Islamska misao u BiH od povlačenja turaka do proglašenja nezavisnosti

Bosna pod Austro-ugarskom okupacijom

Austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine Bošnjaci prelaze pod utjecaj, za njih,
sasvim nove civilizacije i novog načina života. Sve do tada, njihova sudbina je bila vezana za
cjelokupni islamski ummet, zajednicu svih muslimana u Osmanskom carstvu, na čijem čelu je stajao
njihov, istovremeno i svjetovni (sultān) i duhovni (halîfa)vladar.

Poremećaj kontinuiteta sa prošlošću bio je veoma radikalan, dok je budućnost bila neizvjesna i
nesigurna. Islam, koji je bio važna odrednica Bošnjaka i koji im je stoljećima davao snažan osjećaj
identiteta, kako sa ukupnim ummetom na čelu sa halifom, tako i sa vlastitim tlom, Bosnom, bio je
marginaliziran sa novim načinom života koji je postao preovlađujući.

Jedan dio uleme okrenuo se potrebi za zaboravljenom praksom idžtihada (ponovno vraćanje na prve
izvore Islama: Kur'an i Sunnet s ciljem temeljnog tumačenja u svjetlu novonastalog društveno-
političkog poretka) i to je bio smjer svih onih koji su hrabro branili stav da se u Bosni mora ostati i
opstati sa „svojim“ Islamom.

Bosanski muslimani u prvim godinama okupacije biti zbunjeni, utučeni, izgubljeni i razočarani,
odnoseći se sa nepovjerenjem, pa i mržnjom prema okupatoru. Takvo stanje među njima podržavat
će i okupaciona uprava, ali i jedan dio konzervativne uleme, koja je propagirala tezu da musliman ne
može živjeti pod nevjerničkom (kaurskom) vlašću i da je sada vjerska obaveza napustiti Bosnu i
Hercegovinu, Oni su pozivai na hidžru u Osmansko carstvo.

Austrougarska vlast je potpisivanjem Carigradske (Novopazarske) konvencije 21. aprila 1879. godine,
zagarantirala slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Član 2 Konvencije :
posebno zajamčava Muslimanima pravo da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim
poglavarom u Carigradu, u da javnim molitvama spominju ime sultana (halifa), i da na džamijama
ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj. Međutim, godinu dana kasnije oni mijenjaju
svoj smjer djelovanja, a u dokumentima stoji: odricanje bosanskih muhamedanaca od autoriteta šeih
ul islama čini mi se najvećim mogućim poželjnim ciljem, čije ostvarenje ne treba ni na kakav način
zadržavati, nego po mogućnosti ubrzati.

Znači, novi cilj bio je prekinuti sve veze muslimana Bosne sa vjerskim autoritetom u Istanbulu i tako
ih udaljiti i pripremiti za planirani kulturni preobražaj. Za ovo im je bio potreban samo jedan odan
čovjek iz vjerskih krugova Bosne, i uistinu, u liku Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića pronalaze željene
osobine kojeg biraju sa bosnaskohrevegovačkog muftiju. O njegovom djelovanju dovoljno govore
sljedeće riječi: Vaše Veličanstvo, Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović vrlo privržen i pouzdan čovjek, koji
iz slobodnih pobuda prosljeđuje dopise koji mu stižu preko turske ambasade u Beču, upravitelju
pravosuđa u Sarajevu, i koji je po našoj želji objavio fetvu kojom se poziva muslimane da se potčine
vojnom zakonu.

Po uzoru na funkciju sličnu mitroplitskom konzistoriju kod pravoslavne crkve, Benjamin Kalaj predlaže
stvaranje novog vjerskog autoriteta za muslimane u Bosni. Svečano ustoličenje prvog reisul-uleme
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obavljeno je u velikoj sali Konaka u Sarajevu, 15. decembra
1882. godine. Na taj način su Bošnjaci uspostavili vlastitu islamsku organizaciju, neovisnu od šejhul-
islama u Istanbulu. Ovo je bio kraj naše duhovne veze saTuskom, ali i udaljavanje od svih misaonih
tokova ostatka hilafeta, koji je opstao sve do 1924. godine. Okupacione vlasti imale veoma velike
ingerencije u organiziranju Islamske zajednice i koliko god nastojala biti samostalna, ona to nije
uspijevala.

