I

ILIJA
»Živoga mi Jahve komu služim!« (l Kr 17,1; 18,15) rado uzvikuje Ilija i svojim životom
privodi u djelo ono što mu *ime Elijahu znači: »Jahve je moj Bog.« Kao prorok sličan
*ognju, obnovio je Savez Boga živoga; »jer bijaše gorljiv borac Zakona, bi uznesen na
nebo« (l Mak 2,58) »u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima« (Sir 48,9).
SZ
1. Povratak u pustinju. *Pustinja u koju Ilija mora bježati otkriva mu da se za nj brine
njegov Bog (l Kr 172 si; 19,48) koji mu daje da pođe sve do Horeba. Ondje mu se
ukazuje Bog, na onom istom mjestu gdje je Mojsije vidio Jahvu »s leđa« (19,914; usp.
Izl 33,21.23). Poput *Mojsija, i Tlšbijac postaje po svom susretu s Jahvom izvorom
svetosti za svoj narod (l Kr 19,1518).
2. Pobornik Boga i potlačenih. »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama«
(19,10). Upravo je takva nezadrživa *gor!jivost bila potrebna da bi se moglo stati
pred mogućnike onih dana. Oni su bili opijeni svojim pobjedama, sjajem nove
prijestolnice i procvatom gradova; kupali su se u ozračju gorde nadutosti i narodnog
zanosa (16,2334). U kraljevskoj palači, u »kući od bjelokosti« (22,39), poganska
Ahabova žena Izabela ima na umu samo bogohulne zamisli. Ta ona u Baalovu hramu
uzdržava stotine lažnih proroka kojima je dužnost širiti štovanje *kumira! Ilija prihvaća
izazov i smućuje svoje protivnike prodornim Jahvinim
zahvatom na brdu Karmelu (18). Svaki put kad su Božja prava ugrožena, Ilija ulazi u
borbu svojini gromovitim napadima (2 Kr 1). Nije u pitanju samo pravo bogoštovlje već i
*pravednost i sudbina slabih: Ilija grmi proti Ahabu, ubojici miroljubivog Nabota, tako
da se uplašeni kralj najzad kaje (l Kr 21). Takav lik i te kako zaslužuje da mu Pismo
posveti ovaj bljeskavi opis: »I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao
buktinja« (Sir 48,1).
3. Božji svjedok pred poganima. Prema shvaćanju Izraelaca IX st., Božja su se do-
bročinstva trebala ograničiti na izrabrani narod. Ali u očima Boga koji šalje Iliju djelo
*spasenja nadilazi granice Saveza: jedna je poganka spašena od gladi (l Kr 17,1016),
njezin je sin istrgnut iz zagrljaja smrti (17,1724).
4. Uznesenje Ilijino na nebo. Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline
uznesen »u vihoru«, »u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim«, a njegov proročki
duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo (2 Kr 2,118).
5. Preteča. • Tajanstvenom uznesenju odgovorit će povratak u posljednje dane: »Evo,
poslat 61 vam proroka Iliju prije nego dođe *Dan Jahvin, dan velik i strašan«; njegovo
djelo • »obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k očima« (Mal 3,23 si) bit će
posljednji, Bogom utvrđeni rok da se »umiri *srdžba Božja prije no što ona provali«
(Sir 48,10).
1. Ivan Krstitelj t Ilija. O^o očekivanje upravljeno k posljednjim stvarima (usp. Mk
15,35 si//) ispunjuje se u *Ivanu Krstitelju (Mt 17,1013), ali nekim tajnovitim načinom,
jer Ivan nije Ilija (Iv 1,21.25): ako njegovo propovijedanje i obraća srca sinova k njihovu
ocu, on ipak nije onaj koji umiruje Božju *srdžbu.
2. Isus i Ilija. Ivan Krstitelj ostvaruje u sebi *lik Ilije što se tiče *pokore koja se vrši u
pustinji (Mt 3,4; usp. 2 Kr 1,8). no najuzvišenije značajke toga ispunja Isus. Od zgode u
Nazaretu on određuje narav svog univerzalnog *poslanja povezujući ga s IHjinim (Lk
4,25 si). Čudo u Sarepti na vlas je slično onomu u NaJmu (Lk 7,1116; usp. l Kr
17,1724). Ilija čini da s neba pada osvetnički oganj (2 Kr 1,9.14; usp. Lk 9,54).
Isus donosi novi oganj, oganj *Duha Svetoga (Lk 12,49). Na Maslinskoj gori Isusa
*tješi l krijepi anđeo, jednako kao i Iliju u pustinji (Lk 22,43; usp. l Kr 19,5. 7); ali, za
razliku od Ilije, Isus nije tražio da umre. Ilija je uzet na nebo, dok je »njegov duh počinuo
na Elizeju« (2 Kr 2,115): time je on predslika *Kristova uzašašća, nakon kojega će Krist
svojim učenicima poslati »ono Što je njegov Otac obećao« (Lk 24,51; usp. 9,51).
3. Vjernik i Ilija. Jakov uzima zagovor Ilije, »čovjeka koji je patio kao i mi«, kao uzor
za molitvu *pravedmka (Jak 5,16 si). Prorokov razgovor s *preobraženim Isusom (Mt
17,1S//), kao nekoć s Jahvom »u šapatu laganog i blagog lahora« (l Kr 19,12), ostaje za
kršćansku predaju *uzor prisnosti na koju Gospodin poziva sve vjernike. FG
* Ivan Krstitelj l oganj SZ I I, II 2.3 Preobraženje 2 prorok SZ revnost II l Uza£aš& l,
II 4 vidjeti SZ I l
IME
SZ
Ime u starih nipošto nije neka konvencionalna oznaka; ono je za njih izraz uloge Što je
neko biće ima na svijetu. Bog dovršuje
stvaranje imenujući stvorenja: dan, noć, nebo, zemlju, more (Post 1,310), označujući
svaku zvijezdu njezinim imenom (Iz 40,26) ili nalažući Adamu da nadjene ime svakoj ži-
votinji (Post 2,20). Sa svoje strane, ljudi će rado davati značajna imena onim mjestima s
kojima je povezan neki važan događaj, pa makar i uz cijenu neke čudne etimologije, npr.
Babel (Post 11,9).
1. Imena ljudi. Imena što se daju kod rođenja obično izražavaju djelatnost ili sudbinu
njihovih nosilaca: Jakov je Nadomjestitelj (Post 27,36), Nabalu dobro pristaje ime, jer
je Lilda (l Sam 25,25). Ime može biti i podsjećaj na okolnosti rođenja ili budućnost što je
slute roditelji: Rahela na umoru naziva svoje dijete »Ben Oni« (»sin moje boli«), ali
Jakov ga naziva Benjaminom (»sin moje desnice«: Post 35,18). Ponekad je ime kao
neko proročanstvo koje djetetu priželjkuje podršku Boga Izraelova: Izaija
(Ješa'jabu), »Bog spasi!«. Ime uvijek kazuje društveni potencijal čovjekov, tako
da »ime« može značiti i »glas« (Br 16,2), a biti bez imena znači ništa ne vrijediti (Job
30,8). I obratno: imati više imena može biti znak važnosti nekoga koji ima ispuniti više
zadaća, npr. Salomon zvan i 'Božji Ljubimac' (2 Sam 12,25).
Ako je ime osoba sama, djelovati na ime znači dohvaćati i samo biće. Tako popis pu-
čanstva može izgledati kao zasužnjenje osoba (2 Sam 24). Promijeniti nekomu ime znači
nametnuti mu novu osobnost, dati do znanja da je odsad vazal (2 Kr 23,34; 24,17). Da
označi kako uzima u posjed njihove živote, Bog tako mijenja ime Abrahamu (Post 17,5),
Saraji (17,15) Hi Jakovu (32,29). Isto tako i nova imena što ih Bog daje pomilovanom
Jeruzalemu: Grad pravedni, Tvrđa vjernosti (Iz 1,26), Grad Jahvin (60,14), Grad traženi
(62,12), Moja milina (62,4) izražavaju nov život grada u kojem su srca preporođena
novim savezom.
2. Božja imena. Kod svih je naroda ime božanstva bilo jako važno; i dok su Babilonci
išli dotle da su svome vrhovnom bogu
Marduku nadjenuli pedeset imena, želeći utvrditi njegovu pobjedu kod stvaranja,
Kanaanci su skrivali ime svojih božanstava pod općenitim izrazom Baal, »gospodar«
(ovog ili onog mjesta).
Kod Izraelaca *Bog se sam udostojao sebe imenovati. Ranije je Bog Mojsijev bio poznat
samo kao Bog predaka, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Anđeo koji se borio s
Jakovom odbija da na Jakovljev upit kaže svoje ime (Post 32,30); Samsonovu ocu
otkriven je samo jedan pridjevak tog imena: »Ono je tajanstveno« (Suci 13,18). U
vrijeme praotaca Bog Izraelov biva označen pridjevcima kao »Šadaj« (onaj s planine) ili
izrazima kao »Groza Izakova« ili »Jakost Jakovljeva«. Ali jednog dana, na Horebu, Bog
sam otkriva Mojsiju svoje ime. Obrazac što je pri tom upotrijebljen shvaćao se ponekad
kao odbijanje, slično andelovu odbijanju da se povjeri Jakovu: »Ja sam koji jesam«, »Ja
sara ono što jesam« (Izl 3,1316; 6,3). A sveti je tekst htio ovom obrascu dati pozitivan
smisao. Prema kontekstu, ovo je ime zapravo trebalo kod naroda pribaviti povjerenje u
Mojsijevo poslanje; »Ja jesam posla nie k vama« reći će Mojsije, a narod će doći da se
pokloni tom »Onjest« (ili »On čini da se bude«) na svetoj gori. Svakako, ovo ime znači
da je Bog *prisutan usred svog naroda: on je * Jahve.
3. Zazivati ime Božje. Bog je objavio svoje ime da mu se ljudi *klanjaju pod tim pravim,
jedino autentičnim imenom (usp. Izl 3,15). Ono će biti bojni poklik okupljanja plemena
za vrijeme osvojenja i nakon njega (Suci 7,20). To je ime jedinog pravog Boga, reći će
kasnije proroci: »Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti. Ja, ja
sam Jahve...« (Iz 43,10 si).
To je dakle jedino ime koje će biti dopušteno na usnama Izraela (Izl 23,13), jedino
zazivano u Jeruzalemu kad David taj grad uzme za religiozno središte, jer »Jahve ime
mu je Ljubomorni« (Izl 34,14). »Zazivati njegovo ime« znači upravo iskazi
vati Bogu *štovanje, moliti mu se: njegovo se ime uzvikuje (Iz 12,4), k njemu se vapije
(Ps 28,1; usp. Iz 41,25), ono se zaziva (Ps 99,6). A ako je Bog tako povjerio svoje vlastito
ime Izraelu, Izrael ne smije »uzalud izgovarati ime Jahve« (Izl 20,7; Pnz 5,11): ono
doista ne stoji na raspolaganju tako što bi ga zlorabio i na kraju stao *kušati Boga; to više
ne bi značilo služiti Bogu, već služiti se njime u vlastite svrhe.
4. Ime to je Bog sam. Bog se toliko poistovjećuje sa svojim imenom da govoreći o
njemu govori o samom sebi. To je ono Ime koje se ljubi (Ps 5,12), hvali (Ps 7,18), sveti
(Iz 29,23). Ime strašno (Pnz 28,58), ime vječno (Ps 135,13). On upravo »za veliko ime
svoje« (Jš 7,9), radi imena svojega (Ez 20,9) djeluje u prilog Izraela, a to znači: radi svoje
*slave, zato da bude priznavan velikim i svetim.
Da se bolje naglasi transcendencija nepristupnog i otajstvenog Boga, dostaje Ime da se
naznači Bog. Tako je *hram mjesto koje je Bog odabrao »da ondje stavi svoje ime« (Pnz
12,5): kao da se želi izbjeći neko lokaliziranje koje je nedostojno Boga; onamo se dolazi
u njegovu prisutnost (Izl 34,23), u taj hram »koji nosi njegovo Ime« (Jr 7,10.14). To je
ime koje izdaleka dolazi da prosije narode rešetom zatora (Iz 30,27 si). Najzad, u jednom
kasnom tekstu (Lev 24,1116) »Ime« naprosto označuje Jahvu bez ikakvog daljnjeg
određenja, a tako će kasnije postupiti i rabinski govor. Iz sve naglašenijeg poštovanja
judaizam će doista biti sklon da se više ne usudi izgovarati ime objavljeno na Horebu. To
će ime u čitanju biti zamijenjeno imenom Bog ('Elobm} ili još češće 'Adonaj,
»Gospodine moj«. Stoga Zidovi koji budu preveli svete knjige s hebrejskoga na grčki
nikada neće transkribirati Jahvino ime, već će ga uvijek prevoditi s Kyrios, *Gospodin.
Dok Jahvino ime, u obliku Jau ili u drugim oblicima, prelazi u *magijsku ili svjetovnu
upotrebu, ime Gospodin biva posvećeno uporabom u NZ.
HC
1. Ime Očevo. Objavi Božjeg imena u SZ odgovara u NZ objava kojom je Isus upoznao
učenike s imenom svoga *Oca (Iv 17,6,26). Očitujući sebe kao *Sina, on objavljuje da je
»Otac« ime koje najdublje izražava biće *Boga. Taj Otac čiji je Sin Isus (Mt 11,25 si)
proteže svoje očinstvo i na sve one koji vjeruju u njegova Sina (Iv 20,17).
Isus moli Oca da proslavi svoje ime (Iv 12,28) i poziva učenike neka ga mole da to ime
*sveti (Mt 6,9//): Bog će to i činiti očitujući svoju *slavu i svoju *moć (Rim 9,17; usp. Lk
1,49) te proslavljujući svoga Sina (Iv 17,1.5.23 si). Kršćani su dužni *hvaliti ime Božje
(Heb 13,15) i čuvati se da se ono zbog njihova ponašanja ne bi grdilo (Rim 2,24; l Tim
6,1).
2. Ime Isusovo. Pozivaju6 se na Isusovo ime učenici *ozdravljuju bolesne (Dj 3,6; 9,
34), tjeraju zle duhove (Mk 9,38; 16,17; Lk 10,17; Dj 16,18; 19,13), čine
svakovrsna *čudesa (Mt 7,22; Dj 4,30). Tako se *Isus pokazuje onakvim kakvim ga
naznačuje njegovo ime: kao onaj koji *spašava (Mt 1,2125) vraćajući zdravlje
nemoćnima (Dj 3,16), ali također, i to u prvom redu, pribavljajući vječni spas onima koji
vjeruju u njega (Dj 4,712; 5,31; 13,23).
3. Ime Gospodinovo. Uskrisivši Isusa i posjevši ga sebi *zdesna, Bog mu je dao
ime iznad svakog drugog imena (Fil 2,9; Ef 1,20 si), novo ime (Otk 3,12), koje je isto
Što i Božje ime (14,1; 22,3 si) i koje je <Jionik njegove tajne (19,12). To neizrecivo ime
ipak nalazi svoj izraz u nazivu *Gospodin, koji uskrslom Isusu priliči iz istih razloga kao
i Bogu (Fil 2,10 si = Iz 45,23; Otk 19,13.16 =Pnz 10,17), te u oznaci Sin, koju on u
ovom smislu ne dijeli ni s kojim stvorenjem (Heb 1,3 si; 5,5; usp. Dj 13,33; Rim 1,4,
prema Ps 2,7). Prvi kršćani bez oklijevanja pridaju Isusu jedan od najkarakterističnijih
naziva kojim se judaizam služio kad se govorilo o Bogu: za apostole se kaže
da su bili vrlo veseli »Što im je udijeljena čast da podnesu zlostavljanje za Ime [Isu-
sovo]« (Dj 5,41); spominju se misionari koji su »radi imena [Isusova] krenuli na put« (3
Iv 7).
a) Kršćanska vjera znači »vjerovati da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih«, »*priznati
svojim ustima Isusa *Gospodina«, »zazivati ime Gospodnje«: ova tri izraza u stvari znače
jedno te isto (Rim 10,913). Prvi kršćani rado sebe nazivaju onima »koji zazivlju ime
Gospodnje« (Dj 9,14.21; l Kor 1,2; 2 Tim 2,22; usp. Dj 2,21 = JI 3,5), dajući tako do
znanja da Isusa priznaju Gospodinom (Dj 2,36). Ispovijedanje vjere nameće se na-
ročito u času *krštenja, koje se dijeli u ime Isusa Gospodina (Dj 8,16; 19,5; l Kor
6,11) ili pak u ime Krista (Gal 3,27), Krista Isusa (Rim 6,3). Novokrštenik zazivlje ime
Gospodinovo (Dj 22,16), ime se Gospodinovo zazivlje nad njim (Jak 2,7); tako on dolazi
pod vlast onoga čije gospodstvo priznaje.
U Iv vlastiti je predmet kršćanske vjere manje ime Gospodin a više ime *Sin: da bi se
imao život, važno je vjerovati u jedinorođenog Sina Božjega (Iv 3,17 si; usp. 1,12; 2,23;
20,30 si; l Iv 3,23; 5,5.10.13), a to znači prionuti uz Isusovu osobu priznavajući da je on
Sin Božji, da je »Sin Božji« ime koje izražava njegovo istinsko biće.
b) Apostolsko propovijedanje ima svrhu da širi ime Isusa Krista (Lk 24,46 si; Dj 4,17
si; 5,28.40; 8.12; 10,43). Propovjednici će morati trpjeti za to ime (Mk 13,13/7), i to ih
mora veseliti (Mt 5,11/7; Iv 15,21; l Pt 4,1316). Otkrivenje je upućeno kršćanima koji za
to ime trpe (Otfc 2,3), ali ga se čvrsto drže (2,13) i ne odriču ga se (3,8). Služenje imenu
Isusovu posebno pada u dio Pavlu: on ga je primio kao zadaću (Dj 9,15) i razlog trpljenju
(9,16). On obavlja swoje poslanje smjelo i s *ponosom (9,20.22.27 si) jer je predao svoj
život imenu Gospojina našega Isusa Krista (15,26) i spreman je za nj umrijeti (21,13).
c) KrSćartski je život sav prožet vjerom: kršćani se sabiru u Isusovo ime (Mt 18,20),
primaju one koji dolaze u njegovo ime (Mk 9,37/7), Čuvajući se ipak zavodnika (Mk
13,6//); zahvaljuju Bogu u ime našeg Gospodina Isusa Krista (Ef 5,20; Kol 3,17),
ponašajući se tako da se proslavljuje ime Gospodina našega Isusa Krista (2 Sol 1,11 si).
