TOMISLAV IVANČIC SUSRET SA ŽIVIM BOGOM

TOMISLAV IVANČIĆ

Lektura: KATICA MAJDANDŽIĆ-STUPAC Korektura: ZVONKO ŠTETIĆ Grafički

uredio: FRANJO KlS Oprema: ZDRAVKO TIŠLJARSUSRET SA ŽIVIM BOGOM
Temeljno kršćansko iskustvo Seminar za evangelizaciju Crkve
XI. izdanje

Odobrenjem zagrebačkog nadbiskupa Franje kard. Kuharica, br. 85-Prez./83

od 29. travnja 1983. godine.
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara:
dr. Tomislav Ivančić, Zagreb, Kaptol 13 Tisak: Kršćanska sadašnjost
d.o.o., Zagreb Naklada: 3.000 ISBN 953-11-0101-9KS
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2004.

KRATICEPREDGOVOR X. IZDANJU
Prošlo je sedamnaest godina od prvog izdanja ove knjige. Deseto izdanje
koje imate u ruci predstavlja mali jubilej. On se uklapa u Veliki jubilej
2000. - Isusova rođenja i 25. obljetnice Zajednice »Molitva i Riječ«.
Značajan je taj susret triju jubileja. Ova knjiga je, naime, sva zauzeta
oko toga kako vjernicima i ateistima približiti Isusa Krista sve do
susreta s njime. Knjiga je izrasla iz iskustva vjere i molitve vjeronaučne
skupine u crkvi sv. Vinka u Zagrebu, nakon čega je postala temeljni
oslonac u rastu i širenju zajednice »MiR« koja je izrasa iz te vjeronaučne
skupine. Tako su ova knjiga i Zajednica »MiR« srasli u neodvojivu cjelinu.
Knjiga sadrži smisao i zadaću Zajednice, a Zajednica svjedoči o knjizi da
je putokaz i pomoćnik do iskustva vjere u trojstvenog Boga.
U tom uvjerenju da knjiga služi svima koji žele do odraslije vjere,
radosno ispraćam u javnost i ovo izdanje. Ovaj puta nisu se mijenjali
sadržaj i oblik knjige. Iako nova saznanja, iskustvo života i nove
epohalne promjene sugeriraju neke zahvate u njoj, osobito novu literaturu,
ipak ostaje istina da sadržaj, u čijim temeljima stojiprvo-kršćanski
katekumenat, potpuno odgovara i suvremenim ljudima i novim povijesnim
okvirima. Dok bi se moglo mijenjati ono »kako« dotle ostaje suvremeno i
nepromi-jenjivo ono »što«.
Zahvaljujem izdavačkoj kući »Kršćanska sadašnost« za zauzetu brigu oko
izdavanja ove knjige. Moje zahvalne misli osobito idu pokojnom dr. Josipu
Turčinoviću koji me ohrabrivao u pisanju knjiga i osobno se zauzimao oko
njihova izdavanja u ovoj izdavačkoj kući.
Autor
Zagreb, na dan sv. Jeronima 2000.
Biblijske knjige prema: Biblija, Zagreb 1974, str. XII. RPOK - Rimski
obrednik, Red pristupa odraslih u kršćanstvo - Inicijacija, Zagreb 1974.
CT - Ivan Pavao II, Catechesi tradendae, u: Kate-heza, br. 4 (1979), str.
24-46, i br. 1 (1980), str. 35-47. EN - Pavao VI, Evangelii nuntiandi,
Zagreb 1976. LG - Lumen gentium - Dogmatska konstitucija o Crkvi II.
vatikanskog sabora, u: Dokumenti, Zagreb 1972, str. 52-102. GS - Gaudium
et spes - Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu II.
vatikanskog sabora, u: Dokumenti, Zagreb 1972, str. 350-420. AA -
Apostolicam actuositatem - Dekret o aposto-latu laika II. vatikanskog
sabora, u: Dokumenti, Zagreb 1972, str. 236-258. I)V - Dei Verbum -
Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi II. vatikanskog sabora, u:
Dokumenti, Zagreb 1972, str. 221-234.

