. Ali važnija je od ovoga vanjskog sjaja iskrena *pobožnost Što uzima slobodnog
maha u njegovim obredima.
3. Prema duhovnom hramu. Unatoč ovoj privrženosti hramu od kamena, s krajem
proročkog razdoblja počinje jačati nova misaona struja. Jeremijine prijetnje protiv hrama
(Jr 7), zatim njegovo razorenje, a nadasve iskustvo izgnanstva sve je pridonijelo
uočavanju potrebe jednog duhovnijeg *kulta, u skladu sa zahtjevima »religije *srca« što
su je propovijedali Ponovljeni zakon i Jeremija (Pnz 6,4 si; Jdt 31,31...). U zemlji
izgnanstva bolje se shvaća da je Bog prisutan svugdje gdje kraljuje, svugdje gdje mu se
klanjaju (Ez 11,16): nije h" se njegova slava očitovala Ezekielu u Babiloniji (Ez 1)?
Stoga vidimo da na kraju izgnanstva neki proroci opominju Zidove zbog pretjerane
privrženosti hramu od kamena (Iz 66,1 si). Smatrali su da se duhovni kult što ga Bog traži
kult *siromaha i skrušenih srdaca (66,2) bolje prilagođuje duhovnoj *prisutnosti Boga,
odmaknutoj od opipljivih znakova. Jahve boravi na nebu i odanle čuje molitve svojih
vjernika, bile one izrečene na
kojem god mjestu (usp. Tob 3,16). Postojanjem takve struje razjašnjava se to da malo
prije Kristova dolaska esenska sekta može raskinuti s kultom hrama: ona drži da ne-
zakonito svećenstvo kalja taj hram, a samu sebe smatra duhovnim hramom u kojem Bog
prima klanjanje sebe dostojno. To je doba kad apokrifne apokalipse opisuju onaj hram u
*nebu koji nije napravila ljudska ruka: tamo Bog boravi; hram ovdje na zemlji samo je
nesavršena slika onoga hrama (usp. Mudr 9,8); upravo će se on na kraju vremena pojaviti
ovdje na zemlji da bude Božje prebivalište u »budućem *svijetu«.
NZ

I. ISUS KRIST NOVI HRAM

1. Isus i stari hram. Kao i proroci, Isus iskazuje najdublje poštovanje starom hramu,
Ondje ga Marija prikazuje (Lk 2,2239), onamo polazi kad su svečanosti kao na mjesto
susreta s Ocem (Lk 2,4150; Iv 2,14; itd.). Odobrava tamošnje bogoslovne običaje, mada
osuđuje formalizam koji prijeti da ih iskvari (Mt 5,23 si; 12,37/7; 23,1622). Hram je za
njega *kuća Božja, kuća molitve, kuća njegova Oca, i obuzima ga srdžba kad ga
pretvaraju u mjesto za trgovanje; stoga proročkom kretnjom tjera iz njega trgovce
*gorubovima, da ga očisti (Mt 21, 1217/7; Iv 2,16 si; usp. Iz 56,7; Jr 7,11). Pa ipak, on
najavljuje propast te sjajne građevine od koje neće ostati ni kamen na kamenu {Mt 23,38
si; 24,2/7). Tijekom njegova suđenja predbacit će mu čak da je izjavio kako će razoriti to
svetište načinjeno čovjekovom rukom i da će za tri dana sagraditi drugo, koje neće biti od
ljudske ruke (Mk 14,587/J, a ta ista zamjerka ponavlja se uvredljivo dok se on na križu
bori sa smrću (Mt 27,39 si//). Ali tu je posrijedi otajstvena riječ čiji će smisao razjasniti
sama budućnost. U očekivanju toga, u času njegova posljednjeg daha razdire se zastor
svetišta nad svetištima: to je znak da staro svetište gubi svoje sveto obilježje; židovski je
hram prestao vršiti ulogu znaka Božje prisutnosti.