U molitvi se obraćaju Ocu u itne njegova Sina (Iv 14,1316; 15,16; 16,23 si. 26 si).
4. Druga imena. • Svako biće nosi ime koje priliči ulozi što mu je dosuđena. Ako mu je
poslanje božanske, ime mu dolazi s neba, kao *Ivanovo ime (Lk 1,13.63). Čak
1 kad ga ljudi daju, ime je znak Božjeg vodstva: Zaharija (1,5.72; »sjeti se Bog«), Eli-
zabeta (1,5.73: »zakletva kojom se zakle«), *Marija (1,27.46.52: »uzveličana,
uzvišena«). Dajući šimunu ime *Petar, Isus pokazuje ulogu koju mu je namijenio i novu
osobnost koju u njemu stvara (Mt 16,18).
Dobri *pastir zna svaku svoju ovcu po imenu (Iv 10,3). Imena izabranika zapisana su na
nebesima (Lk 10,20), u knjigu *žtvota (Fil 4,3; Otk 3,5; 13,8; 17,8). Ulazeći u slavu dobit
će *novo i neizrecivo ime (Otk 2,17); imajući dio u Božjem životu nosit će ime Oca i ime
njegova Sina (3,12; 14,1); Bog će ih zvati svojim *smovima (Mt 5,9), jer oni to doista i
jesu (l Iv 3,1). JDt
v Abraham I 3 Bog SZ II, III, IV Gospodin hula Isus (ime) Jahve krštenje IV
2 magija 2 c molitva IV 4 Objava SZ II 2; NZ III l b oči i Otac III 3 Petar l plodnost
II poziv I prisutnost Božja SZ I priznavanje SZ l sila I l sjećanje lb svet SZ I
znak SZ II 5 žena SZ l
ISPUNITI/DOVRŠITI
Izjalovljene nakane i loše provođene odluke obilježuju naš život; one su svjedočanstva
ljudske slabosti i nepostojanosti. Bog pak, svemoguć i vjeran, ne zadovoljava se
nedovršenim djelima. Cjelokupna Biblija svjedoči o ispunjenju njegovih nauma.
Ispuniti kazuje više nego činiti; izraz što ga ta riječ prevodi doziva u pamet predodžbu
*punine (hebr. male', grč. plero&n) ili dovršenja (hebr. kalah, grč. telein) i *savršenstva
(hebr. tmm, grč. teleiotin). Dovršava se ono Što je započeto (l Kr 7,22; Dj 14,26), a to
znači da se privodi sretnom kraju. Ispunjuje se riječ, zapovijed, Obećanje ili *zakletva:
riječ je poput žlijeba kojim mora poteći ostvarivanje; ona je prvi dio puta neke djelatnosti
koja se mora nastaviti i doseći svoj cilj.
SZ
RIJEČI ISPUNJENJA
1. Riječ Božja t zakon. Božja *riječ teži prema svom ispunjenju više nego ikoja druga
riječ: »Riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda« (Iz 55,11). Bog »ne
govori uzalud« (Ez 6,10). Njegov *Zakon, njegovi nalozi zahtijevaju pokoravanje (Izl 20
itd.) i najzad će ga postići (Pnz 4,30 si; 30,6 si; Ez 36,27).
2. Proročanstva. Božja se *proročanstva prije ili kasnije ostvaraju: 'Događaje prošle
odavna sam navijestio ... djelovao sam brzo, i zbi se' (Iz 48,3; usp. Zah 1,6; Ez 12,2128).
Ispunjenje je Božji znak kojim on jamči za poziv nekog proroka i za vjerodo-
stojnost njegove poruke (Pnz 18,22). SZ doista više puta ustvrđuje kako se
određeni događaj zbio »da se ispuni riječ Jahvina« što ju je prenio neki prorok. Tako se
tumači održavanje Davidove loze i gradnja hrama (l Kr 8,24), odlazak u progonstvo i
povratak radi obnove hrama (2 Ljet 36,21 si; Ezr 1,1 si). Ta su prošla ostvarenja
zalog budućih ispunjenja.
3. Vremena se navršuju. Koliko god je ispunjenje ponekad iznenadno, ono se ne zbiva
slučajno, nego »u svoje vrijeme« (Lk 1,20), na kraju svojevrsnog dozrijevanja. Da bi se
neka riječ ostvarila, potrebno je da se »vri
jeme za nju navrši« (usp. Jr 25,12), a da se sva Božja *zamisao dovrši, trebat će doći pu-
nina vremena (Ef 1,10; Gal 4,4; usp. Mk 1,15).
»SVRŠENO JE«
NZ uistinu je u pravom smislu vrijeme ispunjenja. Evanđelisti, osobito Matej, idu za tim
da nas u to uvjere.
1. Proročanstva. Obrazac »da se ispuni što je Gospodin rekao po...« vraća se kod Mt
deset puta: za djevičansko začeće i bijeg u Egipat, za ozdravljenje bolesnih, naučavanje u
pričama, pobjedonosni ulazak u Jeruzalem, Judinu izdaju ... Slični se obrasci susreću i u
ostalim Evanđeljima. Ove napomene uz pojedinačne događaje imaju cilj da nam
pomognu shvatiti kako je cijeli SZ bio usmjeren prema objavi Isusa; ispunjenja koja se u
njemu naglašavaju sarno su polagana priprema na puno ostvarenje Božjeg nauma u
Isusovu zemaljskom životu.
U samom tom životu ne smještaju se sva ispunjenja na istu razinu. Jedno od njih, i to
samo jedno, označeno je kao »dovršenje«: to je smrt Isusova na križu. U Ivanovu izrazu:
»da bi se ispunilo Pismo« (19,28) glagol tdeioun stoji umjesto uobičajenog plero&n, i
cijelo je to mjesto istaknuto ponavljanjem izraza »svršeno je« (19,30). Lk upotrebljava
ovaj glagol samo u vezi s Mukom (Lk • 15,20; 18,31; 22,37), a prema Poslanici
Hebrejima Isus je upravo po svojoj muci ispunio sebe, njome je postigao savršenstvo
(Heb 2,10; 5,8 si).
Sva su dakle ispunjenja svete povijesti usmjerena na dolazak Kristov, a u Kristovu životu
sva ispunjenja Pisma imaju svoj vrhunac u njegovoj *žrtvl; upravo su tako »sva
*obećanja Božja imala u njemu svoj da« (2 Kor 1,20).
U ovom ispunjenju ima nešto više no što je samo ostvarivanje predviđenoga. U stvari,
božanskim ispunjenjima vrijedi kao zakon to da ona nadilaze sve što je unaprijed mo
guće zamisliti. Iz toga proizlazi da se ispunjenje SZ u NZ ne može izraziti naprosto kao
suglasnost i neprekinuta veza među njima, već to ispunjenje istodobno sadrži neke razlike
i neke lomove što su nužni za prijelaz na višu razinu. Ovaj trojaki odnos (sličnost, razlika,
viša razina) naročito osvjetljuje pisac Poslanice Hebrejima, kad uspoređuje Mojsija i
Krista (Heb 3,16), staro i Kristovo svećeništvo (5,110; 7,1128), staro bogoštovlje i
Kristovu žrtvu (9T 114), itd; no nužno je tim poimanjem napet i sav NZ: završno
ostvarenje i samo je objava; ono ugrađuje prijašnje riječi u jednu dotad nepredvidivu
sintezu i tako im dajenovu puninu smisk. Upravo u tom smislu *Isus Krist jest uistinu
nasljednik obećan Davidu (2 Sara 7,12 si; Lk 1,32 si) ali njegovo kraljevstvo nije od
ovoga svijeta (Iv 18,36 si), jer se u njegovoj osobi istodobno obistinjuje proročanstvo o
*SIuzi koji umire ponižen (Iz 53; l Pt 2,24 si) i proročanstvo o nebeskom *Sinu
Čovječjemu (Dn 7,13 si; Mk 14,62), pobjedonosnom Gospodinu (Ps 110; Mt 26,64). Po
njemu će biti sagrađen nov hram u koji se slijevaju blaga pogana (Hag 2,69; Iz 60,7.13),
ali taj hram nije »sagrađen ljudskom rukom« (Mk 14,58), to je hram njegova uskrslog
tijela (Iv 2,21) kojemu mi postajemo udovima (l Kor 12,27). Time se često razjašnjava
onaj ponekad zbunjujući način na koji se spisi NZ služe spisima SZ: pisci se ne brinu
toliko za prvotni kontekst svake pojedine rijeci koliko za taj novi kontekst što ga je sam
Bog zacrtao posredstvom događaja. "~ '*&
2. Zakon. Božja riječ nije samo obećanje,, ona je i zahtjev. Kad u Govoru na gori Isus
govori o *Zakonu, on izjavljuje da nije došao da zakone 'ukine, već da ih usavrši* (Mt
5,17).
Iz šireg smisla ovog mjesta razabiremo i ovo: Isus ne samo da nije poništio Mojsijev
zakon nego je, štoviše, produbio njegove odredbe; proširio je njegov zahtjev čak i na
namjeru i potajnu želju. Ali on prije svega
obnavlja Zakon, »usavršuje« ga (Jak 1,25), u potpunosti, otkrivajući središnji zahtjev koji
je ključ svih ostalih, a to je: zapovijed *ljubavi. U njoj su sadržani Zakon i Proroci, sažeti
i uzdignuti na stupanj *savršenstva (Mt 7,12; 22.40//).
Da bi »nadopunio Zakon«, Isus se inače ne zadovoljava time da proglasi svoju zapovijed;
on kojemu 'dolikuje ispuniti svu *pravdu' (Mt 3,15) sam ostvaruje na sebi i na svojim
vjernicima sve ono što sam zahtijeva: njegova je žrtva vrhunac ljubavi (Iv 15,13), a on je
i njezin izvor; »postigavši savršenstvo« (Heb 5,9), Krist je samim tim »učinio zauvijek
savršenima one koje posvećuje« (Heb 10,14; usp. Iv 17,4.23).
Takvo usavršavanje staroga Zakona može se, a da to ne bude paradoks, prikazati kao
njegovo ukidanje. Kada dođe što je savršeno, iščezava što je djelomično (usp. l Kor
13,10). To je Pavlovo gledište. S jedne strane, ljubav koja u sebi sažima Zakon vlada
njime i uobličava ga, ukidajući samim tim zasužnjenost propisima. »Tko ljubi bližnjega,
ispunio je Zakon« (Rim 13,8; usp. Rim 13,10; Gal 5,14). S druge strane, legalistički je
duh potkopan u temelju; čovjek ne može više očekivati da će sebi utvarati savršenstvo na
temelju ispunjavanja zakona. »Da bi se u nama... ispunio pravedan zahtjev Zakona«,
trebalo je da nam Bog pošalje svoga Sina (Rim 8,3 si) i da po njegovu Sinu primimo
Duha. Zbog toga mi »više nismo pod Zakonom, već pod *milošću« (Rim 6,15).
Ostvarivanje djela traži se i dalje, samim dinamizmom milosti (Kol 1,10 si), U *djelima
se *vjera usavršava (Jak 2,22; usp. Gal 5,6) a isto tako i ljubav prema Bogu (l Iv 2,5;
4,12). Ali ta su ostvarenja sušta protivnost zakonopoklonstvu što ga pobija Pavao: ne radi
se više o nekoj ljudskoj majstoriji, već o božanskoj *plodnosti (Gal 5,22 si.; Iv 15,5).
3. Kraj vremena. Djelo dovršeno na Kristovu križu rasprostire se tako u vremenu, sve
dok ne dođe »svršetak svijeta« (Mt
24,3//) najavljen u SZ i NZ (*Dan Gospodnji); on će značiti opću objavu ispunjenja
Božjeg *nauma u Kristu (usp. l Kor 15,23 si). AV
r djela NZ 12 Isus Krist I kraljevstvo NZ III 3 naum Božji nov obećanja Objava NZ I
3, II 3, III 3 pečat 2 pismo IV pralik NZ propovijedati I 3 a prorok NZ I punina rast
NZ I savršenstvo NZ 2 sjecanje 4 a volja Božja NZ vrijeme NZ zakletva Zakon C
ISTINA
U svakodnevnom govoru istinitom se naziva misao, riječ koja je u skladu sa stvarnošću,
ili, također, i sama stvarnost koja se otkriva, koja je jasna, očita duhu (istinit, aletbes =
neskriven). To je intelektualističko grčko poimanje, a takvo je redovito i naše. Biblijski je
pojam istine drugačiji, jer se temelji na religioznom iskustvu, na iskustvu susreta s
Bogom. Ipak je taj pojam doživio znatnu evoluciju: dok je u SZ istina prije svega vjernost
Savezu, ona će u NZ postati punina objave usredotočene na Kristu.
SZ
Glagol 'aman (usp. *amen u bogoslužju, npr. 2 Kor 1,20), od kojega je načinjeno 'emet
(istina), znači u osnovi: biti čvrst, siguran, dostojan povjerenja; istina je dakle svojstvo
onoga što je stameno, provjereno, ono na što je moguće osloniti se. Mir istine (Jr 14,13)
jest čvrst, trajan mir; put istine (Post 24,48) jest put koji sigurno vodi k cilju; 'uistinu'
ponekad znači (Iz 16,5): stalno, zauvijek. Kad se primjenjuje na Boga ili ljude, ta će se
riječ često morati prevesti kao »*vjernost«, jer upravo nas obavezuje nečija vjernost da
mu iskažemo povjerenje.
1. Božja je 'tmet povezana s Božjim zahvaćanjem u povijest u korist izabranog naroda.
Jahve je Bog vjerni (Pnz 7,9; 32,4; Ps 31,6; Iz 49,7). Važnost tog pridjevka dobro
se razjašnjava samo u kontekstu *Saveza i *obećanja: »Znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi
Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima
Jcoji ga ljube« (Pnz 7,9). Psalam 89, u povodu Davidova saveza, sav je posvećen slav-
ljenju Božje vjernosti. Temeljni smisao ovog izraza vrlo je očit u Ps 132,11 (»Jahve se
zakleo Davidu zakletvom 'emet tvrdom od koje neće odustati«), gdje je *zakletva
nazvana >emet i samim tim označena kao neprektšiva.
>Emet se Često povezuje s 'hesed (npr. Ps 89; 138,2) da se naznači temeljni Božji stav u
Savezu: to je savez *milosti, kojemu se Bog nikad nije iznevjerio (Izl 34,6 si; usp. Post
24,27; 2 Sam 2,6; 15,20). Drugdje se vjernost združuje s pridjevcima pravednosti (Hoš
2,21 d; Neh 9,33; Zah 8,8) ili svetosti (Ps 71,22) te poprima općenitije značenje, bez
upućivanja na Savez. U više psalama Božja je stamenost predočena kao zaštita, utočište
pravednika koji izaziva Božju pomoć; odatle slike utvrde, oklopa, Štita (Ps 91), koji
bjelodano pokazuju čvrstinu Božje podrške (usp. Ps 40,12; 43,2 si; 54,7; ,61,8).
>Emel je također obilježje Božje *riječt i Božjeg zakona. David kaže Jahvi: »Tvoje su
riječi istinite« (2 Sam 7,28), jer Božja obećanja jamče za trajnost njegove kuće. Psalmi
slave istinitost Božjeg zakona (Ps 19,10; 111,7 si; 119,86.138.142.151.160); prema ovom
posljednjem tekstu, istina je ono što je sržno, temeljno u Božjoj riječi: ona je neopoziva,
ona ostaje dovijeka.
2. Ljudska 'emet. I tu je posrijedi temeljni stav vjernosti (usp. Hoš 4,2). 'Ljudi istine' (Izl
18,21; Neh 7,2) jesu ljudi povjerenja, ali oba teksta dodaju da su i 'bogobojazni', što
nadovezuje ovu moralnu ocjenu na religiozni kontekst jahvizma. »Istina« ljudi redovito
označuje izravno njihovu vjernost Savezu i božanskom Zakonu. Ona dakle označuje
ponašanje pravednih u cjelini; odatle paralelizam sa savrŠenošću (Jš 24,14), poštenjem
srca (2 Kr 20,3), s onim što
je dobro i pravo (2 Ljet 31,20), s pravom i pravdom (Iz 59,14; usp. Ps 45,5), svetošću
(Zah 8,3). »Postupati po istini« (Ez 18,9; 2 Ljet 31,20) i 'hoditi u istini' (l Kr 2,4; 3,6; 2
Kr 20,3; Iz 38,3) znači vjerno obdržavati zakon Gospodnji (usp. Tob 3,5). Za međusobne
odnose medu ljudima javlja se obrazac "iskazivati dobrotu i istinu' (Post 47,29; Jš 2,14):
to znači postupati dobrohotno i odano, u vjernoj dobroti, '^met jednako znači i poštivanje
pravnih normi u dijeljenju *pravde (Izr 29,14; Ez 18,8; Zah 7,9) ili potpunu iskrenost
govora; ali I tu se susreće ona temeljna nijansa: istiniti *jezik »traje dovijeka« (Izr 12,19).
3. Objavljena istina. U mudrosnoj i apokaliptičkoj predaji pojam istine poprima dijelom
nov smisao koji pripravlja NZ: on označuje mudrosnu nauku, objavljenu istinu. U nekim
psalmima (25,5; 26,3; 86,11) izraz »hoditi u Božjoj istini« daje nazreti da ta istina nije
naprosto moralno ponašanje, već sam *Zakon koji nas Bog uči obdržavati. Svećenici
moraju drugima prenositi »zakon istine« (Mal 2,6): to je *nauka koja dolazi od Boga.
»Istina« postaje istoznačnicom *mudrosti: »Pribavi istinu i ne prodaji je, steci mudrost,
pouku i razbor« (Izr 23,23; usp. 8,7; 22,21; Prop 12,10); »Do smrti se bori za istinu« (Sir
4,28 LXX).
