Ruth Stout i Richard Clemence

VRT
BEZ MOTIKE
Tajne organskog uzgoja povrća i cvijeća metodom malčiranja

Naslov izvornika:
THE RUTH STOUT
NO-WORK GARDEN BOOK

S engleskog preveo:
Želimir Kiseljev

Zagreb, 1995.
 Predgovor
Kad je uredništvo časopisa „Organsko vrtlarstvo i poljodjelstvo“
odlučilo objaviti knjigu u kojoj su sabrani članci što smo im Richard
Clemence i ja godinama slali, dostavili su nam taj materijal da ga
pregledamo. Mijenjati, poboljšavati, korigirati?
U drugom odlomku prvog članka koji sam napisala našla sam nešto što
bi trebalo promijeniti: smrzavanje repe. To ne činim već godinama.
Jednostavno je ostavim u vrtu, prekrijem balama sijena i iskopam kad
želim, čitave zime.
Shvativši da u tim člancima ima toga o čemu sam kasnije počela misliti
drukčije, odlučila sam se za razumni potez − da ništa ne mijenjam. A zašto
sam tako odlučila? Možda i stoga što bi to bio preveliki posao, ali to sam si
objasnila ovako: drugim vrtlarima moglo bi biti korisnije da doznaju nešto
o onome što se činilo da je u redu, a nije bilo, nego da im se jednostavno
kaže: „Ja radim ovo, ja radim ono.“
Ovo je, dakle, priča o onome što sam na-učila i „ne-učila“ o vrtlarstvu.
Prvi članak je bio objavljen 1953., posljednji 1971. Oni stariji sadrže
informacije proturječne nekim mišljenjima i postupcima koje navodim u
svojim knjigama o vrtlarstvu.
Smeta li mi što moram priznati greške?
Ne, ne smeta. „Nitko nije savršen.“
Ruth Stout
 Riječ urednika
Urednicima i čitateljima časopisa „Organsko vrtlarstvo i poljodjelstvo“ 1
Ruth Stout nešto je posebno. Još otkako nam je 1953. poslala svoj prvi
članak, koji smo neobazrivo izgubili, ona je nepresušni izvor oduševljenja
svakome tko se zadubio u zlatno grumenje njene ovozemaljske vrtlarske
mudrosti. Ali što je važnije od njenog šarma „običnog čovjeka“ jest
logična metoda njenog sustava uporabe stelje − sustava koji je razvila i
usavršila, te nas o njemu izvijestila, na stranicama časopisa OVP.
Ruth je ustvrdila da je veći dio rada u svezi s vrtlarstvom, a naročito s
organskim vrtlarstvom nepotreban, osim jedne stvari: stelje. Trajna
godišnja stelja, u njenim očima, jest trajan godišnji odgovor na sve
vrtlarske dužnosti, a sve ostalo na što utrošite energiju suvišan je napor ili,
jednostavno, „igranje“.
Nepotrebno je reći da je reakcija na njene namjerno proturječne tvrdnje
uvijek očekivana i uvijek glasna, naglašena. Tisuće i tisuće čitatelja slažu
se s njom i najčešće zahvaljuju na njenim sugestijama.
Najveći broj pisama i komentara koje dobivamo tiču se njenih članaka.
Ljudi koji se bave pismima čitatelja već su naučili da moraju biti spremni
na val reakcija svaki put kad iziđe neki njen napis.

Evo nekih tipičnih pisama.

Dragi gospodine,
orhideje za Ruth Stout − uzgojene pod steljom! Ona je najveća!
Nastojao sam slijediti svaku njenu riječ otkako sam je prije pet godina
otkrio. Ja sam za „zeleni palac bez bolnih leđa“ i vrtlarstvo u ležaljci.
Najbolje od svega jest da to uistinu funkcionira. Svake jeseni besplatno
dobivam vozove lišća iz grada. Prošle godine, koja je bila najsušnija u
posljednjih 80, tikve su prekrasno izrasle bez kapi vode. Što više lišća, to
bolje. Posljednjih pet godina nisam rabio nikakve otrove u svom vrtu.
Ove mi je godine susjeda dopustila da se poslužim njenim praznim
zemljištem. Grad je tamo iskrcao 15 vozova lišća, pa se namjeravam
proširiti i oprobati još neke od ideja Ruth Stout.

1 „Organic Gardening and Farming Magazine“, dalje u tekstu OVP.

 O, da, mnogo je ptica došlo otkako sam prestao koristiti otrove i načinio
kupališta za njih. One se brinu za kukce i štede mi sav taj napor.
Ralph F. Spitzer
Helena, Montana
Dragi gospodine,
kao novinar želim pohvaliti J. I. Rodalea i njegovo osoblje zbog
izdavanja jednog od najboljih poljoprivrednih časopisa koji dospijevaju na
moj stol. Format, tekstovi, fotografije i dekoracija OVP-a besprijekorni su.
Ono u čemu naročito uživam jest uvodni članak, svakog mjeseca. Budući
da je moje znanje o agrikulturi vrlo ograničeno, ti me članci prosvjećuju.
Smatram da je vaš siječanjski broj bio posebno dobar. Fotografija Ruth
Stout na koricama, na kojoj se vidi kako zrači ponosom u svom vrtu, jest
klasika novinarstva. Priča o gospođi Stout, uz popratne ilustracije,
oduševila me i fascinirala. Tu priču stavljam u svoj dosje za vječnost. Ako
se ikada prihvatim obrađivanja zemlje, njenu ću priču staviti na početak.
Čestitam na vašem doprinosu američkoj poljoprivredi.
Tom Cahill
Editor, Seedmen’ s Digest
San Antonio, Texas

Ali, budimo sasvim pošteni: neki čitatelji ne smatraju Ruthinu metodu

cjelogodišnjeg steranja stelje potpunim rješenjem za vrtlarske bonance.
Oštro pero Kraljice Stelje tvrdi, kratko i jasno, da se nijedan vrtlar ne bi
trebao zamarati pravljenjem komposta, kopanjem tla i uporabom
poljoprivredne opreme. Te riječi izazivaju reakcije većine organskih
vrtlara.
Dorothy Schroeder, dugogodišnja suradnica OVP-a, sažela je njihove
prigovore:
„Držite svoj vrt pod dubokim, poroznim pokrovom stelje radi
poboljšanja kvalitete tla, kontrole vlage i klimatskih uvjeta, povećanja
količine humusa i minimaliziranja štete od kukaca“. Parafraza je moja, ali
to je misao Ruth Stout, a istinitija misao nikad nije bila izrečena. Do ovoga
se mjesta potpuno slažem s njenom metodom. Ali ona dalje, govori da je ta
stelja sve što je potrebno vrtu − i tu se razilazimo.
Moram reći da me Ruth Stout uputila u mnoge vrtlarske tehnike koje su
moj vrt pretvorile u moju radost. Moj je vrt prekriven steljom otkako ju je
Ruth prije mnogo godina počela zagovarati. To nije bio vrt koji imam
danas, ali bio je tako uspješan da sam u novi vrt zahvalno prenijela sve
znanje koje sam stekla uz njenu pomoć.
Ruth Stout naučila me kako ću si prištedjeti mučan posao čupanja starog
korijenja i korova: prekrila sam ga s toliko slojeva novinskog papira da je
jednostavno izdahnuo pod pritiskom javnog mnijenja, pa je tako moj vrt,
umjesto ostarjeloga korova dobio raspadajuću vegetaciju za kojom je
vapio.
Zahvaljujući učenju Ruth Stout, moj novi zasad šparoga bio je igrarija, a
ne inženjerski projekt. Bolji je od prethodnog.
Produktivnost je također bez zamjerke. Urod rajčice možete
udvostručiti, kukuruza utrostručiti, a i salata i rotkva bit će bolje, sve zbog
stelje. Sve što sam ispod nje uzgajala napredovalo je. Ali za moj vrt, a
vjerujem i za mnoge druge − nužan je korak dalje: kompost.
Kad moj kukuruz klone pod vrelim suncem, pretpostavka je da je žedan
i da mu treba vode. Ali on se ponaša potpuno jednako kad je tlo natopljeno
i zrak ne dopire do korijenja. Stelja ga neće spasiti od prejake kiše ili
pretjeranog zalijevanja, nego će kompost u tlu upiti suvišnu vodu i dati je
kukuruzu kad mu zatreba.
Postoje, zatim, biljke kojima ne odgovara pH vrijednost tla za njihov
rast. One, na primjer, pokazuju manjak dušika u listovima i kad ga u tlu
ima mnogo. On nije dostupan gladnim biljkama jer je tlo previše kiselo, pa
se mangan u njemu ne može rastvoriti, a kako je mangan neophodan da bi
dušik postao dostupan − nema dušika! Taj frustrirajući problem stalno se
ponavlja. Postoje svi simptomi manjka nečeg važnog za razvoj biljke, a
krivac je ravnoteža kiselog i alkalnog. Što učiniti? Zađite u srž problema i
korigirajte ravnotežu. Čime? Kompostom u tlu.
Možete, naravno, kiselom tlu dodati vapnenac, a alkalnom brašno od
sjemenki pamuka ili kiseli treset. Ali, morate uzeti u obzir da pokraj biljaka
kojima treba kiselo tlo rastu one kojima treba lužnato. Krumpir voli kiselo
tlo; šparoge, repa, grašak i jabuke vole neutralno, a vi imate samo jedan
vrt, svega nekoliko metara da sve to uzgojite. Odgovor je: humus u tlu, ne
samo po površini. Kompost čuva minerale koji su biljkama neophodni i
šalje ih zajedno s vodom u korijenje.
Priznajem da bi s vremenom Ruthina stelja stvorila taj humus u tlu. U
vrlo lužnatom tlu moga Kolorada, s tako malo kiše, bojim se da bi za to
trebalo vrlo mnogo vremena. Činjenica da je moje tlo bilo tako lužnato kad
sam ga preuzela, nakon generacija bavljenja vrtlarstvom, pokazuje kako se
malo toga može učiniti.
Ruth je stigla tamo kamo ja idem. Ona je dosegla ono što ja želim. Njen
je vrt bogat mineralima, za kojima moj vapi. Oni su dostupni bilju. Ja
krećem njenim smjerom, slijedeći u velikoj mjeri njen ispruženi kažiprst.
Ali nemam na raspolaganju previše godina da dosegnem svoj cilj. Ja sam
žena u godinama, u potrazi za zdravljem, koje donosi godišnje
preporađanje, kakvo poznaje samo vrtlar. Moj vrt tek treba postati
samodovoljan, sposoban da nadomjesti ono što mu je uzeto. Dobro se
snalazi, ali mora još bolje. Zdravlje mora biti požnjeveno iz vrtnih gredica.
Zbog toga, imajući na umu granice svoga vremena, moram se koristiti
kompostom.“
Možete se kladiti da bi ovakvi mlaki zagovornici metode cjelogodišnjeg
prostiranja stelje dobili precizno naciljano opovrgavanje njihovih zadrški.
(Ona zna postići da njena bude zadnja!) Ali, umjesto da podjarujemo
vrelija proturječja, pustimo je da sama govori. Ona to već dugo uspješno
čini!
Uredništvo
 1 - Bacite svoju lopatu i motiku!
Kad je nedavno jedna gospođa prvi put vidjela moj vrt i čula za metodu
koju sam razradila, uskliknula je: „Pa, vi možete uzgajati povrće do stote!
Ako treba, iz kolica!“
Ja nisam naročito vitalna žena, ali obavljam sav rad u vrtu velikom 12 x
18 metara i uzgajam dovoljno povrća za svog muža, sestru, sebe i mnoge
goste. Svaku vrstu zamrzavam, od ranih šparoga do kasne repe. Nikad ne
kupujemo povrće.
Također izvršavam svoje kućanske dužnosti, uzgajam nešto cvijeća i
rijetko kada radim nakon jedan sat popodne. Jedva da sam ikad više nego
ugodno umorna. S hranom iz zamrzivača, na koju se mogu osloniti,
pripremanje večere obično traje oko pola sata.
Ne hvalim se, barem ne zbog svojih izuzetnih organizatorskih
sposobnosti ili nečeg sličnog. Ali jesam ponosna zbog toga što sam
pronašla takav način vrtlarenja koji daje vrhunske rezultate uz minimum
rada. Možda biste i vi željeli raditi u vrtu dok god postojite? Pa, možete.
Prije mnogo godina muž i ja smo preselili iz New Yorka na farmu u
Connecticutu i jedva sam dočekala da zasadim vrt. Imah smo preveliki
komad preoranog tla, i to prvo ljeto provela sam boreći se s kamenjem i
svježim busenjem koje je tu naraslo. I, naravno, kopala sam motikom,
plijevila i kultivirala.
Tijekom sljedećih nekoliko ljeta nastavila sam uzgajati više nego što
nam treba, glupavo se opirući tome da ne iskoristim čitavu površinu, kad
sam već toliko vremena potrošila da je dotjeram. Ali postupno sam
smanjivala svoj vrt, dok ga nakon nekog vremena nisam svela na trećinu
prvobitne veličine. No još je uvijek bilo previše posla, a ja, naravno, više
nisam bila tako puna poleta, pa sam se nastojala riješiti svega suvišnog.
Jedini poslovi u vrtu koje nisam radila bili su oranje i drljanje, a sve sam
ostalo radila sama. I svakog proljeća, kad bih s novim žarom prionula
poslu, baš kad bih ja htjela posijati grašak, činilo se da su upravo tada svi
slomili svoje plugove, posudili ih nekome ili se dogodila neka druga
nezgoda.
Prije nekih dvadeset godina pokušavala sam, kao i obično, biti strpljiva,
čekajući da mi netko dođe preorati zemlju, dok, napokon, jednog dana
nisam mućnula glavom. Ne, ne u vezi s oranjem − nego s načinom
mišljenja. Moja šparoga (Asparagus officinalis L.) krasno se razvijala, pa
rekoh sama sebi: „Ta zemlja nije orana više od deset godina. Zašto šparoga
ima, a graška nema? K vragu i oranje! Idem sijati.“

Zašto se mučiti s plijevljenjem, kultiviranjem i drugim poslovima od kojih bole

leđa? Ruth baca još jedne vile sijena na biljke, čime suzbija korove i zadržava
vlagu.
I tako sam, pomalo bojažljivo, počela sijati grašak i špinat,
namjeravajući isprva iskopati male brazde da omekšam zemlju. Ali otkrila
sam da je stelja (od lišća i sijena) koju sam prostrla po polju u jesen (da bi
se u proljeće zaorala u zemlju) održala tlo mekim i vlažnim. Sve što sam
trebala učiniti bilo je da malo razgrnem grabljama i ubacim sjeme.
Kad sam jednom uzela stvari u svoje ruke, nastavila sam tako. Pomislila
sam: ako obiđem uokolo i nagrabim dosta materijala za stelju, pa sasvim
prekrijem vrt 15-50 centimetara debelim pokrovom, korov se neće moći
probiti i sunce neće pržiti zemlju. Čak i krajem lipnja, kad sijem posljednji
kukuruz i drugu repu, mrkvu i tako dalje, zemlja će zasigurno još uvijek
biti meka. I bila je. Ali, da ne brzam!
Naš mljekar, farmer, rado mi je ustupio ono što je on zvao „pokvarenim
sijenom“ a ja − izvrsnom steljom. Prostrla sam debeli sloj po čitavom vrtu,
osim, naravno, po sjemenju koje sam posijala. Po šparogama sam slagala
dosta toga, znajući da se one mogu probiti kroz stelju. Za nekoliko godina
napustila sam sva kupovna gnojiva.
Prostrijevši sijeno, uskoro sam otkrila da se sav moj posao sveo na
sijanje, prorjeđivanje i ubiranje plodova. Kad god sam poželjela nešto
posijati, jednostavno sam razgrnula stelju i stavila sjeme, a kasnije, kad je
sjeme niknulo, primaknula sam stelju mladim biljkama, održavajući tako
tlo oko njih vlažnim i rješavajući se korova.
Naravno da su mi se susjedi isprva smijali. Prvih nekoliko godina
običavali su svraćati da me pitaju treba li štogod preorati. Ali, malo-malo,
bih su impresionirani mojim rezultatima i, kad su napokon morali priznati
da konstantno trunuća masa lišća i sijena zadivljujuće obogaćuje moje tlo,
prestali su me zadirkivati. Dapače, zastali bi da „bace još jedan pogled“
prije konačne odluke da i oni prestanu orati i kopati, te da svoje vrtove
prekriju steljom.
Moje zemljište postalo je tako bogato da sada mogu sijati sasvim
nablizu i više uopće ne upotrebljavam gnojivo. Vrt se sada sveo na 1/8
prvobitne veličine i tako je raskošan da ga u jesen zovemo džunglom.
Jedna od mojih mrkvi, slatka i nježna, dovoljno je velika da nahrani petoro
ljudi. Moj slatki španjolski luk prosječno teži 45 dag po komadu, a poneki
ima i više od kilograma.
Nikad nisam voljela presađivati (niti bi to bilo praktično iz tih
invalidskih kolica budućnosti), pa biljke poput kupusa, cvjetače i sl.
stavljam na razmak od 30 do 35 cm i onda ostavim samo po jedan
primjerak iz svake skupine.
Još nešto: imate li problema s grmovima graška koji se savinu, legnu na
tlo i trunu kad je vrijeme vlažno? Sve što treba jest da ih sa svih strana
poduprete dodatnom količinom sijena. Stajat će ravno kao olovni vojnici,
bez obzira na to kako su natovareni plodovima. I lako ih je brati.
Stelju stavljam i oko cvijeća, ali klanjajući se ljepoti. Upotrebljavam
lišće i sijeno iz vrta koje je već toliko trulo da sasvim liči na zemlju. Slatki
grašak, koji ovdje nije lako uzgojiti, divno se odaziva mom sustavu: niti
kopam brazde, niti rabim gnojivo, nego ga sijem u povrtnjak i prekrivam
steljom. Ovo sušno ljeto, u kojem su presušili čak i neki lokalni arteški
bunari, nije naškodilo mojem grašku. Nikad nisam ubrala više i ljepši,
makar ga uopće nisam navodnjavala, a zadnja zrna pobrala sam sredinom
rujna.
Danas se mnogo govori o gomilanju komposta, i to je u redu, ali za ženu
je to težak i nepriličan posao.
Već godinama ne upotrebljavam nikakve insekticide, a nikad ne vidim
ni grahove žiške, ni bušače kukuruza, ni uši, ni sovice pozemljuše. Prestala
sam rabiti otrove jednostavno zato što sam mrzila i samu pomisao na njih.
Isprva nisam mogla razumjeti kako to da me kukci nisu preplavili. Je li me
neka vrsta proviđenja nagradila za: no, ne bih znala za što, ili su priče koje
sam čula o organskom vrtlarstvu stvarno istinite? Nisam osjećala da znam
dovoljno da bih o tome raspravljala, pa sam nastavila biti zahvalna nekoj
maloj vili, organskoj ili kakvoj već, koja je zadržala napasti podalje od
mog vrta.
Ako imate vrt i niste njime naročito oduševljeni, čini mi se da bi vam
moja metoda mogla odgovarati. Možete obaviti posao uz minimum
vremena i rada. A ako, poput mene, volite taj posao, to je i opet odgovor:
možete ga protegnuti u beskonačnost.
Potražite, dakle, prodavaonicu rabljene robe i riješite se svojih motika,
lopata i kultivatora. Najveći alat za kopanje koji će vam trebati jest
lopatica. A kad se ljudi začude kakav čaroban vrt imate, makar ste zašli u
godine, pa kad vas zapitaju tko obavlja teški posao, možete im iskreno
odgovoriti: „Nema teškog posla.“
Pitanja koja mi ljudi postavljaju
Posjetitelji mog vrta uvijek mi postavljaju mnoga pitanja. To je
razumljivo jer sam ja odavno napustila svaku ideju oranja, kopanja,
drljanja, sijanja pokrova, kultiviranja, plijevljenja, navodnjavanja, prskanja
i gomilanja komposta. Jednostavno sve držim pod cjelogodišnjom steljom.
Jedno se pitanje često ponavlja: koliko je materijala potrebno da se
započne sa steljom debljine 20 cm, kakvu ja zagovaram? Na to ne mogu
odgovoriti jer sam se takvim načinom vrtlarstva počela baviti davno prije
nego sam i pomislila da ću o tome pisati, pa nisam obraćala pažnju na
detalje. Richard Clemence smatra da je 25 bala sijena težine po 20 kg
minimum za područje veličine 15x15 metara, odnosno oko pola tone
rasutog sijena.
Mnogi ljudi ne shvaćaju da se u vrtu sa steljom sjemenje sije na
uobičajeni način: razgrnemo stelju na tom mjestu, stavimo sjeme u zemlju,
a kad proklija, ponovo vratimo stelju blizu, svuda oko mladih biljčica.
Usjevi malog sjemenja morali bi ostati nepokriveni, makar ih, ako želite,
možete prekriti s malo piljevine ili s malo grubog, rasutog sijena. Oni će se
probiti kroz takve prekrivače. To je nešto u što sam jedva povjerovala kad
mi je rečeno, ali isprobala sam i otkrila da djeluje.
Veliko sjemenje, poput kukuruza, graška, graha i bundeve, može se
odmah nakon sijanja prekriti s nekoliko centimetara rasutog sijena. Ono
potiskuje korove, zadržava vlagu i, ako se radi o kukuruzu, tjera vrane.
Uvijek me iznova pitaju kako se stelja može praviti od sijena koje je
puno sjemena korova. Pa, ako je stelja dovoljno debela, korov se ne može
probiti. Kad to kažem, redovito pitaju kako se onda probije povrće. To je
zato što je teška stelja prostrta povrh korova, ali ne i povrh povrća.
Kako sam već navela, usjeve malog sjemena ne bi trebalo prekrivati
steljom, ili barem ničim težim od uskog kartona, trake papira ili centimetra
piljevine, što će održati tlo mekim i vlažnim.
Kako možete sigurno sijati sitno sjeme među 20 centimetara debelim
zidovima stelje?
Odgovor je: takoreći prije nego ste završili prostiranje stelje, ona se već
počinje slijegati i uskoro postaje kompaktna masa debljine 5-7 cm, umjesto
prozračne, visoke 20 cm. Po njoj će se hodati i padat će kiša; u svakom
slučaju, sleći će se, a 20 cm neće vam trebati ni ako koristite čvrste
komadiće sijena u balama.
Mnogi ljudi žele znati zašto ne upotrebljavam gnojivo i što imam
protiv njega.
Nemam ništa protiv; zapravo ga malo pretjerano poštujem. Ali više ga
ne trebam: vječno trunuća stelja sasvim ga je nadomjestila.
Često su me pitali treba li izbjegavati materijale poput piljevine i
hrastovog lišća jer oni, navodno, čine tlo previše kiselim.
Na to ne mogu odgovoriti na temelju vlastitog iskustva, ali mnogi su me
vrtlari obavijestili da su u svojim vrtovima rabili i piljevinu i hrastovo lišće
sa zadovoljavajućim rezultatima.
Ljudi žele znati što bi upotrijebili za stelju. Sijeno, slamu, lišće, borove
iglice, piljevinu, korov, smeće − bilo koju biljnu materiju koja trune.
Ne trune li neko lišće presporo?
Ne, ono samo dulje traje, što olakšava rad. A što ako se zamrsi? Ako se
to i dogodi, nije važno, jer ono je između redova biljaka koje rastu, a ne
iznad njih.
Može li se upotrebljavati samo lišće, bez sijena?
Da, ali mislim da je kombinacija bolja.
Ne bi li sijeno moralo biti usitnjeno?
Nemate li previše posla s prostiranjem dugačkog sijena? Ja svoje ne
usitnjavam, a ne mučim se. Imam 86 godina, i moja je snaga sasvim
prosječna.
Može li se upotrebljavati pokošena trava?
Da, ali ako nemate ogromnu tratinu, neće vam dostajati. Uostalom,
makar ne znam mnogo o tome, vjerujem da je za tratinu najbolje da se
pokošena trava ostavi tamo gdje padne.
Kako često stavljati stelju?
Kad god vidite mjesto koje ju treba. Čim primijetite da je korov negdje
provirio, izručite na njega rukohvat sijena.
U koje doba godine počinjete prostirati stelju?
Ma koji datum bio odgovor je: sada. Barem počnite prikupljati
materijal. Ili barem počnite konstruktivno misliti: načinite planove. Ako
namjeravate rabiti samo lišće, morat ćete se, nažalost, strpiti dok ono ne
padne, ali se možete pripremiti da ga počnete rabiti istog trena.
Mnogi pitaju treba li tlo posuti gnojem, preorati ga i onda prostrijeti
stelju.
Da, ako vaše tlo nije bogato. Ako jest, sama će stelja poslužiti svrsi.
Kad treba staviti vapno i koliko, i treba li ono biti iznad sijena ili ispod
njega?
Od tih triju pitanja prva dva nemaju nikakve veze sa steljom. Nastavite
dodavati vapno onako kako ste to činili prije nego ste uopće čuli za moju
metodu. Vaš poljoprivredni stručnjak može vam testirati tlo. No čula sam, i
to ne od fanatika, da moj način vrtlarstva automatski rješava problem
kiselog tla. Čini se da je bit u tome što takav vrt privlači gliste, pa ti mali
pomagači čine tlo alkalnim.
Vapno možete staviti izravno u zemlju dok sijete ili iznad stelje, pazeći
da ga dodajete u doba kad možete očekivati kišu ili snijeg, koji će ga
protjerati kroz stelju u vrijeme kad ga tlo treba. Ja se već pet godina ne
koristim vapnom i sve je u redu.
Koliki treba biti razmak među redovima?
Jednak kao i da niste stavljali stelju. No nakon nekoliko godina
stavljanja stelje materija koja truli toliko će obogatiti vaše tlo da ćete moći
saditi mnogo bliže nego što biste se usudili u vrtlarenju staromodnim
načinom. Jako mi se sviđa način Richarda Clemencea − sijanje u
razmacima od 30 do 60 centimetara.
Ne pretvara li velika količina stelje cvjetnjake u humke?
Ne, ali ne pitajte me zašto. Sve što znam jest da su moji debelo zastrti
cvjetnjaci u istoj ravnini s tratinom.
Ne izgleda li stelja grozno?
Na to pitanje ima mnogo odgovora, koji ovise o onome tko pravi stelju,
to jest u kojoj mu je mjeri važno da ona izgleda privlačno. Ne mora
izgledati grozno. A mogla bih postaviti i protupitanje: ne izgleda li suncem
sprženi ili u korov zarasli vrt grozno?
Ne privlači li stelja puževe budući da je zemlja pod njom uvijek
vlažna?
Nikad nisam na to pomišljala (ja nemam puževa), a na to pitanje nisam
znala odgovoriti Sve dok nisam pročitala u Enciklopediji organskog
vrtlarstva da vrt pod steljom, pošto se u tlu nakupilo dosta humusa, privlači
gliste, što tlo čini lužnatim, a puževi to ne vole. Nije li to olakšanje? Ako
su puževi uistinu problem, pokušajte tretman pivom, opisan u odlomku
„Vrtne napasti − nisu tako strašne!“
Koliko dugo stelja traje?
Ovisi o vrsti koju rabite. Nastojte uvijek imati izvjesnu količinu u
rezervi, ako ustreba.
Gdje se može nabaviti stelja?
Ako je dovoljno ljudi u zajednici zatraži, mislim da će se netko potruditi
da je nabavi. Vjerojatno poznajete još neke ljude koji se bave vrtom i koji
će se rado priključiti projektu. Iskoristite sve lišće uokolo i vrhove trajnih
biljaka, nasijecite stabljike svog kukuruza u komade dugačke 30 cm i
upotrijebite ih. Iskoristite i svoje smeće − svaku biljnu materiju koja truli.
I pokvareno sijeno (koje iz nekog razloga nije dobro za stočnu hranu, na
primjer zato što se upljesnivilo jer je bilo vlažno kad su ga stavljali u
sjenik), jednako je učinkovito i zadovoljavajuće kao i dobro sijeno, a
mnogo je jeftinije.
U mnogim mjestima službe održavanja usitnjavaju grane koje su
posjekli čisteći žice, i često će im biti drago da ih izruče kraj vašeg vrta bez
naplate. Ali požurite, prije nego te službe primijete da postoji potražnja i
odluče ostvariti brzu zaradu. To je iverje izvrsna stelja, i savjetujem vam
da ignorirate sve koji vam kažu da je ono previše kiselo.
A ja ignoriram primjedbe (koje su, uostalom, izuzetno rijetke) kojima se
nastoji omalovažiti cjelogodišnja, netaknuta stelja.
Ako itko, pošto je pogledao moj bujni vrt, može pronaći način da ga
poboljša, neka to učini. Ali ako ta „poboljšanja“ zahtijevaju sprejeve,
gnojiva, gomilanja komposta i rad, neka ne očekuju da ću ih prihvatiti.
 Zašto? (i zašto ne?)
Ponekad, kad vam je dosadno i ne uspijevate smisliti ništa
konstruktivno čime biste ispunili sat ili dva, pokušajte otkriti zašto se neke
biljke koje rastu (i one koje odbijaju rasti) ponašaju tako različito u
različitim vremenima. Pa ako ste osoba koja brzo donosi zaključke −
makar oni bili utemeljeni na upitnim i nepouzdanim premisama − cijenim
da će se mnogi vaši odgovori pokazati neodrživima.
Ispričat ću raznorazne zgode koje su mi se dogodile tijekom godina
bavljenja vrtlarstvom i izazivam svakoga da mi ih pokuša obrazložiti,
uvjerljivim odgovorima! Pravi poznavaoci zapravo i ne pokušavaju
objasniti hirove biljaka, a evo i jednog primjera: kad je bila objavljena
moja prva knjiga o upotrebi stelje, vrtlari su počeli svraćati da bace pogled
na komad vrta koji nije bio oran 11 godina. I dogodilo se da se toga ljeta,
makar su moje paprike inače neuobičajeno velike i zdrave, nijedna paprika
nije pojavila. Čula sam da neke biljke ne cvjetaju i ne donose plodove ako
su previše hranjene, pa sam mislila da se to događa mojim paprikama. Ali
počela sam sumnjati u tu teoriju kad sam primijetila da je svaki vrtlar s
kojim sam tada kontaktirala zapao u istu nepriliku − na paprikama nije bilo
plodova; Napisala sam pismo Carlu Warrenu iz Joseph Harris and Co, koji
mi je godinama neopisivo pomagao, i upitala ga što se to događa. A on mi
je odgovorio:
„Tako se paprike ponašaju ove godine.“ On je nakupio toliko iskustva s
biljkama da je odavno shvatio da postoje pojave koje nitko ne može
razumjeti.
Nekoliko napomena o šparogama. Makar su „autoriteti“ prestali
inzistirati na tome da je neophodno kopati vrlo duboku brazdu za korijenje,
još uvijek tvrde da je rupa od 20 cm nužna, a uz to daju i druge instrukcije
o uzgoju šparoga, gnojenju itd. Kako sam poodavno izgubila vjeru u tzv.
eksperte, kupila sam prije nekoliko godina dva tuceta šparoginog korijenja
i odlučila da ga zasadim polegavši ga na površinu zemlje (u cvjetnjaku
božura) i posuvši ga sijenom. Od tog korijenja dobivam lijep urod svake
sezone. Primijetila sam da na mnogim mjestima − na livadi, pokraj
drvarnice i svuda uokolo − niču šparoge. Očito su ptice ili vjetar razbacali
sjeme. Neke od tih „divljih“ biljaka raskošnije su od onih u mom zasadu.
Jedna od njih, koja rađa već godinama, triput je veća od bilo koje što sam
je ikad vidjela. Naravno, ne dobiva gnojivo niti itko plijevi korov oko nje,
u stvari trava raste kroz nju.
 Govoreći o samoniklom bilju makar je moj vrt potpuno i pažljivo
prekriven steljom − spomenut ću i onih nekoliko rajčica koje iskrsnu tu i
tamo svake sezone. One krenu kasnije od onih za koje se brinem, ali rađaju
otprilike istovremeno. Čini se da su plodnije (ja uvijek kupujem
presadnice, nikad ih ne uzgajam iz sjemena).
Tikva sorte Buttercup ovdje je vrlo cijenjena. Uzgajam je godinama, uz
još nekoliko drugih sorti. Ta naša miljenica ima svoju priču jer se na
njezinim viticama rijetko pojavi više od dviju malih tikvica. No prošlog je
ljeta tikva sorte Buttercup nadmašila sve ostale sorte. Tko prebrzo
zaključuje, mogao bi reći: „To je zato što je palo mnogo kiše.“
S tim se ne mogu složiti, jer je ta biljka rodila gotovo jednako tako
dobro i pretprošle godine, kad kiše praktički nije bilo. A što se tiče sorte
Blue Hubbard, najveća u ovoj kišnoj godini težila je svega 4,50 kg, dok je
prije nekoliko godina, u vrlo sušnoj godini, jedna od mojih Blue Hubbard
tikvi težila 23 kg.
Prije nekoliko godina posadila sam kineski kupus i kelj prilično kasno,
kao i uvijek. Kelj je bio potpuni promašaj, ali je kupus izvanredno uspio.
Jedna glava težila je 3 kg. Prošle godine, pak, kupus je bio vrlo slab, jedva
da je imao čvrstu jezgru, a kelj je bio senzacionalan. Posadila sam poveću
količinu jer volim imati u vrtu povrće skroz do Božića. Bilo ga je toliko da
ga više nisam imala kome poklanjati.
Ako ne bih sasvim odustala od pokušaja da objasnim hirove biljki,
mogla bih zaključiti da su vitice Buttercup tikve, koje su se prošlog ljeta,
proširile po polovici mog zemljišta, zagušile kineski kupus. A kad već
govorim o kupusu, napominjem da su mi rane varijante jedne druge sorte
dobro uspjele, dok kasniji tip nije dao gotovo ništa.
Od mojih šest brokolija, i ranih i kasnih, samo je jedan uspio, a jednako
je bilo i s purpurnom cvjetačom. Plodovi koji su se uspjeli materijalizirati
bili su u oba slučaja neobično veliki i ukusni. Kad čitav urod propadne, kao
taj kasni kupus, čovjek osjeća da tu ima neki razlog, ma koliko tajanstven.
Ali kad se nekoliko biljaka koje rastu jedna pokraj druge ponašaju sasvim
različito, to je zasigurno zbunjujuće, kao, na primjer, kad nakon hladne
noći odete u svoj vrt i otkrijete da se jedna biljka smrznula, a druga je,
udaljena od nje 2,5-5 cm, u dobrom stanju.
Prošle godine stavila sam repu na isto mjesto na kojem je prethodne
sezone izvrsno uspjela. Propala je takoreći prije nego je i počela rasti.
Donositelj brzih zaključaka reći će: „Naravno. Morate imati plodored.“ Ali
to sam povrće istog dana stavila u jedan drugi dio vrta, gdje je također
raslo prethodne godine, i tu je uspjelo da ne može bolje. Repe su bile
ogromne. Ima li pitanja? Ili, bolje, ima li odgovora? Naravno da se vrtlar
ne može prestati čuditi zašto se nešto događa, ali ako se povremeno i
pojavi netko s nekakvim odgovorima, čini mi se mudrijim da ih ne
objavljuje!
Kauč na kojem se bavim vrtlarstvom
Kad nekom kažem da obavljam sav posao u svom povrtnjaku, i da se uz
to brinem i za nekoliko cvjetnjaka, obično me pitaju: „A kada ustajete?“
Odgovor koji vrijedi za bilo koje doba godine jest: „Kad mi se hoće.“ Dok
vrtlari koji ne dopuštaju stelji da obavi veći dio posla plijeve, kopaju,
navodnjavaju i s vremena na vrijeme vjerojatno psuju, mi steljari možemo
raditi „kako duh hoće“ − biti vani, ako želimo, ili ostati u hladu, ako je
sunce prevruće. Naše biljke neće patiti od pomanjkanja pažnje.
Kad sijete u vrtu koji je već pod steljom, najprije označite gredice, zatim
odgrnite sijeno s tih mjesta i stavljajte sjeme izravno u zemlju, kao da
radite staromodnim načinom.
Luk možete jednostavno razbacati po prošlogodišnjoj stelji i prekriti ga
s nekoliko centimetara rasutog sijena. Tom metodom možete za nekoliko
minuta „zasaditi“ 1/2 kg, i to, ako želite, prije nego što se zemlja odmrzne.
Jednako tako sjeme salate niknut će ako ga jednostavno bacite na smrznuto
tlo, ali ne po stelji. To, naravno, ne možete učiniti ako orete prije sjetve.

Sjetva nije problem: stelja se jednostavno privremeno razgrne.

