Professional Documents
Culture Documents
U biti ovog prigovora, istini za volju, nema previše logike, ali zato ima isuviše
oportunizma koji se nameće kao vrednost po sebi. Zar, dosledno gledajući, baš ja -
kojem je dodeljena nagrada (i koji sam i povodom prethodnih odluka žirija, javno
istupao s protivljenjem) pa, zahvaljujući tome, mogu pouzdano i provereno da
svedočim o nečijim kompetencijama - nisam upravo najpozvaniji da te
komeptencije i njihove eventualne manjkavosti učinim očevidnim i protiv njih
ustanem? Možda, recimo, ja o tom odsustvu kompetencija nisam mogao da znam
ništa unapred, pa sam, kroz sam proces "bivanja nagrađenim", u hodu, dakle,
saznavao šta o književnosti misle i smatraju oni koji su o književnosti pristali da
sude? Ili - šta ako ja ispravno verujem da moj roman zavređuje da bude proglašen
za najbolji te godine, ali da su razlozi zbog kojih ga određeni saziv žirija "vidi" kao
najbolji, meni nezanimljivi i književno neubedljivi? Možda me, na nekom niovu,
vređa sama činjenica da se o romanu nije - od strane tadašnjeg saziva žirija -
napisalo ama baš ništa književno-teorijski iole pronicljivo i smisleno? Da li
gospodin Milenković - koji je, uzgred rečeno, kao i ostali članovi žirija - uredno
honorarisan za svoj posao, očekuje da ću ja da, žargonski rečeno, "pucam sebi u
koleno", zato što su oni - po mom mišljenju - nekompetentni, i tako, onda, steknem
"pravo" da mislim? Da se pobunim protiv njihove književno-teorijske
nekompetentnost, tako što ću da se odreknem milion dinara, i time steknem
nekakav legitimitet skladan sa optikom gospodina Milenkovića? Nisam, na sreću,
toliko ogrezao u narcističkom samodoživljaju o vlastitoj važnosti i veličini. Prosto
govoreći: to što vas smatram nekompetentnim, ne znači da mi nije neophodno
milion dinara, i novčani iznos nagrade koji sam prihvatio, nema nikakve veze sa
mojim pravom da imam mišljenje. Naposletku, dodeljen mi je za knjigu koju sam
napisao, a ne za paraknjiževne zasluge.
Sudeći po svemu, "lekcije", o logici, "dele oni koji najviše greše"..Ovo su reči Žila
Deleza, kog je - kad smo kod poštenja - Ivan Milenković, zajedno sa drugim
prevodiocima i prevoditeljkama, preveo na srpski jezik, i, tako, našoj kulturi učinio
dostupnim, u okviru izdavačkog poduhvata i.k. "Fedon", na čemu sam mu ja
iskreno zahvalan. Međutim, desi se, i nije retkost, izgleda, da ljudi prevedu knjige,
a da ih sami ne razumeju.