Austrougarske vlasti su preko vrha Islamske zajednice nastojale utjecati na najšire muslimanske
slojeve da prihvate najteži zahtjev, a to je regrutaciju muslimanskih mladića u austro-ugarske trupe,
koji su smatrali da je to vjerom zabranjeno i bogohulno djelo. Međutim, novoproglašeni reis
Hadžiomerović izdaje fetvu i poziva muslimane da kao obavezu prihvate služenje u nevjerničkoj
vojski. Stoga je austrougarska vlast veoma pažljivo počela raditi na postavljenom cilju. S druge strane,
bosanskohercegovački muslimani, potpuno nepripremljeni, iznenađeni pa čak i šokirani okupacijom
nji hove domovine i sultanovim pristankom da Bosnu prepusti njihovom viševjekovnom neprijatelju s
kojim su na granicama Bosne mnogo puta vodili bitke za vlastiti opstanak, su potpuno neracionalno
reagirali. Mnogi nisu htjeli prihvatiti da žive pod vlašću kršćanskog vladara u vlastitoj domovini, te su
valovi iseljenika krenuli ka pokrajinama Osmanskog carstva.

Jedan dio bosanskohercegovačke uleme pokušavao je objasniti da je muslimanima dozvoljeno živjeti

pod takvom vlašću prihvatajući je i čak učestvujući u njoj. Mehmed Teufik-ef. Azapagić, tuzlanski
muftija i drugi reisul-ulema Islamske zajednice u BiH (1893-1909), autor Poslanice o hidžri koju je
napisao 1884. godine na arapskom jeziku i u kojoj se suprotstavlja tumačenju da su bosanski
muslimani obavezni učiniti hidžru u Osmansko carstvo nakon austro-ugarske okupacije. On tvrdi: Ako
u jednoj zemlji u kojoj politička vlast pripada nemuslimanima, muslimani imaju pravo da javno
prakticiraju svoju vjeru (ezan,džemat, namaz, hadž, itd.) i primjenjuju šerijatsko pravo, makar u
personalnim pitanjima, ta zemlja ima s vjersko-pravnog stanovišta karakter dārul-islāma. Osuđujući
iseljavanje, hafiz Muhamed Emin-ef. Hadžijahić smatra da zbog takvih najposlije će se u Bosni zgrada
islamstva s mjesta pokrenuti ili se može biti iz temelja oboriti.

Ovakva vrsta literature uspjela je usporiti iseljenje muslimana iz Bosne, ali će ono biti će nastavljeno i
nakon aneksije BiH 1908. god. Postoji mnogo razloga za dalja iseljenja, ali najveći nakon vjerkog jeste
preferiranje latiničke pismenosti (od 1907. godine službeno). Gotovo svi bošnjački učenjaci koji pisali
na turskom, arapskom, perzijskom, ali i na arebici, činom okupacije su postali nepismeni. Bio je to
težak udarac za svo bošnjačko stanovništvo, čije je višestoljetno obrazovanje izgubilo vrijednost.
Sasvim je normalno da je i ova činjenica uticala na svijest mnogobrojnih Bošnjaka koji nisu htjeli učiti
latinicu ili kaursko pismo, kako je često nazivano među bošnjačkim masama, te su reagirali tako što
su se odlučivali na iseljenje iz Bosne i Hercegovine.

Profesor Selimović smatra da je do kraja 1910. god normalan priraštaj imalo samo pravoslavno
stanovništvo koje nije bilo podložno većim migracijama, dok su muslimani, zbog niskog prirodnog
priraštaja i iseljavanja u Tursku (oko 140.000 lica) bilježili stalno demografsko nazadovanje. Katolici
raznih nacija su, usljed useljavanja, gotovo dvostruko premašivali normalni priraštaj, a kod jevreja,
useljavanjem aškenaza, to je još naglašenije. Iseljavanje muslimana i useljavanje katolika izazvalo je
promjene u vjerskoj i nacionalnoj strukturi gradova i umanjilo muslimansku apsolutnu većinu sa
70,70% u 1879. na 50,56% u 1910. godini, stvarajući u njima pravu mješavinu naroda i religija (u
vjersku strukturu ulaze po prvi put i protestanti). Doseljenici su 1910, godine dostigli broj od 114.591
osoba i to iz: Hrvatske i Vojvodine (skoro pola), Slovenije, Srbije i Crne Gore.