 Mnogi su ljudi otkrili da sjemenski krumpir mogu staviti na
prošlogodišnju stelju, ili na zemlju, ili čak na šljunak, prekriti ga s
tridesetak centimetara rasutog sijena i kasnije jednostavno odgrnuti stelju i
pobrati novi krumpir. Ako niste primijetili, biljka i cvijet krumpira prilično
su lijepi, pa ga možete posaditi i u cvjetnjaku. Naš raste uz irise.
Poneki korov može se tu i tamo probiti kroz stelju ako je niste načinili
dovoljno debelom da ga zaguši. Lako ga je iščupati, ako vam se da baviti
time, ali najjednostavnije je nabacati na njega malo sijena. Treba li
prorijediti gredicu repe, mrkve ili nečeg takvog, možete to učinkovito
izvesti tako da biljke kojih se želite riješiti prekrijete s malo stelje.
Moje vrtlarske dužnosti u jesen ne razlikuju se naročito od onih ljetnih:
ubirem plodove i smrzavam ih. Sredinom studenoga rasprostirem sijeno i
lišće. To je dobro vrijeme i da se na vilama odnese malo sijena do
kukuruza i pospe među redove. Na proljeće ću tim sijenom poduprijeti
grašak koji ću tu posijati. Taj posao sa sijenom mogu obaviti za tjedan
dana ili za mjesec, ništa me ne požuruje. Stavit ću nekoliko bala na gredicu
mrkve i iskopavati je tijekom zime, kad god poželim.
Pišem li knjigu zimi, na nju potrošim veći dio prijepodneva (na kauču,
gdje drugdje?). Budući da vjerujem kako je vježba jedan od četiriju glavnih
uvjeta za dobro zdravlje, nastojim je ne propustiti. Tu pomaže pospremanje
kuće, a pred kućom, tih zadnjih; mjeseci prije snijega, posiječem nekoliko
stabala. Nisu to baš neke gigantske sekvoje, ali nisu ni mladice! A kad
snijeg dođe i ostane, raščistim si put do drvarnice. Tamo, zaštićena od
vjetra, pod toplim suncem koje mi pomaže, svakog dana cijepam drva,
zbog zdravlja i zbog zadovoljstva − i, da, zbog kamina.
Zatim razvrstavam sjeme i slažem zamotuljke abecednim redom, crtam
dijagram sjetve za sljedeću sezonu i pišem tjednu kolumnu. Sve to što se
može nazvati „radom“ obavim ujutro, do jedan popodne. A otkako je
objavljena moja prva knjiga o vrtlarstvu, tisuće me ljudi naziva − ujutro,
popodne, uvečer − da bi iz prve ruke dobili informaciju o mom sustavu
stelje. No pokazivanje vrta i odgovaranje na njihova pitanja zapravo se ne
može nazvati radom.
Vjerojatno je najteži dio posla odlučiti se jer ako ste u svom okruženju
jedina osoba koja primjenjuje metodu bez oranja, kopanja i kultivacije,
vaši će vam prijatelji i susjedi reći da ste ludi. Ignorirajte ih; zapjevat će
oni drugu pjesmu.
 Meni malo više stelje
Kad mi je nedavno netko predložio da napišem u odgovor onima koji
imaju nešto protiv cjelogodišnje stelje, moja je prva reakcija bila pitanje
zašto bih se prepirala s ljudima koji ne znaju o čemu se radi. Uvjerena sam
da nijedan vrtlar koji nije barem tri godine iskušavao tu metodu nema na
temelju čega stvarati protuargumente. A ako se toliko dugo bavio steljom,
zasigurno je već prihvatio ideju!
Zašto kažem tri godine? Zato što svaki uzgajivač zna da se nijedna
biljka ne ponaša svake godine jednako. Krene li nešto loše kad počnete
primjenjivati stelju, bit ćete skloni tome da krivnju tražite na pogrešnome
mjestu. Ako je, na primjer, vaša stelja pretanka, pa se korovi probiju, učinit
će vam se da ideja nije dobra. Ako se pojave puževi, reći ćete da ih je
privuklo sijeno i lišće. Ja stavljam stelju već godinama i u mom vrtu nema
puževa. Ako ih u vašem vrtu ima, stavite na tlo plitke posude natopljene
pivom, i umrijet će sretni. (Tako su mi rekli: puževi idu za čašicom, pa se u
njoj − bukvalno utope.)
Ako je tlo u vašem vrtu glinovito, vjerojatno ćete morati stavljati stelju
nekoliko godina, dok ne dospijete do točke na kojoj možete odahnuti. Moje
je tlo pjeskovito, pa se moram osloniti na ono što sam čula o tome kako se
rješava taj problem, to jest, moram ukopavati velike količine dobrog
materijala, poput sijena, kukuruzovine, lišća, korova da poboljšam tlo. (Ne
treset jer znanstvenici kažu da nema hranjivu vrijednost, i tu se slažemo).
Ako ste to činili dvije do tri sezone, možete staviti stelju i odmoriti se.
Tvrdoglavi vole tvrditi da se tlo prekriveno sijenom zagrijava sporije od
golog tla, pa to stvara velike probleme kad želite uzgojiti rane sorte. No,
dakle, ne sumnjam da bi svaki desetogodišnjak znao odgovoriti na to. Sve
što treba učiniti jest da se u jesen odluči gdje će biti rane sorte, pa s tih
mjesta maknemo sijeno i u proljeće ga ponovo vratimo. Čak ako to i ne
učinite, moći ćete − govorim iz iskustva − sijati ranije nego što biste mogli
ako prije sijanja orete.
Naredna „bapska priča“ jest da će se biljke koje rastu na stelji smrznuti
prije od onih bez stelje. U to ne vjerujem. Kad sam prvi put čula tu
pritužbu, eksperimentirala sam nekoliko sezona odmičući sijeno od nekih
biljki i ustanovila sam da one nisu ništa sigurnije od drugih. S tim u vezi
protivnici stelje također tvrde da ona odlaže sazrijevanje šparoga, a kako je
to vrlo rana biljka, vrtlari žele da im čim prije dozre. Dakle, kao prvo, ako
se šparoga pojavi prerano, sva je prilika da će se smrznuti prije nego je
uberete, a kao drugo, i nije neki posao odgrnuti stelju i pustiti tlo da se
zagrijava. A što je najbolje od svega, budući da ta biljka rađa 6 tjedana, a
vi biste možda željeli da to traje dulje, zašto ne biste polovicu zasada
prekrili steljom, a polovicu ne i tako dobili osmotjedni urod?
Jedan profesor agronomije, protivnik stelje, razvezao je naširoko o
strašnim neprilikama koje takvim uzgajivačima stvara mraz. Savjetovao
nam je da u vrijeme smrzavice čitave noći prskamo biljke vodom. Da je taj
čovjek bio u stanju zaboraviti predrasude i uistinu dati steranju stelje šansu,
shvatio bi da sve što treba učiniti u hladnim noćima, jest prekriti biljke
sijenom, koje je nadohvat ruke, a za što treba nevjerojatno malo vremena.
Tada bi gospodin profesor mogao spokojno leći u svoj krevet i sanjati da je
razumno ljudsko biće, koje će isprobati stvar prije nego što je prokune.
Često čujem da se vrtlari koji sve svoje biljke drže pod trajnom steljom,
iz nekog čudnog razloga boje to isto učiniti i s kukuruzom. Voljela bi znati
zašto. Sve što mogu učiniti da ih razuvjerim jest da ih izvijestim kako je
moje kukuruzište već 25 godina pod steljom i da, naravno, ne kopam, ne
plijejvim, ne navodnjavam, ne gnojim. Glede ovog zadnjeg, uvijek
nastojim uzeti staro sijeno, koje je već počelo trunuti, za prostor između
redova i oko stabljika. Tu su još i vitice graška, koji sadim između
kukuruza i stabljike soje, koje istrunu i postanu stelja. Razmak je među
redovima oko 60 cm, a između biljaka u jednom redu oko 20 cm. Na
svakoj stabljici budu po dva dobra klipa. Kad uberem drugi, odrežem
stabljiku i ostavim je da leži gdje je pala. Razlog zbog kojeg ne vadim
korijenje jest što sljedeće sezone ono može poslužiti kao usmjerivač, pa
vam ne treba uže da poravnate redove.
Ako se netko čudi kako to da grašak (Lincoln, naravno od Josepha
Harrisa) ne spadne s kukuruza, odgovaram mu da je razlog sijeno, koje mu
pomaže da se penje, čini ga lakšim za branje i održava ga suhim. Tako
radim i s rajčicom, koju sadim duž ograde koja okružuje čitavi vrt.
Nasuprot njoj stavim velike hrpe sijena i tako je natjeram da se nasloni na
ogradu. To nije nikakav dodatni posao jer će to sijeno biti iskorišteno za
jesensku stelju.
Donekle mogu razumjeti stav starog farmera koji se ne obazire niti na
stelju, niti na kompost: on ima svoju rutinu i zadržat će je! Ali kad se radi o
suvremenijem vrtlaru, koji bi mogao raditi s cjelogodišnjom steljom, a
zamara se s gomilanjem komposta, evo mu jedan savjet koji nije tražio:
neka potraži psihijatra.
 Jedan od argumenata protiv korištenja stelje u cvjetnjacima jest da se
gubi njihov atraktivni izgled. Mislim da sijeno nije ništa ružnije od zemlje i
sasvim sam uvjerena da bi ljudi, da su čitavog života gledali cvjetnjake pod
steljom, takve više voljeli. Kad bi ih u tom slučaju neka „nastrana“ osoba
krenula uvjeravati da je gola zemlja oko cvijeća ljepša od sijena i lišća,
sumnjam da bi daleko dospjela. Isuviše je ljudskih bića patetično vezano za
svoje navike, osim kad se radi o novim idejama u odijevanju, frizurama i
sličnom.
Proteklih godina mnogi su uzgajivači dolazili ovamo da osobno prouče
moj vrt pod steljom. Jednog sam ljeta, uglavnom da bih vidjela koliko će
posjetitelja to primijetiti, stavila nešto zemlje povrh stelje oko svojih
petunija. Svega ih je nekoliko zapitalo zašto baš oko tog cvijeća nisam
prostrla stelju. Tada bih razgrnula zemlju i pokazala im sijeno ispod nje.
Ako je i bilo nekih argumenata protiv uzgajanja krumpira i luka tako da
se jednostavno bace na zemlju i pospu sijenom, umjesto da se sade starim,
napornim načinom − ja ih nisam čula. Također, koliko mi je poznato, nitko
nije imao pritužbi na to da se sijeno stavi povrh zrelih repa i mrkvi, koje se
onda mogu vaditi iz zemlje čitave zime. Zato je najbolje balirano sijeno jer
je najlakše za rukovanje.
Jedno upozorenje: ako je vaše tlo već postalo gotovo savršeno zbog
toliko trunuće stelje u njemu (ja već godinama ne rabim nikakvo drugo
gnojivo), može vam se dogoditi da budete preplavljeni količinom uroda.
Na primjer: prošlog sam ljeta sa svojim Kentucky wonder grahom morala
postupati kao sa sortom Lima, to jest pustiti ga da sazre, a zatim ga
oljuštiti. Ali nije bilo problema: bio je izvrstan.
Prije nekoliko mjeseci dogodilo se nešto što me podsjetilo da sam stekla
reputaciju osobe koja ignorira „autoritete“. Jednog lijepog dana iz
automobila su izišla dva čovjeka. Kad sam se približila da porazgovaramo,
zatekla sam ih kraj svojeg zdravog grma božikovine. Jedan je od njih
rekao: „Divimo se, ali božikovina jednostavno neće rasti u Connecticutu!“
Nasmiješila sam se i slegnula ramenima. A drugi će na to, s podsmijehom:
„Eksperti kažu da neće, gospođa Stout je, bez sumnje, baš zato uzgaja!“
Čemu me naučilo 40 godina organskog vrtlarstva
Kad sam prvi put dobila vlastiti vrt, prvih 12 godina naivno sam
prihvaćala sve što su mi govorili iskusni uzgajivači. Nikad mi, primjerice,
nije padalo na pamet da se zapitam mora ii se zemlja prekopavati svake
godine. I kemijsko se gnojivo, naravno, moralo posipavati po tlu, makar se
čovjeku i gadio taj miris. Mlade biljke morale su se prskati otrovima, ma
koliko ta ideja bila odbojna. Čitala sam knjige o vrtlarstvu i članke u
časopisima, nastojeći ne primijetiti česta proturječja tih pisaca. Rajčica i
grašak moraju se kolčati, bez obzira na utrošak vremena i snage. Za
korijenje šparoge moraš kopati rupu do Kine. Mogla bih u beskraj nabrajati
dezinformacije koje sam dobila.
A uz sve to, i sama sam griješila. No kad bih se i uspjela prisjetiti svih
grešaka koje sam počinila, ništa ne bih postigla popisujući ih. Spomenut ću
samo neke. Moje je zemljište, koje je bilo preoravano svake godine, bilo
najmanje 6 puta veće od potrebnog. To sam shvatila nakon nekoliko
sezona, ali sam do tada to vrlo siromašno tlo već nahranila gnojivom i
lišćem, pa mi ga je bilo žao napustiti. Može li itko smisliti kratkovidniji
stav? Moj je način razmišljanja bio ovakav: umjesto da uzgojim tucet
stabljika rajčice − što bi nam bilo sasvim dovoljno jer tada nisam
konzervirala i smrzavala plodove − posadila sam stotinu biljki, misleći da
ću ako, mnoge od njih ne rode, još uvijek imati dovoljno od onih koje
uspiju. Drugim riječima, umjesto da uzgojim dvanaest biljaka kako treba,
utrošila sam vrijeme i energiju riskirajući sa stotinom. Rezultat mog
pogrešnog razmišljanja bio je taj da sam, kad je golemo zemljište počelo
donositi plodove, bila zatrpana nevjerojatnim količinama kukuruza, jagoda,
rajčica, krastavaca i tako dalje. A, kroz što sam sve prošla nastojeći ih se
riješiti! Napokon sam smogla hrabrosti i razuma da prestanem obrađivati
veći dio zemljišta, pa je moj povrtnjak sada dug oko 13,5 m i širok 22 m.
To uključuje dvije gredice šparoga, nešto rabarbare i šest gredica kukuruza,
po 13,5 m. Proizvodnja pokriva potrebe dvoje ljudi tijekom šest mjeseci i
smrznuto povrće koje upotrebljavamo zimi.
Sada ću malo govoriti o tome što me vrtlarstvo naučilo o zamrzavanju
plodova. Ako osjećate da vaše voće i povrće koje pojedete čim ga uberete
ima bolji okus i da je hranjivije od kupovnoga, mogli biste se složiti sa
mnom da i plodovi koji su smrznuti odmah nakon branja imaju prednost
nad komercijalnim smrznutim proizvodima. Šparoge su najomiljenije
povrće moga supruga, a ipak nije mogao osjetiti razliku između svježe
ubranih i smrznutih. Ono što stavite u zamrzivač desetak minuta pošto je
doneseno iz vrta, zadržat će okus, koji se gubi ako je vremenski razmak
dulji, što se nužno događa kad se smrzavaju velike količine.
Po mom mišljenju, kućno zamrzavanje ima tri prednosti nad kućnim
konzerviranjem. Prvo, okus je bolji. Drugo, ono traži manje vremena.
Treće, često možete smrznuti nešto što ni u snu ne biste mogli konzervirati.
Na primjer, možete ubrati glavu cvjetače koja je dvaput veća nego što vam
treba za ručak. Jasno je da ostatak možete servirati sutradan, no možda to
radije ne biste učinili, a konzerviranje ćete sigurno smatrati suvišnim
naporom. Zašto je onda ne biste zamrznuli i poslužili drugom prilikom?
Šparoge se moraju brati svaki dan, a možda se spremate izaći na večeru ili
vam se ne da tako često servirati isto povrće. Kilogram šparoga nećete
konzervirati, ali ih možete ubrati, popariti i staviti u zamrzivač, i sve to za
10 minuta. Kad poželite, brzo ćete isprati nježne stabljike, pod mlazom
vode i bit će spremne za kuhanje.
Uputstva za zamrzavanje kažu da repa ne podnosi taj proces, ali ja sam
otkrila da podnosi. Treba je skuhati da omekša, ohladiti je, staviti u posudu
− razrezanu − da više stane pa onda u zamrzivač. Ako volite repu Harvard,
pripremite je, zamrznite, a onda, volite li je jesti hladnu, jednostavno je
otopite prije serviranja. Uništava li kuhanje repe prije smrzavanja njezinu
hranjivu vrijednost? Ne znam. O tome razmišljajte dok jedete hranu iz
supermarketa, koja uopće nema hranjivu vrijednost.
Molim vas − nemojte toliko raditi!
U posljednjem broju vrlo popularnog vrtlarskog časopisa (OVP) našla
sam najmanje osam članaka koji su u meni izazvali potrebu da pružim ruku
pomoćnicu ljudima koji rade više nego što treba da bi bili uspješni
uzgajivači.
Prvo, tu je priča o čovjeku koji stvara čuda gomilajući kompost te
fotografija tone − da, tone komposta, spremne za upotrebu. I čovjek je na
fotografiji. Ne izgleda baš mlad, pa se pitam što će biti kad bude u istinu
prestar za sav taj posao. Mogu se samo nadati da će do tada shvatiti da je
sve to stvarno nepotrebno. Sve što treba učiniti jest prostrti lišće i sijeno po
vrtu i oko drveća − za rezervu.
Zatim je tu članak o uništavanju crva u kupusu. Autorica kaže da je
najprije pokušala s biljkama − zamkama, no bez mnogo uspjeha. Onda je
prskala biljke otopinom soli, ali činilo joj se da iz nekog razloga to mora
uvijek iznova raditi To je, kaže, obeshrabrilo druge kukce, ali zašto bi se
bunili što se ne mogu hraniti kupusom kad u njenom vrtu ima toliko
drugih, neposoljenih biljaka? Onda je pokušala s prašinom, s rižinim
brašnom, ali ništa od toga nije joj se sviđalo, pa je načinila otopinu s lukom
i češnjakom. Ali „to nije prijalo pticama“, kaže, pa je prskala samo svaki
treći ili četvrti dan. Na posljetku se odlučila za kiselo mlijeko, čiji efekti
„traju većim dijelom tjedna“, ali priznaje da se tako nije uspjela sasvim
riješiti crva.
Što ne valja u naporima te žene?
Nije li dobro eksperimentirati da bismo otkrili kako poraziti neprijatelje
biljaka?
No ne razumijem zašto osoljavanje nije obavilo posao. Dvaput u sezoni,
ponekad i triput, ja obiđem svoju gredicu kupusa i srodnih biljaka i na
svaku biljku istresem malo soli. To radim odmah nakon kiše ili dok je još
rosa na biljkama. Prvi put to treba učiniti dok su biljke još mlade, a onda
još jednom ih dvaput ako primijetite da ih nešto jede.
Te procedure držim se nekoliko godina i za to vrijeme nisam vidjela
nijednog kupusnog crva.
Tu je i priča o čovjeku koji uzgaja grašak, s podnaslovom „Evo načina
koji će vam dati tri berbe zaredom s jedne stabljike graška!“ A ja sam
mislila da su te tri berbe − rutina. Za mene jesu. Osim toga, taj čovjek radi
nepotrebne stvari − okopavanje, gnojenje, stavljanje žičane ograde i
kolaca… Jednostavno, stavite svoj grašak u tlo sa steljom i sljedeći je
korak da ga poberete. Visoke sorte mogu se penjati uz prošlogodišnje
stabljike kukuruza, a niske se mogu držati podalje od tla pomoću sijena,
koje ionako treba biti pri ruci za stelju.
Neki vrtlar kaže da on vadi stabljiku krumpira iz zemlje da bi pobrao
krumpiriće, pa je onda vrati natrag. Ako stavite krumpir na površinu
zemlje i pokrijete ga lišćem i sijenom, sve što trebate učiniti kad želite
ubrati mlade krumpiriće jest da odgrnete stelju. Ne morate uznemiravati
biljku. Ideja planskog uzgoja glista također mi je zagonetna jer ako je vaš
vrt pod steljom, ne morate ih ni kupovati, niti se naročito truditi da ih
dobijete. Automatski će se pojaviti sve gliste koje vam trebaju. Što se tiče
priče o jestivoj soji, pitam se: zašto bi se morala kultivirati? Nema potrebe.
Glede španjolskog luka savjetujem vam da ne pripravljate tlo i ne
dodajete gnojivo i kompost, kako to čini pisac jednog članka, tvrdeći da je
tajna dobivanja najvećeg luka u tome da se iskopa 10 cm duboka rupica, po
potrebi da mu se daje voda i omogući duboko obrađeno tlo.
Pa eto, u onoj strašnoj suši prošle godine moj je luk bio jednostavno
utaknut u zemlju (bez rupice) koja je bila pokrivena sijenom, nije bila
navodnjavana niti obrađivana, a mnogi primjerci težili su 70 dag.
Idem leći. Iscrplo me i samo pisanje o tolikim nepotrebnim poslovima u
koje se neki ljudi upuštaju.
 Stelja može pobijediti Djeda Mraza
Godine 1966. vjerojatno je bilo dosta onih koji su mislili da je moj vrt u
opasnosti. Moje je zemljište u mrazovitoj kotlini, a svibanj te godine bio je
neuobičajeno hladan. U lipnju je bilo još sedam noći s ozbiljnim mrazom −
posljednja 22. lipnja. Onda je 28. kolovoza opet došao ubitačni mraz. Kako
je moje dobro plitko smješteno, nisam se usudila prskati biljke vodom. Sve
u svemu, zvuči kao da moj vrt nije mogao baš osobito roditi, zar ne? Ali,
rodio je. Na svome zemljištu imam bale sijena, naslagane duž gredica. Kad
je mraz zaprijetio, trebalo mi je iznenađujuće malo vremena da prekrijem
biljke sijenom. No ako je kasni lipanj hladan, neke biljke, poput kukuruza i
rajčice, kasnije će sazreti. Moja 35 godina stara šparoga rodila je
uobičajeno. Zaštitila sam je od mraza skupljajući je kasno popodne i
stavljajući sijeno po vršcima mladica koje su počele nicati.
Te godine imali smo više salate i peršina nego što smo mogli pojesti,
makar smo ih jeli svaki dan. Grašak sorte Lincoln obilno je rodio
početkom ljeta, a Wando nam je u rujnu dao nekoliko objeda. Mahune,
kako žute tako i zelene, otpale su s vitica, pa smo ih skuhali tako mlade i
nježne. I moj mljekar, koji ih obožava, odnio ih je dosta kući.
Korjenasto povrće − mrkva, repa i pastrnjak − izvrsno je uspjelo.
Pojedine mrkve bile su dovoljne za dvije do tri osobe, a neke repe bile su
najveće od svih koje sam ikada uzgojila.
Koraba, rani kupus, rani brokoli bili su sasvim u redu, kao i kelj pupčar,
ali druge biljke iz te porodice nisu uspjele dozreti.
Samo jedna od šest purpurnih cvjetača stvorila je glavu, a bijela je
potpuno propala. Kasni kupus i kelj bili su potpuni neuspjeh.
Paprike, za koje mislim da vole vrućinu, dobro su rasle, ali morala sam
ih pobrati prije nego su sazrele zbog mraza u kolovozu. Jednako je bilo i s
tikvama sorte Buttercup i Baby.
 Košare štite rajčice u vrtu pod svježom steljom. Višak sijena, koji se dodaje po
potrebi, čuva se u balama.