2. Novi hram. Uistinu, tu ulogu odsad vrši jedan drugi znak: samo Isusovo *tijelo.
Ivanovo Evanđelje smješta u kontekst čišćenja hrama tajnovitu riječ o svetištu razorenom
i za tri dana ponovno sagrađenom (Iv 2,19). Ali Evanđelje dodaje: »On je govorio o
hramu svoga tijek«, i njegovi su učenici poslije uskrsnuća to shvatili (2,21 si). Eto dakle
novog i konačnog hrama što nije načinjen ljudskom rukom; u njemu Riječ Božja
uspostavlja svoje prebivalište među ljudima (1,14) kao nekad u šatoru Izraelovu. Me-
đutim, da bi hram od kamena prestao važiti, potrebno je da Isus sam umre i uskrsne: hram
njegova tijela bit će razoren i ponovno sagrađen, to je volja njegova Oca (10,17 si; 17,4
si).Nakon *uskrsnuća ovo će tijelo,kao znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji, doživjeti
novo preobraženo stanje koje će mu omogućiti da bude prisutno na svim mjestima i u
svim vremenima: u svetkovanju *euharistije. Tada će starom hramu preostati jedino da
nestane, a razorenje Jeruzalema g. 70. odlučno će naznačiti da je njegova uloga odsad
završena.

II. CRKVA DUHOVNI HRAM

1. Kršćanski i židovski hram, Za vrijeme prijelaznog razdoblja koje je nastupilo nakon
Duhova apostoli i vjernici koji vjeruju u Riječ i dalje odlaze u jeruzalemski hram (Dj
2,46; 3,111; 21,26). Zapravo, dok judaizam, tj. njegovi glavari i masa, nije odbacio
evanđelje, staro mjesto bogoštovlja nije izgubilo svaku vezu s novim bogoštovljem što ga
je otpočeo Isus; kad bi se židovski narod obratio, mogao bi odigrati svoju ulogu u
obraćanju svekolikog svijeta. Međutim, zapažaju se znakovi raskida. Stjepan u svojoj
apologiji duhovnog kulta daje naslutiti propast svetišta načinjenog ljudskom rukom (Dj
7,48 si), a njega zbog tih riječi, koje drže hulom, ubijaju. Uostalom, za koju će godinu
propast Jeruzalema pospješiti otvrdnuće judaizma, a hram će biti razoren.
2. Duhovni hram. No već ranije kršćani će postati svjesni da su oni sami novi hram,
duhovni hram, nastavljajući Kristovo Tijelo. To izričito naučava sv. Pavao: *Crkva je
Božji hram sazidan na Kristu koji mu je temelj, *glava i ugaoni *kamen (l Kor 3,1017; 2
Kor 6,16 si; Ef 2,20 si); naročit hram u koji i Židovi i pogani bez razlike imaju pristup
pred Oca u istom Duhu (Ef 2,1419). Svaki kršćanin je i sam hram Božji time što je član
Tijela Kristova (l Kor 6,15; 12, 27), i njegovo je tijelo hram Duha Svetoga (l Kor 6,19;
usp. Rim 8,11). Ove dvije tvrdnje povezane su: uskrslo Isusovo tijelo, u kome tjelesno
prebiva božanstvo (Kol 2, 9), jest hram Božji u najvišem smislu; zato su kršćani, udovi
tog tijela, zajedno s njime duhovni hram; oni moraju u vjeri i ljubavi surađivati na
njegovu porastu (Ef 4,116). Tako je Krist živi *kamen, odbačen od ljudi ali izabran od
Boga. Vjernici, koji su i sami živo kamenje, čine zajedno s njime duhovnu građevinu, za
sveto *svećenistvo, radi prinošenja duhovnih *žrtava (l Pt 2,4 si; usp. Rim 12,1). Eto
konačnog hrama što nije načinjen ljudskom rukom: to je Crkva, Tijelo Kristovo, mjesto
susreta između Boga i ljudi> znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji. Ovomu je hramu
staro svetište bilo samo *pralik, sugestivan ali nesavršen, privremen i sada nadiđen.

III. NEBESKI HRAM

l. Poslanica Hebrejima. Međutim, NZ se koristi simbolizmom staroga hrama i u jednom
drugom pravcu. Već je judaizam u hramu gledao ljudski odjek Božjeg nebeskog
boravišta, onoga koje apokalipse rado opisuju polazeći od hrama. Upravo u takvu okviru
Poslanica Hebrejima opisuje *žrtvu KristaSvećenika, ostvarenu njegovom smrću,
uskrsnućem i uzašašćem. On je po isteku svoga zemaljskog života ušao u svetište neba,
ne krvlju životinjskih žrtava, kao u kultupraliku, već vlastitom *krvlju (Heb 9,1114.24).
Ušao je onamo kao preteča da nam otvori pristup k Bogu (4,14; 10,19 si).
Stoga ćemo združeni s tim jedinim Svećenikom moći i sami uživati u Božjoj *prisutnosti,
u tom Svetištu nad svetištima gdje boravi Bog, i već imamo onamo pristupa po vjeri
(6,19 si).