Budući da »istina« označuje Božji plan i njegovo htijenje, ta je riječ bliza i ^misteriju
(Tob 12,11; Mudr 6,22). U vrijeme suda pravednici će »spoznati istinu« (Mudr 3,9); to ne
znači da moraju iskušati Božju vjernost danim obećanjima ili vidjeti samo Božje biće,
nego će na ljudima shvatiti providnosni Božji *naum. Za DanieJa je (10,21) »Knjiga
istine« ona u kojoj je zapisan Božji naum; Božja istina jest objavljenje Božjeg nauma
(9,13), ona je, nadalje, nebesko viđenje ili razjašnjenje njegova smisla (8,26; 10,1; 11, 2),
to je prava vjera, religija Izraela (8,12).
Ovakva uporaba toga izraza traje u mudrosnom i apokaliptiČkom judaizmu. U Kumranu
»shvaćanje Božje istine« jest spoznaja misterija (Kumranski himni: l QH 7,26 si),
ali ova se postiže istinitim tumačenjem zakona: ^obratite se na istinu« (Priručnik
tliscipline: l QS 6,15) znači »obratiti se na Mojsijev zakon« (5,8). Kao objavljena nauka,
istina ima i svoj moralni doseg, ona je suprotna opačini: »sinovi istine« (4,5) jesu oru koji
slijede »putove istine« (4,17). Tako dolazi do toga da istina u Kumranu označuje
cjelokupnost religioznog poimanja sinova Saveza.
NZ
1. Biblijska baština. Kod Pavla, više nego inače u NZ, pojam istine (aletheia) odlikuje
se onim preljevima koje je imao i u Sedamdesetorice. Apostol se njime služi u
značenju iskrenosti (2 Kor 7,14; 11,10; Fil 1,18; l Kor 5,8) ili u izrazu »govoriti isti-
nu« (Rim 9,1; 2 Kor 12,6; Ef 4,25; l Tim 2,7). Duboko biblijski jest obrazac 'Božja
istina' za oznaku *vjernosti Boga svojim obećanjima (Rim 3,7, usp. 3,3; 15,8; 2 Kor 1,18
si: *obećanja Boga vjernog imaju svoj »da« u Kristu); isto tako aletheia u značenju mo-
ralne istine, čestitosti: ona je suprotna nepravdi (l Kor 13,6), sinonim *pravednosti (Ef
5,9; 6,14), ona je obilježje ponašanja što ga Pavao očekuje od svojih kršćana (Kol 1,6; 2
Kor 13,8). Božji *sud bit će također prožet istinom, pravednošću (Rim 2,2).
Suprotstavljanje između »Božje istine« i *laži *kumira (Rim I, 25; usp. l Sol 1,9)
nadahnuto je židovskom polemikom protiv poganskog idolopoklonstva (Jr 10,14; 13,25;
Bar 6,7.47.50): pravi Bog jest Bog živi na toga se može računati, koji uslišava i spašava
svoj narod.
2. Istina evanđelja. Tu se javlja kršćanski pojam istine. Nadovezuje se na mudrosnu i
apokaliptičku temu objavljene istine. Židovi su se ponosili da u svom Zakonu imaju
sam izraz te istine (Rim 2,20), da u njemu nalaze pohranjenu svu Božju *volju (2,18).
Pavao zamjenjuje židovski izraz »istina Zakona« izrazom »istina *evanđelja« (Gal 2,
5.14) ili »riječ istine« (Kol 1,5; Ef 1,13; 2
Tim 2,15). Kao predmet *objave (2 Kor 42), iz istog razloga kao i *misterij (Rim 16,26;
Kol 1,26; 4,3), ona je *riječ Božja koju *propovijeda Apostol (2 Kor 4,2.5).
a) Istina i vjera. Ljudi kojima se upućuje ta poruka moraju čuti riječ (Ef 1,13; Rim
10,14), moraju se obratiti da dođu do *spoznaje istine (2 Tim 2,25). Prihvaćanje istine
evanđelja biva po *vjeri (2 Sol 2,13; Tit 1,1; usp. 2 Sol 2,12; Gal 5,7; Rim 2,8), ali ta
vjera traži istovremeno i *Ijubav prema istini (2 Sol 2,10). »Doći do spoznaje istine«
postaje u kasnim tekstovima (l Tim 2,4; 2 Tim 3,7; usp. Heb 10,26) stereotipnim izrazom
za: prionuti uz evanđelje, prigrliti kršćanstvo, jer upravo su kršćani oni koji upoznaše
istinu (l Tim 4,3), a ova nije ništa drugo nego kršćanska vjera (Tit 1,1).
b) Istina i kršćanski život. Prema katoličkim poslanicama, vjernici su rođeni na novi
život riječju istine (Jak 1,18; l Pt 1,23); *pokoravanjem istini u času *krštenja oni
su posvetili svoje *duše (l Pt 1,22). Ne smije se dakle odlutati daleko od te jednom
prigrljene istine (Jak 5,19), treba se učvrstiti u sadašnjoj istini u očekivanju paruzije (2 Pt
1,12); i dalje treba čeznuli za tim *mlijekom riječi da se uzraste za *spasenje (l Pt 2,2).
To je način, dodaje Pavao, na koji kršćanin *oblaČi *novoga Čovjeka i ostvaruje
*svetost koju zahtijeva istina (Ef 4,24).
c) Zdrava nauka i *zabluda. U pastirskim poslanicama polemika protiv *krivovjeraca
pridaje ovoj temi novu nijansu: istina je sada dobra nauka (l Tim 1,10; 4,6; 2 Tim 4,3;
Tit 1,9; 2,1) suprotna bajkama (l Tim 1,4; 4,7; 2 Tim 4,4; Tit 1,14) učitelja *laži (l
Tim 4,2). Ovi su istini okrenuli leđa (Tit 1,14; usp. l Tim 6,5; 2 Tim 2,18; 4,4), oni čak
ustaju protiv nje (2 Tim 3,8). Ali Crkva Boga živoga ostaje »stupom i podlogom istine« (l
Tim 3,15). ^
d) Između istine i Krista postoji tijesna veza. Predmet Apostolove poruke nije neka
apstraktna nauka, već sama Kristova osoba (2 Kor 4,5; usp. Gal 1,16; l Kor 1,23; 2
Kor 1,19; 11,4; Ef 4,20; Fil 1,15): Krist »tijelom očitovan ..., poganima propovijedan, u
svijetu vjerovan« on je istina kojoj je Crkva čuvarica, on je *misterij *pobožnosti (l Tim
3,16). KristIstina što ga navješćuje evanđelje nije dakle neko nebesko biče u gnostičkom
smislu, već *Isus povijesti koji je živio, koji je umro i uskrsnuo: »istina je u Isusu« (Ef
4,21).
3. Sv. Ivan. Ivanova je teologija prije svega teologija *objave; stoga pojam istine
zauzima u njoj znatno mjesto. Često tumače ivanovsku aletbeia u platonističkom ili gno-
stičkom smislu, kao da ona označuje samo Božje biće, božansku stvarnost koja se razot-
kriva Čovjeku. No Ivan nikada ne naziva istinom Boga samoga, a to bi ipak po ovim
sustavima bilo bitno. Zapravo, on samo razvija apokaliptičku i mudrosnu temu objavljene
istine koju je inače prihvatio NZ, naglašavajući više obilježje objavljenosti i unutarnju
snagu istine.
a) Očeva riječ i KristIstina. Za Ivana istina nije samo Božje biće, već *riječ Očeva (Iv
17,17; usp. l Iv 1,8: »u nama nema istine« i 1,10: »njegove riječi nema u nama«). Riječ
što ju je Krist čuo od Oca (Iv 8,26. 40; usp. 3,33) jest istina koju dolazi »objaviti«
(8,40.45 si) i za koju je došao »svjedočiti« (18,37; usp. 5,33). Istina je dakle istovremeno
riječ što nam je sam Krist upućuje i koja nas mora privesti k vjeri u njega (8,31 si. 45 si).
Razlika između ove i starozavjetne objave jako je naglašena: »Zakon bijaše dan po
Mojsiju, a po *Isusu Kristu dođe *milost i istina« (1,17), jer s njime i po njemu nastade
posvemašnja, konačna *objava. Dok je đavao otac laži (8,44), Krist objavljuje istinu
(8,45), on je »pun milosti i istine« (1,14). Velika je kršćanska novost u tome što je Krist
sam Istina (14, 6): on to nije toliko stoga što je Bog, već zato što kao Riječ postala tijelom
nosi u sebi puninu objave, dajući da upoznamo Oca (1,18). Isus tumači smisao ovog
naslova uklapajući ga među dva druga: on je »Put, Istina i 2ivot«; on je *Put koji vodi k
Ocu
upravo zato što nam on, čovjek Isus, ukoliko je Istina, prenosi u sebi objavu Oca (17,8.
14.17} te nam tako posreduje božanski *2ivot (1,4;3,16; 6,40.47.63; 17,2; l Iv 5,11 si).
Neizravno, ovaj naslov otkriva i Kristovu božansku osobu; ako Krist može jedini između
ljudi biti za nas Istina, to je stoga što je on istovremeno Riječ, »Jedinorođenac Bog, koji
je u krilu Očevu« (Iv 1,18).
b)Dub istine. Kad je objava svijetu jednom završena (Iv 12,50), Isus najavljuje svojim
učenicima dolazak *TjeŠhelja, Duha istine (14,17; 15,26; 16,13). Za Ivana je temeljna
zadaća *Duha da dadne *svjedočanstvo o Kristu (15,26; l Iv 5,6), da uvede *učenike u
svu istinu (16,13), da ih *sjeti svega Što im je Krist rekao, a to znači da shvate tome pravi
smisao (14,26). Budući da je njegova uloga u tome da dadne u vjeri razumjeti istinu
Kristovu, Duh je također nazvan »Istinom« (l Iv 5,6); on je u Crkvi »onaj koji svjedoči« i
tako budi našu vjeru.
c) Istina i svetost. Ivan snažno naglašava ulogu istine u životu vjernika. Vjernik se mora
truditi da bude »prijatelj istine« (Iv 18,37; l Iv 3,19): nakon što je jednom zauvijek
pristupio novom *životu po vjeri (usp. Jak 1,18; l Pt 1,22 si), kršćanin mora nastojati da
stalno bude pod djelovanjem istine koja boravi u njemu (2 Iv 4) kako bi postao čovjek
rođen od Duha (Iv 3,5.8). Samo onaj koji tako *prebiva u Isusovoj *riječi, istinski će
dostići spoznaju istine i ta će ga istina nutarnje *osloboditi od grijeha (Iv 8,31 si); vjera
naime očišćuje (Dj 15,9), a prema tome i Kristova riječ (Iv 15,3); ona daje da pobijedimo
Zloga (l Iv 2,14); kad vjernik pusti da sjeme riječi djelatno "boravi* u njemu, on više ne
počinja grijeha (l Iv 3,9), on se *posvečuje istinom (Iv 17,17.19).
Tako Ivan u pojmu aletheia vidi nutarnje načelo moralnog života; on starim biblijskim
izrazima daje pun kršćanski smisao: 'činiti istinu' znači prigrliti i usvojiti Isusovu istinu
(3,21) ili obratiti se k njemu priznavajući se
gresnikom (l Iv 1,6); 'hoditi u istini' (2 Iv 4; 3 Iv 3 si) znači hoditi u zapovijedi ljubavi (2
Iv 6), dati da nas u djelovanju vodi istina, vjera. Ljubiti svoju braću 'u istini' (2 Iv 1; 3 Iv
1) znači ljubiti ih. snagpm istine koja prebiva u nama (2 Iv l si; i(isp. l Iv 3,18): klanjanje
»u duhu i istini« ',(Iv 4,23 si) jest *klanjanje koje izvire iz nutrine; to je *bogoštovlje
nadahnuto Duhom i Isusovom istinom, koju Duh istine čini djelatnom u onima koje je
preporodio; IsusIstlna\tako postaje novi Hram u kojem se ima vttiti bogoštovlje značajno
za mesijanska vremena. Istina, najzad, podrazumijeva za vjernika i\ obaveze apostolata:
surađivati s istinom (3 Iv 8) znači pridonositi zajedno s Crkvom nutarnjoj snazi širenja
evanđeoske poruke. Istina u kršćanskom smislu nije dakle ono bezgranično područje bića
koje bismo morali osvojiti misaonim naporom; ona je istina evanđelja, objaviteljska
Očeva riječ prisutna u Isusu Kristu i prosvijetljena Duhom, istina koju moramo primiti u
vjeri da bi preobrazila naše živote. Ova nam je istina spasenja vjerodostojno saopćena u
svetim knjigama; ona za nas blista u Kristovoj osobi koji je u isto vrijeme posrednik i
punina svekolike objave.

J. »TAJ ISUS«
To Ime ponajprije znači ono što *ime obično označuje u ljudskom jeziku, a posebno u
biblijskoj misli: samo biće u svojoj jedinstvenosti, svojoj konkretnoj i osobnoj
individualnosti; to ime znači njega i nikoga
drugoga, njega i sve što on jest, on, taj Isus kako ga imenuju mnogi tekstovi (Dj l, 11;
2,36; 5,30; 9,17). Ova pokazna zamjenica, bila ona izražena ili ne, gotovo je uvijek izraz
temeljne kršćanske tvrdnje, neprekinute veze između osobe koja se pojavila u *piiti i
božanskog bića koje ispovijeda vjera: »Bog je učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa
koga ste vi razapeli« (2,36); »Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se
vratiti isto onako...« (1,11); »Ali Isusa koji je jedno kratko vrijeme učinjen nižim od
anđela ... vidimo ovjenčana slavom i čašću« (Heb 2,9). Iste je vrste i objava što je obratila
Savla na putu u Damask: »Ja sam Isus koga ti progoniš« (Dj 9,5; 22,8; 26,15); ne samo
da ta objava otkriva progonitelju prisutnost Gospodinovu, koja je neodvojiva od
njegovih, već progonitelj mora spoznati istovjetnost između nebeskog bića koje mu se
nameće svojim svemdgućstvom i galilejskog hulitelja koga je u ^vojoj mržnji progonio.
Njega zauvijek »dohvaća Krist Isus« (FU 3,12) te on Žrtvuje ive svoje prednosti da
dobije »spoznaju Kris'ta Isusa [svoga] Gospodina« (3,8). VeliČailstvem Krist što svojom
božanskom *punindm napunja svemir (Kol 1,1520) ostaje 'Krist kakvog ste vi primili,
Isus Gospodin'
"JI. ISUS NAZAREĆANIN
Kao tjelesno biće, »rođeno od žene, rođenb pod Zakonom« (Gal 4,4), Isus se poja/vio na
svijetu u određeno vrijeme, »za vrijeme Kvirinijeva upravljanja Sirijom« (Lk 2,2), u
jednoj ljudskoj obitelji, u obitelji »muža iz kuće Davidove, komu je bilo ime Josip«
(1,27), nastanjenoj »u galilejskom gradu imenom Nazaret« (1,26). To ime koje Isus, kao i
svako židovsko dijete, dobiva kod obrezanja (Lk 1,31; 2,21; Mt 1,21,25) nije rijetko u
Izraelu (usp. Sir 51,30). AK Bog je u tom djetetu postao Emanuel, »Bog je s nama« (Mt
l,23); zato u njemu ispunjuje obećanje što ga je zadao prvom Isusu, *Jošui: obećanje da
će biti s njime i da će
se objaviti kao 'Jahve *Spasitelj' (Pnz 31,7 si). Ipak mu je podrijetlo tako obično da se pri
spominjanju njegova imena ne dodaje ime *oca i predaka, kao kod poznatih obitelji (usp.
Sir 51,30), već samo ime zavičaja mu Nazareta. Kasnije će Matejevo i Lukino rodoslovlje
naglasiti Isusovu kraljevsku lozu; prvo se navješćivanje vjere radije drži običnog načina
imenovanja i sjećanja što ga je za sobom ostavio prolaz »Isusa Nazarećanina« (Iv 19,19;
Dj 2,22; 4,10; 7,14; 22,8).
III. ISUS U EVANĐELJIMA
Isus je ime koje Evanđelja redovito rabe da naznače Krista i izvijeste o njegovu dje-
lovanju. Ipak se čini da su ga općenito zvali »Rabbi«, Učitelj (Mk 4,38; 5,35; 10,17), a
kad je umro i ušao u slavu, spominju ga kao »*Gospodina«. No Evanđelja uz određene
izuzetke (usp. Mt 21,3, a naročito čisto »luldnske« ulomke: Lk 7,13; 10,1, itd.) uvijek
govore jednostavno o Isusu. To nipošto nije umjetni napor da se utvrdi Jezik kakav je bio
prije vjere, jezik iz vremena kad se Isus još nije bio dokraja objavio i kad je većina u
njemu gledala samo čovjeka. Evanđelja bez i najmanje izvještačenosti slijede samo
kretanje *vjere, koja se uvijek sastoji u tome da se na »ovog Isusa«, na tu konkretnu
osobu, primijene spasiteljski i božanski naslovi, naslovi *Gospo
.dina (Dj 1,21; 2,36; 9,17, itd.), Krista (2, 36; 9,22; 18,28, itd.), Spasitelja (5,31; 13, 23),
*Sina Božjega (9,20; 13,33), *Sluge Božjega (4,27.30). Kad govore o Isusu, Evanđelja ni
za vlas ne odstupaju od onoga što ona žele biti: *evanđelje, naviještanje Radosne vijesti o
Isusu (8,35), Kristu Isusu (5,42; 8,12), Gospodinu Isusu (11,20; usp. 15,35). Ivanovo
Evanđelje, koje najpažljivije i u svakom trenutku nastoji naglasiti Isusovo
božanstvo a u svakom njegovu Činu nastoji pokazati *slavu Jedinorođenoga (Iv 1,14),
vrhovništvo dano Sinu Čovječjemu (1,51; 3,14), nikad ne propušta priliku da izgovori
ime Isus; ponavlja ga čak i kad se čini suvišnim u najobičnijim razgovorima (Iv
4,6.21; 11,3241). U ovom gorljivom željenju za *priznavanjem da je 'Isus Krist došao u
*tijelu' (l Iv 4,2) ta pomnja otkriva, sigurnost da se, kad god se pojavi to imer dotiče i
otkriva *bogatstvo »Rijeci života«.