Blue Hubbard bile su jedine sorte koje su dozrele prije nego što je mraz
uništio vitice, ali pobrala sam čitav urod, i sve su bile dobre makar se nisu
do kraja razvile. Kukuruz je dozrio do 1. kolovoza i brali smo ga do drugog
tjedna listopada. Rajčice su sporo dozrijevale, ali su iznenađujuće dobro
rodile, pa sam ih mnogo zamrznula jer ih jako volim takve, sirove
smrznute.
Grm lima graha, soja i četiri vrste visokog graha bili su plodniji no ikad.
Repe je bilo toliko da sam morala tražiti ljude kojima bih je dala. Trajnog
špinata, kineskog kupusa, slatke repe, korabe, kelja pupčara bilo je još u
studenom, a mrkve su ispod bala sijena čekale zimu.
Moj zamrzivač bio je tako pun da ga nisam mogla isprazniti do proljeća.
Valjda vas ne moram podsjećati da, po tako lošem vremenu, ništa od
toga ne bi uspjelo da moj vrt nije imao stelju. Meni mraz i dalje dolazi kad
ga u susjedstvu nema, ali su ove godine u kasno proljeće jedan mraz svi
osjetili. Nenaviknuti na to, jednostavno su stavili nekakve koševe i slične
predmete preko svojih rajčica i paprika, a repu i kupus ostavili su
nepokrivene. Mnogo su izgubili.
Ja sam navikla na jake mrazeve u svibnju, čak i sredinom lipnja, pa sve,
uključujući i grašak i salatu, pokrivam hrpicama sijena, i sve je u redu.
Osjećam se sigurno, ali tko zna? Ako Djed Mraz nađe način da se ušulja
ispod sijena, odreći ću se vrtlarstva i baciti se na pletenje.
… I sušu
Mnogi su me pitali je li stelja primjerena zaštita za povrće i cvijeće od
ozbiljne suše. Odgovor je potvrdan. U 11 sezona u kojima je čitava
površina mog vrta pod trajnom steljom, bilo je nekoliko ozbiljnih suša, a
izgubila sam samo jedan usjev kasnog kukuruza. Sad mi se čini da sam i
njega mogla spasiti. A nikad nisam zalijevala vrt, osim jednom: zalila sam
kasni kukuruz odmah nakon sjetve.
Sljedeće su sugestije za one koji još nisu iskoristili izvanredne
podobnosti koje pruža potpuna i konstantna stelja. Pretpostavimo da je
sredina svibnja i da nekako znate da se sprema velika suša. Mi u
Connecticutu imali smo ih toliko da bi ta pretpostavka teško mogla biti
pogrešna.
Uz malo pomoći uspjet će rani usjevi: špinat, salata, grašak.
Sve što trebate za njih učiniti jest prikupiti nešto sijena i lišća i okružiti
ih steljom debelom 15-20 cm. Ako možete, zasjenite salatu. Tri su usjeva
spašena.
Šparoge ćete imati ove godine čak i ako ništa ne učinite za njih, ali bila
bi šteta da i njih ne obložite steljom zbog narednih sezona. Nemojte
stavljati lišće jer će se zaplesti i šparoge će se teško probiti. Upotrijebite
sijeno. Ako hoćete, možete kupiti slano sijeno. Prilično je skupo, ali sporo
trune, pa će trajati godinama. Ako pak znate farmera koji ima „pokvareno“
sijeno (koje je bilo mokro i ne može se koristiti za stočnu hranu), najbolje
je uzeti nekoliko vozova. Ono trune mnogo brže od slanog sijena, što je u
redu, jer tako obogaćuje vaše tlo. Ako imate kosu, polje s korovom i
travom i nešto ambicije, možete si sami pribaviti materijal za stelju. Ne
bojte se sjemenja korova. U debeloj stelji nemaju šanse.
Također možete spasiti i slatku repu, mrkvu, pastrnjak i korabu.
Najprije ih prorijedite više nego obično. Zatim prikupite stelju (lišće,
sijeno, korov, smeće, piljevinu, strugotinu) i imajte je pri ruci. Potom
lagano navlažite biljke i odmah položite 15 cm debelu stelju oko njih i
između redova. Ako je i stelja mokra, tim bolje.
To vlaženje ne bi bilo potrebno da ste imali stelju u vrtu tijekom zime i
proljeća. Nadam se da vam je jasno da stelja ne samo što zadržava vlagu,
nego i sprečava pojavu korova, koji je za suše naročito štetan, jer crpe vodu
koja je potrebna povrću. Ako ste već posijali svoj grmoliki grah, prorijedite
ga, navodnite i obložite steljom. Ako još niste, načinite brazdu duboku 10
cm, štedljivo posijte grah, pokrijte ga s 5 cm zemlje, zalijte ga, prekrijte
daskama ili kartonom i odmah zatim steljom. Daske morate maknuti čim
grah proklija.
 Kako pretpostavljamo da očekujete ozbiljnu sušu, nemojte sijati visoki
grah. Umjesto toga periodično sijte grmoliki grah, a prije toga ostavite ga
preko noći u vodi.
Ako je vaš prvi kukuruz već u zemlji, prorijedite ga na dvije biljke po
brežuljku, umjesto uobičajenih triju. Zalijte ga i obložite s 15 cm stelje.
Ako vam je ponestalo korova, sijena, lišća, piljevine, upotrijebite slojeve
mokrog kartona koliko god ga možete pribaviti. Karton se koristi u krajnjoj
nuždi. On nije tako dobar kao sijeno i lišće, koji trunu i tako obogaćuju tlo.
Mislim da čak i pod sušom možete dobiti kasni kukuruz ako ga sijete
svakih deset dana tijekom srpnja. Odmah izaberite mjesto za tu kasnu
sjetvu i stavite 15-20 cm debelu stelju, prema ovom redoslijedu: sijeno,
lišće, korov, piljevina, strugotina, stari papir i karton. Svi su otpaci od
povrća izvrsni. O njima nisam mnogo govorila jer kuhinjski otpad nije
naročito obilan, a budući da pretpostavljam da ste staromodni vrtlar, koji
ore i kopa umjesto da prostire stelju, bojim se da ste već bacili
prošlogodišnje stabljike kukuruza i sl. Ako imate mnogo komposta koji još
nije istrulio, naravno da ćete ga sada rasprostrti po vrtu, za stelju. Svaki put
kad sijete kukuruz, namočite sjeme preko noći, načinite brazde od 10 cm i
prekrijte sjeme s 5 cm zemlje. Zalijte ga, prekrijte daskom i odmah
nagrnite stelju.
Čak i ako ste već kupili sjeme, mislim da bi bilo pametno da odustanete
od srednjesezonskih sorti, poput Golden Cross Bantama, i da posijete one
koje brže dozrijevaju, naprimjer North Star. Kasne sorte narastu velike i
visoke i zahtijevaju suviše vlage. Najbolje ćete učiniti ako posijete sortu
Miniature − nema slađeg kukuruza! Ali nemojte ga sijati gusto, kao u
normalnim prilikama. Miniature se obično sije u redovima razmaknutima
60 cm, a razmak od biljke do biljke je 30 cm. Očekujete li sušu, trebalo bi i
taj razmak povećati na 60 cm. A sad o kupusu, brokoliju, cvjetači, paprici,
rajčici. Vaš rani kupus vjerojatno će uspjeti ako jednostavno nagrnete
debelu stelju. Kasni kupus, cvjetaču i brokoli vjerojatno još niste presadili.
Stavite ih vrlo duboko, razmaknite ih 1,2 m umjesto 90 cm i stavite obilnu
stelju. Jednako učinite i s paprikama i rajčicama: usadite ih duboko i na
većem razmaku nego što je uobičajeno. A ako su već posađene, ako ih
zalijevate i stavljate oko njih debelu stelju (15-20 cm), vjerojatno ćete
dobiti dobar urod. Ja nikad nisam zalijevala svoje rajčice i paprike, pa sam
ipak, otkako rabim trajnu stelju, uvijek postizala dobar urod, čak i u
sezonama u kojima je jorgovan venuo.
Meni je najmilija tikva sorte Blue Hubbard, ali ako se sprema suša,
mislim da bih se odlučila za Butternut, koja je također izvrsna. Ako ste već
iskoristili sav bolji materijal za stelju, nagomilajte bilo što oko tikvi −
nešto čime ćete zaštiti zemlju od sunca.
Što god da upotrebljavate za stelju, javlja se pitanje: što ako padne
kišica, a ne pljusak? Neće li stelja zapriječiti vodu da dođe do biljki? Hoće,
naravno. No kišica ionako ne bi pomogla sprženoj zemlji. Više kišica
održat će vašu stelju vlažnom, a jaka kiša prodrijet će kroz nju. Što god
oblaci odlučili izvesti, sa steljom ćete bolje proći nego bez nje.
Sada nešto o tratini. Na nju, naravno, ne možete staviti stelju. Sve što o
tome znam jest da nije dobro kositi prečesto, ni prekratko i da se ne smije
grabljati. Jedini je lijek protiv suše zalijevanje i možda zasjenjivanje. Ako
to ne možete izvesti, možete barem ostati optimistični. Naša je tratina
ponekad smeđa poput kave od kolovoza do zime, ali, kako je rekao jedan
pisac koji me došao posjetiti, „zašto bi smeđe bilo ružno?“ U proljeće je
opet tu, svježa i zelena kao uvijek.
Što činiti sa cvijećem? Smjesta ćete staviti stelju oko svojih trajnih
cvjetnica ako još niste naučih biti dobri prema njima i držati tlo oko njih
pod trajnom steljom.
Uzgajate li slatki grašak? Smatra se da on zahtijeva zalijevanje. Ja ga
uzgajam u vrtu koji je čitave godine pod steljom. Nikad ga ne zalijevam, a
znala sam ubirati obilne količine u ljetima kad kiša nije padala po tri
mjeseca. No, ako vaš vrt nije pod steljom, a očekujete sušu, moj je savjet
da odustanete od slatkoga graška.
Astre će pod steljom uspjeti ako rastu u djelomičnoj sjenci (knjige,
uostalom, kažu da ih tako treba uzgajati). Većina će jednogodišnjih
cvjetnica preživjeti ako je oko njih dobra stelja. Lobelija je izuzetak: ona
zahtijeva vodu (i moja je dobiva, jer je obožavam).
Petunije su najzahvalnije cvijeće za sušno vrijeme. Još prije nego što
sam naučila služiti se steljom, kad je sve ostalo povenulo, petunije su se
držale i cvjetale.
Svi cvjetnjaci morali bi biti prekriveni konstantnom steljom, bila suša ili
ne. To lako možete izvesti tako da ne izgleda ružno. Za božure možete
načiniti stelju od mrtvog lišća i njihovih vlastitih vršaka. Oni rastu tako
brzo da se ti otpaci uskoro više ne vide.
Ako ne želite da vaše ruže izgledaju neuredno, morate postupati
promišljeno. Dobro je natrulo sijeno, pomiješano sa smrvljenim lišćem.
Načinite od njega 15 cm duboku stelju i pospite je zemljom, pa će izgledati
kao da je oko ruža samo zemlja, a kroz tako debelu stelju korov se neće
moći probiti. To vrijedi i za druge velike jednogodišnje cvjetnice, poput
cinija.
Za male, niske jednogodišnje biljke koristim se finom steljom. Kako je
sav moj povrtnjak pod trajnom steljom, u njemu uvijek ima materijala koji
nije još toliko istrulio da bi postao plodna zemlja, ali dovoljno da na nju
liči. Takav materijal stavljam oko malog jednogodišnjeg cvijeća. Ako
nemate tako nešto, možete koristiti smrvljeno lišće pomiješano sa zemljom
i malo drvenog pepela. To može zvučati kao težak posao, ali ne morate ga
obavljati više nego jednom u sezoni. Svakako je lakše učiniti to, nego
okopavati cvjetnjak lopatom i motikom i plijeviti ga čitavo ljeto. A takva
stelja obogaćuje vaše tlo i održava ga vlažnim i za vrijeme suše.
Sigurno imate miljenika u svojim cvjetnjacima. Moj je jedan veliki,
okrugli, svečani (Phlox drummondi) obrubljen lobelijama. Kad cvijeću
manjka vode, za tu svoju mazu držim poseban veliki lonac pokraj
sudopera. U njega ide sva otpadna voda osim one u kojoj ima masti ili
sapuna: voda u kojoj ispirem suđe, povrće itd. Iznenađujuće je kako je
često taj lonac pun čak i kad imamo problema s nestašicom vode.
Tu je još i talog od kave i čaja, mokar i odličan za stelju. Pomiješan sa
zemljom, suhim lišćem, pepelom i sijenom ne izgleda neprivlačno i
zajamčeno sprečava korove.
Ako, dakle, niste bili dovoljno vidoviti da prekrijete svoj vrt steljom, a
očekujete ozbiljnu sušu, prvo što trebate učiniti jest da pribavite sav
mogući materijal i zaštitite čitav svoj vrt, i zasađeni i nezasađeni dio, od
vrućih zraka sunca, koje ga isušuju. Gnojivo je izvrsno, naravno. Ako
gradska služba siječe travu i korov duž ceste, istrčite i zgrnite hrpu.
Kuhinjski otpaci, osim onih od mesa, savršeni su. Nema ničeg lošeg u
otpacima od povrća, osim naše loše navike da ih držimo u kontejnerima
bez zraka dok se ne usmrde.
Da zaključimo: stelja održava tlo hladnijim, zadržava vlagu, štiti ga od
sunca i tako mu omogućuje bolju prozračnost.
Također sprečava rast korova, koji cvijeću i povrću krade hranu i vodu.
Što se tiče razmaka među biljkama, pregusto sađenje nikad nije dobro, a za
vrijeme suše fatalno je.
Odgovor glasi: počnite odmah primjenjivati trajnu stelju na čitavoj
površini vrta. U bilo koje vrijeme njene su prednosti znatne, a u vrijeme
suše ona je spas.
 2 - Moji odgovori „ekspertima“
O dodavanju dušika tlu
Jednog dana (ne znam koliko je godina od tada prošlo) čitala sam članak
u starom i uvaženom farmerskom časopisu, u kojem je pisalo da tlo morate
hraniti dušikom ako koristite svježu, neistruljenu biljnu materiju za stelju.
Mislim da je namjera članka bila dalekosežnija: da spriječi čovjeka da ne
počini takvu strašnu grešku. Ja se nisam prestrašila. Postala sam radoznala.
Poslala sam članak prijatelju − ekspertu za organsko vrtlarstvo i pitala
ga u kojoj mjeri da vjerujem napisanom. Rekao mi je da kupim vreću
brašna od pamukovog sjemena ili sojinog brašna i porazbacam ga uokolo,
naročito po salati i špinatu, a mislim, i po peršinu, slatkoj repi i kukuruzu.
Učinila sam tako i moj je vrt nastavio bujati. Glave salate Great Lakes
bile bi prikladne za obitelji od devet ili deset članova. Kad sam htjela
napraviti salatu za četvero, ubrala bih mali dio glave, a ostatak bih
iskoristila kasnije.
Godine su prolazile. Moj je vrt cvao. Pisala sam članke, a onda i knjigu
o njemu, te počela držati predavanja u vrtlarskim klubovima i drugim
organizacijama.
Otkrila sam da nije isto ohrabrivati prijatelje i susjede da me slijede u
stvaranju uspješnoga vrta korištenjem neortodoksne metode bez rada i
pogledati u oči publici od osamdeset ili više ljudi pametno odgovarajući na
njihova pitanja. I na pisma iz čitave zemlje.
Kad mi neka žena piše: „Radi li to zaista? Ne bih htjela da mi se smiju“,
nije teško odgovoriti: „Naravno da radi i što vas briga što vam se smiju?
Mene su ismijavali godinama. Sad se ja smijem njima. Doći će i na vas red
da se smijete, ne brinite.“ Ali kada mi netko postavi nekakvo tehničko
pitanje na koje ne znam odgovoriti, a u vezi je s mojim načinom pravljenja
stelje, osjećam da sam dužna potražiti pravi odgovor. Također, kad
pročitam nešto što se sasvim kosi s mojim iskustvom, pokušavam otkriti
tko je od nas na pogrešnom putu.
Primjer za ovu drugu tvrdnju jest članak koji sam pročitala u prosincu
1955. u časopisu OVP. Zvao se „Kako dobivam besplatnu stelju“, a
napisao ga je Archer Martin. Bio je zanimljiv i kvalitetan. Ali ove su me
dvije rečenice uznemirile: „Materija (misli se na stelju) ne smije se stavljati
na tlo dok je još zelena, tijekom sezone rasta, jer će njeno raspadanje
oduzeti biljkama dušik. To je mjera opreza kojoj se mora obratiti posebna
pažnja.“ Kurziv je moj.
Pisala sam g. Martinu da već 30 godina stavljam zelenu (neistruljenu)
materiju na sve i da nikad nisam našla razlog zašto to ne bih činila, čak ni u
godinama prije nego što sam počela koristiti brašno od sjemena pamuka za
prihranjivanje dušikom. Pitala sam ga otkud zna da to nije pametno.
Odgovorio mi je (dopustivši da ga citiram):
„Dušik je neophodan za proces raspadanja, jednako kao i za proces
rasta. Čini se da je proces raspadanja jači od procesa rasta, jer čitavog
života slušam da će raspadanje oduzeti dušik biljkama koje ga pokušavaju
upotrijebiti za rast.“
Gospodin Martin dodao je da on nije ekspert za vrtlarstvo, pa sam
pomislila da moram potražiti mišljenje znanstvenika. Prije nego što sam
krenula u to, u izdanju OVP-a iz veljače 1956. u rubrici „Pitanja i
odgovori“ pročitala sam:
„… dobro je što ste stavili kravlji gnoj, ali morao je odstajati. Svježe
gnojivo treba dušik da se raspadne, pa u tlu manjka dušika dok god to traje
i tek kad se raspadne, biljke mogu primiti dušik.“
Ja nisam koristila gnojivo već 10 godina jer je, zahvaljujući mojoj
metodi, tlo postalo tako bogato da mi je ono postalo nepotrebno, ali dok
sam ga koristila, uvijek sam više voljela da bude svježe. To je davalo dobre
rezultate, pa je dakle i ta bilješka bila u suprotnosti s mojim iskustvom.
Zatim sam pisala dvojici znanstvenika. Jedan od njih bio je povezan s
velikom sjemenarom, a drugi je bio prof. Arthur J. Pratt, s Odsjeka za
povrtlarstvo na sveučilištu Cornell. Dr. Pratt poslao mi je „Cornell
Extension Bulletin“ br. 886. Kako su i u pismu iz sjemenare, i u časopisu, i
u pismu dr. Pratta navedene potpuno iste tvrdnje, samo različitim riječima,
citirat ću samo pismo dr. Pratta, uz njegovo dopuštenje:
„Da, lišće, sijeno, slama itd. koji nisu istrunuli, ili su samo djelomično
truli, crpst će dušik iz tla ako se stave u zemlju. Ali ako se stave na
površinu, kako vi to činite, neće. Nikad nisam vidio da bi upotreba stelje
prouzročila nedostatak dušika. Naravno, ako zemlji i inače manjka dušika,
materija stelje neće nadoknaditi taj manjak, osim ako se ne koristi vrlo
dugo. Dakle, stelja nema utjecaja na manjak dušika, ne nadoknađuje ga,
niti ga potiče.
Nikad nisam vidio da bi svježe gnojivo, čak i kad se pomiješa sa
zemljom, uzrokovalo manjak dušika. Ako bi se to i desilo, bilo bi to zato
što je pomiješano s velikom količinom slame, i ne bi dugo trajalo.
Kratkotrajni manjak može prouzročiti čak i brašno od sjemenki pamuka
ako ga upotrebljavate dok je tlo hladno i vlažno. Razlog je tome što
bakterije najprije moraju razgraditi vrlo složene organske spojeve da bi ih
učinile dostupnima biljkama u formi nitrata. Dok rade ni tom, bakterije se
koriste raspoloživim dušikom za svoj vlastiti rast. Za nekoliko dana ili
tjedana one umiru i tako se dušik vraća bilju.“
Budući da se odgovor znanstvenika poklapa s mojim iskustvom,
vjerujem da je ispravan. Razlog mojih svađa s ljudima koji pišu o
vrtlarstvu (ili o bilo čemu drugome) jest što tvrde da je činjenica nešto za
što ne znaju je li činjenica. To je žaljenja vrijedno. Neću nabrajati sve
druge prednosti svoje metode. Ona mi je uštedjela tisuće sati rada.
Pomislite kakvu su štetu prouzročile te nemarne primjedbe o svježoj stelji
ako su samo jednu osobu − prezaposlenu, staru, ne previše snažnu ili
jednostavno lijenu, spriječile da usvoji taj laki način vrtlarenja.
Dobila sam brojna pisma od ljudi koji mi vjeruju, ali se boje da moj
sustav ne bi funkcionirao na njihovom tlu jer je njihova zemlja tvrda, a
moja je rahla.
Odgovorila sam im da je velik broj ljudi ovdje, u Reddingu, iskušao
moju metodu na tvrdom, ljepljivom, glinovitom tlu i da su bili oduševljeni
rezultatima. Također sam citirala iz onog sveučilišnog časopisa „… taj
organski materijal omekšava tvrdo tlo, čini ga prozračnijim i lakšim za
rad.“ Zbog nevjernih Toma, koji jednostavno ne vjeruju da sam dobila fino
i prikladno tlo ne rabeći ništa osim stelje, i ne kopajući ga, citirat ću
dijelove pisma koje mi je nedavno poslao R. F. Holt, profesor-asistent
agronomije na University of Connecticut: „Pročitao sam vašu knjigu i
smatram je vrlo zanimljivom. Vjerujem da sustav poput vašeg ima
definitivne prednosti, naročito za kućne vrtove.“
„Prilažem kopiju izvješća o kvaliteti vašeg tla, koje pokazuje da je ono
dobro snabdjeveno glavnim hranjivim tvarima. Ph vrijednosti gotovo su
savršene.“
Kad znanstvenici dođu u posjet…
Jednog proljetnog dana četiri profesora agrikulture s University of
Connecticut dovezla su se u naše dvorište. Jedan za drugim izašli su iz
automobila. Svi su bili mladi, ugodni, prijateljski raspoloženi, čak
privlačni.
 Otišli smo u povrtnjak. Mislim da su bili impresionirani mojom
zemljom, crnom i bogatom od višegodišnjeg truljenja stelje, ali nijedan od
njih nije pokazao oduševljenje. Odgrnuli su stelju i spazili moje saveznike,
gliste, na poslu. Jedan je rekao: „Bože, neki sam dan tražio pola sata i
našao jednu jedinu glistu za pecanje.“
Dvojica su se počela došaptavati nad kukuruzom, pa sam ih zamolila da
ne budu tajnoviti. Rekli su mi da pruge po listovima znače da u vapnu koje
sam koristila nije bilo dovoljno magnezija. U vrtu nije bilo korova, osim
malo mlječike među šparogama, koju sam namjerno ostavila jer je volim
staviti u salatu. Rekli su mi da je pustila korijenje do Kine i da bih mogla
zažaliti. Sljedećeg sam je jutra iščupala.
Na vidiku nije bilo nijednog grahovog žiška i posjetitelji su bili
začuđeni kad sam im rekla da sam sjeme stavila u zemlju oko 20. svibnja.
Rekli su mi da je manje vjerojatno da će se kukci pojaviti ako se sjetva
obavi u lipnju. Govoreći o kukcima općenito, jedan je od njih rekao da je
zdrava biljka sigurnija od napasnika, u što se osvjedočio promatrajući polja
alfalfe.
Krenuli smo prema cvjetnjacima. Nadala sam se pohvalama zbog načina
na koji sam ih učinila privlačnima pomoću poluraspadnute stelje, ali
komentara nije bilo.
Otišli smo u kuću. Fred ih je ponudio koktelima, Očekivali smo da će ih
to malo opustiti. Ali znanstvenici su oprezni.
Kad sam napokon prikupila hrabrosti i upitala ih što misle o mojoj
metodi, trojica su se zagledala u četvrtoga, koji je vjerojatno bio neka
velika zvjerka i koji je rekao: „Za cvjetnjake i povrtnjake to je, čini se,
odlična ideja.“ To me zadovoljilo.
U kolovozu je dr. Pratt došao u Connecticut da pogleda moj vrt. On ima
oko 50 godina. Specijalist je za kućne povrtnjake i drži tečajeve opće
hortikulture. Dok pišem o ekspertima, nije mi teško na papiru zadržati
svježinu svojih misli, ali pomalo sam nervozna kad ih sretnem uživo. No
tada nisam trebala biti jer je dr. Pratt neobično ugodna, inteligentna i
prijazna osoba. Toliko se živo zanimao za moju metodu i toliko ju je
odobravao da mi nije padalo na pamet da ga pitam što misli o njoj.
Fred ga je pitao zašto ljudi i dalje oru, a on se nasmijao i odgovorio:
„Samo zato što su to oduvijek činili, pretpostavljam.“ To i ja uvijek kažem
u vrtlarskim klubovima u kojima govorim. Kasnije mi je dr. Pratt napisao
pismo u kojem kaže:“… vaše dugogodišnje iskustvo u vrtlarstvu bez oranja
i uređivanja tla moglo bi biti od velike pomoći za sve nas. Ako se bez tih
postupaka mogu postizati dobri urodi tijekom 10 ili 15 godina, vjerojatno
se mogu postizati vječno na sličnom tlu.“
Rekla sam mu da su momci iz Connecticuta rekli da mom kukuruzu
nedostaje magnezij. Odgovorio mi je da se njemu ne čini da je to u pitanju,
nego da mu nedostaje dušik. Već sam stavila nešto dolomitskog vapna da
nadoknadim magnezij i bila sam voljna dodati i dušika, ali sam ipak
zapitala: „Ako mu nedostaje jedno od toga, ili oboje, zašto bih se
zabrinjavala, kad sam s gotovo svake stabljike ubrala dva dobra klipa i kad
nikad nije bio ukusniji nego ovog ljeta, makar je bilo hladno, a smatra se
da to nije dobro za kukuruz? „Namrštio se i rekao: „Dobili biste veće
klipove“. Čudno: dok profesor govori, osjećam se ponizno i sasvim mu
vjerujem, ali čim nestane iz mog vidnog polja, počinjem misliti: „Pa,
zanimljivo… ako je istina.“ Sad kad su se svi znanstvenici sa sveučilišta
Connecticut i Cornell vratili kući, gdje im je mjesto, nisam više sigurna što
nedostaje mom kukuruzu. Ako mu uopće nešto nedostaje.
Dr. Pratt je uzeo sa sobom uzorke tla i poslao mi pismo u kojem kaže da
nema dovoljno dušika i da je previše alkalno. Prošlog ljeta zanemarila sam
brašno od pamukovih sjemenki i stavila sam dosta pepela, da ga se riješim.
Napokon, kad je čovjek toliko zauzet davanjem savjeta drugim vrtlarima,
gdje da nađe vremena da provede u praksu ono što propovijeda? Unatoč
tome dobila sam odličan urod, kad se uzme u obzir kasni lipanjski mraz,
rani mraz u rujnu i strašno hladno ljeto.
Ishod je svega toga da su me zamolili za suradnju u idućoj sezoni.
Trebalo bi provesti neke testove. Na 2/3 povrtnjaka stavit ću mljeveno
pamukovo sjeme, na polovicu preostale trećine stavit ću amonijumnitrat, a
na drugu polovicu neću stavljati ništa. Dr. Pratt mi je napisao da bi nam to
moglo pomoći da shvatimo „u kojem obliku i u kojoj bi se količini dušik
morao dodavati tlu pod steljom od trave i sijena“. Na posao, organski
vrtlari − molite se za našu stvar!
Znanstvenici će dolaziti u više navrata, i iz više institucija, tijekom
sezone rasta da vide kako se stvari odvijaju. I uistinu ne mislim da piletina
i valjušci kojima sam počastila dr. Pratta prošle godine imaju ikakve veze s
njegovom namjerom da me obiđe, makar je rekao da su prokleto ukusni.
Među pismima koja dobivam sa svih strana, dosta je onih koje pišu
očajne žene: „Moj mi se muž i svi prijatelji smiju zato što prakticiram vaš
lagani način vrtlarstva“. Posebno sam zahvalna dr. Prattu i ostalim
profesorima što sada mogu odgovoriti tim ženama: „Znanstvenici se ne
smiju!“
Kad kritiziraju organsko vrtlarstvo…
Dakle, dragi moji organski usmjereni prijatelji, pomirite se s tim: vi se
povodite za modom i bavite se čarobnjaštvom. To je zasigurno istina, jer
tako kažu znanstvenici − a tko je ikad čuo da znanstvenik može pogriješiti?
Imam pred sobom knjižicu od 17 stranica, 22x30 cm, na glatkom
papiru, koja se zove „Znanost protiv čarobnjaštva“. Na koricama, na plavo-
zelenoj podlozi riječ „Znanost“ napisana je velikim, dostojanstvenim
slovima, bijelim i čistim; riječ „protiv“ crna je, mala i neprimjetna, a riječ
„čarobnjaštva“ velika, crna, prijeteća i nekako nepravilna − pravo
„vještičje“ pismo.
Pri dnu, mnogo manjim slovima, piše: „reprint iz Plant Food Review,
izdavač National Plant Food Institute, 1700K Street, N.W. Washington,
D.C.“
Knjižica je skupocjeno izvedena − puna je slika i protkana zelenom
bojom zbog koje je, kako su mi rekli, mnogo skuplja nego što bi bila da je
tiskana u crno-bijeloj tehnici. Na unutrašnjoj strani korica stoji popis
sponzora. Njih 28 zaposleno je na različitim sveučilištima i koledžima;
troje je povezano s Odjelom za agrikulturu, a jedan je agrikulturni
savjetnik. Na prvoj je strani nepotpisani predgovor, prilično kratak (581
riječ). Ipak, pisac uspijeva organske vrtlare 7 puta nazvati „pomodarcima“.
Također ih naziva „samozvanim ekspertima“, kaže da pate od „bubica
organskog poljodjelstva“, da „brbljaju“ i tvrdi da imaju pomodni pristup
zdravoj ishrani, umjesto „zdravog i razumnog“. (Pogađate čiji je pristup
takav.)
Vratit ćemo se na taj predgovor, ali prelistajmo sada sljedeći članak od
5 stranica, također nepotpisan, ali pun citata različitih stručnjaka. Tu stoji,
npr.: „Pitanje kemijsko protiv organskog“ u uzgoju biljne hrane vrlo se
lako može razriješiti tvrdim; hladnim, znanstvenim činjenicama, kako to
gospoda (slijedi nekoliko imena „autoriteta“) efikasno dokazuju… Riječ
„dokazati“ upotrijebljena je i u drugom odlomku predgovora.
U skoro svakoj znanstvenoj knjizi autor na ovaj ili onaj način tvrdi
otprilike ovako: „Godine 1900. mislili su (znanstvenici) to i to − ha! ha!
Ali sada znamo…“
Piscu, čini se, ne pada na pamet da bi 2000. godine ili možda 1975.,
neki „ekspert“ mogao napisati o toj znanstvenoj „činjenici“: „Sve do 1975.
smatralo se da je to i to istina − ha! ha! − ali sada znamo…“
Drugim riječima, znanstvenik uvijek zna, a onaj tko se ne slaže s njim
hiroviti je sljedbenik mode, da ne kažem − vještica.
Ovdje piše:“Organska materija nije ni bitna ni nužna za rast tjiljaka.“
Skoknimo načas do 13. stranice, gdje drugi znanstvenik kaže: „Organska
materija poželjna je i bitna za postizanje povoljnih fizičkih uvjeta u
kultiviranom tlu.“ Ne proturječe li ove izjave jedna drugoj? Ta dva
gospodina morala su si dati truda i usporediti tekstove jer je glavna svrha
ove prilično skupe propagande hvaljenje kemikalija, a ne organske
materije.
Sljedeća misao na koju to poglavlje upućuje toliko je negativna da
prelazi u patetiku. Pisac govori o eksperimentima koji su bili „provedeni da
bi se usporedili efekti ’organskih’ i ’neorganskih’ izvora hrane za biljke na
nutritivne faktore plodova“, pa spominje dva. Jedan je pokazao „tek
neznatne razlike u količini C-vitamina“, a drugi „nije pokazao značajne
razlike u količini vitamina C i drugih hranjivih faktora.“ Zatim: „Druge su
studije pokazale da na sadržaj uobičajenih hranjivih elemenata, poput
kalcija, fosfora, željeza i bakra u plodovima tek neznatno utječe tretiranje
umjetnim gnojivima.“
Ne znam što će drugi zaključiti iz ovoga, ali moja je pretpostavka da je
za sve što je dobro u tom „utjecaju“ zaslužna organska strana. Inače bi bile
upotrijebljene drukčije riječi, pa se čovjek mora zapitati kolike su zapravo
te beznačajne i neznatne razlike. Čini mi se da bi za pisca bilo bolje da je
zaobišao tu temu. Zatim je tu pozivanje na Nizozemsku:“… u
Nizozemskoj je najveća koncentracija upotrebe umjetnih gnojiva u svijetu.
A Nizozemci u prosjeku žive dulje od svih ostalih ljudi… To svakako
upućuje na to da upotreba umjetnih gnojiva ne može biti naročito
nezdrava.“ Ja sam naročito alergična na skokovito donošenje zaključaka.
A, kakav je ovo skok! Kako god loše (ili dobro) mišljenje imao netko o
kemijskim gnojivima, nemoguće je misiiti o njima kao o jedinom
čimbeniku koji utječe na zdravlje. Koliko Nizozemci vježbaju? Koliko
piju? Jesu li napeti? Koliko patvorene hrane jedu i koliko je te hrane
prskano otrovima? Jedu li previše? Sigurna sam da biste i sami mogli
smisliti još sličnih pitanja. Ne, pisac sigurno nije smio upotrijebiti taj
argument.
U predzadnjem odlomku knjižice piše:
 „Porast korištenja umjetnih gnojiva na postojećim površinama za uzgoj
bilja, na pašnjacima, pa i u nekim šumama nastavit će se jer je to jedini
praktični način da se udovolji zahtjevima hranjivosti na mjestima gdje se
javlja opadanje kvalitete tla. S tog razloga industrija umjetnih gnojiva igrat
će veću i važniju ulogu no ikada da bi odgovorila na povećane zahtjeve za
svojim proizvodima.“
Imajući to na umu, vratimo se predgovoru, gdje nalazimo: „… pomodni
ljudi i oportunisti ugrabili su priliku za napad na upotrebu bilo kakvih
’kemikalija’ u proizvodnji i pripremi hrane.“ (Čini se da se ovdje misli i na
prodavače organski uzgojene hrane, kao i na uzgajivače.) Obratite pažnju
na naznačenu razliku između čovjeka koji živi od prodaje umjetnih gnojiva
i čovjeka koji prodaje, recimo, „prirodnu hranu“. Jedan je uključen u
industriju, a drugi je oportunist. Prvi igra važnu ulogu, drugi grabi priliku.
O, Bože! Jedan od „autoriteta“ izjavljuje: „Održanje trajne produktivnosti
tla zahtijeva da se koriste umjetna gnojiva i vapno kako bi se korigirali
nedostaci koji su rezultat kontinuiranog obrađivanja, navodnjavanja i
gubitaka uslijed erozije.“
Makar mi se ne da prepirati ni oko čega što piše u toj knjižici, moram
prokomentirati tu rečenicu, ali jednostavno radi toga da bih ustanovila
jednu činjenicu, koja ne ostavlja prostora za prepirku. Posljednjih 19
godina nisam upotrebljavala nikakva gnojiva (i, usput, nikakve otrove),
osim nešto brašna od pamukovog sjemena; posljednjih 7 godina ne rabim
vapno, a posljednje 3 godine čak ni mljeveno sjeme pamuka, s izuzetkom
prošle zime (jer sam bila kukavica i izludjela sam od brige za kukuruz),
kad sam ga stavila na polovicu svog polja kukuruza, no ne sjećam se na
koju. Svoj vrt čitave godine držim pod sijenom i lišćem. Oni trunu i hrane
tlo. Kad sam poslala uzorak svoje zemlje na analizu u Connecticut
Agricultural College (Storrs); Ph vrijednost bila je zadovoljavajuća, a svih
neophodnih elemenata bilo je u „visokom“, „vrlo visokom“, ili „vrlo, vrlo
visokom postotku.“
Ako netko misli da me taj atraktivno uobličeni pamflet uznemirio, vara
se. Upravo suprotno. Kad sam, primjerice, vidjela u časopisu „Rural New
Yorker“ članak s naslovom „Oranje JEST važno“, bila sam zadovoljna, jer
sam shvatila da je popriličan broj ljudi morao napustiti oranje kad je
nekom palo na pamet da napiše takav članak. Isto tako, kad sam vidjela da
se toliko „eksperata“ pomučilo da uvjere uzgojivače kako moraju
upotrebljavati kemijska gnojiva, ne prezajući ni pred pogrdnim imenima,
pomislila sam: dakle, u organskom poljodjelstvu već ima dovoljno ljudi da
„eksperte“ učine nervoznima! Odlično! Triput hura za pomodarce i
oportuniste, i kape dolje − u čast vješticama!
O plastičnom pokrovu…
Kad pišem o vrtlarstvu, nastojim se držati vlastitih iskustava, ali kad se
postavi pitanje plastičnog pokrova, priznajem da sam neiskusna. Uostalom,
sve što čovjeku treba da shvati što nije u redu s plastičnim pokrovom, po
mojem je mišljenju malo mašte i zdravog razuma.
Pretpostavimo da osoba koja nije bila nazočna kad se dijelila
maštovitost odluči staviti plastiku umjesto sijena na vrt veličine mojeg vrta
(13x15 metara). Taj čovjek računa da će plastika biti jeftinija jer je vječna.
No evo novosti za njega: plastika neće biti jeftinija. Budući da ona ne
opskrbljuje tlo hranjivim tvarima koje su potrebne da bi vrt mogao rađati,
svake će godine morati kupovati gnojivo kako bi biljke dobile ono što im
daje stelja od sijena. Sijeno, naime, trune i pribavlja tlu svu potrebnu
hranu.
Ja ne koristim gnojivo već dvadesetak godina, a dobivam mnogo bolji
urod nego prije, dok sam se bavila vrtlarstvom na staromodan način. Jedan
mi je čovjek, pošto je pročitao moju prvu knjigu i iskušao metodu stelje,
napisao: „Kad razmisliš, očito je da je sijeno koje trune bolje od
životinjskog gnoja, jer gnoj sadrži samo one tvari koje ostanu u sijenu
pošto se krava njime nahranila.“ Moje su biljke tako dobro uspijevale da
meni takav dokaz nije bio potreban, ali to je bio dobar način poticanja ljudi
koji oklijevaju glede nečeg novog.
Naravno da će i sva druga biljna i organska materija koja trune − slama,
lišće, kukuruzovina, iverje, kuhinjski otpad − nahraniti vaše tlo. Stabljike
kukuruza, rajčice, graha, šparoga, sve to treba ostati na zemlji i dati svoj
doprinos plodnosti.
Bez sumnje vam je poznato da „eksperti“ kažu kako treset ne čini tlo
plodnim, i u tome se slažem s njima, ali, molim vas, ne pitajte me zašto.
Čula sam kako ljudi govore da s plastičnim pokrovom ima manje posla
nego s organskim. Baš me zanima kako to izvode oni koji se koriste
plastikom. Kako je to manji posao, pretpostavljam da jednostavno prekriju
zemlju plastičnim trakama i zaborave čitavu stvar.
Idem se na trenutak praviti da sam iz nekog čudnog razloga odlučila
staviti plastiku na svoj vrt, velik 13x15 metara. Recimo da sam položila
plastične trake, ostavljajući male razmake, u koje sam usadila sjeme. Ali
prvo moram učiniti nešto da obogatim svoje tlo. Možda kupiti organsko
gnojivo? Ali koje?
Stajsko? Hoću li gomilati kompost? Ne, to ću sigurno preskočiti.
Previše je posla dok se prikupi materijal. Osim toga, kad se hrpa pretvori u
plodno tlo, moram je razvesti tačkama. E, pa, čitava je ta rutina suvišna,
ako se mene pita. Sad idem dalje. Sjeme sam posijala, bilje je niknulo, a s
njim i korov između biljaka među kojima treba ostaviti veliki razmak, to
jest među kukuruzom, krumpirom, tikvama, rajčicama… zapravo, skoro
svima. Korov, naravno, nije problem ako upotrebljavate organsku stelju.
Sijeno, ili čime se već koristite, ne leži samo između redova, nego i u
njima, i spriječit će svaki korov da izbije bilo gdje.
Napokon je prvo ljeto pod plastikom završilo. Došlo je i novo proljeće,
vrijeme za sjetvu ranih sorti. Ali, dospjevši u vrt, dospjela sam u nepriliku:
ne mogu se osloboditi pomisli da bi plastika, koja me trebala spasiti od
suvišnog posla, trebala biti pomaknuta na drugo mjesto. Zašto to osjećam?
Pa, razmišljam o svoj toj dobroj zemlji ispod plastike i čini mi se
apsurdnim ne iskoristiti je. A mali otvoreni prostor koji sam iskoristila
prošle sezone, sad mi se ne čini prikladan, pa mi ne preostaje drugo nego
da pomaknem te crne trake, a to je svakako dosadan posao. (Priznajem da
sam možda nerazumna i da je možda ispravno prekriti veliki dio tla
plastikom te nikada ništa ne uzgojiti na tim mjestima, ali čitava mi ideja
zvuči blesavo.
No ako je čovjek dovoljno mudar da upotrijebi organsku stelju, sve što
treba učiniti u rano proljeće, kad želi zasijati peršin i salatu gdje god mu se
prohtije, jest da razgrne sijeno (ako to već nije učinio u jesen) i stavi sjeme.
Što se šparoga tiče, jednostavno ne mogu vjerovati da bi itko kome je
poznato kako se ta biljka ponaša upotrijebio plastiku. Šparoge vole lutati i
niču gdje im je volja. I vole bogato tlo − kao i korov, nažalost. Ali
organska će stelja zadržati gotovo svaki korov. Kao što vam je poznato,
stabljike šparoge mogu se probiti i probit će se kroz stelju od sijena, a kroz
plastiku, naravno, neće.
Poznato vam je i to da zrak, kiša, rosa i sunce mogu doprijeti do tla kroz
organsku stelju. Plastični pokrov sprečava sva ta dobra da dođu do tla.
Mada je točno da će pod plastikom tlo biti vlažnije nego da je golo, treba
znati da će sijeno i lišće ne samo održavati tlo vlažnim, nego će propustiti
kišu i rosu, zadržavajući vlagu. Otkako sam počela rabiti organsku stelju,
imali smo nekoliko sezona dugotrajnih suša. Jednog ljeta kiše nije bilo tri
mjeseca. Makar ne mogu zalijevati biljke za vrijeme suše, jer je moj bunar
vrlo plitak, ipak tijekom tog suhog vremena nisam izgubila nijedan plod.
Tikve trebaju mnogo vode, ali usprkos tromjesečnoj suši, imala sam ih i
previše.
Jučer, kad je naišla jedna od mojih susjeda, afirmirani organski vrtlar i
steljar, razgovarala sam s njom o tom napisu o plastici. Makar znam daje
ona nikad nije upotrebljavala, pitala sam je bi li mogla smisliti bilo što u
prilog plastičnoj stelji. (Kao što sam rekla, ne volim se uplitati ni u što u
čemu sam neiskusna i nikad nije na odmet pokušati biti pravičan.)
Rekla mi je da bi plastika trebala zagrijavati tlo brže nego sijeno. Kad
sam je upitala zašto to misli, na trenutak je oklijevala, a onda je odgovorila
da joj je netko valjda tako rekao.
„No, dobro, ako i zagrijava, zašto bi to bilo važno?“ upitala sam.
„Salatu, na primjer, možeš sijati na smrznutu zemlju i čini se da joj to ne
smeta. Na kraju krajeva, samo rani usjevi trebaju zagrijano tlo. Za kasne se
brine sunce. Što se tiče peršina, salate, graška, sve što treba učiniti jest da
se s njihovih gredica u jesen makne sijeno i, prema mom iskustvu, zemlja
nikad nije toliko hladna da bi omela željeni rezultat.“
Susjeda je navela još jednu sugestiju koja bi mogla opravdati plastiku:
budući da tikve zauzimaju toliko mjesta u Vrtu, crna plastika mogla bi
olakšati suzbijanje korova između brežuljaka. No ja tikve sadim između
dvaju redova šparoga, a već sam rekla zašto ne bih stavljala plastiku oko
šparoga, čak i kad bih s nekog razloga odlučila stavljati je umjesto sijena.
Ima još jedan razlog zbog kojeg ne bih upotrijebila plastiku: pokrov od
sijena suzbija (ne pitajte me zašto) gotovo svaki korov, osim lobode,
mlječike i tušnja (Portulaca oleracea). To je za mene neka vrsta čuda jer je
upravo taj korov dobar za jelo, i za kuhanje i za salatu. Za lobodu kažu da
ima veću hranjivu vrijednost od bilo kojeg povrća.
O oranju, smrzavanju i drugim idiotskim idejama…
Trgovcima koji prodaju gnojivo, plugove i slično moje ideje o vrtlarstvu
nisu simpatične. U jednom časopisu za farmere pojavio se veliki članak s
naslovom „Oranje je važno“. Pisac je nadugo i naširoko objašnjavao,
navodeći tehničke podatke s naglaskom na nužnosti prozračivanja tla. Čini
se da mu nije bilo poznato (ili nije htio priznati) da u tlu koje je bogato
humusom gliste učinkovito obavljaju posao rahljenja. Napisala sam
odgovor na taj članak, objavljen u istom magazinu, u kojem sam pitala:
„Zašto zemlja ispod šparoga, rabarbare i trajnih cvjetnica ne treba
rahljenje? Treba li čovjek orati oko grmova ruža i oko stabala svake godine
da bi prozračio tlo oko njih?“
Jedno sam naučila: ljudi su u stanju reći glupost kad nastoje nešto
dokazati. Jedan vrlo uvaženi pisac o vrtlarstvu rekao je u jednoj od svojih
knjiga da je cjelogodišnja stelja loša jer se biljke u takvom vrtu smrzavaju
dok se u drukčijim vrtovima ne smrzavaju. Kao „dokaz“ naveo je slučaj
jednog svog poznanika koji je u vrtu pod steljom izgubio rajčice zbog
noćnog mraza, dok su rajčice u jednom vrtu bez stelje, udaljenom oko 1,6
km, odoljele hladnoći. To je svakako besmislica. Moj je vrt u mrazovitoj
kotlini, pa će se moje rajčice smrznuti, a one prekoputa neće − makar su i
jedne i druge pod steljom.
Da mi je dobiti novčić od svakog „autoriteta“ koji je izjavio da je
jednostavno nemoguće uspješno uzgojiti gardenije u kući! Međutim, kamo
bih s tolikim novcem? Moja je gardenija veća od mene, prošlog proljeća i
ljeta na njoj je bilo preko 200 cvjetova, a najveći dio svog vijeka provodi u
mom dnevnom boravku. I mnoge reznice s te biljke, koje sam uzgojila za
prijatelje, dobro se osjećaju, hvala na pitanju, u njihovim domovima.
Autoriteti iz bilo kojeg područja teško će prevaliti preko usana „ne znam“.
Kad držim govor u vrtlarskom klubu, ponekad upozorim publiku:
„Pročitajte jednu knjigu o vrtlarstvu, ako baš morate, ali nemojte čitati
dvije − jer će gotovo sigurno jedna drugoj proturječiti, a onda ste gotovi.“
Ja sam u tolikoj mjeri svjesna nepouzdanih savjeta i „informacija“ koje
kruže da uvijek kad pišem ili govorim o vrtlarstvu, nastojim ne davati
savjete, nego jednostavno izvijestiti da sam učinila to i to, s tim i tim
rezultatom.
Koristeći se metodom stelje, čovjek nauči da ni kemijska ni organska
gnojiva nisu potrebna. Treba imati trunuću biljnu materiju. Na svom tlu
rabila sam mljeveno pamukovo sjeme nekoliko godina, ali sam prestala s
tim, a vapno nisam stavljala zadnjih 12 godina. Godinama nisam rotirala
usjeve i, koliko vidim, baš ih briga.
Krumpir uzgajam tako da jednostavno stavim sjemensku sortu na tlo i
prekrijem sijenom. (Kako sam čula da se krumpir za jelo često prska
sredstvima protiv klijanja, uvijek nastojim nabaviti sjemensku sortu).
Gredicu luka načinim tako da razbacam pregršt lukovica uokolo i
prekrijem ih sijenom, za što mi ne treba više od 10 minuta. Prostor možete
uštedjeti ako sijete grašak između redova kukuruza, ako načinite dvostruke
redove salate, peršina, repe, mrkve itd., a posao oko presađivanja možete
preskočiti tako da pobacate po nekoliko sjemenki kupusnjača na razmak od
oko 30 cm, a kasnije ih razrijedite, ostavljajući samo jednu biljku. Rajčice
naslonite na žičanu ogradu i nemojte se zamarati time da ih vežete uz nju,
nego poduprite biljke komadićima baliranog sijena, što će ih držati
uspravnima.
A, što je s kukcima u vrtu pod steljom? Godinama sam na mjesto na
kojem uzgajam tikve stavljala pepeo od cigareta i nikad nisam imala
bušače. Mlade biljke iz porodice kupusa posipam solju, i nemam crva. Što
se tiče ostalih kukaca, nikad nisam poduzimala ništa, a nisam izgubila niti
jedan usjev, sve do jednog proljeća prije nekoliko godina. Tu tužnu priču
iznijet ću u najkraćim crtama. Godinama sam uspješno pobjeđivala sovice
pozemljuše stavljajući stelju blizu biljaka, ali kad se tog proljeća tri sjetve
salate nisu uopće pojavile, a peršin, repa, mrkva i špinat nestali kad su bili
visoki svega nekoliko milimetara, telefonirala sam svom agronomu −
savjetniku i zapitala ga u čemu je nevolja. Istražio je moj vrt i otkrio da je
inficiran sovicama pozemljušama. Rekao mi je da su sovice pozemljuše
naučile neke nove trikove − kako napasti biljku još prije nego što se pojavi
na površini. Rješenje je bilo prskanje ili zaprašivanje Rotenonom. Budući
da u Enciklopediji organskog vrtlarstva nisam našla nikakvo drugo
rješenje, bila sam pred izborom: ili da upotrijebim Rotenon (koji se dobiva
iz biljaka), ili da izgubim sav svoj urod i jedem komercijalno uzgojeno
povrće, koje je, bez sumnje, prskano otrovima. Odlučila sam se za prvu
mogućnost. U tjednima koji su uslijedili otkrila sam da su sovice
pozemljuše napale mnoge vrtove.
Mnogo sam toga naučila tijekom svih ovih godina, toliko da ne bih sve
to mogla ovdje zapisati. Naučila sam da kad pomisliš kako si našao
rješenje nekog problema, ma koliko siguran bio u to − najvjerojatnije si u
krivu.
Kad navale posjetitelji…
Kad sam jednog proljeća dobila pismo u kojem su me izdavači OVP-a
obavijestili da pripremaju broj u kojem će biti objavljen članak s naslovom
„50 mjesta koja treba posjetiti“ i da će među njima biti i moj vrt, uhvatila
me trema. Mom mužu Fredu vjerojatno se nije dopala pomisao da će
morati živjeti sa slavnom ženom, pa je rekao: „U Americi vjerojatno i
nema više od 50 organskih vrtova za koje oni iz OVP-a znaju.“ Sljedeća je
njegova primjedba glasila: „Postavit će ti 5000 pitanja na koja nećeš znati
odgovoriti. „Rekla sam: „Pa, što? 5000 puta reći ću: ne znam.“
 Što se tiče pitanja, imao je pravo. Ja mogu vrtlarima ponuditi samo
jedno: svoje osobno iskustvo u uzgoju cvijeća i povrća pomoću trajne
stelje na čitavoj površini vrta. Bez oranja, kopanja, okopavanja,
plijevljenja, kultiviranja, bez gomilanja komposta i kupovnih gnojiva − rad
sveden na nevjerojatni minimum. Nadam se da neće zvučati neskromno
ako dodam da mi se čini kako je to sasvim dovoljno znanja za jednu osobu.
Nije mi ni najmanje neugodno kad me netko, na primjer, pita koji je
najbolji način uzgoja afričkih ljubičica, a ja moram reći da ne znam. Na
stranu to što mislim da to nitko ne zna.
No ako ljudi budu došli gledati moj vrt, bolje da se primim posla.
Cvjetnjaci pod steljom nisu izgledali baš onako uredno i lijepo kako sam
tvrdila da mogu izgledati, pa sam ih malo dotjerala. Tu i tamo korovi su
provirili kroz stelju u povrtnjaku, pa sam ih se riješila po kratkom postupku
nabacivši na njih nešto sijena.
Još prije nego što je taj broj OVP-a objavljen, dobila sam pismo od gđe
Wilson Morse iz Blandforda, Mass, koja je pročitala moj članak u časopisu
„Prevention“ i zamolila me da joj pokažem svoj vrt. Ona i muž stigli su
jednog kišnog jutra u lipnju. Bilo je hladno, pa smo popili šalicu kave prije
obilaska.
Oduševio me njihov živahni interes, a kad smo se vratili u kuću, gđa
Morse izvadila je iz torbe olovku i papir, postavila mi neka pitanja i
zapisala odgovore. Stekla sam dojam da se i njoj i njenom mužu žuri da što
prije stignu kući i prekriju svoj vrt steljom. Početkom srpnja posjetitelji su
se počeli pojavljivati skoro svakog dana. Voljela bih da ih mogu spomenuti
sve jer je svaki od njih bio zanimljiv na svoj način. Dvojica mladića
donijeli su mi suncokret u loncu, i ne znajući koliko je taj dar prikladan:
rođena sam u Zemlji Suncokreta. Onda su došli Shepardovi iz Newtowna,
zajedno s McEwensom iz Valley Streama, N.Y. Gosp. McEwen dobro je
poznavao predmet, pa ga nije bilo lako pratiti, ali beskrajno mi se dopao.
Kad je otišao, činilo mi se da sam ga uvjerila − da je postao stopostotni
steljar. G. Shepard me zadirkivao. Kad sam napomenula da imam 71
godinu i da se ovim laganim načinom vrtlarstva namjeravam baviti do
devedesete, zapitao me: „A čime ćete se igrati kad prijeđete devedesetu?“
Došla je i Helen Hadley. Ona je također bila na popisu „50 mjesta koja
treba posjetiti“. Čula sam o njenom čudesnom vrtu i bila sam malo
nervozna kad me nazvala i najavila posjet, ali bila je divna. Ona je od onih
osoba koje uistinu čine nešto za ono u što vjeruju.
 Kao primjer ću navesti da je, kad je pročitala moju knjigu i zaključila da
joj se moja metoda izuzetno dopada, kupila 25 primjeraka − da „proširi
dobru riječ“. Kasnije smo upoznali Franka, njenog muža, i vidjeli to
zanimljivo, atraktivno mjesto.
Životinje koje uzgajaju za jelo hranjene su organskom hranom. Obitelj
Greenawalt iz Kutztowna naročito me razveselila. Poput mnogih drugih, i
oni su me gotovo zagrlili kad sam ih uvjerila da gomilanje komposta nije
potrebno ako se koristi trajna stelja. Vlastitim su se očima uvjerili da je to
istina. Razgrnuli su stelju i ugledali čudesno bogatstvo tla. Jedva su mi
povjerovali kad sam im rekla da 8 − 9 godina nisam koristila nikakvo
gnojivo, ništa osim lišća i sijena prostrtog po površini i da ga nikad nisam
ukopavala. Došao je i Earl Dumas, čovjek s godinama iskustva u
profesionalnom povrćarstvu makar je sada drveće njegova specijalnost.
Dok smo išli prema vrtu, rekao je: „Odobravam organsko vrtlarstvo, ali
previše je posla oko toga“.
Odgrnuo je malo stelje, zagrabio pregršt tla ispod nje, zagledao se u
bujni kukuruz, rajčicu, peršin i rekao: „Odustao sam od svog povrtnjaka jer
nisam imao vremena.“
Zatim se zamišljeno zagledao u mene i dodao: „Vi niste orali 12
godina? Ne upotrebljavate kemijska gnojiva, ni stajski gnoj, ni kompost!
To je čudesno! To treba vidjeti da bi se povjerovalo. To će donijeti
revoluciju u profesionalnom povrćarstvu. Sljedećeg proljeća sigurno ću
opet uzgajati povrće.“
Naravno da je takva reakcija jednog iskusnog vremešnog vrtlara bila
najveća pohvala koju sam mogla dobiti.
Ali dobila sam pohvalu i od druge vrste vrtlara od žene iz vrtlarskog
kluba. Kad mi je voditeljica programa Westport Cluba telefonirala
zamolivši me da govorim na jednom od njihovih skupova, nije mi bilo
ugodno. Kad je dodala da bi njihova predsjednica rado pogledala moj vrt,
bilo mi je još neugodnije, jer sam bila sigurna da su vrtlarski klubovi
isuviše „tra-la-la“ da bi prihvatili moju praktičnu, ali neuglađenu metodu.
Nekoliko dana kasnije gospođa Murray Morse, predsjednica, dovezla se
u automobilu punom članica. Nije mogla biti ljubaznija, a kad me napokon
predstavila na skupu, pričala je da je bila impresionirana upravo izgledom
moga vrta.
Svi su mi postavljali mnogo pitanja o povrću, pa sam poslije rekla
jednoj članici: „Imala sam dojam da su vrtlarski klubovi uglavnom
zainteresirani za cvijeće“, a ona mi je rekla: „Mi ne uzgajamo povrće
jednostavno zato što nemamo vremena, a radnici su postali skupi i teško ih
je naći. Sigurna sam da će mnoge od nas sada imati povrtnjak, kad ste nam
pokazali kako se možemo brinuti o njemu uz tako malo rada.“
U svim vrtlarskim klubovima koje sam posjetila to se iskustvo
ponavljalo.
Kako je ljeto postajalo vrelije i sušnije, bila sam sve uznemirenija svaki
put kad bi se dovezao neki automobil, makar volim voditi ljude po vrtu,
odgrtati stelju i pokazivati im meku, vlažnu zemlju i sretne gliste, zahvalne
što sam im dala tako fino tlo da po njemu ruju. Ali oko prvog kolovoza,
nakon srpnja u kojem smo imali jednu sitnu kišu i jednu nedovoljnu oluju,
svaki put kad bih razgrnula stelju, očekivala sam da ću zateći suhu zemlju.
Međutim, ostala je vlažna i tako je ta ozbiljna suša, na neki način,
potpomogla moja nastojanja da dokažem svoje stavove, jer su mi
posjetitelji sve češće govorili:
„Naš se vrt sav sasušio ove godine. Svakako ćemo iskušati vaš sustav.“
Bess i Wilson Morse još su se jednom dovezli iz Blandforda i tom su
prilikom poveli Irenu i Leonarda Masona. Irena ima kolumnu u
„Springfield Unionu“ i pisala je o mojoj metodi s mnogo entuzijazma, ali
Leonard je od onih ljudi koji su se spremni iscrpiti zato što vole vidjeti
zemlju između redova povrća.
Međutim, Irena ga je stjerala u kut i naglas mu čitala dijelove moje
knjige, pa se, usprkos samom sebi, zainteresirao za moju gredicu trajnih
jagoda.
Odonda smo dvaput bili u Blandfordu. Morseovi imaju divan vrt sa
steljom. Leonard se još drži po strani i ne stavlja stelju ni na što osim na
šparoge i jagode, a mi mu govorimo da će nam se pridružiti kad ga pritisnu
godine.
Svaki put kad bi me ovdašnje radio-stanice zamolile da govorim, to je
značilo da me sljedećih nekoliko dana čeka neprestani priljev mogućih
steljara. Nakon jedne takve emisije, jednog nedjeljnog jutra pred našom se
kućom zaustavio automobil iz Floride. Jedan od posjetitelja iz
Connecticuta, koji je upravo bio stigao, rekao mi je: „Možda biste najprije
trebali porazgovarati s tim ljudima s Floride. Oni su se vjerojatno požurili
ovamo odmah nakon doručka i htjeli bi se vratiti prije mraka.“
Pretpostavljam da je prirodno što sam se osjećala polaskano kad su me
posjetili ljudi iz Ohaja, Floride, Pennsylvanie, Massachusettsa. Naravno da
su navratili usput, idući nekamo na odmor, ili su obilazili Novu Englesku,
ali moje zadovoljstvo time nije bilo umanjeno.
Jasno je kako bih voljela da mogu izjaviti kako je moja metoda
nepogrešiva i kako su, unatoč nezapamćenoj vrućini i najgoroj suši koju
smo ikad imali, moji posjetitelji vidjeli savršeni urod. Ali bojim se da to ne
bi moglo proći. Mnogi će od njih pročitati ovu knjigu.
Dakle, evo istine: nikad nisam imala bolji kukuruz nego tog ljeta.
Iskušala sam novu sortu − Wonderful Josepha Harrisa − koja je potvrdila
da je dostojna svoga imena. Rajčice su bile dobre, repa nikad bolja,
pastrnjak, kineski kupus, grah, grašak, špinat, soja i kelj bih su dobri kao
uvijek, a salata, peršin i luk bili su čudesni.
Ali paprike, koje su izgledale vrlo zdravo, nisu počele rađati sve do pred
kraj sezone. Bilo ih je mnogo, ali se nisu razvile na vrijeme da sazru.
Kupusnjače su većinom bile vrlo temperamentne, a i mrkve su se
raspojasale. A upravo kad sam objavila knjigu u kojoj sam ustvrdila da
godinama nisam vidjela meksički grahov žižak, što je istina, ti su kukci
izabrali baš to ljeto za veliki sastanak na mojim mahunama i lima grahu.
Ali mislim da su bogata, vlažna zemlja koju sam mogla pokazati nakon
mjeseci suše, i veličanstveni urod mnogih usjeva uvjerili praktički sve
moje posjetitelje da sam na pravom putu. Istovremeno, činjenica da nisam
pokušala lagati kako svatko, svuda i uvijek može imati savršeni vrt,
vjerojatno je učvrstila njihovo mišljenje da su moje tvrdnje ispravne.
Mislim da su i moje nezgode tome doprinijele.
Osim toga, zar bi netko kome je njegov vrt zadao mnoge glavobolje
volio vidjeti da nekom drugom sve polazi za rukom bez ijednog zastoja?
Naravno da ljudi dolaze puni sumnje prema metodi bez oranja i
kopanja, ali kad vide da vrt koji 25 godina nije bio ni oran ni kopan rađa
mnogo dobrih plodova u mekoj i bogatoj zemlji, usprkos najgorim
neprilikama, onda vjeruju.
Pokušajte povjerovati da nije potrebno prekopavati vrt. Pustite gliste da
zarade svoju plaću.
Nekoliko sestrinskih savjeta Rexu
Kad smo jednom davno moj brat Rex i ja nastupili u radio-programu,
zapleli smo se u prepirku koja je prestala trenutak prije nego što bismo se
počupali, jer je on tvrdio da je vrtlarstvo težak posao, a ja to nisam mogla
zaobići. Inače se uglavnom slažemo i, kad sam ga pozvala na ručak da
usput porazgovaramo o cvijeću, očekivala sam da ću prihvatiti većinu
njegovih komentara.
Da ga oraspoložim, pripremila sam nacionalno jelo Stoutovih:
mornarički grah, satima pirjan s komadom slane svinjetine. Zatim smo sjeli
u udobne stolice i on je počeo: „Od svih aktivnosti na koje čovjek može
potrošiti svoje vrijeme, vrtlarstvo je valjda jedina koja mu može pružiti
takvo uzbudljivo smjenjivanje oduševljenja i razočaranja.“
S tim sam se složila, ali onda je dodao: „Kad bih nakon ovih 30 godina
koje sam proveo trudeći se da stotine biljaka steknu snagu i rascvjetaju se
bio zamoljen dati savjet nekome tko se sprema baviti vrtlarstvom, rekao
bih mu da uvijek bude spreman na razočaranje. Tako će oduševljenje, kad
se pojavi, biti veličanstveno iznenađenje.“
Moj sustav, ili temperament, upravo je suprotan: zaboga, očekujte
oduševljenje! Ako se razočarate, neće vam biti lako, ali pomislite na sve
one sate radosnog iščekivanja! A razočaranost ne mora trajati dugo. Vrlo
brzo naći ćete nešto novo što će vas oduševiti.
Rex je nastavio, govoreći da se nipošto ne smije očekivati da će se nešto
što nas je oduševilo ponoviti, i s tim sam se morala složiti. To je i
ilustrirao: „Prije nekoliko godina nabavio sam tri sadnice nove sorte ruža
penstemon i smjestio ih u prikladan kut. Kad su sljedeće godine
procvjetale, bile su uistinu spektakularne. Neki gosti koji su bili kod mene
preko vikenda bili su tako impresionirani da su sljedeće godine u isto
vrijeme nenajavljeno doveli čitavu gomilu svojih prijatelja da im pokažu
kakav je genije Stout kad su u pitanju ruže sorte penstemon. Ono što su
vidjeli, bile su jedna do dvije pokunjene, uvrnute mizerije, bez pupoljka,
bez cvijeta, bez ikakvog napredovanja.“
Rekao je da je uvjeren da biljke imaju svoje vlastite zakone i da ne vole,
da se čak oštro opiru čovjekovim pokušajima da uspostavi pravila koja bi
morale slijediti.
Čak i kad su ti zakoni empirijski, utemeljeni na dugom promatranju u
uvjetima pod kojima bi ova ih ona biljka tjrebala rasti, biljkama se ideja još
uvijek ne dopada. One ne žele da im čovjek propisuje gdje i kako će se
snalaziti.
„Da demonstriram tu teoriju“, nastavio je Rex, „prije nekih 20 godina
odlučio sam staviti nekoliko runolista u svoj kamenjar, pa sam se bacio na
čitanje. Pročitao sam četiri članka u svojoj kolekciji časopisa i po jedno
poglavlje u trima knjigama. I tada, osjećajući da znam što su ljudi ikad
otkrili o runolistu, odabrao sam mjesto, pripremio ga, uzeo biljke iz dobrog
rasadnika i stavio drage male ljubimce u zemlju. Idućeg proljeća − ni traga
runolistu. Tako šest godina zaredom. Provjeravao sam informacije opet i
opet kako bih bio siguran da nisam negdje pogriješio. Sedme godine
napokon sam bio nagrađen: pojavio se jedan maleni runolist, koji sam, sav
izvan sebe, odmah presadio na vlažno mjesto na kojem nikad nije bilo
puno sunca, iza mojih jaglaca − mjesto s osobinama za koje se
pretpostavlja da ih runolist mrzi. I literatura kaže da ih ne voli. To je bilo
prije trinaest godina. To mjesto − oko 1,5 m 2 postupno je postalo zasad
zdravih i sretnih runolista, kakav se samo poželjeti može.“
Povjerovala sam u svaku njegovu riječ i, kad je nastavio nabrajati slična
iskustva, koja je imao s plavim encijanom, planikom, hibridnim pakujcem
(Aquilegia), balsamom itd., našalila sam se: „Dakle, odgovor je
jednostavan: pravi način za uspješni uzgoj bilja jest da pročitaš pravila, a
onda ih pažljivo prekršiš sva redom.“
No oboje smo morali priznati da smo mnogo biljaka uzgojili poštujući
pravila. Rex je zaključio da je cvijeće poput žena: svaki je primjerak
jedinstven, ali se u oba slučaja može početi s poštivanjem pravila, bar
nekih, ako ih znaš ispravno tumačiti.
„To me podsjeća na priču o cinijama“, rekao je. „Neil i Sara kupili su
zemlju na selu i bacili se na vrtlarstvo kao ludi. Pozvali su me na ručak 4.
srpnja i dočekali me s popisom pitanja o hortikulturi. Jedan od problema
bile su i cinije koje nikako nisu htjele niknuti, a da bi mi dokazali da su
kupili dobro sjeme, sačuvali su praznu omotnicu i izjavili da su se strogo
držali uputa.
Sara je rekla: „Evo, na primjer, na omotu piše da udaljenost treba biti 30
cm, pa smo iskopali brazde duboke točno 30 cm. Čak smo mjerili
ravnalom“. Uistinu prije nego kreneš slijediti neko pravilo, najprije bi ga
morao razumjeti.
A ne škodi da i sam pokušaš smisliti koje, pomislila sam, ali sam
šutjela. Rex će se već vratiti na to, bila sam sigurna. I tako je i bilo.
Kad je novi hibrid petunije postao dostupan, rekao je: „Svi članci koje
su napisali stručnjaci govorili su da se klijanje mora odvijati u plitkim
posudama, pa sam tako radio prve tri-četiri godine. Nikad nisam doživio
potpuni neuspjeh, uvijek sam dobio nešto biljaka, ali nikad onoliko koliko
sam htio, a male sadnice morao sam vrlo pažljivo njegovati.
Prije tri godine odlučio sam isprobati drugi način. U kolovozu sam
prekrio 3,6 m2 tla steljom od slanog sijena da održim tlo vlažnim i uništim
korov. U rujnu sam odmaknuo stelju, lagano razrahlio gornjih 5 mm tla i
pošto sam pomiješao sjeme petunije s granuliranim šećerom, razbacao sam
ga po toj površini. Nisam ga zagrtao grabljama. Sljedećeg proljeća dobio
sam mnogo veći postotak, otprilike 220 biljki nakon tri prorjeđivanja. Sad
primjenjujem taj postupak sa svim jednogodišnjim biljkama koje same
bacaju sjeme.
Htjela sam ga pitati zašto ih, ako same bacaju sjeme, ne pusti na miru,
da same obave sav posao. Možda je mislio na cvijeće koje je sijao po prvi
put, ili možda postoji neki razlog zbog kojeg je bolje stavljati svježe sjeme
svake godine, čak i ako ga biljka sama pušta. Ali nisam ga pitala ništa od
toga. Ako i postoji takav razlog, ne zanima me. I ovako imam dovoljno
posla.
Rex je krenuo iz drugog kuta: „Postoje dvije vrste vrtlara − jedni koji
nastoje ovladati zahtjevima i temperamentima osjetljive flore, i drugi
kojima se ne da gnjaviti s primadonama. Ti drugi, u koje spadam i ja, pune
svoje cvjetnjake prijateljskim sortama koje znaju primati i darivati. Jedan
moj prijatelj tako inzistira na uzgoju geranije Lady Washington jer ju je
teško uzgojiti, dok ja imam lokalne sorte, koje su mnogo lakše za uzgoj, a
jednako su poželjne. Moje su omiljene geranije one s mirisnim listovima.
Ne cvjetaju tako raskošno kao lokalne, ali velika raznolikost njihovih
oblika to i više nego nadoknađuje. Geranija je moj posebni ljubimac. Od
listopada do svibnja imam oko kuće 4-5 komada i rijetko prođem pokraj
njih a da ne protrljam listove i omirišem prste.“
Zatim se zagledao u mene i predložio: „Hoćeš li da za kraj razmijenimo
suprotne stavove?“
„Zašto ne?“ slegnula sam ramenima, ali bila sam oprezna, pitajući se što
slijedi.
„Kao prvo, ako ne pripaziš, pretvorit ćeš vrtlarstvo u religiju“, rekao je.
„Stelja je u redu, ali ako, na primjer, napraviš gustu stelju oko plavih
virdžinijskih zvončića, oni se neće proširiti. Organsko je vrtlarstvo u redu,
ali ako imaš previše organske materije u tlu na kojem uzgajaš potočarke,
dobit ćeš samo listove, bez cvijeća. Kemijska su gnojiva u redu ako ih znaš
upotrebljavati na ispravan način i ako si ih možeš priuštiti. Nema ničeg
lošeg u prskanju protiv kukaca i bolesti ako tvoj nos može podnijeti miris,
a tvoj džep trošak. „Zastao je i nacerio se: „Ti si na redu.“
„Zvučiš kao soba puna žena iz vrtlarskog kluba“, počela sam. „Što se
tiče plavih virdžinijskih zvončića, ako se neće širiti pod steljom, pusti ih.
Stavi potočarke u siromašno tlo, ali stavi i stelju povrh, da zadrži vlagu i
uništi korov. Ako si sklon kemijskim gnojivima, uživaj u njima; meni ne
trebaju. Glede otrovnih sprejeva, gadi mi se i miris i posao oko njih. Ne
mogu se otarasiti možda luckaste ideje da otrovi ne prave razliku između
dobrih i zlih kukaca. Zato nikad ne prskam, ali nikad i ne izgubim urod. Na
listovima mojih ruža ima crnih mrlja, ali ima ih i na listovima koje ljudi
prskaju. Ja nikom ne bih savjetovala da ne prska. To je njegova stvar, ali
iskreno žalim one koji to čine.“
Dodala sam: „Da si ti uistinu skupina vrtlara, vjerojatno bih završila
ovim riječima: pročitajte što kažu stručnjaci, ako želite, a zatim upotrijebite
i vlastiti mozak, ne samo njihov.“ Kad razmislim, istina je da je Rex naučio
od mene dvije stvari: prednosti cjelogodišnje stelje i da malo stelje neće
usporiti rast irisa. A ja spremno priznajem da sam od njega naučila desetke
stvari koje su mi uvelike pomogle. Kako nemam običaj glumiti da znam
mnogo o vrtlarstvu općenito, ugodno je znati da, ako mi ustreba kakva
informacija − kao npr. službeno ime planinskog karanfila − uvijek mogu
upitati Rexa.
Vrtne napasti − nisu tako strašne!
Ne namjeravam ni pokušavati reči kako da se oslobodite svih malih
neprijatelja svojega vrta, a ako ikad naiđete na takav članak, ne dajte se
prevariti. Sumnjam da to itko zna. To čudesno stvorenje zvano čovjek, koje
je naučilo praviti bombe koje jednim udarcem mogu zbrisati poveću
količinu sličnih bića, prilično je nespretno kad se prihvati eliminiranja
nečeg veličine komarca ili lisne uši, i kad eliminaciju pokušava učiniti
trajnom, a da pri tom ne zapadne u bilo kakvu nepriliku.