Bosanski alimi i intelektualci koji su, uprkos svemu, ostali u BiH započet će novi tok islamske
duhovnosti koji je isprofilirao bosanske muslimane u jednu posebnu zajednicu, etnikum, koja u sebi
nosi kulturno-povijesni trag islama po kojem se razlikuje od ostalih etničkih zajednica među Južnim
Slavenima. Od tada pa sve do sada traje borba za otkrivanju istine ko su gosti a ko domaći!
Recepcija šerijatskog prava i organizacija šerijatskih sudova

S povlačenjem osmanske vlasti nije odmah prestalo važiti i osmansko pravo. Uz važenje osmanskog
prava austrougarska vlast počela je donositi mnogobrojne dodatne pravne propise. Što se tiče
šerijatskog prava, ono je važilo za muslimane samo kao personalno pravo regulirajući porodične,
nasljedne i vakufske odnose među muslimanima. Šerijatski propisi koji su do tada regulirali bračno,
porodično i nasljedno pravo bh. muslimana sakupljeni su i izdati u Beču 1883. godine u poseban
zbornik pod naslovom Bračno, porodično i nasljedno pravo muhamedanaca prema hanefijskom
ritusu. Ova zbirka propisa bila je podijeljena na tri dijela i nije bila nikakva kodifikacija šerijatskog
prava niti je imala obavezujući karakter jer nikada i nije proglašena zakonom. Njen je cilj bio da na
pregledan način izloži šerijatsko pravo iz ovih oblasti i upoznavanje sa šerijatskim pravom onih
pravnika i sudija koji nisu poznavali arapski i turski jezik. Uz šerijatsko pravo utemeljeno na osnovnim
njegovim izvorima (Kur’ān, sunnet, idžma i kijas) važilo je i kanunsko pravo nastalo tokom osmanske
vlasti u Bosni koje su izdavali osmanski sultani.

U nadležnost šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini u toku austrougarske okupacije spadali su:
ženidbeni poslovi (vjenčanja, tj. sklapanje brakova, muslimanskih i mješovitih), porodični poslovi
muslimana (rasprave i suđenja o pravima i dužnostima djece prema roditeljima i roditelja prema
djeci, prava srodnika, odgoj i izdržavanje, utvrđivanje očinstva itd.), ostavinski poslovi (nasljedstvo,
dugovi, oporuka, proglašavanje mrtvim), vakufski poslovi, ovjera isprava, tutorstvo i staratelj-stvo,
starateljstvo nad rasipnicima i umno ograničenim itd. Veći utjecaj reisu-l-uleme Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini na izbor i postavljanje šerijatskih sudija ostvaren je tek nakon pokreta za vjersku i
vakufsko-mearifsku autonomiju okončanog 1909. godine.

Obrazovne institucije

Osnovno vjersko obrazovanje stjecalo se u mektebima koje su djeca pohađala od šeste ili sedme
godine života. Nastavu su izvodili vjeroučitelji (hodže i muallimi - vjeroučitelji). Djeca su poučavana
osnovnim vjerskim obredima, arapskom pismu i čitanju (učenju) Kur’âna. Više vjersko obrazovanje
stjecalo se u medresama. Najpoznatija medresa u doba osmanske uprave u Bosni bila je Gazi Husrev-
begova, osnovana 1537. godine u Sarajevu. Ona je, u svoje vrijeme, odgovarala tadašnjim visokim
školama na Zapadu. Pored nje postojale su i niže medrese po mnogim mjestima Bosanskog ejaleta.
Austrougarska je zatekla oko četrdesetak medresa. Pored arapskog, turskog i perzijskog jezika,
tumačenja Kur’âna (tafsîr), islamske tradicije (hadis) i drugih vjerskih predmeta u njima se predavalo i
šerijatsko pravo.

Sve do reformiranja medresa 1895. godine, školovanje u ovim obrazovnim ustanovama obavljano je
na tradicionalni način, tada je reisu-l-ulema je izdao općenite direktive koje su obuhvatale zajedničke
osnove u gotovo svim tadašnjim medresama. Zahtjeve za reformu postavio je autonomni pokret
muslimana 1899. g. tvrdeći da je rad u medresama loš i bez ikakvoga nadzora, optužujući za takvo
stanje vrh Islamske zajednice i samu austrougarsku vlast. Benjamin Kalaj nije imao namjeru bilo šta
poraditi o tom pitanju tvrdeći da on jedva ima interesa za to. Kalaj je smatrao da se od bh. medresa, i
pored reformi, ne bi mogla izgraditi solidna škola i da su reforme neizvodljive s obzirom na
konzervativizam među bh. muslimanima i njihove predrasude prema reformiranju medresa u skladu
sa tadašnjim tendencijama u evropskom srednjoškolskom obrazovanju. On je čak sugerirao
Zemaljskoj vladi da takva situacija nije u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine kakva je u Sarajevu.
Posmatrano sa ove distance smatramo da je to urađeno planski kako bi se oborio kvalitet postojećih
medresa koje su tek 1913.g. uvele i svjetovne predmete ( i to samo Gazi Husrev-begova medresa i
Darul-muallimina -Učiteljska škola). Reforma je konačno izvršena tek 1921. g. u kraljevini SHS
spajanjem u jednu školu Kuršumlije medrese i Hanikaha (škole za derviše) u jedinstvenu Gazi Husrev-
begovu medresu. Ipak, i ovako reformirane medrese nisu zadovoljavale vjerskim potrebama bh.
muslimana, pa su mnogi svršenici ovih medresa tokom austrougarske uprave, da bi stekli više i
potpunije islamsko obrazovanje, uglavnom odlazili na studije u Istanbul.