IV. IME IZNAD SVAKOG DRUGOG IMENA

Kršćanska se vjera ne može odvojiti od Isusa i svega onog sniženja i konkretnog
čovještva što ga to ime sadrži; to je stoga što je to ime postalo Gospodinovo ime i što se
ono više ne može odvojiti od »Imena iznad svakog drugog imena«, tako da se Isusovu
imenu ima »pokloniti svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića« (Fil 2,9
si). Postavši Gospodinom, Isus ne gubi svoga imena, kao što ne gubi ni svoje čovještvo,.
već mu je ime kao preobraženo, obavljenoi obuzeto veličinom moći neizrecivog Imena.
Isus je jedini spas čovječanstva (Dj 4,12), jedino bogatstvo Crkve (3,6), jedina *moc
kojom ona raspolaže: »Ozdravlja te *Isus Krist« (9,34). Sve je poslanje Crkve u tome da
»govori o imenu Isusovu« (5,40). Tako Pavao, dan poslije svog obraćenja, u zbornicama
Damaska 'propovijeda Isusa' (9,20); na atenskom trgu »navješćuje Isusa i uskrsnuće«
(17,18), a u Korintu »Isusa Krista,
1 to razapetoga« (l Kor 2,2). Sav se kršćanski život sastoji u tome da se »preda život svoj
za našega Gospodina Isusa Krista« (Dj 15,26), a najveća je *radost ako je nekomu
»udijeljena Čast da podnese zlostavljanje za ime Isusovo« (5,41) i da »umre za ime Go-
spodina Isusa« (21,13). JG

ISUS KRIST :W"

Spajajući ove dvije riječi, od kojih je jedna osobno ime *Isus, a druga ime po funkciji
Krist, prva se Crkva (ne samo
Pavao već i Mt 1,1.18; 16,21; Mk 1,1; Iv 1,17; 17,3; Dj passim) ne zadovoljava time da
Isusu dadne naslov *Mesije, kao što postupa kod drugih naziva; Jaganjac Božji, David,
Sin Božji, Sin Čovječji, Posrednik, Riječ Božja, Prorok, Svetac, Spasitelj, Gospodin,
Sluga Božji... Kad kaže Isus Krist, Crkva vezuje u tijesan odnos naslov što ga obznanjuju
vjernici i povijesnu osobu koja je živjela na zemlji, interpretaciju i izvornu zbilju. Svako
prikazivanje u kojemu jedan od ta dva elementa apsorbira onaj drugi nedopušteno krnji
evanđelje. Kritika mora kretanje koje vodi k spoznaji Isusa rastaviti na dva perioda; na
molitvenom je pak razmatranju da to kretanje ponovno sastavi kako bi susrela Živoga.
Ova jedinica ne nabraja podrobno 'sve što učini Isus': t£ ni u cijeli svijet ne bi stalo kad bi
se sve iznijelo (Iv 21,25); ona se usredotočuje na lik samoga Učitelja. Doseći Isusa iz
Nazareta strogoćom književne kritike znači shvatiti Isusov upit: »A vi, za koga me vi
držite?« (I); to je pitanje na koje se trude odgovoriti pisci NZ (II). A taj nas odgovor
uvijek vrača na povijesnu osobu koja je potakla to pitanje.
I. ISUS IZ NAZARETA
*Evanđelja nisu Isusovi životopisi sastavljeni po načelima sadašnje povijesne znanosti.
Njih su pisali vjernici da probude i ojačaju vjeru, tako da ona sređuju sjećanja koja su,
zacijelo, bila obasjana i preobražena uskrsnom vjerom, no ako se pronicivo rasude,
omogućuju da se pouzdano dosegne Isus iz Nazareta.
1. Isusova eshatololka situacija. Radosna vijest što je Isus navješćuje jest to da kra-
ljevstvo Božje otpočinje samom Božjom riječju: »Blago vašim očima jer vide i ušima jer
čuju! Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, ali ne
vidješe, čuti Što vi čujete, ali ne čuše« (Mt 13,16 si//). Sto su dakle vidjeli i čuli?
Ponajprije izgone zlih duhova, koje je sam Isus tumačio: »Ako... ja Božjim prstom iz
gonim zle duhove, znači da je k vama došlokraljevstvo Božje« (Lk 11,20/7); neprijatelj je
doista pobijeđen: »Gledao sam Sotonu gdje pade kao munja s neba« (10,18). Zatim
*čudesa, koja posvjedočuju da je, poIsusovim riječima, nastupilo novo doba: »Slijepi
progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju.« Čuli su, najzad,
odlučan, još važniji Isusov izbor: »Siromasima se propovijeda Radosna vijest« (Mt
11,5/7). Jer, kad tako govori, Isus izjavljuje da je Izaijino proročanstvo ostvareno(Iz
29,18 si; 35,3 si; 61,1).
To znači da je u njegovim očima taj navještaj eshatološki: on *ispunjuje Božji
naumbivajući mu vrhuncem i glavom. Tako se Isus postavlja u odnos sa SZ. Divi se
Ivanu kao posljednjem i najvećem proroku: »Zaista,, kažem vam, između rođenih od
žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja«; međutim, kraljevstvom je Božjim otpočelo novo
doba. Isus nastavlja: »Ali najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega« (Mt 11,11
si). Korjenita novost kraljevstva Božjeg ne krije se samo u činjenici da je ono tu, da je
prisutno, već se krije u njegovoj naravi. »Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala
[*nasilje] je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju [od onih koji hoće u nj uči]«
(Mt 11,12). Stoga Isus mora ustati protiv branitelja obrednog i subotnjeg reda što su ga
uveli učitelji Zakona sa svojom kazuistikom i sitničarenjem (Mt 15,120; 23, 133). Ali
jednako mora pročistili iščekivanje svojih suvremenika koji miješaju kraljevstvo Božje s
nacionalnim i zemaljskim oslobođenjem (Mt 16,22; 20,21; 21,9/7; Lk 19, 11; 22,38;
24,21; Iv 6,15; Dj 1,6). Isus se udaljuje čak i od Ivana Krstitelja (Mt 113): kao i on, Isus
zahtijeva puno *obraćenje, ali umjesto da najavljuje skoru osudu kojom će udariti
osvetnički Bog (Mt 3,712), on proglašava godinu milosti (Lk 4,19). Isus za sebe smatra
da se nalazi u takvom jedinstvenom položaju. *Radost je obećana onima koji otkriju
blago (Mt 13,44 si). Blago onima, koji proživljuju onaj Čas!
2. Odluka u odnosu na Isusa. Beskorisno je pitati se kad če kucnuti taj čas: »Kraljevstvo
nebesko ne dolazi tako da se to može vidjeti; niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje' ili 'eno
ga ondje', jer kraljevstvo je Božje među vama« (Lk 17,20 si). Kraljevstvo Božje nije više
nešto što tek ima doći, ono je nadohvat svima: dostatno je prepoznati mesijanska vremena
i svrnuti svoje poglede na Isusa. Tko je dakle on?
Isus nije neki obični rabin koji tumači Pisma, on uči kao onaj koji ima vlast (Mk 1,22).
Za razliku od * proroka, on ne izriče naprosto Božje proročanstvo, on obznanjuje: »A ja
vam kažem ...« (Mt 5,22.28.3439.44), stavljajući pred svoje izjave svečano uvjeravanje:
»Zaista, kažem vam«, kao odgovor na neku riječ Čuvenu u skrovitosti. On se čak usuđuje
uspoređivati sa slavnim likovima SZ: »A evo, ovdje je nešto više od Jone... Ovdje je
nešto više od Salomona« (Mt 12,41 si; Lk 11,31 si).
Zato, obratiti se k Bogu znači *slijediti Isusa, znači odlučiti se za nj ili protiv njega. »Tko
nije sa mnom, taj je protiv mene; tko sa mnom ne sabire, taj prosipa« (Mt 1230). Slušati
Isusa znači slušati Boga samoga, jer to znači »graditi svoju kuću na litici« (7,24). Ali
kako donijeti takvu odluku pred Isusom koji svojim ponašanjem zbunjuje? Isus to dobro
zna: 'Blago onomu tko se zbog mene ne *sablazni' (11,6//).
Stoga Isus mora opravdati svoje zahtijevanje. Ne otklanjajući svoj identitet, već očitujući
svoju jedinstvenu vezu s Ocem. Njemu je sve moguće jer vjeruje (Mk 9,23), vjerom koja
će biti nazvana prauzorom svake *vjere (usp. Heb 12,2). Osim toga, on razgovara s
Bogom nazivajući ga »Oče« (Mfc 14,36); a nadovezujućl se na apokaliptičfcu Danlelovu
predaju (Dn 2,2330) usuđuje se reći da su mu tajne objavljene zato što je »Sin« u
jedinstvenoj vezi s »Ocem« '(Mt 11,25 sl/7). Ali zato ne pripisuje sebi da zna sve (Mk
13,32), i svoju volju podlaže volji Oca (14,36; usp. Mt 20,23). Ipak sebe izdvaja 12 niza
Božjih izaslanika (Mk 12,6) te kraljevstvo Božje poistovjećuje s vla
stitom osobom; na to navodi npr. prispodoba o sijaču (Mt 1339//) i pokazuje njegov
odnos prema siromasima i grešnicima, odnos koji je simbol samog Božjeg stava (Lk 15).
3. Isus i budućnost. Isus je živio kao dobar Židov. Ali on prevladava židovske predaje i
vrijednost im mjeri prema *volji Boga s kojim održava onu jedinstvenu vezu što smo je
gore naznačili. On dolazi da dopuni [*ispuniti] Zakon i proroke (Mt 5,17). Ideal
apsolutne ljubavi koji on predlaže ruši kazuistička sitničarenja i ostaje neostvariv za
onoga koji ne *slijedi Isusa; za tim je idealom moguće ići i doseći ga samo u tijesnoj
ovisnosti o Isusu: »Dođite k meni..., jer jaram je moj sladak, a moje breme Iako« (Mt
11,28 si). Isus nadopunjuje proročku predaju i tada kad, unatoč svojim suvremenicima,
najavljuje da će i pogani primiti spas (Lk 13,28 si//).
Je li Isus mislio da će Crkva preuzeti ostvarenje tog djela? Bilo bi naivno misliti da je
Isus Crkvu ustanovio takvom kakvu je mi poznajemo; no bilo bi krivo reći da je Isus
mislio kako kad on umre neće više biti prostora za neko međuvrijeme prije paruzije (usp.
*Dan Gospodnji).
Isus je skupio oko sebe krug učenika (Lk 10,2 si//), a na još posebniji način krug Dva-
naestorice (Mk 3,13) koji ga moraju slijediti (Lk 9.5761//) i proširiti njegovo djelovanje i
njegovu prisutnost: to je povijesna činjenica, premda ju je teško točno datirati. Isus pri
tom zasigurno nije htio označiti početak neke *Crkve zamišljene prema separatističkoj
zajednici Kumrana, već dati pralik konačnom Božjem *narodu (Mt 19,28//). S druge
strane, sigurno je suprotno Ivanu Krstitelju smatrao da će se uspostava kraljevstva
Božjeg zbiti postupno (Mk 4,29; Mt 13,2430), da će šimun morati učvrstiti u vjeri svoju
braću (Lk 22,31 si) i da će učenici morati trpjeti poslije 'njegove smrti (Mt 9,15//; Mk
8,34//; Lk 6,22//). To je razlog da se riječ ekklesia a ona je istoznačna aramejskom izrazu
sdd ili 'edab koji se u Kumranu upotrebljavao za oznaku eshato
loške zajednice Božjih izabranika sasvim lako mogla pojaviti na Isusovim usnama, mada
se ona u Evanđeljima susreće samo u dva navrata (Mt 16,18; 18,17). Značilo bi po-
jednostavnjivati novozavjetne podatke kad bi se Isusu nijekala perspektiva vremena
poslije njegove smrti; a to nikako ne isključuje osobno uvjerenje da će s njegovom smrću
doći kraj (usp. Mk 9,1).
Da se ocijeni smisao ove posljednje tvrdnje, treba odvagnuti i neke druge Isusove riječi.
Isus je predvidio da ide u skoru smrt, kako to kazuju navještaji koji ne spominju
uskrsnuće (Lk 13,31 si; usp. 17,25; Mk •8,31; 9,12). On je na tu smrt gledao u Božjem
naumu kao služenje, kao žrtveni otkup (Mk 10,45); a u času pred odlazak u smrt ostavlja
svojima oporuku uzajamnog služenja (Lk 22,25 si).
Ti podaci onemogućuju da se Isus prikaže kao čovjek koji je protiv svoje volje podnio
smrt što su mu je zadali neprijatelji jači od njega. Mnogi egzegeti idu l dalje, te misle da
se Isus poistovjetio sa životom *Sluge Božjega. Isus doista prikazuje svoju sudbinu,
sudbinu *Sina Čovječjega, istim izrazima koji se javljaju i u pjesmama o Sluzi kod Izaije
(52,1353,12): njegova je poslušnost izražena sa »treba da...« (Lk 17,25), žrtva njegova
života prinesena je za mnoge (Mt20, 28/7; 26,28/7; Lk 22.16.18.30b), on utemeljuje
*savez (Lk 22,20).
Ako je Isus tako shvatio svoju smrt, zaŽto ne bi bio predosjetio svoje uskrsnuće?
Određeni podaci što ih donose tri velika navještaja Isusove muke i uskrsnuća (Mt 16,
2177; 17,22 si//; 20,18 sl/7; usp. Lk 24,25 si. 45) nesumnjivo nose tragove utjecaja pr-
votne zajednice; no Isusova vjera da će za kratko vrijeme uskrsnuti jednako proizlazi i iz
njegovih riječi. Kao i svaki vjerni Židov, on zna da ima uskrsnuti na kraju vremena (usp.
Mt 22,233277); osim toga, on sebe smješta izvan, čak na kraj vremena, kako smo već i
napomenuli. S druge strane, Isus je uvjeren u jedinstvenost svoje veze s Bogom i sa svim
ljudima: kako bi onda bio sumnjao u konačan uspjeh svog poslanja i naročiti
zahvat Oca sebi u korist? Sigurnost u uskrsnuće ne izdvaja ga, dakako, iz ljudskog stanja:
on zapada u *tjeskobu, dršce u Getsemaniju (Mk 14,36) i smatra se kao da je napušten od
Boga (15,34); ali za sebe zna da je »Sin«. .T
Nameće se joŠ jedno pitanje. Da li se Isus, da objavi tko je on, jednostavno poslužio
obrascima koji su u judaizmu bili svakidašnji, kao što su Mesija, Sin Božji, Sin Čovječji?
U Evanđeljima se ti naslovi javljaju na Isusovim usnama kao istoznačni. Pa ipak izuzevši
oznaku »Sin« i »Sin čovječji«, koju kategorički nije moguće pripisati Isusu kritika
smatra da prva Crkva nije iskrivila, već izrijekom iskazala Isusovu misao kad mu je
pripisala izjavu da je on »Sin Božji« ili »Mesija«. Isus nije sam poduzeo da se proglasi
Mesijom; dvoznačnost tog naziva mogla je ukinuti samo smrt na križu; ali on je
suvremenike stavio na put prepoznavanja time što je učenicima zabranio da otkriju
njegov pravi identitet (Mk 8,273077), time što je kod ulaska u Jeruzalem dopustio da mu
kliču kao Sinu Davidovu (Mt 21,1977), time što je velikom svećeniku na njegov upit:
»Jesi li ti Mesija, Sin Preslavnoga?«, prema najstarijem, matejevskom obrascu uvijeno
odgovorio: »Ti kaza« (Mt 26,64). U svom objavheljskom držanju, Isus nije pripisivao
značaj ovim »naslovima« koji bi nesumnjivo bili iskrivili onu autentičnu vezu što ju je
htio uspostaviti s ljudima. Predstavljajući se kao čovjek koji je u jedinstvenoj vezi i s
Bogom i sa svim ljudima, Isus je postavio ono odlučno pitanje: »A vi za koga me
držite?« (Mt 16,1577).
II. ISUS, GOSPODIN, KRIST I SIN BO2JI
Učenici nisu mogli ispravno odgovoriti na postavljeno pitanje dok im se Isus, umrijevši
na križu, nije živ očitovao u *ukazanjima. Odazivljući se Isusovim zahvatima svojom
*vjerom, učenici otkrivaju smisao života i misterij osobe Isusa iz Nazareta. Da bi iz
rekli taj smisao, oni na Isusa primjenjuju naslove uzete iz tradicionalnog govora, dajući
im bogatstvo novoga smisla. Formulacije su različite i tapkave, već prema daru svakoga
od njih i prema sredini u kojoj žive. Ta krlstologija ima nesumnjivo svoju povijest, ali je
mi ne možemo sa sigurnošću ocrtati jer izvori pomiješano donose temeljnu palestinsku
poruku i helenističke interpretacije. Ipak nam je moguće razlučiti prva proniknuća
Isusova misterija, a tako i gledanja svojstvena pojedinim evanđelistima.
1. Prvi pristup misteriju
U formulaciji uskrsnog doživljaja mogu se razlučiti Četiri vida koja vjerojatno znače sta-
novitu povijesnu evoluciju. Pod znakom paruzije afirmira se nebesko uzvisivanje Isusa
Krista. Otkupiteljski *križ usredotočuje istraživanje na Slugu. Pažnja se najzad prenosi na
čovjeka Isusa, ponajprije u misteriju njegove osobe, zatim u njegovu odnosu sa
svemirom. Ovo će se izlaganje nadasve koristiti ispovijedima vjere i himnima, građom
koja je ranija od pavlovske teologije ili evanđeoskih prikaza; a daljnje novozavjetne
teološke razrade bit će ipak naznačene u uputama (usp.).
a) Isus na nebo uzdignut, Gospodin i Krist. Učenici koji su bili u dodiru sa živim Isusom
obznanjuju: »Bog ga je uskrisio od mrtvih« (Rim 10,9; l Sol 1,10; usp. Rim 8,U; Gal 1,1;
l Pt 1,21; Dj 4,10). Do ove tvrdnje nije se došlo polazeći od razmišljanja nad nekim
biblijskim tekstom (usp. l Kor 15,4); ta tvrdnja, pomažući se židovskim teološkim
jezikom o *uskrsnuću, neposredno izražava kako samo uskrsno iskustvo zahtijeva
Isusovo uzviŠenje i ustoličenje. To je izravno iskustvo Stjepana (Dj 7,56) i Pavla (17,3;
22,6; 26, 13).