2. Ivanovo Otkrivenje. U Otkrivenju se slika nebeskoga hrama pokriva sa slikom ze-
maljskoga *hrama koji je Crkva. Ima ovdje na zemlji hram u kojem vjernici iskazuju
svoje štovanje Bogu, a vanjsko dvorište toga hrama gaze pogani to je slika *progonstva
što se sručuje na Crkvu (Otk 11,1 si). Ali ima i hram na nebu gdje stoluje žrtvovano
*Janje i gdje se svetkuje bogoslužje molitve i hvale (5,614; 7,15). Na kraju pak vremena
ovoga dvojstva više neće biti. Kad nebeski Jeruzalem siđe ovamo na zemlju kao
Janjetova zaručnica okićena za vječne zaruke, u njemu više neće trebati hrama: njegov će
hram biti sam Bog i Janje (21,22). Vjernici će tada dosizati Boga bez potrebe za
posredstvom bilo kakva znaka; ili bolje: *gledat će ga licem u lice, da bi imali potpun
udio u njegovu životu. PA
* bogoštovlje Crkva II 2, V David 2.3 Duh Božji NZ V 4 glava 1.4 golub l graditi
hodočašće hvala III ime SZ 4 Jeruzalem kamen 4 kovčeg Saveza • kuća oblak 2
ostati/prebivati II l pomirenje 2 posrednik II l prisutnost Božja SZ III I; NZ I, II prorok
NZ II 2 Savez SZ I 3, II l svećenstvo SZ I 3.4, III l svet NZ III tijelo Kristovo I 3, III 3
voda III vrata SZ II žrtva SZ I l žrtvenik 2
"*""• ; "" HRANA
Kao svako živo biće, čovjek, da bi opstao, mora se hraniti: ta ovisnost o svijetu jest bitan
znak njegove nestalnosti, ali i poziv da se hrani Bogom u kojega jedino ima stalnosti,
konzistentnosti. Da pouči čovjeka kako je njegova kao i Gospodinova istinska hrana u
volji Očevoj (Iv 4,34), Biblija mu predočuje čine blagovanja na tri različite razine: na
razini stvorenja i posluha, na
razini Saveza i vjere te na razini evanđelja i ljubavi.
I. BOG NAMIČE HRANU SVOJIM
STVORENJIMA
»Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni... sva stabla plodonosna... A zvijerima na
zemlji... neka je za hranu sve zeleno bilje« (Post 1,29 si). Stvorivši čovjeka i učinivši ga
gospodarom *stvorenja, Bog mu određuje hranu, kao i svemu živom svijetu. U to zlatno
doba posvudasnjeg mira nijedna *životinja ne jede meso druge; ali kad Bog poslije
potopa 'predaje čovjeku u ruke' sve što se kreće i živi da mu bude hranom, služi se istim
jezikom: »Sve vam [to] dajem kao što vam dadoh zeleno bilje« (9,2 si). U tim riječima
istodobno izlazi na vidjelo čovjekov odnos prema prirodi, bez koje ne može živjeti, i
njegova autonomija. Životinja se hrani travom što je nalazi i plijenom što ga progoni;
čovjek se hrani plodovima i biljkama što ih gaji i životinjama koje mu pripadaju i koje
uzgaja: on se hrani proizvodom svoga obrađivanja, svoga *rada (3,19), »poslovima što ih
[njegova] ruka. poduzima« (Pnz 14,29).
Čovjek je ipak izložen pogibli da u blagovanju pretjera i da zapadne u proždrljivost ili
*pijanstvo, što ga može svaliti u bijedu (Izr 23,20 si; 21,17). S druge strane, on se hranom
može služiti sebično, pa zapasti u raskoš (Am 6,4), a naročito u izrabljivanju siromaha
(Izr 11,26), zaboravljajući da je svaka hrana *dar Božji. Čvrsta mudrosna predaja
uspijeva održati ravnotežu (Sir 31,1231; 37,2731), spoznati istodobno da »jesti i piti i biti
zadovoljan sa svojim t>oslom« čini dobar dio čovjekove sreće (Prop 2,24; 3,13, itd.), a da
je ipak »bolji obrok povrća gdje je ljubav nego od utovljena vola gdje je mržnja« (Izr
15,17; usp. 17,1): ona to može jer nikada čak ni kod skeptičnog i nepovjerljivog
Propovjednika ne zaboravlja da je sve »dar Božje ruke« (Prop 2,24). Prema Evanđelju,
vrijedi zlatno pravilo da se glede brige za hranu treba pre
pustiti *Providnosti (Mt 6,2533; Lk 12,2231). Stoga se svakog dana treba za nju obraćati
Ocu nebeskom u svojoj molitvi (Mt 6,11; Lk 1U).