Svisci (Marmotta)
Godinama su mi svisci stvarali probleme. Jednom mi je prijatelj
predložio jednostavno rješenje. Budući da je soja omiljena hrana tih
životinja (što sam već i prije znala, i moram im priznati da imaju dobar
ukus), rješenje je da se oko čitavog vrta zasadi ograda od soje, na kojoj će
se svisci zaustaviti. Zvučalo je savršeno. Bez mnogo truda i troška, a takva
količina soje sigurno će zasititi sve svisce u okolini. Stavila sam sjeme u
zemlju. Niknulo je, a ono što se dogodilo, bilo je očito − kad se dogodilo.
Mudre zvjerčice nisu čekale da biljke narastu. Počistile su čitavu ogradu (u
jednoj noći) kad su biljke bile visoke oko 5 cm, a onda su navalile na
manje ukusne, ali ipak jestive stvari u vrtu.
Zatim smo stavili žičanu mrežu za kokošinjce svuda oko zemljišta, no
ubrzo smo shvatili da su svisci dobri penjači. Dodali smo još žice, okomito
na ogradu, ali prilično labavo − da na toj visini zaustavi životinje. To je
bilo prije 5 godina. Činilo se da je ideja dobra, pa sam je predočila svima
koje je zanimala, a i govorila sam o njoj pred različitom publikom.
Međutim, jednoga jutra ovog ljeta otkrila sam da su se prethodne noći
neke životinje probile u povrtnjak. Nekoliko sam tjedana prije toga iz
predostrožnosti provjerila ogradu i činilo mi se da je u redu. Tog sam je
jutra još jednom pregledala i ponovno nisam mogla pronaći grešku, pa sam
pozvala Johna Lorenza, svog susjeda, kolegu vrtlara i neprocjenjivo
vrijednog savjetnika. Jedini zaključak do kojeg smo došli jest da su svisci
napokon pronašli način kako da prodru kroz taj provizorni krov, kao što je
to prije nekoliko godina uspjelo i rakunima.
Pregledali smo još jednom čitavu ogradu i pronašli mjesto za koje smo
pretpostavili da je bilo put sviscima. John je načinio barikadu i namjestio
zamku. Sljedećeg jutra došao je rano, otišao u vrt i nakon nekoliko minuta
ušao u kuhinju sa širokim osmijehom na licu. „Uhvatio sam gospodina
Genija“, objavio je, „i postavio još dvije zamke izvan ograde, za druge,
koji nisu tako pametni.“ U sljedećih nekoliko dana uhvatio je još dva
pomoću tih zamki, ali naravno da više nikome ne mogu reći da je žičana
ograda s labavim krovom siguran lijek protiv svizaca. To nije samo
pogrešan zaključak, nego i vrlo neugodan osjećaj. Moj prvi jutarnji posjet
vrtu uvijek je put u nepoznato.

Miševi i krtice
Često me pitaju privlači li moja metoda štakore i miševe. Nikad ih
nisam vidjela u proljeće, ljeto i jesen, a ako se u zimi i ušuškaju u sijeno,
zar bih ih trebala tjerati s tog ugodnog mjesta? U to doba godine ne mogu
načiniti nikakvu štetu, a bolje je da su tamo, nego da mi hodaju po kući.
Glede tvrdnje da će stelja privući krtice i miševe na tulipane, mogu reći
samo to da tijekom 20 godina nisam izgubila nijednu lukovicu. Ljudi
uistinu imaju velikih problema kad pokušavaju spasiti svoje tulipane od tih
napasnika, ali čini se da ti problemi nisu ništa manji kod onih koji ne
stavljaju stelju. Jedino zadovoljavajuće rješenje za koje sam čula jest da se
lukovice stave u žičane košare. Ja ne čeznem za tulipanima toliko da bih se
zamarala time jer u vrijeme kad oni cvjetaju ima i drugog lijepog cvijeća.
Krtice su me običavale napastovati svakih nekoliko godina, ali ne
otkako sam počela stavljati stelju. Prije dva ljeta naša je tratina bila pravi
metro, ali u cvjetnjacima koji su pod steljom nije bilo nijednog prokopa,
makar su odmah do tratine, u dvorištu. No, ipak, ne vjerujem da je stelja
razlog tome, jer znam da ima vrtova sa steljom u kojima ima krtica. Dobila
sam dosta pisama u kojima me ljudi optužuju da je stelja privukla krtice i
otprilike jednako toliko pisama u kojima mi zahvaljuju jer je stelja otjerala
krtice. Kako drukčije to nazvati nego koincidencijom?

Rakuni
Događa li vam se da rakuni ili neke druge životinje pojedu vaš kukuruz
baš kad ste namjeravali uživati u njemu? Ja ih ovako pobjeđujem: kad je
kukuruz spreman za berbu (a čini se da ga rakuni baš tada žele), na
stabljike naslonim stare zaslone i košare. Kako nikad nemam više od
jednog 9 metara dugog reda spremnog za branje u isto vrijeme, to i nije
neki posao.
Netko mi se smijao zbog toga (muškarac, naravno − jer su zasloni i
košare ženski trik) i rekao je da to znači samo to da životinje nisu ni
dolazile. Ali to nije bila istina, jer sam to učinila pošto je nekoliko klipova
već bilo pojedeno. Za pokus sam nekoliko stabljika ostavila
nepokrivenima. Sljedećeg jutra na njima nije bilo klipova, a ostale su bile
netaknute.

Sovice pozemljuše
Sve do prošlog ljeta nijednu mi biljku nisu uništile sovice pozemljuše
čitavih 13 godina, makar sam prije muku mučila s njima. A onda, prošlog
lipnja, dvije stabljike rajčice bile su prerezane. Pronašla sam počinitelje i
otkrila da uz te dvije biljke stelja nije bila nagrnuta blizu. Pobrinula sam se
da se to više ne dogodi i nisam više izgubila nijednu biljku.

Pivo protiv puževa

Tijekom proteklih godina dobila sam mnoga pisma od vrtlara koji imaju
problema s puževima. Pitali su znam li lijek tome. Ne, nisam znala. Nikad
nisam imala puževe, a nisam ni prisustvovala razgovorima na tu temu. A
onda mi je prije dva mjeseca telefonirala prijateljica Bethany Killgren i
rekla da su njen vrt po prvi put napali puževi. Iznenada sam se sjetila da
sam jednom čula − ali to je bilo ispričano šaljivim tonom − da će ako preko
noći ostavite u vrtu posudu punu piva, drugo jutro ona biti puna puževa,
mrtvih ili mrtvih pijanih. U svakom slučaju − gotovih.
Rekla sam to prijateljici, a ona me drugi dan nazvala i uzbuđenim
glasom rekla da je postavila zamku s pivom i da uistinu radi. O njenom
sam uspjehu pisala u svojoj tjednoj kolumni u trima novinama
Connecticuta, pa smo i ona i ja uskoro počele primati telefonske pozive
zahvalnih i oduševljenih vrtlara koji su iskušali tretman pivom.
Nekoliko tjedana kasnije, kad je grad Redding slavio 200 godina svojeg
postojanja, jedan je dan bio posvećen izlaganju nekoliko vrtova, pa sam i ja
bila pozvana kao gost. Mnogo mi je ljudi govorilo o svojim
eksperimentima s puževima pivom, koje su proveli nakon čitanja mog
članka. Jedan od izložaka bio je i red posuda s pivom, punih mrtvih
puževa. Neki me čovjek obavijestio da je prebrojao koliko ih je ulovio u
svom vrtu: tisuću u 3 dana.

Bušači
Prije godinu dana pročitala sam članak o tome kako pobijediti bušače
tikve. Iskušala sam i uspjela. Kad su vitice moje tikve Hubbard bile duge
30 cm, odgurnula sam stelju ispod njih na jednom mjestu, pripazila da
vitice taknu zemlju baš tamo i prekrila ih sijenom na toj točki. Tamo su
pustile korijen. Kako su vitice rasle, ponovila sam to još nekoliko puta.
Bušači su ušli u brežuljak u koji sam stavila sjeme i taj je dio uginuo, ali je
ostatak preživio, jer je biljka pustila korijenje duž čitavih vitica. Dobila
sam odlične tikve.
U 25 godina bavljenja vrtom nikad nisam vidjela bušača kukuruza i ne
više od desetak crva koji napadaju klipove. Onda je izišla moja knjiga u
kojoj sam to napomenula. Naredne godine u svakom mom klipu bio je crv.
Pouka: nemojte pisati knjigu. To je bilo prije nekoliko sezona. Prošlog ljeta
u mom kukuruzu nije bilo niti jednog jedinog crva.
U svim tim pričama o crvima i žišcima važno je primijetiti ovo: mislim
da smo svi čuli da svaku bolesnu biljku treba spaliti i da je, ma što činili,
nipošto ne smijemo ostaviti u vrtu. Ja nisam odstranila zaražene vitice
graha i stabljike kukuruza, jer moto mojih aktivnosti jest: „Pitam se …“ Ili,
manje elegantno: „Ma, nemoj!“ I unatoč nepoštivanju pravila, te sezone
nisam imala ni jednog žiška, nijednog crva u klipu!
 Također sam čitala da stare šparoge treba spaliti u jesen da bi se
spriječile bolesti. Ja ne samo da ne palim svoje, čak ih niti ne režem. Do
proljeća one umru prirodnom smrću i ostavim ih u vrtu da posluže za
stelju. Moj je stari zasad šparoga, koji godinama nije dobio ništa osim
sijena, skromno rečeno, zadovoljavajući. Što se tiče neželjenih posjetitelja
u vašem vrtu − drugim riječima, napasnika − mogu li vam predložiti da se
ne brinete pretjerano zbog njih? Žena koja je nosila naočale došla je obići
moj vrt i raspričala se o raznovrsnim kukcima koje je vidjela na svojim
biljkama, makar nije bila sasvim sigurna prave li oni štetu. Napokon sam
joj rekla: „Mogu li vam dati jedan mali savjet? Ostavite naočale u kući kad
idete u vrt.“
Dvije sam stvari naučila o napasnicima. Jedna je da ne treba vjerovati u
sve što o njima pročitate ili čujete. Druga je da mi oni, ma koliko se
pripomogli na plodovima mojeg rada, u pravilu ljubazno ostave sasvim
dovoljnu količinu.
 3 - Moj naklon ljepoti
Evo kakve ćete cvjetnjake vidjeti ako me ikada posjetite. Kod kolnog
ulaza veliki je trokutasti zasad planinskih karanfila. Jedina pažnja koju to
cvijeće dobiva jest divljenje (u proljeće, naravno) gostiju i vozača koji tuda
prolaze, često usporivši da bi bolje pogledali. Slijedeće što ćete vidjeti jest
prostor s lijeve strane, djelomično zasađen mirtom. Djelomično, zato što
sam prije nekoliko godina stavila desetak malih biljki, pa se sada polako ali
sigurno širi prema kolnom prilazu. Travu na njenom putu držim pod
steljom tako da se mirta ne mora ni s čim boriti. Također i listovi koji
padnu u jesen, ostaju tu. U proljeće sam ih običavala pažljivo razgrnuti
rukom, ali to ne samo da nije potrebno, nego je i šteta jer se tako mirti
uzima dobra hrana.
Gdje počinje mirta, nasuprot kuhinjskim vratima, veliki je grm
svadbenih zlatnica (Solidago), koji je moja majka zasadila prije 30 godina.
Tada je bio puka grančica. Neko sam vrijeme stavljala stelju oko njega, ali
se mirta raširila i okružila ga tako da sada dobiva samo listove koje vjetar
donese do njega.
Ispod kuhinjskih su prozora grmovi pojedinačnih božura, oko kojih je
uvijek duboka stelja od njihovih vlastitih vrhova, koje nikad ne obrezujem,
i od lišća koje vjetar nosi prema kući. U istoj je liniji, ispod prozora ostave,
ruža penjačica New Dawn. Ispred svega je toga red kolumbina i tu i tamo
koja astra, koja tu dobro uspijeva jer voli polusjenu. Ove godine tu sam
posadila i nekoliko sporiša, kao dodatak općem veselju. Sve to cvijeće ima
pod sobom debelu stelju od sijena i lišca, ali − da prevarim svoju publiku −
prekrila sam stelju tankim slojem bogate zemlje (komposta, za vas) iz
povrtnjaka. Poneki će posjetitelj reći: „Dakle, vi ne stavljate stelju u svoje
cvjetnjake.“ Onda mu kažem da pogleda ispod zemlje.
Postoje i drugi načini da se „uljepša“ podloga cvjetnjaka. Možete
usitniti sijeno i lišće, ili upotrijebiti heljdine ljuske, ili tresetnu mahovinu,
ili bilo što drugo što vam se sviđa više od sijena. Ja ponekad upotrebljavam
stelju koja je već skoro trula.
Prije nego nastavim, objasnit ću zašto imam toliko odvojenih
cvjetnjaka. Ne volim vidjeti umjetnička djela, ma kako lijepa bila,
nagruvana na zidu iznad kamina; muzeji me zamaraju; sajmovi cvijeća
iscrpljuju. Ako u cvjetnjaku imam više vrsta cvijeća, želim ih staviti u neki
promišljeni odnos, birajući ih s toliko pažnje s koliko bih birala šešir za
svoj kostim − kada bih nosila šešir, što ne običavam.
Nekoliko stopa ispred kolumbina i astri jest trokut petunija, ruža
stolisnica (Rosa gallica var. muscosa) i tušanja (Portulaca grandiflora). U
travnju je to mjesto bilo uistinu senzacionalno: prekriveno šafranima,
kionodoksama i procjepcima (Scilla peruviana). Zapravo me nikad nitko
nije ulovio u hvalisanju glede moje sposobnosti uzgajanja cvijeća, jer mi
uzgoj cvijeća i nije jača strana, ali iz nekog razloga šafrani vole nicati meni
u čast.
Prije mnogo godina utemeljila sam taj cvjetnjak šafrana tako da sam
jednostavno utaknula nekoliko lukovica na jedan njegov kraj. Bili su žuti,
bijeli i boje lavande, i sigurna sam da ih nije bilo više od dvanaestak, ali
sada ne samo da su niknuli u velikim nakupinama, nego su se počeli
pojavljivati svuda po cvjetnjaku.
Bacam rukavicu u lice i najprofinjenijem ekspertu za oblikovanje
krajolika: neka se pokuša natjecati s time što šafrani rade sami. Kad završi
vrijeme cvjetanja, njihovi su listovi tako dugi i debeli da ih moram vezati
kako bi petunije i tušanj dobili šansu. Taj je cvjetnjak, kako vidite, pun
niskog cvijeća raznovrsnih boja.
Pokraj njega, preko puta kamenog putića, dugi je red tulipana, koji
nisam okopavala godinama. Još se uvijek dobro drže, a uz njih − da
poprave dojam koji stvaraju uveli vrhovi − rastu kalifornijski makovi, koji
sami puštaju svoje sjeme. Zato s njihovog prostora, kao i iz cvjetnjaka
petunija, treba povremeno odgrnuti stelju da bi sjeme moglo proklijati.
Biljke uvijek niknu pregusto, a najbolji i najbrži način razrjeđivanja jest da
stavite stelju na one koje ne želite. U svibnju sijem sjeme cinija na
razmaku od 30 cm duž reda tulipana. One osvježavaju boju kad makovi
počnu tamnjeti.
Sve moje lukovice čitave su godine pod steljom. Jedna od osoba koje su
mi naročito drage jest jedna žena iz Michigana ili Wisconsina, koja mi je
napisala da je otkazala pretplatu na poznati vrtlarski magazin zato što su
objavili članak u kojem piše da stelju treba povremeno odmaknuti s
lukovica (zaboravila sam u kojim prilikama i zašto). Prije toga objavili su
moj članak, u kojem tvrdim suprotno, pa su htjeli pokazati da oni znaju
bolje. Što kažete na takvu vjeru?
Na drugoj strani, pokraj cvjetnjaka petunija jest žablja barica oivičena
plavim irisima, đurđicama, žednjakom. Svo to cvijeće, naravno, raste na
stelji. Oko toga je bijela ograda, a unutar nje raste i preko nje se vješa red
grmova božura, koji su svake sezone prepuni cvijeća. Posljednje dvije
godine s vanjske strane ograde sadila sam slatki grašak sorte Little
Sweetheart, kozmos, različak i nekoliko nebeskoplavih slakova. Volim
vidjeti visoko cvijeće uz ogradu i slakove kako pužu po njoj, stvarajući
atraktivnu kombinaciju.
Duž kolnog puta rastu još i tri bujna grma božikovine, grm Rosa
hugonis i nekoliko hibridnih čajnih ruža, koji su hendikepirani zbog
korijenja velikih javora. Prva osoba koja iskaže takvu želju, dobit će ih na
dar. Oko tog mjesta naročito sam se naprezala, fizički i psihički, da ga
uljepšam jer ono prvo pada u oči svakome tko se doveze ovamo. Prošle
sam godine posadila sporiše duž čitavog reda i biljke su se razbujale na
kraju koji je najudaljeniji od javora. Ali korijenje drveća očito se uplelo u
ostatak gredice. No mislim da sam sada to nekako ispravila. Čovjek od
kojeg svake godine kupujem sadnice rajčice, također radi i sadnice mojih
lobelija, kojih ima na desetke. Prije sam ih koristila za rubove većine
svojih cvjetnjaka, ali ove sam ih godine sve posadila u posude, koje sam
stavila između božikovine i ruža čajevki. Zatim sam stavila stelju svuda
uokolo i po njoj malo zemlje, pa izgleda kao da su lobelije posađene u
zemlju. Korijenje drveća sada ih ne može uznemirivati, a bit će ih lako
zaliti ako bude potrebno. Kako znam da će to biti dobro? Zato što prošle
godine nisam stavila sve lobelije u cvjetnjake, a one koje su ostale u
posudama, makar su bile preguste, nadmašile su sve ostale. Sporiše
namjeravam opet staviti na udaljeni kraj gredice. Preko puta Rosa hugonis
stavila sam nekoliko razgranatih astri, kao i nekoliko pojedinačnih, i k
tome još jedan špalir slaka.
Moj je omiljeni cvjetnjak pri kraju gredice tulipana. To je jednogodišnji
plamenac, biljka koja mi je zadnjih nekoliko sezona stvarala probleme, pa
sam ove godine sadnice napravila u kući, u loncima. Kad sam naručila
sjeme i lonce i rekla nabavljaču što namjeravam, napisao mi je da je
neobično da je netko tko nastoji svesti rad na najmanju moguću mjeru,
spreman na toliki posao oko nekakvog floksa. Ali otkrila sam da tako ima
manje posla nego kad stavljam biljke u cvjetnjak. Tada moram najprije
odgrnuti stelju i neko vrijeme ostaviti tlo nepokriveno. Zatim, kad biljke
niknu, moram ih prorijediti, a to nije baš malen posao. A kad porastu, opet
moram vratiti stelju jer bih ih inače morala plijeviti, kultivirati i zalijevati
čitavo ljeto.
Zato sam ove godine u ožujku, kad vani ionako nema nikakvog
naročitog posla, pomiješala nešto zemlje s vermikulitom 2, napunila malene
posude, u svaku ubacila nekoliko sjemenki plamenca (Phlox), prekrila ih
tresetnom mahovinom, smjestila posude na podloške i stavila ih na toplo
mjesto. Čim je sjeme proklijalo, odnijela sam ih van da očvrsnu, ali bilo je
i noći kad sam ih morala unijeti u kuću.
U loncu je potrebno ostaviti samo jednu biljku. Neke su izgledale tako
zdrave i jake da sam ih pažljivo izvukla iz zemlje i načinila jedan dodatni
cvjetnjak. Kako sam to učinila dok su bile malene, razbujale su se. Kako
bilo da bilo, za sekciju koju sam prvobitno planirala imala sam dovoljno
biljaka u loncima. Nakon toga još sam samo trebala uzeti lopaticu i staviti
ih u cvjetnjak, na 15 cm razmaka, zbog čega nisam morala remetiti stelju.
Mnogo lakše i brže nego da sam stavljala sjeme u zemlju.
Pretpostavljam da je taj cvjetnjak moj miljenik zbog boja, koje
uključuju sve osim žute. Oblici su također raznoliki i zgodni. Djeluju
uzbudljivo i nikad ne liče na zapušteno šipražje. Kako nešto uspijeva
izgledati tako prekrasno, a opet tako skromno, nikad neću znati. A
nastavljaju cvjetati i nakon nekoliko prvih mrazova, kao i sporiši, koje
također posebno volim.
U dvorištu, nasuprot spremištu raste divlja jabuka, a tu je i još jedna
gredica božura, u koju sam ove godine stavila i nešto šparogina korijenja.
Iza toga kolni put zakreće oko velike gredice irisa, koja je pod debelom
steljom i izvrsno uspijeva, unatoč idejama stručnjaka da se pod to cvijeće
ne smije stavljati stelja. Luk i krumpir zasađeni su po rubu irisove gredice.
Oni se probijaju kroz sijeno.
Možda ćete pitati zašto to činim. Pa, eto, tu je sav taj krasni prostor u
koji sam namjeravala staviti ljiljane, pa nisam. Kad iris završi svoje, pojavi
se krumpir, svjež i oran, i u tom času izgleda bolje od irisa. Dakle, zašto
ne?
Ako netko misli da mu se taj plebejski ukras ne bi dopao, ne mora se
voziti oko te gredice. Može ostaviti auto na cesti.
Gardenije koje sam poznavala
Nedavno sam ponudila jednu begoniju čovjeku koji je došao iz Long
Islanda da porazgovara sa mnom o vrtlarstvu, a on mi je rekao: „Ne, hvala,
njih je suviše lako uzgojiti. Ali ako imate malenu gardeniju, bio bih vam

2 Vermikulit − inertni supstrat mineralnog podrijetla. Dobiva se zagrijavanjem stijene

biotita. Ima svojstvo sorpcije hraniva; koristi se za rahljenje tla.
zahvalan. Volio bih neki teži zadatak da se mogu hvaliti ako uspijem.“
Odgovorila sam mu: „Onda ne želite gardeniju. Ne znam nijednu sobnu
biljku koju bi bilo lakše uzgojiti.“ Pomalo je tužno i misliti o tome koliko
pogrešnih podataka ljudima govore o gardenijama. Evo me opet −
kritiziram tzv. autoritete. Neki od mojih prijatelja i poznanika, koji znaju
za moje uspjehe s tom nazovi − teškom biljkom, s vremena na vrijeme
šalju mi članke u kojima piše da je gardeniju praktički nemoguće uzgojiti u
„običnom domaćinstvu“. U nastavku uvijek piše da biljku trebate, ako ipak
želite pokušati, čitav dan držati na suncu. Instrukcije kažu da zemlja mora
stalno biti vlažna, ali ništa od svega što se nudi na izbor da se to postigne
nije tako jednostavno kao najočitije rješenje: da se lonac s cvijetom stavi u
posudu s vodom! Ti „stručnjaci“ uz to tvrde da će se crvac skoro sigurno
pojaviti, pa biljku treba često prskati. A kada − ne „ako“ − to ne pomogne,
pokušajte ih sakupiti.
Mnoge od tih članaka napisali su ljudi za koje nikad nisam čula. Prvi
članak kojeg se sjećam objavio je prije nekih 16 godina g. Connors s
Rutgers University u New York Herald Tribune.
I jedan od posljednjih koje sam pročitala također je izišao u njujorškim
novinama, na vrtlarskoj stranici, što je vodi g. Everett, koji je, vjerujem,
poznati pisac u tom području. Njegova informacija o gardenijama bila je
upućena nekoj ženi koja se žalila kako je njena biljka počela žutjeti i kako
joj pupoljci otpadaju. Činilo se da joj je jako stalo do toga da je spasi.
Naveo joj je uobičajene stvari: izlaganje suncu, zalijevanje (pažljivo, ne
previše vlage), dodavši da ništa od toga, najvjerojatnije, neće pomoći.
Budući da mi je bilo žao žene, zamolila sam g. Everetta da mi pošalje
njenu adresu, napisavši kako imam za nju dobre vijesti.
Poslao mi je svoj odgovor, što je ipak više od ničega. Naime, g.
Connors mi nije odgovorio kad sam mu pisala u vezi s njegovim člankom.
G. Everett mi je napisao da zna za moje tvrdnje o gardenijama, ali da se ne
slaže sa mnom. Tjedan dana kasnije ponovno sam mu pisala, zahvaljujući
za večeru od jastoga u kojoj sam nedavno uživala. Kladila sam se s
prijateljem da mi g. Everett ili uopće neće odgovoriti ili, ako mi i odgovori,
da neće poslati adresu one žene. I nije. Prije više od 30 godina prijatelj mi
je darovao malu gardeniju rekavši da je sve što joj treba malo sunca i dosta
vode svaki dan, te da njenu posudu stavim u posudu s vodom. Za
prihranjivanje dovoljno je u njen lonac staviti sve listove koji otpadnu s nje
i stare cvjetove kada ih odstranim. I, naravno, treba je premjestiti u veću
posudu kad naraste.
 I uistinu se razbujala. Postajala je sve veća i veća, i raskošno je cvala. I
makar sam oduvijek osjećala da nemam talenta za uzgajanje biljaka iz
reznica, nisam mogla odoljeti želji da probam, jer su toliki moji prijatelji
žudjeli za gardenijama.
To sam izvela na najobičniji mogući način: jednostavno sam odrezala
izdanak i zabola ga u malu posudu punu zemlje iz mog vrta. Zemlja je,
naravno, morala uvijek biti vrlo vlažna.
Reznice sam stavljala u zemlju svakog mjeseca da vidim u koje je
vrijeme to najbolje učiniti. Čini se da je proljeće najbolje. Te su biljke bile
naprednije od ostalih, ali nisam provela dovoljno pokusa da bih to mogla
tvrditi sa sigurnošću. Tijekom ljeta i veliku biljku i mlade reznice držala
sam vani, u umjetnoj sjeni.
Prije nekoliko godina, kad su me posjetila četiri profesora sa Storrs
Agricultural Cohege, moja gardenija bila je visoka preko 150 cm i
prekrivena cvijećem i pupoljcima. Tada su po prvi put njeni listovi bili
previše žuti. Jedan od njih rekao mi je da joj dam željeza i rekao mi je što
da kupim, ali zaboravila sam kako se taj proizvod zvao. Uglavnom, uspjelo
je: listovi su uskoro opet postali normalni. Nakon toga sam shvatila da
mora postojati jednostavniji način prihranjivanja gardenija željezom.
Pronašla sam nekoliko zarđalih čavala i zabola ih u zemlju. Listovi više
nikad nisu bili žuti. Je li to zbog čavala, ostaje otvoreno pitanje.
„Autoriteti“ za biljke − koji ili misle da sve znaju o njima ili ne žele
priznati da ne znaju − vjerojatno bi ustvrdili da je moje iskustvo iznimka,
možda zato što moje „obično domaćinstvo“ ima dovoljno vlage da biljku
održi zdravom. Dakle, kao prvo, imam peć na vrući zrak, a osim toga − što
je daleko uvjerljivije − prijateljima i poznanicima razdijelila sam najmanje
stotinu malih reznica koje gotovo bez iznimke uspijevaju.
Budući da su te reznice uzete s jedne biljke, možda bi mogli reći i to da
je ona na neki tajnovit način iznimna. Ne znam što bi rjekli na ovo:
ponekad se pojavi neki poraženi uzgajivač s gardenijom koju je kupio ih
dobio na dar i koja je očito na izdisaju, ali se vrlo brzo oporavi i počne
bujati čim je stavi na mjesto s malo sunca, a zemlju nastavi održavati
vlažnom.
Postoje i osobe koje jednostavno ne mogu ostaviti biljku na miru. Kad
sam prije par mjeseci držala predavanja u vrtlarskom klubu, jedna mi je
žena rekla da je pročitala moju knjigu, da je pažljivo slijedila upute o
gardenijama i da je njena biljka izvrsno uspijevala nekoliko mjeseci. Ali
sada su joj počeli otpadati pupoljci, pa se boji da je dala svoje. Kako sam
proteklih godina naučila ponešto o ljudskim stavovima prema uzgoju
biljaka, nisam je pitala je li je nečim hranila, nego čime ju je hranila.
Odgovorila je: „Pa, znate, najprije sam probala to i to, a onda…“ rekla sam
joj: „Ako ponovo pročitate što sam rekla o toj biljci, vidjet ćete da niste
slijedili upute. Ja svojim gardenijama dajem samo njihovo mrtvo lišće i
odstranjene cvjetove.“ Biljkama − kao i djeci − može samo škoditi ako ih
čovjek razmazi.
Kad već govorimo o listovima gardenije koji postanu smeđi i uginu,
napominjem kako sam otkrila da se to dogodi nekim listovima u jesen, kad
unesem biljku u kuću. To mi se čini normalnim − kao kad drveće i grmlje
gubi svoje listove, makar gardenija ne izgubi sve: Zapravo, otpadne ih
toliko da se to jedva primijeti.
Kad god sam dijelila reznice, uvijek bih jednu zadržala za sebe, bojeći
se da bi moja velika biljka jednog dana mogla odlučiti da umre − što je
napokon i učinila, prije deset godina. Kad sam je na kraju ljeta unijela u
kuću, dobila je bolestan izgled i bilo joj je sve gore i gore. Prijatelj koji mi
ju je dao i koji je znao o gardenijama više nego ću ja ikada znati, nije
mogao objasniti zašto se tako ponaša. Napokon je zaključio da je gotova,
da vjerojatno umire od starosti.
Našla sam se u dilemi: može li osoba koja se predstavljala kao netko tko
zna kako se treba brinuti o gardenijama do te mjere do koje sam ja to
činila, sada priznati da je njena biljka uvenula, a ne zna zašto? Očito ne, pa
sam malo promislila i odlučila da stavim biljku na trijem i kažem da se
smrznula.
I stvarno sam je stavila tamo, ali je nadjačalo moje poštenje, ili možda
ponos, koji mi nije dopustio da izmislim takav kraj naše veze, pa sam
čitavu priču ispričala svakome koga je zanimala.
Ostala mi je samo jedna mala biljka, ali mi je prijateljica predložila da
se mijenjamo, jer je gardenija što je niknula iz reznice koju sam njoj
darovala postala prevelika za njenu dnevnu sobu. Zamijenile smo se, pa
sam opet dobila biljku višu od mene i širu, čak i kad raširim ruke.
Prošlog proljeća odlučila sam prebrojiti cvjetove koje sam ubrala (bilo
da ih nekome poklonim ili da ih vratim u posudu), ali kad sam nabrojala
175, dosadilo mi je pa sam prestala. Takva velika biljka ionako me pomalo
zamarala jer bi je tisuće posjetitelja koji dolaze pogledati moj vrt, uvijek
primijetili, pa bi počeli pričati − a toga mi je stvarno koji put dosta. Jedna
moja prijateljica jako voli kavu, ali je ne pije svaki dan jer osjeća da bilo
koja hrana ili piće, bez obzira na to koliko ih voliš, bolje prijaju ako ih
uživaš samo povremeno.
Takav stav razumijem, a ogromna biljka, koju tek dvoje ljudi može
pomaknuti, svakako je konstanta u domu. Jedino rješenje problema njene
trajne prisutnosti koje sam uspjela smisliti bilo je da je nekome poklonim.
To sam i učinila.
Cvijeće koje volim
Jorgovani su prvo što sam posadila ovdje, na Poverty Hollow Farm prije
mnogo godina. Motikom sam iskopala male izdanke iz velikog grma i
zabola ih u zemlju. Bojim se da to nije najbolji način sađenja jorgovana.
Njima svakako treba rupa pristojne veličine.
Nekoliko godina kasnije stavila sam veće grmove u veće rupe. Kako je
vrijeme prolazilo, iskušavala sam različite teorije. Odrezala sam stare
cvjetove, pomalo obrezivala, odstranjivala mladice, tu i tamo dodala
gnojivo, uključujući i stajski gnoj. Zatim sam odustala od svega toga i,
koliko vidim, grmovi su jednako zdravi.
Prije 15 godina čula sam da jorgovani vole pepeo od drveta, i to mi je
bilo drago jer sam, pokušavajući se riješiti pepela, tlo u svom vrtu načinila
suviše alkalnim. Tako su mi barem rekli. Onda sam čitave zime istresala
pepeo na grmove jorgovana. U proljeće su imali više cvjetova no ikad
prije, i ljepših. Zaključak: pepeo je izvrstan za jorgovane. A onda sam
shvatila da je te godine jorgovan posvuda izvrsno uspio. Pouka: čuvaj se
zaključaka.
Šafrani i ožujak − čudnog li para! Ako je itko ikad pobijedio nasilje i
grubost dostojanstvom i ravnodušnošću, onda su to ti galantni mali
cvjetovi. Smiju se mećavama i sliježu ramenima na mraz i snijeg. Ali
potrebna im je zaštita od jednog drugog plemenitog stvorenja: zeca, koji
obožava grickati njihove rane zelene mladice. Tu može pomoći dugački
komad žičanog pletiva, od kojeg oblikujete šator i prekrijete biljčice.
Nadam se da su vaši tulipani i šafrani, kao i ostatak vrta, zimu proveli
pod debelom steljom. Sad se tulipani počinju probijati i uskoro će tu biti
vatromet boja. U inat ekspertima moji tulipani rastu na istom mjestu već
više od 10 godina − nikad okopavani, stelja nikad micana. I nikakvo
gnojivo nije potrebno, osim konstantno trunućeg sijena i lišća.
Na istoj gredici kalifornijski makovi sami razbacuju svoje sjeme, a to
čini i portulak u susjednom cvjetnjaku. Takvo cvijeće zahtijeva malo
posebne njege u vrtu pod steljom. Male biljke ne mogu se probiti kroz
debelu stelju, pa je zato treba pomaknuti na rub cvjetnjaka. Uskoro će se
pojaviti mnogo više biljaka nego što vam je potrebno, ali umjesto da
čupate one koje su višak, radije ih prekrijte steljom, a nepokrivene ostavite
one koje će popuniti cvjetnjak.

Da bi se postigli najbolji rezultati sa šafranima, treba ih čitave zime držati pod

steljom i zaštiti ih od gladnih zečeva žičanom ogradom.