Ovoj iskonskoj datosti kršćanske vjere odgovara vrlo stari aramejsld zaziv »Marana tha«
(l Kor 16,22; Otk 22,20; usp. kao odjek l Kor 11,26), a to prema najvjerojatnijem
tumačenju znaci: »Dođi, Gospodine!« Ona pobliže utvrđuje da je na nebo
uzdignuti i ustoličeni Isus eshatološki »Sudac«; osim toga kazuje pravi smisao dolaska
proslavljenog Isusa (Dj 1,11), dolaska koji nije naprosto »povratak« na kraju vremena,
već neprekidno očitovanje tijekom ljudske povijesti: Isus je Gospodin povijesti (usp. Mt
28,20).
Kao drugi starinski izraz, koji su jamačno razradile helenističke Crkve, javlja se Ispovijed
vjere: »Isus [je] Gospodin« (l Kor 12,3; Rim 10,9; Fil 2,11), izraz koji je također
»obznanjivan« u bogoslužnoj sredini. Nije to neki suhi obrazac vjere, već čin priznavanja
i podvrgavanja Gospodinu, Što je Isus postao.
Pisma će uskoro poblize utvrditi narav ovoga tako navješćivanog događaja. Mesijanska
proročanstva u njima (2 Sam 7,14; Ps 2,7; 110,1) pomažu shvatiti da je Bog učinio Isusa
»Gospodinom i Kristom« (Dj 2,36), da se Isus »pokazao kao Sin Božji« {Rim 1,4; Dj
13,33); on stoji Bogu s desne strane (Dj 7,56; možda 2,33 si; 5,31; Mk 14,62//; Rim
8,34...), on najzad dijeli Božje svemogućstvo (usp. Mt 28,18).
U perspektivi uzviŠenja naslovi *Mesijar *Sin Božji i *Gospodin imaju isprva sličan
smisao: ne odnose se izravno na smrt ili na zemaljski život Isusov; oni naprosto ustvrđuju
da Isus iz Nazareta ispunjuje nade Izraela i postaje Gospodinom svih vremena.
Na ovo se nadograđuju teološke razrade pisaca NZ. Tako Pavao ne samo da zadržava za
Isusa naziv Kyrios koji u LXX označuje Boga (Rim 10,2 si; [Fil 2,11]; l Kor 2,8; usp.
15,25; Ef 1,20), već suprotstavlja Isusa »*Gospodarima« u pogana (l Kor 8,5 si; 10,21);
odatle će nastati naziv »naš Gospodin Isus Krist«. Tako evanđelisti ne zovu više Isusa
jednostavno »Rabbt«, već »Gospodin« (usp. 8,25//; Lk 7,19//).
b) Spasonosna Isusova smrt. Suočena sa sablazni sramotne Isusove smrti, uskrsna vjera
traži u Pismima kakav smisao može ona imati. Za vrijeme svoga zemaljskog života Isus
je zastrtim riječima tumačio svoju sudbinu služeći se proročanstvom o Sluzi koji trpi i
biva uzdignut. Prva Crkva daje
svome *Gospodinu naslov *SIuge (Dj 3,26; 4,2530) i izražava Izaijinim riječima smisao
prošlih događaja (52,1353,12). Isus je bio uzvišen (Dj 2,33; 5,31), »proslavljen« (3,13);
tako je Muka evocirana u jednom tekstu ranijem od Petrove poslanice (l Pt 2,2125) i u
Filipovoj katehezi (Dj 8,3035). Najzad, jedan od najstarijih obrazaca vjere izjavljuje da je
Isus »suglasno Pismima umro za naše grijehe« (l Kor 15,4). Prijedlog hyp$r, ovdje kao i
inače (Gal 1,4; 2 Kor 5,14 si. 21; Rim 4,25; 8,32; l Pt 3,18; l Iv 22), & naročito u
euharistijskom nazivlju (Lk 22,20; l Kor 11,24), služi izricanju spasiteljske vrijednosti
Isusove smrti.
Drugi nazivi, po značenju slični onome što ga je poprimio naslov Sluga, izražavaju istu
stvarnost, Isus je »Pravednik« (Dj 3,14), začetnik života (3,15; usp. 5,31), Janje Božje
bez mane (l Pt 1,19 si; usp. Iv 19,36). On je neokaljani veliki svećenik, posredovatelj
novoga Saveza (Heb 2,1418, 4,14).
Polazeći od toga, a pod složnim utjecajem helenističkih religija dospijeva naziv 'Spasitelj'
u posljednje Pavlove poslanice (Tit 1,4; 2,13; 3,6; 2 Tim 1,10). Nadalje, polazeći od toga
razvija se pavlovska mistika o kršteniku što je sjedinjen s Kristovom smrću i uskrsnućem
(Gal 2,19; Rim 6,311), produbljuje se nauka o pomirenju, itd. (Rim 3,23 si...).
c) Čovjek Isus. Posvećujući se nadalje počecima onoga za koga zna da je danas Živ
nakon Što je umro, apostolska je Crkva ubrzo uprla pogled na Isusov zemaljski život.
Tako se oblikuje evanđeoska predaja kao odgovor na dvostruku potrebu: da omogući
upoznati život onoga za koga vjeruje da je uskrsnuo (Dj 10,37 si) i da se on navede kao
primjer za ponašanje vjernika. Upravo se tako malopomalo utvrđuju i sabiru sjećanja, sva
usmjerena vjerom u Gospodina Isusa. U tom svjetlu koje ga okružuje i preobražava javlja
se lik čovjeka Isusa.
Pavao se manje zanima za njegov zemaljski život negoli za njegovu nauku i otkupiteljsku
smrt. Poslanica Hebrejima izrijekom
utvrđuje smisao Kristovih *patnji. Isus je dragovoljno primio na sebe smrt (Heb 10,7),
patnje su ga učinile savršenim (2,10): umjesto određene mu radosti podnio je križ (12,2),
a od onoga što je pretrpio naučio je poslušnost (5,7 si): on je »začetnik i završitelj vjere«
(12,2).
Pokret vraćanja nastavlja se sve do samog Isusova podrijetla, a pripomogle je tomu
vjerojatno utjecanje proročanstvima kakvo je Natanovo (2 Sam 7,12 si) ili Ps 16,10 si. U
Isusovu životu sadržana su dva načina. bivovanja; jedan zemaljski u tijelu, drugi nebeski
u Duhu (Rim 1,3 si; l Pt 3,18; l Tim 3,16a). Nutarnje preobražen Duhomr Isus je primio
*pomazanje, shvaćeno najprije kao kraljevsko: za njegovo ustoličenje (Heb 1,9), zatim
kao *proročko: za krštenje uoči službe (Dj 10,38; usp. 4,27; Lk 4,18).. Uskrsnuće,
shvaćeno kao ispunjenje obećanja danog Davidu (Dj 2,34 si; 2 Tim 2,8), navodi na to da
se Isusa gleda kao sina Davidova (Rim 1,3 si; 2 Tim 2,8; Dj 13,22 si; 15,16 i možda Mk
12,35 si). Sličnim se postupkom razrađuju Kristova rodoslovlja (Mt 1,117; Lk 3,2337).
Istoj svrsi (izričitija kristologija, ispunjenje Pisama) služe prolozi Evanđeljima, a to su
predaje o Isusovu djetinjstvu (Mt l2; Lk l2); uanegdotičkoj povijesti što je ti prolozi
iznose očituje se duboka teologija kojoj je najvažniji cilj odgovoriti na slijedeće pitanje:
kakvo je podrijetlo onoga kome se klanjamo kao Gospodinu?
d) Prvorođenac svega stvorenja. Vratiti se još više unatrag znaci otkriti Isusovu
preegzistenciju, postupkom koji se nije morao nadahnuti gnostičkim mitom o
BoguSpasitelju, već židovskim apokaliptičkim predajama, kojima je bilo stalo da pokažu
jedinstvo stvorenja i kraja vremena. Tako se u Knjizi o Henoku tvrdi da je preegzistirao
*Sin čovječji (Henok 39,6 si; 40,5; 48,2 si; 49,2; 62,6 si); na drugoj strani, neke su
židovske sredine motrile *Mudrost na početku svega stvaranja (Job 28,2028; Bar 3,3238;
Izr 8,2231; Sir 24,322; Mudr 7,25 si). Vrlo starim himnom koji je podloga
u Fil 2,611 opisana su tri susljedna Isusova stanja: on je bio u »Božjem obliku« prije
nego se izništio u tijelu svoga zemaljskog života, a zatim je uzdignut na nebo. Ovaj tekst
ne tvrdi da je neka ljudska narav »primljena« od božanske naravi; on se trudi da pokaže
kako se Isusova prisutnost širi na svekoliko trajanje vremena. Isus je 'onaj po kojemu
postoji sve i po kome mi [idemo k Bogu]' (l Kor 8,6), on je stijena koja je pratila narod u
pustinji (10,4). Najzad, možda prije nego je razrađena Pavlova teologija, Isus je nazvan
»savršenom *slikom Boga nevidljivoga, Prvorodencem svakoga stvorenja« (Kol 1,15),
onim u kojemu »stanuje stvarno sva *punina božanstva« (2,9).
Ustvrdivši savršenu Isusovu *pravednost i *svetost (Dj 3,14), NZ se upućuje prema
obznani njegova božanstva. On je »Sin Božji«, u onom smislu kojim bivaju dorečene
aluzije Isusa iz Nazareta, smislu koji je širi od mesijanskoga smisla jer se oslanja na
preegzistenciju Sina koga je Bog objavio Pavlu (Gal 1,12) i Čije evanđelje Pavao na-
vješćuje (Rim 1,9). Isus je »Sin Božji«: to je kršćanska vjera (l Iv 4,15; 5,5) koju
Evanđelja neprestano obznanjuju (Mk 1,11; 9,7; 14,61; Lk 1,35; 22,70; Mt 2,15; 14,33;
16,16; 27,40.43) kao odjek Isusovoj riječi o »Sinu« (Mt 11,27/7; 21,37 si//; 24,36//).
Kretanje objave završava u obznanjivanju (možda već u Rim 9,5, sva je prilika u Heb 1,8;
Tit 2,13, a sigurno u Iv 1,1.18; 20,28) da je Isus *Bog s Bogom.
Prateći preegzistenciju otkriva se također eklezijalna i kozmička Isusova dimenzija. On je
*Glava Crkve koja je njegovo *Tijelo (Kol 1,18); njegovo se gospodstvo proteže na sav
svijet, čija je sva tri prostora on obišao: zemlju, podzemlje i nebesa (Fil 2,10). Nije li on
»Gospodin slave« (l Kor 2,8), zato što je »prvorođenac od mrtvih« (Kol 1,18)?
Na ovu se perspektivu nadovezuju raznoliki naslovi. Isus je novi *Adam (l Kor 15,15.45;
Rim 5,1221), onaj u komu Bog sve obuhvaća pod jednu glavu (anakephalaio: E£ 1,10),
onaj koji je sazdao *mir stvara
jući samo jednoga *čovjeka (2,1316); on je Posrednik novoga Saveza (l Tim 2,5; Heb
9,15; 12,24)...
2. Evanđeosko predstavljanje misterija ~,
Prva smo pronicanja Isusova misterija umjetno grupirali; jedino su Evanđelja autentične
kristologije. Prije zapisivanja četiriju Evanđelja Isusov je misterij tumačila evanđeoska
predaja; to se razaznaje iz kristološke poante svake evanđeoske perikope, kao i iz
različitih presinoptičkih rasporeda. Stoga je zanimanje za Isusov zemaljski život značajno
samo po sebi, neovisno o svakom Isusovu životopisu. Točnije rečeno, ono odaje dvojako
nastojanje: ponajprije, protiv svakog pokušaja gnostičkog rasplinjavanja u neki mit, želi
očuvati povijesnu ukorijenjenost objave o Isusu; zatim, protiv svakog pokušaja u stilu
arheologije koja se zadovoljava uskrisivanjem prošlosti, ono se izražava polazeći od
uvjerenja: onaj koji je živio živ je još i sada te govori kršćanima sadašnjeg vremena. Sva
su Evanđelja »aktualizacije« pojave Isusa iz Nazareta.
Ako postoji kristologija NZ, onda je to *evanđelje prije Evanđelja. Ta kristologija nije
razrađena u sistemskom obliku niti u okviru nekih potreba za pisanjem poslanica, već s
jedinom svrhom da prikaže i aktualizira misterij Isusa koji je postao Gospodin. Što se tiče
Evanđelja, ona pružaju raznolike aspekte tog prikazivanja, a uvijek upućuju na jedino
evanđelje navješćivano u Duhu Svetome. Neka ovaj letimičan pregled zaokruži nekoliko
kratkih napomena o ovom pitanju.
a) Sv. Marko poziva čitaoca da u Isusu iz Nazareta prepozna Sina Božjega, onoga koji
nas je spasio odnijevŠi pobjedu nad Sotonom. On naglašava neizostavan osobni susret s
Bogom u Isusu kad dođe kraj vremenu. Napomenimo da je Marko, u usporedbi s Mt ili
Lk, rezerviran u upotrebi izraza »Sin Božji«. Osim priznanja što ga izriču zli duhovi u
jednom izvještaju (Mk 5,7) i u jednom sažetom prikazu egzorcizama (3,11), taj se naslov
susreće samo u trima
vršcima objave: u Božjem glasu kod krštenja (1,11) i kod preobraženja (9,7), zatim u
riječima štetnika. Hramski se zastor razderao, vrijeme je judaizma zaključeno; upravo se
tada, u ime pogana, obznanjuje djelotvornost Isusove smrti: »Uistinu, ovaj čovjek bijaše
Sin Božji« (15,39).
b) Evanđelje sv. Mate ja dosiže vrhunac u »manifestu« uskrsloga Krista: »Dana mi je
sva vlast... Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta« (Mt 28,18 si). Isus se
predstavlja kao Sin Čovječji koga navješćuje prorok Danici (Dn 7,13 si) i koji je primio
univerzalno vrhovništvo; Evanđelje treba pokazati kako je Isus, nakon što je odbio da to
vrhovništvo dobije od Sotone (Mt 4,8 si), jer njemu je Otac sve predao (11,27),
pobijedio svoje neprijatelje: kraljevstvo Božje jest kraljevstvo Kristovo. Da to pokaže, Mt
ističe pisamsko obrazloženje prve Crkve, to jest: Isus dolazi kao kruna prošlosti Izraela.
On je napisao crkveno Evanđelje u najvišem smislu riječi, aktualizirajući za svoje
vrijeme prošle događaje (npr. 14,33).
c) Sv. Luka, koji u knjizi o djelima apostolskim pokazuje svoju brigu za Crkvu, daje
čvršće obrise Isusovu vremenu što je proteklo između proročkog navještaja i Crkve
(usp. Lk 16,16; 22,3538; Dj 2,1). Isusov život poprima vrijednost za eklezijalno vri-
jeme: on je bio prvi Čin Božjeg nauma u Crkvi, čin koji ima vrijednost tipičnoga. Bu-
dućnost koja nakon njega slijedi neprestano se naslanja na nj: prošli događaj koji vječno
ostaje sadašnjim. S druge strane, Kristov je portret, nadalje, portret milosrdnog spasitelja
(Lk 3,6; 9,38.42; Dj 10,38) koji se obraća siromasima (Lk 4,18), grešmcima (15),
razbaštinjenicima zemlje. Najzad, naziv »Sin Božji« dobiva kod njega snažan
smisao i jasno je tazlučen od naziva Krist (1,35; 22,70).
d) Sv. Ivan u svom predočavanju polazi od tradicionalne tvrdnje o preegzistenciji i u
Isusu pokazuje *slavu OČevu, slavu uskrsnuća koja je već prisutna kroza znakove što ih
Isus čini za vrijeme svog prolaza ovdje
na zemlji. Sin Čovječji, koji je na nebu, prisutan je upravo ovdje i vraća se na nebo (Iv
3,13.31; 6,62; usp. 13,1; 14,28; 16,28; 17,5). On je *RijeČ Božja koja se očitovala u
smrtnom Isusovu tijelu (1,14). On je dakle apsolutni i konačni Objavitelj, onaj komu
pokloniti vjeru znači živjeti (3,16 si. 36; 11,25 si...), onaj od koga čujemo obznanjivanje
o vječnosti (8,58; 10,38) ili o irnanenciji u Ocu (10,38; 14,9 si. 20; 17,21). Još posebnije,
knjiga Ivanova ostaje evanđeljem u najvišem smislu, utoliko što ona vjernika neprestano
vodi k osobi i zemaljskoj djelatnosti Isusa iz Nazareta, djelatnosti bez koje nikakvo
eklezijalno opstojanje ne može zadržati svoj smisao: tako za sakramentalni život, krst
(3,2230) i euharistiju (6). . .....
ZAKLJUČAK •" ' •
Prije nego zaključimo, prisjetimo se Otkrivenja. Na stjecištu brojnih strujanja, a posebnije
još na stjecištu liturgijskog života, ono prikazuje Krista živoga, Gospodina koji vodi
Crkvu i njome ravna (Otk l3). Nadasve prevladava lik Janjeta: ono nosi tragove muke
koju je podnijelo (5). Osigurava pobjedu nad neprijateljima Crkve (6,15 si; 17,14) i na
kraju utvrđuje svoje zaruke s njome (19,7 si; 21,9). Kao Gospodin ljudske povijesti, on je
prvi i posljednji (1,17), početak i svršetak (22,13), alfa i omega (1,8; 21,6), Amen (3,14),
Pomazanik Božji, najzad Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, komu pripada svaka čast i
slava (19,19; 17,14).