Austrougarska vlast je vrlo brzo nakon okupacije, otvorila Šerijatsko-sudačku školu ili Mektebi-
nuvvab 1887. g. Osnivanje ove škole je posebno bilo u interesu austrougarskih vlasti, jer je ona
školovala buduće sudije/kadije koji su sada bili državni službenici. Škola je u potpunosti bila pod
nadzorom i kontrolom Zemaljske vlade u Beču. Možemo slobodno tvrditi da je austrougarska vlast
postigla dijelom svoje ciljeve u vezi s obrazovanjem šerijatskih sudija u Bosni i Hercegovini. Naime,
autonomni muslimanski pokret je vrlo oštro kritizirao rad tadašnjih šerijatskih sudija optužujući ih da
oni snose najveću odgovornost za veoma loš položaj muslimanskih vjerskopros-vjetnih zavoda i
vakufskih institucija, jer nisu vršili odgovarajući nadzor nad njima. Šerijatska sudačka škola prestala
je s radom 1937. g. tačno na pedesetogodišnjicu svoga postojanja. Tada je dignuta na rang fakulteta
i pretvorena u Višu islamsku šerijatsko-teološku školu (VIŠT). Pretvaranjem Šeriatske sudačke škole u
Višu islamsku šeriatsko-teološku školu ispunjena je jugoslavenskim muslimanima davna njihova želja i
potreba- napisao je tada Korkut za Glasnik. Pod ovim nazivom fakultet je bio sve do septembra 1977.
g. kada Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ i Sabora IZ-e, osnivaju Islamski teološki fakultet u
Sarajevu, koji je opstao sve do danas i naziva se Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Od 2013. g FIN
je punopravna članica Univerziteta u Sarajevu.

Bosna između dva svjetska rata

Paralelno sa ratnim operacijama prvog svjetskog rata privodilo se kraju i djelo ujedinjenja
južnoslavenskih prostora i naroda, odnosno stvaranje zajedničke države Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca, proglašene 1. decembra 1918. godine, u koju je ušla i Bosna i Hercegovina.

Demografski preokret tuđinima je dao zapravo da misle da su bosanski muslimani trebali biti svedeni
na vjersku zajednicu koja se treba vratiti srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom biću (a samim
tim i prihvatiti odgovarajuću religiju) – ili nestati. U ovom smislu možemo zaključiti da je nadolazeće
stvaranje ove nove države za (preostale) Bošnjake i suverenost bosanske države bilo vrlo loše
političko rješenje. Bosna je postala predmet trgovine i objekt dijeljenja srpskih i hrvatskih
nacionalista. Dešavanja koja su uslijedila stavila su bosanske domoljube na mnoga iskušenja i teškoće,
uz brojna zlodjela vršena nad njima. U toj novoj državi dovedeni su do ekstremnog siromaštva i
izgurani na marginu političkog života i društva uopće. Vlast nije činila dovoljno da se spriječe sva
krvoprolića, pljačke i nasilje nad Bošnjacima što je reisu-l-ulemi Džemaludinu Čauševiću ( bio reis od
1913. do 1930. kada je dao ostavku, a umro je 1938.) davalo povoda za javnu kritiku vlasti. Reisu-l-
ulema je podržao stvaranje zajedničke države, ali je ubrzo uvidio opasnost hegemonističkih politika
koje su bile opasnost po Bošnjake. Između Dva svjetska rata hegemonističke aspiracije Hrvatske i
Srbije bile su usmjerene na prekrajanje granica BiH, na decentralizaciju i uklanjanje svakog
političkog i vjerskog autoriteta iz Sarajeva, što je bio razlog Čaušević pod političkim pritiskom
podnese i ostavku. Svjedoci smo da je sve do danas na snazi ova namjera o prekrajanju granica BiH!