U čuvanju Žive svijesti da Božja ruka tako hrani čovjeka, poglavitu su ulogu igrale s
jedne strane *žrtve i prinosi, a s druge strane zabrane nekih vrsta hrane. Dobre *gozbe,
one o *blagdanima, svetkuju se kad se uzlazi k svetištu da se žrtvuje neka životinja,
prinesu klasovi i najljepši *plodovi berbe (Pnz 16,117). Zabrana nečistih životinja (Lev
11) temelji se na načelu »Posvećenom narodu posvećena hrana« (usp. Pnz 14,21); ona na
tako važnom području ljudskog života kakvo je hrana održava poštivanje vrhovničke
Božje volje.
II. BOG HRANI SVOJ NAROD SVOJOM RIJECI
*Savezom Bog preuzima brigu za život svog naroda. Znak je tog novog stanja *mSna:
ona »daždi s neba« (Izl 16,4) kao hrana koju pribavlja izravno Bog (16,15) i nad kojom
nema moći čovjekov *rad i njegovi računi (16,4 si). No to stanje pretpostavlja *vjeru:
*mSna je tu da hrani tijelo i da hrani vjeru, da pouci Izrael neka svoj opstanak i održanje
očekuje od riječi »što izlazi iz usta Jahvinih« (Pnz 8,3; Mudr 16,26; usp. Mt 4,4) i donosi
radost (Jr 15,16). Njezine su zapovijedi slađe od meda (Ps 19,10 si). Ne radi se više o
tome da se čovjek hrani raznim vrstama plodova, već Gospodnjom riječi (Mudr 16,26).
Stoga prorok Ezekiel (Ez 2,8 3,13) i apostol Ivan (Otk 10,8 si), prije nego će uputiti svoju
poruku, moraju tu Božju riječ sami usvojiti u simboličkom gutanju jednog svitka. U vri-
jeme novog Saveza kršćani će se također hraniti Božjim proročanstvima (Heb 5,12 si;
usp. l Kor 3,1 si; l Pt 2,2), jesti duhovnu hranu i napajati se iz duhovne stijene koja je
Krist (l Kor 10,3 si).
III, BOG HRANA SVOJE DJECE ..sg
Zato što je Božje *dijete, čovjek se može i odreći a isto tako i uzimati svaku hranu ovoga
svijeta. »Kolji i jedi« veli Petru glas s neba (Dj 10,13): kršćanin više ne zna za
razlikovanje *čistih i nečistih životinja; on više ne »robuje prirodnim silama«, sad ima
»posinjenje« (Gal 4,3 si) i sve je na svijetu njegovo (l Kor 3,22), čak i meso žrtvovano
*kumirima (8,4; 10,26), samo ako ima na umu da on sam pripada Kristu, kao što Krist
pripada Bogu (3,23). Onda, Što god on jeo ili pio, sve je za nj razlog *zahvaljivanja
(10,30 si; l Tim 4,3 si).
Krist pak, da pokaže kako mu je Bog dostatan a hrana mu je *volja Očeva (Iv 4,34),
*posti četrdeset dana i četrdeset noći (Mt 4,14). To ne znači da on prezire hranu: on jede
kao i učenici (Iv 4,31), prihvaća pozive na *gozbe što mu ih upućuju (Mt 11,19),
preporučuje učenicima da primaju sve što im nude (Lk 10,8); umnaža kruh da utaži *glad
naroda (Mt 15,32//). Krist ovim Čudom pokazuje da se Otac, koji štiti ptice nebeske (Mt
6,26), brine i za svoju djecu, ah' prije svega hoće poučiti da je on sam »kruh Božji, onaj
koji silazi s neba i daje život svijetu« (Iv 6,32 si). Kao što je u Govoru na gori pozivao
ljude da se 'ne ^rimi tjeskobno za svoj život: Što će jesti i piti' (Mt 6,25) i da »najprije
traže kraljevstvo Božje« (Mt 6,33), isto tako ovdje poziva da *traže onu drugu, a ne
»propadljivu hranu« (Iv 6,27; usp. Rim 14,17) i sam daje svoje tijelo kao istinsku hranu i
svoju krv kao istinsko piće (Iv 6, 55). U *euharistiji zemaljski *kruh postaje Kristovim
tijelom; čovjeka koji je postao Božjim djetetom taj kruh Čini sposobnim da se u svim
prilikama hrani Isusom Kristom, njegovim riječima, Činima, životom. PMG i
JG
čist SZ I 1; NZ II I euharistija III 12 glad i žeđ gozba kruh mana mlijeko • okusiti O
post Providnost l pustinja SZ I 3 rad I 2, IV l sol 2.3 stablo l
lim,
HULA
Svaka pogrdna riječ upućena čovjeku zaslužuje kaznu (Mt 5,22). Koliko više to vrijedi za
hulu, uvredu nanesenu samom Bogu! Ona je suprotnost *klanjanju i *hvaIjenju što ih
čovjek duguje Bogu, poglaviti znak ljudskog *bezboštva.
