Pateman

carole pateman – spolni ugovor
predgovor
spolni ugovor = potisnuta dimenzija teorije ugovora, sastavni dio razumna odabira onog poznatog
prvobitnog sporazuma. prvobitni ugovor, kako se danas shvaća, samo je dio čina političkog postanka
koji su opisali teoretičari ugovora u 17. i 18. st.
njen zaključak iz istraživanja: društveni ugovor pretpostavlja spolni, a građanska sloboda

pretpostavlja patrijarhalno pravo.
1. sklapanje ugovora
društveni ugovor = pretpostavljena pripovijest koja tumači i legitimira obvezujuću vlast države,
građanskog prava i građansku upravu. dakle teorija koja pretpostavlja da se slobodni društveni
odnosi uspostavljaju putem ugovora.
kaže: prvobitni ugovor je društveno-spolni pakt s potisnutom pričom o spolnom ugovoru. no ovo ni
jedan teoretičar ne pokazuje. ovim ugovorom se uspostavlja političko pravo koje je u biti patrijarhalno
pravo: moć koju muškarci ostvaruju nad ženama.
tako je građansko društvo uspostavljeno ugovorom zapravo patrijarhalni društveni poredak. međutim
– patrijarhat je suprotan ideji ugovaranja.
kaže: društveni ugovor stvara slobodu muškaraca i podčinjenost žena. on stvara slobodan pristup
muškaraca tijelima žena. u tom smislu ugovor stvara zakon muškog spolnog prava.
naime – političko pravo nastaje iz spolnog odnosno supružničkog prava.
kako izgleda promjena koja je nastupila društvenim ugovorom: struktura moći više ne počiva na
srodstvu i moći očeva. žene su muškarcima podređene kao braći. tako je ovdje riječ o modernom
bratskom patrijarhatu.
dakle – teoretičari društvenog ugovora ispuštaju pola priče: naime ovim ugovorom se stvara javna
sfera građanske slobode. no postoji i druga sfera = privatna. ova se međutim ne smatra politički
relevantnom. e kaže – zanemariti ovu sferu, bračni ugovor znači zapravo zanemariti polovicu
društvenog ugovora.
ono što autoricu zanima = ugovor kao načelo društvenog udruživanja i jedan od najvažnijih načina
uspostavljanja društvenih odnosa: između muža i žene ili kapitalista i radnika
kaže: u uobičajenim komentarima klasičnih priča o ugovoru se obično ne navodi da su žene

isključene iz prvobitnog ugovora. on se sklapa među muškarcima. pritom se razumni čin sklapanja
ovog ugovora objašnjava putem prirodnog stanja u kojem su se nalazile ugovorne strane prije
sklapanja ugovora.
kaže: svi teoretičari osim hobbesa u načelu daju patrijarhalnu verziju muškosti i ženskosti. jedino
muškarci su sposobni za sklapanje ugovora – prije svega stoga što oni imaju vlasništvo imovine u
osobi.
dakle u ugovornim teorijama se pretpostavlja da se svi ljudi rađaju slobodni i jednaki po prirodi.
međutim – žene se u ovom ne rađaju slobodne i nemaju prirodne slobode. tako većina teoretičara
1
pokazuje kako su u prirodnom stanju žene podčinjene. njima naime prirodno nedostaju osobine i
sposobnosti pojedinaca.
e sad pitanje je: ako žene nisu stranke u ugovoru, zašto teoretičari ugovora smatraju bračni ugovor
dijelom prirodnog stanja i građanskog društva? kako one koje nisu pojedinci mogu biti stranke
ugovora?
autorica želi pokazati kako je isključenost žena iz kategorije pojedinaca dobila i svoj pravni i društveni
izraz u suvremenog građanskom društvu.
marksisti, ali i feminističke teorije veliku pažnju posvećuju eksploataciji koja se uspostavlja ugovorima
(o radu, bračnim). ali kaže pateman: eksploatacija je moguća upravo zato što se ugovorima o
imovini u osobi pravo upravljanja predaje jednoj ugovornoj strani. radnici i supruge svojim ugovorima
postaju podložni. teoretičari ugovora su prvobitni ugovor i konkretne ugovore prikazivali kao primjer i
put stjecanja individualne slobode. no upravo je suprotno: ugovor uvijek rađa političko pravo u obliku
odnosa dominacije i podređenosti – odnos koji je nalik na ropstvo.
a sad opet o privatnom i javnom: kroz društveni ugovor zaživljuje javni svijet građanskog prava,
građanske slobode i jednakosti ugovora i pojedinaca. no pitanje je ovdje: kakva je pretpostavljena
povijest nastanka privatne sfere?
kaže: sklapanjem društvenog ugovora bitnom postaje dihotomija privatne sfere i javne građanske
sfere. ovo je kaže, dihotomija koja odražava poredak spolne razlike u prirodnom stanju koja je
također politička razlika. naime – iako u društvenom ugovoru žene nisu stranke, one njime ne ostaju
u prirodnom stanju. one postaju dijelom sfere koja istodobno jest i nije unutar građanskog društva:
privatne sfere.
kaže: antinomija privatno-javno je samo drugi način da se izrazi opreka između prirodnog i
građanskog, te žena i muškaraca. dakle:
 privatna sfera = prirodna = ženska
 javna sfera = građanska = muška
ove dvije su u suprotnosti iz koje izvlače svoje značenje = značenje građanske slobode javnog života
postaje razvidno tek u opreci s prirodnom podčinjenošću koja je značajka privatnog područja. tako je
slobodan građanin, pojedinac = onaj koji podčinjuje u privatnoj sferi.
kaže dalje: u klasičnim tekstovima se čini kako ne postoji potreba za stvaranjem privatne sfere , jer
spolni odnosi između muškaraca i žena – brak, već postoje u prirodnom stanju. dakle ugovorom je
nastalo građanskoo društvo. a da bi shvatili način na koji je nastala privatna sfera i zašto je potrebno
njeno odvajanje od javne moramo promotriti spolni ugovor.
e sad – kod suvremene rasprave o privatnom i javnom nije riječ o ovoj patrijarhalnoj podjeli između
prirodnog i građanskog. naša prirodna-privatna-ženska sfera se zaboravlja, a privatno se premješta u
građansku sferu (javnu mušku):
 javno = javna ili politička država
 privatno = kapitalistička ekonomija, privatno poduzetništvo
locke je velik dio svoje teorije temeljio na pretpostavci da svaki čovjek ima vlasništvo u svojoj osobi:
svi pojedinci su vlasnici, svatko je vlasnik imovine u obliku svojih sposobnosti i osobina.
mnoge feminističke kampanje su temeljene upravo na ovoj postavci: žene posjeduju imovinu u svojoj
osobi. ovim je naizgled zadan ozbiljan udarac patrijarhatu.
e kaže: feministice nisu svjesne činjenice da pojedinac kao vlasnik predstavlja središnje uporište na
kojem počiva moderni patrijarhat.
(ona sad tu na relativno nejasan način dokazuje kako se idejom pojedinca kao vlasnika i idejom
ugovora koja iz nje proizlazi sloboda pojedinca može dokazati čak i u slučaju ropstva, pa se stoga
treba zamisliti nad prihvaćanjem ovih postavki).
2
2. pomutnje oko patrijarhata
kaže: priča o prvobitnom ugovoru nam daje priču o postanku modernog patrijarhata.
dakle: što je to patrijarhat? to je jedan oblik političke moći. no njega većina politologa u 20.st.
zanemaruje. naime smatra se da je ovaj nestao prije 300 godina. ali nije! nadalje – većina teoretičara
ga zapravo prešutno ili otvoreno podržava.
od 1960ih se patrijarhat vraća kao značajna tema feminističke teorije. međutim – nema suglasnosti
oko značenja pojma. neki smatraju da ga treba odbaciti, no to bi značilo lišavanje feminističke
političke teorije jedinog pojma koji konkretno upućuje na podčinjenost žena i ističe oblik političkog
prava koje svi muškarci ostvarju zato što su muškarci.
glavni problem s pojmom patrijarhata = treba ga osloboditi od patrijarhalnog načina tumačenja

njegovog značenja.
kaže: debata o patrijarhatu se dijeli na tri glavna razdoblja:
1. 17.st. ovdje je posljedica bila nastanak specifično moderne teorije patrijarhata. dakle ovo je bila
rasprava između patrijarhalista i teoretičara ugovora npr. locke – filmer. ovo je okršaj s
patrijarhatom kao paternalnom moći oca, a ne s patrijarhatom kao spolnim pravom.
2. od 1861. (maine)
3. današnje oživljavanje pojma – prije svega od strane feministica
kaže: locke ne spominje žene kao sudionice ugovora. međutim, ključno mjesto koje ima implikacije
po žene = njegovo odvajanje obiteljskog od političkog (privatnog i javnog).
kaže: kad iščitavamo lockea kako se to uobičajeno čini, možemo zaključiti da je patrijarhat zapravo
premještanje obiteljskih odnosa na političko područje i da je ovo ukinuto društvenim ugovorom.
dakle – koje su to patrijarhalne pretpostavke o patrijarhatu koje moramo maknuti da bi ga razumjeli:

 pretpostavka da je patrijarhat vladavina oca ili pravo oca. dakle ovdje je riječ o doslovnom
tumačenju.
 doslovno tumačenje patrijarhata kao vlasti oca povlači za sobom razumijevanje da je patrijarha t
obiteljski odnos i time opća značajka ljudskog društva
 e a ako je patrijarhat univerzalan, onda mora prethoditi kapitalizmu
sad će autorica radi pojašnjenja dati tri glavna oblika patrijarhalnog argumenta koji nisu međusobno
isključivi:
1. tradicionalna patrijarhalna misao. dakle ovdje se sve odnose moći sažima u očinsku vlast –
vladar kao otac. ovdje se također pojavljuju i ideje kako je političko društvo nastalo udruživanjem
patrijarhalnih obitelji. ovo se može naći čak i kod teoretičara ugovora. ovaj genetički argument se
smatra pobijenim nakon lockea.
ipak – on se pojavljuje i kasnije – prije svega u kontekstu rasprave o tome je li prvobitni društveni
oblik pravo oca ili pravo majke.
2. klasični patrijarhalizam. ovdje je riječ o shvaćanju koje iznosti robert filmer: raskida se s
tradicionalnom patrijarhalističkom tezom i tvrdi se da očinska i politička moć nisu samo analogne
nego i istovjetne.
3
njegova teza se pojavljuje prije svega kao odgovor na tvrdnje kako su svi ljudi prirodno slobodni.
dakle on prije svega pokazuje kako se sinovi rađaju podložni ocu, a time i politički podčinjeni.
političko pravo je dakle prirodno pravo, a ne rezultat konvencije. ne postoji nikakav pristanak ili
ugovor: politička moć oca proizlazi iz njegove moći prokreacije.
3. moderni patrijarhat. dakle ovdje je riječ o bratskom patrijarhatu koji je ugovoran i strukturira
građansko kapitalističko društvo.
kaže: jedan od glavnih problema u raspravama o patrijarhatu = pretpostavke razvoja patrijarhalne

obitelji i građanskog društva se predstavljaju kao priče o podrijetlu ljudskog društva ili civilizacije.
međutim – pojam civilizacije ne možemo izjednačiti s ljudskim društvom. on je prije svega vezan uz
pojam građanskog, modernog društva.
pa kaže: građansko društvo i prirodno stanje su u opreci. no smatrati prirodno stanje preddruštvenim
ili nedruštvenim je isto što i tvrditi da građansko društvo predstavlja sam društveni život
drugi stadij rasprave o patrijarhatu. ovaj počinje 1861. (maine, bachofen). ovdje se rasprava
usredotočuje na prikaze podrijetla patrijarhalne obitelji ili civilizacije.
ni ovdje nije riječ o odnosima među spolovima. tema ovih rasprava je priroda političkog i društvenog
udruživanja
na koji način se maineova rasprava o patrijarhalnoj obitelji razlikuje od rasprave ranijih autora (pa i
onih koji polaze od društvenog ugovora):
 robert filmer pokazuje kako otac uživa apsolutnu vlast patria potestasa = pravo raspolaganja
smrću i životom svojih sinova. teorija društvenog ugovora lišava oca ovog prava i smješta oca u
privatnu sferu obitelji. pritom međutim teorija društvenog ugovora tvrdi da je obitelj prirodna
institucija i da vlast očeva nad obitelji proizlazi prirodno iz očevih paternalnih sposobnosti
maine kao i hobbes, nasuprot ovom pokazuje kako je patrijarhalna obitelj proizvod konvencije, a
ne prirodna tvorevina. on pokazuje kako je pretpostavka da se obitelj i društvo temelje na krvnom
srodstvu pravna fikcija. dakle tako se i pravo patria potestas ne temelji na prirodi nego na pravnoj
fikciji.
 teoretičari društvenog ugovora pokazuju kako nakon ugovora patrijarhalna obitelj prestaje biti
jedinica iz koje nastaje društvo. umjesto toga primaran postaje pojedinac, a odnosi između tih
pojedinaca se uređuju ugovorima. maine nasuprot tome primjećuje da iako su stari oblici tutorstva
nestali, udana žena je i dalje pod tutorstvom svojeg muža.
kaže: patrijarhalno razumijevanje patrijarhata kao očinskog prava zamagljuje pitanje podrijetla obitelji.
naime zaboravlja se da obitelji u kojoj postoji očinska vlast prethodi bračni ugovor kojim muškarac i
žena stvaraju obitelj. dakle – ovaj bračni ugovor je prvobitni ugovor.
dakle – pitanje vlasti u obitelji koje se pojavljuje i kod feministica (matrijarhat / patrijarhat) –
zamagljuje pitanje uspostavljanja same te obitelji!
rasprave o porijeklu patrijarhata