Razjašnjenja o misteriju Isusa iz Nazareta ne mogu se svesti na jedinstven sustav, ali
očituju jedinstveno usmjerenje: volju da se za određenu sredinu aktualizira prisutnost
Isusa koji je živio i umro za nas. Pravovjernost se mjeri čvrstinom veza koji kršćansko
tumačenje sjedinjuje s događajem Isusa: »svaki duh koji priznaje: 'Isus Krist je došao u
tijelu', od Boga je« (l Iv 4,2). Da se izrazi i saopći, prva je vjera pozajmljivala od
raznolikih kultura svoga doba: tako
od palestinskog judaizma, od dijaspore ili okolnoga helenizma. Prilagođujući se tako
raznim civilizacijama, Crkva daje poticaj i "*pralik svakoj budućoj interpretaciji. Poslije
NZ, njezin hod prati hermeneutika; ona npr. dolazi do toga da govori o Isusovoj
»savjesti«, o »naravi« i osobi a da time ne misli zauvijek fiksirati interpretaciju; ona se
još i danas mora primjenjivati u različitim kulturama u kojima se izražava vjera u Isusa
Krista. XLD

IVAN KRSTITELJ
Isus je posvjedočio da je Ivan više od proroka (Lk 1,2611). Kao glasnik koji ide pre
Gospodinom (Lk 1,76; Mt 11,10/7; usp. Mal 3,1), on najavljuje početak evanđelja (Dj
1,22; Mk 1,14); »Do Ivana sežu Zakon i Proroci; otada se navješćuje kraljevstvo Božje«
(Lk 16,16/7). Kao prorok kome nema ravna (Mt 11,11/7), on pripravlja putove
Gospodinu (Mt 3,3/7) i njegov je »preteča« (Dj 13,24 si) i svjedok (Iv 1,6 si).
1. Preteča i njegovo krštavanje. Ivan je već prije svog rođenja od dotad neplodne
matere bio posvećen Bogu i napunjen Duhom Svetim (Lk 1,7.15; usp. Suci 13,25; l Sam
1,5.11). On, koji ima biti novi *IHja (Lk 1,16 si), podsjeća na toga velikog proroka
svojom *odjećom i strogim životom (Mt 3,4/7) što ga od mladosti provodi u pustinji (Lk
1,80). Da li ga je odgojila neka zajednica poput one u Kumranu? U svakom slučaju, kad
je došlo vrijeme da se očituje Izraelu, a Luka to brižljivo datira (Lk 3,1 si), pojavljuje se
kao učitelj okružen učenicima (Iv 1,35), učeći ih postu i molitvi (Mk 2,18; Lfc 5,33;
11,1). Njegov snažni glas pottesa Judeju; propovijeda *obraćanje kojemu je znak obredno
kupanje popraćeno priznavanjem grijeha, no koje osim toga traži napor obnove (Mk 1,4
si); jer, beskorisno je biti sin Abrahamov ako se ne vrši *pravednost (Mt 3,8 sl/7): on
poučava mnoštvo poniznih o pravilima te pravednosti (Lk 3,1014).
No farizeji i zakonoznanci ne vjeruju u njega (Mt 11,25/7.32); neki ga smatraju op-
sjednutim (Mt 11,18; Lk 7,33); stoga im je kad su došli k njemu najavio da će *srdžba
uništiti svako neplodno stablo (Mt 3,10/7). Javno optužuje preljub kralja Heroda i tako
navlači sebi zatvor, zatim smrt (Mt 14,31277; Lk 3,19 si; 9,9). Po svojoj *revnostt Ivan je
doista novi Ilija koga očekuju i koji ima pripraviti narod na Mesijm dolazak (Mt 11,14);
ali ne priznaju ga, i njegovo *mučeništvo neće spriječiti muku Sina Čovječjega (Mk 9,11
si//; Iv 5,33 si).
2. Svjedok svjetlosti t prijatelj Zaručnikov. Ivanovo se *svjedocenje sastoji ponajprije u
tome što sebe proglašuje običnim pretečom; mnoštvo se zaista pita nije li on * Mesija (Lk
3,15). Na službeni upit Ivan odgovara kako nije dostojan odriješiti sveze na obući onoga
pred kojim ide i koji »bijaše prije njega« (Iv 1,1930; Lk 3,16 si//). Onaj koji »dolazi« i
koji će krstiti Duhom (Mk 1,8) i ognjem (Mt 3,11 si) jest Isus na koga je sišao Duh kod
krštenja (Iv 1,3134). Proglašujući ga Božjim *Jaganjcem koji
uzima *gri]'eh svijeta (Iv 1,29), Ivan nije unaprijed vidio kako će ga Isus uzeti, kao Što
nije shvaćao ni zašto je Krist htio da ga on krsti (Mt 3,13 si). Da bi uzeo grijeh, Isus je
morao primiti *krštenje kojemu je Ivanovo bilo samo *pralik: krštenje muke (Mk 10,38;
Lk 12,50); on je tako imao ispuniti svaku pravednost (Mt 3,15), ne iskorjenjujući
greŠnike, već *opravdavajući mnoštvo čije će grijehe ponijeti (usp. Iz 53,7 si. 11 si). Već
prije muke Isusovo ponašanje začuđuje Ivana i njegove učenike, koji su očekivali suca;
Krist ih podsjeća na proročanstva o spasenju što ih on ispunjuje i poziva ih da se ne
*sablazne (Mt 11,26//; usp. I? 61,1).
Neki Ivanovi učenici dugo vremena neće znati pravog dosega Isusova dolaska i krštenja u
Duhu (Dj 18,25; 19,2); i ne samo to: jedna ivanovska sljedba sukobit će se s prvom
Crkvom u okviru polemike kojoj ima tragova u Evanđelju {usp. Mk 2,18); da pokaže
Kristovu nadmoć, dosta je bilo da se Crkva pozove na svjedočanstvo samog Ivana (Iv
1,15). Kao pravi prijatelj ZaruČnikov i prepun radosti zbog njegova dolaska, Ivan se
povukao pred njim (3,2730) i svojim je riječima pozvao vlastite učenike da ga u tome
slijede {1,35 si). Isus je sa svoje strane proslavio svoga svjedoka, tu *svjetiljku koja gori i
svijetli (5,35), najvećeg među prorocima rođenima od Žene (Mt 11,11); ali je dodao da je
i najmanji u *kraljevstvu nebeskom veći od njega; milost sinova Kraljevstva stavljao je
iznad proročke karizme, a da pri tom ipak nije umanjio Ivanovu svetost.
Slava ovog poniznog Zaručnikova prijatelja obznanjena je u uvodu IV evanđelja, koje
Ivana smješta u odnos prema Riječi koja je postala tijelom: »Ivan ne bijaše *svjetlo, nego
da svjedoči za Svjetlo«; a stavlja ga ujedno i u odnos prema Crkvi: »On dođe kao svjedok
da svjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu« (Iv 1,7 si). MFL

IZABRANJE
Bez izabranja nemoguće je išta shvatiti od Božjeg *nauma i njegove *volje u vezi s
čovjekom. Ali grešni je čovjek neizlječivo nepovjerljiv prema Bogu i jalan svojoj braći;
uvijek se libi prihvatiti Božju *milost i darežljivost: o njih se spotiče kad drugomu padnu
u dio (Mt 20,15), a kad njemu pripadnu, hvasta se njima kao vrednotom koja je samo
njegova. Između Kajinove jarosti na brata (Post 4,4 si) i Pavlova krika kad ga muče zbog
njegove braće po krvi (Rim 9,2 si), a on svu svoju tjeskobu prelijeva u zahvaljivanje zbog
»nedokučivih Božjih odluka i neistraživih njegovih putova« (11,33), između ta dva
događaja proteže se sav put koji vodi od grijeha k vjeri, sve otkupljenje, svekoliko Pismo.
SZ
1. ISKUSTVO IZABRANJA
1. Početni događaj. Iskustvo izabranja jest iskustvo o sudbini različitoj od sudbine
drugih naroda, iskustvo naročitog stanja koje nije plod slijepa stjecaja okolnosti ili niza
ljudskih uspjeha, već svjesnog i vrhovničkog zahvata Jahvina. Iako je klasični rječnik
Što se tiče izabranja (hebr. ba'bar i njegove izvedenice) razmjerno kasan, barem u ovom
naročitom značenju, svijest o tom božanskom ravnanju jednako je stara kao i postojanje
Izraela kao *naroda Jahvina; ona je neodvojiva od *saveza te istovremeno kazuje
njegovu jedincatost (narod između toliko drugih naroda) i njegovu nutarnju
tajnu (izabran od Boga). Tako mu ona daje religioznu dubinu, vrijednost *misterija.
2. Prva *priznavanja Božjeg izbora potječu iz vremena najstarijeg izraza Izraelove vjere.
Obredi *prvina sabrani u Pnz 26,111 sadrže vrlo stari credo kojem je srž Božji zahvat
kojim su Hebreji izvedeni iz Egipta da bi bili odvedeni u *blagoslovljenu zemlju.
Izvještaj o savezu sklopljenom u Sekemu pod Jošuom izvodi početak Izraelove
povijesti iz izabranja: »Ali sam ja uzeo oca vašega Abrahama ...« (Jš 24,3) te naglašava
da odgovor na taj zahvat može biti samo izbor: »Izaberite kome ćete služiti« (24,15).
Obrasci sinajskog saveza: »Primi nas za svoju baštinu« {Izl 34,9), »Vi ćete mi biti
predraga svojina mimo sve narode« (19,5), nesumnjivo su mlađi, ali vjera što je oni iz-
ražavaju nalazi se već u Bileamovu proročanstvu: »Kako mogu proklinjati koga Bog ne
proklinje? ... Gle naroda koji odvojeno živi, među narode [neznabošce] on se ne broji«
(Br 23,8 si), a još ranije u Deborinoj pjesmi u kojoj se naizmjenice pjeva o čudesima
»Jahve, Boga Izraelova« (Suci 5,3.5.11) i nesebičnosti ratnika koji su se žrtvovali 'za
Jahvu' (Suci 5,2.9.13.23).
3. Izabranje se neprestano događa. Sva ta priznavanja iznose povijest i pjevaju o
neprekidnom tijeku samo jednog *nauma. Vidi se da je izabranje naroda pripravljeno
nizom ranijih izabranja, i ono se neprekidno odvija izborom novih izabranika.
a) Prije Abrahama shema povijesti čovječanstva zna za primjere osobite Božje naklo-
nosti (Abei, Post 4,4), povlaštenog postupanja (Henok, 5,24), za jedinstven slučaj *Noe,
jedinog koji je »preda mnom pravedan u ovom vremenu« (7,1), za blagoslov koji
je pripao Šemu (9,26), a ne zna još za izabranje u pravom smislu riječi. Ali ga stalno
pretpostavlja: sva je ta povijest usmjerena na to da iz krila ovoga ljudskog mnoštva
koje je plijen grijeha i sanja o 'prodoru do neba' (11,4) Bog, čiji pogled motri sve na-
raštaje, jednog dana odabere Abrahama i u njemu blagoslovi »sva plemena na zemlji«
(12,3).
b) Na patrijarsima Bog očituje neprekidnost svog nauma o izabiranju. On je odabrao
jedno pleme i drži se tog izbora, ali u tom plemenu Božji blagoslov ne stječe
prirodni baštinik: Eleazar, Jišmael ili Ruben; naročiti Božji zahvat svaki put
naznačuje izabranika: Izaka (Post 18,19), Jakova i Judu. Sav se Postanak bavi
nevjerojatnim sudaranjem normalnog nastavljanja početnog
Abrahamova izbora s potezima kojima Bog ruši čovjekove zamisli i tako istodobno odr-
žava vjernost svojim *obećanjima i vrhovniČko prvenstvo svojih izbora.
U tim se izvještajima potvrđuje stalno obilježje izabiranja. U ljudskim očima povlastica
izabranoga sama po sebi povlači svrgnuće onih koji nisu izabrani, kako to svjedoči refren
Što prati proročanstva očeva: 'neka ti braća tvoja robuju' (9,25; 27,29; 27,40); ali u
Božjim obećanjima riječ Božja nad njegovim izabranikom čini da ovaj bude blagoslovom
za sve na zemlji (12,3; 22,18; 26,4; 28,14).
c) U krilu izabranog naroda Bog sebi neprekidno izabire ljude kojima će povjeriti neko
*poslanje, privremeno ili stalno; taj izbor izdvaja i posvećuje izabrane, i na njemu se
ponavljaju obilježja Izraelova izabranja. Kod *proroka se izbor često očituje *pozivom,
izravnim Božjim zovom koji predlaže nov način života i traži neki odgovor. Tipičan je
Mojsijev slučaj (Izl 3; usp. Ps 106,23; »izabranik njegov«), ali i Amos (Am 7,15), Izaija
(Iz 8,11), Jeremija (Jr 15,16 si; 20,7) svi oni doživljuju isto iskustvo; bili su pograbljeni,
istrgnuti iz svog redovitog života, iz društva ljudi, prisiljeni da obznanjuju Božja gledišta
i da se suprotstavljaju svom narodu.
*Kraljevi također bivaju izabrani, taka Šaul (l Sam 10,24), a osobito David. Njega Bog
izabire u isti čas kad odbacuje Šaula (l Sam 16,1), i to izabire neopozivo, zajedno s
potomstvom, koje će moći biti i strogo kažnjeno, ali nikad odbačeno (2 Sam 7,14 si). Tu
se više ne čuje poziv: kralj saznaje za svoj izbor od proroka (l Sam 10,1) koji je to saznao
od Božje *riječi (l Sam 16,612; Hag 2,23); često biva da Bog kralja koga je izabrao
dovodi na prijestolje igrom događaja, npr. Salomona mjesto Adonije (l Kr 2,15). Ali
sigurno je posrijedi izabranje (Pnz 17,15), ne samo zbog kraljevskog dostojanstva i
svetosti *pomazanja već i zato što je izbor Božjeg pomazanika uvijek vezan uza savez
Boga s njegovim narodom (Ps
89,4) i Što je bitna kraljeva zadaća da održi Izraela u vjernosti izabranju.
Svećenici i leviti isto tako bivaju birani. Služba što im je povjerena • »da pred Jahvom
stoje« zahtijeva »odvajanje« (Pnz 10,8; 18,5), način Života koji je drugačiji od života
ostalog naroda. A na izvoru tog posvećenja stoji Božji zahvat: Bog je sebi uzeo levite
umjesto prvorođenaca koji su mu pripadali po pravu (Br 8,16 si); tako je pokazivao da
njegovo vrhovništvo nipošto nije slijepo i ravnodušno gospodstvo, već da se ono zanima
za svojstva suradnika i od njih očekuje radosnu potvrdu. Jahve odabire levite da mu budu
dio i *baština, a oni se moraju obavezati da će, sa svoje strane, za svoj dio i baštinu uzeti
njega (Br 18,20; Ps 16,5 si). A ako ima neprekinute veze između izbora svećenika i levita
te izbora Izraela, to biva zato što je Jahve izabrao svoj narod da sav bude »kraljevstvo
svećenika, narod svet« (Izl 19,6).
Kao što je izabrao svoj narod, Jahve je također izabrao i *zemlju i sveta mjesta koja mu
je namijenio: jer nije Jahve poput kanaanskih Baalova zarobljenik izvora ili gora u
kojima djeluje. Kao što »odabra pleme Judino«, odabrao je zato što mu omilje »i *goru
Sion« (Ps 78,68), a odabrao ju je »sebi za sjedište« (Ps 68,17; 132,13). A nadasve je
odabrao *Hram jeruzalemski »da ondje stavi svoje Ime i da ondje prebiva« (Pnz 12,5...;
16,716).
II. SMISAO IZABRANJA
Ponovljeni zakon, koji je oko korijena bhr utvrdio rječnik izabranja, izlučio mu je isto
tako i značenje.
1. Izvor izabranja jest nezasluženi Božji zahvat; Jahve »vas je odabrao i prihvatio« (Pnz
7,7), a niste vi njega izabrali. Razjašnjenje za tu *milost jest *ljubav: nikakva zasluga,
nikakva vrijednost, Izrael je posljednji među narodima, »nego ... vas Jahve ljubi« (7,7 si).
Izbor uspostavlja prisnu
vezu između Boga i njegova naroda: »Vi ste sinovi« (Pnz 14,1); ipak se ta veza ne za-
sniva na naravi, kako to vrlo često biva u poganstvu između božanstva i njegovih vjer-
nika; ona je plod Jahvina izbora (14,2) r izražava transcendentnost onoga koji uvijek,
'ljubi prvi' (l Iv 4,19).
2. Svrha je izabranja da se uspostavi narod *svet, posvećen Jahvi, uzvišen »čašću,
imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio« (Pnz 26,19), kako bi medu narode
zračila veličina i darežljivost Gospodinova. *Zakon> osobito zbog ograda što ih podiže
između Izraela i *naroda", jest sredstvo kojim se zajamčuje ta svetost (7,16).
3. Plod izabranja kojim se Izrael izdvaja iz ostalih naroda jest u tom da ga ono vezuje
uza sudbinu koja nema zajedničke mjere sa sudbinom drugih naroda: ih" sasvim
izvanredna sreća ili pak besprimjerna nesreća (Pnz 28). Amosova riječ ostaje
poveljom izabranja: »Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću
vas kazniti za sve grijehe vaše« (Am 3,2).
III. NOVO, ESHATOLOŠKO IZABRANJE
1. Izabran je i odbacivanje, Strogost ove prijetnje zadržava i svoju umirujuću stranu:
premda Bog kažnjava svoj narod, on ga se ne odriče. Najstrasnija bi bila mogućnost da
Bog poništi izabranje i pusti da se Izrael izgubi među narodima. Kao što je kod izbora
Davida bio odbacio sedmoricu starijih (l Sam 16,7), kao što je odbacio Efrajima da
izabere Judu (Ps 78,67 si), nije li on spreman da »odbaci ovaj grad koji je izabrao,
Jeruzalem« (2 Kr 23,27)? Proroci, naročito Jeremija, prisiljeni su računati s tim ishodom;
Izrael je, kao srebro što se ne da pročistiti, osuđen da bude odbačen (Jr 6,30; usp. 7,29):
»Ta zar si Judeju sasvim odbacio?« (14,19).