U portulaku (Portulaca grandiflora) ima nečeg milog. Svi ga vole. Ali

ima i jednu manu: povremeno zaspi, a najradije to čini baš kad se pojave
gosti. Kalifornijski makovi delikatno lijepi, ali divlji, cvjetaju prilično,
rano i cvjetanje se nastavlja tjednima. Nakon neke vrste poluodmora
ponovo počnu u jesen i cvjetaju čak i za vrijeme prvih laganih mrazova.
Imamo i mnogo božura, oko kojih nema baš nikakvog posla, osim ako
branje cvijeća ne zovete poslom. Na njih pada lišće s obližnjeg drveća, ili
ga vjetar donese, pa se zaplete i ostane zauvijek tamo, kao stelja. Vrhove
božura također ostavljam u vrtu da obogate tlo. To mnoge čudi jer vjeruju
u ono što su im govorili − da vrhove biljaka treba odrezati i spaliti u jesen.
Ja to nikada nisam učinila, a teško da bi naši božuri mogli biti bolje. Kad bi
se od mene zahtijevalo da imenujem svoj najdraži cvijet, bila bih u
iskušenju da kažem: jedan veliki božur, sam. Kod drugog cvijeća, poput
dalija, cinija, ruža, ne impresionira me veličina, ali baš taj bijeli božur sa
žutim središtem izgleda tako krhko i gizdavo da njegova veličina nekako
pridonosi njegovoj ljepoti. Djeluje slabašno, ali oduševljava, miriše, a ako
dotaknete jednu od njegovih latica, otkrit ćete da je mekša od najfinijeg
baršuna.
Godinama nisam pokušala složiti buket od tih božura jer sam imala
osjećaj da ne bi trajali u vazama. Ali traju, ostaju svježi danima. Otkrila
sam da ih čak mogu poslati u New York, kad pupoljke, sasvim uspješno.
Kad se sljedeći put rodim, voljela bih biti usamljeni bijeli božur, pa da
ljudi nesvjesno uzdahnu kad me spaze − kako sam to vidjela da čine.
Svake godine uzgajam i slakove Heavenly Blue, na visokoj rešetki. Bez
njih bi nam nedostajala ta ljupka masa boje, kojoj je nebo tako prikladna
pozadina. Otkako sam pročitala da tu biljku treba uzgojiti u malom loncu, a
potom je presaditi s kuglom od zemlje oko nje, držala sam se toga upravo
religiozno. Ali, prošlog ljeta, pošto sam izvadila biljke iz lonca, nisu baš
dobro uspijevale − bilo je vrlo hladno, a zatim prevruće za lipanj. Posijala
sam ostatak sjemena duž bijele ograde, koja sprečava Fredove kornjače da
pobjegnu. Sjeme je niknulo i na kraju procvjetalo jednako obilno kao i
presađene biljke. Učite putem. Ali nemojte biti previše sigurni u naučeno.
Jeste li ikad uzgajali slak Ipomoea quamoclit? Lišće je nježno i atraktivno,
a cvjetovi crveni i bijeli, maleni, zvjezdasti. Imala sam jedan prošlog ljeta,
duž ograde, uz slakove. Onda sam posadila još i potočarke blizu kuće. Ako
je netko htio staviti u sendvič nešto zeleno i svježe, nije morao ići do vrta
po salatu. Mogao je samo iskoračiti van i ubrati list-dva s potočarke.
Tunbergija. Ne mogu reći da mi je to najomiljenija biljka, ali svakako je
vrlo ugodna. Žutih je cvjetova s tamnim središtem. Ako imate ružičnjak,
sigurno ćete ga htjeti držati pod steljom (da suzbijete korov, zadržite vlagu,
obogatite tlo), a tunbergija je vrlo atraktivan pokrov za tu stelju. Stavite
sjeme ili male biljke na stopu razmaka. Vitice će se proširiti i prekriti tlo, a
ako ispod ima dovoljno sijena i lišća, neće oduzeti ružama previše hrane i
vode. Bit će ljepše od, na primjer, treseta.
Usput ću reči nešto o ružama. Ako u rujnu pročitate da ih treba saditi u
jesen, nemojte se previše truditi oko toga. U proljeće će ti isti ljudi, zbog
bolje prodaje, reći: „SADA je pravo vrijeme za sadnju ruža.“
Također uzgajam i nekoliko pojedinačnih astri zbog njihovih veselih
boja. I one cvjetaju do kasnog doba godine.
Želite li biti sigurni da ćete u dvorištu imati bar jednu uspješnu vrstu
cvijeća, posadite petunije. Postoji mnogo lijepih sorti, a ne znam nijedan
cvijet koji bi bolje surađivao.
Sad još nekoliko riječi o kućnim biljkama. O gardenijama sam već
napisala toliko − tukući usput stručnjake slijeva i zdesna da ću sada sve još
jednom staviti u jednu rečenicu: držite ih podalje od sunca i obilno ih
zalijevajte svaki dan.
 Kad mi je moj muž Fred jednom davno poklonio veliku i skupu
lukovicu prugastog sunovrata (Amaryllis), bila sam malodušna. Mislila
sam da s tim vjerojatno neću imati sreće. Ali, pažljivo slijedeći upute,
posadila sam je i uskoro se pojavilo nešto zeleno. Listovi su brzo rasli i
napokon sam dobila šest veličanstvenih cvjetova.
Tijekom ljeta biljku sam držala vani, redovno je zalijevala i unijela u
kuću prije prvog mraza. Ničim je nisam hranila, i to je jedino pravilo koje
sam ignorirala. U rujnu sam je prestala zalijevati. U siječnju sam izvadila
lukovicu, stavila u posudu svježu zemlju (istrunulu zemlju iz vrta), vratila
lukovicu u posudu i počela je zalijevati. Pojavila su se četiri cvijeta.
Uzgajanje prugastog sunovrata očito nije pretjerano teško. Ako želite imati
nešto veselo u svojoj okolini, stavite oxalis u osunčani prozor.
U svojoj knjizi o vrtlarstvu hvalila sam se da barem slatki grašak znam
uzgajati uspješno. Sve što mu treba jest stelja. A onda mi se dva proljeća
zaredom smrznuo, pa sam se izjadala u kolumni koju pišem za neki tjedni
časopis. Neki mi je čovjek napisao da ga trebam sijati u jesen, pa sam
posijala izvjesnu količinu krajem listopada. I o tome sam pisala u svojoj
rubrici. Malo nakon toga drugi mi je čovjek napisao da je jesenska sjetva
slatkog graška potpuno pogrešna.
Kod čovjeka koji ih sije ujesen vidjela sam izuzetne primjerke, ali ovog
jutra − ovo pišem u mjesecu studenom − izišla sam pogledati svoje biljčice
i vidjela da izgledaju dosta slabašno i pokunjeno.
Odrasla sam uz slatki grašak i obožavam ga, ali možda bi mi bilo
najpametnije da potražim psihijatra koji bi me oslobodio potrebe da ga
uzgajam.
Ne šalite se s ružama
Mislim da se može reći da su ruže zasebna klasa u cvjetnom kraljevstvu,
makar nisu baš svima najomiljenije cvijeće. Većini se sviđaju, mnogi ih
vole, a skoro svatko tko se bavi cvijećem volio bi imati pokoji grm.
A zašto ne? No prošle godine posjetitelji mojeg vrta gotovo su bez
iznimke rekli o ružama: „Volim ih, ali s njima ima toliko posla, a čak i kad
se ubijem radeći, još uvijek ne izgledaju zadovoljavajuće.“ Baš mi je neki
dan jedna žena to rekla, pa sam joj odbrusila: „Zašto bi bilo puno posla oko
njih? Što osjećate da one zahtijevaju?“
„Plijevljenje je beskrajan posao, ali prskanje je najgori.“
„Zbog čega prskate?“
 „Zbog crnih mrlja na listovima.“
„Rješavate li ih se tako?“
„Ne, u tome i jest problem. Još su uvijek tu.“
Postavila sam to pitanje desecima uzgajivača, od kojih su neki izvrsni
vrtlari, i uvijek sam dobila taj isti odgovor.
„Pa, zašto onda prskate?“ pitala sam je.
Izgledala je malo začuđeno.
„Sve knjige kažu da to treba raditi.“
„Da, ali ako ne pomaže?“
Rekla sam joj da nikad nisam prskala svoje ruže i da na listovima ima
nešto crnih mrlja, ali ne više nego na bilo kojoj ruži koju sam vidjela, a
koja je bila prskana baš iz tog razloga. Ja sam prestala prskati zato što ne
volim taj posao, a nisam nastavila zbog najobičnijeg zdravog razuma. Ako
prskanje nije riješilo ono što je trebalo riješiti, u čemu je onda svrha moga
truda?
Imam jednu ružu penjačicu, New Dawn, jednu Rose Hugonis i 12
hibridnih čajevki. Tri od tih 12 − Peace, Radiance i jedna ljupka koju je
moja majka posadila prije više od 25 godina, a ne znam joj ime, smještene
su u tri kuta portulakovog cvjetnjaka. Ostale su duž kolnog puta, s tri grma
božikovine u istom redu i Rose Hugonis na kraju. New Dawn je nasuprot
kući.
Nijednu od tih ruža nikada ne prskam, ne gnojim i ne plijevim oko njih.
S njima ima vrlo, vrlo malo posla. U jesen prekrijem čitavu gredicu s 12-
15 cm visokom steljom od sijena i lišća. U studenom pokupim zemlju
između redova šparoga i nabacam pomalo oko svakog grma hibridnih ruža.
Ta je zemlja izuzetno bogata. To je zapravo kompost − stelja koja je
istrunula. Mogu je uzeti s bilo kojeg mjesta u svom povrtnjaku jer je čitav
vrt pod steljom od sijena i lišća zapravo bogati kompost. Ali tu, između
redova šparoga, ta izvrsna zemlja nije potrebna i uvijek će je biti dovoljno.
U proljeće se ta zemlja koja je bila nabacana oko ruža, ravnomjerno
nanosi u tankom sloju preko duboke stelje. To je najlakši način da je se
čovjek riješi, a nakon toga ružičnjak izgleda tako uredno kao da u njemu
nema ničeg osim zemlje.
Ako nema dovoljno zemlje da se prekrije sve sijeno, sve što trebam
učiniti jest dovesti nekoliko tačaka djelomično istrunule stelje iz vrta. Tako
moj ružičnjak dobiva primjerenu stelju, čiji izgled odolijeva kriterijima i
najstrože gošće iz vrtlarskog kluba, koja me dolazi pozvati da održim
govor u njenom klubu i uvjeriti se da moji cvjetnjaci ne izgledaju previše
grozno.
Ta stelja suzbija korov, konzervira vlagu, trune i hrani ruže. Tanki sloj
zemlje povrh nje, makar bio pun sjemenja korova, neće proizvesti
problematičan korov, jer korijenje onih koji niknu nailazi na sijeno koje je
puno džepova praznog prostora, pa ne mogu dalje rasti. Oni sigurno neće
ukrasti ružama nimalo hrane, ali ne izgledaju lijepo, pa ih dva do tri puta
tijekom ljeta čupam ili na njih nabacujem malo trule stelje. To mi uzima
oko tri sata svake sezone.
U proteklih nekoliko godina vidjela sam da se nude ruže koje
odolijevaju temperaturama ispod nule.
One bi trebale biti imune na zimsko stradanje, što me ne zanima
naročito jer se kod nas temperatura često spušta ispod nule, a zbog toga
sam izgubila samo jednu ružu − Gray Pearl. Važnijom mi se čini tvrdnja
da su neke na niske temperature otporne ruže imune na crne mrlje po lišću.
Nabavila sam tri komada, ali nisu kod mene dovoljno dugo da bih mogla
reći je li to bajka. New Dawn, Rose Hugonis i Radiance skoro da nemaju
crnih mrlja. Rose Hugonis − grmoliku ružu posadila sam prije dvije
godine, i voljela bih da ste je mogli vidjeti ovog proljeća. Da sam je barem
fotografirala! To je prekrasan, iznenađujuće veliki grm, na kojem je bilo
stotine, možda i tisuću nježnih žutih cvjetova. U ove dvije godine stvorila
je još nova tri grma, koja sam iskopala i poklonila.
Radiance − hibridna čajevka − čudesno surađuje. Ona ima više cvjetova
i cvjeta konstantnije od bilo koje sorte koju poznam. Nije senzacionalno
lijepa, jednostavno je zgodna, ljupka, ružičasta ruža.
Ima li na mojim grmovima velikih količina cvjetova čitavog ljeta i
jeseni? Nema. Ima li na ičijim? Sumnjam. Čini mi se da je naš stav prema
hibridnim ružama isuviše sličan našim stavovima prema prijateljima:
skloni smo od njih očekivati previše. Ako nam se na nekom sviđa pola
tuceta osobina, zašto osjećamo da bi dotični morao raspolagati čitavim
tucetom, ili barem s osam osobina koje nam se dopadaju? Ako je on
ugodno društvo pri ručku, zašto bi uz to morao biti i vrsta osobe koja nikad
ne kasni? Tako je i s ružama. Zar moramo očekivati od njih da uvijek cvatu
samo zato što trgovci to tvrde? Moramo li vjerovati da sprejevi uklanjaju
crne mrlje i kad vidimo da to nije istina samo zato što ih netko prodaje?
Ako ste dovoljno ambiciozni da se upuštate u čitanje knjiga i članaka o
ružama, neprestano ćete nailaziti na tvrdnju da im treba puno vode. Prošle
jeseni, nakon proloma i potopa koji su zadesili Connecticut, naše su ruže
cvale kao nikad prije. Čak bolje nego u proljeće.
Sorta Peace imala je petnaest velikih i lijepih cvjetova odjednom;
Radiance četrdeset. Sve su se ruže održale do prvih nekoliko laganih
mrazeva. Ako sam prije i sumnjala, tada sam se uvjerila da ruže vole
mnogo vode.
Ali to bi moglo obeshrabriti mnoge od nas. U sušnoj sezoni sve treba
zalijevati, ali ako, poput mnogih, imate bunar koji bi mogao presušiti, ne
možete trošiti vodu na ruže. Zato je stelja naročito korisna u sušnoj sezoni,
ako vam manjka vode. No čak ni obilno zalijevanje neće vam dati ruže
koje vječno cvatu. Jedan je naš susjed prije nekoliko godina počeo uzgajati
ruže u velikom stilu. Imao je obilje vode i novca i bio je uspješan vrtlar.
Slijedio je sva pravila, ali njegove ruže nisu bile ništa bolje od naših
tijekom ljetnih mjeseci.
Što je, dakle, odgovor za nas koji volimo ruže i rado bismo ih uzgajali?
Što se tiče posla oko njih, ja stavljam stelju i ne moram se zamarati
korovima. Puštam trunuće sijeno da ih hrani i ne moram se gnjaviti s
gnojenjem. Prskanje preskačem jer nikamo ne vodi. Kad su profesori
agrikulture posjetili moj vrt, jedan je od njih rekao da je definitivna istina
da će kukci prije napasti bolesnu biljku nego zdravu. Možda je hrana koju
dajem svojim ružama ono što ih održava zdravima.
Još nešto: naučila sam biti realistična. Prestala sam očekivati od ruža
više nego što mi mogu dati. Zar zato što ljudi koji ih prodaju uživaju u
tome da ih nazivaju „vječno cvatućima“, znači da im obavezno moram
vjerovati?
Od božura i jorgovana ne očekujemo da cvatu za vrijeme mraza i to
nam neće niti pasti na pamet sve dok se ne pojavi netko sa sjajnom idejom
da ih proglasi vječno cvatućima. A u kakvom ćemo se škripcu tada naći,
kad i zbog jorgovana počnemo osjećati takvu frustraciju kakvu sada
osjećamo zbog ruža!
Ja sam sretna i zadovoljna zbog mnogih divnih ruža u lipnju, zbog
dovoljnog broja tijekom ljeta i zbog onih nekoliko koje uspijem ubrati
nakon prvih mrazeva. Grmovi počinju izgledati pomalo sasušeno, ali zar
drugo cvijeće, a i ljudi, izgledaju drukčije kad dođu do kraja svog
prirodnog puta?
Jesu li ruže krive što želimo od njih više nego što nam one mogu dati?
Netko mi je jednom rekao: „Volim irise zato što su gotovi kad su gotovi.
Ne zafrkavaju.“
Istina − a ni ruže nas ne pokušavaju zafrknuti.
Ali čini se da smo mi skloni tome da zafrkavamo sami sebe.
 4 - Okus je pokus
Sjajna ideja o jedenju bilja
Jednog dana, prije mnogo godina sinula mi je sjajna ideja: ako bi svi jeli
sirovu hranu, kuhinje bi postale nepotrebne, a ušteda rada i vremena bila bi
ogromna. Ljudi ne samo da bi se mogli riješiti svojih štednjaka, nego ne bi
morali kupovati ni lonce, tave i slične stvari. I tako sam čitavu godinu jela
samo sirovu hranu, na način koji bi teško mogao biti manje znanstven.
U to je vrijeme moja sestra kupovala i kuhala hranu za našu obitelj, pa
sam je obavijestila o svom projektu, dodavši da zbog mene ne mora
kupovati nikakvu posebnu hranu, samo zato što se može jesti sirova. Rekla
sam joj da se radi o tome da se dokaže koliko bi život bio jednostavniji kad
se ne bi moralo kuhati i da se uopće ne opterećuje razmišljanjem o mojoj
dijeti.
Držala me za riječ, pa je rezultat bio da ponekad za mene nije bilo ničeg
primamljivijeg za jelo od, na primjer slatke repe. Kad bi me prijatelji
pozvali na ručak, ponijela bih sa sobom bananu i mrkvu, a užina koju sam
nosila na posao uglavnom se sastojala od grožđica i integralnog žita. Želim
reći kako godinu dana nisam marila za uravnoteženu ishranu, a ostala sam
zdrava. I, koliko se sjećam, nisam ni dobila ni izgubila na težini. To,
naravno, ne dokazuje da je takva ishrana korisna, ali mislim da jasno
pokazuje da nije štetna.
Nešto o okusu. Ima li ičeg uzaludnijeg od pokušaja da nekoga uvjerimo
da je ovo ili ono jelo ukusno ako on misli da nije? Nisam jednom čula da
netko ne voli neku hranu, a onda se ustanovi da je nikad nije ni probao.
Smijem li stoga predložiti da prije nego što se namrštite nad, naprimjer,
sirovim krumpirom, probate pojesti jedan?
U ožujku iskopavam iz svog vrta pastrnjak, i na svaka tri − četiri koja
skuham, pojedem bar jedan sirov. Oni nisu hrskavi kao mrkva, ali su slađi.
Sljedeće što dolazi jest maslačak. Neki dan, kad sam ga pravila na salatu,
mladić koji je došao očitati brojilo zastao je na trenutak u kuhinji i,
gledajući što radim, rekao: „Nikad nisam jeo sirove maslačke. Moja ih
mama uvijek skuha.“ Odgovorila sam mu da ih i ja volim kuhane, ali ih
onda treba ubrati jako puno za pristojan obrok.
 Autorica zaključuje da je sirova i kuhana repa jednako ukusna.

Prije nego maslačci postanu stari i gorki, šparoge počnu puštati mladice,
koje su, sirove ili kuhane, pravi dodatak salatama. Po mom mišljenju
šparoge su, kao i kukuruz, na vrhuncu okusa odmah nakon branja i često
pojedem nekoliko dok ih nosim iz vrta u kuhinju.
Čitave zime i dobar dio proljeća jedem slatki španjolski luk, najradije
sirov. Možda ne znate da se on uzgaja iz sadnica, a ne iz lučica. Ja ih
nabavljam od Joseph Harris & Co., Rochester, N.Y.
Luk koji uzgajam iz češanja koristim za kuhanje, a ljutiku jedem sirovu.
Preko zime također iskopavam mrkve koje sam ostavila u vrtu ispod
naslaga sijena. Hrskavije su i slađe od bilo kojih koje možete tada kupiti,
čak i od onih uskladištenih u posebnim podrumima. Mnogi ljudi, uglavnom
muškarci i djeca, sirove mrkve vole više od kuhanih.
Da razmotrimo i mogućnost da se povrće pije umjesto da ga jedemo −
to jest mogućnost pravljenja sokova.
Kad sam nedavno govorila pred grupom ljudi u New Hampshireu, jedna
me žena upitala jesu li ostaci mrkve propuštene kroz sokovnik jednako
dobri za stelju kao i sijeno. Makar sam čula za pomamu pravljenja sokova,
ipak me začudilo da bi netko na takav način mogao proizvesti dovoljnu
količinu otpadaka da nadomjesti sijeno. Odgovorila sam joj da s tim
količinama ne bi daleko dospjela, a ona mi je na to rekla da u njenoj
obitelji ima petoro djece i da su količine ostataka mrkve uistinu velike.
 U jednoj od svojih knjiga napisala sam da sve kad bih i uzgojila
dovoljno mrkve da od nje pravim sok, dok bih je iskopala, oprala i
propustila kroz sokovnik, sumnjam da bi mi ostalo dovoljno snage da
dignem čašu do usana. A ta je žena sve to radila za sedmeročlanu obitelj!
Nejasno sam pretpostavila da se sokovi od povrća rade uglavnom za starije
osobe, kojima nije ostalo puno zuba. Ako ih netko ima, zašto ne bi žvakao
mrkvu? Što je s idejom „grube hrane“, za koju su govorili da nam je
potrebna. Ali nemojmo brzati. Ako bismo svu hranu mogli piti, možda
bismo mogli sasvim eliminirati zubare.
Vratimo se salatama. Kad je zelena salata spremna za branje, trebalo bi
biti i kopra, peršina, špinata, a možemo dodati i lobodu ako je ima u
blizini. I vršci mlječike, kao i mlado lišće rotkve dobri su za salatu, a
možda i nježni listovi slatke i obične repe, makar se ne sjećam da sam ih
probala.
Po mome mišljenju svi članovi porodice kupusa su dobri i nekuhani.
Sigurno vam je poznato da se i ribani kupus, brokoli, cvjetača (crvena i
bijela), kelj pupčar, kelj, koraba i lisnati kelj mogu jesti sirovi.
Sirovu slatku repu i mahune mogu preskočiti, ali ih nikad nisam probala
sasvim mlade. Potpuno zreli grašak malo mi je pregorak, ali onaj koji sam
brala za probu, dok je bio napola zreo, bio je nevjerojatno sladak. Pravi je
užitak sjesti u udobnu stolicu, primiti se čišćenja graška, bez žurbe, i usput
jesti mlade bobice.
Kukuruz je također izvrstan sirov, dok još nije sasvim sazrio. A ako se
već kuha, za moj je ukus najbolji kad ga poparimo tek toliko da postane
vruć. Mislim da je tada slađi, a zapravo i ne vidim zašto bi se uopće morao
kuhati, osim zbog toga da se maslac na njemu može rastopiti.
Po mome mišljenju, i ljetna je tikva mnogo bolja sirova nego kuhana.
Uberite je dok je mlada i dodajte salati ili prelijte majonezom. Zimska
tikva također je dobra sirova, ali ja više volim kuhanu. Sve vrste graha u
mahuni dobre su za jelo i bez kuhanja, a sirova soja prava je delikatesa, s
okusom nalik na lješnjake, kakav druge mahunarke nemaju. Nutricionisti
su bez sumnje u pravu kad kažu da u soji ima svega što može zanimati
nekoga tko razmišlja o zdravoj ishrani. Ako imate povrtnjak, nadam se da
je uzgajate.
Prejporučam sortu Giant Green jer ona ostaje zelena mnogo dulje od
ijedne druge sorte koju poznam, a i mnogo je veća, što je važno, jer su zrna
soje inače sitna, pa posao oko njih može biti dosadan. Teško se ljušti, ali si
možete pomoći tako da je poparite nekoliko minuta prije čišćenja, pa ćete
lako izvaditi zrno iz ljuske. Giant Green možete nabaviti od Farmer Seed
& Nursery Co., Faribault, Minn.
Ne mogu se odlučiti volim li više sirovu ili kuhanu repu. Na oba je
načina izvrsna. Ali paprike definitivno više volim sirove, a prošle zime
otkrila sam nešto o smrznutima. U mom se zamrzivaču uvijek nađe
zavidna količina paprika jer ih volim pripremati s lukom, a pogotovo ih
volim stavljati u jela s jajima.
Slučajno sam otkrila da su smrznute sirove paprike skoro jednako dobre
kao i svježe ubrane. Naravno, više nisu hrskave, ali nisu ni toliko gnjecave
da bi to smetalo.
Kad već govorimo o smrznutom povrću, razmislite nije li čudno da će
vam čak i prodavači zamrzivača reći da se rajčice ne mogu smrznuti?
Barem su to običavali, a kad sam to nedavno spomenula prijateljici, rekla
je: „Smrznute rajčice ne možeš nigdje kupiti.“
Zbog nekakvog bizarnog nedostatka mašte ljudi ne smrzavaju to
popularno povrće zato što nije čvrsto i spremno za rezanje na kriške kad ga
izvade iz zamrzivača. Ni od jednog drugog povrća ne očekujemo da sačuva
čvrstoću, niti ga odbacujemo zato što to nije moguće. Osim toga, što je sa
svim drugim načinima upotrebe rajčice, osim rezanja na kriške?!
Ako, dakle, i vi, kao i ja, volite okus svježe ubranih zrelih rajčica,
sakupite ih, operite i smjestite u prikladne kutije. Ako treba, narežite ih da
uštedite prostor i onda ih smrznite. Otkrit ćete da se okus rajčice sačuvao,
makar je po konzistenciji sličnija kuhanoj rajčici. Ako imate sortu Red
Cherry, plodovi će i nakon smrzavanja ostati prilično čvrsti.
Ne želim pretjerati, ali kladim se da će okus vaših smrznutih rajčica biti
nekoliko milijuna puta bolji od okusa bilo koje rajčice koju budete kupih
zimi u trgovini. Sve što sam napisala u ovom poglavlju, možete ignorirati
osim primjedbi o rajčicama. Nadam se da ćete smrznuti poneku. To će
sasvim sigurno osvježiti vaš menu u zimskim mjesecima.
Nemojte se toliko truditi oko šparoga
Nema mnogo ljudi koji ne znaju što bi s vremenom, energijom i
novcem. Zato ću vam otkriti kako ćete uštedjeti sve troje, ako, naime,
uzgajate šparoge.
Staromodni vrtlari običavali su iskopati brazdu duboku 60-90 cm,
široku 30 do 60 cm i napuniti je do vrha zemljom i gnojem, pa u to staviti
korijenje šparoga. Današnji autoriteti savjetuju mnogo pliće brazde.
Svaka pouzdana tvrtka koja prodaje korijenje šparoga dat će vam i
upute za sadnju. U njima piše da treba iskopati brazdu duboku 30 cm i
široku 25 cm i napuniti je skoro do vrha vrlo bogatom zemljom ili stajskim
gnojem. Ako baš morate, pridržavajte se onog što kažu o sadnji, prvom
rezanju i roku rezanja svake sezone. Što se tiče svega ostalog, moja je
duboka želja da ignorirate eksperte. Neki će vam od njih reći da zasijete
pokrov od soje i da ga ukopate u zemlju. To je nepotreban posao. Drugi će
reći da zasad treba gnojiti svake jeseni. Ako imate gnojiva pri ruci, a ništa
vas ne stoji, možete ih poslušati, ali ni to nije potrebno. Neki vrtlari
stavljaju sol na svoje šparoge da suzbiju korov. Rečeno mi je da je to
učinkovito rješenje, ali postoji bolje i jednostavnije.

Ovo je zabavni dio: Ruth ubire stabljiku rabarbare za večeru iz svoga čudesnog
vrta.

Možda će vam netko reći da stabljike treba odrezati u jesen, a neki

autoriteti čak savjetuju da ih spalite. Preporučam vam da ne činite ništa od
toga. Jednostavno ih ostavite gdje jesu. Kao i sve ostalo, i one će umrijeti
kad dođe vrijeme i zato ih ostavite da počivaju u miru. Također će biti
dobre i za stelju.
Preskočit ćemo fantastičnu ideju pravljenja zaslona nad šparogama da bi
ispale što bljeđe. To je za ptice i za neke Europljane koji su navikli na
bijele šparoge, a još se nisu prosvijetlili. Danas nam ljudi koji mare za
zdravlje govore da treba jesti zelenu hranu, što zeleniju, to bolje. Ako je
tome uistinu tako, nije li to divno − manje posla, više zdravlja?
Pročitala sam da je poželjno staviti stelju na zasad šparoga u kasnu jesen
da se zaštite krošnjice, ali osim toga piše da u proljeće treba odgrnuti
pokrov i kultivirati tlo. No ne piše zašto to treba učiniti, a pretpostavljam
da ni stručnjaci to ne znaju. To ne može biti zbog omekšavanja tla ili
suzbijanja korova jer je pod dobrom steljom zemlja uvijek meka, a korov
ne niče. Dakle, što treba učiniti? Vjerujem da ćete se odlučiti za metodu
koja vam zvuči najrazumnije. Ne nagovaram vas, ali reći ću vam kakve
rezultate postižem svojim načinom.
Imam dva reda šparoga, duga 15 metara. Jedan je posađen prije više od
30 godina na stari način, dok još nisam znala za bolji, to jest u vrlo duboku
i široku brazdu. Drugi je stavljen dvije godine kasnije u plitku brazdu.
Uspijevaju podjednako.
Prvih 14 godina svake sam jeseni gnojila šparoge stajskim gnojem,
kultivirala ih svakog proljeća, plijevila čitavo ljeto. A onda sam jednog
lijepog travanjskog dana − priču već znate − dobila divnu ideju: da
prestanem s oranjem, kopanjem i plijevljenjem.
Prekrila sam vrt sijenom, ostavila ga, tu i tamo malo dodavala. Moj se
posao u sljedećih 26 godina sveo na popravljanje stelje te sadnju i berbu
mojih izvrsnih plodova.
Među njima su, naravno, i šparoge: i, kako sam već spomenula, nikako
ne mogu shvatiti zašto bi stelju trebalo maknuti u jesen, a u proljeće
kultivirati zemlju. Mladice će se probiti kroz sijeno, pa zašto ih onda
uznemiravati?
Istina je da će stelja spriječiti da se u proljeće zemlja zagrije tako brzo
kako bi se zagrijala da je gola, što znači da će vaša sezona početi malo
kasnije, ali će zato trajati dulje.
Za mene je to prednost, jer nas mrazovi pogađaju i u svibnju, a ponekad
čak i u lipnju, a kako mraz ubija svaku izloženu stabljiku šparoga, ta mi je
odgoda draga.
No ako vam se iz nekog razloga žuri − ako, na primjer, prodajete
šparoge pa želite da sazru rano, kad su najskuplje − nije veliki posao
odgrnuti stelju dok se tlo ne zagrije, a zatim je vratiti. To možete učiniti
samo na dijelu zasada, pa ćete dobiti dulju sezonu. Prvi urod možete rezati
tjedan dana ranije, a drugi tjedan dana kasnije.
Lišće je općenito dobro za stelju, ali je za šparoge najbolje rasuto sijeno.
Lišće ili balirano sijeno može zapriječiti put mladicama. Slama je u redu. J.
A. Eliot iz New Jersya, stručnjak za šparoge, vjeruje da je sijeno ipak
najbolje. Kaže da je njegova hranjiva vrijednost veća od one stajskoga
gnojiva. On smatra da se dio hranjivih tvari iz sijena kojim se hrane konji i
krave troši na izgradnju tijela i stvaranje mlijeka. Gnoj je ostatak. A
trunuća stelja od sijena sadrži sve te tvari.
Posljednjih 26 godina ni na jednom dijelu svog vrta nisam rabila
nikakva gnojiva, osim trunuće stelje i mljevenog pamukovog sjemena, koje
sam stavljala zimi, u količini od oko 2 kilograma na svakih 30 kvadratnih
metara tla. Nisam sigurna da je to bilo potrebno, ali rekli su mi da jest,
zbog dušika. Kad vrtlari ne bi navraćali ovamo tako često da provjere moj
sustav, mislim da bih jedne sezone prestala upotrebljavati mljeveno sjeme
pamuka da vidim hoće li biti kakve razlike.
Ali dok god izlažem odlične rezultate koje postižem svojom metodom,
uz tako malo rada, ne mogu si priuštiti neuspjeh. Tko bi mi povjerovao da
je urod slab samo zato što te godine nisam upotrijebila pamukovo sjeme?
Mislim da vam je sada jasno zašto ne upotrebljavam sol za suzbijanje
korova. To je sve što sol čini, dok stelja uz to još i obogaćuje zemlju
uklanjajući tako potrebu za gnojivima i održavaju tlo mekim i vlažnim.
Još riječ − dvije o branju šparoga. Čini se da ljudi ne znaju prestati
obavljati taj posao na spori način, oštrim nožem ili posebnim dvostrukim
sjekačem, malo ispod površine tla. Na to imam četiri zamjerke. Prvo:
oduzima mnogo vremena; drugo: lako se može dogoditi da se ozlijedi
susjedna mladica koja se još nije pokazala na površni; treće: ubrane
mladice prljave su; i četvrto: treba ih rezati još jednom da se odstrani tvrdi
dio.
Moja je metoda mnogo jednostavnija: hodam duž reda i berem sve
mladice koje su sazrele, a kako ih lomim tamo gdje su mekane, ne trebam
ih obrezivati. Tako su čiste da ih je dovoljno nakratko isprati pod mlazom
hladne vode.
Količina novca koju će vam moja metoda uzgoja tog povrća uštedjeti
ovisi o tome koliko ćete platiti sijeno i koliko biste platili gnojivo da
uzgajate na staromodan način. Ali sigurna sam da će vam moj način
uštedjeti veliku količinu vremena i energije. A što se rezultata tiče,
napominjem da je čovjek koji već 40 godina uzgaja i prodaje šparoge, kad
je vidio moj zasad, rekao da tako stare biljke ne bi mogle bolje izgledati.
 Cjelogodišnja berba jest laka!
U SAD-u možda postoje područja u kojima je uobičajeno neku vrstu
povrća brati svakodnevno, tijekom cijele godine. Ako je vaš vrt takav,
nemojte mi to reći. Kome još trebaju zavidne misli?
Za one koji žive u manje zahvalnim područjima, a voljni su uložiti malo
truda da bi mogli ponešto ubrati u svakom od 365 dana, imam dobre
vijesti. Prošle godine to mi je uspijevalo s jednom do četiriju vrsta povrća,
a preko ljeta s mnogo više vrsta, naravno, makar je moj vrt u mrazovitoj
kotlini. Mi praktički uvijek imamo pravi mraz polovinom lipnja i već
početkom listopada.
U godinama dok još nisam stavljala trajnu stelju u svoj vrt, štićenje
biljaka od mraza bila je prava bitka, u kojoj nisam uvijek pobjeđivala. Ali
sada pobjeđujem. Treba mi svega nekoliko minuta da na biljke nabacam
sijeno, koje mi je uvijek pri ruci.
Grmove malina štitim starim pokrivačima, koje ponekad stavim i po
širokim gredicama luka i krumpira. U jesen rijetko pokušavam nešto
spasiti, osim poneku rajčicu, koju prekrijem tim pokrivačima. Sve rajčice
koje su ostale zelene dajem prijateljici koja od njih spravlja izvrstan začin.
Ostale nježne plodove, poput bundeva, paprika, graha i krumpira poberem
i skladištim ili smrzavam.
Kako, dakle, s mrazom u početku listopada uspijevam održati biljke u
vrtu sve do idućeg ožujka? Bez sumnje vam je poznato da neke biljke mraz
ne samo da ne ranjava, nego ih poboljšava. Kupus, kelj pupčar, repa, kelj,
pastrnjak − sve to ima bolji okus nakon mraza. Ili čak nekoliko mrazova.
Salata maslenka podnijet će nekoliko mrazova, kao i, novozelandski špinat.
Ne znam vrijedi li to i za mrkvu, jer još nikad nisam dopustila da je mraz
zgrabi − nego je, kad zaprijeti, prekrijem balama sijena i kad mi zatreba,
jednostavno odmaknem sijeno i iskopam si koju. Prošle godine početkom
lipnja poslužila sam nekoliko takvih sirovih mrkvi za ručak. Prijatelji su
me pitali gdje sam našla tako dobre i hrskave mrkve u to doba godine.
 Još se sijena dodaje na stelju oko gredica mlade salate.