Prisutnost i samo jednog hulitelja u Božjem narodu dostatna je da okalja svekoliku
zajednicu. Upravo zbog toga Zakon kaže: »Tko izgovori hulu na *ime Jahvino, neka se
smakne neka ga sva zajednica kamenuje« (Lev 24,16; usp. Izl 20,7; 22,27; l Kr 21,13).
češće se hula javlja na usnama pogana, koji pogrduju Boga živoga kad udaraju na njegov
narod: Sanherib (2 Kr 19,4 si. 16.22; Tob 1,18), Antioh Epifan (2 Mak 8,4; 9,28; 10,34;
Dn 7,8.25; 11,36), kojim je nesumnjivo nadahnut opis Nabukodonozora u Knjizi o Juditi
(Jdt 9,7 si). Tako i Edomci koji plješću rušenju Jeruzalema (Ez 35,12 si), pa onda pogani
što pogrduju Pomazanika Jahvina (Ps 89,51 si). Sve je njih Bog pridržao sebi da ih udari
zasluženom kaznom: Sanherib će pasti od mača (2 Kr 19,7.28.37), kao i Antioh, sotonska
*Zvijer (Dn 7,26; 11,45; usp. 2 Mak 9), a edomska če zemlja biti pretvorena u pustoš (Ez
35,14 si). S druge strane, i sam se Božji narod mora čuvati da ne izazove buljenje pogana
(Ez 36,20; Iz 52,5), jer bi se Bog *osvetio za ovo oskvrnuće svoga imena.
m '• :,. =*
1. To isto potrebno zbivanje produžuje se u NZ oko Isusove osobe. Njega, koji odaje čast
*Ocu, *Židovi optužuju za hulu zato što se naziva *Sinom Božjim (Iv 8,49.59; 10,3136),
i upravo će zbog toga biti osuđen na smrt (Mk 14.64//; Iv 19,7). Odista, samom tom
zaslijepljenošću grijeh Židova dosiže svoj vrhunac, jer oni preziru Sina (Iv 8,49), a na
križu ga obasipaju hulama (Mk 15,29/7). Da je to bila samo zabuna o iden
titetu *Sina Čovječjega, njihov bi grijeh bio oprostiv (Mt 12,32) u ime neznanja (Lk
23,34; Dj 3,17; 13,27). Ali posrijedi je teže nepriznavanje, jer Isusovi neprijatelji pripi-
suju *Sotoni znakove što ih on Čini uz pomoć Duha Božjega (Mt 12.24.28//): riječ je
dakle o huli protiv *Duha, a ta se neće oprostiti ni na ovom svijetu m na drugome (Mt
12,31 si//; ona naime znači svjesno odbijanje Božje *objave.