PREDGOVOR V. IZDANJl

Radostan sam, da u sedam godina ova knjiga dotiv\java peto izdanje.

Nove spoznaje stečene na temelju teoloških istraHvanja i iskustva na
terenu zahtijevale su mali zahvat u . ttvrtom poglavlju knjige, u
pitanjima odnosa okultnih i inih praksa prema kršćanskoj vjeri,
teupitanjima unutarnjeg tscjtljenja. Napominjem, da na tim područjima nije
doilo do hitnih promjena, te da stav Crkve i moja iskustva dosada sn/e
spoznaje čvrsto stoje. Ovdje su ipak donesene neke nijanse i uvidi drugih
teologa, te iskustva vjernika iz drugih dijelova opće Crkve kako bi naš
rad i put bio i opće crkveni i teološki ute-meljeniji.
U razdobljima koja su ispred nas vjerujem da će ova knjiga više no dosad
pomoći onima koji na ruševinama starih uvjerenja traže izvoran glas Crkve
da bi oživjeli iskonske nade.
U Zagrebu, na Svijećnicu, 1990.
PisacPREDGOVOR
Godine 1979. zamolio me zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić da
organiziram molitvene seminare za osnovno kršćansko iskustvo. Na njegovu
inicijativu održan je sredinom rujna iste godine prvi takav seminar na
Mariji Bistrici. Bilo je prisutno četrdesetak svećenika, među kojima i
sam nadbiskup.
Otada je održano više od dvije stotine seminara u svim krajevima Katoličke
Crkve na našem području. Kroz to razdoblje oni su dobili svoju čvrstu
strukturu i utemeljili se na dokumentima Crkve, osobito na »Gau-dium
etspes« i»Apostolicam actuositatem« II. vatikanskog sabora, »Evangelii
nuntiandi« Pavla VI. i »Cate-chesi tradendae« Ivana Pavla II. Struktura
seminara i metoda rada preuzete su iz obrednika »Inicijacija — Red
pristupa odraslih u kršćanstvo«. U međuvremenu seminari su dobili svoje
pravo ime uzeto iz »Evangelii nuntiandi« pape Pavla VI. —»Seminari za
evangelizaciju Crkve«. Izraz »evangelizacija« ima ovdje značenje prvog
navještaja. U Crkvi, naime, živi mnoštvo ljudi kojima nedostaje prvi
navještaj, koji su kršteni i u djetinjstvu katehizirani, a da nisu nikada
evangelizirani u smislu prvog navještaja. Potrebno ie to sada
nadoknaditi, kako bi njihova vjera postala zrela, iskusna i slobodno
izabrana (usp. Ivan Pavao II, CT 19).
Mnogi koji su prošli kroz ovakve seminare čeznu za knjigom pomoću koje bi
mogli produbiti poticaje dobivene na seminaru. Također brojni voditelji
seminara traže priručnik za lakše snalaženje u vođenju seminara. Osim
toga, mnogi su župnici molili da u jednoj knjizi dobiju preglednu
obavijest o sadržaju seminara i mogućnosti vođenja seminara poput misija
u župama. Razni voditelji molitvenih skupina, iz redova klera i laika,
traže pomoć u vođenju skupina. Za sve njih napi-
PREDGOVOR II IZDANJU
Prvo izdanje ove knjige dosta je preinačeno. Tekst je dorađivan.
Zahtijevala su to nova iskustva sa seminara.
Promijenjen je i ovitak i grafičko uređenje, dopunjen je uvod i gotovo sva
kateheza. Veći su zahvati učinjeni u trećem razdoblju seminara. Dana je
opširna informacija o okultnim praksama i njihovom odnosu prema kršćanskoj
vjeri. Nastojalo se zatim bolje utemeljiti to razdoblje čišćenja
iprosvje-tljenja. Promijenjen je i drugi dio knjige, gdje se prikazuje
struktura seminara i profil voditelja.
Neka i ovo izdanje pomogne mnoštvu novih »bogotraga-telja« u našem vremenu
i u našim prostorima. Neka olakša rad brojnim voditeljima seminara za
evangelizaciju Crkve i molitvenih skupina iz redova klera i laika.
U Zagrebu, na Blagovijest 1985.
Pisac