Dakle, koje četiri vrste povrća mogu ubirati čitave zime? Mrkvu sam
već spomenula. Kelj, za koji ništa ne činim. Prošle se godine za njega
pobrinuo snijeg, koji ga je održao svježim i zelenim. Ne znam kako bi bez
snijega podnio zimu. Zatim repa, na koju, kad se smrzne, nabacim nešto
sijena. Pastrnjaci su, valjda znate, najbolji kad čitave zime ostanu u
smrznutoj zemlji, pa ih iskopamo u proljeće.
Prilično sam sigurna da se sa slatkom repom može postupati jednako
kao i s mrkvom, ali toliko je volim kuhanu i zatim smrznutu da u jesen
čitav urod stavljam u zamrzivač. Što mogu uzeti iz vrta tijekom ožujka i
travnja dok ne sazori šparoga?
Repa i kelj do tada će već dati svoje, ali pastrnjak i mrkva još su
dostupni, a osim toga tu su već tako brzo da jedva možete povjerovati − i
maslačci i vlasac, spremni za berbu. To dvoje nikada mi ne dosadi −
spravljeni na salatu, s francuskim preljevom.
Jeste li ikad skuhali krumpir (u ljusci, naravno) i mrkvu, odvojeno, a
zatim od njih napravili pire i začinili ga solju, paprom i maslacem? To je
izvrsno jelo. Jedan od mojih kuhinjskih ormarića pun je prošlogodišnjeg
krumpira, a ispod kuhinjskog stola zgodan je niz tikvi Blue Hubbard i
Buttercup.
„Autoriteti“ kažu da se kelj može sijati u rano proljeće da bi se mogao
jesti ljeti, a za zimsku upotrebu treba ga sijati u lipnju ili srpnju. Time
valjda hoće reći da travanjski i svibanjski kelj ne bi preživio hladno
vrijeme. Toga sam se manje-više držala, ali prošlog ljeta iz nekog razloga
srpanjski kelj nije sazorio. Ali je zato svibanjski bio tako obilan da ne samo
da sam ga poklanjala uokolo, nego sam ga imala sve do veljače.
Prošle zime otkrila sam nešto o repi. Makar sam znala da joj je okus
bolji kad se smrzne, uvijek sam mislila da je treba skuhati čim se izvadi iz
zamrzivača. No otkrila sam da je još bolja ako je pustite da se sasvim
odmrzne prije kuhanja.
Ponekad se pitam zašto se uopće zamaram smrzavanjem povrća za
zimnicu kad bih uistinu bila zadovoljna ako bih zimi svakog dana jela
samo jedan sendvič od španjolskog luka i sojinog kruha koji mi dostavlja
pekara Mease iz Schoenecka,
Pa. Taj se kruh može nabaviti u mnogim trgovinama zdrave hrane. Ne
sadrži brašno i prava je delikatesa.
Sada sam napokon shvatila da je punjenje zamrzivača povrćem više-
manje gubljenje vremena jer sam našla način kako da ga sačuvam u vrtu
tijekom cijele godine. No budući da je život tako nepredvidiv, sezona u
kojoj ću odlučiti da ništa ne zamrznem, sigurno će biti sezona u kojoj će
sve biljke što ih uzgajam odlučiti prestati rađati u rujnu.
Što s jagodama?
Jednog ljeta prijatelj mi je rekao: „Morala bi se obratiti psihijatru zbog
svoje nenormalne sklonosti prema jagodama. Paziš i maziš one koje će
roditi iduće godine, dok tvoje zrele maline, koje uostalom smatraš boljim
voćem, plaču da ih ubereš.“
Imao je pravo. Uistinu bi se moglo reći da je uzgajanje jagoda moja
strast, ali još uvijek ne mogu shvatiti zašto je njihovo mjesto u carstvu voća
tako posebno.
Na primjer: veljača je i očekujete društvo koje želite impresionirati, a
nemate vremena napraviti pitu od trešanja ili se uhvatiti u koštac s nekim
kompliciranim receptom za koji nikad niste imali dovoljno hrabrosti. Zato
lijepo kupite kutiju jadnih, bezukusnih jagoda (ne tražite bolje po okolnim
trgovinama: sve su užasne), operete ih, rashladite bijednice i vaši će gosti
kliknuti: „Ah, svježe jagode!“ I uživat će.
Te jagode stvarno nisu naročito dobre, pa zašto onda …?
Je li to jednostavno iskrsnulo kao bezrazložni i nerazumni strah od
neotrovnih zmija, iskrsnulo i uzelo zamah?
 A uz sav taj pretjerani entuzijazam za sve vrste jagoda, iznenađujuće ih
malo ljudi uzgaja. Svi kažu da je s njima previše posla.
I jest. Bilo da svake godine stavljate nove sadnice ili se koristite 2-3
godine starima, to je veliki posao. Presađivanje je rad, a čak ako i stavljate
stelju da suzbijete korov, još ćete uvijek dosta vremena potrošiti na
razmještaj i kontrolu biljaka koje niču.
Počela sam sa sortom Premier, jer mi je netko darovao sadnice, a u to
vrijeme znala sam vrlo malo o različitim sortama. Kasnije sam dobila sorte
Fairfax i Catskill i otkrila da bi se Premier morala sramiti svog lijepog, ali
gotovo bezukusnog lica kad raste u istom vrtu gdje i Fairfax. No, kako
živim u hladnoj dolini Connecticuta, a Premier je sorta vrlo otporna na
mraz, nastavila sam i nju uzgajati za prhke kolače, marmeladu i za ljude
koji vole svježe jagode u veljači.
A onda je jednom u lipnju došao na večeru naš prijatelj, dobar
poznavalac jagoda. Sorta Premier bila je zrela, Fairfax još nije. Kako sam
otvorila staklenku Fairfaxa (tada ih još nisam smrzavala), tako sam
pomislila: ako se toliko sramim Sorte Premier, morala bih je prestati
uzgajati. I prestala sam.
S vremena na vrijeme prodam nešto jagoda prijateljima i susjedima.
Tako sam stekla priličnu reputaciju, što i nije bilo preteško, jer
konkurencije gotovo da nemam.
Nakon 25 godina eksperimentiranja napokon sam se, barem privremeno,
odlučila za Fairfax i Catskill. Imam 21 metar prve i 6 metara druge sorte.
Catskill uzgajam za slučaj da Fairfax podbaci, i makar tu sortu
upotrebljavamo kao desert, poslužila bi i za druge svrhe da nema Fairfaxa.
Godinama sam prekrivala jagode sijenom kad god bi zaprijetio mraz
iako nikad nisam voljela opterećivati te uspravne biljke i ujutro s njih
skidati sijeno.
Napokon sam zaključila da hladne noći oštećuju jagode čak i ako se ne
smrznu, pa sam prestala uzgajati toliko da bih imala za prodaju. Ali ih se
nisam mogla sasvim odreći, pa sam zamolila muža da pokuša smisliti
nekakve pokretne zaklone protiv hladnoće. Načinio ih je deset. Dugi su 2
metra, široki 1 metar; poklopci imaju zglobnice, pa se mogu zatvarati noću
i otvarati ujutro. Tako smo riješili problem mraza.
Istovremeno smo doskočili i jadnim ptičicama. Okviri su opremljeni
zaslonima koji se lako stavljaju i vade, a mičemo ih samo za vrijeme berbe.
No, bez obzira na zaklone, ostao je problem rada koji neću moći
obavljati kad počnem teturati od starosti.
Trajna stelja riješila je taj problem u ostatku vrta, ali makar sam se
spasila od plijevljenja, nisam se spasila od presađivanja i razmještanja
izdanaka.
Sklona sam klišeu „sve se može, kad se hoće.“
Tako je bilo sa mnom i s jagodama. Tko ih želi uzgajati, a boji se
pretjeranog posla, može iskušati moj način.
Zasadila sam 3 reda jagoda, na razmaku od oko 20 cm. Možete zasaditi
i 4 reda ako želite. Ja sam načinila 3 da biljke ne bi bile prenapučene u
okvirima. Razmak između biljaka bio je 1 metar.
Prvoj biljci u svakom redu dopustila sam da pusti samo jedan izdanak,
niz red, a ostalim biljkama da puste dva izdanka − jedan uz red, drugi niz
red. Kad sam završila, dobila sam 3 reda biljaka, razmaknutih 20
centimetara, a razmak među biljkama iznosio je 30 centimetara. Ali sve je
izgledalo kao jedan red, što je zapravo i bio.
Sadila sam ih u rujnu. Općenito, radije to činim u jesen. Godinu dana
nakon idućeg proljeća, iza prve berbe, iščupala sam prve biljke iz svih triju
redova, ostavila biljke broj 2 i 3, iščupala broj 4, ostavila 5 i 6 i tako dalje.
Drugim riječima, odstranila sam biljke − majke i ostavila izdanke koje su
pustile. Zatim sam tijekom ljeta biljkama koje su ostale dopustila da puste
taman toliko izdanaka da nadomjeste one koje sam počupala.
Godinu za godinom stare su biljke odstranjivane, mlade ostavljene, i to
nije veliki posao.
Time dobivate trajan zasad jagoda i nikad više nećete morati
presađivati, osim, naravno, ako želite iskušati novu sortu. Morate
kontrolirati i izdanke, ali je značajna razlika između usmjeravanja jednog
ili dvaju izdanaka sa svake biljke i starog načina razmještanja velikog broja
izdanaka pomalo nasumce.
Ako je zasad pod dobrom steljom, neće biti korova. Ako imate gomilu
komposta, možete svakoj novoj biljci dati pregršt mislite li da je nužno.
Budući da ja ne upotrebljavam ni kompost ni gnojivo, puštam trunuću
stelju da obavi posao. Ako bih ikad osjetila da to biljkama treba, dala bih
im nešto zemlje s prostora između redova šparoga, koja je nevjerojatno
bogata, a nastala je od stelje stare godinama. U kolovozu, kad biljke
stvaraju pupoljke za sljedeću godinu, tretiram ih s malo mljevenog
pamukovog sjemena, zbog dušika.
 Mislim da je zbog stelje moje tlo sada toliko bogato da bih mogla saditi
i gušće. Vjerojatno ću i to probati jednog dana.
Jedna riječ o trajnim jagodama: fuj! Ne, ipak evo još nekoliko riječi.
Kao prvo, meni ne žele rađati. Drugo, ljudi koji ih uzgajaju, koliko mi je
poznato, nikad ih nemaju dovoljno da bi vas mogli ponuditi, makar uvijek
mogu otrčati u vrt i donijeti pet-šest jagoda kličući: „Gle, jagode iz vrta u
ovo doba godine!“
Ako su trajne jagode isplative, zašto ih ne viđamo na tržnici u jesen? Ja
ih nikada nisam vidjela.
Ali zašto se brinuti što su svježe jagode u zimi grozne, a trajne, takoreći,
nepostojeće, kad možete otvoriti zamrzivač i izvaditi posudu punu
prošlogodišnjih ukusnih jagoda i veseliti se novom lipnju koji će vam
ponovo darovati svježu Fairfax jagodu.
 5 - Još neki prijedlozi za vaš vrt
Tri vlastoručna trika
Kad smo kupili zemljište u dolini Poverty Hollow, moja je majka
sagradila kolibu kraj naše kuće i brinula se za cvjetnjake u svom i u našem
dvorištu. Porazmjestila ih je svuda − pokraj obiju kuća, nasuprot spremištu
i nekoliko na tratini.
I Fredu, i mojoj sestri, i meni to se dopalo: mnogo malih cvjetnjaka, a u
svakom samo jedna vrsta cvijeća ili najviše dvije do tri. Ali neki
profesionalni vrtlari i ljudi koji su smatrali da su bolje upućeni, rekli su da
je to ne samo staromodno, nego i stvara dodatni posao jer se trava uvijek
uvlači u cvjetnjake, što znači da stalno treba kositi rubove želite li da
izgledaju uredno.
Majka nije previše marila za te savjete, a i mi smo je podržali zato što su
njeni aranžmani bili toliko atraktivni da nitko od nas ne bi želio zamijeniti
te relativno male cvjetnjake s jednom vrstom cvijeća za dva-tri velika u
kojoj bi više vrsta bilo ispremiješano.
Kad sam, mnogo kasnije, prihvatila lagani način vrtlarstva sa steljom, to
nije razriješilo problem urednosti cvjetnjaka, makar sam si uštedjela nešto
košenja.
Onda je prošlog ljeta moja sestra pronašla rješenje, toliko jednostavno
da je upravo apsurdno kako se nitko od nas nije toga prije sjetio. Duž ruba
duge i prilično uske gredice tulipana − oblik naravno nije važan − položili
smo povrh trave debeli sloj novina, časopisa, kartona i sličnih materijala te
sve skupa prekrili polutrulom steljom.
Takvu granicu možete načiniti od bilo kojeg materijala koji smatrate
prikladnim, samo pripazite da bude dovoljno široka da se kosilica ne
približi previše cvijeću.
Sada prekrivam papire zemljom i, ako je sloj dovoljno debeo, mislim da
će trebati nekoliko godina da istrunu i da trava počne ponovo nicati. Ne
smeta ako u zemlji ima sjemenja korova. Korijenje koje ono pusti naići će
na papir i neće se dalje razvijati.
Naravno da je moguće jednostavno proširiti cvjetnjak, ali postoje dva
razloga da se to ne učini. Prvi je taj što će trava uz rub nastaviti rasti
unutra, što se ne može dogoditi kad je rub zaštićen slojem papira. Drugi je
razlog što malo koji vrtlar može odoljeti da ne posadi nešto u široki
granični pojas, a onda kosilica tuda ne može kositi. Kad upotrijebite ovaj
novi trik, ne treba vam više samokontrola, nego samo mnogo papira.
Druga ideja o kojoj želim govoriti sinula mi je prije nekoliko godina.
Počela sam se pitati, a pitala sam to i Johna Lorenza i još neke upućene
ljude, zašto se neko povrće i cvijeće razmnožava samo, a neko ne. Je li to
zbog toga što se neko sjemenje smrzne, a drugo je otpornije? John je rekao
da nije tako. Onda su naša dva velika uma, radeći zajedno, zaključila da
veći dio povrća ne ostaje u vrtu dovoljno dugo da bi pustio sjeme. Kopar
će se razmnožiti sam, a tako i peršin naredne godine. Tikvice će niknuti
posvuda, najčešće gdje ih ne želite. Pretpostavljam da su mnogi od nas
vidjeli i samoniklu rajčicu, makar je nema mnogo ako pravimo debelu
stelju.
Zaključila sam da se kupus, na primjer, ne razmnožava sam samo zato
što ga ne puštamo da se osjemeni, pa sam pomislila da bi moglo biti
zanimljivo pripomoći Prirodi. Pisala sam J. Harrisu & Co., obavijestila ga
o svom projektu i naručila 9 različitih vrsta sjemena, koje sam posijala u
rujnu: slatku repu, brokoli, rani kupus, mrkvu, kopar, korabu, salatu,
rotkvu i špinat.
Kako vidite, bila sam konzervativna nisam posijala grah, kukuruz, tikvu
− drugim riječima, ništa što zauzima mnogo prostora i o čemu se treba
brinuti da preživi bezbrojne mrazove. Po mom grubom proračunu, povrće
je trebalo početi klijati krajem ožujka ili početkom travnja, dovoljno rano
da ga stignem zaštititi od smrzavanja.
Jednog jutra krajem veljače otišla sam u povrtnjak s prijateljem iskopati
nekoliko mrkvi. Zaboravila sam reći da sam u vrt stavila metalni okvir
protiv hladnoće u koji sam posijala sjeme. Ali nemojte steći pogrešan
dojam: okvir sam ostavila otvoren, a upotrijebila sam ga samo radi toga da
bih mogla zaštititi biljčice ako se ili kada se pojave. Dok smo prolazili
pokraj okvira, prijatelj me upitao: „Čemu ti to služi?“
Kako sam počela objašnjavati, tako sam podigla jednu od uskih dasaka
koje sam stavila povrh gredica i začudila se ugledavši masu biljčica.
Zavirila sam ispod svake daske. Špinat, rotkva, salata, kupus i brokoli
pojavili su se u količini većoj no ikad.
Pretpostavljam da sam ih posijala naročito gusto, nadajući se da će bar
poneka biljka preživjeti.
Ali predugo sam ostavila daske, pa su biljčice bile blijede i povinute.
Dodatna je nesretna okolnost bila da sam se u to vrijeme okliznula na ledu
i slomila ručni zglob, pa tijekom prilično oštrog ožujka nisam ništa stavila
povrh okvira ili se bilo kako drukčije pobrinula protiv smrzavanja biljaka.
Moji susjedi i prijatelji bili su tako ljubazni nakon mog pada da sam
osjećala kao svoju dužnost da ne izlazim kako ne bih još i nogu slomila.
Preživjelo je nešto malo špinata, a neke mrkve i repe niknule su kasnije
i dobro su uspjele. Nadam se da ću u jesen ponoviti taj eksperiment i da mi
se neće dogoditi ništa što bi me omelo u nadgledanju projekta.
Treći moj trik može vam pružiti zadovoljstvo, otmjenost i, ako želite,
užitak u nadmudrivanju svojih neprijatelja. Veći dio prošlog ljeta slušala
sam od svojih posjetitelja tužne priče o rakunima i/ili vjevericama i
uništenom kukuruzu, pa sam razmišljala kako da zaštitim vlastiti usjev od
tih diverzanata.
Dosta mi je ljudi reklo da zbog njih više neće uzgajati kukuruz jer je to
uzaludan trud.
U svojoj posljednjoj knjizi opisala sam tri različita načina zaštite
kukuruza, ali su se sve metode na kraju pokazale neuspješnima. Ili su te
životinje pametnije od ostalih, ili su poput drugih ljubitelja kukuruza −
među kojima sam i ja − odlučne da ga se dokopaju po svaku cijenu.
Oko vrta sam imala ogradu koja ga je štitila od zečeva i svizaca, a toplo
sam se nadala da će mi pomoći i protiv ovisnika o kukuruzu. Međutim nije.
Jedne sam zime rekla nekolicini vrtlara da namjeravam staviti u vrt kavez
za kukuruz sa žičanim krovom cca 6x9 metara i 2 metra visok. U jedan
njegov dio odlučila sam staviti grmove malina zbog ptica, jer makar ih
volim − kao svi mi − ipak ih malo više volim kad ne jedu moj urod.
Svaki vrtlar s kojima sam razgovarala imao je drukčiju ideju o tom
kavezu, i to me izbezumljivalo. Napokon sam sav posao povjerila svom
bratu Rexu − planiranje, naručivanje materijala, radnu snagu. On, njegov
vrtlar i još jedan čovjek smiješali su beton, postavili čelične šipke,
upotrijebili zatezače (što je to?) i završena konstrukcija uistinu je
veličanstvena. Ako bilo koji rakun sada iznađe način da se dokopa ma i
jednog klipa mog kukuruza, iz poštovanja prema njegovoj genijalnosti −
neću mu to zamjeriti.
Kavez nije jeftin − nekoliko stotina dolara − ali ga možda možete
načiniti sami i tako uštedjeti. Mislim da ćete se svi složiti da nitko ne
odobrava način na koji drugi ljudi troše novac, pa kad me netko upita s
očitim kriticizmom: „Zar ste stvarno na to potrošili stotine dolara?“,
odgovorim protupitanjem: „Biste li vi potrošili nekoliko stotina dolara za
put u Europu?“ Odgovor je obično potvrdan, a ja onda kažem: „E, pa ja ne
bih. Ali kavez mi vrijedi toliko koliko sam ga platila jer sada mogu do
kraja života uzgajati kukuruz ne morajući se boriti za svaki klip. A, kako je
tek ugodna pomisao da više ne moram mrziti rakune! Makar ću se ja njima
sigurno gaditi…“
Pripremanje vrta za zimski san
Jagode su jedino za što se treba pobrinuti vrtlar čiji je vrt pod steljom
kad ga priprema za zimski počinak. Ostalim biljkama može jednostavno
reći: „Laku noć.“
Za one koji još nisu prestali orati i počeli upotrebljavati stelju, a
spremaju se okrenuti novi list, jesen je najbolje doba. Stavite u vrt sve
mrtvo lišće i nabacajte po njemu stabljike kukuruza da ga vjetar ne otpuše.
Zatim nabavite mnogo sijena − „pokvarenog“, dobrog ili slanog.
Odlučite gdje ćete sljedeće godine staviti rajčice i prostrite po tom
mjestu stabljike kukuruza, korijenje kupusa itd. (Ja režem stabljike
kukuruza na komade duge 30 cm da mogu lakše rukovati njima). Preko
toga stavite debeli sloj sijena i kad dođe vrijeme za sadnju rajčice − kod
nas, u Connecticutu, to je krajem svibnja ili početkom lipnja − vaša će
zemlja biti meka, vlažna i bez korova. Ne morate se bojati sjemenja
korova: kroz debelu stelju nikad se neće probiti.
Prekrijte šparoge s 20 centimetara rasutog sijena. U proljeće će niknuti
kroz stelju.
Na ostatak vrta trebate staviti laganiju stelju jer ćete u proljeće, umjesto
oranja samo razgrnuti sijeno i saditi. Tešku stelju možete staviti kad sjeme
proklija.
To vrijedi i za kukuruz. Redove možete označiti već u jesen tako da na
svakom kraju ostavite po jedan čvrsto usađeni batrljak da viri iz tla 2,5 cm.
Ako su viši, mogli bi se slomiti. U proljeće samo odgrnete stelju i sijete.
Jagodama dajem lagani pokrov od sijena nakon prvih slabijih mrazova,
dovoljan da zaštiti pupoljke, ali ne takav da omete biljke u njihovu rastu
kad ponovo zatopli. Kad termometar pokaže 5 stupnjeva C, oko jagoda
stavim stelju od 25 centimetara.
A sad još o cvijeću. Krajem rujna nabacajte zemlju (ne stelju) oko
svojih ruža. Ja rabim nevjerojatno bogatu zemlju iz povrtnjaka, nastalu od
trunuće stelje. Vjerujem da je bolja od stajskog gnoja, i to je jedino gnojivo
koje moji cvjetnjaci dobivaju. O ružama penjačicama ne vodim nikakvu
posebnu brigu preko zime, i one se nikad ne tuže na tu moju prividnu
ravnodušnost. Divno mi cvjetaju.
Nikad ne režem vrhove božura prije zime. U proljeće oni umiru
prirodnom smrću. Tada ih ponekad treba odrezati. Od njih i od mrtvog
lišća pravim trajnu stelju oko božura.
Jednako tako i oko tulipana. Velika količina mrtvog lišća leži oko njih
čitave zime, zajedno s mrtvim cinijama koje sprečavaju da ga vjetar otpuše.
I cvjetnjaci za jednogodišnje biljke idu na spavanje s debelim pokrivačem
od lišća. Čitav moj vrt spava pod toplim pokrivačem.
Prirodno, zar ne? Kako bi vama bilo da se nemate čime pokriti u hladnoj
zimskoj noći?
Promjene za sljedeću godinu
Vrt imam već 35 godina. Ne bi li se moglo pretpostaviti da nakon
tolikog iskustva više nemam što naučiti? E, nije tako. Naprimjer, jednog se
proljeća moj španjolski luk smrznuo noć ili dvije pošto sam ga zasadila.
Luku se to ne bi smjelo dogoditi, ali nakon obeshrabrujućih iskustava s
graškom, kupusom i slatkim graškom, koje sam izgubila zbog mraza,
naučila sam ignorirati propise koji govore što biljke smiju a što ne. Ali
nekako se dogođilo da nisam ni pomislila da bi luk mogao biti u opasnosti.
Tu grešku više neću ponoviti.
Katalozi još nisu stigli, ali već imam nekoliko ideja za svoj vrt sljedeće
godine. Prvo: nema više rutabaga. Iz nekog razloga ne želi surađivati sa
mnom.
Drugo: makar su klipovi kukuruza Illini Chief sitni i trebalo bi ga sijati
180 metara daleko od drugih sorti, što ja ne mogu, ipak ću posijati red ili
dva jer je nevjerojatno sladak.
Treće: staviti ću više trajnog špinata i kineskog kupusa nego prošle
sezone. Izvrsno podnose mraz, a volimo ih i sirove i kuhane.
Četvrto: sigurno ću posijati paketić sjemena nove hibridne mrkve 318
Pioneer, što je za jednog posjeta Chaley Wilson iz Joseph Harris Co. dao
Rexu i meni.
Peto: prošlog sam ljeta odlučila uzgojiti manje graška. Makar smo ga
jeli skoro svakog dana, smrznula sam više nego što sam mislila da ćemo
uspjeti potrošiti. Greška: početkom prosinca već smo pojeli više od
polovice zalihe, dakle opet ću posijati 4 gredice od 9 metara. Sortu
Lincoln, naravno.
Šesto: posadit ću više žutih rajčica. Skoro su jednako slatke kao i
ružičaste, a sorta Ponderosa tako je hirovita da bi se samo okorjeli kockar
usudio staviti čitav ulog na njih.
Sedmo: nadam se da ću učiniti nešto o čemu razmišljam već nekoliko
godina. Naručit ću paketić šparoginog sjemena, izabrati mjesto negdje na
livadi i prosuti sjeme po travi. To želim pokušati jer najbolje i najveće
šparoge nalazim na takvim mjestima − samonikle, naravno. Uz sve te
pripreme treba i posebni tretman koji bi ta biljka trebala dobivati. Bilo bi
zanimljivo kad bi jednog dana stručnjaci zaključili da je najbolji način
uzgoja šparoga taj da se sjeme jednostavno razbaca po travi.
Čuvate li sjeme? Pripazite!
Čitala sam članak „Kako se uzgaja sjeme povrća i cvijeća“, koji je
napisao Charles B. Wilson iz J. Harris Co. u Rochesteru, N.Y. Bio mi je
fascinantan jer, kako naslov kaže, riječ je o uzgoju sjemena. Nadam se da
će vam citati koje vam nudim biti od pomoći, naročito ako biste voljeli
sačuvati sjeme svojih biljaka, što ja nikad ne činim.
Ponajprije g. Wilson spominje grah, salatu i špinat. Njihovo je sjeme
lako sačuvati i upotrijebiti u sljedećoj sezoni.
Zatim skreće pažnju na kupus, slatku repu, mrkvu, celer i repu,
objašnjavajući zašto ne viđamo to povrće osjemenjeno. To je stoga što su
to dvogodišnje biljke. To jest „prve su godine usmjerene na vegetativni
rast, preko zime pohranjuju se u skladište i tek kad se narednog proljeća
stave u polje, procvjetaju i osjemene se. „G. Wilson kaže da kupus stvara
masu malih cvjetova koji „ako sve ide kako treba“, proizvode sjeme koje
se može sijati.
Kaže i to da sačuvati sjeme špinata i salate, nije tako lako kao što se
čini. „Pod određenim uvjetima te se biljke mogu osjemeniti preko noći, ali,
nažalost, kad se to dogodi, sjemenju može nedostajati vitalnosti, ili je
moguće da je produkcija osjemenjenih stabljika tako ograničena ili
neregularna da to znatno otežava žetvu. Dodaje da je povoljno vrijeme
nužno. U stvari, „prinosi koji iznose manje od 10% od očekivanih nisu
neuobičajeni ako imate neprilika s vremenom.“
Zatim nastavlja o tom kako proizvođač sjemena mora biti pažljiv glede
udaljenosti između polja. Neke sorte mogu preskočiti razmake veće od
kilometar i pol.
 To znači da onaj tko želi odjednom uzgojiti više vrsta tikvi, mora
pažljivo planirati. Kad sam to pročitala, postala sam pomalo nervozna zbog
dviju vrsta tikvi koje najviše volim − Buttercup i Blue Hubbard − koje u
mom vrtu rastu jedna preko druge. Ali sljedeći mi je odlomak donio
olakšanje jer tamo piše:
„Makar se križanja između nekih sorti javljaju tako često, kućni se
vrtlari ne moraju brinuti zbog toga, jer se efekti unakrsnog oprašivanja ne
pokazuju u prvoj sezoni. Samo ako vrtlar čuva svoje sjeme za sjetvu, iduće
godine rezultati križanja postaju vidljivi. (Kao što sam već rekla, ja ne
čuvam sjeme.)
U nastavku govori da se, unatoč vjerovanju mnogih, krastavci neće
križati s lubenicama, niti će se jedno od toga križati s tikvama ili
bundevama. Dvije različite sorte rajčica također se rijetko križaju.
Reći ću nešto o svom iskustvu s kukuruzom. Zapravo se nije radilo o
problemu križanja sorti, nego o pokušaju da se jedna sorta uzgoji previše
blizu druge. U katalogu tvrtke Farmer Seed & Nursery Co. iz Faribaulta,
Minn. − o kojoj inače imam visoko mišljenje i od koje nabavljam sjeme
soje, jer ga T. Harris ne prodaje − jednom sam pronašla kukuruz Illini
Chief, o kojem su napisali, s puno entuzijazma, da je mnogo slađi od bilo
koje druge sorte. Zato sam naručila paket sjemena. Bilo je tako kako su
rekli − prva dva klipa koja sam ubrala bila su nevjerojatno slatka. Ali je
ostatak uroda propao. Klipovi su bili sićušni i gotovo bezukusni. No
nastavila sam se nadati i naredne 2-3 sezone stavljala sam po nekoliko
komada Illini Chief kukuruza na kraj svakog reda s drugim sortama. U to
vrijeme posjetio me gospodin Wilson, pa sam mu iznijela svoja iskustva s
Illini Chiefom. Rekao mi je da, želimo li postići dobre rezultate, ta sorta
mora biti daleko od ostalih. Inače nazaduje. Koliko daleko? Kompanija za
prodaju sjemena sada kaže: „Najmajije 180 metara od bilo kojeg drugog
kukuruza.“
Tako sam sa žaljenjem odustala od Illini Chiefa jer nisam u stanju
načiniti novi vrt na drugom kaju livade samo zbog izuzetno slatkog
kukuruza. Osim toga, tamo bih morala sagraditi još jedan kavez poput
ovog koji su mi načinili moj brat i Harold Salmon, jer mogu zamisliti što bi
rakuni učinili s tako slatkim kukuruzom!
Druga polovica članka g. Wilsona posvećena je hibridizaciji. Nakon
pažljivog čitanja mislim da mi je napokon jasno što se zbiva. On kaže da je
„hibrid križanac“ prve generacije između dviju srodnih sorti. Rezultat je
vitalnija biljka koja proizvodi veće i ujednačenije plodove i daje veći
prinos.“
Zatim kaže da jedna od biljki koje se križaju mora biti muška, a druga
ženska, pa uzgajivač mora pripaziti na to da ženska biljka bude oprašena
peludom samo druge sorte. A da bi stvar bila još složenija, mnoge biljke,
naprimjer rajčice, kombiniraju muške i ženske dijelove u jednom cvijetu.
Ostale, poput kukuruza i krastavaca, imaju odvojene muške i ženske
dijelove, ali se i jedni i drugi pojavljuju na istoj biljci.
Na kukuruzu je metlica muški dio, a brkovi su ženski. Redovi svake
vrste rastu u blokovima i čim se brkovi pojave na ženskim biljkama, ljudi
moraju nekoliko puta odlaziti u polje i uklanjati ih. Inače će sjeme biti
prirodno, a ne hibridno. Sve u svemu, zvuči kao veliki posao.
Neke vrste cvijeća također sadrže muške i ženske dijelove u jednom
cvijetu i g. Wilson kaže: „Da bi se spriječila samooplodnja, muški dijelovi
moraju biti uklonjeni, što je delikatan zadatak ako promjer cvijeta nije veći
od pola centimetra. Pelud se uzima s muške biljke i stavlja na cvijet koji je
sada potpuno ženski. Na petunijama se to izvodi pomoću malog kista od
devine dlake ili čistača za lule. To objašnjava zašto je gram sjemena
hibridnih petunija skuplji čak i od grama platine.“ Na Harris Seed Farm
radnici provode mjesece idući od cvijeta do cvijeta, oplođujući ih unakrsno
čim se otvore. I ta djelomična informacija pomogla mi je da shvatim da
bih, da nisam već prestala sijati sjeme petunija svake godine, to učinila
sada, jer makar moj cvjetnjak, koji se razmnožava sam, možda i nije tako
atraktivan kao onaj s hibridnim sortama, nitko od nas ne mora ulagati toliki
trud u proizvodnju cvijeća.
Vraćam se na uvodni odlomak članka g. Wilsona, gdje piše: „Dok
razgledavate sjeme u prodavaonici, prirodno je da nećete previše misliti o
tome kako je ono proizvedeno. Najzad, to i nije neka mudrost. Ako
uzgojite gredicu graha i pustite da se mahune osuše na viticama, pa
poberete sjeme, imate velike šanse da sljedeće godine dobijete prilično
dobar urod.“
G. Wilson ne spominje da kupovanje sjemena u trgovini može biti
pomalo riskantno. Prilično sam, naime, sigurna − makar nemam za to
dokaza − da sjemenare čuvaju preostalo sjeme i prodaju ga iduće sezone,
pa se može dogoditi da ono ne proklija.
Prije nekoliko godina odlučila sam uzgojiti jednu vrstu dinje, koju baš
tada, po prvi put, nisam našla na popisu u Harrisovom katalogu. Pisala sam
tvrtki i pitala ih jesu li prestali prodavati tu sortu. Odgovorili su mi da nisu,
ali im se prethodne sezone dogodio neuspjeh s urodom. Poslali su mi paket
tog sjemena, ali mi nisu dopustili da platim jer sjeme nije bilo svježe i
novo. U skladu s okolnostima primila sam paket i zahvalila. (Kad pišem i
govorim o vrtlarstvu, uvijek naglašavam činjenicu da sve sjemenje koje
dobivam od Josepha Harrisa plaćam, jer ne bih htjela da itko stekne dojam
da mi ta tvrtka na bilo koji način plaća zbog moje navike da često
spominjem njihovu pouzdanost. G. Wilson jednom mi je poklonio sjeme
nove sorte tikve, upozorivši me da je to njegov osobni poklon, a ne dar
tvrtke.)
No, skrenula sam s teme njegovog članka, koji završava ovim riječima:
„U nastojanju da snize visoku cijenu ručne oplodnje, uzgajivači su postigli
neke uspjehe, makar se veći dio unakrsne oplodnje još uvijek mora učiniti
ručno… Na početku stoljeća skoro sve sjeme našeg cvijeća proizvodilo se
u Europi, a zanimljivo je da je prva važnija američka sjemenara bila
smještena ovdje, u Monroe County (N.Y.), oko 1900. godine. To je bila
jedna od tvrtki James Vick Seed Co., čiji su veći dio u međuvremenu
progutala predgrađa. Ali jedna od tih tvrtki sada pripada Harris Seed Co. i
još uvijek proizvodi sjeme povrća i cvijeća.“
G. Wilson rekao mi je da se mnogi ljudi protive hibridima jer osjećaju
da oni nisu „prirodni“, a nerazumiju da sve što raste ima hibride u svojim
genima, koji su rezultat prirodnog križanja. Rekao je: „Zabavno je voditi
posjetitelje uokolo i tražiti od njih da prepoznaju neke biljke. Kad im
kažete da je atraktivni grm koji gledaju zapravo kupus, teško im je u to
povjerovati. Naravno da će svatko lako primijetiti divlju mrkvu (Daucus
carota) samo što na kraju ispadne da je to lišće mrkve!“
Dočekajte prvi mraz − hladnokrvno
Vjerujem da je većina vrtlara više-manje nervozna kad u jesen zaprijeti
prvi mraz. „Djed“ se nije pojavljivao ovdje sve do prošle noći − mjesec
dana kasnije no ikad u četrdeset i jednoj godini mog bavljenja vrtlarstvom
− a kad sam ovog jutra otišla u vrt, našla sam dvadeset razloga za
bezbrižnost. Tko u to doba godine još ima toliko povrća koje još raste,
sigurno se može strpiti do iduće sezone da uživa u povrću kojemu bi se
sada moglo dogoditi da ne uspije. Osim toga, moj je zamrzivač pun svega i
svačega.)
Vitice mojih rajčica smrznule su se, ali su plodovi uglavnom zreli, čvrsti
i dobri kao i uvijek. Imam ih previše, ali je teško naći nekoga tko ne uzgaja
svoje vlastite ili mu ih netko ne nabavlja. Krumpira imamo dovoljno za
čitavu zimu i nije se smrznuo jer je ispod sijena, ali sada ću ga unijeti u
kuću. Jedino sam paprike sinoć prekrila pokrivačem, i sad su dobro. Više
ih volim kad pocrvene i mislim da su onda hranjivije, pa ih volim ostaviti
neubrane do tada. Nešto crvenih već sam ubrala.
Obično posijem na vrijeme i grmoliki i visoki grah, ali sam ovaj drugi
ove godine stavila tako kasno da sam mislila kako neće sazoriti i gotovo
sam zaboravila na njega. Nakon mraza bacila sam pogled i vidjela da su se
vitice smrznule, ali je zrnje, visoko gore na ogradi, bilo u redu, pa sam ga
pobrala. Dva reda kukuruza još uvijek imaju dobre klipove, a
novozelandski špinat i salata maslenka dobro se drže.
Prije nekoliko tjedana jedan moj prijatelj, vrlo uspješan vrtlar, upitao me
jedem li maslačke sada jer, kao što je poznato, mladi sada niču u mnogim
dvorištima. Dosad se nisam na njih obazirala jer imamo toliko raznovrsnog
povrća, ali baš sam maloprije spazila nekoliko velikih u dvorištu, kojima,
mislim, neću moći odoljeti.
Uzgajate li lisnati kelj? Prošlog ljeta sadila sam ga triput, u razmaku od
nekoliko tjedana, jer sam mislila da je bolji dok je mlađi, ali sad mi se čini
da nije tako. Ne vidim nikakvu razliku, a kako dobro podnose mraz, i njega
imamo previše. (Ali, na sreću, volimo ga jesti.)
Moj luk ne bi mogao biti bolji. Imam ga dovoljno za kuhanje tijekom
čitave zime, i uz to dva busena slatkog španjolskog luka, koji je u sendviču
izvrstan sirov. Osim toga, u vrtu imam mnogo luka multiplying, koji
možemo ubirati sve dok se zemlja ne smrzne, a onda opet u proljeće, kad
se otopi. Posadite koji. Ako postoji nešto što vas nikad neće iznevjeriti,
onda je to luk multiplying.
Vani još uvijek imam nešto korabe, ali ona će se smrznuti prije svih
drugih članova porodice kupusa. Brokoli će izdržati još neko vrijeme, a tu
je i nekoliko dobrih glavica crvene i bijele cvjetače, koje se također neće
smrznuti dosta dugo, a neće postati ni prestare po vremenu kakvo
očekujemo idućih nekoliko tjedana. Uzgajate li crvenu cvjetaču? Vrlo je
dobra i čini se da je pouzdanija od bijele.
Kelj pupčar izvrsno uspijeva i možemo čekati sve do konca studenog −
možda čak i do Božića − da ga uberemo. Usput, evo nečega što o toj biljci
možda niste znali. J. Harris kaže u svom katalogu: „Sredinom listopada
iščupajte vrške koje rastu na vrhu biljke. Tada će se izdanci koji rastu iz
gornjeg dijela početi brže razvijati i bit će veći.“ (To radim već nekoliko
godina i uistinu je tako.)
Celer ne uzgajam, ali nekako nam se čini da ga kineski kupus
nadmašuje. Kupus se obavezno mora rijediti da bi dobro uspijevao, ali je to
zadovoljstvo jer sve male biljke koje počupamo skuhamo ili napravimo na
salatu. Zreli kineski kupus ima veliku čvrstu jezgru i izvrstan je kad se jede
sirov.
Sadim i rani i kasni kupus. Kasni odlično podnosi mraz. Sadnice rane
sorte 40 godina kupovala sam od jednog čovjeka iz Bethela. On je otišao u
mirovinu, a sadnice koje sam nabavila drugdje nisu bile dobre, pa sam
prošlog proljeća odlučila uzgojiti rani kupus iz sjemena. Izabrala sam sortu
Market Topper jer Harrisov katalog kaže da ta vrsta čvrsto stoji i ne širi
pretjerano listove.
Sjeme sam stavila u klijalište 26. veljače, a sadnice koje su se razvile
posadila sam u vrt 13. travnja. I još je jednom Harris bio u pravu: glave su
stajale skoro čitavo ljeto i nisu se rastvorile. Ali vrhunac je bio ovog ljeta.
Kad sam ubrala jednu glavu, iz nekog razloga ili bez nekog razloga nisam
iščupala korijen. Jedna za drugom oblikovale su se nove glavice u središtu
stare biljke, i sad sjede tamo − čvrste i izazovne. Na jednoj biljci ima šest
takvih malih glava, što vas možda ne čudi, ali za mene je to bila novost.
Moji pastrnjaci izgledaju izvrsno, ali strpit ćemo se do ožujka ili travnja jer
imamo mnogo drugog povrća. Peršin u vrtu biti će jestiv tijekom rujna i
listopada, a onda ću unijeti u kuću dva puna lonca, koji su trenutno u
rupama u zemlji, a biljke u njima redovno zalijevam. A kopar, koji jedemo
sirov skoro svaki dan, ove sezone izvrsno je uspio i još uvijek napreduje.
Četiri vrste povrća mogu donositi iz vrta čitave zime (osim ako me
zatrpa snijeg!): kelj, koji, kako vam je poznato, ima bolji okus kad pretrpi
mraz, a ostale su tri vrste korjenaste − mrkva, slatka repa i obična repa. Po
njima sam stavila bale sijena. Kad odmaknem sijeno i pokupim nešto od
tog povrća, nikad ne zaboravim staviti sijeno natrag, a ni vi nemojte
„zaboraviti sjetiti se“ ako se bavite tom metodom. Naravno, i taj urod
možete staviti u zamrzivač ako vam se ne dopada pomisao o izlaženju u vrt
po hladnom vremenu. Ja to, ionako, činim svakodnevno kad bacam smeće.
Slatku repu i mrkvu ne rijedim na uobičajeni način, nego berem one
vrlo mlade, veličine zalogaja, i tako se gredica prorjeđuje. Što se tiče repe,
koja bi isto trebala biti razmaknuta 8-10 cm, ni nju ne prorjeđujem, a baš
bih voljela da vidite kako izgleda: golemi primjerci koji se naslanjaju jedan
na drugi. (Neću vam reći koliki su. Mislili biste da vas varam.)
 Još samo riječ o mrazu i cvijeću. Portulak u mom dvorištu, kao ni
petunije, cosmos, Phlox drumondi, krizanteme i sporiši nisu se sinoć
smrzli, a i sad vjerojatno pokazuju dugi nos lošem vremenu.
 6 - Varijacije na sustav cjelogodišnj stelje
Richard V. Clemence
Jedanaest načina da učinite stelju učinkovitom
1. SJETVA. Slatki kukuruz, kako sam otkrio, može se uzgojiti tako da
se sjeme jednostavno utakne u zemlju kroz stelju od sijena. Nit kojom ćete
označiti redove olakšat će i ubrzati taj posao, a prinosi su obično
natprosječni.
2. BILjNI OTPACI. Iskušao sam mnoge načine upotrebe stabljika
kukuruza, od pravljenja komposta do usitnjavanja i razbacivanja, i
napokon sam pronašao gotovo idealnu shemu. Odmah nakon berbe
sravnim stabljike sa zemljom tako da ih savinem i stanem na njih. Zatim
sravnjenu masu prekrijem sijenom. U proljeće se bilo koja biljka može
posaditi kroz tu stelju uz pomoć motike. Ako se po vrhu stavi malo
komposta, ilovače ili treseta, čak i malo sjemenje može uspjeti, a korijenje
će se lako probiti do trunuće mase koja je ispod. Rezultati će oduševiti
svakoga tko dotad nije iskušao tu metodu, a rad je sveden takoreći na nulu.
Moram dodati da nikad nisam imao problema s bušačima kukuruza makar,
naravno, ne koristim nikakve sprejeve i praške.
3. JESENSKO ČIŠĆENJE. Moje godišnje pospremanje vrta sastoji se
od toga da sve ostavim tamo gdje jest i prekrijem ostatke bilja sijenom.
Više volim da je taj pokrov tanji. Ako je stelja duboka samo 10 − 12
centimetara, do proljeća će biti skoro poravnata sa zemljom i sjeme se
može stavljati kroz nju bez odgrtanja. To ne samo da smanjuje rad, nego i
omogućuje da redovi budu mnogo bliže jedan drugome, tj. da se više
biljaka stavi na manji prostor.
Razmještaj redova uglavnom ovisi o uvjerenju vrtlara. Za većinu usjeva
razmak koji ostavljam između redova nije veći od razmaka između biljaka
u jednom redu. Slatki kukuruz čije su stabljike u svim smjerovima
odmaknute 15 centimetara jedna od druge uspijevat će jednako dobro kao i
onaj koji je stavljen u redove razmaknute 1 metar. Tri reda luka zauzimaju
prostor širok svega 30 cm, a to vrijedi i za ostalo bilje. Uski putići između
gredica različitih vrsta povrća omogućit će vam pristup.
4. PLIJEVLJENJE. Sijeno je izvrsni nadomjestak za rijeđenje i
plijevljenje. Umjesto da čupam nepoželjne biljke, čime bih uznemirio
korijenje ostalih, savijam korov i prekrivam ga sijenom.
5. OKOPAVANJE. Veći dio novog tla nekoliko će centimetara stelje,
stavljene u jesen, učiniti pogodnim za sjetvu bilo kojeg bilja nagodinu, bez
uznemiravanja tla. Uz sustav Stout, kopanje, oranje i kultiviranje
nepotrebno je i može donijeti više štete nego koristi. I najtvrđe tlo do
proljeća će omekšati pod teškim pokrovom sijena stavljenim u ljeto, a onda
se sjetva može obaviti bez ikakvih drugih priprema.
6. PRESAĐIVANJE. Jagode, rajčice i druge biljke nevjerojatno je lako
usađivati kroz tanku stelju od sijena. Treba vam nit kojom ćete obilježiti
redove, košara ili kutija za biljke, pa možete krenuti zabadajući motiku u
zemlju i praveći duboke usjeke. Ukopajte biljku u usjek, zatapkajte zemlju
oko nje i možete dalje. Ja mogu tako posaditi 100 sadnica jagoda za pola
sata, bez velike žurbe. A uspijevaju izvrsno.
7. UZGOJ KRUMPIRA. Visoki prinosi najkvalitetnijeg krumpira mogu
se postići tako da se sjeme − najbolji su sitni cijeli krumpiri − stavi povrh
ostataka prošlogodišnje stelje. Ja pravim dvostruke redove, razmaknute 35
centimetara, a jednak je razmak i između sjemenja u redu. To ne činim
samo zbog većeg uroda, nego i zato da bi se povremeno moglo
provjeravati stanje cime s obiju strana i otkriti poneka zlatica ili jajašce
koje su božje ovčice propustile pojesti. Pošto sam uz pomoć niti položio
sjeme u ravne redove, prekrivam ih s 15 − 20 centimetara sijena i narednih
nekoliko tjedana ništa više ne činim. Pošto cvijeće otpadne, polako
počinjem odmicati sijeno da vidim kako stvari napreduju, Krumpirići
promjera 2,5 − 5 centimetara mogu se skinuti s peteljki a da to ne uznemiri
roditeljsku biljku, a onda se sijeno može vratiti. O okusu tih krumpirića ne
treba govoriti nijednom čitatelju ove knjige. Prinos u kilogramima
reduciran je, ali je zadovoljstvo zbog okusa proporcionalno uvećano. Sorta
Irish Cobblers najbolja je na taj način, ali i bilo koja druga sorta, s mnogo
maslaca i domaćeg peršina, prava je gozba.
8. KISELOST I LUŽNATOST. Ako se koristite steljom od sijena
kontinuirano tijekom više godina, možete praktički zaboraviti sve
probleme glede kiselog ili lužnatog tla, a tako i prskanje, zaprašivanje,
upotrebu kemijskih gnojiva i tvari za „poboljšavanje kvalitete tla“. Ja
uzgajam sve, od slatke repe do kupina, po Stout sustavu i ne obraćam
pažnju na kiselost ili lužnatost. Iskustvo mi govori da temeljne organske
tvari djeluju kao učinkoviti štitovi, koji pomažu u neutralizaciji ekstremnih
pH vrijednosti u bilo kojem tlu.
 9. TEMPERATURA TLA. U nekim časopisima pronašao sam razne
diskusije o sustavu Stout i o prividnim teškoćama da se njegovom
primjenom postignu zadovoljavajući rezultati. Vjerujem da je sva neprilika
u nerazumijevanju metode. Gomilanje teške stelje od sijena na hladno i
vlažno tlo u rano proljeće nije dobar način da se počne s tim sustavom.
Ako tlo nije pjeskovito ili bogato humusom, sijeno će dati slabe trenutne
rezultate. Kad se stavlja prvi put, ono ne čini za tlo ništa više nego da ga
izolira nekoliko mjeseci, pa ako se počne u proljeće, sjeme mora dobro
isklijati prije nego se stavi stelja. Da bi se pospješilo klijanje i spriječilo
ispiranje sjemena, nema ničeg boljeg od vrlo tankog sloja treseta posutog
po gredicama. Taj lagani pokrivač također i označava gredice, pa se sijeno
može prostrijeti po pravim mjestima. Ako se tako upotrijebi treset, stelja se
može stavljati između redova u bilo koje vrijeme nakon sjetve.
10. GRANICE VRTA. Običavam držati nekoliko bala sijena, koje su
višak, duž stranica vrta. U roku 1-2 godine one se pretvore u humus,
prepun glista koje su ušle odozdo. U međuvremenu sprečavaju travu da ne
uđe u vrt.
11. ROTACIJE. Možda će vam biti zanimljiv moj dodatak sustavu Stout
o rotaciji jagoda, kukuruza i krumpira. Te tri biljke predstavljaju naročiti
problem jer obično zahtijevaju vrlo mnogo prostora. Za malog vrtlara
najčešće ne dolazi u obzir uzgoj svih triju, pa sam rješavanju tog problema
posvetio godine eksperimentiranja. Odgovor do kojeg sam došao
zadovoljava, ali vjerojatno su moguća i daljnja poboljšanja.
Budući da je to metoda rotacije, možemo krenuti iz bilo koje točke, pa
počnimo s jagodama. Jagode sam jeo pripremljene na sve mile načine, a
smatram da su najsavršenije kad se uberu potpuno zrele, kad sunce isuši iz
njih svu suvišnu vlagu, i kad se pojedu dok su još tople, ali potopljene u
jako rashlađeno vrhnje. Ako još niste kušali tako pripremljene organski
uzgojene jagode, vjerojatno se pitate jesu li one vrijedne tolikog vremena i
truda.
A sad o rotaciji. Svake godine pravim novi zasad, za koji kupujem 100
sadnica zaštićenih od virusa. Stavljam ih u četiri reda razmaknuta 30
centimetara, a toliki je i razmak među biljkama. Sadnice ukopavam kroz
tanku stelju koja je ostala od prošle sezone, a dodatno sijeno stavljam kad
počnu rasti i kad treba suzbiti korov. Budući da želim dobre rezultate, ne
samo s jagodama, nego i s kukuruzom koji slijedi, na zasad stavljam 40
kilograma bovunga3 i 20 kilograma koštanog brašna čim se biljke dobro
prime.
Prve godine odstranjujem sve izdanke, što zvuči kao veliki posao, a
zapravo mi uzima oko 10 minuta tjedno.
Šetnja duž granica zasada, sa škarama za travu u ruci, riješit će vas
izdanaka u roku ne većem od onog koji bi vam trebao za običnu inspekciju.
Idućeg proljeća, što ranije, prije nego što se jagode sasvim razlistaju
među redove i duž stranica, sijem sjeme slatkog kukuruza. Nit mi pomaže
da ih poravnam, a sjemenke utičem u tlo prstima, nablizu, uzimajući u
obzir način na koji se razvijaju jagode. U lipnju, kad su jagode spremne za
berbu, kukuruz bi morao biti visok 10 − 20 centimetara, tako da ne ometa
berbu jagoda. Treba izabrati ranu i snažnu sortu. Najviše sam sreće imao sa
sortama Northern Star i Golden Beauty, ali i druge bi mogle biti jednako
dobre. Iz pet redova od po 25 stabljika kukuruza očekujem najmanje 180
dobrih klipova. Dosad se još nisam razočarao. Dok kukuruz raste, o njemu
se uopće ne treba brinuti. Jagode žive i nakon berbe i njihovo lišće daje
sjenku korijenju kukuruza, a u rastu mu pomažu i bovung i koštano brašno
koje je prije stavljeno.
Nakon berbe kukuruza stabljike se jednostrano obore na tlo preko
preživjelih jagoda i prekriju s nekoliko centimetara sijena. U proljeće se
povrh onog što je od svega toga ostalo stavi krumpir i prekrije teškim
pokrovom od sijena. I opet više nema nikakvog drugog posla nego da se
krumpir ubere kad zatreba. Prema školi kemijske poljoprivrede, sve bi
trebalo vrvjeti od kukaca i uzročnika bolesti, ali ima ih jedva toliko da bi se
moglo naslutiti što bi to trebalo uništiti moj urod. Krumpir berem golim
rukama jer volim dirati živu zemlju i otkrivati gomolj za gomoljem.
Nakon berbe u tom prostoru ostaju savršeni uvjeti za sljedeću kulturu.
Tlo jedva primjetno prekrijem sijenom i čekam da stignu sadnice jagoda.
Uvjeren sam da sustav Stout ima veliki potencijal, barem za kućne
vrtlare, i da se lako može prilagoditi svakoj posebnoj situaciji. Toplo se
nadam da će ove bilješke ohrabriti i druge da iskušaju varijacije tog
sustava.
Učinite svoj vrt isplativim
U određenom smislu, svaki se organski vrt više nego isplati jer se
uloženi novac višestruko vraća u vidu izvrsne hrane koju proizvodi, a da i
3 Preparat na biljnoj osnovi.
ne govorimo o zadovoljstvu koje pruža aktivno bavljenje vrtlarstvom. No
osim toga, na mnogim lokalitetima moguće je postići da vrt bude i novčano
isplativ.
Na takvim mjestima može se besplatno uživati u prednostima bavljenja
vrtlarstvom. Drugim riječima, možete biti plaćeni za posao koji biste i sami
rado platili. Sve što vam treba jest nekoliko bliskih susjeda i malo više
prostora nego što bi vam trebalo da uzgajate samo za sebe. Vaši susjedi
vjerojatno kupuju povrće, pa nema razloga da ga ne kupuju od vas,
pogotovo stoga što im vi možete ponuditi svježinu i kvalitetu kakvu
drugdje ne mogu naći.
Rezultat testova koje sam proveo u razdoblju od nekoliko godina jest
zaključak da postoje dva osnovna načina stjecanja novca u bavljenju
kućnim vrtlarstvom i da bi vrtlar trebao odlučiti koji je od tih načina u
skladu s njegovim okolnostima.
Ukratko, prvi način sastoji se u svođenju rada na minimum i
koncentraciji na jedan urod visoke vrijednosti. Drugi način uključuje
metode proizvodnje i prodaje koje traže više vremena i truda. Taj je način
prikladan za vrtlare u mirovini, koji nalaze užitak u dodatnim aktivnostima.
Razmotrit ćemo te alternative detaljnije.
Vrtlar koji ima stalan posao i može se baviti vrtom samo navečer i
preko vikenda, učinit će svoj vrt isplativim ako uzgaja specijalnu kulturu.
Jedina je prava poteškoća izbor prave kulture i sav vaš uspjeh ovisi gotovo
isključivo o tom izboru. Pogledajmo kakav bi to proizvod trebao biti.
1. Morao bi se dopadati svakome da ga možete prodati bez posebnog
napora. Vaše omiljeno povrće možda neće naići na takav odaziv.
2. Morao bi biti lagan za uzgoj, uz minimum vremena i rada. Bilje koje
zahtijeva plijevljenje i prorjeđivanje ili nekakvu drugu vrstu posebne
pažnje nepodesno je.
3. Berba bi morala biti jednako lagana. Grašak, grah i slično bilje ne
zadovoljavaju taj uvjet. Jagode, maline i kupine nisu mnogo bolje.
4. Mora imati visoku vrijednost u odnosu na prostor koji zauzima.
Rotkve, krastavci, tikve, mrkve, slatke repe i slično bilje ne dolazi u obzir.
5. Čitav urod morao bi biti spreman za prodaju u kratkom roku. Kako
vam je vrijeme ograničeno, želite nešto što se može prodati u nekoliko
večeri ili preko vikenda.
6. Kvaliteta proizvoda mora ovisiti ponajviše o njegovoj svježini da bi
vaši potencijalni kupci shvatili da ništa tako dobro ne mogu kupiti drugdje.
7. Vaša specijalnost ne smije biti nešto što uzgaja svaki susjed koji
raspolaže s nekoliko kvadratnih metara tla. U nekim područjima,
naprimjer, skoro svatko uzgaja rajčicu, pa bi ona tamo bila najgori mogući
izbor.
Kad razmotrite ove kriterije, možda ćete zaključiti da je teško pronaći
nešto što bi ih moglo zadovoljiti. Ako je tako, niste jedini. Godine iskustva
pokazale su mi da samo jedna kultura idealno odgovara svrsi − slatki
kukuruz. Svježi slatki kukuruz je delikatesa koja se sviđa gotovo svima, a
relativno ga mali broj kućnih vrtlara uzgaja.
Uz pomoć nekih varijacija na Stout sustav pravljenja stelje od sijena, u
kombinaciji sa stavljanjem biljaka na male razmake i korištenjem stajskog
gnoja i drugih organskih pospješivača plodnosti, moguće je uzgojiti vrlo
veliku količinu kukuruza na vrlo malom prostoru. Između sjetve i berbe ne
treba raditi takoreći ništa, a berba je izuzetno brza i laka. Po cijeni od 60 do
80 centi za tucet, količina vrijedna 10 $ može se ubrati i prodati za sat −
dva. Na prostoru ne većem od 4 x 8 metara možete lako uzgojiti više od 30
tuceta klipova, koje možete prodati za najmanje 20 $. To stvarno nije
mnogo; ja sam uvijek uspijevao zaraditi više i mislim da bi to moralo
uspjeti svakom boljem vrtlaru.
Evo još nekoliko sugestija o proizvodnji i prodaji. Pretpostavljam da
svaki zainteresirani čitatelj već zna kako se uzgaja kukuruz, a ako i ne zna,
lako može doznati, pa ću preskočiti diskusiju o tom.
1. Ako živite u području koje ne pogađaju kasni proljetni mrazovi,
najbolje je da se koncentrirate na monokulturu kukuruza i da nastojite da
bude spreman za prodaju kad ga još nema u trgovinama. Tako ćete steći
lokalni monopol u vrijeme najveće potražnje i štovat će vas kao javnog
dobročinitelja ako budete prodavali po povoljnim cijenama.
2. Ako vaš kukuruz ne može prestići onaj komercijalno uzgojeni, radije
uzgajajte dvije sorte. Tako će vaš rani kukuruz biti spreman baš kad vaši
kupci budu siti onog iz trgovine, pa će uvidjeti koliko je vaš kukuruz bolji,
a onda ih možete obavijestiti da će vam za nekoliko tjedana sazoriti još
bolji.
3. Nekoliko telefonskih poziva moralo bi locirati sve kupce na koje
možete računati. Ako je moguće, neka dođu po svoj kukuruz osobno i neka
vas gledaju kako ga berete. Kupci koji ga dobiju malo prije ručka i odmah
ga skuhaju sigurno će doći po još. Vjerojatno će reći da nikad nisu jeli
bolji.
4. Ogulite sav kukuruz čim ga uberete, odstranite brkove i vrške bez
zrnja. Taj mali trik neće vam oduzeti mnogo vremena, a kupci će dobiti
savršene klipove, spremne za kuhanje. Objasnite kupcima da je kukuruz
najbolji ako se odmah skuha. To nije samo dobra psihologija, nego je i
istina.
5. Pitajte kupce koji stadij zrelosti najviše vole i pokušajte im ispuniti
želju. Kako nadzirete sve klipove, to neće biti teško, a kupci će biti
zadovoljni.
6. Dajte im klip više i nemojte to isticati. Ili čak dva, ako su klipovi
maleni. Koji misle da ste skupi, promijenit će mišljenje kad to otkriju.
Možda zvuči čudno, ali klip više primamljiviji je od niže cijene.
7. Inzistirajte na tome kako je vrlo važno da vaš kukuruz dospije na stol
bez odlaganja. Kupac koji ne može to učiniti neka ga što prije stavi u
hladnjak. Ono za što plaća jest kvaliteta i bit će mu drago kad vidi da vam
je stalo do toga da je dobije. Vrtlar koji ima više vremena može ga
iskoristiti za to da uzgoji malo više svog omiljenog povrća i ponudi ga
susjedima. Može ih opskrbiti ranim graškom u proljeće i keljom pupčarom
nakon jesenjih mrazova. U međuvremenu može im ponuditi delikatese
poput sasvim mlade mrkve i slatke repe, lisnate salate, ljutike, ranog
kupusa i lubenica − najmanje jedan do dva proizvoda svakog dana čija
kvaliteta daleko nadmašuje sve što se može kupiti u trgovini.
Koliko ćete novca pritom zaraditi, ovisi, naravno, o količini. Može to
biti 20$ ili 100$ ili više… U svakom slučaju, taj će novac sigurno pokriti
troškove vrta.
Makar svaki vrtlar mora razviti svoj vlastiti program u svjetlu lokalnih
okolnosti, iskustvo govori da postoji određeni broj općenitih načela koja
vrijede posvuda:
1. Bolje je da opskrbite nekoliko susjeda svim povrćem koje im je
potrebno nego da proizvedete veću količinu manjeg broja kultura. Ako
možete računati na stalan, mada skroman, zahtjev za svojim proizvodima,
možete planirati proizvodnju umjesto da uzgajate nasumce i tražite kupce.
Ako su vaši kupci stalni, s vremenom ćete upoznati njihove sklonosti i
lakše ćete ih zadovoljiti. Također ih možete obavijestiti unaprijed čime ćete
uskoro raspolagati, a i oni vas o tome što će im trebati u bliskoj budućnosti.
2. Zapamtite da je najočitija prednost koju ima vaše povrće njegova
svježina i dobro stanje, pa se potrudite da kupci to i dobiju. Objasnite im da
je važno da grašak i kukuruz dospiju na stol nekoliko minuta nakon berbe i
unaprijed se potrudite da takvi osjetljivi proizvodi budu isporučeni u
vrijeme objeda. Potaknite ljude da kupuju za trenutne potrebe i nastojte ih
odviknuti od skladištenja. Preporučite im načine pripreme i serviranja koji
će sačuvati punoću okusa vaših biljaka.
3. Održavajte svoj vrt urednim i privlačnim i ponudite kupcima neka
sami izaberu što im se sviđa. Ako ih naviknete na to da osobno dolaze po
svoje povrće, možete s njima raspravljati o vrtu i dopustiti im da gledaju
kako „radite“. Kad iščupate svežanj mrkve i kad kupac vidi da ste maknuli
jednu ili dvije sa sitnim nedostacima, bit će zadovoljan što dobiva bolju
robu no igdje drugdje.
4. Potrudite se da izgled onoga što prodajete odgovara kvaliteti. Budući
da skoro sve povrće koje se prodaje u trgovinama, izgleda bolje nego što u
stvari jest, znači da se morate potruditi za naročito privlačan izgled svojih
proizvoda. Svaki vrtlar zna da su iskrivljena mrkva ili slomljeni kupus
jednako dobri za jelo kao i oni koji izgledaju savršeno, i dobro je da se to
znanje pokuša prenijeti kupcu. Ali bolje je da takve biljke ostavite za
vlastitu upotrebu. Ako morate isporučiti nešto što ne izgleda najprivlačnije,
snizite malo cijenu. Budite odlučni, ali ne i tvrdoglavi. Takav postupak
ostavit će manje prostora za sumnju u vaše standarde od bilo kojeg
razgovora.
5. Ne ustručavajte se staviti poštenu cijenu na svoje proizvode. Oni su
mnogo bolji od ičega što se može nabaviti u lancu samoposluživanja ili na
štandovima uz cestu. Vaš adut mora biti iznimna kvaliteta, a ne niska
cijena i morate se potruditi da to kupci shvate. Ako netko to nije u stanju,
onda ga niti ne želite za kupca.
Dobar način da odredite svoje cijene jest da povremeno provjerite cijene
u trgovinama u kojima vaše mušterije kupuju, pa stavite malo višu cijenu.
Zaokružite je. To olakšava vođenje knjiga, vraćanje kusura i održava vaše
cijene u marketinškom trendu.
6. Precizno bilježite prihode i izdatke. Nabavite si jeftin i prikladan
petogodišnji dnevnik u koji ćete unositi sve podatke koji su vam potrebni.
Korisno je da zaokružite ili nekako drukčije izdvojite dnevni utržak od
drugih brojki. U petogodišnjem dnevniku ima dovoljno prostora za
upisivanje dnevnih utržaka, a to vam može omogućiti da usporedite
ovogodišnje rezultate s onima iz prijašnjih godina.
7. Ne upuštajte se u tu metodu stjecanja novca ako niste sigurni da imate
dovoljno vremena. Ako svakodnevno snabdijevate povrćem jednu ih više
obitelji, morate im biti na raspolaganju kad god im zatrebate. S vremena na
vrijeme, u dogovoru s njima, možete si uzeti slobodan dan ili dva. Ali ako
ne možete stalno biti kod kuće, nemojte ni pokušavati tražiti stalne kupce.
Drugi će vam način u tom slučaju više odgovarati.
Malo je vjerojatno da će se vrtlari koji nemaju mnogo vremena upustiti
u proizvodnju i prodaju još nečega osim svojeg specijaliteta, ali koji imaju
vremena mogli bi pasti u iskušenje da se, uz ostalo, posvete i kukuruzu.
Budući da taj napor lako može dovesti do neprilika, riječ upozorenja neće
biti na odmet. Teškoća koja proizlazi iz pokušaja da se ta dva načina
kombiniraju jest u tome što morate razdvojiti svoja tržišta, a to nije lako
izvesti. Čim vaši brojni kupci kukuruza otkriju da nekim stalnim
mušterijama isporučujete i drugo povrće, i oni će poželjeti još ponešto.
Ako im to odbijete, razočarat ćete ih. Ako im pokušate prodati ono malo
viška, neće biti zadovoljni. Osjećat će da im nudite ono što je ostalo iza
drugih, koji su pobrali najbolji dio, i neće biti u krivu. I bolje da ne budu.
Jer ako vas uspiju demoralizirati, moglo bi se dogoditi da im pokušate
udovoljiti na račun stalnih kupaca i da upropastite čitavu stvar.
Stoga je moj savjet da izaberete varijantu koja odgovara vašoj situaciji i
izvučete iz nje što više možete. Ako tako učinite uvidjet ćete da nije teško
postići da vaš vrt pokrije svoje troškove. A isplatit će vam se i u tom
smislu što će vam donijeti više zadovoljstva no ikad prije, neovisno o
novcu.
Kako započeti povrtnjak s manje rada
Povrtnjak „bez rada“ pod trajnom steljom možete načiniti već u
proljeće. Ne morate čekati da vaš vrt bude zasađen da biste prostrli stelju.
Možete sijati i saditi povrh teške stelje!
Svoje eksperimente izvodio sam na maloj površini 4x6 metara na kojoj
su trava, korov i malo grmlje slobodno rasli do prvog lipnja. Do tog
datuma bilje je bilo visoko do pojasa − depresivan prizor za svakoga tko bi
htio tu uzgajati nešto bez mnogo napornog rada. Testovi su izgledali
ovako:
1. Sitan krumpir, nerezan napola, sorte Green Mountain bio je stavljen
na tlo, u redove razmaknute otprilike 35 centimetara. Tu ga je sasvim
sakrila visoka vegetacija, koja je zatim bila sravnjena sa zemljom i
prekrivena s 15 centimetara debelim slojem sijena. Sjemenski krumpir
ostao je ispod. Nakon dva tjedna proklijao je, narasle su izuzetno velike
vitice i dobio sam visoki urod izvrsnog krumpira.
Sorta Green Mountain izuzetno je osjetljiva na napade kukaca i bolesti,
ali ovaj krumpir jedva da je bio ugrožen. Krumpir, kao što je poznato,
uspijeva na potaši,4 a dušika mu treba relativno malo. Kemijski
„pospješivači plodnosti krumpira“, koje rabe mnogi komercijalni
uzgajivači, obično sadrže dvostruko više potaše od dušika.
Trunuća vegetacija teži tome da zarobi dušik, pa bi teška stelja od sijena
položena preko korova i trave mogla uzrokovati nedostatak dušika za
mnoge biljke. Za krumpir to ne predstavlja problem. Osim toga, potaša −
koja se inače može nadoknaditi drvenim pepelom − oslobađa se u procesu
truljenja bilo kojeg bilja, pa ova shema osigurava krumpiru dovoljnu
količinu te tvari. (To je tako savršen način uzgoja krumpira da mi je žao
što se ne mogu pohvaliti da sam ga ja izumio.)
2. Počevši opet s jednako bujnom travom, korovom i sličnim, sravnio
sam raslinje sa zemljom i prekrio ga sijenom, ali ovaj put nisam ništa
ostavio ispod. Zatim sam na šest mjesta prokopao lopatom stelju i usadio
„brežuljke“ tikvi, krastavaca, bundeva i lubenica. Sve je izvrsno uspjelo, a
plodove nisu napali ni kukci ni bolesti.
Plodovi su se razvili na površini sijena, gdje su ostali čisti i nakon kiše
brzo se sušili. Na čitavom prostoru jedva da se pojavio gdjekoji korov.
Sjeme korova koje je bilo blizu površine, proklijalo je, ali kad sam visoki
korov prekrio sijenom, većim sam ga dijelom uništio. Sjeme koje je ostalo
u zemlji nije bilo izneseno na površinu kopanjem ili oranjem, pa nije ni
proklijalo. Jedine strane biljke koje su se pojavile bili su maslačci, 4-5
komada, koji su izvirili iz stelje sredinom sezone.
3. Treći projekt ne bi se mogao nazvati eksperimentom jer se radilo o
očitoj proceduri za koju sam bio siguran da će uspjeti. Sav se posao
sastojao u tome da se kroz svježu stelju utaknu sadnice rajčice, na jednak
način kao i kroz stelju koja je dulje bila na tlu. Malo sam odgrnuo sijeno i
načinio usjek kroz bilje ispod nje da bih mogao izbušiti rupe za sadnice. U
rupe sam stavio kravlji gnoj i koštano brašno te uključio spravu za
zalijevanje na nekoliko sati čim su sve biljke bile stavljene u zemlju.
Kao što pretpostavljate, rezultati su bili kakvi se samo poželjeti mogu,
što je dokazalo da se rajčice mogu uzgojiti u novom vrtu bez prekopavanja
tla. Možda i nije neka novost, ali pitam se koliko je ljudi to ikada pokušalo.