kaže: današnji ženski pokret je izazvao bujicu hipoteza o podrijetlu patrijarhata i događajima koji su
doveli do poraza ženskog spola (matrijarhata), a ove rasprave imaju mnogo zajedničkog s onim
prijašnjima.
međutim postoji važna razlika između prijašnjih rasprava o podrijetlu patrijarhata i ovih današnjih koje
potječu od feministica:
 ranija tumačenja: ovdje se polazilo od toga da je društveni život u početku bio uređen prema
majčinskom pravu, rodoslovlje se gledalo matrilinijski, a spolni promiskuitet je onemogućavao
ustanovljavanje očinstva. u većini ovih starijih teorija se proces nastanka patrijarhata povezivao s
utvrđivanjem očinstva, a ovo dalje znači da je pobjeda očeva zapravo pobjeda civilizacije,
4
razuma. dakle – preduvjet koji je temelj nastanku civilizacije = pobjeda muškaraca. međutim –
među ovim starijim teorijama njedna nije smatrala da je matrijarhat značio vlast žena nad
muškarcima. ono što se prije svega tvrdilo jest da je društvo bilo matrilinijsko, budući da nije bilo
moguće ustanoviti očinstvo.
 današnje feministice: dakle ove se od prethodnih tumačenja razlikuju prije svega po tome što
matrijarhat smatraju paralelnim patrijarhatu = vlast žena nad muškarcima, a ne naprosto
matrilinijsko društvo.
gerda lerner: ona smatra da su u stvaranju patrijarhata podjednako sudjelovali i muškarci i žene i
prati ovu pojavu do u 7.st. pr.n.e.
ali kaže pateman: čemu slijediti tu nit tako daleko unazad kad su nam dostupne i hipoteze iz bližeg
razdoblja?
i sad pokazuje kako mnoge autorice koje gledaju na način na koji gleda lerner dolaze u dvojbu oko
patrijarhata jer ispada da je on nepovijesni, univerzalni oblik tlačenja.
kaže pateman: ovaj problem je teško izbjeći ako se patrijarhat povezuje s hipotezama o podrijetlu
koje govore o počecima povijesti. naime kad se patrijarhat rabi u ovom značenju, nestaje povijesna
različitost modernog društvenog poretka.
juliet mitchell pokazuje kako patrijarhat nije samo zakon oca već i žene nalaze svoje mjesto unutar
strukture srodstva. i dalje pokazuje kako je struktura srodstva danas postala arhaična pa stoga
psotoji mogućnost da se ukine patrijarhat. prema njoj sam društveni ugovor znači da je srodstvo
postalo arhaično i da je njegova pobjeda označila kraj društvenog poretka utemeljenog na rodbinskim
vezama i vladavini oca. srodstvo je u suvremenom svijetu preobraženo u obitelj, a ova je smještena
unutar privatne sfere i izvan javnog građanskog društva.
a sad opet o gerdi lerner: ona pokazuje kako je jahvin ugovor s abrahamom također isključivao
žene, a ovo dokazuje činjenicom da je jahve kao jamstvo tražio obrezanu kožicu penisa.
zatm lerner pokazuje kako je ista stvar, ali manje očito, postignuta i s prvobitnim, duštvenim
ugovorom.
osim toga lerner spominje i nepisani ugovor koji uspostavlja univerzalni patrijarhalizam. dakle riječ je
o ugovoru koji uspostavlja paternalističku dominaciju: muškarac daje zaštitu i ekonomsku sigurnost, a
žena podložnost i seksualne usluge.
no kaže pateman: lernerova nas navodi na krivi put. ovo nije ono što podrazumijevamo pod
modernim patrijarhatom jer nije riječ o modernom ugovoru.
kaže: zanimljivo je kako feministice u svojim raspravama o patrijarhatu nisu razmotrile pitanje
paternalizma i njegovog odnosa prema patrijarhatu.
i sad ukazuje na najnoviju raspravu o paternalizmu. naime ovdje je riječ o pitanju da li se neke
aktivnosti kao sklapanje ugovora mogu legitimno zabraniti zakonom kako bi se izbjeglo nanošenje
štete pojedincima, usprkos njihovoj volji da te ugovore sklapaju. ovo je rasprava koja se preklapa s
raspravom oko države blagostanja. naime zaštita od strane države u smislu zabranjivanja određene
vrste ugovora se može promatrati kao neka vrsta paternalizma: država brine za tebe kao brižni otac.
suvremeni teoretičari društvenog ugovora se ovom naravno suprotstavljaju jer smatraju da ovo znači
vraćanje na patrijarhalnu vlast koju je locke uspješno srušio.
međutim, kaže pateman, ovakvo viđenje suprotnosti paternalizma i patrijarhata s jedne strane i
ugovora s druge je uvjetovano patrijarhalnim tumačenjem patrijarhata kao vlasti oca (= paternalizma)!
no ovo je jedan element potiskivanja priče o spolnom ugovoru.
zašto? ugovorna teorija pokazuje kako patrijarhat nestaje time da metaforički rečeno sinovi ubiju oca
i uzimaju njegovu vlast. međutim – oni podrazumijevaju i ne ekspliciraju da ti sinovi ocu istovremeno
oduzimaju i njegovo spolno pravo.
5
kaže: tako se tretiranjem patrijarhata kao paternalizma (vlast oca) uspješno zamagljuje razlika koja
postoji između:
a) vlasti oca nad djetetom
b) vlasti odraslog muškarca nad odraslom ženom
e i tako kad se zabrana ugovora od strane države tumači kao paternalizam, zaobilaze se ključna
pitanja u ugovornim odnosima između muškaraca i žena.
kaže: neke feministice danas pokazuju kako danas, kad više ne postoji očinsko pravo, patrijarhat
održavaju same majke. naime patrijarhat se održava zahvaljujući činjenici da majčinsku brigu vode
isključivo žene. naime – podizanje djeteta kao monopol majke se smatra psihološkom podlogom
dominacije muškaraca. ovi autori stoga smatraju da je raspodjela roditeljskog tereta rješenje
patrijarhata.
kaže pateman: ovo je apsurdna tvrdnja. naime značenje i vrijednost koji se u građanskom društvu
pripisuju majčinstvu prije svega su posljedica patrijarhalnog tumačenja spolne razlike kao političke
razlike. tvrdnja da je u srži patrijarhata majčinska moć je moguća samo ako zanemarujemo društveni
i politički položaj patrijarhalnog oca.
e a sad o neizvjesnosti očinstva. naime očinstvo je uvijek u nekoj mjeri neizvjesno. za razliku od toga,
majčinstvo je prirodna i društvena činjenica – majka ne može ne znati da je rodila. e kaže: zbog
muškarčeve neizvjesnosti očinstvo treba ili otkriti ili izumiti. kaže: očinstvo je za razliku od majčinstva
puka društvena činjenica – ljudski izum.
mary o'brien pokazuje kako je patrijarhalni politički život posljedica muškarčeve potrebe da nadvlada
neizvjesnost koja okružuje očinstvo. ova neizvjesnost je tako navela muškarce da stvore političku
teoriju i političku organizaciju: muškarac prokreator, otuđen od svoje prokreacije postaje kreator. tako
on kreira oblike društvenih odnosa reprodukcije. time stvara institucionalne mehanizme kao što su
brak i razdvajanje privatne od društvene sfere. tako su očevi uklonili neizvjesnost i učinili značanje
očinstva društvenim ekvivalentom majčinstva.
ali kaže pateman: muškarci ne stvaraju ekvivalent majčinstvu: moć patrijarhalnog očinstva se uvijek
oslanjala na različito značenje očinstva i majčinstvau društvu.
dakle koja su to značenja majčinstva i očinstva u društvu? carol delaney pokazuje kako je:
 majčinstvo uvijek značilo porođaj i pružanje njege
 očinstvo znači oplođivanje. ovo implicira stvoriteljsku ulogu
tako delaney pokazuje kako se prokreacija monogenetski smatra posljedicom kreativne snage očeva
sjemena.
kaže pateman: koje su političke implikacije ovog shvaćanja kreativne muške sposobnosti. one naime
u suvremenom obliku nisu više paternalne (vlast oca).
dakle – patrijarhalna tvrdnja je da muškarci nisu samo pokretači u genezi novog fizičkog života nego i
poroditelji društvenog i političkog života.
e pa kaže: priča o društvenom ugovoru je jedna od najvećih priča o muškarčevom stvaranju novog
političkog života. naime ovim ugovorom je politička moć podijeljena među muškarce. tako u
građanskom društvu svi muškarci, a ne samo očevi, mogu kreirati politički život i političko pravo.
a sad o patrijarhatu i kapitalizmu

naime poredak koji nastaje ovom muškarčevom kreativnom sposobnosti = građansko društvo. dakle
ovdje je patrijarhat zamijenjen ugovornim kapitalističkim odnosima. pritom se podrazumijeva da se
patrijarhat i kapitalizam međusobno isključuju (dakle ovo je uobičajeno shvaćanje).
6
keith tribe u objašnjavanju hobbesa i lockea pokazuje kako su muškarci u diskursu 17.st. bili glave
patrijarhalnih kućanstava, a ne slobodni pojedinci kapitalističkog diskursa, pa ih ni ovi autori nisu
mogli vidjeti drugačije. pritom patrijarhalno kućanstvo obuhvaća i sluge i robove, a gospodar
kućanstva nije upravljao radom svojeg sluge kao kapitalist, niti su odnosi imali kapitalistički oblik.
kaže pateman: tribe previđa razliku modernog, tradicionalnog i klasičnog partijarhata. naime:
 ne poprima svaka građanska podčinjenost kapitalistički oblik
 nije svaka kapitalistička podčinjenost postpatrijarhalna
kaže: kod hobbesa i lockea ima mjesta i za patrijarhat i za kapitalizam. naime pojedinci koji sudjeluju
u kapitalističkoj ekonomiji su istovremeno glave kućanstava.
kako bi razumjeli moderni patrijarhat koji postoji i u kapitalističkim ekonomskim odnosima – trebamo
razlikovati:
1. personalizirani ugovor u domeni kućnog ognjišta
2. impersonalni ugovor u javnom svijetu kapitalizma
kaže: feminističke rasprave o kapitalizmu i patrijarhatu polaze od tipične pretpostavke da je

patrijarhat univerzalan i/ili očinski i obiteljski. dakle ovdje patrijarhat prethodi kapitalizmu, a sada na
neki način opstoji zajedno s kapitalističkim odnosima.
najutjecajnija feministička teorija o odnosu kapitalizma i patrijarhata polazi od dvosustavne teze.

dakle ovdje se podrazumijeva da su kapitalizam i patrijarhat dva autonomna sustava. patrijarhat se
ovdje često smatra ideološkom i psihološkom strukturom koja je odvojena od odnosa kapitalizma.
zillah eisenstein tvrdi da je kapitalizam još uvijek patrijarhalan i da se patrijarhat nakon preobrazbe
iz feudalizma u kapitalizam i sam preobrazio. no ipak i ona smatra da je riječ o dva autonomna
sustava.
kaže pateman: ako je kapitalizam patrijarhalan, čemu inzistiranje na postojanju kapitalizma i

patrijarhata kao odvojenih sustava.
pristup sa stajališta spolnog ugovora nam omogućuje da vidimo kako i građansko društvo i
kapitalistička ekonomija imaju patrijarhalnu strukturu.
3. ugovor, pojedinac i ropstvo
klasična teorija društvenog ugovora, kao i teza da bi svi odnosi trebali poprimiti ugovorni oblik
proizlaze iz tvrdnje da su svi pojedinci po prirodi slobodni i jednaki – tj. da se takvi rađaju.
ova teorija dakle podčinjenost predstavlja kao slobodu, a to čini tako da uvodi formu ugovora kao
univerzalnu.
dakle ova ideja da su svi po prirodi slobodni je srušila sve stare argumente u prilog po dčinjenosti i
pravu na vlast. dakle sad se podređenost može opravdati samo na jedan način = pojedinac mora
nužno pristati na vlast drugoga – dobrovoljno.
ovdje paradigma dobrovoljnog pristanka postaje ugovor. kaže: neki bi pomislili da će ovo uništiti
sustav podređivanja, ali nije. ojačalo ga je.
e sad – društveni ugovor se temelji na ideji da je sloboda pojedinca u prirodnom stanju toliko
nesigurna, da je podređivanje građanskom pravu države naprosto jedini razuman čin.
7
e kaže: iako su opisi prirodnog stanja i društvenog ugovora različiti kod različitih autora jedno je
svima zajedničko: njhove priče su patrijarhalne.
naime – svi ovi autori, s iznimkom hobbesa (koji oba spola prikazuje kao slobodne i jednake),
pokazuju kako pravo muškaraca nad ženama ima prirodnu podlogu. samo su muškarci prirodno
slobodni i jednaki, samo oni sklapaju ugovore na kojima se temelji subordinacija. žene su naime
prirodno subordinirane.
e sad – među ovim autorima postoje razne koncepcije ljudi u prirodnom stanju i sve one pokazuju
kako su odlike svih ljudi u tom stanju prirodno jednake. međutim – istovremeno, svi ovi autori
pokazuju kako su prirodne sposobnosti i odlike spolno diferencirane.
ovo prešutno čine i suvremeni teoretičari ugovora, pri čemu oni ženska bića podvode pod navodno
neutralnu kategoriju pojedinca.
kako te pojedince opisuje rawls: on pokazuje kako stranke u prvobitnom položaju ne znaju ni za
kakve činjenice o sebi. njihova sloboda je moralna moć oblikovanja racionalne težnje k dobru. ove
stranke rasuđuju i odabiru i ništa drugo. one su u tom smislu bespolne i bestjelesne: ne mogu znati ni
za jednu osobitu činjenicu.
i sad pokazuje kako rawls prije nego što uopće spomene da su stranke bestjelesne kaže kako one
imaju potomke o kojima se brinu i da ih možemo shvatiti kao glave obitelji. tako su rawlsovi sudionici
istovremeno puki misleći entiteti i glave obitelji (muškarci koji predstavljaju svoje žene).
hobbes
sad o njegovim postavkama koje su kasniji teoretičari ugovora odbacili:
 kod njega je svaka politička moć apsolutna, a između osvajanja i ugovora nema nikakve razlike
(kasniji teoretičari se strogo ograničavaju na ugovor).
 svi ugovorni odnosi, uključujući i spolne su politički odnosi (kasnije političke teorije kažu da nisu)
 u prirodnom stanju nema prirodnog gospodstva muškaraca nad ženama jer su prirodne značajke
neovisne o spolu.
budući da u prirodnom stanju stoje svi protiv svih spolni odnosi su mogući samo u dvije varijante:
a) muškarac i žena sklapaju ugovor o spolnom odnosu
b) muškarac lukavstvom savladava ženu i uzeti je na silu. ona ga pritom može ubiti
dalje – za njega su svi oblici političkog prava ugovorni (za razliku od klasičnog patrijarhalizma), a u
prirodnom stanju vlast nad djetetom ima majka, a ne otac. naime – nitko ne može imati dva
gospodara. kad je majka jednom rodila dijete ona odlučuje hoće li ga gojiti ili neće. ako odluči da
hoće, to čini pod uvjetom da kad dijete odraste ne postane njezin neprijatelj (dakle sklapa ugovor s
djetetom da će joj se dijete pokoravati). dakle – kod hobbesa nema razlike između nametanja i
dobrovoljnog pristanka. naime čovjek ima apsolutni imperativ očuvanja života i stoga će uvijek
obećati pokornost onom koji daje zaštitu.
e a zašto kod hobbesa u prirodnom stanju postoji vlast majke: naime u prirodnom stanju je
nemoguće uspostaviti dugoročne odnose (spolne, bračne...), jer nema jamstva da će druga strana
poštivati ugovor. jedini ugovor koji se u prirodnom stanju može sklopiti je onaj u kojem se pristanak i
provedba odvijaju istodobno (usporedna razmjena imovine, spolni odnos...).
budući da porod slijedi dugo nakon odnosa – dijete pripada majci – tim više što ne postoji siguran
način dokazivanja očinstva.
dakle – kod hobbesa u prirodnom stanju postoji samo jedan oblik političkog prava = pravo majke.
odrasle osobe ne mogu jedna drugom vladati jer su sve dovoljno snažne da se međusobno ubiju.
kaže pateman: hobbes nije patrijarhalist na način na koji je to filmer:

 filmer smatra da je očinsko pravo prirodno i da proizlazi iz prokreativne sposobnosti ili stvaranja
8
 hobbes smatra da je obitelj vezana ugovorom (tj. silom – što je za njega isto). ono što je pritom
nedosljednost kod njega jest da ipak uvodi obitelj u prirodno stanje.
pateman kaže: tvrditi da je hobbes patrijarhalist proizlazi iz patrijarhalnog gledišta da je patrijarhat
očinski i obiteljski. no njegov patrijarhalizam nije očinski nego supružnički.
kaže dalje: s njegovom obitelji u prirodnom stanju je zapravo nešto vrlo čudno. naime – on prvo kaže
da u prirodnom stanju nisu moguće dugoročne veze. međutim, potom pokazuje kako ne postoji
čovjek koji bi se u ratu svih protiv sviju mogao pouzdati sam u sebe. zato ljudi nužno sklapaju
saveze. e a ti savezi su zapravo obitelji. one se stvaraju osvajanjem.
hobbesova definicija ove obitelji: ona se sastoji od muškarca i njegove djece i slugu. otac je
gospodar i suveren.
naime – pojedinac koji je u prirodnom stanju uspio nadvladati nekoga – stvorio si je slugu. dakle tu se
uspostavlja političko pravo gospodara nad njegovim slugom. oni naravno pritom sklapaju ugovor. njih
dvojica potom čine savez protiv drugih = obitelj. ako je osvojena osoba žena – ona mu također
postaje sluga, a isto tako i sva djeca koju izrode. dakle ta žena nije supruga, a njihov odnos nije brak.
e sad – u građanskom stanju: ovdje se pojavljuje brak i odnos supruga i supruge, budući da
građansko pravo uključuje i zakon o braku. hobbes pokazuje kako se i u građanskom društvu
podčinjenost žena ustanovljava ugovorom. međutim – ovo više nije nametnuti, osvajački ugovor jer
ovaj nije potreban. naime građansko pravo sa svojim bračnim ugovorom podupire patrijarhalno
političko pravo. ugovor koji se ovdje sklapa se naziva matrimonij (?)
dakle – dvije pretpostavke na kojima on temelji ovu priču oko braka:

1. muževi su građanski gospodari jer su muškarci sklopili prvobitni društveni ugovor koji je omogućio
nastanak građanskog prava. pritom su se naravno pobrinuli da u građanskom društvu bude
zajamčeno patrijarhalno političko pravo
2. žene su, iako su u prirodnom stanju jednake s muškarcima ovdje isključene iz ugovora, jer je
nemoguće da bi one pristale na pakt koji ih podčinjava muškarcima. ovo isključivanje je pak
moguće samo pod pretpostavkom da su ih prije sklapanja društvenog ugovora muškarci savladali
i da su one sada sluge. ugovor sklapaju samo oni koji su slobodni i jednaki gospodari obitelji
kad je jednom sklopljen društveni ugovor – slobodni muškarci su također podčinjeni, i to levijatanu.
oni nisu ništa manje podčinjeni od svojih slugu. međutim, oni su, za razliku od slugu slobodni jer su
se podčinili jer su procijenili da za to postoji dobar razlog. nadalje – u tom građanskom društvu
levijatan štiti građanske zakone koji (slobodne) pojedince štite od nasilnog podčinjavanja, ali mu i
omogućuju da sklapaju ugovore kojima se stvaraju gospodari i sluge.
žene su u ovom građanskom stanju posve isključene iz ugovora, nisu slobodne – imaju status sluge.
pritom i one u ovaj odnos stupaju putem ugovora. (dakle tu ostaje pitanje kako one kao neslobodne
mogu sklapati ugovore). odnos podčinjenost u kojem se supruga nalazi sa suprugom = odnos
političkog prava (u ovom je hobbes usamljen).
locke
kod njega su žene već u prirodnom stanju isključene iz statusa pojedinca. naime – on pretpostavlja
da brak postoji već u prirodnom stanju, a i da se pojedinci razlikuju po spolu. po njemu samo
muškarci imaju odlike slobodnih i jednakih bića. žene su po prirodi podređene muškarcima i tu je riječ
o prirodnom redu.
e sad – neki misle da je locke antipatrijahalist. naime:

 on tvrdi da peta zapovijed (poštuj oca i majku) znači da i majka ima vlast nad djetetom
 on smatra da i supruga može punopravno posjedovati imovinu, a uvodi i mogućnost razvoda
9
dalje – locke pokazuje kako vlast muškarca nad ženom nije apsolutna, ovo zapravo ni nije vlast (a
posebno ne politička). izvorište te moći je u prirodi. ovo se dakle vidi već u prirodnom stanju – naime
muž je sposobniji i snažniji, a žena je prirodni podanik.
nadalje – u braku muškarac stoga po prirodi ima pravo upravljati zajedničkim interesom i imovinom.
ipak – njegove ovlasti ne idu dalje od toga. dakle – moć muža nije politička, kao npr. moć suca koji
ima pravo raspolagati životom i smrću.
kaže pateman – kod svih ovih teoretičara ugovora postoje anomalije po pitanju supružničkog prava,
prirodne slobode i jednakosti.
 jedan od važnih problema: ako žene nisu pojedinci, kako onda mogu sklapati ugovore s
muškarcima? naime – ovo se pojavljuje kod svih autora
 većina autora smatra da brak postoji u prirodnom stanju, no on prijelazom u građansko društvo ne
gubi svoj prirodni status. dakle iako su svi drugi ugovori u građanskom stanju građanski, bračni
ugovor je prirodni jer se sklapa s prirodno podređenim.
 budući da je napušteno prirodno stanje, smisao građanskog društva ne postoji više neovisno sam
za sebe, već u opreci s privatnom sferom čiji središnji odnos je brak.
dakle sad moramo razmotriti dvije stvari:
1. ideja ugovora. dakle pitanje je zašto je ugovor postao paradigma slobodnog pristanka.
macpherson pokazuje kako je pojedinac iz teorije ugovora vlasnik svoje osobe i svojih atributa:
posjednička individua: on posjeduje svoje tijelo, svoje sposobnosti kao imovinu – materijalnu.
dakle čovjek posjeduje imovinu u svojoj osobi. jedino rješenje za zaštitu ove imovine je ugovor.
e sad – zašto ugovor? naime – ako je pojedinac vlasnik svojih sposobnosti, on prema svojoj
imovini ima isti izvanjski odnos kao i prema bilokojoj drugoj. da bi postao vlasnih imovine u svojoj
osobi, on mora stvoriti neki odnos između sebe i nje: on ju mora voljno učiniti svojom.
isto tako, ako pojedinac nema nikakvih prirodnih odnosa s drugim pojedincima, onda svi odnosi
moraju biti konvencionalni – temeljeni na volji.
e sad – pojedinci će biti spremni voljno stupiti u društvene odnose samo ako mogu zaštititi svoju
imovinu stvaranjem nekog odnosa. pritom je nužno da pojedinac i u drugima prepozna takve
vlasnike imovine kakav je i on sam. ako to ne prepozna, drugi mu se čine kao puka potencijalna
imovina. to međusobno prepoznavanje vlasnika se dešava putem ugovora: dakle njime se vlasnici
međusobno priznaju kao vlasnici. tako pojedinac imovini drugog može imati pristup samo uz
njegov pristanak. kad pojedinci sklapaju ugovore njihova je osnova zajednička volja tih pojedinaca
da tu imovinu koriste na zajedničku dobrobit.
e kaže: kontraktarijanska teorija donosi jedan važan problem vezan uz ugovor. naime jedini
ugovor koji se može sklopiti je istodobna razmjena. ukoliko se volje dvaju pojedinaca ne objave
istovremeno, malo je vjerojatno da će ugovor biti ispunjen: naime ako jedan pojedinac nastupi
prvi, onom drugom je uvijek u interesu prekršiti ugovor.
e kaže – pojedinci jedni druge priznaju kao vlasnike imovine kroz uzajamno korištenje ili
razmjenu svoje imovine. dakle srž ugovora je razmjena. ovom razmjenom svaki pojedinac
dobiva, jer kad ne bi bilo tako – nitko ne bi sklapao ugovor. e sad je pitanje – što se zapravo
razmjenjuje?
u klasičnoj teoriji ugovora predmet ugovora nisu samo materijalna dobra, nego prije svega imovna
u osobi. razmjena imovine u osobi pak znači: razmjenu pokornosti za zaštitu. dakle teorija
ugovora se prije svega bavi načinom uspostave društvenih odnosa putem subordinacije, a ne
razmjene. ipak – ovdje postoji razmjena, tj. dvije razmjene:
10
 prva razmjena je ona koja je dio ugovora i nekog društvenog odnosa. dakle ovdje se ne
razmjenjuje imovina nego riječi, potpisi i sl. time ovi pojedinci stupaju u novi društveni odnos
(društvenim ugovorom se pojedinci pretvaraju u građane, ugovorom o radu građani u radnike,
a ugovorom o braku žene u supruge)
 druga razmjena dakle u tom uspostavljenom odnosu se stalno dešava daljnja razmjena – i to
prije svega razmjena pokornosti za zaštitu. osobitost ove razmjene jest da stranka koja pruža
zaštitu ima pravo odrediti na koji će način druga strana ispunjavati svoju stranu razmjene.
primjeri razmjena imovine u osobi u ugovornim teorijama:

 ugovor o radu. dakle ovdje poslodavac sklapa ugovor s radnikom. radnik koji radi za nadnicu
se pristaje pokoravati poslodavčevom vodstvu u izvjesnim granicama. bit ovog ugovora je
zapravo samo postavljanje granica poslodavcu. kad se ne bi uspostavile ove granice bilo bi
riječ o dobrovoljnom ropstvu. ipak – ove granice su dovoljno široke da se uspostavlja
podređenost
 ugovor o braku. ovo je još čudnija razmjena jer u njemu sudjeluje samo jedan pojedinac –
vlasnik imovine. dakle tu je najveće proturječe: žene su istovremeno i imovina i osobe.
ovdje sad navodi primjer lévi-straussa koji smatra da je arhetipski oblik razmjene razmjena
žena, budući da su one jedinstveni oblik imovine. onda poslije pokazuje da su one i osobe...
 društveni ugovor. kaže: ovaj neće biti ropski samo zato što se temelji na postulatu prirodne
jednakosti ljudi
kaže: na ovo nehotice upozorava i james buchanan. on pokazuje kako je pretpostavka o
prirodnoj jednakosti nužna. naime ako se za neke pojedince pretpostavi da su po prirodi bitn o
jači i sposobniji od drugih, a ako se još uz to pretpostavi da pojedinci uvijek slijede vlastiti
interes, onda društveni ugovor kojim se stvaraju ravnopravni građani pod nepristranim
zakonima nije moguć. prvobitni ugovor će u tom slučaju uspostaviti društvo gospodara i
robova. no i u ovoj situaciji obje strane imaju i teret i korist: robovi moraju raditi, a gospodari se
moraju brinuti o dobrobiti robova.
2. ugovorno ili građansko ropstvo (ovo izlaže u kontinuitetu s prethodnim). e sad – ako poopćimo
navedenu buchananovu tezu i primijenimo je na konkretne ugovore vidimo da dolazimo do
neugodnih pitanja. naime kad jaki prisile slabe na ropski ugovor, onda to zapravo i nije ugovor –
jer prinuda poništava pristanak. hobbes ovo naravno poriče i smatra da je i prinudni ugovor
jednako ugovor kao i onaj dobrovoljni.
i sad pokazuje kako u uvjetima znatne društvene nejednakosti uvijek postoji poticaj koji će se
pobrinuti da slabi sklope ugovore.
pa kaže: pretpostavke ugovorne teorije u načelu isključuju ropstvo. naime prema toj teoriji ugovor
je sredstvo za unapređivanje slobode. ropstvo je pak suprotnost ovom. e sad je pitanje zašto
teoretičari ugovora onda prihvaćaju ugovore koji su vrlo slični ropskima kao legitimne?
dakle sad o samom ugovornom ili građanskom ropstvu. naime pod robovima prije svega
podrazumijevamo nekog tko je prisilno pretvoren u roba (npr. crnci u americi...). e kaže: ono što je
zajedničko ugovornom ropstvu i pravom povijesnom ropstvu = ono je doživotno. kaže:
građanskim ropskim ugovorom se ne stvara rob u uobičajenom smislu.
a sad o samom ropstvu. naime rob se od drugih oblika neslobodnog rada razlikuje po tome što je
pravno gledajući vlasništvo gospodara. on prestaje biti osoba i postaje stvar: roba koja se može
kupiti i prodati. gospodar ne posjeduje samo rad roba nego i njegovu osobu. ali kaže: rob je i više
od toga: on je naime društveno mrtva osoba – on ne pripada nikakvom društveno legitimnom
poretku. građanskim ugovorom se ovo ne dešava.
11
kaže: ropstvo je u povijesti bilo prije svega vezano uz rat i osvajanje, a ne uz ugovor. ono je
nastalo kao zamjena za smrt u ratu – kao posebna vrsta pomilovanja u kojoj se odgađa
usmrćivanje sve dok rob pristaje na svoju bespomoćnost.
robovlasnici su pritom na razne načine osiguravali održavanje bespomoćnosti robova: davanjem
imena, odijevanjem, rezanjem kose, jezikom, žigosanjem...
gerder lerner pokazuje kako je ropstvo nastalo zato što je već postojao primjer podređenosti i
drugosti. bez obzira na njegovo porijeklo, važna značajka ropstva jest da su prvi robovi bile žene.
osnovni razlog ovom = žene se može dvostruko iskoristiti – naime osim kao radnu snagu ih se
može koristiti i seksualno.
razlika roba i radnika:

 rob je zarobljen, pretvoren u imovinu i prisiljen na rad, a zauzvrat mu se osigurava minimum
potreban za život
 radnik je pravno gledano slobodan i ravnopravan: on dobrovoljno sklapa ugovor o zaposlenju,
a zauzvrat dobiva nadnicu. on ne prodaje niti sebe niti sav svoj rad, već samo jedan dio
imovine u osobi: svoje usluge ili radnu snagu. u tom smislu je ugovor u srži slobodnog rada.
e sad – ako je pojedinac slobodan i ugovorom može iznajmiti svoju imovinu u osobi ako smatra
da će mu to biti od koristi. tako on može odlučiti da mu je od koristi da doživotn o iznajmi svoju
imovinu u osobi u zamjenu za zaštitu (preživljavanje). ovakva pretpostavka međutim ruši opreku
između slobode i ropstva. građansko ropstvo tako postaje samo jedan tip ugovora.
kaže: zbog toga se opreka između slobode i podčinjenosti zapravo može održati samo izmjenom
ili odbacivanjem doktrine o ugovoru:
a) ograničavanjem slobode ugovora
b) odbacivanjem pojma pojedinca kao vlasnika
e i kaže: tako je ropstvo uklopljeno u građanski svijet. ovo se vidi i iz toga što su neki američki
branitelji ropstva pronalazili argumente za uklapanje ropstva u građansko društvo.
npr. seabury koji je pokazivao kako američko ropstvo ne znači vlasništvo gospodara nad
robovima i neograničenu moć. ropstvo samo znači obavezu doživotnog služenja u zamjenu za
skrb i uzdržavanje. dakle smatra se da osoba roba nije vlasništvo, ali je njegov rad vlasništvo.
kaže dalje: klasični teoretičari ugovora su pritom vrlo korisni izvori materijala za obranu ropstva.
hobbes je po tom pitanju otkrio neke tajne ugovorne teorije: on roba definira kao pojedinca koji je
zarobljen i držan u zatvoru ili okovima dok gospodar ne odluči o njegovoj sudbini. pritom rob
nema nikakvih obaveza prema gospodaru. ako se roba želi koristiti za nešto potrebno ga je pustiti
iz okova i vezati na drugi način. dakle gospodar mu može ponuditi ugovor prema kojem on
razmjenjuje svoj život za obvezu pokornosti. time on postaje sluga, a ne rob.
grotius smatra kako gospodar posjeduje roba, ali daje nešto izgledniju osnovu za građansko
ropstvo nego hobbes. on naime smatra da je svaki čovjek slobodan porobiti se i dati se drugom u
vlasništvo. on pritom razlikuje dva oblika ropstva:
 potpuno ropstvo: ovdje rob duguje doživotne usluge u zamjenu za hranu i druge potrepštine
 nepotpuno ropstvo: ovdje je riječ o ljudima unajmljenim za novac
on smatra da je potpuno ropstvo bolje za roba jer ima izvjesno izdržavanje.
pufendorf: on ukazuje na dva moguća puta nastanka ropstva suglasnošću:

1. robovi su slobodno ponudili svoje usluge kućanstvima jer ih je na to prisilila oskudica i osjećaj
nesposobnosti. zauzvrat su dobili neprekidnu opskrbu hranom
12
2. sposobniji pojedinci su u prirodnom stanju povećali svoj imetak, pa su pozvali one manje
sposobne da iznajme svoj rad. i jedni i drugi su uvidjeli da je ovo na obostranu korist, pa su se
tako zauvijek vezali
pateman se pita: zašto je ovo kod puffendorfa ugovor o ropstvu, a ne o radu? i zašto bračni
ugovor nije također ropski?
kaže: četiri su kriterija koji razlikuju poslodavca od robovlasnika:
a) poslodavac je građanski gospodar i nema apsolutnu moć robovlasnika
b) ugovor o zaposlenju vrijedi na ograničeni rok – nije doživotan
c) poslodavac ne dobiva pravo nad radnikovom osobom ili radom nego samo na njegove usluge
d) poslodavac ne skrbi za radnikov život nego mu plaća nadnicu
kod puffendorfa je tako robovlasnik zapravo vrlo blizu poslodavcu.
locke. on pokazuje da čim nastupa ugovor – prestaje ropstvo. tako se prema njemu ropstvo ne
može uspostaviti ugovorom. za njega je naime rob pojedinac koji je pod apsolutnom dominacijom
gospodara – ovaj upravlja njegovim životom i smrću.
locke naime smatra kako nitko nema pravo raspolagati svojim životom (jer ovo pravo ima bog),
pa se tako ne može ni predati u apsolutnu vlast drugome. u tom smislu su gospodar i rob u ratu.
prema lockeu građanski odnos uspostavljen ugovorom je odnos gospodara i sluge. ovdje se
uspostavlja ograničena vlast gospodara nad slugom. dakle sluga pruža određene usluge u
zamjenu za nadnicu. gospodar ima pravo na privremenu vlast nad njim, ali samo onakvu kakvu su
ugovorom ustanovili.
međutim – pokazuje pateman – locke ne određuje koliki je taj rok niti daje ikakav razlog zašto on
ne bi bio doživotan. locke naravno smatra da on nikad ne može biti rob jer je odnos uspostavio
ugovorom.
kaže pateman: slugu od roba zapravo razlikuje samo trajanje ugovora.
kaže: i noviji kontraktualci pokazuju kako je ugovorno ropstvo prihvatljivo u građanskom društvu
tako philmore pokazuje kako je ugovor o ropstvu zapravo samo jedna vrsta ugovora o
zaposlenju, a jedina razlika je to da je ugovor doživotan – civilizirano ropstvo.
kaže pateman: philmoreov argument za civilizirano ropstvo se temelji na tri implicitne
pretpostavke:
1. postoji mogućnost razdvajanja usluga ili radne snage od robove osobe ili rada. dakle
pojedinac je prirodno slobodan i ravnopravan i posjeduje imovinu u svojoj osobi koju može
ugovorom iznajmiti
2. kontraktarijanska rasprava naizgled zaobilazi veliki paradoks ropstva: gospodar mora
istovremeno zanijekati i potvrditi ljudskost roba. prividno razrješenje se dobiva tako da se roba
smatra ravnopravnim i jednakim pojedincem koji je slobodno pristao doživotno raditi za
gospodara. prividnost ovog rješenja se sastoji u tome da se usluge, sposobnosti i radna snaga
mogu odvojiti od osobe. dakle ovo je glavna zabluda ugovorne teorije
3. pretpostavka da građanski rob u zamjenu za pokornost dobiva ne samo uzdržavanje i zaštitu
nego i naknadu u novcu. no mnogi drugi autori smatraju da je upravo ovo ključna razlika
slobodnog rada i ropstva.
tako većina ugovornih teoretičara ne može pronaći nijedan razlog za isključivanje doživotnih
ugovora o razmjeni zaštite i pokornosti iz slobodnih ugovora – pogotovo ako je ovaj ugovor
raskidiv.
najpoznatiju izjavu protiv državnog nametanja ropskih ugovora je dao j.s.mill. on pokazuje kako
su sloboda i ropstvo nespojivi: ropski ugovor bi bio pravno ništavan. naime – ako pojedinac
13
odabere ovakav ugovor on se odriče svoje slobode zauvijek: on iznevjerava svrhu onog što je
razlog koji dopušta da raspolaže sobom.
ove razloge mill primjenjuje i na bračno pravo i time dovodi u pitanje patrijarhat.
rousseau je također odbacio ropske ugovore kao i svaki odnos koji je uspostavljen jer je iz
ekonomske nužde čovjek morao prodati sebe drugome. ipak je podržavao spolni ugovor.
dakle rousseau je po pitanju ropstva suprotan svim prethodnim autorima – za njega su ropstvo i
ugovor nespojivi. naime – ako gospodar posjeduje roba i sve njegovo – kakvo onda rob može
imati pravo u odnosu na njega?
on dalje pokazuje kako je verzija ugovora drugih teoretičara ugovora lažna jer se njom samo
potvrđuju ovlasti koje su bogati imali nad siromašnima.
ipak – rousseau ne dira u bračni ugovor i ne vidi analogiju s ropskim.
dakle – svi teoretičari osim rousseaua smatraju da se sloboda vrti samo oko jednog čina =
ugovora. pojedinac ima sebe u posjedu i raspolaže sa sobom kako želi.
kod rousseaua pojedinac međutim nije vlasnik, već čovjek čija individualnost ovisi o održavanju
slobodnih odnosa s drugim ljudima.
4. postanak, očevi i politička sloboda sinova
i sad polazi od prije iznesene teze da prvobitni ugovor znači zbacivanje vlasti očeva od strane sinova.
oni dakle u ugovor ne stupaju kao očevi, ali ni kao muževi. oni u društveni ugovor stupaju kao braća.
(nije slučajno da se bratstvo pojavljuje kao načelo francuske revolucije).
kaže: zanimljivo je kako se pojam bratsva vezuje uz zajedništvo, solidarnost, dok se drugi sličan
pojam – patrijarhat, smatra davno zamrlom vladavinom očeva. međutim – nitko bratstvu ne priznaje
njegovo doslovno značenje: bratsku povezanost muškaraca.
dalje – bratstvo se danas prije svega tumači kao slobodni savez, koji podrazumijeva postojanje
zajedničkih spona koje su građanske i javne i ne ograničavaju se na osobe kojima se mogu pripisati
(kao srodstvo) – dakle rezultat su slobodnog izbora
liberali su se od 19.st. naovamo okrenuli upravo ideji bratstva kako bi oživjeli apstraktnu narav
klasične definicije pojedinca koju su dali teoretičari ugovora. bratstvo se dakle shvaća kao zajednica
(rawls, dewey...), kao odnos društvene suradnje koji je uspostavljen među jednakima.
kaže pateman: zanimljivo je kako nitko ne razmatra doslovno značenje pojma bratstva niti se pita
zašto upravo ovaj pojam koristiti za opisivanje zajednice.
willson carey mcwilliams je dao ilustraciju važnosti bratsva kao muške spone. on kaže kako za
razumijevanje bratstva treba promotriti društva u kojima je srodstvo najvažniji tip odnosa. ovdje se
načešće povlači sljedeća razlika:
a) majčinska vlast = toplina, ljubav, osjetilno zadovoljenje
b) očinska vlast = apstraktna, izvodi se iz onog što je neposredno i transcendira zajednicu
ako sljedeći naraštaj muškaraca želi preuzeti vlast – on mora razbiti povezivanje s ocem. tako otac i
sin postaju podanici iste vlasti i stoga braća. ovdje je prema njemu riječ o vlasti muškog načela.
mcwilliams dalje pokazuje kako je moderna građanska politika vlast muškog načela, ali se sve više
odvaja od intenzivnog bratskog odnosa jer nestaju krvne veze. ovo se vidi i u pojavi ideala
univerzalnog bratstva.. međutim – on smatra da je univerzalno bratstvo prazna apstrakcija koja ljude
ostavlja bez identiteta.
14
mcwilliams govori o građanskom bratstvu kao suvremenom obliku. ono se dakle ne odnosi na krvnu
vezu između sinova istog oca, nego na muškarce povezane priznatom zajedničkom sponom. ovakvo
je i građansko društvo antičkog polisa.
kaže pateman: bratstvo se rabi u dva značenja:

1. bratstvo kao univerzalna spona zajednice
2. bratsvo kao bratovština: udruga u kojoj vlada osjećaj povezanosti koji je nalik na obitelj.
mcwilliams prije svega žali što danas bratstvo više nije 2. nego samo 1.
a sad malo o pobjedi nar filmerom. kaže: klasični teoretičari društvenog ugovora su odnijeli
apsolutnu pobjedu u dokazivanju da politička moć i podčinjenost nisu prirodne nego konvencionalne
– tvorevine samih pojedinaca. dakle ne mogu postojati nikakvi prirodni odnosi podređenosti – oni se
moraju uspostaviti ugovorom.
međutim – prije filmerove formulacije problem političkog prava nije bio tako jasno određen. tako se u
tradicionalnoj patrijarhalnoj tezi obitelj prikazivala kao metafora političkog poretka, a svi odnosi
nadređenosti i podređenosti su se shvaćali kao odnos oca i sina. međutim ova teza nije mogla riješiti
problem na koji način su i sami vladari (očevi) politički podanici.
dakle tek je filmer dao konačno rješenje ovog tako što je božansko pravo kraljeva sjedinio s
patrijarhalizmom: on političko pravo izvodi iz božjeg očinskog i monarhijskog dara adamu. filmer je
nadalje pokazao kako je ugovorna forma apsurdna jer se ne može sve ljude zatražiti za pristanak. u
tom slučaju bi svaka vladavina bila nemoguća. nadlje – pojedinci se po njemu ne rađaju slobodni i
jednaki: sinovi se rađaju podređeni svojim očevima, a preko njih i očinskom pravu monarha.
teoretičari ugovora su na ovo odgovorili s dva argumenta koja su pobijala da političko pravo proizlazi
iz prirodne činjenice rađanja:
1. hobbes i puffendorf izvode da novorođenče sklapa ugovor kojim se podčinjava roditeljskoj vlasti
– budući da se radije predaje majčinoj vlasti nego da bude ostavljeno. pritom se obojica slažu da
je očinska vlast politička, ali smatraju da se temelji na konvenciji.
kaže pateman: ovo nije uvjerljiv argument protiv filmerove teze: odnos između roditelja i djeteta
se ne može opisati kao ugovoran, a ni poistovjećivanje očinskog i političkog prava nije uvjerljivo
locke i rousseau su dali protuargument patrijarhalizmu koji je suprotan onom hobbesa i
puffendorfa. naime – oni pokazuju kako roditelji imaju dužnost brinuti se za svoju djecu i to im
daje punopravnu vlast nad djecom. ta vlast je međutim privremena. kad dijete dozreli ono postaje
jednako slobodno kao i roditelji (očevi). dakle – ako je monarhijska vlast očinska, onda je i
privremena!
kaže pateman – najveći unutarnji problem s filmerovim klasičnim patrijarhalizmom = ako se
očevi poistovjete s kraljevima i ako im se dade ista apsolutna moć, onda ne može postojati kralj,
nego samo mnoštvo kraljeva-očeva
2. (dakle sad argument koji je definitivno oborio klasični patrijarhalizam) lockeovo razlučivanje
očinske moći od političke moći. on pokazuje kako očevo pravo nad sinovima nije političko pravo.
naime politička moć je uvijek konvencionalna i uspostavlja se putem ugovora (očinska ne). ovo
slično pokazuje i rousseau.
a sad o jednom momentu koji je feministicama posebno zanimljiv kod starih teoretičara ugovora, a
koji zapravo vodi u zabludu. ovdje je riječ o:
 hobbesovoj tezi da u prirodnom stanju majke imaju vlast nad djecom
 lockeovom ukazivanju na petu zapovijed i tumačenje kako je vlast nad djecom roditeljska, a ne
očinska
15
kaže: ovaj aspekt rasprave između patrijarhalista i teoretičara ugovora lako dovodi u zabludu. naime
– činjenica da su u centru zanimanja roditelji i djeca upućuje na to da se patrijarhat gleda kao na
obiteljski, pa se pita da li je vlast oca ili majke (što je patrijarhalno!).
naime – teoretičari ugovora doduše obaraju filmerovog patrijarhalnog oca, međutim istovremeno,
oni njegovim sinovima daju velik dio njegovog nasljeđa (spolnog prava).
dakle kod filmera pravo na vladanje potječe od očevog prava: adamovi sinovi se rađaju podčinjeni
ocu. s rođenjem prvog sina adam postaje monarh, a njegovo političko pravo se prenosi na sve očeve
kraljeve: svi kraljevi vladaju na temelju očinstva, a svi očevi su monarsi u svojim obiteljima. dakle
ovdje se čini kako je filmerova perspektiva jednostavna: političko pravo potječe iz prava očinstva.
kaže pateman: patrijarhat je bitno složeniji nego što bi se moglo zaključiti iz samog imena ili ovog
jednostavnog filmerovog objašnjenja. no, kaže, ovo vidi i sam filmer. on pokazuje kako patrijarhat
nije samo vlast očeva nad sinovima: očeva moć nad sinovima je samo jedna dimenzija patrijarhata.
naime adam je trebao postati otac da bi postao kraljem, a da bi to mogao eva je morala postati
majka. ovo znači: spolno ili supužničko pravo nužno prethodi pravu očinstva. podrijetlo
adamove političke moći izvire iz njegovog supružničkog ili spolnog prava, a ne iz njegovog očinstva:
on dakle političko pravo ima prije nego očinstvo.
filmer nadalje pokazuje kako je adamovo političko pravo prvobitno postavljeno pravom koje on ima
kao muž nad evom: bog mu je dao vlast nad ženom!
no većina čitanja filmera zanemaruju ovaj drugi, prethodni aspekt očinske vlasti, a kad su teoretičari
ugovora krenuli obarati njegovu tezu, u ovaj dio nisu dirali!
međutim – adamova moć nad evom se kod filmera teško primjećuje jer se spominje samo usputno.
razlog tome: klasični patrijarhalizam je žene proglasio prokreativno i politički nerelevantnima. samo
prokreativna moć oca je izvor političke vlasti. žene su samo prazne posude...
kaže pateman: ova generativna, prokreativna moć muškaraca ima dva oblika:
1. stvaranje novog fizičkog života. dakle muška prokreativna moć koja stvara živote. žena nema
nikakvu moć prokreacije
2. stvaranje novog političkog života, porađanja političkog prava
tako kod patrijarhalista muškarac prije svega znači oca, a supružničko pravo jedva da se i spominje,
budući da je ono adamovo prvobitno političko pravo. ono je naprosto uključeno u pravo očinstva.
naime oni izvode kako je adam zapravo i evin otac – budući da je ona stvorena iz njega, a on joj je
nadjenuo i ime. dakle – u klasičnoj patrijarhalističkoj teoriji ne postoje dva roditelja, nego samo jedan.
e dakle – pojavom ideje prvobitnog ugovora i pretpostavke prirodne slobode i jednakosti dolazi do
velikog preokreta u tradiciji patrijarhalne rasprave:
 otac prestaje biti utjelovljenje političkog prava
 patrijarhat postaje bratski
 spolno pravo se više ne podvodi pod pravo očinstva
 muško pravo nad ženama se proglašava nepolitičkim
tako je doduše očinsko pravo nestalo, ali je muško pravo nad ženama ostalo.
e sad – što je prikrilo činjenicu kako je sukob između klasičnog patrijarhalizma i ugovorne doktrine
obuhvaćao samo jedan oblik očeve političke moći (naime onaj očinski)?
ovdje autorica prije svega navodi lockeovo razdvajanje očinske moći od političke. dakle ovdje je riječ
o odvajanju
 građanskog ili političkog društva (javnog) koje počiva na uviverzalnim sponama ugovora koji su
sklopili jednaki i ravnopravni pojedinci od
16
 privatnog obiteljskog života koji počiva na prirodnim vezama i prirodnom poretku subordinacije.
dakle prirodna podčinjenost = podčinjenost očinskoj moći i ona se miče iz građanskog društva i
prestaje biti od interesa za političku teoriju
tako iz lockeove tvrdnje proizlazi:
1. da je je paradigma prirodne podčinjenosti podčinjenost ocu
2. da su svi oblici prirodne podčinjenosti nepolitički
ova očinska sfera postoji zajedno s građanskim društvom i uključuje prirodnu podređenost djece ocu,
ali i supruge
kaže pateman: pojam politički treba svakako ograničiti na odrasle. naime – novorođenčad dolazi na
svijet nemoćna i stoga se može smatrati kako ona potpadaju pod moć roditelja (ili odraslih). međutim
– ova zaštita koju roditelj pruža djetetu ima svoj kraj kad dijete odraste – ono postaje ravnopravno i
sudjeluje u društvu zajedno s roditeljima.
e ali: kod moći među odraslima ne postoji prirodni obrazac rasta i završetka, niti potreba za zaštitom.
međutim danas se još uvijek smatra da je patrijarhalnom pravu (muža nad ženom) oslonac u prirodi.
dakle kako locke prikazuje društvo u prirodnom stanju. njegova varijanta je gotovo ista kao i sve
druge tradicionalne patrijarhalne priče o društvu koje potječe iz obitelji. dvije iznimke:
1. locke poriče da vladavina oca proizlazi iz njegove prokreativne moći
2. on poriče da je ta vladavina politička
dakle – prema njegovoj povijesnoj pretpostavci su u početku očevi postali monarsi, ali tako što su
izabrani od svojih sinova da se skrbe o njima. no u ovom nema žena, majki....
isto tako locke prije toga pokazuje kako se prvobitno društvo sastoji od muškaraca i žena. ono
također ima konsenzualnu genezu u dobrovoljnom ugovoru muškarca i žene. e sad – locke smatra
kako je ženina podčinjenost prirodno utemeljena. tako je i kod njega prvobitno političko pravo
supružničko pravo (isto kao i filmer). kad je muž izabran od sinova za monarha, žena je već bila pod
njegovom vlasti – naime ta vlast je, za razliku od vlasti nad sinovima – prirodna.
s vremenom vladavina očeva-monarha prestaje biti prikladnom, pa ga sinovi ubijaju i polažu pravo na
svoju prirodnu slobodu. potom sklapaju društveni ugovor i uspostavljaju građansko društvo. pritom se
sfera prirodne podčinjenosti izdvaja kao nepolitička sfera. u toj nepolitičkoj sferi ostaje načelo očinske
moći, a spolno ili supružničko pravo se više ne spominje.
kaže pateman: ovo prikrivanje je toliko majstorski izvedeno da danas gotovo nitko ne primjećuje da
je privatna sfera uspostavljena ugovornim odnosom između dvije odrasle osobe.
dakle – kod klasičnih teoretičara žene ne mogu sudjelovati u građanskom društvu jer im prirodno
nedostaju neke sposobnosti za to. međutim – rijetko koji od njih jasno navodi koji su to nadostaci
zbog kojih žena ne može sudjelovati u javnom životu. ovi autori najčešće daju nekakve mutne tvrdnje
o većoj tjelesnoj i umnoj snazi muškaraca. ali kaže:
 argument tjelesne snage je proturječan postavkama društvenog ugovora: ako se pozivamo na
prirodnu jednakost pojedinaca, onda nikakvo pravo na vladavinu ne možemo izvoditi iz tjelesne
nadmoći. ovo je postalo očigledno već kroz 19.st, a na tome su se temeljili i zahtijevi za
proširenjem političkih prava žena. tako su pomalo napušteni argumenti tjelesne snage
 argument umne snage je također izvrgnut kritikama. već rane feministice su pokazale kako se
žene čine manje sposobnima prije svega jer nemaju naobrazbu. ovo pak nije stvar sposobnosti,
nego njihovog društvenog položaja.
međutim, kaže pateman, ovo nisu jedini argumenti na kojima se utemeljuje ženska nespsobnost za
sudjelovanje u političkom životu.
a sad nazad na filmera i lockea – naime u njihovom teorijskom sporu značajnu ulogu igra
sposobnost žene da rađa. i filmer i locke pokazuju kako je prvobitno političko pravo muškarca pravo
na pristup ženinom tijelu koje mu omogućuje da postane otac.
17
 kod klasičnih patrijarhalista (filmer) žena pritom nema nikakvu prokreativnu sposobnost. nju
prisvaja muškarac i pretvara je u mogućnost političkog poroda
 kod teoretičara ugovora (locke) je otac poražen, a sinovi nasljeđuju njegovu sposobnost stvaranja
političkog prava. i sad pokazuje kako su žene i njihova tijela sve ono što pojedinci nisu... oa stoga
nisu sposobne sudjelovati u političkom poretku.
najjasnija rasprava o nesposobnosti sudjelovanja žena u političkom postoji kod rousseaua i freuda.
rousseau: dakle ovdje kao i kod lockea stoji pretpostavka da je ljudima prirođen društveni život.
prema njemu je najstariji društveni odnos – obitelj. prema njemu u najranijem prirodnom stanju nema
društvenosti jer ljudi ne znaju govoriti. tako u tom društvu nema ni prirodne podređenosti, a spolno
općenje se dešava nasumce nakon čega se ne uspostavlja trajni odnos (dakle ovo je nekakvo
životinjsko stanje).
e sad – za njega društveni život počinje s patrijarhalnom obitelji. razvija se jezik, razum, društveni
odnosi, a ovo prati i razvoj spolnih razlika koje sa sobom nose ovisnost i podložnost žena
muškarcima. dakle – žene se usredotočuju na kolibu i brigu za djecu, a muškarci na lov.
e sad – kako rousseau objašnjava ovo. naime promatranjem tjelesnih razlika spolova možemo uočiti
i moralne razlike:
 žene ne mogu same kontrolirati svoje bezgranične strasti, pa tako ne mogu ni razviti moralnost
koja je potrebna u građanskom društvu
 muškarci također imaju strasti, ali su sposobni razumom nadvladati svoju spolnost. stoga se oni
mogu baviti stvaranjem i održavanjem političkog društva
dakle – budući da ženama nedostaju sposobnosti sublimiranja strasti, one su u trajnom stanju
nereda, pa se moraju podčiniti muškarcu ili sudovima muškaraca. dakle žene djeluju subverzivno na
politički život. zato ih treba isključiti – one nikada ne mogu do kraja obuzdati svoje strasti. tako je
ženino područje obitelj, a u njoj se mora pokoravati naredbama muža. muž pak, mora biti što je više
moguće odvojen od žene kako bi bio dobar građanin. žena će naime stvoriti nered u njemu i ugroziti
cijelo društvo.
freud on također daje prikaz prelaska iz životinjske prirode u ljudsko društvo. naime kod čo vjeka ne
postoje cikusi parenja, a kad se potreba za genitalnim zadovoljenjem prestala javljati iznenadno,
mužjak je stekao motiv za trajno držanje ženke. ženka je pak morala ostati s njim kako bi zaštitila
mladunčad. tako je nastala obitelj. e sad:
 žene uvijek uspostavljaju samo partikularne veze. stoga one predstavljaju interese obitelji i
spolnog života
 muškarci su sposobni razviti osjećaj za bratstvo i zajednicu – sposobni su svoje osjećaje izdignuti
na univerzalnu razinu, izvan svijeta obitelji.
freud pokazuje kako žene prije svega nisu sposobne za sublimiranje nagona na način na koji su to
muškarci sposobni. zato žene ne sudjeluju u građanskom društvu. međutim – one razvijaju
neprijateljstvo prema muškom sudjelovanju i ostaju stalna prijetnja društvenom i političkom poretku.
razlog tome – nepostojeći ili slabi superego.
dakle – rousseau i freud pokazuju što je to zapravo u ženskoj prirodi zbog čega muškarci moraju
ostvariti svoje spolno pravo: žene nisu sposobne sublimirati strasti na način na koji su za to sposobni
muškarci. ovo je dakle temelj političke razlike.
dakle – žene i njihova tijela predstavljaju prirodu koja se mora dovesti pod nadzor i nadići ako se želi
uspostaviti društveni poredak. u prirodnom stanju je društveni poredak moguće održati samo ako
gospodari muž. u vezama žene sa društvenim svijetom uvijek posreduje muž sa svojim razumom jer
se u protivnom društveni život raspada.
kaže: žene su tako isključene iz statusa slobodnih i ravnopravnih pojedinaca jer im nedostaje
sposobnosti za promjenu koja se kod muškaraca dešava prilikom uspostave građanskog društva:
one ne mogu razviti osjećaj za pravdu.
18
izrada društvenog ugovora počiva na pretpostavci da se strast i pristranost mogu zauzudati

razumom. žene međutim ne mogu razmišljati na taj način, a ne bi trebale ni pokušavati. rousseau
tako ukazuje i na nepoželjnost obrazovanja žene. naime ova postaje velika opasnost.
kod rousseaua i freuda žene dakle nisu sposobne savladati svoje spolne strasti i partikularne
vezanosti i usmjeriti svoj razum prema zahtjevima univerzalnog poretka i javne dobrobiti. zbog toga
one ne mogu sudjelovati ni u društvenom ugovoru. samo pojedinci mogu sklapati ugovore i poštivati
uvjete prvobitnog ugovora. žene su suprotnost građanskog prava.
kaže pateman: ugovor je u ovom zapravo muško političko rođenje. oni otuđuju dar koji im je priroda
uskratila i preobrazuju ga u političku kreativnost: oni porađaju umjetno tijelo – političko tijelo
građanskog društva, levijatana. dakle – ovo tijelo nije prirodno nego je proizvod razuma.
a sad nazad na bratstvo

naime prvobitni ugovor je bratski ugovor: ugovor sinova jednog oca koji se tim činom pretvaraju u
građansko bratstvo. oni su povezani zajedničkim interesom pružanja potpore građanskim zakonima
koji im osiguravaju slobodu. međutim – oni su povezani i još jednom vezom: interesom da se poštuju
uvjeti spolnog ugovora i da se održi zakon o muškom spolnom pravu.
kaže freud: dvije su dimenzije očevog prava:

1. očinsko pravo
2. supružničko pravo
on dalje, za razliku od klasičnih teoretičara ugovora kaže kako je povod za umorstvo oca od strane
sinova ne samo očinsko nego i ovo drugo pravo. sinovi time stječu slobodu, ali i očev spolni pristup
ženama.
međutim – kod freuda nakon ocoubojstva ne nastupa odmah civilizacija (društveni ugovor), nego
majčinsko pravo. ovo je međutim samo međufaza nakon koje slijedi zbacivanje majke i uspostava
bratskog patrijarhata. ovaj se naime uspostavlja jer nijedan sin ne može steći onoliko moći koliko je
imao otac, a njihove borbe su uzaludne i iscrpljujuće. stoga sklapaju prvobitni ugovor. ovo međutim
više nije zakon oca nego apstraktna načela međuodnošenja u odnosu na koja su sva braća jednaka.
kaže: tako je kod freuda jasno da ugovor braće nije samo usmjeren na uspostavu slobode i prava na
građansku upravu, već i na dobivanje očevog spolnog prava.
u klasičnim pričama o društvenom ugovoru se međutim ovo ne spominje na taj način: iako je temelj
očinskog prava kojeg sinovi prisvajaju spolno pravo, budući da žena mora postati majka da bi on
postao otac – ovo ne spominje nijedna teorija društvenog ugovora. svima njima nedostaje knjiga
postanka. ovo pateman naziva priča o praprizoru.
e pa kaže: zašto ovaj praprizor nije prikazan? važan razlog = ovaj postanak mora biti potisnut kako bi
se utvrdilo da je moderno građansko društvo ustanovljeno na porazu patrijarhata i ako se želi tvrditi
da su spolni sporazumi nepolitički.
ipak – postoji jedna verzija priče o praprizoru – hobbesova. u njegovom prirodnom stanju je ženska
jedinka bila po snazi i pameti jednaka muškoj i stoga je mogla biti samo podjarmljena silom. pitanje:
da li to znači da političko pravo oca ima izvor u silovanju?
i sad pateman pokazuje kako taj praprizor još i danas možemo smatrati silovanjem:
 u mnogim pravnim sustavima bračni ugovor još uvijek daje mužu pravo spolnog pristupa ženinom
tijelu bez obzira je li ona izrazila svoj pristanak ili ne
 danas je još uvijek uvriježeno mišljenje da žene kažu ne, a zapravo misle da. ovo dokazuju i
načini na koje se sa silovanjem postupa pred sudovima
dakle – ni danas se ne radi jasna razlika između sporazumnog i prisilnog spolnog čina – kao ni kod
hobbesa.
19
gregory zilboorg (teoretičar psihoanalize). on daje nešto drugačiju priču o praprizoru od freuda. on
svoju tezu iznosi kao povijest ljudske vrste. prema njemu je najranija faza ljudske vrste ginocentrično
razdoblje (matrijarhat). pravo majke je prethodilo prahordi na čelu s ocem. ovo pravo majke biva
zbačeno kad jednog dana muškarac postaje siguran u svoju snagu da nadjača ženu, pa je siluje.
zilboorg se ovime suprostavlja svim pričama u kojima je muškarčevo otkriće očinstva pokretač
patrijarhalne obitelji, a poslije i civilizacije. on smatra da ovaj primordijalni čin silovanja nije vezan
niti uz očinstvo, niti uz ljubav: to je nasrtaj, falički sadistički čin.
nadalje zilboorg pokazuje kako je ovaj prvobitni čin potakla čista potreba za posjedovanjem i
gospodarenjem. muškarci time šire svoju imovinu i vlast. za spolnom vladavinom uskoro dolazi i
ekonomska vladavina: ekonomsko izrabljivanje. s porobljavanjem žena i stvaranjem obitelji muškarci
upoznaju pojam ropstva i stječu sredstvo proširenja svoje vlasti.
kaže pateman: iako i freud priznaje spolni ugovor kao dio prvobitnog ugovora (za razliku od svih
ostalih autora društvenog ugovora), ova činjenica kod njega ostaje donekle prikrivena – dijelom i
zahvaljujući patrijarhalnom čitanju.
freud tako iznosi i priču o podrijetlu obiju sfera modernog građanskog društva:
1. civilizacija = javni svijet, građansko društvo
2. srodstvo, privatna sfera, obitelj
dakle kod njega oba ova svijeta nastaju kroz bratski ugovor. tako on kaže da braća nakon ubojstva
oca donose tri zakona:
1. zabrana ocoumorstva
2. jednaka prava za braću
3. zabrana rodoskvrnuća – incesta. dakle uspostavlja se egzogamija – uredni sustav sklapanja
braka. kod freuda ovo znači: svaki muškarac mora potražiti ženu izvan skupine čiji je član po
krvnom srodstvu.
ad 2.
ovdje freud kaže da on glasi da se ne smije uzimati u obzir očeve želje
ad 1, 3.
ova dva zakona djeluju u smjeru kakav bi poželio i umoreni otac. time se dakle perpetuira očeva
volja.
kaže freud: nakon što su braća ubila oca došlo je do suparništva oko žena koje su preoteli, a ovo je
prijetilo uništiti bratsku organizaciju. ako su braća željela živjeti zajedno nije im preostajalo drugo
nego da zabrane incest: dakle – ne smije se imati spolni odnos ni sa jednom ženom preotetom od
oca!
međutim – ovo ne znači da su se braća odrekla spolnog prava. ono se sada proteže na svu braću
kroz zakon o egzogamiji. time zapravo braća sklapaju spolni ugovor: uspostavljaju zakon kojim se
potvrđuje muško spolno pravo i osigurava uredan pristup svakog muškarca nekoj ženi. patrijarhalno
spolno pravo prestaje biti pravo jednog muškarca i postaje univerzalno – pravo svih muškaraca –
braće.
kod klasičnih teoretičara ugovora se ovo ne prikazuje na taj način – spolni ugovor je premješten u
bračni ugovor. muškarci uživaju nadmoć svojeg spola, a žene u trenutku kada postaju supruge uvijek
pristaju sklopiti bračni ugovor kojim se dovode u podređen položaj.
dakle – u prirodnom stanju je supružničko pravo ostvario prvi muž, a slijedom toga svi muškarci
uživaju to prvobitno političko pravo. ovo znači da antinomija prirodno stanje – građansko društvo
pretpostavlja spolni ugovor. prijelaskom iz prirodnog stanja u građansko društvo se brak i
patrijarhalna obitelj prenose u novi građanski poredak.
20
pritom se u društveni ugovor (u klasičnoj varijanti) ne uključuje spolni ugovor jer se podrazumijeva da
taj ugovor obuhvaća spolni. patrijarhalna obitelj i i brak postoje kao prirodan temelj građanskog
života, pa ih nije potrebno dodatno objašnjavati spolnim ugovorom.
kad se ovo promatra iz patrijarhalne perspektive političko pravo može biti samo:
a) pravo oca
b) građansko, javno pravo
supružnički odnosi, pak, su prirodni i privatni odnosi, pa se zakon muškog spolnog prava i spolni
ugovor gube iz vida.
lévi-strauss: kaže pateman – njegova objašnjenja podrijetla kulture potvrđuju ono što je rekla o
freudu. naima prema lévi-straussu se epohalni prijelaz iz prirode u kulturu dešava zabranom
incesta – zakonom egzogamije. ovim se uspostavlja univerzalno društveno pravilo nalik na zakone
prirode. dakle – uspostavom ovog zakona dolazi do prijelaza iz prirode u kulturu / civilizaciju. dakle
uspostavom ovog pravila muškarci moraju tražiti žene izvan skupine (obitelji). ovim se uvodi sloboda
pristupa svih muškaraca svim ženama. nijedan muškarac više ne može polagati pravo na majku ili
sestru, ali može tražiti sestru drugog muškarca.
nadalje, lévi-strauss u braku vidi arhetip razmjene. dakle brak kao uredna razmjena žena koja svim
mušlarcima daje ravnopravan pristup ženama je prvobitna razmjena koja tvori kulturu ili civilizaciju.
kad je tako jednom stvorena kultura, žene prestaju biti puki prirodni stimulans i postaju znak
društvene vrijednosti. nadalje – zakon egzogamije povezuje muškarce – stvara zajednicu među njima
= bratstvo.
dalje lévi-strauss pokazuje kako u ovoj razmjeni žena nastupa samo kao predmet razmjene, a ne i
kao jedan od partnera razmjene. međutim – ovdje sad dolazi do paradoksa kod lévi-straussa. naime
nakon što je izvršena razmjena žene (otac daje svoju kći nekom muškarcu), žena s tim muškarcem
sklapa ugovor – dakle postaje stranka u bračnom ugovoru i nije više samo predmet.
e sad – brakom se uspostavlja daljnja razmjena: on je društveni odnos u kojem žena u zamjenu za
muževu zaštitu nudi poslušnost.
dakle kod lévi-straussa nalazimo na još radikalniji prikaz problema koji postoji i kod ugovornih
teorija: kako to da žene koje po prirodi nisu pojedinci mogu sklapati ugovor i zašto ga uopće moraju
sklopiti? kaže pateman: ovaj ugovor je nužan zato što u ugovornoj teoriji ne može biti odnosa koji
nije sklopljen ugovorom, jer samo ugovor potvrđuje postojanje građanske slobode.
kaže: radove lévi-straussa i freuda o podrijetlu ljudskog društva ne smijemo čitati kao takve. oni se
prije svega bave podrijetlom građanskog društva. naime u prelasku iz prahorde (freud) ili prirode
(lévi-strauss) u (građansko) društvo srodstvo se smješta u privatnu sferu. dakle prvobitnim
ugovorom se uspostavlja društvo ustrojeno u dvije sfere. međutim, kaže pateman, obično nam biva
ispričana samo priča o postanku javne sfere.
dakle – da bi stvar postala jasna potrebno je prikazati i drugi dio priče: pokazati kako izgleda spolni
ugovor i nastanak privatne sfere. pritom, kaže, kad tvrdimo da društveni i spolni ugovor (= prvobitni
ugovor) zajedno čine dvije sfere može navesti na pogrešno tumačenje – naime da patrijarhalno pravo
vlada jedino u braku ili privatnoj sferi.
kaže pateman: klasične teorije ugovora spolni ugovor premještaju u bračni ugovor, ali ovo ne znači
da je muško spolno pravo ograničeno na bračne odnose. brak je važan jer se kroz njega uspostavlja
privatna sfera, ali i zato što se prirodna moć muškaraca proteže na sve oblike građanskog života.
tako je građansko društvo u cjelini patrijarhalno: žene su podložne muškarcima i u privatnoj i u javnoj
sferi.
21
dakle – kad je otac jednom ubijen, njegova patrijarhalna moć postaje univerzalna – podijeljena braći
(svim muškarcima). pri sklapanju prvobitnog ugovora braća razdvajaju dvije dimenzije očeve vlasti,
njegovog političkog prava koje su kod oca bile sjedinjene:
 građanskim pravom zamjenjuju očinsko pravo
 spolno pravo oca pretvaraju u moderni patrijarhat koji uključuje bračni ugovor
ovi građani, braća, tvore bratsku zajednicu, a zajednički im je interes održati prvobitni ugovor kojim se
potvrđuje legitimitet muškog prava i koji im omogućuje izvlačenje materijalne i duševne koristi iz
podčinjenosti žena.
kaže dalje: građanska sfera postaje univerzalna u opreci s privatnom sferom podčinjenosti žena.
građanski pojedinac se uspostavlja unutar spolne podjele društvenog života koja nastaje prvobitnim
ugovorom. pojedinac-građanin izgleda kao univerzalan samo zbog činjenice da postoji privatna sfera
kao prirodni temelj građanskog života.
dalje – značenje građanske slobode i jednakosti u javnoj sferi se može shvatiti samo u opreci s
prirodnom podčinjenošću žena u privatnoj sferi. tako sloboda, jednakost i bratsvo čine krilatice
revolucije jer su sloboda i jednakost svojstva braće!
e a kaže dalje – supružnički odnosi i struktura suborinacije izlaze iz okvira privatnog doma i šire se na
javnu arenu kapitalističkog tržišta.
5. supruge, robovi i najamno ropstvo
kaže: priča o spolnom ugovoru je ključna za razumijevanje suvremenog patrijarhata.
obitelj koju su u 18.st. opisivali klasični teoretičari se nije znatno razlikovala od one kod filmera: ona
se sastojala od supruga i supruge, slugu, šegrta, robova. jedina razlika ove obitelji i one klasičnog
patrijarhalizma = ona vuče podrijetlo iz ugovora, a ne prokreativne moći oca: bračni ugovor, ugovor
sa slugama...
obitelj kakvu poznamo danas nastaje bitno kasnije: par muža i žene. tada bračni ugovor postaje
konstitutivni temelj kućanskih odnosa.
dakle u toj staroj obitelji su svi članovi sklapali ugovore o radu s gospodarom. ovakve prirode je i
bračni ugovor: supruga je naime istovremeno i kućanica. e kaže pateman: koja je priroda ovog
radnog odnosa i po čemu se on razlikuje od drugih? kaže: supruga je prema svim definicijama
sluškinja. no ne definira ju se kao takvu.
e kaže: danas su odnosi gospodara i roba ili sluge (kao neravnopravni), zamijenjeni odnosom
poslodavca i posloprimca koji su ravnopravni. dakle proizvodnja se iz obitelji preselila u kapitalističko
poduzeće: javnu domenu.
međutim – kućanica ostaje u privatnosti kućne sfere. kaže pateman: bračni ugovor je ostao jedini
primjer kućanskog radnog ugovora, pa se tako bračni odnosi mogu smatrati ostatkom predmodernog
kućanskog poretka.
kaže: iako su svi odnosi temeljeni na ugovoru i time se mogu shvatit i kao odnosi slobodnih i jednakih,
bračni ugovor ima bitno drugačije značenje od ugovora koji se sklapaju u javnoj sferi života. naime –
bračni ugovor odražava patrijarhalno uređenje prirode utjelovljeno u prvobitnom ugovoru. dakle
branim ugovorom se uspostavlja spolna podjela rada.
pa kaže: sve do kraja 19.st. je pravni i građanski položaj udane žene bio vrlo nalik na položaj roba
(ovo je primijetio i j.s.mill). prema doktrini o pokrivaču common lawa je udana žena građanski
mrtva – kao i rob. ona nema pravnu egzistenciju neovisnu o njenom gospodaru – muž i žena postaju
22
jedna osoba i to muževa. dakle ovdje je riječ o pravnom statusu udane žene koji, kaže, podsjeća na
uvjete supružničkog odnosa uspostavljene po prvobitnom ugovoru.
doktrina o pokrivaču je pomalo napuštena, ali su ostali njeni tragovi: npr – žena uzima muževo
prezime.
kaže: prema zakonu o pokrivaču je supruga morala živjeti tamo gdje je htio njezin muž. njemu je
pripadala njena zarada, a djeca su bila vlasništvo muža.
i sad pokazuje kako je ženski pokret 19.st. snažno isticao analogiju položaja žene s ropstvom.
kaže pateman: položaj udane žene kao i položaj roba uključuje pretpostavku da se radi o stalnom
stanju nedozrelosti. i sad jedna paralela: gospodar daje robu svoje ime. isto daje i muž ženi.
i sad ukazuje na daljnje paralele: kako se npr. u engleskoj supruga mogla prodati na dražbi...
kaže pateman: usporedba braka i ropstva je danas relevantna samo još po jednom pitanju:
dopuštanje silovanja u braku.
naime – u većini pravnih sustava muževi još uvijek posjeduju spolnu imovinu u osobi svojih žena.
usprkos tome – danas više ne možemo reći da je bračni odnos ropski. neki su ovaj ropski odnos
argumentirali činjenicom da žena kao kućanica radi puno radno vrijeme, a nema pravo na nadnicu.
jedino što za svoj rad prima su sredstva za preživljavanje.
drugi pak tumače da se suprugu eventualno može shvatiti kao građanskog roba, budući da je pravno
slobodna i jednaka.
međutim, kaže pateman, postoji i poteškoća s analogijom s građanskim ropstvom. naime:

 građansko ropstvo je prošireni ugovor o radu, a taj ugovor pripada javnom građanskom svijetu
 udana žena ne dobiva naknadu za svoj rad, a njen odnos pripada u privatnu sferu obitelji
kaže pateman, presudna razika između udanih žena i robova = samo žene postaju kućanice i
pružaju kućanske usluge. iako svi robovi / sluge / šegrti / supruge imaju obavezu vjernog služenja
svome gospodaru, sadržaj tog vjernog služenja kod supruge nije određen samo bračnim ugovorom
nego i prirodnim utemeljenjem koje je dovelo do spolnog ugovora i spolne podjele rada. pružanje
kućanskih usluga naime pripada u značenje ženskosti (patrijarhalno, naravno).
i sad neki primjeri položaja žene:

 do 19.st. udana žena nije mogla postati sluškinja u nečijoj kući ako prije toga nije dobila muževo
dopuštenje. dakle on je imao pravo nad pružanjem njenih usluga.
 donedavno je muž imao pravo tužiti onog koji mu ozlijedi ženu zbog gubitka spolnih usluga,
kućanskih poslova, ljubavi, pažnje. ovo u SAD postoji i danas, s tim da je prošireno i na žene.
christine delphy pokazuje kako postoje nebrojene usluge koje danas pruža kućanica: od njege
djece, kupovine, pospremanja do pomaganja mužu u poslu. međutim – zanimljivo je da se nijedna od
ovih usluga ne može kupiti na tržištu. osim toga – nijedna od ovih usluga nije plaćena ni na koji način.
kaže: nije problem u tome što žene nisu plaćene za svoje kućanske usluge, nego činjenica da biti
ženom znači pružati određene usluge suprugu.
dakle: bračni ugovor i podređenost udane žene kao vrste radnika se ne može shvatiti bez spolnog
ugovora i patrijarhalne konstrukcije muškaraca i žena i privatne i javne sfere života.
i sad još neke osobine položaja žena u braku:

 udana žena je u svako vrijeme na raspolaganju suprugu. najčešće radi bitno više od punog
radnog vremena
 udana žena od muža dobiva sredstva za izdržavanje kao i sredstva potrebna za obavljanje
zadaća
23
 usluga koja se očekuje od žene i količina potpore koju dobiva u potpunosti ovisi o volji supruga –
udana žena ne može poboljšati svoj standard poboljšanjem usluga
sad malo o zaposlenim ženama

kaže: zakon o pokrivaču je imao jednu rupu. naime status supruge je značio da žena nema
sposobnosti pojedinca jer postaje imovina muža. time je ona dakle građanski mrtva. međutim – već u
19.st. je mnogo žena sklapalo ugovore o zaposlenju. ovo pak znači da ona ipak ima pravnu
kompetenciju. osnovna pretpostavka djelovanja pojedinca u javnoj sferi (npr. sklapanja ugovora na
kapitalističkom tržištu) = on mora posjedovati imovinu u svojoj osobi, jer tek tada može iznajmiti svoju
radnu snagu koja je dio imovine u osobi. e dakle – i žene mogu postati radnici.
kaže pateman: neke feministice su smatrale da je bračni ugovor istovjetan ugovoru o radu: žena
postaje radnica u supružničkom domu. međutim – ako ovo prihvatimo, zanemarujemo postojanje
spolnog ugovora. supruga-kućanica naime nije radnik. ona ne može postati radnik na način na koji to
mogu muškarci. kaže bračni ugovor nije kao ugovor o zaposlenji: bračni ugovor je pretpostavka
ugovora o zaposlenju. naime: da bi se muškarac mogao konstituirati u radnika, on mora biti
muškarac koji ima ženu, kućanicu, koja brine za njegove dnevne potrebe. privatna i javna sfera su
odvojene, a ovo odražava prirodni poredak spolne razlike. međutim – ove dvije sfere treba promatrati
zajedno! pretpostavlja se da svaki radnik ima ženu.
e i sad pokazuje kako iako danas i žena može naći zaposlenje, vrlo je malo žena na dobro plaćenim
položajima. naime – kapitalističko tržište je patrijarhalno ustrojeno sa spolnom podjelom rada.
spolna segregacija i očuvanja radnih mjesta koja su monopol bratske solidarnosti se usprkos svemu
održala.
e a budući da su žene i dalje na slabijim poslovima i uz slabije plaće, brak ostaje ekonomski povoljan
za većinu žena. uz to – postoji i snažan društveni pritisak.
i sad pokazuje kako je engels smatrao da je položaj žene prema mužu analogan položaju proletera
prema kapitalistu. u tom smislu – žene čine podređenu klasu. po njemu rješenje za podređenost žena
leži u njihovom zapošljavanju. tako bi naime njihovi muževi izgubili sredstva putem kojih mogu
nadzirati njihov rad u kući, pa bi tako muž i žena postali ravnopravni.
kaže pateman na to: ovo rješenje polazi od pretpostavke da je prvobitni ugovor bio čisti društveni
ugovor i da su uvjeti tog ugovora univerzalni, pa da su stoga i odnosi supružnika isti kao i oni na
tržištu. dakle – interes muža da iskorištava ženu je isti kao i onaj kapitalista na tržištu. međutim – ovo
ne funkcionira: žena je muškarcu podređena kao žena, a ne kao radnik.
tako su mnogi marksisti otkrili pojam patrijarhata. međutim – najčešće se patrijarhat samo nadodaje
analizi kapitalizma (kao npr. u tezi o dvosustavnom odnosu). dakle – i dalje se primjenjuje model
proleter-kapitalst, ali mu se daje naziv patrijarhat. tako se patrijarhat kritizira kao dio kritike
kapitalizma.
međutim – društveni ugovor kojim se uspostavlja javna, građanska sfera – kapitalistički odnosi ne
govori ništa o patrijarhatu, tj o tome da je radnik muški lik. ovo je uspostavljeno tek spolnim
ugovorom. radnika, proletera kao muškarca u javnoj sferi, ne možemo shvatiti odvojeno od privatne
sfere uspostavljene spolnim ugovorom u kojoj je on suprug sa supružničkim pravom.
kaže: supruga-kućanica kao radnik u građanskom društvu ne može biti sudionicom po istoj osnovi
kao i njen muž. one mogu imati gotovo jednak pravni status, ali njihov položaj u javnoj sferi nije
uspostavljen na jednakoj osnovi. patrijarhalna podjela rada kakva postoji u kućanstvu između muža i
žene, prenosi se i na javnu sferu kapitalističkog tržišta!
dakle – koja je razlika između rada radnika i rada kućanice : kućanica ne iznajmljuje svoju radnu
snagu ugovorom. ona ne dobiva naknadu. dakle ovdje nema nikakve slobodne razmjene. muž ima
24
nadzor nad korištenjem ženinog rada zahvaljujući činjenici da je muškarac. bračni ugovor je radni
ugovor koji se razlikuje od ugovora o zaposlenju:
 kod bračnog ugovora se radi o radu žena
 kod ugovora o zaposlenju se radi o radu muškaraca
i sad pokazuje dalje kako se rad kućanica čak ni službeno ne tretira kao rad (npr. u statistikama),
nego ih se prikazuje kao ovisne članove obitelji...
i dalje – pokazuje kako se radnika od roba razlikuje po tome što prima zaradu za svoj rad. e ali kaže:
zarada prije svega ovisi o vezi između građanskog društva i privatne sfere zaštite. naima – kad
muškarci postaju radnici, a njihove žene i djeca ovisni članovi obitelji, onda zarada nije samo zarada
za rad nego zarada za obitelj. (i sad pokazuje kako se tako postavljaju zahtjevi svih sindikata). e sad,
ako na zaradu gledamo kao na zaradu za obitelj, onda ono što žena zaradi ukoliko radi trebamo
gledati kao na dodatak. naime – ako podrazumijevamo da je žena supruga i da je ekonomski ovisna
o svojem mužu, onda njoj ne treba tolika plaća.
e kaže: a činjenicom da su žene slabije plaćene od muškaraca dobro se održava ekonomski
stimulans da žene postanu supruge!
kaže pateman o seksualnom uznemiravanju žena na radnom mjestu: ovo je jezik patrijarhalne
discipline. tako su žene radnice muškarcima radnicima podređene na drugačiji način nego muškarci
međusobno. tako spolna dominacija ne ustrojava samo supružnički dom nego i radno mjesto!
kaže: mnogi autori smatraju da se pomoću ugovora o zaposlenju može shvatiti bračni ugovor –
pomoću analogije. međutim – stvar stoji suprotno: da bi shvatili moderni patrijarhat, ugovor o
zaposlenju trebamo promotriti kroz strukturu kućanskih odnosa.
a sad se vraća na priču oko razlike radnika i roba. naime kontraktarijanska teza koja brani civilizirano
ropstvo kao trajni ugovor o radu u zamjenu za uzdržavanje temelji se na osnovnoj ideji da se
ugovorom ne iznajmljuje ni sebe ni svoj rad nego svoju radnu snagu ili usluge koji su dio imovine u
osobi.
kaže pateman: prihvatljivost građanskog ropstva se ne može pobiti nijednim argumentom dok god se
prihvaća pretpostavka da je sposobnosti kao dio imovine u osobi moguće otuđiti – učiniti čovjeku
izvanjskima: radnik ih jednostavno iznajmljuje za nadnicu, kao što bi mogao iznajmljivati i stan.
sad pokazuje kako nadnicu kao jednu od osnovnih razlika radnika od roba (radnik prima nadnicu, rob
prima zaštitu) – ne možemo tako jasno razlikovati od zaštite: jer ako se nadnicu prima kao zaradu za
obitelj, onda ona ima i moment zaštite, a ne samo čistog plaćanja za rad. osim toga – većina radnika
danas dobiva i razne beneficije od svojeg poduzeća. ovo je također zaštita.
pa kaže: ugovor o zaposlenju nije razmjena. on kao i ugovor o braku uspostavlja društvene
odnose koji istrajavaju u vremenu – odnose podređenosti. e a upravo zato je poslodavcu potrebno da
radnik ne dobiva samo nadnicu nego i beneficije.
i sad njena kritika marksista: oni smatraju da je najamni rad ropstvo jer se u njemu dešava
eksploatacija – prisvajanje viška vrijednosti od strane kapitalista (nepravedna razmjena). ali kaže:
najamno ropstvo nije posljedica eksploatacije. eksploatacija je posljedica činjenice da prodaja radne
snage stvara podređenost radnika. ugovor o zaposlenju kapitalista postavlja kao gospodara.
naime radna snaga nije roba koju možemo promatrati na isti način kao i materijalnu imovinu, a
ako to činimo implicitno pristajemo na ideju da pojedinci posjeduju imovinu u svojoj osobi.
pa kaže: ugovorom se ne može iznajmiti imovina u osobi. radna snaga se ne može odvojiti od
osobe i prodavati kao roba: čovjekove sposobnosti su dio njega: on je s njima povezan iznutra, a ne
izvana. čovjek se svojom sposobnosti ne može služiti bez korištenja svoje volje, razumijevanja,
25
iskustva. tako se ne može kupiti samo radna snaga: kupac neće imati ništa od nje ako radnik ne radi
onako kako mu se kaže. dakle radna snaga ne postoji.
pa kaže: ugovor kojim radnik navodno prodaje svoju radnu snagu je zapravo ugovor kojim on, budući
da ne može biti odvojen od svojih sposobnosti, prodaje nadzor nad upotrebom svojeg tijela i njega
samog. steći pravo na upotrebu druge osobe znači biti građanski gospodar. prodati nadzor nad
uporabom samog sebe na određeno vrijeme, iako nije isto kao i prodati sebe za čitav život kao
imovinu druge osobe, znači biti neslobodan nadničar ili najamni rob.
6. feminizam i bračni ugovor
već od 19.st. mnoge feministice kritiziraju bračni ugovor i tvrde da nije riječ o pravom ugovoru.
ova tvrdnja kod feministica postoji i danas: institucija u kojoj jedna strana ima pravo robovlasnika nad
drugom se ne može nazivati ugovorom.
kaže pateman: brak se u engleskoj smatra ugovornim odnosom od 14.st
mnogim feministicama se institucija ugovornog odnosa čini vrlo prihvatljivom. ugovor se pritom
smatra sporazumom dviju ravnopravnih stranaka koje pregovaraju sve dok ne dođu do takvih uvjeta
koji su na obostranu korist. smatra se da ako se brak uspostavi na ovaj način žene ulaze u građanski
život ravnopravno s muškarcima. dakle – ideja je da više ne bude riječ o bračnom ugovoru nego o
privatnopravnom.
kaže pateman postoji popriličan problem s ugovorom kao takvim koji feministice ne primjećuju.
blackstone ukazuje na probleme bračnog ugovaranja koji proizlaze iz zakona o pokrivaču: naime
kad bi muškarac sklapao ugovor sa svojom ženom, to bi bilo isto kao da sklapa ugovor sa samim
sobom: brak naime poništava sve sporazume koje su sklopili muž i žena dok nisu bili u braku. on
pritom kao i svi drugi teoretičari ugovora podrazumijeva da žene istovremeno jesu i nisu sposobne
sklapati ugovore.
william thompson (19.st.) je postavio temelje za budući feminističku kritiku braka kao ugovornog
odnosa. on dakle ne pridaje poseban značaj ugovoru kao rješenju problema. on kaže: ključne
promjene do kojih treba doći su uspostava političkih prava žena i kraj ekonomskog sustava
individualne konkurencije (kapitalizma). jedino se političkim pravima može stati na kraj tajnosti
kućanskih nepravdi. slobodni odnosi među spolovima su mogući samo uspostavom poretka
temeljenog na radu putem zajedničke suradnje – zadružnom socijalizmu.
dakle kod njega je ključna stvar da se zajednčki preuzima i odgovornost za rad i zarađivanje i za
domaćinstvo i da se izvede izjednačavanje u političkim i ekonomskim pravima.
nadalje thompson se protivi svakom svođenju dvije osobe na jednu. naime na taj način, bez obzira
na blagonaklonost muža/oca, nije moguće zaštititi interese obitelji. dakle – svak je individua...
on pokazuje kako se ne može govoriti o braku kao ugovoru:
 nema ravnopravnih strana
 uvjeti ugovora se ne mogu mijenjati
 muškarac se ne može razriješiti ovlasti despotskog nadzora čak ni ako želi
 žena se ne može izjasniti o uvjetima ugovora
tako kaže: brak nije ništa drugo doli pravo jačeg!
26
kaže pateman: thompson ispravno primjećuje da postoji razlika između toga što neki konkretni
muškarac čini i ovlasti koje on dobiva institucijom braka. dakle – iako muškarac ne koristi svoje
ovlasti – on ih ima. dakle ključna stvar je u tome da bez obzira koliko slobode muškarac daje ženi,
ostaje i dalje da on raspolaže tom slobodom.
kaže thompson: bračni ugovor se u jednom pogledu razlikuje od ropstva ili proširenog ugovora o
zaposlenju – građanskog ropstva. naime:
 ropstvo vuče podrijetlo i održava se putem fizičke prinude
 kod građanskog ropstva se nude usluge u zamjenu za uzdržavanje. ovaj ugovor se može održati
samo ako se rob pokorava poslodavčevim zapovjedima
 kod braka žena izrijekom pristaje biti pokorna mužu. bračni ugovor je karakterističan po tome da
za suprugu ostavlja arbitrarnu degradaciju prisezanja da će postati rob. dakle ovdje je riječ o
prisezi na pokornost koja je prije postojala pri sklapanju braka
thompson pokazuje kako je brak proizašao iz potrebe muškaraca da uspostave izolirane ustanove
za razmnožavanje. priča oko ugovora stvara privid da je riječ o ravnopravnom sporazumu i
sporazumnim seksualnim odnosima. međutim nije! muškarac je dovoljno snažan da savlada ženu, a
društvo mu to odobrava. žena pak, nema pravo na nikakvo zadovoljstvo
j.s.mill. kaže – on ne samo da je podržava feministički pokret nego je i nastojao djelovati. on u svojoj
izjavi... kaže da se ne slaže s postojećim zakonom o braku jer ovaj jednoj strani ugovora daje
zakonske ovlasti i kontrolu nad drugom osobom, njenom imovinom i slobodom djelovanja, nevisno o
njenoj želji.
dalje – mill kao i thompson smatra da većina žena nema alternativu osim udati se jer je položaj
supruge jedini koji mogu dobiti.
i dalje – kao i thompson razlikuje ovlasti iz institucije braka i pojedine muževe koji ih mogu ali i
nemoraju koristiti.
e sad – po čemu se mill razlikuje od thompsona: on poriče da postoji ikakva veza između
supružničke dominacije i ženinog položaja kućanice i ekonomski ovisne osobe. on se prije svega
zalaže za reformu bračnog zakona kako bi bračni ugovor doveo u sklad s drugim ugovorima. pritom
pred očima prije svega ima partnerski poslovni ugovor.
nadalje – mill smatra da u braku treba uspostaviti prirodnu nagodbu: podjelu ovlasti među
partnerima. podjelu poslova pak po njemu treba napraviti prema sposobnostima partnera – kao
novčane nagodbe. ovo sve zajedno bi trebalo unijeti u ugovor.
kaže pateman: mill je ipak nedosljedan u svojoj tezi: on pretpostavlja da spolna razlika nužno nosi
sa sobom spolnu podjelu rada koja dakle proizlazi iz prirode. tako naprimjer kaže da će onaj
supružnik koji pruža veću podršku imati i veće pravo glasa.
nadalje – njemu se čini najprikladnijom podjelom da muškarac zarađuje, a žena vodi brigu o
kućanskim rashodima. on smatra da će žena dobrovoljno ostati pod zaštitom muža.
kaže pateman: iako je većina zahtjeva koje su feministice postavljale u 19.st. postavljale je
ostvareno. ipak – one i danas ističu kako se bračni ugovor u raznim aspektima razlikuje od drugih
ugovora:
 bračni ugovor i danas zahtijeva odustanak jedne stranke od prava na samozaštitu i tjelesni
integritet
 bračni ugovor ni danas ne postoji kao pisani dokument koji ugovorne strane prvo pročitaju, a
potom potpisuju. tako ovdje ne može biti riječ o pravom ugovoru. dakle tekst bračnog ugovora
postoji samo u obliku zakonske regulacije bračnih odnosa
27
još je jedan razlog zašto bračni ugovor nema pisani dokument. naime brak se uspostavlja kroz dva
čina:
1. čin: propisani obred u kojem dvoje ljudi mora reći da. ove riječi su kaže, performativni iskaz. dakle
po njihovom izgovaranju se mijenja status muškarca i žene: time muškarac postaje mužem, a
žena suprugom
2. čin: spolni odnos, konzumacija braka.
kaže: znakovito je da se ugovor tek zapečaćuje drugim činom – spolnim odnosom. dok muž ne
ostvari svoje supružničko pravo, bračni ugovor nije potpun.
nadalje – feministice ističu kako stranke bračnog ugovora ne mogu odrediti sadržaj ugovora – nema
čak ni mogućnosti izbora između više različitih dokumenata. nadalje – ovi uvjeti se ni u kasnijoj fazi
odnosa ne mogu izmijeniti. dakle: ne mogu se dogovoriti oko promjene uvjeta – uzdržavanje za
pokornost. neki tako smatraju da je brak više status nego ugovor.
dakle sad tu idu argumenti 'status-ugovor'