Prema zacrtanoj politici eliminisanja autohtonih evropskih muslimana nakon Prvog svjetskog rata iz
Rumunije je trebalo ”očistiti” oko 400. 000, Bugarske oko 1. 000. 000, Jugoslavije oko 800. 000,
Grčke oko 500. 000.
Tokom XX vijeka milioni muslimana su bili pogođeni novom nacionalnom dogmom po kojoj država
može postojati samo kao dominion jedne nacije. Višenacionalne i multireligijske države smatrane su
nestabilnim i nepoželjnim u Evropi ! Ugovori o etničkom čišćenju muslimana Evrope sklopljeni su
između sekularne Turske i Rumunije, Turske i Grčke, Turske i Bugarske te Turske i Jugoslavije.
Trgovina koju su sekularni Turci započeli sa ”sljedbenicima” Knjige nanijela je ogromne patnje
muslimanima Balkana, Kavkaza i Afrike. Napominjemo da je osnivač i tutor ove ideje Kemal Ataturk,
koji je konačno 1924.g. i formalno ukinuo postojanje Hilafeta.

Kreditni ugovori kojima je Turska unovćavala prodaju i progon muslimana nekadašnjeg Osmanskog
carstva ostati će u historiji zabilježeni kao najsramnija izdaja muslimana u njihovoj hiljadugodišnjoj
povijesti. Službena Ankara Kemala Atatturka potpisala Ugovor o ”dobrovoljnom” iseljavanju Turaka iz
Jugoslavije 11. jula 1938. godine. Cilj sporazuma bio je zadržavanje trenutačnog nacionalnog omjera
na Balkanu. U okviru ovog sporazuma započeti su i pregovori o iseljavanju muslimana iz Albanije,
kako bi se nacističkoj Italiji putem albanskih katolika omogučilo što lakše ovladavanje Jadranom
! Tako su muslimani bili prevareni dva puta. Prvi put oduzimanjem zemlje na kojoj su vjekovima bili
vlasnici i drug put kada bi poniženi i protjerani, bili prinuđeni uzimati kamatne kredite od Republike
Turske koja im je pružala ”utočište” !?

 Nobelovac i diplomata Ivo Andrić u svom pismu od 26.09.1935. godine iz Londona

jugoslovenskom izaslanstvu u Ankari piše:

Iseljenici bi sobom mogli poneti svoju pokretnu imovinu (lične stvari, poljuprivredni inventar, itd.). Što
se tiče nepokretnosti, one bi se imale proceniti na izvestan način za svaki konkretan slučaj i time sume
ne bi naša država ustupila iseljenicima, nego bi otvorila Turskoj jedan kredit za kupovinu robe u
Jugoslaviji. Iseljenici kad dođu u Tursku dobili bi za odgovarajuće sume zemljišta u Turskoj, a turska
država bi se služila kreditom u Jugoslaviji za podmirenje svojih privrednih, trgovačkih i državnih
potreba (na pr. za kupovinu konja). Najzad g. Ruždi Aras je izjavio, da Turska treba stanovništvo i da
je voljna da primi od nas ne samo Turke nego i stanovništvo koje je srodno po mentalitetu turskom…

Evo što ”historičar”, član SANU i nekadašnji profesor Šerijatske sudačke škole u Sarajevu Vasa
Čubrilović predlaže 07. marta 1937. godine u Srpskom ”kulturnom” klubu Beograda, po pitanju
genocida nad muslimanima Kosova:

Drugo sredstvo bi bio pritisak državnog aparata. On treba da do krajnosti iskoristi zakone, da bi više
zagorčao opstanak Arnauta kod nas: globe, hapšenja, nemilosrdno primenjivanje svih policijskih
propisa, kažnjavanje šverca, seče šume, poternice, puštanje pasa, gonjenjena kuluk i na sva ona
sredstva koja je ustanju da iznađe jedna praktična policija. Privredno: nepriznavanje starih tapija
(otomanskih dokumenata kojima se potvrđuje vlasništvo nad zemljom)... ukidanje koncesija,
poslovnih dozvola, isterivanje iz državne,... prisilno izvršenje svih propisa po samim kućama, rušenje
zidova i velikih plotova oko kuća, stroga primena veterinarskih mera, koje će smetati izvođenje stoke
na pijace itd. U verskim pitanjima Arnauti su najosetljiviji, pa ih tu treba dobro dirnuti. Može se to
postići šikaniranjem sveštenstva, krčenjem grobalja, zabranom mnogoženstva i naručito
nemilosrdnom primenom zakona da i ženska deca moraju pohađati osnovne škole, gde god ima
škola…

Tako se je pred Drugi svjetski rat moglo desiti da ovdašnji pravoslavci i katolici podjele Jugoslaviju, a
da pri tome niti najmanji dio ne predvide za muslimane. Ovakvo stanje zateklo je početak II s. Rata.
Podijeljena između Hrvatske i Srbije (sporazum Cvetković-Maček).
BiH je Drugi svjetski rat dočekala u Kraljevini Jugoslaviji.