67

sanaje ova knjiga. Ali ne samo za njih nego i za one pojedince i skupine
koje žele doći do temeljnog iskustva kršćanske vjere. Za njih može biti
informacija, ali i vodič.
Ova je knjiga plod petogodišnjeg iskustva na terenu. No, nastala je i na
temelju teološkog studija, svetopi-samskih tekstova, otačke literature,
novijih dokumenata Crkve i zahtjeva koje Crkva sebi postavlja u naše
vrijeme. Molitva, teološki studij i pastoralni rad — kamenje je ugrađeno u
zgradu ove knjige. Knjiga stoga nosi u sebi slojevitost tih elemenata. U
biti, tri su temeljna elementa: svjedočenje, navještaj i molitva. Oni su
diktirali i stil tekstova, koji se stoga nižu u rasponu od osobnih do
teoloških. Na taj način daju hranu umu i srcu. Cijeli je čovjek pozvan da
slijedi sve dublji i uži put u iskustvo vjere.
Ovakav je seminar autohtoni model. Nastao je na temelju rada i potreba u
našoj hrvatskoj Crkvi i iz razmišljanja i istraživanja naših djelatnika.
To ne isključuje poticaje iz sveopće Crkve. On se pridržava strukture i
obreda rimskogpokoncilskog obrednika »Inicijacija«, ali je primijenjen na
krštene osobe.
Ovo je prvi pokušaj da se ovaj terenski rad, koji se kao novost pojavljuje
među nama, opiše u knjizi. On, naravno, nosi u sebi pečat pokušaja. Knjiga
se ne želi nametnuti kao priručnik, najmanje kao katekizam, jer ona to
nije, a još manje kao neka vrsta službenog vodiča. Ona je u prvom redu
svjedočanstvo o jednom radu i procesu vjere u našem podneblju i ujedno
mogući poticaj za nove kvalitete pastoralnog i teološkog rada, osobito
misijskog rada u našim župama i u našoj Crkvi.
Napokon, svjestan sam da ova knjiga ne bi mogla izići bez brojnih
sudionika seminara, čije se iskustvo sa seminara i iz života nalazi ovdje
zapisano. Jednako i bez brojnih teologa, koji su razmišljali zajedno sa
mnom radeći na istom poslu. Ujedno, ona zahvaljuje izlazak brojnim
strpljivim prepisivačima, lektoru i korektorima i svakako mladoj
kršćanskoj zajednici u župi sv. Marka. Svima njima izražavam osobitu
zahvalnost.
U Zagrebu, na Uskrs 1983.
PisacPrvi dio
SUSRET SA ŽIVIM BOGOM
Sadržaj seminara za evangelizaciju Crkve

UVOD

Suvremeni se vjernik već dugo osjeća sve neizbjež-nije u dijaspori.