tako npr. mill pokazuje kako je brak ostatak predmodernog društva u kojem se ljudi rađaju u neku
ulogu – imaju samo jedno mjesto spremno u životu. muškarci više nisu u tom položaju, ali žene jesu.
dakle – brak je ostatak svijeta statusa.
ovo je i poanta mnogih suvremenih feminističkih kritika braka: bračni ugovor nije ugovor već prije
zajednički dogovor da sa prihvati određeni izvana određeni status.
nadalje, mnoge feministice smatraju da je brak jedna od iznimaka u prijelasku iz statusa u ugovor.
naime – čak i ako je brak ugovor, kad se jednom sklopi – uspostavlja se status od kojeg ni jedan ni
drugi partner ne mogu pobjeći. tako se mnoge feministice zalažu za povratak prema ugovoru.
kaže pateman: zalagati se za izjednačavanje braka s modelom ekonomskog ugovora znači

pretpostavljati da se javni i privatni svijet mogu izjednačavati. osim toga, ovo pokazuje nepoznavanje
strukture opreke između svijeta ugovora i njegovog prirodnog temelja unutar građanskog društva.
dalje – današnje feministice ističu da za razliku od drugih ugovora bračni ugovor mogu sklopiti samo
dvije strane različita spola. dakle ne samo da muškarac dobiva neke ovlasti nad ženom nego je i
sam ugovor spolno askriptivan. ovo dalje znači da polazi od statusa spolne razlike: društvene
značajke se uzimaju kao relevantne pri odlučivanju hoće li ugovor biti relevantan.
dakle za potpun prijelaz iz statusa u ugovor potrebno je zanemariti spolna obilježja stranaka. tako bi
se bračni ugovor trebao uspostaviti kao ugovor između dva pojedinca koji su se sporazumjeli na
obostranu korist. stranke pritom dakle nisu muškarac i žena nego dva vlasnika imovine u osobi.
kaže pateman: ovaj napad na spolnu razliku pati od jednog nepremostivog problema: pojedinac je
naime patrijarhalna kategorija. ugovor jest neprijatelj statusa, ali je istovremeno i stup patrijarhata.
ugovorno konstruiranje braka istovremeno negira i potvrđuje podčinjenost udane žene!
ovo je vidljivo iz rasprave o bračnom ugovoru između hegela i kanta
kant: za njega brak nije ništa drugo nego ugovor o spolnom korištenju: brak = veza dviju osoba
različitog spola za doživotno uzajamno posjedovanje njihovih spolnih svojstava. e ali kaže pateman:
ovo zapravo nije uzajamno pravo nego spolno pravo muškarca.
istovremeno kant odbacuje ideju imovine u osobi.
dakle kod kanta svako ljudsko biće ima razum i zato posjeduje sposobnosti postupati u skladu s
univerzalnim moralnim zakonima i sudjelovati u građanskom životu. s druge strane, on smatra da je
ljudska sposobnost spolno diferencirana. žene nemaju politički / građanski razum. kaže: njegove
28
opservacije na tu temu su temeljene na rousseauu: žene su bića osjećaja, a ne razuma.

muškarcima pak upravlja razum i oni su sami svoji gospodari.
dakle kod njega žene nemaju građanske osobnosti, a njihova egzistencija je čisto inherentna. zato ih
treba držati podalje od države, a moraju biti i podčinjene svojim muževima – kroz brak. međutim –
njegova tvrdnja da je brak ugovor poništava njegovu tvrdnju da ženama nedostaje građanski status.
i sad pateman pokazuje kako je kantova teorija oko braka prepuna proturječja.
osnovni razlog ovim proturječjima: kant, suprotno svojoj tvrdnji da su svi ljudi razumska bića, ženama
odriče to svojstvo. kad ovo promatramo iz perspektive spolnog ugovora sve postaje jasno: društveni
ugovor kojim se uspostavlja sloboda i jednakost ovisi o spolnom ugovoru kojim se uspostavlja
patrijarhalno pravo. građanska jednakost ovisi o tom pravu.
hegel napada kantovo poimanje bračnog ugovora – ne prihvaća da brak može biti nešto kao ugovor
o uzajamnom korištenju. on isto tako odbacuje i društveni ugovor.
kaže pateman: ovo zamagljuje činjenicu da hegel dijeli većinu postavki s teoretičarima ugovora –
uključujući i onu o braku.
hegel prije svega odbacuje ideju pojedinca kao vlasnika. osim toga, on odbacuje ideal društvenog
života kao ugovornog. međutim – on također prihvaća postavke spolnog ugovora. njegov bračni
ugovor također pretpostavlja da žene istovremeno jesu i nisu pojedinci. prema njemu muž i žena koji
stupaju u brak postaju jedna osoba i odriču se pojedinačnih osobnosti. pritom njih ne vezuje ni ljubav,
ni ugovor, ni spolna naklonost. njih vezuje etičko-pravna ljubav.
hegel pokazuje da brak ne može biti tek ugovor jer bi ovo ugrozilo građansko društvo: nedostajali bi
nužni privatni uvjeti javnog života. dakle – i kod njega građansko društvo ovisi o spolnom ugovoru.
naime – po njemu je ugovoru mjesto u građanskom društvu (ekonomskoj sferi), a ako ga se proširi
izvan te domene, društveni poredak biva ugrožen. brak je, nasuprot tome etička dužnost – on je
jedno od apsolutnih načela na kojima počiva običajnost neke zajednice. razlog tome = brak je izvor
obitelji.
dalje hegel u stopu slijedi rousseauovo viđenje spolne razlike: žene ne mogu ući u građanski život
jer im prirodno nedostaju sposobnosti da se povinuju zahtjevima općenitosti. zato one trebaju ostati u
privatnoj sferi obitelji, dok muškarci izlaze u javnost i tamo zastupaju obitelj kao jednu osobu.
kaže pateman: iako hegel odbacuje društveni ugovor, prihvaćanjem spolnog ugovora on prihvaća
anomalije i proturječja koja postoje u ovoj teoriji vezana uz žene, ugovor, privatno i javno.
i iz njegove teze tako izlazi isti problem: ako su žene prirodno podređene osobe koje nemaju
sposobnosti sklapanja ugovora, zašto su one uvijek sposobne sklopiti bračni ugovor? dakle – on,
usprkos tome što odbacuje bračni ugovor kao sramotnu ideju, ipak brak utemeljuje na ugovoru.
i sad nam pateman napokon odgovara na ovaj misterij: žene moraju sklopiti bračni ugovor jer, iako
nemaju nikakvu ulogu u društvenom životu one moraju biti inkorporirane u građansko društvo. sve
institucionalne spone građanskog društva se uspostavljaju putem ugovora. ako se slobodni odnosi
koji su značajka građanskog društva trebaju protegnuti na sve društvene sfere, onda i brak mora vući
podrijetlo iz ugovora. iako hegel odbacuje društveni ugovor, on zadržava ugovor kao ključni element
građanske slobode.
dakle – žene su inkorporirane u građansko društvo putem bračnog ugovora. (a kako smo vidjeli –
ugovor ne isključuje ropstvo.) spolni ugovor međutim zahtijeva da žene u građansko društvo budu
inkorporirane na drugoj osnovi od muškaraca. muškarci stvaraju patrijarhalno građansko društvo, a
novi društveni poredak je ustrojen u dvije sfere. privatna sfera pritom i je i nije dio građanskog javnog
društva, a isto vrijedi i za žene. žene nisu uključene kao pojedinci nego kao žene.
kaže pateman: bez obzira na sve hegel nam ukazuje na značajne probleme s ugovorom koje bi
feministice koje zagovaraju potpuno ugovorno utemeljenje braka trebale uzeti u obzir. hegel kaže:
29
brak kao ugovor ostavlja na milost i nemilost hirovtosti volje kontraktora. spona stvorena ugovorom
bit će izvanjska i kratkotrajna i vodit će prolaznim odnosima i nestalnim vezama. dakle – ugovor koji
ide na obostranu korist i recipročna uporaba trajat će onoliko dugo koliko se to strankama bude činilo
korisnim.
iz ovog proizlazi da logika braka kao čistog ugovora o međusobnom spolnom korištenju čini za
pojedinca najpovoljnijom onu opciju u kojoj sklapa niz kratkoročnih ugovora o korištenju tijela drugog
na način na koji se i kada to traži. isto bi vrijedilo i za druge usluge koje se pružaju u braku – isto kao
i sa svim drugim uslugama na tržištu. tako bi brak zamijenila univerzalna prostitucija. te bi ugovore
sklapali pojedinci, a ne muškarci i žene. ovo bi značilo definitivnu pobjedu ugovora nad statusom.
kaže: pod dugotrajnim utjecajem zakona o pokrivaču, feministicama se učinilo da ta uskrata

građanske jednakosti za žene znači da kao feministice trebaju tražiti stjecanju priznanja žena kao
pojedinaca. ovo se međutim ne može ostvariti! pojedinac je patrijarhalna kategorija. on je muški i
njegova spolnost se shvaća sukladno tome. pojedinac je muškarac koji koristi ženino tijelo (spolnu
imovinu)
kaže: pobjeda ugovora nad statusom nije kraj patrijarhata nego konsolidiranje modernog oblika. priča
o spolnom ugovoru govori o tome na koji način je ugovor medij za uspostavljanje i održavanje
patrijarhalnog prava. svođenje braka na puki ugovor o spolnom korištenju, ili svođenje spolnih
odnosa na univerzalnu prostituciju, označilo bi politički poraz žena kao žena. kad ugovor i pojedinac
potpuno zavladaju žene će imati samo jednu alternativu: postati replike muškaraca. kod pobjede
ugovora patrijarhalna konstrukcija spolne razlike kao gospodstva ostaje netaknuta, ali potisnuta.
dakle – feministice moraju napustiti priču o ugovoru.
.
7. što je loše u prostituciji?
8. kraj priče?
30

Pateman

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Pateman

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

carole pateman – spolni ugovor

carole pateman – spolni ugovor

njen zaključak iz istraživanja: društveni ugovor pretpostavlja spolni, a građanska sloboda

naime – političko pravo nastaje iz spolnog odnosno supružničkog prava.

kaže: u uobičajenim komentarima klasičnih priča o ugovoru se obično ne navodi da su žene

2. pomutnje oko patrijarhata

glavni problem s pojmom patrijarhata = treba ga osloboditi od patrijarhalnog načina tumačenja

kaže: debata o patrijarhatu se dijeli na tri glavna razdoblja:

dakle – koje su to patrijarhalne pretpostavke o patrijarhatu koje moramo maknuti da bi ga razumjeli:

kaže: jedan od glavnih problema u raspravama o patrijarhatu = pretpostavke razvoja patrijarhalne

rasprave o porijeklu patrijarhata

a sad o patrijarhatu i kapitalizmu

kaže: feminističke rasprave o kapitalizmu i patrijarhatu polaze od tipične pretpostavke da je

najutjecajnija feministička teorija o odnosu kapitalizma i patrijarhata polazi od dvosustavne teze.

kaže pateman: ako je kapitalizam patrijarhalan, čemu inzistiranje na postojanju kapitalizma i

3. ugovor, pojedinac i ropstvo

kaže pateman: hobbes nije patrijarhalist na način na koji je to filmer:

dakle – dvije pretpostavke na kojima on temelji ovu priču oko braka:

e sad – neki misle da je locke antipatrijahalist. naime:

dakle sad moramo razmotriti dvije stvari:

primjeri razmjena imovine u osobi u ugovornim teorijama:

razlika roba i radnika:

pufendorf: on ukazuje na dva moguća puta nastanka ropstva suglasnošću:

4. postanak, očevi i politička sloboda sinova

kaže pateman: bratstvo se rabi u dva značenja:

izrada društvenog ugovora počiva na pretpostavci da se strast i pristranost mogu zauzudati

a sad nazad na bratstvo

kaže freud: dvije su dimenzije očevog prava:

5. supruge, robovi i najamno ropstvo

kaže: priča o spolnom ugovoru je ključna za razumijevanje suvremenog patrijarhata.

međutim, kaže pateman, postoji i poteškoća s analogijom s građanskim ropstvom. naime:

i sad neki primjeri položaja žene:

i sad još neke osobine položaja žena u braku:

sad malo o zaposlenim ženama

6. feminizam i bračni ugovor

kaže pateman: brak se u engleskoj smatra ugovornim odnosom od 14.st

dakle sad tu idu argumenti 'status-ugovor'

kaže pateman: zalagati se za izjednačavanje braka s modelom ekonomskog ugovora znači

ovo je vidljivo iz rasprave o bračnom ugovoru između hegela i kanta

opservacije na tu temu su temeljene na rousseauu: žene su bića osjećaja, a ne razuma.

kaže: pod dugotrajnim utjecajem zakona o pokrivaču, feministicama se učinilo da ta uskrata

dakle – feministice moraju napustiti priču o ugovoru.

You might also like