Njemačka invazija na tadašnju Jugoslaviju (Aprilski rat) počela je 6. aprila 1941. godine
bombardiranjem Beograda, a okončana jedanaest dana kasnije slomom kraljevskih snaga.
Najznačajniji nositelji antifašističke borbe bile su partizanske jedinice na čelu sa Komunističkom
Partijom Jugoslavije (KPJ) i Josipom Brozom Titom. Direktor sarajevskog Instituta za historiju Husnija
Kamberović kaže linija između fašističkog i antifašističkog pokreta često se kao putanja klatna
pomjerala čas na jednu, čas na drugu stranu... Jedan dio je, pod utjecajem nacionalističke ideologije iz
Srbije, postao sastavnim dijelom četničkog pokreta, čija je saradnja sa fašističkim snagama bila
sasvim jasna. Drugi dio je nastavio borbu unutar partizanskog pokreta, koji je bio pod snažnim
utjecajem komunističke ideologije. Ovaj dio ustaničke mase u osnovi je do kraja ostao antifašistički,
ali su neki zločini, posebno oni koje su dijelovi partizanskih jedinica počinili nad muslimanima u
pojedinim dijelovima zemlje (Kulen Vakuf), ostavili mrlju na tom pokretu.

Dakako da ne smijemoo zaboraviti ni NDH, koja nikako nije bila nezavisna, nego podijeljena na dvije
zone vojne okupacije, njemačku i talijansku, a crta razdvajanja presijecala je dijagonalno BiH od
sjeverozapada do jugoistoka. NDH su preuzeli ustaški „fanatici“ pretvarajući ovu tvorevinu u
„instrument terora i genocida“.

BiH je bila područje na kojem su se odvijale najveće bitke Drugog svjetskog rata na prostorima bivše
Jugoslavije. Njena prirodna konfiguracija je samo jedan faktor zbog kojeg su se jedinice
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, najveći dio rata nalazile upravo na tom području. Poseban
zamah narodnooslobodilačke borbe u Bosanskoj Krajini omogućio je i političko djelovanje u narodu.
Taj politički faktor rezultirao je u konačnici zasjedanjima AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Jugoslavije) i ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeća narodnog oslobođenja BiH).
Međutim, BiH i njeno stanovništvo skupo su platili takvu ulogu. Naime, više dokumenata vodećih
ideologa četničkog pokreta u kojima se otvoreno govori o potrebi „čišćenja“ zemlje od muslimana
„bilo fizičkim uništenjem ili prebacivanjem na druge teritorije koje neće spadati u domen tzv. Velike
Srbije svjedoče o strašnim zločinima nad muslimanima cijelim tokom rata.

O ljudskim žrtvama i posljedicama Drugog svjetskog rata u BiH Ivo Goldstein kaže: Valja stoga
pridodati da je BiH pretrpjela najveće žrtve i najveća razaranja u Drugom svjetskom ratu, od svih
poslijeratnih jugoslavenskih republika i današnjih država. Stradalo je oko 328.000 ljudi, što znači
10,3% predratnog stanovništva.

Stanje u vrijeme SFRJ nam je poznato, a u njemu je planiran i izvršen najveći kulturocid nad
muslimanima Bosne s ciljem konačnog zatiranja njiovog islamskog identiteta. Najveći udarac doživjeli
smo zbog Agrarne reforme 1945.g. kada je Bošnjacima u Bosni i Hercegovini oduzeto oko 1,85
miliona dunuma najbolje zemlje, bio je to nastavak politike siromašenja i ekonomskog slabljenja
bošnjačkog naroda.