4 Kalijev karbonat
Isto bi moralo vrijediti za papriku i druge biljke.
Možda bih morao dodati da sam pokušao saditi rajčicu u travu i korov
prije nego što sam stavio sijeno. Ispalo je da je to znatno veći posao,
naročito gdje je postojeće raslinje bilo bujno. Kad je sva vegetacija
sravnjena i prekrivena steljom, ništa ne ometa vrtlarov trud.
4. četvrti eksperiment − uzgajanje drugog povrća, poput graška, graha,
salate itd. − počeo je na jednak način: polaganjem stelje preko visoke trave,
korova i sličnog bilja.
U jednom testu upotrijebio sam i stabljike kukuruza koje su ostale
stajati od prošle godine. U drugom sam rasprostro jako pruće od malina na
udaljenosti oko jedan metar od glavne gredice.
U prijašnjim pokusima sijeno sam stavljao u prilično obimnim
količinama. Za krumpir je to bilo poželjno, a za druge kulture nije bilo
naročito važno. Sada sam stavio tek toliko da neznatno prekrijem postojeće
raslinje kako bi ostalo sravnjeno i bez svjetla. I takva stelja bila je dosta
duboka, nekih 7-10 centimetara. Trebalo mi je 3 bale sijena za prostor
veličine 4 x 6 metara.
Prije nego prijeđem na opis ostalih eksperimenata, reći ću nešto o
problemima koji se javljaju kad se sjeme stavlja povrh teške stelje i o tome
kako ih riješiti. Sjemenje, naročito ono malo, smjesta će iščeznuti ako ga
stavite na sijeno i više nećete čuti za njega. Sijeno pospite tresetom duž
redova, koje čete označiti koncem, i sjeme stavite na treset. Za najmanje
sjemenje možete pomiješati treset i ilovaču da popunite prostor između
grubljih čestica.
Sjeme će klijati sporo − ako uopće proklija − zbog toga što je visoko
iznad vlažnog tla. No to nije težak problem. Rješenje je u zalijevanju
treseta.
Sad još o proceduri i rezultatima. Proces sjetve uključio je posipanje
treseta, suhog stajskog gnoja i ilovače (za najsitnije sjeme) duž široke
gredice označene štapovima i koncem, bacanje i utiskivanje sjemena u
pripremljenu površinu polaganim hodanjem duž redova. Redovi su bili
razmaknuti 45 centimetara.
a) Grašak sorte Lincoln posijao sam u dva reda duga 6 metara krajem
lipnja. Jedan je red bio sijan prema prethodnom opisu; drugi također, samo
što sam izostavio stajski gnoj. Pognojeni red otpočetka se dobro razvijao,
procvjetao je za vala vrućine sredinom kolovoza i donio bogati urod.
Naravno, ne tako bogat kao grašak posijan u rano proljeće, ali ravan urodu
kasnih sorti koje sam uzgajao uobičajenom metodom.
Red bez gnojiva počeo je jednako dobro, ali su biljke uskoro požutjele,
zatim posmeđile i sasušile se. Samo su dvije biljke procvjetale i svaka je
rodila jednu mahunu s jednim zrnom.
b) Grmoliki grah ponašao se slično kao i grašak. S gnojivom je
uspijevao jednako dobro kao da je stavljen izravno u dobro tlo.
c) Slatka repa i rotkva. Kao što sam unaprijed sumnjao, pokazalo se da
ta metoda nije dobra ni za slatku repu ni za mrkvu, a pretpostavljam da ne
bi valjala ni za običnu repu, ni za rutabagu. Klijanje i razvoj lišća djeluju
obećavajuće, ali i jedna i druga biljka razviju dugo, tanko korijenje koje
teško podnosi usporedbu s kuglastim primjercima što se dobiju
uobičajenim načinom.
d) Salata sorte Black tvrtke Seeded Simpson jedina je sorta salate koju
sam uzgojio ovom metodom. Uz pomoć gnoja dobro je uspjela, ali to je
jaka i brzorastuća sorta koju je i inače teško obeshrabriti.
e) Mrkva. Kako je glavni cilj ove tehnike ušteda vremena i rada, mislim
da se treba smatrati uspješnim svaki dobar urod, makar i ne bio tako bogat
kao onaj dobiven konvencionalnim metodama. Prema tom kriteriju, test
koji sam proveo sa sortama duge mrkve dao je spektakularne rezultate.
Odlučio sam se za sortu Tendersweet. Prije sjetve pomiješao sam treset,
ilovaču i stajski gnoj. Snažno je isklijala, a rasla je tako brzo da je
prorjeđivanje postalo nužno već nakon tri tjedna.
Mrkve su bile neobično duge i ravne, glatke i lijepo oblikovane. Na
temelju jednog testa nije sigurno donositi nikakve generalizacije, ali čini se
da bi ta metoda mogla biti posebno prikladna za uzgoj duge mrkve.
Svakoga tko je zainteresiran za taj program treba posebno upozoriti na
dvoje:
1. Odgovarajuća količina vlage nužna je za postizanje dobrih rezultata.
Ako priroda nije naročito raspoložena za suradnju, morate si nabaviti nešto
čime ćete zalijevati bilje. Uobičajeni testovi za vlažnost tla ne dolaze u
obzir, ali sijeno mora biti vlažno od vrha do dna. To stvara povoljne uvjete
u svakom dobrom tlu i korijenje se dobro razvija. Istovremeno, tako se
ubrzava razgradnja donjih slojeva vegetacije, pa korijenje nalazi da je
njegov dugi put vrijedan truda.
Održavanje stelje vlažnom zahtijeva mnogo manje vode nego što
mislite. Prvo zalijevanje da bi se pospješilo klijanje i možda još pokoje ako
izostane kiša bit će dovoljno. Pokrov od sijena suši se odozgo naniže, pa u
donjim slojevima uvijek ima više vlage nego u gornjim. Ako bilje ne
pokazuje znakove venuća, navodnjavanje nije potrebno.
Dovoljno vlage na početku igre štedi vodu pri kraju jer kad se korijenje
jednom razvije, naći će dovoljno vlage u dubljim Slojevima čak i za
vrijeme ozbiljne suše.
2. Prilična količina suhog stajskog gnoja, komposta ili nekog drugog
kompletnog organskog fertilizatora neophodna je za prihranjivanje
izdanaka sve dok korijenje ne dopre do tla. Kupovno gnojivo, osušeno i
usitnjeno, u ovom je slučaju više nego dobro. Budući da je pretvoreno u
prah, ono se probija kroz stelju i osigurava hranu za biljke dok se korijenje
razvija.
Treba li uzgajati vlastito sjeme…
Je li uzgoj sjemena posao za specijaliste? Ili može li mali vrtlar uvećati
svoje vrtlarsko zadovoljstvo uzgajajući nešto vlastitog sjemena? Moj je
odgovor na oba ta pitanja odlučno DA. O cvijeću znam premalo da bih
mogao iznijeti bilo kakvo mišljenje.
Ali kad je povrće u pitanju, uvjeren sam da kućni vrtlar, kao i čovjek
koji živi od poljoprivrede, mora pronaći proizvođača sjemena koji mu
najviše odgovara i potruditi se da postane stalna i uvažena mušterija. Ono
što će dobiti zauzvrat, nije samo prvoklasno sjeme. Njegovim narudžbama
bit će posvećena posebna pažnja, dobivat će dio rijetkih sorti, trenutačnu
zamjenu sjemenja ili sadnica koje ne zadovoljavaju visoke standarde i
savjet za specifične probleme, koji bi teško dobio drugdje. Uzgajanje
sjemena danas je specijalnost. Najbolji specijalisti u minuti će znati o
sjemenu više nego što bismo vi ili ja doznali za cijeloga života. Nadalje,
etički kodeks kojeg se drže svi bolji sjemenari gotovo je unikatan u
poslovnom svijetu. Ako u komuniciranju s njima pokažete razumne
simptome poštenja, izaći će vam u susret i vaše šanse da budete prevareni
biti će ravne nuli.
Ako tako toplo preporučujem specijaliste, kako to da istovremeno
zagovaram i uzgoj sjemena kod kuće?| Prema mom iskustvu, postoje
mnogi dobri razlozi zbog kojih bi organski vrtlar trebao uzgajati nešto
vlastitog sjemena. Spomenut ću dva najvažnija:
1. Kao što je većini vrtlara poznato, neki primjerci poznatih sorti bolje
rastu i boljeg su okusa od drugih. Ako ste imali sreću i dobili takav
primjerak, trebate ga razmnožiti i, ako je moguće, poboljšati.
2. Ovaj je razlog u uskoj vezi s prvim. Najbolji vrtlari koje poznajem
vjeruju do neke mjere u teoriju aklimatizacije. To jest, njihovo iskustvo,
kao i moje, pokazuje da biljke koje najbolje uspijevaju na danoj lokaciji
stvaraju sjeme koje također bolje uspijeva, a ti posebni primjerci mogu se
dalje prilagođavati posebnim uvjetima selekcijom sjemena. Koliko mi je
poznato, nema pouzdanih eksperimentalno izvedenih dokaza o tome. Ali u
nedostatku protudokaza, glasujem za tu teoriju.
Primijetit ćete da oba ova razloga predstavljaju izazov za znanost.
Dopustite mi da dodam: ako uzgoj vlastitog sjemena može uvećati vaše
vrtlarsko zadovoljstvo, to je najjači mogući argument u prilog tome. Ako
joj se da dovoljno vremena, znanost će možda uključiti i osjećaj, ali zašto
čekati? Tu su i neke materijalne prednosti koje treba postići. Mislim da
ćete na taj način otkriti − ako ih još niste isprobali − ideje koje slijede.
Za početak treba izbjegavati pokušaje da se sačuva sjeme dvogodišnjih
biljaka poput slatke repe, mrkve, obične repe i većine drugog korjenastog
povrća. Kad ih jednom posijete, one moraju prezimiti na tome mjestu da bi
se sljedećeg ljeta osjemenile. Tijekom treće godine sjeme se mora iskušati i
tek će vam onda rezultati biti poznati. Takva je avantura, dakle, dugo pod
plaštom tame. A kad osvane zora, vjerojatno ćete otkriti da su komercijalni
sjemenari mnogo uspješniji. Sljedeće što valja izbjegavati − valjda je to
očito − jesu hibridi, bilo koje generacije. Ja vršim selekciju sjemena na
najnižoj razini koristeći „dragovoljnu tehniku“, koju ću ukratko opisati. A
sve hibride držim podalje od svog glavnog vrta jer se oni mogu pretvoriti u
zastrašujuće i začudne stvari. „Ljetna tikva“, duga 90 cm, s ružičastim i
purpurnim crtama teško da može potaknuti apetit, makar je možda izvrsna
− za onoga tko skupi dovoljno hrabrosti da je kuša. Toliko o tome što ne
treba činiti. A sada nekoliko pozitivnih preporuka. Eksperimentirao sam sa
sjemenjem godinama i siguran sam da se pravo zadovoljstvo i korist iz
selekcije sjemena mogu izvući ako se vrtlar pridržava nekoliko
jednostavnih pravila. Prvo: odaberite jednogodišnju biljku − kukuruz, grah,
grašak, salatu, tikvu, rajčicu ili krumpir − bilo koju od onih koje posebno
volite.
Drugo: usmjerite se na razvoj čistih primjeraka svoje omiljene sorte,
koji će biti bitno bolji od onih koji nastaju iz kupovnog sjemena, ili barem
bolji u vašim specifičnim uvjetima. Održite lozu čistom uzgajajući svake
godine istu sortu, pa ćete mogućnost križanja svesti na najmanju mjeru. To
je, čini se, najteže izvesti s tikvama, ali samo zato što većina vrtlara voli
uzgajati nekoliko različitih vrsta odjednom.
Ako možete sorti koja vas zanima osigurati dovoljan razmak od ostalih,
tikve će vam uspijevati kao i ostalo povrće. Ali ako niste spremni za
razvijanje čiste loze bilo koje vrste povrća, bolje odustanite jer kad se
jednom sorte pomiješaju, nećete znati što možete očekivati od svog
sjemenja.
Treće: s posebnom pažnjom izaberite svoje „nosače sjemena“. Da biste
poboljšali svoje omiljeno povrće, morate svaku biljku sagledati kao cjelinu
i ne smijete dopustiti da vas zavara nekoliko lijepih plodova koji se pojave
među pretežno slabima. Ono što želite sačuvati za sjeme, nije ona jedna
najbolja rajčica ili tikva iz vašeg vrta, nego svi dobri primjerci s vaše
najbolje biljke. Kad se radi o salati ili kukuruzu, ta su dva čimbenika
obično sjedinjena. Ali pri selekciji sjemena, sjeme je u središtu pažnje i
morate misliti o oblicima sjemenki koje ste posijali, o tome što su one
proizvele i kako bi se taj rezultat mogao poboljšati.
„Dragovoljna tehnika“ selekcije sjemena tako je blisko povezana s
prirodnim procesima da bi skoro svi čitatelji OVP-a morali imati bar neka
slična iskustva. Svakako još ima mnogo „vrtlara“ koji doživljavaju
uzgajanje povrća kao bitku protiv prirode i koji stoga prakticiraju takve
loše tehnike poput „godišnjeg čišćenja u jesen“, kad iz svojih vrtova
odstrane sve organske tvari i ostave zemlju golu čitave zime. Ali svatko
tko izbjegava takve ekstremne mjere, sigurno će otkriti nekoliko biljaka
koje su već prilično narasle u uobičajeno vrijeme sjetve i zapitat će se bi li
ih pustio da rastu na čudnim mjestima koja su izabrale ili bi ih tretirao kao
korove. S tim pitanjem suočavao sam se godinama, dok mi napokon nije
postalo jasno da je to lažni problem, naročito za one vrtlare koje je iskustvo
naučilo da su najbolji postupci oni koji su najsličniji postupcima prirode.
To me razmišljanje dovelo do sljedećeg: kad ubirem plodove, imam na
umu dvoje. Prvo: opći plan vrta za sljedeću godinu i kamo ću staviti
različite vrste sjemena. To možda zvuči kao težak zadatak, ali zapravo nije
tako. Oko vrta imam ogradu sa stupovima koji su udaljeni jedan od
drugoga 2 metra i svoje usjeve „rotiram“ tako da gredice svake godine
usmjerim u suprotnom pravcu. Tako, zahvaljujući godinama iskustva, nije
mi teško precizno vizualizirati gdje će koja gredica biti nagodinu. Prije mi
je trebalo nekoliko minuta razmišljanja, a na svaku kritičku točku zabio bih
obilježeni štap.
Sljedeće na što pazim jesu sve izuzetno dobre biljke − rajčice, tikvice,
bundeve ili krumpir − s kojih sam sačuvao jedan ili više plodova. Te
plodove stavim u vrtnu stelju, na jedan kraj gredice iste sorte koju
namjeravam posaditi u proljeće, i prekrijem ih s nekoliko centimetara
sijena.
Zapravo, prekrivanje tih „nosača sjemena“ nije zaseban posao.
Jednostavno ih stavim tamo kamo hoću i nakon toga čitavo područje
prekrijem sijenom. Sa znanstvene točke gledišta, time nisam učinio
takoreći ništa da bih poboljšao kvalitetu sjemena. Ali moje Ponderosa
rajčice i Young Beauty bundeve na koje sam primijenio tu „dragovoljnu
tehniku“ bile su toliko bolje od ostalog bilja kao da su namjerno htjele
izazvati komentare svakoga tko je pogledao moj vrt.
Osim „dragovoljne tehnike“, za koju ne znam jesam li je izumio,
prakticiram vrlo malo drugih načina selekcije sjemena i ne preporučam ni
drugima da to čine. Napokon, profesionalci su uistinu dobri i teško ih je
nadmašiti. Ipak ću spomenuti još jednu tehniku koju povremeno rabim i
koja je zapravo tek jedna varijacija dragovoljne sheme, a također vam
može osigurati vaš dio kolača.
Opet se radi o čuvanju sjemena biljaka koje posebno obožavam, a nisam
uspio spasiti „nosače“ od kuhinjskog stola. Posao je nešto opsežniji, ali je
prednost u tome što možete pojesti „nosače sjemena“, tj. iskoristiti njihovu
hranjivu vrijednost i istovremeno provjeriti je li im okus jednako dobar kao
i izgled. Smatram da su zimske tikve idealno povrće za provedbu tog
plana. Za jesenske berbe odaberite najbolje vitice, pa plodove s njih
spremite malo podalje od ostalih. Ako vam se njihov okus sviđa, sačuvajte
sjeme, osušite ga na zraku i pohranite na suho mjesto (toplo ili hladno) sve
dok ne budete spremni za narednu sjetvu. Iz očitih razloga tu shemu ne
možete primijeniti na kukuruz i salatu, a niti na grašak, grah i rajčicu bez
velikih poteškoća. Ali kad se radi o tikvama, postoje mnogi razlozi da to
učinite, a isto bi trebalo vrijediti i za lubenice svih vrsta.
Krastavci su druga priča jer se moraju pojesti dok su zeleni, pa je sjeme
velikih žutih primjeraka jedino koje će proklijati. Ako se želite
specijalizirati za krastavce, trebate pustiti najbolje biljke da sasvim sazru.
Zrele primjerkje zatim poberete, isperete sjeme i dalje postupate kao i s
tikvama. To vrijedi i za rajčice. Plodovi koje jedete nisu još dovoljno zreli
da bi se sjeme sačuvalo: nosači sjemena moraju ostati na biljci dok sami ne
otpadnu.
Kao što vidite, moje je bavljenje uzgojem sjemena prilično ograničeno i
uvjeren sam da malo koji kućni vrtlar može dospjeti dalje od pokušaja da
pobijedi profesionalce na njihovom terenu. Ipak vjerujem da svaki gorljivi
vrtlar može uvećati svoje zadovoljstvo iskušavajući takve skromne načine
selekcije sjemena kakve sam sugerirao i razvijajući vlastite loze svog
omiljenog povrća. Komercijalni sjemenari su u mnogočemu iznad nas, ali
mi ipak imamo jednu prednost. Mi iz dana u dan radimo na svom tlu, sa
svojim biljkama i znamo koje od njih najbolje uspijevaju u našim
okolnostima. S tom vrstom specijalnog znanja možemo nadmašiti
profesionalce barem što se tiče našeg omiljenog povrća u našem vrtu.
… A luk?
Uzgoj malog luka iz sjemena nije pretjerano težak. Ali kad uzgajamo
lučice za sadnju, vrlo je važno da one ostanu malene dok sasvim ne sazru.
Inače će se vrlo brzo pokvariti u spremištu. Komercijalno uzgojene lučice
često rastu na siromašnom tlu, pa pitanje veličine nije relevantno. No čak
su i mnoge lučice koje se prodaju vrtlarima − amaterima dovoljno velike
da se osjemene, umjesto da stvore dobre glavice. Kako se prodaju na
kilograme, beskrupuloznom trgovcu očito je u interesu da proda što veće
lukovice. Iskusni vrtlari zahtijevaju da one budu veličine maslina, a sve
koje su veće smatraju smećem. Želimo li da na bogatom tlu sazori maleni
luk, on mora rasti tako gusto da ne uspije doseći uobičajenu veličinu. To
znači da se mora sijati vrlo gusto, ne u redovima, nego u gredici u kojoj će
svi primjerci osim onih na vanjskim stranicama biti stisnuti iz svih
smjerova. U jednom eksperimentu posijao sam 8 grama sjemena bijelog
slatkog španjolskog luka u grubom krugu promjera 1 metar. Odlučio sam
se za tu sortu djelomično stoga što mi je jedna od najmilijih, a lukovice se
ne mogu kupiti ni na jednom mjestu koje znam. Jednako je važno i to što
taj luk obično uzgajam iz sadnica koje dolaze s juga. Sadeći lukovice koje
sam proizvodim u istoj gredici u kojoj uzgajam i kupovne, mogu načiniti
korisnu usporedbu.
Pošto sam razbacao sjeme, posuo sam zasad tankim slojem treseta,
utisnuo treset i sjeme nogama u zemlju i zalio gredicu.
Zatim sam, slikovito govoreći, sjeo i čekao. Drugim riječima, nisam
činio ništa drugo osim povremenog promatranja. Sjeme je brzo proklijalo i
listići su tako popunili prostor da je ličio na travnjak. Lukovice su se lijepo
oblikovale i većinom bile veličine špekule kad su sazorile. Kad je s većine
biljaka otpalo lišće, iskopao sam lukovice, obrezao ih škarama ostavljajući
samo mali dio zelenog vrška i izabrao 50 najljepših, koje sam uskladištio.
Uistinu su bile lijepe: okrugle, bijele i sjajne, ugodnog mirisa. U interesu
istraživanja pojeo sam nekih 12-14 komada i zaključio da zadovoljavaju
vrlo visoke standarde. U daljnjem interesu istraživanja uspio sam se
suspregnuti da ne pojedem i 50 odabranih, koje sam stavio u malu
mrežastu torbu nabavljenu za tu svrhu.
Sve dotle nisam naišao ni na kakve poteškoće, a nisam ih ni očekivao.
Kao i mnogi vrtlari, mnogo sam puta uzgajao luk iz sjemena i gusto je
sijanje bila očita varijanta uobičajene procedure. Skladištenje je, međutim,
bilo nešto drugo. Luk se najbolje drži na suhom i hladnom mjestu, pa sam
morao pronaći takvo.
No svojim sam eksperimentom htio pokazati što može postići početnik
koji se ničim ne zamara. Zato sam izabrao mjesto u svom podrumu koje je
toplo i suho, radije nego hladno i suho, i objesio vreću na čavao. Ono što
sam shvatio kad je već bilo prekasno jest da sam trebao razdvojiti lukovice:
polovicu staviti na hladno mjesto, a ostale ostaviti gdje jesu. Tada bih
mogao reći nešto definitivno o efektima neprimjerenog skladištenja i
usporediti ih s boljim metodama. Ali i ovako mogu reći da je vrućina
nanijela manje štete nego što sam očekivao. Vreću nisam ni dirnuo sve do
kraja travnja, kad sam bio spreman za sadnju preživjelih lukovica.
Istresao sam vreću na kuhinjski stol i sjeo da na miru ispitam ostatke.
Uz određenu količinu ljusaka, tu je bilo i 40 komada nečeg što bi se moglo
nazvati lukovicama. Neke su bile malo mekane, a jedna ili dvije sasušile su
se. Kad sam eliminirao sve osim najboljih, ostalo mi je 30 komada, koje
sam smjesta posadio.
I moje lukovice i sadnice koje su rasle uz njih sazorile su krajem srpnja.
Između njih nije bilo nikakve značajne razlike u brzini rasta, veličini i
broju dana potrebnih da sazru (90-100). Da nisam obilježio koje su koje, ne
bih ih znao razlikovati. Za usporedbu okusa angažirao sam nezavisnog
stručnjaka (svoju ženu), koja je probala oba produkta u sirovom stanju i
složila se sa mnom da među njima nema razlike. Usuđujem se ustvrditi da
je taj pokus s okusom bio suvišan, ali izveo sam ga s užitkom, što u
interesu znanosti, što iz osobnih razloga. Mislim da je taj eksperiment
pokazao da je moguće, bez mnogo muke, uzgojiti visoko kvalitetni luk
sorte koja se ne može nabaviti uobičajenim kanalima. Na to sam pitanje
želio odgovoriti i mislim da su rezultati zadovoljavajući. No očito je da
nisam mogao ići dalje od tog ograničenog otkrića sredstvima kojima
raspolažem. Moram reći i to da ne vidim nikakvu značajnu prednost u
uzgoju slatkog španjolskog luka iz lukovica, osim male uštede novca.
Sadnice s juga daju jednake rezultate uz mnogo manje vremena i truda.
 Mora li se sjeme tretirati prije sjetve?
Mora li se sjeme tretirati prije sjetve? To jest, može li se klijanje i rast
poboljšati tako da se sjemenu da nekakva posebna terapija prije nego dođe
u dodir s tlom? Budući da je moje iskustvo u uzgoju cvijeća sasvim
ograničeno, razumjet ćete da govorim samo o povrću odgovarajući na to
pitanje vrlo odlučno NE.
Za početak ću reći da vjerojatno i mnogim drugim vrtlarima smeta što je
sve teže nabaviti sjeme koje nije bilo tretirano nekakvim kemikalijama.
Ružičasto ili purpurno obojeni kukuruz, grah i grašak ne rastu ništa bolje
od drugih sjemenki u mom vrtu, a prljaju mi ruke i odijelo. Što te
kemikalije rade mojoj zemlji?
Ne vjerujem da ikako mogu potaknuti razvoj mikroorganizama o kojima
plodnost tla toliko ovisi. Ne odobravam ni rezanje sjemenskog krumpira i
potapanje u otrov prije sadnje. Nije li bolje saditi čitave krumpire?
Vjerujem da će se većina iskusnih organskih poljodjelaca složiti sa
mnom. No mogu se pojaviti i različita mišljenja, naročito u vezi s ovim
trima točkama:
1. Salatu je teško uzgojiti po vrućem vremenu jer sjeme neće proklijati
ako nije dovoljno hladno. Zato neki vrtlari pripremaju sjeme za ljetnu
sjetvu tako stavljajući ga u hladnjak ili potapajući ga u hladnu vodu. Taj je
postupak učinkovit i jedini razlog zbog kojega ga ne rabim jest što mislim
da je to nepotrebno gubljenje vremena.
2. Namakanje skoro svakog sjemena omogućit će da ono brže proklija
nakon sjetve. Moj je prigovor toj praksi da u uobičajenim uvjetima morate
namakati sjeme u kući jednako dugo koliko bi mu bilo potrebno da proklija
u vlažnom tlu. Površinsko je sijanje i brže i lakše.
3. „Inokulacija“ graha, graška i mahunarki općenito, koja se provodi
bilo prepariranjem tla komercijalnim sredstvima, bilo stavljanjem sjemena
u tlo u kojem je ta kultura nedavno uspijevala, uobičajena je i po mome
mišljenju suvišna praksa. Ako vam je „inokulacija“ važna, jednostavno
ostavite stare vitice graha i graška gdje jesu i prekrijete ih laganim
pokrovom od sijena, ili kakvom se već steljom koristite. U proljeće stavite
svoje mahunarke na to isto mjesto i „inokulacija“ će biti automatska.
Ako vaš sjemenski krumpir stigne dok je tlo još pod snijegom, možete
si uštedjeti vrijeme tako da ga rasprostrete vani, na svjetlu. Tako će niknuti
zeleni izdanci koji će nastaviti rast kad posadite krumpir. Dugi bijeli
izdanci koji se razviju u mraku, neće se primiti u zemlji i uzaludno ih je
pokušavati potaknuti. Poticanje klijanja jednostavan je tretman, koji bih
odobravao da nisam otkrio bolji postupak. Svoj krumpir sadim u jesen,
prekrivajući ga s 20-25 centimetara sijena ili lišća. Na taj je način sigurno
uskladišten i neće proklijati do proljeća. Tako dobivam lijep urod ne
upotrebljavajući ništa osim svojih najmanjih čitavih krumpira za sjeme.
Budući da tako malo toga mogu reći u prilog tretiranju sjemena, što
zagovaram umjesto toga? Poboljšanje tla, površinsku sjetvu i manje slijepe
vjere u vrline plodoreda. Glede poboljšanja tla, nijedan kompetentni
organski vrtlar ne treba moj savjet. Sustav Stout − trajnu stelju od sijena −
cijenim više od drugih tehnika iz nekoliko dobrih razloga. Ali osnovno je
da se trebamo usredotočiti na hranjenje zemlje, umjesto da pokušavamo
hraniti biljke, i da trebamo pomagati Prirodi, a ne boriti se protiv nje.
Čitavo moje vrtlarsko iskustvo uvjerilo me da je rotiranje usjeva,
dodavanje specijalnih tvari zemlji za pojedine biljke itd. nepotrebno u
bogatom i živom organskom tlu, a dobiva na važnosti tim više što je tlo
siromašnije.
Kako je to pokazala Ruth Stout, tajna smanjivanja vašeg doprinosa rastu
biljaka jest u tome da pustite Prirodu neka obavi što više posla. Ona to i
čini, bolje od vas, i besplatno.
Ako je tlo dovoljno bogato, površinska će sjetva dati bolje rezultate od
bilo kojeg tretmana koji mi je poznat. Samo označite redove, ugurajte
velike sjemenke prstima u zemlju, i razbacajte male po površini posutoj
tresetom. Zatim zalijevajte dovoljno često da se sjeme ne osuši, pa će, ako
išta valja, vrlo brzo proklijati. Tako se može postići dobar urod salate i
graška i po vrućem vremenu. Čim porastu, oko njih treba staviti dobru
stelju.
Novi način sijanja povrća
Sjetva prema „uobičajenim“ uputama ne uspijeva uvijek najbolje.
Eksperimentirajući, otkrio sam neke nekonformističke metode koje
pospješuju klijanje, ubrzavaju rast mladih biljaka i manje su naporne i
rizične za vrtlara. Štoviše, te nekonvencionalne ideje povećavaju prihode
malog povrtnjaka, a smanjuju uloženo vrijeme i trud.
Kako duboko zapravo treba stavljati sjeme? Jeste li ikad mislili o tom?
Ako jeste, možda ste se zapitali zašto bi se uopće moralo stavljati ispod
površine. Sjeme koje je stavljeno na vlažno mjesto proklijat će i na zraku.
Je li cilj sijanja samo to da se osigura da sjeme ostane vlažno? Ili se to radi
zato da bi se našlo u sloju u kojem će se korijenje razviti? O čemu se
zapravo radi?
Još kao dječak shvatio sam da grašak ne uspijeva dobro na vrućini.
Vjerovalo se da je to stoga što vrućina smeta korijenju, što usporava rast i
još bi se mnogo toga moglo reći tome u prilog. Preventivne mjere zasebno
su pitanje. U mojoj mladosti prihvaćena je tehnika bila kopanje duboke
brazde, na čije bi se dno stavilo sjeme, a nakon popunjavanja brazde čekalo
bi se da se grašak pojavi.
Na to se, naravno, trebalo čekati prilično dugo. Ali vrtlar je bio siguran
da je korijenje duboko u hladnoj zemlji, zaštićeno od pogubnog utjecaja
sunca. Mnoge tisuće kubika zemlje bile su iskopane u ime znanosti i
mnogo je graška naraslo unatoč hendikepu kojem je bio izložen. Mnoge
vrste povrća raspolažu začudnim moćima preživljavanja i svakovrsna
ometanja često su bivala pogrešno shvaćena kao naročite tajne uspjeha. Što
se tiče graška, malo koji vrtlar danas ne zna da će se njegovo korijenje
probiti do iste dubine i kad se posije blizu površine i kad se zakopa
duboko. Ali koliko blizu površine treba biti? A, drugo sjemenje?
Razmišljanje upućuje na to da postoji vrlo jednostavna logika sijanja.
Za početak sjeme treba staviti tamo gdje želite da budu biljke, dakle u
„brežuljke“ ili gredice. Zatim, sjeme treba nekako usidriti da ga vjetar ne
otpuše i kiše ne isperu. Također je važno da sjeme bude u dodiru s tlom, da
bi ostalo vlažno i brzo proklijalo i da bi korijenje dobilo što mu treba kad
počne rasti. Ima li još nešto važno? Čini se da nema. Krumpir i slične
biljke nisu izuzetak jer se krumpir ionako rijetko uzgaja iz sjemena.
Izgleda, dakle, da će sjeme to brže proklijati što ga stavimo bliže površini,
pa ćemo brže dobiti urod. To je, uostalom, u skladu s prirodnim procesima.
Sjemenje divljeg bilja pada na površinu zemlje i, makar veći dio možda
neće pasti na povoljno tlo, ono koje pronađe prikladno mjesto, bez teškoća
će proklijati i pustiti korijenje duboko u zemlju. Sad dolazimo do
čudnovatog zaključka: u suprotnosti s konvencionalnom praksom, logika
nas vodi do tvrdnje da sjeme treba sijati po površini tla, a ne ispod nje.
Priznajem da sam do te teoretske pozicije dospio tek prije nekoliko godina
i da sam je kolebljivo provodio u praksi.
No onih nekoliko eksperimenata punih oklijevanja ispali su tako
obećavajući da sam nastavio malo hrabrije i rezultati koje sam dobio bili su
snažna potvrda teorije.
 Ubrzo sam otkrio da za svoje prve uspjehe imam zahvaliti povoljnim
vremenskim prilikama, kakve se dogode jednom u deset godina. Oblačno
nebo i povremena blaga kiša pobudit će sjeme razbacano po površini u
začuđujuće kratkom vremenu. Jaki vjetrovi, vrelo sunce ili jake kiše jamac
su neuspjeha. Problem je, dakle, kako zadržati sjeme na mjestu i dati mu
dovoljno vlage da proklija. Ako u tome uspijemo, bilje se nastavlja
razvijati onom brzinom kakvu je dao naslutiti početak. Rješenje do kojeg
sam došao nakon mnogih pokusa, može biti predmet daljih istraživanja, ali
i ovako ono osigurava bolje prinose i mnogo je brže od tradicionalnih
metoda.
Sve što vam treba da biste osigurali savršeno klijanje u rekordnom
vremenu jest nešto treseta i sprava za zalijevanje. Preporučujem fini treset i
plastični cjevasti poljevač, ali i nešto drugo može biti jednako dobro. Grubi
se treset u dodiru s atmosferilijima može zgrudati, a neki poljevači štrcaju
prejake mlazove. Imajući dobru opremu, trebate učiniti sljedeće:
1. Označite gredicu štapovima i koncem preko golog tla i pobacajte
sjeme po površini.
2. Napunite veliku košaru tresetom i hodajući duž gredice sipajte treset
po sjemenju. Stopalima − po mogućnosti velikima − utabajte smjesu
treseta i sjemena, a možete upotrijebiti i dasku ih valjak. Stigavši do kraja
reda, vratite se istim putem, stajući na mjesta koja ste propustili. Za vama
će ostati savršeno posijano tlo.
3. Sprava za zalijevanje jamči dobre rezultate. Treset treba dobro
navodniti da bi sjeme ostalo vlažno dok ne proklija. I dobra kiša u pravo
vrijeme uvelike će pomoći, a sprava za zalijevanje tu je da otkloni svaku
sumnju.
Kako vidite, ovaj sustav površinske sjetve eliminira mogućnost truljenja
sjemena, kao i mogućnost da ga vjetar otpuše ili kiša ispere, a svaki
„živahni“ primjerak odmah će proklijati. Ništa slabije od proloma oblaka
neće odnijeti sjemenje jer treset pije vodu kao spužva. Istovremeno, i
najmanji izdanci odmah dobivaju zrak i svjetlost, pa je truljenje vrlo rijetka
pojava. Sunce i vjetar ne mogu isušiti ili pomaknuti vaše sjemenje ako je
sprava za zalijevanje spremna za upotrebu. Možemo dodati i to da su
vrijeme i posao oko sjetve svedeni na minimum. Kod površinske sjetve ne
prave se nikakve brazde, pa se postavlja pitanje kako se sjemenje biljaka
poput salate, mrkve i slatke repe može staviti u ravne redove. Odgovor je:
nikako. To ne pokušavajte.
 Naprotiv, sjeme bacajte po prostoru širokom oko 30 centimetara, a nit
za označavanje neka vam služi samo radi toga da biste znali gdje je rub
gredice. Tako ćete u tom prostoru dobiti više biljaka, a kad ih počnete
rijediti, opet ćete uštedjeti vrijeme i trud. Široke redove možete rijediti
gotovo jednako brzo kao i uske, a biljke možete razmjestiti u oba smjera
odjednom. Nakon prorjeđivanja mrkve, na primjer umjesto jedne tanke crte
imat ćete red sa 4-5 mrkvi po širini. Slično vrijedi i za drugo povrće.
Primijetio sam da se mnogi vrtlari stresu na pomisao o redovima koji bi
bili širi od jedne biljke. Nisu baš sigurni zašto to ne bi bilo dobro, ali
sigurni su da ne bi. Možda je teškoća u tome što široki redovi nisu u skladu
s tradicionalnom praksom. Ali zasigurno ne postoji razlog zbog kojeg bi
biljci trebalo više mjesta u smjeru istok − zapad nego u smjeru sjever-jug i
obratno. Teško je povjerovati da ima mnogo biljaka koje znaju razlikovati
strane svijeta. Uski redovi sa širokim prazninama između njih samo troše
prostor vrta, bez ikakve svrhe. Oni su, zapravo, kopije komercijalnih
plantaža, na kojima treba biti dovoljno prostora za mehanizaciju.
Široke aleje u kućnim vrtovima otprilike su jednako logične kao i šest
nogostupa na autoputu. Takav izgled dizajniran je za drukčiju situaciju.
Sjemenje krastavaca, lubenica i tikve može biti površinski sijano u
„brežuljke“. Kako sama riječ kaže − meni, doduše, ne kaže − „brežuljak“
je plitka udubina u tlu, poboljšanje izvorne humke koja se nekad koristila.
Udubina obično nastaje tako da se mala rupa ispuni kompostom ili
stajskim gnojem, pospe zemljom i ugazi. U površinskoj sjetvi možete
pripremiti takve brežuljke ili, ako je vaše tlo dovoljno bogato, možete
baciti sjeme na bilo koje prikladno mjesto, koje zatim pospete tresetom i
sve skupa utabate u tlo. Sprava za zalijevanje i opet će osigurati brze
rezultate.
Svoje vrijeme i snagu možete ekonomizirati razbacujući sjeme prilično
bezbrižno i rijedeći brežuljke kako bi ostale samo biljke koje najviše
obećavaju. Kad rijedite, rezanje je bolje od čupanja jer njime ne
uznemiravate korijenje preostalih biljaka.
Površinska sjetva kakvu sam opisao ima mnoge prednosti u odnosu na
uobičajene metode. Uspješno se može primijeniti na skoro sve vrste
povrća. Poznata mi je samo jedna važna iznimka. Kad sijete bilje poput
kukuruza i visokog graha, isplati se sjeme staviti točno na mjesto na kojem
će i ostati. Najlakši način da to učinite jest da svako zrno lagano utisnete
prstima u zemlju.
 Kako onda ne leže slobodno na površini, nije potreban treset da ih
učvrsti, a bilo koja dobra stelja poslužit će da zadrži vlagu.
Ideje za uzgoj slatkog kukuruza
Slatki kukuruz jest − ili bi trebao biti − nešto za gurmane. Stara izreka
koja kaže da voda mora uzavreti prije nego što je kukuruz ubran, više je
nego istinita. U toj delikatesi jednostavno nije moguće uživati ako je ne
pojedete u roku od 20 minuta nakon branja.
Ipak, malo nas je koji uzgajamo slatki kukuruz, a koji to ne čine,
propuštaju jednu od najvećih nagrada što ih može pružiti bavljenje
vrtlarstvom. Argument koji se najčešće spominje jest da kukuruz uzima
previše prostora u malom vrtu, u kojem svaka stopa mora biti produktivna.
To jednostavno nije istina, što je mnogo nas, organskih vrtlara, uspjelo
demonstrirati proteklih godina.
U bogatom organskom tlu kukuruz možete stavljati na razmak od 15
centimetara u oba smjera i postizati izvrsne rezultate. Kad sam provodio
seriju eksperimenata u kojima sam istraživao može li kućni vrt pokriti
svoje troškove, otkrio sam da se začudna količina slatkog kukuruza može
uzgojiti na vrlo ograničenom prostoru.
Promotrite to na ovaj način: slatki se kukuruz često uzgaja u redovima
ili „brežuljcima“ u kojima je 4-5 biljaka stisnuto unutar nekoliko
kvadratnih centimetara, a između njih je nekoliko metara praznog prostora
za traktore i njihove priključke. Nema razloga zašto bi kućni vrtlar morao
slijediti takvu praksu. Ako imate prostor dug 7 metara i ne širi od 30
centimetara, možete posijati kukuruz na 15 centimetara razmaka u oba
smjera i dobiti 3 reda kukuruza sa po 48 stabljika.
To je vrlo mali razmak, pa ćete, ako vaše tlo nije bogato, možda morati
dodati stajskog gnoja, koštanog brašna ili neki drugi dodatak koji će vam
omogućiti najbolje rezultate. Iskustvo mi govori da s tolike površine
možete računati na najmanje 120 klipova, među kojima će biti i nešto
malenih, a poneka stabljika možda neće ni roditi jestivi kukuruz. Ali, sve u
svemu, dobit ćete značajan prinos. Osim toga, isto to mjesto možete
istovremeno rabiti i za druge kulture. Meni su najbolje uspijevale bundeve
i zimske tikve. Posijane duž rubova, dobro se prime, a kad porežete
kukuruz, rašire se po čitavom prostoru.
Dakle, nemoguće je ne imati dovoljno prostora za slatki kukuruz.
Preporučam veći razmak, ako si ga možete priuštiti, ali izvrstan urod može
se dobiti i na malenim mjestima, čak i izvan vašeg vrta, u „blokovima“ tu i
tamo po dvorištu. U eksperimentima s kukuruzom, nekoliko sam puta
dobio više od 6 tuceta klipova jednostavno uguravši sjeme kroz stelju
između grmova kupina, nakon čega sam samo čekao rezultat.
Najbolji način uzgoja kukuruza koji mi je poznat jest onaj u trajnoj
stelji. U vrijeme sjetve obilježite redove štapovima i koncem i protisnite
prstima sjeme kroz stelju. To može zvučati kao težak posao, ali u malom
opsegu uistinu je lagan. Najbolje rezultate dobit ćete ako za svako sjeme
načinite u stelji maleni „džep“ i utisnete zrno u tlo. Cilj je da se stvore
otvori u stelji za svako zrno tako da može brzo proklijati u vašoj najboljoj
zemlji i primiti vlagu, toplinu i svjetlost od ranog početka.
Osobno preferiram sustav Ruth Stout s permanentnom steljom od sijena.
Ali dobre rezultate postizao sam i uporabom lišća i drugih materijala. Ako
− poput mene − svake godine uzgajate kukuruz na istom prostoru i vraćate
sve stabljike i komušinu u zemlju, uskoro će materijal od kojeg je vaša
stelja načinjena postati neprepoznatljiv. Neki organski vrtlari izvješćuju da
drugo prihranjivanje ubrzava rast kukuruza.
Kad stabljičice nadrastu stelju, vrijeme je da obratite pažnju na njihov
izgled, naročito na boju. U dobrom organskom tlu sve moraju biti
tamnozelene. Ako su takve, sve što vam je činiti jest da im se divite i
čekate vrijeme berbe.
Svijetlozelena ili žuta boja, međutim, ukazuju na nedostatak dušika, pa
ga smjesta morate nadoknaditi. Ali nemojte stavljati nikakva kemijska
gnojiva! Manjak dušika u ranoj fazi siguran je znak da je tlo siromašno, pa
ako jednostavno dodate brzi dušik, poslije ćete imati neprilika. Vašem tlu
treba organski fertilizator, poput životinjskog gnoja. Teško vam se može
dogoditi da pretjerate s količinom. To gnojivo neće „spaliti“ biljke, a sve
što ne apsorbiraju ove godine, ostat će za sljedeću.
Kao što vidite, još sam jednom izrazio svoje očekivanje da ćete se
složiti sa mnom glede „rotacije usjeva“, barem što se tiče kukuruza, koji bi
trebalo uzgajati na istom mjestu nekoliko godina. Isprobajte nekoliko
lokacija, izaberite najprikladniju i ostanite na njoj dok je ne poboljšate.
Katalozi sjemenja nude golemi broj sorti slatkog kukuruza. Kao i drugi
vrtlari, isprobao sam mnoge. Prema mojoj procjeni, ne postoje loše sorte ni
izrazito superiorne. Gotovo svaka sorta uzgojena u organskom tlu i
pojedena odmah nakon branja jest delikatesa. Bilo koja s kojom se nije
tako postupalo, neće biti delikatesa. Između tih ekstrema izbor sorte pitanje
je osobnih sklonosti. Koja će najbolje uspijevati u vašim okolnostima?
Često sam jeo izvrstan kukuruz u domovima svojih prijatelja − vrtlara i
otkrivao da se radi o sortama koje u mom vrtu nisu uspijevale. Isto tako
sam često preporučivao svoje miljenike drugima, a oni bi mi obično
odgovorili da o tim sortama nisu ni mislili. Uvjeren sam, dakle, da je pravi
način biranja sorte taj da se nastave iskušavati one koje nešto obećavaju,
sve dok ne odlučite koja vam najbolje odgovara. Na tu se sortu
koncentrirajte, a nove sorte nastavite uzgajati u malim blokovima radi
usporedbe. U većini kataloga sorte su klasificirane kao rane, srednje i
kasne. Najranije sorte obično su slabije kvalitete od ostalih, ali su razvijene
uglavnom zbog svoje sposobnosti da dobro rastu i po hladnom vremenu.
Okus im je dovoljno dobar da vas zadovolji dok čekate još bolji kukuruz.
Ako ste ljubitelj slatkog kukuruza, poželjet ćete dvije, možda i tri, sorte da
biste ga imali čitavo ljeto i dio jeseni.
Suprotno uobičajenim savjetima, ne preporučam sijanje svih sorti
istovremeno. Najranije treba posijati čim prođe opasnost od mraza. Ali ako
istovremeno posijete i kasnije sorte, sjeme će proklijati, pa će nježnije
stabljike biti izložene hladnoći za koju nisu predviđene. Rezultat će
vjerojatno biti nezadovoljavajući glavni urod i uzaludno traganje za
sortama koje podnose uvjete kojima nisu prilagođene. Zato se strpite s
kasnijim sortama dok se zemlja ne zagrije i sunce ne popne visoko. Tada
će rasti brzinom više nego dovoljnom da nadoknade kasniji start.
Što se tiče sorti, imam jedan dobar prijedlog, koji je rezultat
desetogodišnjih pokusa. Izaberite „slobodno oprašenu“ sortu koja vam se
sviđa (ja koristim Golden Bantam) i posijte je svake godine na istom
mjestu. Nastavite obogaćivati tlo organskim dodacima i svim biljnim
otpacima i pokušajte dobiti lozu specijalno prilagođenu svojim uvjetima
selekcionirajući sjeme.
Ne mogu jamčiti uspjeh, jer su prošle jeseni, dok su još rasli, klipove
koje sam čuvao za sjeme pojeli rakuni i tako je progres bio grubo prekinut.
Golden Bantam „patuljasti“ je kukuruz, a moje stabljike bile su visoke 3
metra, a Idipovi kojima su se osladili rakuni bili su dugi čitavih 30
centimetara! Da sam posumnjao da je ijedan u blizini, mogao sam lako
spriječiti katastrofu. Kako sada stvari stoje, ne mogu vam ponuditi nikakav
dokaz, ali ako ipak želite krenuti u slične eksperimente, zapamtite da se
hibridi neće dobro razvijati iz vašeg sjemena i da morate uzeti slobodno
oprašenu sortu ako želite poboljšati lozu.
Osim rakuna, koji su nekim uzgajivačima ozbiljna prijetnja, najgori su
napasnici vrane, europski bušači kukuruza i crvi koji napadaju klipove.
Krenimo redom.
Rakune može zadržati ograda od žičane mreže za kokošinjce, koja je
pričvršćena za stupove tako da ih nadvisuje za otprilike tridesetak
centimetara. Kako se rakuni radije penju nego da kopaju ispod ograde, naći
će se uhvaćeni kad se žica objesi pod njihovom težinom. One koji se ipak
uspiju probiti možete spriječiti da ne počine ozbiljniju štetu tako da na
svaki klip koji želite osigurati pričvrstite papirnatu ili plastičnu vrećicu
omotanu žicom. Žica će spriječiti rakuna da podere vrećicu, a vrećica će ga
spriječiti da dohvati kukuruz kroz žicu. To je dobra zaštita čak i ako nema
ograde, makar čopor rakuna koji se pokušava dokopati vašeg kukuruza
može saviti i polomiti priličan broj stabljika prije nego odustane. Vrane,
ako su u blizini, iščupat će mlade biljke čim se pojave iznad površine. Njih
ne zanimaju listići, nego nježne sjemenke ispod biljčica. Jedno je rješenje
da se netretirano sjeme sije kroz trajnu stelju koja omogućuje biljkama da
se dobro razviju prije nego ih vrane opaze, pa će svaka iščupana biljka
razočarati prosječnu vranu, koja će to prenijeti prijateljima i jato će krenuti
u potragu za sretnijim mjestom. Europski bušači i crvi u klipu nemaju
mnogo toga zajedničkog s velikim napasnicima, ali međusobno su vrlo
slični. I jedni i drugi su paraziti koji vole kukuruz koji još raste, a razvijaju
se iz jajašaca što ih legu mala leteća bića koja izgledaju sasvim bezazleno.
Bušači se razvijaju iz jajašaca položenih na cvatući kraj stabljike i
ukopavaju se u slatke jezgre ispod brkova. Kad se nađu unutra, počinju
gristi prema dolje i dok dospiju do klipa, već su veliki, a kako su još
gladni, u stanju su vrlo brzo uništiti urod. Crvi su slični bušačima, ali
djeluju brže jer počinju od svilenih brkova, a ne od metličastog cvata.
Krećući iz suprotnih smjerova, te su životinjice uistinu u stanju prirediti
pakao vašem kukuruzu. Na svu sreću, nije ih teško kontrolirati. Bušače je
lako uočiti u uobičajenoj inspekciji i obračunati se s njima prije nego
načine veću štetu. Rupe koje iskopaju da bi došli do stabljike uzrokuju
naginjanje metlica prema dolje. Svakih nekoliko dana provjerite događa li
se nešto takvo pa ako to primijetite, rascijepite noktima stabljiku malo
ispod ulazne rupe i uklonite bušače. Ta je jednostavna shema 100%
učinkovita.
Sjeverno od linije Mason − Dixon, 1. travnja stabljike se usitne i
prekriju zemljom, što učinkovito sprečava bušače da ih zaraze svojim
jajašcima. Neki vrtlari vjeruju da bi široko prihvaćanje te mjere vrlo brzo
moglo eliminirati bušače.
 Izravna kontrola crva koji napadaju klipove jednako je jednostavna.
Ako nađete jednog ili više njih u prvom klipu koji uberete, uzmite jeftinu
limenku, napunite je prozirnim mineralnim uljem i stavite malo na vrške
klipova.
Makar te metode pouzdano djeluju, to su hitne mjere koje na dulji rok
ne bi smjele biti potrebne. Ako vas gnjave bušači i crvi, znači da se niste
dobro pobrinuli za svoje tlo. Na temelju mnogih eksperimenata zaključio
sam da je pojava tih napasnika siguran znak pogrešnog tretiranja područja
u kojem se uzgaja kukuruz.
Nekoliko sam puta naprimjer, posijao blok kukuruza u najbolju zemlju i
produljio red kroz siromašnije tlo. Bušači i crvi redovno su napadali
pothranjene biljke, a ostale su ostavili na miru. Kako su moji pokusi sa
svim ostalim biljem također doveli do toga, siguran sam da je bogato
organsko tlo odgovor na mnoge uobičajene probleme s napasnicima i
bolestima. Pokušao sam vam dati najbolje savjete kojima raspolažem
zahvaljujući pola stoljeća dugom iskustvu uzgoja slatkog kukuruza.
Vjerojatno sam mnogo toga preskočio. Sad mi padaju na pamet još četiri
savjeta koja vam dosad nisam dospio reći.
Nikad ne ostavljajte kukuruz u komušini nakon berbe. Ogulite klipove,
pregledajte ih i vratite u zemlju sve koji nisu savršeni. Ako ne možete
odmah skuhati kukuruz, svježe oguljene klipove stavite u hladnjak.
Posijte više kukuruza nego što namjeravate pobrati. Inferiorni klipovi i
stabljike nisu gubitak ako ih ugradite u tlo.
Ako vam nedostaje prostora, kukuruz možete uzgajati u malim
blokovima bilo gdje. Redove možete staviti niz jagodnjak, u zasad šparoga,
itd. Usamljeni redovi teže se oprašuju nego blokovi.
Kad vraćate stabljike u zemlju, odrežite ih pri površini i usitnite
škarama za obrezivanje ili ih iščupajte s korijenom i kasnije sve odjednom
iscijepajte sjekiricom. Druga mogućnost, koja mi je mnogo draža, jest da
se sravne sa zemljom i prekriju zimskim pokrovom od sijena. Tako štedite
vrijeme i trud i dobivate odličnu stelju kroz koju ćete sijati u proljeće.
Uzgojte povrće na ogradi
Svaki povrtnjak morao bi imati neku vrstu ograde − ne samo zbog
nezvanih posjetitelja, nego i zato da bude držač za biljke. Uzmite maleni
vrt, recimo 6x8 metara, ogradite ga mrežom za kokošinjce do visine 1,5 −
2 metra i povećali ste efektivni prostor za 50 % ili više.
 Osim toga uštedjeli ste si trud oko traženja kolaca za rajčice, visoki grah
i držača za grašak.
Prikladna je takoreći svaka vrsta ograde. Unutarnji dio lako se može
pretvoriti u kontinuiranu nosivu rešetku pomoću mreže za perad, ili
dvostrukim cik-cak pletivom, koje se pri vrhu i pri dnu pričvrsti čavlićima.
Očito je da sve svoje rajčice, visoki grašak i grah možete staviti uz
ogradu. Manje je očito da i mnoge druge kulture možete sijati duž te
gotove rešetke i računati na njih jednako kao i kad bi im bilo dopušteno da
se prošire po čitavom povrtnjaku.
Krastavci izuzetno dobro uspijevaju na ogradi. Umjesto da ih stavljate u
„brežuljke“, ugurajte desetak sjemenki u tlo 2,5-5 centimetara od ograde na
razmaku od 7 centimetara. Vitice će sasvim prekriti taj dio ograde i ne ćete
imati „kovrče“ koje se često dogode kad krastavci leže na zemlji. I boja će
biti ujednačena. Plodovi neće imati bijelih mrlja, koje redovno kvare
njihov izgled, ako ne i okus.
Lubenice također izvrsno rastu na ogradi. Naročito sorta Icebox, ne
treba druge podupirače. Dinje bi morale imati svoje „kolijevke“ načinjene
od guste gaze, starih plahti ili sličnih materijala, prostrtih ispod plodova i
pričvršćenih za ogradu. Ako to ne učinite, plodovi će pasti na tlo kad
sazore i peteljka im postane labava.
Poput ostalih kultura s viticama, tikve i bundeve popet će se na ogradu
jednako spremno kao što bi se proširile po tlu. Ako vas muče bušači, bolje
je da ih pustite da pužu po tlu i da se ukoirijene na zglobovima, koje zbog
toga treba prekriti zemljom. Tikve Butternut, koje su imune na bušače,
mogu se uzgajati na ogradi u velikim količinama bez poteškoća.
Zapamtite da i za uzgajanje na ogradi vrijede načela nizanja kultura.
Svaki dio vaše ograde može podržati više od jedne kulture po sezoni.
Telefon-grašak i ostale visoke sorte mogu biti posijane prve. Visoki lima
grah i Kentucky Wonder − grah mogu se staviti malo kasnije i nekoliko
centimetara dalje od ograde. Rajčice se mogu odmaknuti za čitavu duljinu
korijena, a krastavci, lubenice, bundeve i tikve mogu se staviti u
međuprostor.
Ljudi iz gradova i predgrađa stalno mi govore da bi rado „uzgojili
poneku rajčicu“ ili tako nešto, ali nemaju prostora. Nakon godina
eksperimentiranja, moj je odgovor dobio ovaj oblik:
„Ako imate prostora za ogradu, imate prostora za rajčice i za mnoge
druge kulture.“ Nitko od onih koji su isprobali tu shemu nije mi još javio
da bi ona mogla biti neuspješna.
Što im govorim, svodi se na ovo: ako želite uzgojiti rajčice, uzmite tucet
jakih sadnica i stavite ih tridesetak centimetara daleko od ograde, po
mogućnosti na sunčano mjesto. Iskopajte duboke rupe za njih tako da samo
vršci vire iz papirnatih „ovratnika“ koji ih štite od sovica pozemljuša.
Dodajte stajskog gnoja, i koštanog brašna ili stavite neki sličan organski
fertilizator po površini, dosta obilno. Navodnjavajte ih stalnim tankim
mlazom iz sprave za zalijevanje nekoliko dana. Kad se sadnice prime i
počnu rasti, stavite oko njih stelju od sijena, piljevine, tanki sloj treseta ili
pokošenu travu s tratine. Kad počnu puzati, odrežite sve glavne izdanke
osim 2-3 najbolja, a njih privežite za ogradu vrpcama tkanine tako da čvor
bude prislonjen uz ogradu. Tako dobivate „longetu“ za svaku grančicu,
koja poput longete za slomljenu ruku, učvršćuje bez opasnosti od ozljede.
Nakon toga na jednak način povežite nove grančice i dobit ćete lijepi urod.
Ostavite rajčice da sazore na svojim viticama. Bit će bolje od bilo kojih
kupovnih.
Toliko o rajčicama, Jednako vrijedi i za sve prije spomenute kulture, a
možda i za još neke koje nisam isprobao. Svatko tko ima komadić ograde
ili mjesto na koje ju može staviti, ima mjesto za dobar povrtnjak
odgovarajućih dimenzija. Prihranjujući tlo organskim fertilizatorima −
uključujući sve biljne ostatke − u tridesetak centimetara širokom pojasu
duž ograde, dobit će iznenađujuće količine biranog povrća po cijeni ne
mnogo većoj od one koju će platiti za sjeme i sadnice.
Mreža za perad podiže rajčicu
Okviri za rajčice koji pridržavaju vitice na dvema razinama i dopuštaju
biljkama da rastu kroz 75 centimetara široke panele od mreže za perad, što
su razapeti između dvaju redova teških stupova, omogućili su Leu
Mauriceu iz Barrea, Vemont, da tijekom mnogih godina ne izgubi vrijedan
plod. Prema njegovom izvješću, ti učinkoviti i originalni okviri stoje 5$.
Leove bilješke dokazuju da je pomoću tih okvira ostvario veće prinose
nego bilo kojom drugom metodom koju je iskušao. Smatra da žičana mreža
spada u prednosti električne kulture. Okvir je oblikovan tako da dopušta
biljkama rast prema gore kroz dvije razine žičane mreže, koja je smještena
tako da podrži neobrezane vitice i zrele plodove baš tamo gdje je težina
najveća.
Okviri su podignuti na osam stupova u dva reda, koji su ukopani 60
centimetara u zemlju. Redovi su razmaknuti 1 metar, a razmak između
stupova u redu jest 2 metra. Poprečne letve, pričvršćene čavlima za
stupove, nose mrežu za perad, položenu ravno, na visini od 45 i 80
centimetara iznad tla. Na tim visinama, prema Leovim testovima, javljaju
se najveći tereti koje okviri trebaju nositi.
Sadnice rajčica stavljaju se u tlo čim se ono u proljeće zagrije,
razmaknute 60 centimetara u oba smjera ispod donje razine mreže.
Razvijajući se, biljke rastu okomito kroz mrežu rađajući najveće količine
plodova upravo iznad žičanih držača. Kako razmak između biljaka i rubova
mreže iznosi oko tridesetak centimetara, vrlo malo plodova visi preko ruba.
Leo ima u svom vrtu vrlo bogato organsko tlo i otkrio je da njegovo
povrće bolje uspijeva ako se svake godine stavlja na iste, posebno
odabrane, lokacije nego ako se rotira. Zato isti okvir upotrebljava već
godinama. Mnoge drvene dijelove zamijenio je metalnima, što je mnogo
lakše nego svake godine graditi novi okvir, koji mora biti dovoljno jak da
izdrži teret od nekoliko stotina kilograma stabljika i plodova.
Kako ekonomist vidi Stout-sustav
Nijedan sustav vrtlarstva ne može biti jednako prikladan za sve vrtlare,
pa to vrijedi i za sustav Stout. Shvaćena kao metoda proizvodnje, svaka
vrtlarska tehnika može biti predmet ekonomske analize. Pokušajmo
primijeniti takvu analizu na sustav Stout i vidjeti kakvi su njegovi dosezi i
ograničenja. Čineći to, moramo biti svjesni da se činjenice koje
analiziramo, makar su prema mom sadašnjem znanju istinite, mogu
promijeniti u budućnosti, a moguće je da ni sada nisu sasvim precizne, što
znači da će rezultati možda zahtijevati modifikaciju.
Budući da je sustav Stout samo poseban tip organskog vrtlarstva,
njegove očite prednosti nad kemijskim tehnikama jesu prednosti prirodnih
tehnika općenito i ne treba ih popisivati. Ekonomska analiza zahtijeva
bavljenje prihodima i izdacima u proizvodnji hrane (cvijeće isključujem
zbog vlastitog neznanja), sustavom Stout u usporedbi s drugim, dulje
poznatim, organskim metodama.
Prihodi
U povijesti izdaci prethode prihodima, ali ovdje smo obrnuli redoslijed
da bismo brže prešli preko tog pitanja. Ništa u mom iskustvu sa sustavom
Stout, niti u iskustvu bilo kojeg vrtlara kojeg poznajem, ne upućuje na to
da su urodi veći niti da je hrana kvalitetnija od one dobivene bilo kojom
drugom organskom metodom. Moramo primijetiti da ni Ruth Stout nikad
nije ustvrdila tako nešto, unatoč činjenici što mnogi ljudi misle da jest.
Koji su posjetili njen vrt, znaju bolje jer je točno preko puta njenog vrta
jedan veći organski posjed, čiji se izgled može usporediti s vrtovima
Versaillesa, samo što se tamo osim ukrasnog bilja uzgaja i hrana. Učinak je
uistinu tako veličanstven kao da se hoće odvratiti pažnja od proučavanja
stanja jestivog bilja. No, ako se pobliže promotri, vidi se da je ono
identično kao i bilje istih sorti koje, poluskriveno sijenom, raste u
Ruthinom vrtu.
Može se činiti da stroga ekonomska analiza ovim navodima ne otkriva
nikakvu razliku između sustava Stout i konvencionalnijih organskih
metoda glede prihoda. No ipak nije tako. Suprotno popularnom vjerovanju,
izgled vrta spada u prihode iz očišta ekonomske znanosti, a vrt koji je
organiziran po sustavu Stout nije lijep nikome osim vrtlarima koji se tim
sustavom bave.
Izdaci
U skladu s iskonskom ekonomskom tradicijom, izdatke možemo svrstati
u tri kategorije: zemlja, rad i kapital. Pokušajmo ih razmotriti, prikladnijim
redoslijedom:
1. Zemlja, u smislu koji nas zanima, znači svako mjesto na kojem je
vrtlarstvo moguće. Kako je sustav Stout vrsta organskog vrtlarstva, morao
bi biti moguć svugdje gdje je moguće takvo vjrtlarstvo, i to je, vjerujem,
istina. Poznavao sam nekoliko vrtlara koji su u početku imali poteškoća u
primjeni sustava Stout na tvrdom, glinovitom tlu. Neki su se odmah vratili
alatu za prekopavanje. Ali drugi su otkrili da trajna stelja počinje djelovati
nakon prve godine − i što dalje, to bolje. Primijetit ćemo, međutim, da
stara izreka kako je najbolje vrijeme da se počne s vrtom − lani, naročito
vrijedi za sustav Stout i da se najbolji rezultati ne mogu očekivati prije
treće godine, ako je stelja stavljena malo prije prve sjetve.
Ako stelja nije bila stavljena prethodne godine, najbolje ju je staviti kad
se bilje u vrtu koji je obrađivan uobičajenom metodom već razvilo, dakle
tijekom ljeta.
Tlo koje je previše kamenito za prekopavanje može se pretvoriti u dobar
vrt korištenjem sustava Stout, a to vrijedi i za kosine koje su toliko strme
da im prijeti opasnost od erozije i ispiranja ako nisu načinjene terase.
2. Kapital u vidu alata i opreme u sustavu Stout sveden je na jedva nešto
više od motike i vila, za razliku od bitno većih zahtjeva drugih metoda. No
iskusni će vrtlari shvatiti da je realni minimum kapitala za bilo koju vrstu
organskog poljodjelstva ravan nuli i da sav posao može biti obavljen golim
rukama. Iznad nulte razine uloženi kapital varira, grubo rečeno, ovisno o
veličini vrta, ali pravi čimbenici kontrole zapravo su ukus i interes vrtlara.
Malo je onih koji tijekom godina nisu nabavili inventar koji rijetko − ako
ikad − upotrebljavaju. Mnogi nabave moćnu mehanizaciju koja daleko
nadilazi stvarne potrebe. Činjenica je da skoro svi vrtlari uživaju u
posjedovanju dobre opreme. Ona može znatno doprinijeti zadovoljstvu
koje proizlazi iz bavljenja vrtlarstvom, a budući da je tome tako, ona je dio
vrtlarske ekonomije.
Mislim da se s pravom može reći da sustav Stout stavlja ljude pred
mnogo manje iskušenje nego druge metode da ulože kapital u opremu.
Koliko je ta prednost značajna, ovisi o pojedincu.
3. Rad, u obliku vrtlarovog vremena i energije, najvažnija je vrsta
izdatka za većinu nas. Naslovi tekstova Ruth Stout − „Kako imati zeleni
palac bez bolnih leđa“ i „Vrtlarstvo bez motike“ − upućuju na to da se
načelne prednosti sustava Stout odnose na te izdatke. Trajna stelja, koja se
sastoji uglavnom od sijena, traži jedva nešto više rada nego što ga zahtijeva
stavljanje uobičajene ljetne stelje. Ali, osim što osigurava kontrolu korova i
čuvanje vlage, te ima i druge prednosti koje pruža ljetna stelja, sustav
Stout, jednom uspostavljen, pretvara vrtlarov rad oko prekopavanja,
kultivacije i gnojenja u prirodne procese. Sama ta činjenica već je dovoljna
da se ta metoda preporuča onima koji žele da njihov rad u vrtu bude što
sličniji radu Prirode. Za njih naša ekonomska analiza ovdje završava jer
već znamo kakvu odluku trebaju donijeti. Oko ostalih još se moramo
potruditi.
Sumiranje rezultata
Prije nego što upotpunimo svoju ekonomsku analizu, bilo bi dobro da
sumiramo glavne točke na kojima temeljimo svoje zaključke.
1. U pogledu prihoda sustav Stout nema značajnih prednosti pred
ostalim vrstama organskog vrtlarstva. Vrtlari kojima je važno da njihov vrt
liči na park, zaključit će da je sustav Stout inferioran u estetskom smislu.
2. U pogledu izdataka sustav Stout pokazuje male prednosti u vezi sa
zemljom i praktično nikakve u vezi s kapitalom. Njegova najveća prednost
tiče se rada, definiranog kao kombinacija vremena i intenziteta napora.
Da bismo shvatili kako se određuje vrijednost izdataka rada, moramo
primijeniti ekonomsko načelo druge mogućnosti. Prema tom načelu, prava
cijena bilo kojeg rada odgovara najboljoj varijanti od koje se zbog tog rada
mora odustati. Tako prava cijena čitanja ovih redova odgovara najvećoj
koristi koju bi čitatelj stekao da je nekako drukčije utrošio vrijeme i
energiju.
Svjestan sam toga da me upotreba ovog primjera može stajati gubitka
nekih čitatelja, koji bi se mogli sjetiti da moraju i važnije poslove obaviti.
No taj će rizik poslužiti tome da se naglasi da samo osoba koja je
najizravnije zainteresirana (u našem slučaju vrtlar) može precizno odrediti
realnu cijenu bilo čega čime se bavi (ovdje su to izdaci rada) vlastitim
promišljanjem.
Zaključci
Nijedan ekonomist ne može odrediti pravu cijenu izdataka rada nikome
osim samome sebi. Logično je, međutim, da će cijena tih izdataka za
svakoga biti obratno proporcionalna broju njegovih mogućnosti. Tako
vrtlari s najmanje vremena i energije moraju svakom utrošenom satu
pridodati veću vrijednost od onih koji raspolažu s više toga. Primjena tog
ekonomskog načela na sustav Stout omogućit će nam da načinimo grubu
klasifikaciju vrtlara prema vjerojatnim sklonostima:
1. U prvu skupinu možemo smjestiti vrtlare, i one koji bi to htjeli biti,
kojima izdaci rada predstavljaju najvišu vrijednost. Podnaslov teksta
„Vrtlarstvo bez motike“ jest „za starije, zaposlene i lijene“, i to pokriva
većinu takvih. Ima mnogo potencijalnih vrtlara koji ne mogu ili ne žele
odvojiti dovoljno izdataka rada od ostalih svrha za bavljenje vrtlarstvom po
nekoj drugoj metodi. Za njih vrijedi: ili sustav Stout ili ništa.
2. Ljudi koji raspolažu s više vremena i energije pridat će manju
vrijednost svojim izdacima rada i zato bi ih više mogao zanimati izgled
vrta i slični čimbenici nego oni iz prve grupe. Što su im vrtovi veći, to će
im sustav Stout − ili kombinacija tog sustava s drugim metodama − biti
prihvatljiviji, jer su i njihovi izdaci rada napokon ograničeni.
3. Mladima, bezbrižnima i energičnima izdaci rada najmanje su vrijedni
i sustav Stout neće ih privlačiti, osim ako se radi o velikim područjima.
Kako sam ja star i zaposlen, a možda čak i lijen, da i ne spominjem da sam
ekonomist po profesiji, sa svojim izdacima rada baratam tako da nastojim
dobiti maksimalne prihode iz svega što upotrijebim. No svjestan sam da
postoji veliki broj inače razumnih ljudi kojima fizički rad sam po sebi
predstavlja zadovoljstvo. Oni bi možda radije krenuli u pravljenje terasa na
kosini koja je već pretvorena u vrt sustavom Stout.
 Na kraju možemo zaključiti da ekonomska analiza pokazuje da je sustav
Stout ograničeno privlačan za neke tipove vrtlara, a neke druge snažno
privlači. Koji je tip brojniji, pokazat će se tek kad tehnike „bez rada“
postanu šire poznate. U međuvremenu sa sigurnošću možemo reći da
najveća vrijednost tog sustava leži u tome što približava organsko
vrtlarstvo velikom broju potencijalnih vrtlara, koji se inače ne bi uopće
bavili vrtlarstvom.
 BIBLIOTEKA ORGANICA