2. Drama se sad nastavlja oko *Crkve Isusa Krista. Pavao je bio hulitelj dok ju je pro-
gonio (l Tfm 1,13), a kad kasnije propovijeda *ime Isusovo, Židovi mu se suprotstavljaju
hulama (Dj 13,45; 18,6). Prema tome, njihovo protivljenje zadržava ono isto obilježje što
ga je imalo i na Kalvariji. Ovome uskoro pridolazi neprijateljstvo Rimskog carstva, kao
progonitelja i novog očitovanja *Zvijeri usta prepunih hule (Otk 13,16): to je novi
*Babilon, zakićen bogopogrdnim naslovima (Otk 17,3). Najzad, lažni naučavateIji,
učitelji *zablude, siju hulu usred samih vjernika (2 Tim 3,2; 2 Pt 2,2.10.12), tako da ih je
ponekad nužno predati Sotoni (l Tim 1,20). Huljenje ljudi protiv Boga penje se tako
prema svom vrhuncu koji će se onda poklopiti sa završnim preokretom; a to se zbiva
unatoč znakovima koji navješćuju dolazak Božjeg *suda (Otk 16,9.11.21). Našavši se
pred tim stanjem, kršćani će se odvratiti od primjera nevjernih *2idova, čijom se
krivnjom »ime Božje grdi medu poganima« (Rim 2,24). Izbjegavat će sve što bi izazvalo
pogrde pogana protiv Boga ili protiv njegove riječi (l Tim 6,1; Tit 2,5). Njihovo dobro
ponašanje mora navesti ljude da »slave Oca nebeskog« (Mt 5,16). RD
*• bezbožnik ime SZ 3 prokletstvo riječ ljudska l
 ' HVALA :* ^ =•*
Običaj je da se kod *molitve razlikuje hvala, molba i *zahvaljivanje. A u Bibliji se
zapravo hvala i zahvaljivanje često susre
ću u istom pokretu du5e i, što se književnog plana tiče, u istim tekstovima. Zapravo,
pokazuje se da je *Bog dostojan hvale zbog svih svojih dobročinstava prema čovjeku.
Hvala onda sasvim prirodno prelazi u zahvalnost i *blagoslivljanje; paralele su mno-
gobrojne (Ps 35,18; 69,31; 109,30; Ezr 3,11). Hvala i zahvaljivanje pobuđuju ista vanjska
očitovanja *radosti, nadasve u *bogoštovlju; oboje odaje Bogu *slavu (Iz 42,12; Ps
22,24; 50,23; l Ljet 16,4; Lk 17,1518; Dj 11,18; Fil 1,11; Ef 1,6.12.14) ispovijedajući
njegova velika djela.
Ali u nekoj mjeri tekstovi ipak potiču na razlikovanje, tako da se može reći da hvala misli
vise na osobu Boga nego na njegove darove; ona je više teocentrična, više uronjena u
Bogu, bliža *klanjanju, na putu ekstaze. Hvalbeni su himni općenito odmaknuti od nekog
određenog konteksta i pjevaju o Bogu zato što je Bog.
I. BOG HVALE
Hvalbeni spjevovi naviru iz ushita i oduševljenja; riječima što bujaju pokušavaju opisati
Boga i njegovu veličinu. Oni pjevaju o Jahvinoj dobroti, njegovoj pravednosti (Ps 145,6
si), njegovu spasu (Ps 71,15), pomoći (l Sam 2,1), ljubavi i vjernosti (Ps 89,2; 117,2),
slavi (Izl 15,21), sili (Ps 29,4), o njegovu čudesnom naumu (Iz 25,1), osloboditeljskim
sudovima (Ps 146,7); a sve to izbija u Jahvinim čudesima (Ps 96,3), u njegovim
veličanstvenim djelima, u njegovim podvizima (Ps 105,1 si; 106,2), u svakom njegovu
*djelu (Ps 92,5 si), uključujući i Kristova *čiidesa (Lk 19,37).
Preko djela dolazi se do njihova tvorca. »Velik je Jahve i svake hvale dostojan!« (Ps
145,3). »Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i ljepotom, svjetlošću
ogrnut kao plaštem« (Ps 104,1; usp. 2 Sam 7,22; Jdt 16,13). Himni pjevaju o velikom
*imenu Božjem (Ps 34,4; 145,2; Iz 25,1). Hvaliti Boga znači uzvisivati ga, veličati (Lk
1,46; Dj 10,46), znači priznati njegovu jedinstvenu nadmoć, jer on stanuje u *nebes
kim visinama (Lk 2,14), on je "Sveti. Hvala provire iz ushićene svjetlosti o toj Božjoj
svetosti (Ps 30,5 = 97,12; 99,5; 105,3; usp. Iz 6,3); a taj vrlo čisti i vrlo religiozni ushit
duboko sjedinjuje s Bogom.
II. OD ČEGA SE SASTOJI HVALA
1. Hvala i ispovijedanje. Hvala je prije svega *ispovijedanje Božje veličine. Hvala u
svojim raznolikim i mnogobrojnim oblicima gotovo uvijek počinje svečanom obznanom
(usp. Iz 12,4 si; Jr 31,7; Ps 89,2; 96,1 si; 105,1 si; 145,6; usp. 79,13...).