Sloboda vjeroispovesti bila je nedvosmisleno podređena prerogativima države. Od 1945. do početka

pedesetih godina, antiklerikalni diskurs i politika imali su za posljedicu hapšenje i uklanjanje mnogih
uticajnih sveštenih lica, pripadnika svih religija, posebno Islama. Vjerske škole i druge srodne
institucije bile su zatvarane, kao što se to 1949. dogodilo „Preporodu“, centru muslimanske
zajednice, koji je kasnije, posle 1970., obnovljen i kao centar zajednice i kao glavna publikacija IVZ.
Islamski šerijatski sudovi raspušteni su već 1946, pri čemu su svi nerešeni slučajevi jednostavno
prebačeni regionalnim građanskim sudovima. Pored toga, na skupu Antifašističkog fronta žena (AFŽ)
usvojen je predlog da se zabrani nošenje zara i feredže, što je potom prihvatio poglavar IZ, reis-ul-
ulema Ibrahim Fejić, a što je uključeno i u Ustav Bosne i Hercegovine iz 1950.g.

Iz podataka se može reći da je Komunistička partija uspješno ideologizirala društvo, ali svakako je
velik broj ušao u Partiju zbog oportunizma. Već 1948. bilo je 53 000 članova Partije iz Bosne i
Hercegovine, a može se reći da je većina bila mlađa, jer je bilo samo 387 predratnih komunista i onih
koji su članovi Partije od početka rata. Značajnih promjena nije bilo sve do popisa stanovništva 70-tih
godina, kada dolazi do ponovnog buđenja nacionalnog identiteta Bošnjaka osvještenih da je bratstvo
i jedinstvo samo dobro osmišljena prevara srpsko-hrvatskih nacionalista.

Šesnaesta Muslimanska Brigada oslobađa i u svečanom maršu

ulazi u Sarajevo, 05.04. 1945.

Oslobađenjem Sarajeva od 5. aprila 1945. godine, odnosno ulaskom XVI muslimanske brigade
Jugoslavenske armije u grad, počinju masovne likvidacije bez suđenja, uglavnom od
strane Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA-e). Još prije samog oslobođenja grada sarajevski ilegalci na
čelu sa Vladimirom Perićem Valterom sačinili su spisak od oko 4. 000 sarajevskih građana koji su
optuženi za “saradnju sa okupatorom i kolaboracionističko djelova”. OZNA je po svojim šemama i
pripremljenom evidencijom spisku počela da hapsi najčešće nedužne građane, pretežno Bošnjake,
djelujući na razne načine. Stanovništvo je hapšeno po kućama, stanovima ili na ulici, ili mu je bio
upućen poziv na saslušanje u Titovu kasarnu, kasarnu Jajce, Centralni zatvor i zatvore na Belediji, gdje
je vršena daljnja tortura. Među uhapšenim našli su se i brojni ugledni građani, poput: Mustafa
Mujagić (zajedno sa suprugom koja je bila u 5. mjesecu trudnoće ubili su tri dana poslije, na
nepoznatoj lokaciji) Ismeta ef. Gavrankapetanovića, književnika Edhema Mulabdića, profesora
trgovačke akademije i narodnog poslanika, Atifa Hadžikadića, Mehmeda Nazifa Zupčevića, Mustafe
Busuladžića (strijeljan na lokaciji blizu današnje autobuske stanice )itd. Zatvoreni su u Osman pašinoj
kasarni.

Hamid Muftić je pobjegao iz Rogatice 1944. godine. Nakon oslobođenja Sarajeva odveden je u
Filipovića logor sa grupom od oko 400 Bošnjaka, nakon čega su upućeni prema Visokom, poslije čega
su likvidirani. Njegov brat Galib kada je upitao čuvara Sulju Rađu gdje mu je odveden brat, dobio je
sljedeći odgovor: “Nemoj ih više tražiti, nećeš ih nikada naći, svi su likvidirani”.
Prema svjedočenju Osmana Zukića iz Rogatice, partizani su imali praksu da kratera avionskih bombi,
koje su pravile velike rupe, koriste kao masovne grobnice. Pred njih bi dovodili građane, strijeljali ih a
potom bacali u te rupe. Dalje navodi da je jedan osuđenik rekao partizanskom vojniku: “Nemojte me
ubiti, kod kuće imam petero djece, nisam ništa skrivio”. Međutim, partizani se nisu obazirali na molbe
te su ih sve strijeljali.

Jedan od očevidaca masovnih zločina partizana i OZNA-e je i Ramiz Muzur sa Hrasnice. Navodi da je
vidio nekoliko kamiona u kojima su se nalazili ljudi vezanih ruku kako idu prema Glavnom groblju na
strijeljanje. Sutradan kada je došao na to mjesto, vidio je kako na ubijene bacaju kreč i zatrpavaju ih
zemljom. Današnja lokacija na kojoj se nalazi masovna grobnica se zove Muje Memića strana i nalazi
se uz Glavno groblje. Nurija Kapo, koji je također stanovao na Hrasnici, svjedoči da su rupe bile široke
6 a duboke više od 10 metara. Navodi da je sutradan otišao do odbornika u Kovače da prenese šta je
vidio, a nakon izrečenih tvrdnji dobio je ljutit pogled i odgovor: “Sad ste to rekli i nikada više! Kome
god kažete i vi i taj kome ste rekli će biti zatrpan u onu rupu!”