Naslov izvornika
THE RUTH STOUT
NO-WORK GARDEN BOOK
Rodale Press, Inc. Emmaus 1971
Copyright ©1971 Ruth Stout i Richard Clemence
Copyright ©Melissa Clemence
©za hrvatsko izdanje pridržava Darko Petanjek

S engleskog preveo
ŽELIMIR KISELJEV, prof.
Lektorirala
JASMINKA SALAMON, prof.
Korektura i stručna korektura
DARKO PETANJEK I MIRJANA VANCAŠ
Stručni konzultanti
mr. BRUNO NOVAK, Zavod za povrćarstvo
mr. INES VRŠEK, Zavod za ukrasno bilje i pejsažnu arhitekturu s
Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Nakladnik
PRIRODOSLOVNO DRUŠTVO „LJEKOVITA BILjKA“, ZAGREB
Za nakladnika
prof. ŽELjKO SOBOTKA, dipl. ing.
Likovna oprema ovitka
DARKO POLANČEC
Grafička priprema
„SOFT-US“ d.o.o. Zagreb
Tisak
MULTIGRAF Zagreb
 Sadržaj
Predgovor..........................................3
Riječ urednika...................................4
1 - Bacite svoju lopatu i motiku!......8
Pitanja koja mi ljudi postavljaju............11
Zašto? (i zašto ne?)................................15
Kauč na kojem se bavim vrtlarstvom....17
Meni malo više stelje.............................19
Čemu me naučilo 40 godina organskog
vrtlarstva..................................................21
Molim vas − nemojte toliko raditi!........23
Stelja može pobijediti Djeda Mraza......25
… I sušu.................................................26
2 - Moji odgovori „ekspertima“.....31
O dodavanju dušika tlu..........................31
Kad znanstvenici dođu u posjet….........33
Kad kritiziraju organsko vrtlarstvo…....36
O plastičnom pokrovu….......................39
O oranju, smrzavanju i drugim idiotskim
idejama….................................................41
Kad navale posjetitelji….......................43
Nekoliko sestrinskih savjeta Rexu........47
Vrtne napasti − nisu tako strašne!.........51
3 - Moj naklon ljepoti.....................56
Gardenije koje sam poznavala...............59
Cvijeće koje volim.................................63
Ne šalite se s ružama.............................66
4 - Okus je pokus.............................71
Sjajna ideja o jedenju bilja....................71
Nemojte se toliko truditi oko šparoga.. .74
Cjelogodišnja berba jest laka!...............78
Što s jagodama?.....................................80
5 - Još neki prijedlozi za vaš vrt.....84
Tri vlastoručna trika..............................84
Pripremanje vrta za zimski san..............87
Promjene za sljedeću godinu.................88
Čuvate li sjeme? Pripazite!....................89
Dočekajte prvi mraz − hladnokrvno......92
6 - Varijacije na sustav cjelogodišnj
stelje.................................................96
Jedanaest načina da učinite stelju
učinkovitom.............................................96
Učinite svoj vrt isplativim.....................99
Kako započeti povrtnjak s manje rada 104
Treba li uzgajati vlastito sjeme…........108
… A luk?.............................................112
Mora li se sjeme tretirati prije sjetve?. 114
Novi način sijanja povrća....................115
Ideje za uzgoj slatkog kukuruza..........119
Uzgojte povrće na ogradi....................123
Mreža za perad podiže rajčicu.............125
Kako ekonomist vidi Stout-sustav.......126
Sadržaj...........................................132