Takva najava pretpostavlja publiku koja je spremna ustreptali i zajednistvovati: to je zbor
*pravednih (Ps 22,23.26; usp. 33,1), to su ispravna srca, ponizni koji mogu shvatiti Božju
veličinu i zapjevati hvale (Ps 30,5; 34,3; 66,16 si), a ne bezumnik (Ps 92,7).
Hvala izbija iz dodira s Bogom živim, ona razbuđuje svega čovjeka (Ps 57,8; 108,26) i
zanosi ga u obnovu *života. U hvaljenje Boga čovjek unosi svega sebe; ako je istinska,
hvala je neprekidna (Ps 145,1 si; 146,2; Otk 4,8). Ona je provala života: ne mogu Boga
hvaliti mrtvi, koji su već sišli u Podzemlje, već dakako samo živi (Ps 6,6; 30,10; 88,11 si;
115,17 si; Iz 38,18; Bar 2,17; Sir 17,27 si).
NZ to pretežno obilježje hvale izražava u *ispovi jedan ju: hvaliti Boga, uvijek znači u
prvom redu obznanjivati njegovu veličinu oko sebe, svečano i obilno (Mt 9,31; Lk 2,38;
Rim 15,9 = Ps 18,50; Heb 13,15; usp. Fil 2,11).
jf.
2. Hvala i pjevanje. Hvala se rada iz čuđenja i divljenja pred Bogom. Ona pretpostavlja
razdraganu i potresenu *dušu; može se izraziti poklikom, usklikom, radosnim
klicanjem (Ps 47,2.6; 81,2; 89,16 si; 95,1...; 98,4). Dakako, hvala mora
biti shvatljiva zajednici; zato ona, razvijajući se, lako prelazi u pjevanje, u hvalospjev,
najčešje podržan glazbom, pa čak I plesom (Ps 33,2 si; usp. Ps 98,6; l Ljet 23,5).
Često se
u uvodu hvale javlja poziv na pjevanje (Izl 15,21; Iz 42,10; Ps 105,1 . . .; usp. Jr 20,13).
Jedan od najkarakterističnijih i najbogatijih izraza iz rječnika hvale jest hebr. hillel;
prevodimo ga obično sa »hvaliti«, tako u psalmima koji počinju s laudate ( npr. Ps 100,1;
113; 117; 135). Predmet ili motiv hvale najčešće je izrijekom naveden, no ponekad nije, i
onda se hvala oslanja samo na sebe. Ovo osobito vrijedi za usklik Aleluja = HalleluJab =
Hvalite Jahvu.
NZ i sam poznaje više izraza za pjevanu hvalu, naglašavajući sad pjevanje (grč. etido;
Otk 5,9; 14,3; 15,3), sad sadržaj himna (grč, hymnšo: Mt 26,30; Dj 16,25), sad opet
glazbenu pratnju (grč. psallo: Rim 15,9 = Ps 18,50; l Kor 14,15). Izgleda ipak da se u
tekstu kakav je Ef 5,19 ovi različiti izrazi javljaju usporedno. S druge strane,
Sedamdesetorica prevode hillel najčešće grčkim aineo, koje se u NZ najčešće javlja iz
Lukina pera (Lk 2,13.20; 19,37; 24,53; Dj 2,47; 3,8 si).
3. Hvala i esbatologija. Biblija pridržava ulogu hvaljenja najprije Izraelu; to je normalna
posljedica Činjenice da je izabrani narod zapalo dobročinstvo *objave i da samo on
poznaje pravog Boga. Hvala zatim roalopomalo poprima obilježje univerzalnosti. Pogani
također vide slavu i moć Jahve te bivaju pozvani da svoj glas pridruže Izraelovu (Ps
117,1). Značajni su u tom pogledu »Psalmi o Kraljevstvu« (Ps 96,3.7 si; 97,1; 98,3 si). I
ne samo da su svi narodi zemlje pozvani da postanu svjesni takvih Božjih pobjeda kao što
je povratak iz izgnanstva već je i sama priroda uključena u to složno hvaljenje (Iz 42,10;
Ps 98,8; 148; Dn 3,5190).
Univerzalizam pripravlja eshatologiju. Ova hvala svih naroda što je odjeknula po po-
vratku iz izgnanstva samo je početak velike hvale koja ima doći i koja će se razlijegati
»od vijeka do vijeka«. Himni SZ pralik su vječnog himna *dana Jahvina što je već od-
jeknuo i koji je uvijek iščekivan; »nove pje
srne« psaltira moraju naći svoj posljednji odjek u »novoj pjesmi« Otkrivenja (Otk 5,9;
14,3).