Velika masovna grobnica je bila i na Alipašinom polju u Sarajevu. Tu su zatvorenici dovođeni nakon
što su odsjeli u Filipovića logoru. Nakon što su ispitani, upućeni su prema jami na Alipašinom polju. O
tome kako je izgledala masovna grobnica na Alipašinom polju svjedoči Atif Delalić koji se tada
zatekao kao učenik Željezničke zanatske škole u Sarajevu, a koja se nalazila u blizini mjesta
egzekucije, vidio brojne zatrpane kratere iz kojih su virile vezane ruke u visini do lakta. Očigledno da
je među strijeljanim bilo preživjelih koji su pokušavali da se iskobeljaju.
Kada je prilikom izgradnje vage za teretne kamione na Alipašinom polju 1969/70. godine otvorena
masovna grobnica, vlasti su ogradile prostor kako slučaj ne bi dospio u javnost. Jedan od radnika na
izgradnji vage za teretne kamione je bio i Kasim Čorbo. Svjedoči da je vidio brojne leševe čije su ruke
bile vezane bodljikavom žicom, telefonskim kablovima i lancima. Tada su na lice mjesta došli
funkcioneri UDBA-e koji su leševe potrpali u kamione i odvukli na nepoznatu lokaciju.

TOLIKO O BRATSVU I JEDINSTVU!!!

Važni podaci za razmišljaje

Prof. dr. Suad Kurtćehajić kaže: Bošnjački muslimanski narod je posebno tokom dvadesetog vijeka u
više navrata sistematski bio izložen bjesomučnom pljačkanju,etničkom čišćenju, progonu pa i
masovnoj fizičkoj likvidaciji a ženski dio populacije i bestijalnom silovanju. Ovu sudbinu nisu izbjegla
mnoga djeca kao ni starci. Najprije u balkanskim ratovima 1912 i 1913, pa u Prvom svjetskom ratu
1914-1918., Drugom svjetskom ratu 1941-1945 i na kraju u poslednjoj agresiji Srbije i Crne Gore
odnosno tada nepriznate Savezne Republike Jugoslavije od 1992-1995 godine. lz ovoga bošnjački
narod muslimanske vjeroispovijesti dosada nije izvukao ozbiljne pouke a zaborav predhodnog nije mu
pomogao da ne doživi sljedeće stradanje.

Ovi okvirni podaci koje ćemo izinijeti služe nam za promišljanje nužnosti zajedništva unutar
bošnjačkog naroda pred kojim svaka razlika treba da bude beznačajna i beskorisna. Očuvanje našeg
vjersko-nacionalnog identiteta jedina je prevencija genocidnog recidiva prošlosti koji nam prijeti u
budućnosti!

1. Iseljavanje u Tursku 140.000. osoba, uz veliki broj žrtava u otporu Austro-ugarskoj monarhiji.
2. I Svjetski rat- Vojnici iz BiH su nosili crveni fes. Ratovali su u Srbiji, Sočanskom frontu, Galiciji
i Karpatima. Krajem 1917. godine na bojištu su bila 298.773 vojnika iz BiH (Pašić, 2015.).
Gubici su na svim stranama bili veliki, te zbog ratnih prilika nisu vođeni detaljni popisi
poginulih i ranjenih. Procjene napravljene neposredno nakon rata govore o 500 do 600
tisuća poginulih te još toliko nestalih austro-ugarskih vojnika.
3. Između dva svjetska rata raseljeno iz cijele Jugoslavije oko 800. 000. muslimana.
4. II Svjetski rat - 328.000 žrtava ili 10,3% predratnog stanovništva BiH.
5. Torture i likvidacije muslimana u Bosni i Hercegovini za vrijeme komunističke Jugoslavije, o
kojima nema tačnih podataka.
6. Obrambeni rat 1992-1995. - broj od 104.732 žrtava i 1,2 miliona raseljenih osoba potražilo
je izbjegličku zaštitu u preko 100 zemalja širom svijeta, dok je u isto vrijeme oko milion
osoba raseljeno unutar Bosne i Hercegovine.