Društvo u kojem su živjeli stariji naraštaji bilo je vjerničko; danas je
nevjerničko, ateističko. Prijašnjih se godina praktični vjernik osjećao u
većini; danas je on u manjini. U prijašnjim desetljećima bilo je normalno
vjerovati i ići nedjeljom u crkvu; danas je to u gradovima postalo gotovo
iznimka. Među ateistima susrećemo krštene i nekrštene osobe. Nameće nam
se pitanje: zašto su kršteni napustili svoje vjerničko uvjerenje? (Ili ga
možda nisu ni imali?) Istodobno se javlja još jedno pitanje: zašto se
mnoštvo ljudi, iako rođenih od vjerničkih roditelja, ne krsti? Što je
razlog da kršteni napuštaju Crkvu, a nekršteni ne žele u nju ući?
Sigurno je da se ne može znati daBog ne postoji. To se može samo
vjerovati. Čovjek ne poznaje ni zemlju ni sebe; svemir mu je još uvijek
nedokučiva tajna. Kad bi Bog bio osjetilima dohvatljiv, opipljiv i očima
vidljiv, još uvijek ne bismo mogli znati postoji li, jer bi se mogao
kriti u dalekim kozmičkim svjetovima. On je pak duhovno biće, a to znači
nedohvatljiv metodama pozitivnih znanosti. On je iznad tih metoda i
dohvata. Ne javlja se, dakle, na način prirodnih zakona i zakonitosti.
Stoga znanost ne može reći niti da postoji, niti da ne postoji.
S druge strane priroda i svemir »viču« o njemu. Nepromjenljivi zakoni
prirode govore o njemu. Savjest ljudska jedino u njemu nalazi mir.
Bezgraničnost čovjekove misli kao da ga dodiruje. Slutnjom čovjek
dohvaća neku toplu blizinu. Svemir nije slučaj, čovjek

11

nije samotno biće u svemiru, smrt nije kraj. Posvuda je razasuta misao: u
zakonima prirode kao i u našem organizmu. Čovjekov um otkriva misao
ugrađenu u prirodu — i tako otkriva smisao. Dovoljno je smiriti se u
tišini pa da se osjetimo okruženi prisutnošću. Netko je tu. U njemu čovjek
ima svoj Izvor i svoju budućnost. Čini se da je to potpuno jasno. A opet,
kao da i nije.
Otkad postoje tragovi čovjeka na zemlji, postoje i tragovi njegove
religioznosti. Uz oruđe i oružje nalazi se i žrtvenik. Religioznost traje
i izražava se u raznovrsnim religijama koje i danas okupljaju milijarde
ljudi. Masovni je ateizam pojava tek ovoga stoljeća. Zar je on možda
posljedica toga što su ljudi otkrili da Boga nema?!
Usred ateizma i religija izdvaja se Isus Krist. On ne dokazuje da postoji
Bog, nego za sebe tvrdi daje Sin Božji, to znači daje on sam Bog. Zar je
moguće da se nevidljivi tajanstveni Bog otkriva očima ljudi? Bog, dakle,
postoji. Kao što postojimo mi. Javio se u povijesti. To zvuči toliko
nevjerojatno, da ćemo radije pokušati zanijekati njegovu povijesnost.
Povijesna znanost, međutim, utvrdila je daje Isus Krist u povijesti
stvarno postojao. Trijezno i mirno za sebe je tvrdio daje Sin Božji. Činio
je čudesna djela, s lakoćom i sigurnošću kao da sve prirodne zakone drži u