Odgovor je na kraju negativan: »Ako se mogu izmjeriti nebesa gore, i dolje istražiti
temelji zemlje, onda ću i ja odbaciti potomstvo Izraelovo« (Jr 31,37; usp. Hoš 11,8; Ez
20,32). *Zaručnica je, istina, »zbog nevjere otpuštena«, no Bog ipak može upitati: »Gdje
je otpusno pismo vaše matere?« (Iz 50,1). Izabranje ostaje, ali u jednom novom gestu:
Jahve »će opet izabrati Jeruzalem« (Zah 1,17; 2,16), on će »opet izabrati Izraela« (Iz
14,1) nakon grijeha i propasti, izabrat će ga kao *ostatak koji neće biti plod slučaja, već
plod Božje moći, »sveto sjeme« (Iz 6,13), »Izdanak« (Zah 3,8), onih »sedam tisuća sve
koljena koja se nisu savila pred Baalom« (l Kr 19,18) i koja je, prema tumačenju sv.
Pavla, Bog sam sačuvao (Rim 11,4, dodajući: »sebi«).
2. Evo mog izabranika. Ovom novom Izraelu daje se u Drugom Izaiji vrlo često naslov
izabranika, a to uvijek čini Bog sam (bilo 'moj izabranik' Iz 41,8; 43,20; 44,2; 45,4, ili
'moji izabranici', 43,10; usp. 65,9. 15.22); taj naslov savršeno pristaje za oznaku
stvaralačkog Božjeg zahvata: Bog može usred potpunog idolopoklonstva podići narod
koji će se posvetiti *službi pravom Bogu. U središtu svijeta i njegove povijesti Bog je
sebi odabrao narod, i upravo na nj misli i za nj ravna cijelim svijetom, odabravši tako i
Kira (45,1) i učinivši ga osvajačem »radi Izraela, svog izabranika« (45,4). U srcu ovog
pothvata Bog daje da se pojavi tajnovit lik koga on ne zove drukčije nego »Sluga moj«
(42,1; 49,3; 52,13) i »moj Izabranik« (42,1). To nije ni *kralj, ni *svećenik, ni *prorok,
jer svi ovi njegovi izabranici, prije nego postanu svjesni svog poslanja, ponajprije su
ljudi; oni Čuju zov, *poziv, primaju *pomazanje. A Sluga je čuo Božji zov 'već u
majčinoj utrobi' (usp. Jr 1,5), i *ime mu nisu dali ljudi, već ga je izrekao sam Bog (49,1)
Sav je njegov život od Boga, on je čisto izabranje, i zbog toga živi samo za službu i
posvećenje: Izabranik je nužno *Sluga.
NZ
I. ISUS KRIST BOŽJI IZABRANIK
Premda se taj naslov rijetko pridaje Isusu u NZ (Lk 9,35; 23,35; vjerojatno Iv 1,34), to
biva uvijek u svečanom času: kod *krštenja, *preobraženja ili na križu, i on uvijek
podsjeća na lik Sluge. Sam Bog izriče taj naslov i svjedoči da u *Isusu iz Nazareta najzad
privodi kraju djelo što ga je poduzeo izabirući Abrahama i Izrael; našao je jedinog
izabranika koji potpuno zaslužuje to ime, jedinog kome može povjeriti svoje djelo i koji
može ispuniti njegovu želju. Izaijino: »Evo moga izabranika!« najavljivalo je slavvlje
Boga koji je siguran da već ima onoga koji ga nikad neće razočarati; Očevo: »Evo mog
izabranika!« nad Isusom otkriva tajnu te sigurnosti: tog čovjeka tijela već je u majčinoj
utrobi posvetio i nazvao *Sinom (Lk 1,35) i »prije stvaranja svijeta« namijenio mu da
'pod jednu glavu obuhvati sve stvari1 (Ef 1,4.10; l Pt 1,20). Samo je Krist Božji
izabranik, i nema izabranika osim u njemu. On je izabrani *kamen, jedini sposoban da
nosi *gradnju što je Bog gradi (l Pt 2,4 si).
Iako Isus nikada ne izgovara to ime, on je dokraja svjestan svoga izabranja: sigurnost da
dolazi od drugud (Mk 1,38; Iv 8,14), da pripada jednom drugom svijetu (Iv 8,23), da mu
je proživjeti jedinstvenu sudbinu, sudbinu *Sina Čovječjega, i ispuniti samo Božje djelo
(Iv 5,19; 9,4; 17,4). Sva Pisma izvješćuju o izabranju Izraela, i Isus zna da sva ona
smjeraju na njega (Lk 24,27; Iv 5,46). A ta svijest pokreće u njemu samo volju da *služi i
da do kraja '"ispuni ono što mora biti ispunjeno {Iv 4,34).
H. CRKVA NAROD IZABRANI
1. Izbor Dvanaestorice zarano pokazuje da Isus želi ispuniti svoje djelo imajući sa sobom
»one koje odabra« (Mk 3,13 si). Oni predstavljaju oko njega dvanaest plemena novog
*naroda, naroda koji je plod Kristova izbora (Lk 6,13; Iv 6,70) što potječe iz iz
bora Očeva (Iv 6,37; 17,2) a nastaje djelovanjem Duha (Dj 1,2). Na početku Crkve, kao i
na početku Izraela, stoji Božji izbor: »Niste vi mene izabrali« (Iv 15,16; usp. Pnz 7,6).
Izbor Matije (Dj 1,24) i Pavla (Dj 9,15) pokazuje da Bog namjerava graditi svoju *Crkvu
samo na *svjedocima koje on postavi (Dj 10,41; 26,16). zsl'':'
2. Božje izabranje ostaje u Crkvi življena stvarnost. Kršćanske zajednice i njihovi glavari
vrše izbor i povjeravaju poslanja (Dj 6,5), no takav izbor samo potvrđuje Božji izbor i
odaje priznanje Duhu (6,3); ako Dvanaestorica polažu ruke na Sedmoricu {6,6), ako
antiohijska Crkva izdvaja Pavla i Barnabu, sve to biva zato što im je Duh naznačio one
koje zove na svoje djelo (13,1 si). Prisutnost *karizmi u Crkvi otkriva nam da izabiranje
ne prestaje.
Time što sabire i stapa u jedno tijelo te pojedinačne *pozive, Crkva je izabranica. Dar
*vjere, prihvaćanje *rijeČi Božje ne tumače se ni ljudskom mudrošću, ni moću, ni
rođenjem, već samo Božjim izborom (l Kor 1,26 si; usp. Dj 15,7; l Sol 1,4 si). Prirodno je
što su se kršćani svjesni da su »pozvani iz tame da budu izabrani rod..., sveti puk« (l Pt
2,9) jednostavno nazivali »izabranicima« (Rim 16,13; 2 Tim 2,10; l Pt 1,1) i što se, ne
samo radi blagozvučnog ugođaja, povezuje Ekklesia i Eklekte, Crkva i Izabranica (usp. 2
Iv 13; Otk 17,14).
III. IZABRANI ILI ODBAČENI
Koliko govori o izabranicima, NZ jednako tako govori i o »izabranicima Božjim«,
ustrvđujući tako osobno obilježje i vrhovništvo tog izbora (Mk 13,20.27/7; Rim 8,33).
Ipak on govori i naprosto o izabranicima, kad je posrijedi eshatološki kontekst, i time, i
bez obzira na provjere, misli na one kojih je izbor postao kao neka vidljiva i otkrivena
stvarnost (Mt 22,14; 2422.24); to isto vrijedi i za pogubu.
SZ je znao za odbačenost prije izabranja, odbačenost onoga koji nije bio izabran, ali
u toj odbačenosti ima nešto privremeno, jer Abrahamov izbor mora donijeti blagoslov
svim *narodima. Unutar samog izabiranja naknadna odbačenost krivih i nedostojnih ne
načinje obećanje, jer Božji je izbor neopoziv. U Isusu Kristu ispunjuje se Abrahamov
izbor i privodi se kraju odbačenost naroda. U njemu su, izmireni (Ef 2,14 si), Zidovi i
Grci bili izabrani, »označeni« da tvore samo jedan narod, narod koji je Bog sebi stekao
(Ef 1,11.14): izabranje je obuhvatilo sve. „.:•;,;.. <x_,~_
Međutim, moguće je da »pošto smo jasno upoznali istinu«, »pogazimo Sina Božjega«,
'obesvetimo krv saveza', i doživimo strašnu sudbinu: da padnemo »u ruke Boga živoga«
(Heb 10,26.31). Moguće je i takvo odbacivanje koje ne znači poricanje izabranja, nego se
u njemu, u okviru samog izabranja, izriče Izabranikov *sud kojim on ne priznaje svoje.
Njegovo »ne poznajem vas« (Mt 25,12) ne poništava ono »vas poznah« (Am 3,2) kojim
je izraženo izabranje, ono izriče njegovu božansku ozbiljnost: »Zato ću vas kazniti za sve
grijehe vaše.«
Ovo odbacivanje ne pripada više vremenu, već eshatologiji; stoga ono nije palo na
židovski narod. Postoji dakako grijeh u povijesti židovskoga naroda; sinovi su Izraelovi
udarili o *kamen što ga je Bog izabrao i postavio (Rim 9,32 si), odbacili su njegova
Izabranika. Ipak, »s obzirom na izbor oni su ljubimci zbog otaca« (11,28) i njihova je
odstranjenost, kao i odstranjenost naroda u vrijeme staroga saveza, privremena i
providnosna (11,30 si). Dok Gospodin ne dođe, oni su, u očekivanju da svi pogani uđu u
izabranje, uvijek pozvani da se obrate i da sav *Izrael ponovno nađe svoje izabranje
(11,2327). }G
>. Abraham I l Crkva II 2 Izrael SZ l c ljubav I milost II 2.3, IV narod A l l naum
Božji SZ I Ostatak predodrediti ponos SZ l poziv I, III Savez SZ I l «poznati SZ l
svet NZ IV volja Božja O
#*:* IZGNANSTVO
Na starom Istoku deportacija je običaj koji se redovito primjenjivao protiv pobijeđenih
naroda (usp. Am 1). Od 734. doživjeli su tu tešku sudbinu razni gradovi izraelskoga
kraljevstva (2 Kr 15,29), zatim 721. i cijelo to kraljevstvo (2 Kr 17,6). Ali deportacije što
ih je proveo Nabukodonozor na kraju svoga pohoda protiv Jude i Jeruzalema 597, 587. i
582. godine (2 Kr 24,14, 25,11; Jr 52,28 si) najdublje su se usjekle u povijest naroda
Saveza. Upravo je tim deportacijama u Babiloniju pridržan naziv izgnanstvo. Materijalna
sudbina izgnanih nije bila uvijek najgora, ona se s vremenom ublažuje (2 Kr 25,2730); no
zato put povratka nije ostajao manje zatvoren. Da se otvori, trebalo je čekati pad Babilona
i Kirov proglas 538. godine (2 Ljet 36,22 si). Ovo dugo razdoblje kušnje imalo je golem
odjek u religioznom životu Izraela. Bog se u njemu objavio (I) u. svojoj nepopustljivoj
svetosti i (II) u svojoj potresnoj vjernosti.
I. IZGNANSTVO KAZNA ZA GRIJEH
1. Izgnanstvo vrhunac kazne. ~ U logici svete povijesti mogućnost izgnanstva
izgledala je nezamisliva: ono je značilo obaranje svekolikog Božjeg *nauma što je
ostvaren za vrijeme Izlaska uz cijenu tolikih čudesa; značilo je opovrgavanje svih
*obećanja: napuštanje Obećane zemlje, obaranje kralja iz Davidove loze, oduzimanje
namjene porušenom Hramu, čak i kad se izgnanstvo dogodilo, prirodna je reakcija bila ne
vjerovati u nj i misliti da će se smjesta vratiti prijašnje stanje. Ali Jeremija razotkriva tu
samoobmanu: izgnanstvo je imalo potrajati {Jr 29).
2, Izgnanstvom se razotkriva grijeh. Bila je potrebna ta dugotrajna katastrofa pa da
starješine i narod postanu svjesni svoje neozdravljive izopačenosti (Jr 13,23; 16,12 si).
Doslovno su se ostvarivale prijetnje proroka, koje su se dotad olako shvaćale. Tako se
izgnanstvo pokazalo kao *kazna za toliko puta osuđivane prijestupe: prijestupe uprav-
ljača koji su se bili utekli i suviše ljudskim političkim računicama, umjesto da se oslone
na Božji *savez (Iz 8,6; 30,1 si; Ez 17,19sl); prijestupe velikih koji su u svojoj pohoti
*nasiljem i prijevarom razbili bratsko^ jedinstvo naroda (Iz 1,23; 5,8...; 10,1); prijestupe
svih zajedno, nečudorednost i sablažnjivo *idolopoklonstvo (Jr 5,19; Ez 22) što su
Jeruzalem pretvorili u grad zla. Neprekidno izazivana *srdžba Boga presvetog najzad je
provalila: njoj »više nije bilo lijeka« (2 Ljet 36,16).
Jahvin *vinograd, koji se pretvorio u izrođen nasad, bio je dakle opustošen i iščupan (Iz
5); s nevjerne je *zaručnice strgnut nakit i nemilo je kažnjena (Hoš 2; Ez 16,38);
nepokorni i buntovni narod istjeran je iz svoje *zemlje i *razasut medu *narode (Pnz
28,6368). Iz strogosti kazne vidjela se težina prijestupa; nije više bilo moguće i dalje se
obmanjivati niti sačuvati obraz pred poganima: »Ali nama treba da se danas zacrvene od
stida obrazi« (Bar U5).
3. Izgnanstvo i priznanje krivnje. Od tog vremena nadalje u Izraelu će se uobičajiti
ponizno *priznavanje grijeha (Jr 31,19; Ezr 9,6...; Neh 1,6; 9,16.26; Dn 9,5); izgnanstvo
je bilo kao neka »negativna teofanija«, neviđeno objavljenje Božje svetosti l njegove
groze nad zlom.
II. IZGNANSTVO PLODNA KUŠNJA
Onako izbačeni Iz Svete zemlje, lišeni Hrama i bogoštovlja, izgnanici su mogli pomišljati
da ih je Bog potpuno napustio i mogli su zapasti u ubitačno malodušje (Ez 11,15; 37,11;
Iz 49,14). A zapravo je Bog i usred najveće *kušnje ostajao prisutan, i njegova je čudesna
*vjernost već radila na pridignuću njegova naroda (Jr 24,5 si; 29,1114).
1. Utjeha proroka. Kad su se prijeteća .proročanstva obistinila, izgnanici su morali
početi ozbiljno shvaćati službu proroka; no upravo ponavljajući sebi njihove riječi, sada
su u njima nalazili razloga *nadanju. U njih je navještaj kazne u stvari uvijek popraćen
pozivom na *obraćanje i obećanjem obnove (Hoš 2,1 si; Iz 11,11; Jr 31). Božja se stro-
gost u njima očituje upravo kao izraz ljubomorne ljubavi; Bog čak i kad kažnjava ništa
toliko ne želi koliko ponovni razmah prijašnje *nježnosti (Hoš 2,16 si); tuženje kažnje-
nog djeteta potresa njegovo očinsko srce (Hoš 11,8 si; Jr 31,20). Njegove su poruke slabo
slušali u Palestini, ali sad ih sa žarom primaju u izgnaničkim krugovima Babilona.
Jeremija, nekad progonjen, postaje sada naj•cjenjenijim prorokom.
Među samim izgnanicima Bog mu je podigao nasljednike koji su vodili i podržavali
narod usred teškoća. Činilo se da je pobje•da poganskih vojski pobjeda njihovih bogova;
izgnanici su bili u velikoj napasti da se prepuste opsjeni babilonskoga kulta. Ali proročka
ih je predaja učila da preziru *kumire (Jr 10; Iz 44,9...; usp. Bar 6). štoviše, jedan je
izgnani svećenik, Ezekiel, u veličanstvenim viđenjima primio objavu o »pokretljivosti«
Jahve, čija *slava nije zatvorena u Hramu (Ez 1) i čija je *prisutnost nevidljivo svetište za
izgnanike (Ez 11,16).
2. Priprava »ovog Izraela. Riječ Božja, prisutnost Božja: na tom se temelju moglo urediti
i razvijati *bogoštovlje, ne žrtveno ^bogoštovlje, već bogoslužje sinagoga sastajanje radi
*slušanja Boga (čitanjem i tumačenjem svetih tekstova) i razgovora s njime u *molitvi.
Tako se stvarala duhovna zajednica *siromaha koji su svi bili usmjereni prema Bogu i
samo od njega iščekivali spas. Svećenički se razred pobrinuo da toj zajednici pripovijeda
svetu povijest i da je poučava u Zakonu; taj rad dovodi do nastanka svećeničkog spisa
koji je sabrao i osvježio stara sjećanja i propise po kojima je Izrael bio sveti narod i
svećeničko kraljevstvo Jahvino.
Ne samo da ovaj obnovljeni Izrael nije dao da ga iskvari idolopoklonstvo, već je,
Štoviše, postao glasnikom pravoga Boga u poganskoj zemlji. Otvarajući se svomu pozivu
da postane »svjetlo *pucima« (Iz 42,6; 49,6), on se usmjeravao prema eshatološkom
nadanju u sveobuhvatno kraljevstvo Jahvino (Iz 45,14). .
3. Novi izlazak. Ali ta nada ostajala je usredotočena na *Jeruzalem: da se ona
ostvari, trebalo je najprije da dođe kraj progonstvu. Upravo je to Bog tada u Knjizi utjehe
(Iz 40 55) obećao svomu narodu; u Knjizi se unaprijed opisuju krasote drugog *izlaska.
Jahve će još jednom biti *Pastir Izraelov. Sam će potražiti izgnane i vodit će ih poput
pastira (Ez 34,11 si) u njihov zavičaj (Iz 42,11; 52,12). Očistit će ih od svih ljaga i dati im
novo *srce (Ez 36,2428); sklopit će s njima vječan savez (Ez 37,26; Iz 55,3) i napuniti
ih svakim dobrom (Iz 54,11 si). Velika će to biti pobjeda Božja (Iz 42,1017); ona će
zasjeniti sva čudesa izlaska iz Egipta (Iz 35; 41,1720; 43,1621; 49,710).
I doista, 538. godine izdan je Kirov proglas. Gorljive je Židove podigao val oduševljenja;
značajne skupine dobrovoljaca »ostatak što se još održao« (Ezr 1,4 ) vratile su se u
Jeruzalem; oni su imali odlučan utjecaj na organizaciju židovske zajednice i njezino
duhovno usmjerenje. Usred mnogih teškoća dogodilo se *uskrsnuće naroda (usp. Ez
37,114), to zapanjujuće svjedočanstvo Božje vjernosti o kojoj se radosno pjevalo pred
licem udivljenih naroda (Ps 126).