III. HVALA I BOGOŠTOVLJE
Hvala se u Izraelu oduvijek javljala povezano s bogoslužjem, ali ta veza postaje još
stvarnijom kad bogoštovlje, s gradnjom *Hrama, biva jače strukturirano. Sudjelovanje
naroda u bogoštovlju Hrama bilo je živo i radosno. Prije svega upravo se tu o velikim
godišnjim *blagdanima ili u velikim trenucima narodnog života (kraljeva krunidba,
svetkovanje pobjede, posveta hrama, itd.) okupljaju svi elementi hvale: okupljeni zbor,
oduševljenje što se pokušava izraziti poklicima »*Amen! Aleluja!« (l Ljet 16,36; Neh
8,6; usp. 5,13), refreni kao: »Vječna je ljubav njegova!« (Ps 136,1..., Ezr 3,11), *miris
tamjana, glazba i pjevanje. Tako su mnogi psalmi sastavljeni nesumnjivo za potrebe
kultne hvale; te su pjesme sad već razasute našim psaltirom, ali ih ipak na
karakterističniji način nalazimo bar u tri tradicionalne skupine: »Mali Halel« (Ps 113 do
118), »Veliki Halel« (Ps 136), »Završni Halel« (Ps 146 do 150). U Hramu je pjevanje
psalama popraćeno osobito todahom (todah), »žrtvom zahvalnicom« (usp. Lev 7,12...;
22,29 si; 2 Ljet 33,16), pomirnom *žrtvom nakon koje je slijedila vrlo radosna sveta
*gozba u hramskim prostorijama.
U kršćanskoj sredini hvala će isto tako rado biti bogoslovnom hvalom. Obavijesti iz Djela
apostolskih i Poslanica (Dj 2,46 si; l Kor 14,26; Ef 5,19) upućuju na bogoslužna
zborovanja prvih kršćana, a isto tako i opis nebeskoga kulta i hvale u Otkrivenju.
IV. HVALA KRŠĆANA
U svojoj biti hvala ostaje ista u oba Zavjeta. Ali odsad je ona kršćanska, u prvom redu
stoga što je pobuđena time što je Krist darovan, u povodu otkupiteljske moći koja se
očitovala u Kristu. To je smisao hvale
*anđela i pastira u božičnoj noći (Lk 2,13 si. 20), kao i hvale mnoštava poslije čudesa
(Mk 7,36 si; Lk 18,43; 19,37); to je, isto tako, temeljni smisao poklika Hosana na
Cvjetnicu (usp. Mt 21,16 = Ps 8,2) i Pjesme Janjeta u Otkrivenju (usp. Otk 15,3).
Neki ulomci najstarijih himana što se čuvaju u Poslanicama odjek su te hvale kršćana
upućene Bogu Ocu koji je već objavio *tajnu *prave vjere (l Tim 3,16) i koji će dati da
Krist ponovno dođe (l Tim 6,15 si); hvale koja ispovijeda misterij Krista (Fil 2,5...; Kol
1,15...) ili misterij spasa (2 Tim 2,11 si) i tako ponekad postaje istinskim ispovijedanjem
vjere i kršćanskog života (Ef 5,14).
Zasnovana na Kristu koji nam je darovan, hvala NZ jest kršćanska i u tom smislu
što se uzdiže prema Bogu s Kristom i u njemu (usp. Ef 3,21); sinovska hvala što slijedi
vlastitu Kristovu *molitvu (usp. Mt 11,25); hvala koja se upućuje i samom Kristu osobno
(Mt 21,9; Dj 19,17; Heb 13,21; Otk 5,9). U svakom smislu, pravo je ustvrditi: odsad je
Gospodin Isus naša hvala.
Razvijajući se tako otkad postoji Pismo, hvala je imala uvijek ostati nečim iskonskim u
kršćanstvu: svojim Aleluja i Slava Ocu daje ritam bogoslužnoj molitvi, bodri duše u
molitvi, sve dok ih sasvim ne obuzme i preobrazi u čistu »Hvalu Slave« (usp. Ef 1,12).
AR
* blagoslov II 3, III 5 bogoljubnost SZ 2 bogoštovlje djda SZ I euharistija I 1.2 hula
jezik l klanjanje miomiris 2 molitva II 3, V 2 priznavanje slava V usne 2
zahvaljivanje