svojoj ruci. Uskrsnuo je od mrtvih. Rekao je da je on smisao ljudske
povijesti i daje došao da nas izbavi i oslobodi za nova božanska spoznanja
i za božanski život. U njemu su se ispunila očekivanja proroka i naroda.
Njegovi su učenici činili ista čudesna djela kao i on, i živote su dali
iz ljubavi da zajamče Istinu koju je on donio. On je pobijedio grijeh,
smrt, besmisao, bolesti, neprijateljstva, nepravde. Jedino u njemu
čovječanstvo ima sigurne, nove, natčovječanske sile i perspektive. Čovjek
se, napokon, može osloboditi ropstva zla i sputanosti materijom i postati
ono za čim čezne.
Crkva je Isusovo djelo. Radosnu vijest o njemu ona prenosi pismenim (Novi
zavjet) i usmenim putem (Tradicija). Ona sama tu vijest živi. Crkva je
nepreki-nuti niz vjernika, biskupa, papa i vjere od Isusa do danas. Ona je
na neki način produženi Krist kroz povijest. Ona u sebi nosi najsnažniju
silu svijeta i kozmosa: Duha Svetog koji oživljuje sva bića, drži zakone
prirode, stvara nove oblike, liječi ranjene i okrnjene organizme. Crkva
je danas najbrojnija ustanova svijeta. Ona je tu za svakog čovjeka. Tu je
da Kristovom snagom pomiri sve neprijatelje. Njezina snaga nije broj
ljudi, niti uvjerljiv i velik nauk, nego Isus Krist. On je Mudrost Božja i
Sila Božja.
Sve je to neobično i čudesno. Stvarno se dogodilo i događa se. Pa ipak,
zašto je to tako nejasno i prekriveno zaboravom? Zašto je tako malo
vjerodostojno? Zašto toliki ljudi ipak ne vjeruju?-
Osim dobra, oko nas i u nama vlada zlo. Odakle i zašto ono postoji? Ne
znamo. Zlo je tu i ono zadržava snagu Dobra, ono zarobljava i zasjenjuje
bistrinu čovjekova razuma. Zlo izvire iz srca svakog čovjeka. Zlo je
osnovni problem zemlje. Ono čini da čovjek posve jasne stvari ne prihvaća.
Razdijeljen je u sebi. Hoće dobro, a čini zlo. Zapaža Sveprisutnog, a
vjeruje da ne postoji. Ukloniti zlo iz čovjeka i iz ljudskog društva, to
je osnovna borba čovječanstva. Ali — može li se to?
Crkva pokazuje Isusa Krista kao Otkupitelja i pobjednika nad Zlom. No
prevelik je broj neotkupljenih u samoj Crkvi, da bi svijet mogao
povjerovati. »Ta od čega si nas to otkupio, Nazarećanine?« — pita
izbjeglica u tuđem svijetu, prokisao i izgladnio, s pogleodm na križ
ležeći na klupi nekog prihvatilišta. »Odviše su turobna vaša lica« —
predbacuje Nietzsche kršćanima. »Mi ljubimo Krista, ali ne vas kršćane« —
tuži se veliki Gandhi. »Da nije vas kršćana, mi bismo davno postali
kršćani« — kaže on. Drugi vatikanski sabor tvrdi slično: »Zato ne malu
ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da
oni, zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem
nauka ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog
života, pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju« (GS