4. Izgnanstvo i NZ. Iskustvo smrti i uskrsnuća, odlazak u izgnanstvo i povratak u slavlju
stoje u višestrukom odnosu prema središnjem misteriju Božjeg nauma (usp. Iz 53).
Ti su događaji prepuni pouka za kršćane. Njima sada živi *put uistinu osigurava slobodan
pristup istinskom svetištu (Heb 10,19; Iv 14,6); no imati slobodan pristup onamo nije
isto što i biti već na cilju; u nekom smislu, »boraveći u ovom tijelu, nalazimo se u tuđini,
daleko od Gospodina«
(2 Kor 5,6). Budući da su kršćani od ovoga *svijeta, ali ne pripadaju svijetu (Iv 17,16),
oni se neprestano moraju podsjećati na Božju *svetost, koja se ne može nagađati sa zlom
(l Pt 1,15; 2,11 si) i osloniti se na Božju *vjernost koja će ih u Kristu povesti u nebesku
*domovinu (usp. Heb 11,16).
CL i AV
> Babel/Babilon 2.4 domovina SZ 2 Hram SZ II 2.3 Izlazak SZ 2 kazne fcuSnj
a/napast SZ I 2.3 oslobođenje/sloboda II 2 pokora/obraćenje SZ III ptit I 2 sužanjstvo I
zemlja SZ H 3 c
IZLAZAK : '•
Riječ eksodos znači »put za izlaz«, a odatle »radnja izlaženja, polazak«. U Bibliji ona
posebno označuje izlazak Hebreja iz Egipta, ili se Šire uzima kao oznaka za ono dugo
četrdesetogodišnje putovanje što ih je iz Egipta kroz *pustinju dovelo u Obećanu zemlju
(Izl 3,710); razni odsjeci tog putovanja pripovijedaju se u Petoknjižju (Izl, Br, Pnz). Taj
je događaj za židovsku i kršćansku misao postao likom i jamstvom za sva izbavljenja što
ih je Bog izveo na dobro svoga naroda.
SZ
1. Prvi izlazak. Izlazak je značio pravo *rađanje Božjeg naroda, koje se dogodilo u *krvi
(Ez 16,47). To je Čas kad je Bog rodio Izrael (Pnz 32,310) i kad je za nj, još više od
Abrahama, postao *ocem punini ljubavi i skrbi (HoŠ 11,1; Jr 31,9; Iz 63,16; 64,7). Kao
znak Božje ljubavi, izlazak je samim tim i zalog *spasa: pošto je jednom izbavio svoj
narod iz egipatskog *ropstva, Bog će ga spasiti u vrijeme asirske (Iz 10,25 si; Mih 7,14
si) ili babilonske pogibli (Jr 16,14 si; Iz 6364; usp.Ps 107,3135; Mudr 19). Ovoj Božjoj
brizi koja se očitovala u čudesima izlaska Izrael je uzvratio samom nezahvalnošću (Am
2,10; Mih 6,3 si; Jr 2,18; Pnz 32; Ps 106), umjesto da ostane
vjeran uzornu životu što ga je provodio u pustinji (Hoš 2,16; Jr 2,2 si).
2. Novi izlazak. Narodu koji je opet porobljen i odveden u Babilon zbog svoje
nevjernosti izbavljenje je najavljeno kao obnova izlaska. Opet će Bog *izbaviti svoj
narod (Iz 63,16). Neka hromi i klonuli priberu svoje sile i priprave se na polazak (Iz
35,36; 40,1 si; 41,10; 42,716; Sef 3,18 si). U pustinji će biti zacrtan *put (Iz 35,8 si; 40,3
si; 43,19; 49,11; 11,16); Bog će dati te će ondje provreti voda kao nekad u Meribi (Iz
35,6 si; 41,18; 43,20; 44,3; 48,21; usp. Izl 17,17), a pustinja će se pretvoriti u voćnjak (Iz
35,7; 41,19). Kao nekad Crveno more, Eufrat će se razmaknuti da se otvori prolaz
povorci novog izlaska (Iz 11,15 si; 43,16 si; 51,10), koju će Bog nositi na svojim krilima
(Iz 46,3 si; 63,9; usp. Izl 19,4; Pnz 32,11) i biti joj prethodnica (Iz 52,12; usp. Izl 14,19).
NZ :'r"'""' "
Apostolska je predaja *Ivana Krstitelja predočila kao »glas onoga koji viče u pustinji:
Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze« (Mt 3,3/7; Iz 40,3); time je htjela ustvrditi
da je Kristovo djelo Otkupljenja značilo ispunjenje misterija *spasa, kojemu je Izlazak
pralik. Ona je u toj istoj namjeri smatrala Isusa novim *Mojsijem koga navješćuje Pnz
18,18 (Dj 3,15.22; 5,31; 7,35 si).
1. Sv. Pavao se samo dotiče ove teme: Isus je istinsko vazmeno *Janje žrtvovano za nas
(l Kor 5,7), a čudesa Izlaska (prijelaz preko Crvenoga *mora, *mana, *stijena) bila su
*pralikovi duhovnih stvarnosti Što ih je donio Krist (l Kor 10,16).
2. Sv. Petar razvija ovu temu u eklezijalnijem gledanju. Otkupljeni krvlju Janjeta bez
mane (l Pt 1,18 si; usp. Izl 12,5; Iz 52,3), kršćani su »pozvani« (1,14 si; usp. Hoš
11,1) iz tame na *svjetlost (2,9; usp. Mudr 1718). Izbavljeni su od raspusnog života što
su ga nekad provodili u poganstvu
(1,14.18; 4,3), tako da tvore nov Božji *narod (2,9 si; usp. Izl 19,6; Iz 43,20 si) kojim
vlada Zakon *svetosti (1,15 si; usp. Lev 19,2). Poškropljeni su i očišćeni Kristovom
*krvlju i odsad moraju prigrliti *pokornost Bogu (1,2.14.22; usp. Izl 24,6 si), iskazujući
mu duhovno *štovanje (2,5; usp. Izl 4,23). Spremni su da opasanih *bokova (1,13; usp.
Izl 12,11) hode *putem koji će ih odvesti u njihovu *nebesku *doraovinu (U7).
3. Sv. Ivan donosi razrađeniju teologiju. Kršćani su krvlju vazmenog Janjeta
izbavIjeni od robovanja Đavlu (Iv 1,29; 19,36; 8,34 si; l Iv 3,8) i putuju prema
nebeskom kraljevstvu. Hranjeni su Kristom, živim *kruhom koji je sišao s neba (Iv
6,3058; usp. Izl 16), a napaja ih *voda što provire iz njegova boka (7,37 si; 19,34;
usp. Izl 17,17). Ako su ranjeni, ozdravlja ih 'pogled' na Krista podignutog na križ
(3,14; 19,37; usp. Br 21,49). *Slijedeći njega, *svjetlo svijeta (8,12; usp. Izl
13,21 si), stići će jednom k Ocu (12,26; 13,8; 14,3; 17,24). Uskrsnuvši, Isus je doista
prvi ostvario svoju *Pashu, svoj odlazak »s ovog svijeta k Ocu« (13,1); »podignut sa
zemlje«, on odanle privlači k sebi sve ljude (12,32); a ovi će i sami izvršiti svoj konačni
Izlazak kad s ovozemaljskog svijeta »prijeđu« u svijet neba (5,24).
4. Gledanje Otkrivenja dosta je slično gledanju I Petrove poslanice. Kršćani su
izbavIjeni »od zemlje«, iz opakog *svijeta podvrgnutog Sotoni (Otk 14,3), *krvlju
*Janjeta, da budu kraljevstvo svećenika što ga je Bog navijestio u Izl 19,6 (Otk
5,9 si). To je obnova staroga *Saveza (11,19; usp. Izl 19,16). Mada pisano u vrijeme
progonstva, Otkrivenje odzvanja kao pjev pobjede. Sjećanje na Crveno more (15,3
si; usp. Izl 1415) budi pomisao na skoru propast neprijatelja Božjeg naroda, koje će
uništiti *riječ Božja kao nekad egipatske prvorođence (19,1121; usp. Mudr
18,1418). Bog dolazi prebivati usred svog naroda (15,38) i time mu daruje *pobjedu, jer
on se zove
»On jest«, a sva su stvorenja puko ništavilo (11,17; 16,5; usp. Izl 3,14). Za uskrsne noći
kršćani danas pjesmom Exultet bude sjećanje na taj slavni događaj Izlaska.
MEB

IZRAEL
sz
Izrael (vjerojatno »Bog vojuje«, »Bog je jak«) označuje u SZ narod ili njegovog is-
toimenog pretka, koji se poistovjećuje s Jakovom (Post 35,10.20 si; 43,8; 50,2, itd.).
Anegdota koja tumači dvojnost imena ovog patrijarha počiva na pučkoj etimologiji: Iz-
rael = »On se borio s Bogom« (Post 32,29; Hoš 12,4).
•"." .' '"."1. Izrael narod Saveza
a) Izrael posvećeno ime. Izrael nije samo narodnosna oznaka kao Edom, Aram, Moab.
To je sveto *ime, ime *naroda Saveza. Ovaj tvori »izraelsku zajednicu« (Izt
12,3.6), i u to ime su mu upravljeni govori Ponovljenog zakona (»čuj, Izraele!«, Pnz
5,1; 6,4; 9,1; usp. Ps 50,7; 81,9), kao i proročka obećanja (Iz 41,8; 43,1; 44,1;
48,1).
b) Izrael narod dvanaest plemena. Izrael počiva na temeljnom narodnosnom
sklopu dvanaest plemena koja nose ime dvanaest Jakovljevih sinova, i to od zaključenja
Saveza nadalje (Izl 24,4). Dok je popis plemena doživio manje inačice (usp. Post 49,.
Pnz 33, Suci 5, Otk 7,5 ...), njihov je *broj sveta znamenka u vezi s bogoštovnom služ-
bom kroz dvanaest mjeseci godine. Takav je prvi povijesni oblik što ga je narod Božji
poprimio ovdje na zemlji.
c) Jahve Bog Izraelov i Izrael narod Jahvin. Po Savezu se Bog na neki način
•vezao uz Izrael: on je Izraelov *Bog (Iz 17,6; Jr 7,3; Ez 8,4), njegov *Svetac (Iz 1,4;
44,14; Ps 89,19), *Jaki (Iz 1,25), *Stijena (Iz 30,29), *Kralj {Iz 43,15), "Otkupitelj (Iz
44,6). Tako *Bog objave ulazi u povijest religija kao zasebni Bog Izraelov. "Zauzvrat,
Izrael je jedini koga Bog izabire za pohranitelja svog *nauma o spasenju. I u ovom su
pogledu značajni naslovi koji se pridaju Izraelu: on je *narod Jahvin (Iz 1,3; Am 7,8; Jr
12,14; Ez 14,9; Ps 50,7), njegov *sluga (Iz 44,21), njegov *izabranik (Iz 45,4), njegov
*prvorođenac (Izl 4,22; Hoš 11,1), njegova svetinja (Jr 2,3), Našima (Iz 19,25), njegovo
stado (Ps 95,7), *vinograd (Iz 5,7), njegovo kraljevstvo (Ps 114,2), njegova *zaručmca
(Hoš 2,4) ... Izrael, dakle, ne pripada samo političkoj povijesti čovječanstva; on je, po
Božjem izboru, u središtu svete povijesti.
2. Izrael i Juda
a) Političko dvojstvo Izraela. Sveti savez dvanaest plemena prekrivao je političko
•dvojstvo, koje se jasno pokazalo u vrijeme kraljeva: David postaje slijedom kralj Jude
na jugu, zatim Izraela na sjeveru (2 Sam 2,4; 5,3). Nakon Salomonove smrti
Izrael •se odvaja od Davidove kuće (l Kr 12,19), uz povik: »U šatore, Izraele!« (l Kr
12,16; usp. 2 Sam 20,1). Tako Božji narod doživljava *rascjep. Jezik prorokS prilagođuje
se činjeničnom stanju, suprotnom nauci o Savezu, razlikuje odsad Judu od Izraela, koji
se često poistovjećuje s Efrajimom, najjačim plemenom na sjeveru (Am 2,4; Hoš 4,15 si;
Iz 9,7...; Mih 1,5; Jr 3,6 si).
b) Izrael i judaizam. Poslije propast! Sarnarije Juda postaje središtem okupljanja
•cjelokupnog Izraela (2 Kr 23,19 ... 2 Ljet 30,1 si), a nakon propasti Jeruzalema upravo
se u starom savezu plemena traži idealna slika svenarodne obnove. Nadmoćnom
ulogom Jude u toj obnovi tumači se to da •se odsad pripadnici rasutog naroda nazivaju
"*2idovima a ustanova koja ih okuplja juda
izmom (Gal 1,13 si). Ali u isto vrijeme i ime Izrael poprima svoje značenje koje je s£mo
sakralno (Neh 9, l si; Sir 36,11; usp. Mt 2,20 si; Dj 13,17; Iv 3,10).
3. Obećanje novog Izraela. • Doista, eshatološka proročanstva proroka najavila su u
Izraelovoj budućnosti povratak prvotnom jedinstvu: ponovno ujedinjenje Izraela i Jude
(Ez 37,15...), okupljanje raspršenih Izraelaca pripadnika dvanaest plemena (Jr 3,18; 31,1;
Ez 36,24...; 37,21...; Iz 27,12). Upravo u tom jest temeljni predmet židovskog nadanja
(Sir 36,10). Ali blagodat tih *obećanja bit će pridržana *ostatku Izraela (Iz 10,20; 46,3;
Mih 2,12; Jr 31,7); od ovog ostatka Jahve će stvoriti *novi Izrael koji će izbaviti (Jr
30,10) i opet ga uspostaviti u njegovoj zemlji (31,2), i dat će mu novi *savez (31,31) i
novog *kralja (33,17). Tada će Izrael postati središtem okupljanja *naroda (Iz 19,24 si):
oni će se, prepoznavši u njemu prisutnost pravog Boga (45,15), k njemu okrenuti; njihovo
obraćanje poklopit će se sa spasenjem (45,17) i slavom Izraelovom (45,25).
NZ
1. Evanđelje i stari Izrael. Providnosni je red stvari htio da se događaj spasenja zbude u
Izraelu i da Izrael, kao narod Saveza, prvi primi njegovo navjeŠtenje. To je već cilj i
Ivanova krštavanja (Iv 1,31). Za Isusova života Spasiteljeve se poslanje, kao i poslanje
njegovih učenika, ograničuje samo na Izrael (Mt 10,623; 15,24). A nakon njegova
uskrsnuća Radosna je vijest Izraelu obznanjivana najprije (Dj 2,36; 4,10). Jer, Izrael i
narodi, podijelivši zajedno udio u potresnom događaju muke (427), uistinu su k vjeri
pozvani ravnopravno (9,15), ali nekim redom: prvo Židovi, koji su »Izraelci« po rođenju
(Rim 9,4), a zatim svi ostali (usp. Rim 1,16; 2,9 si; Dj 13,46). Spas što ga je donijelo
evanđelje uistinu ispunjuje nadanje onih koji su očekivali *utjehu Izra
elovu (Lk 2,25), *spas Izraelov (Lk 24,21), obnovu kraljevstva u Izraelu (Dj 1,6); po
Isusu je Bog priskočio u pomoć Izraelu (Lk 1,54), učinio mu *milosrđe (Lk 1,68 si), udi-
jelio mu *obraćenje i oproštenje grijeha (Dj 5,31); Isus je *slava Izraelova (Lk 2,32),
njegov *kralj (Mt 27,42//; Iv 1,49si; 12,13), njegov *spasitelj (Dj 13,23 si); nova nada
utemeljena na Isusovu *uskrsnuću nije ništa drugo nego sama Izraelova nada (Dj 28,20).
Jednom riječju: Isus je ona organska veza koja ostvarenje spasa povezuje sa svekoli. kom
ljudskom poviješću. .^.'j^o.oo
2. Novi Izrael. Međutim, od Isusa nadalje javlja se ovdje na zemlji novi Izrael koji su
najavljivala proročka obećanja. Da bi od njega stvorio pozitivnu ustanovu, Isus je
odabrao dvanaestoricu *apostola, oblikujući tako svoju *Crkvu prema starom Izraelu s
njegovih dvanaest plemena; tako će njegovi apostoli suditi dvanaest Izraelovih plemena
(Mt 19,28/7). Ta je Crkva eshatološki Izrael kojemu je Bog namijenio novi *savez
(Heb 8,8 si): u njoj se obistinjuje okupljanje *izabranika iz dvanaest plemena (Otk 7,4);
kao sveti grad koji počiva na temelju od dvanaest apostola, ona nosi imena dvanaest
plemena zapisana na njezinim vratima (Otk 21,12; usp. Ez 40,3 si).
3. Stari i novi Izrael. Crkva dakle, novi Izrael, jest ispunjenje starog Izraela. Ovomu
se pripadalo po rođenju (Fil 3,5), i pogani su bili isključeni iz njegova građanstva (Ef
2,12); a sada više nije dostatno pripadati ovomu »zemaljskom Izraelu« (l Kor 10,18) da bi
se imalo udjela u »Božjem Izraelu« (Gal 6,16). Jer, »nisu svi Izraelci pravi Izraelci« (Rim
9,6). Pred Isusom i evanđeljem vrši se odabiranje (usp. Lk 2,34 si): otpadaju jedni, koji,
idući za *pravednošću Zakona, otvrdnjuju kad im se navješćuje pravednost vjere (Rim
9,31; 11,7); dižu se drugi, »pravi Izraelci« (Iv 1,48): oni su *ostatak Izraela što su ga
najavila Pisma (Rim 9,27 si), a pridružuju im se u novom Izraelu obraćeni pogani. To ne
znači da je stari Izrael konačno odbačen; no u času kad se javljalo njegovo neshvaćanje
evanđelja, Bog je htio pobuditi njegovu ljubomoru (Rim 10,19). Kad se pogani u cjelini
obrate, prestat će djelomična *tvrdokornost Izraela, »i sav će se Izrael spasiti« (Rim
11,26): on će ponovno pripadati onom duhovnom Izraelu koji je po njemu ušao u
spasenje. PG