1213

19). Ateizam je, dakle, donekle posljedica iskustva što ga ateisti imaju s
vjernicima. Neprihvaćanje Isusa Krista od strane ateista plod je toga što
ga ni kršćani nisu prihvatili. Prema tome, nužno je iskustvo kršćana s
Isusom Kristom, da bi drugi mogli povjerovati da je Isus Otkupitelj i
Spasitelj. U tom smislu piše papa Pavao VI: »Šutke ili u kriku ponavlja se
uvijek jedno te isto pitanje: Vjerujete li vi doista to što propovijedate?
Živite li to što vjerujete? Propovijedate li uistinu ono što živite?« (EN
76).
Vjerujemo da čovjek ne može živjeti bez Boga. Taj Bog, taj metafizički
»Ens primum«, prvotno apsolutno biće, jest mogućnost postojanja svijeta i
čovjeka. Pa i onda kad čovjek toga nije svjestan, on stoji u rukama Boga.
No, ni svjesno čovjek ne može dugo biti bez Boga. Pa i kad ga teoretski
niječe, praktički ga priznaje. Priznaje ga onda kad se pokorava zakonima
prirode i svoje savjesti. Jer, samo je jedan cilj čovjeka i čovječanstva
(usp. GS 22). »Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi« — govorio je
sv. Augustin. Svaki bi čovjek htio upoznati Boga i tako raspršiti
nesigurnost života. Papa Pavao VI. piše: »Suprotno svakom očekivanju,
svijet Boga unatoč tolikim znakovima odbijanja ipak traži, hodeći
neobičnim putevima, i bolno osjeća potrebu za njim« (EN 76).
Iskustvo daje sigurnu spoznaju. To je neposredna spoznaja, protiv koje ne
pomažu nikakvi razlozi. Budući daje čovjek ne samo tjelesno nego i duhovno
biće, na zemlji ograničeno, ali i neograničeno, on može spoznati Boga, pa
i duhom komunicirati s njime. To znači da čovjek može imati neku
iskustvenu spoznaju Boga. A to je put koji uvjerava vjernika, a preko
njega i nevjernika. Moglo bi se reći da svijet očekuje upravo to iskustvo
vjernika. »Taj svijet« — piše papa Pavao VI. — »vapi za blagovjesnicima
koji će mu govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju kao da vide
Nevidljivoga« (EN 76).
To iskustvo mijenja čovjeka i daje mu nove spoznaje. To se iskustvo,
naime, najprije pokazuje u pobjedi nad grijehom, mržnjom, nepravdom. Ono
je moći izvor novih spoznaja. Ono je, naime, djelovanje Duha Svetoga u
čovjeku. A Duh Sveti u čovjeku dovršava Isusovo djelo i zato daje mudrost
i silu.
Življenje vjere nije samo znanje i sabiranje informacija o Bogu i
čovjeku, nego život, putovanje, hodanje prema sve većoj slobodi u Bogu.
Zato vjera donosi iskustvo. Iskustvo je pak sastavljeno iz niza doživljaja
koje donose svagdanji događaji čovjekova koračanja prema Bogu i druženja s
Bogom. Iskustva u životu mogu biti pozitivna i negativna. Pozitivna
iskustva čovjeka ohrabruju, raduju i potiču na nove korake. Negativna ga
straše i koče u djelovanju. Tko ima negativno iskustvo oca, nosit će u
sebi takve misli i prema Bogu Ocu. Tko je, naprotiv, doživljavao oca kao
blagog, brižnog, čestitog, primijenit će te osjećaje i na svoj odnos pema
Bogu Ocu.
I u vjeri netko može imati pozitivna i negativna iskustva. Gomilaju li se
negativna iskustva, nastaje negativno religiozno iskustvo koje čovjeka
može ohladiti prema vjeri ili odvesti u ateizam. Tko ima takvo iskustvo u
vjeri, njemu se svetopisamska obećanja i velike propovijedi čine tlapnjom
i varkom. Negativna su iskustva uvjerljivija od bilo kakvih pozitivnih
riječi. Njima se mogu suprotstaviti samo pozitivna iskustva. Iskustvo da
Boga nema može se pobiti samo iskustvom da ga ima.
Pozitivna iskustva donose u vjeri uvjerenje koje ne mogu pobiti riječi
koje govore protiv njega. To iskustvo čak ne mogu pobiti niti negativna
iskustva. Iskustvo susreta s Bogom, dakle iskustvo da on postoji, jače je
od iskustva da ga nema već i stoga što u dubini srca svaki čovjek teži za
susretom s Bogom, Izvorom svoga postojanja. Vjernik koji ima niz iskustava
s Bogom jest iskusan vjernik. To je onaj koji ima doživljaj uslišanih
molitava, koji svaki dan doživljava da »druguje s Bogom«, koji ima
doživljaj da može nadvladati grijeh, da može praštati i ljubiti
neprijatelja, da može postati bolji kršćanin, da može križ nositi svaki
dan, da i u najcrnjoj tami ima svjetla i nade, da se pat-

1415

nje s Bogom pretvaraju u snagu, da se izgubljen život može pretvoriti u

dobitak. Iskusan kršćanin može druge uvjeriti i povesti na iste izvore. On
svjedoči o novom životu dobivenom kroz vjeru i zato je sposoban druge
rađati za taj život.
Crkveni pokoncilski dokumenti RPOK, EN, CT i niz saborskih dokumenata to
svjedočenje upravo i traže. Sigurno je da se Crkva može tako pokrenuti
naprijed i doći do obnove za kojom toliko čezne. Ljudi koji slušaju samo
propovijedi ostaju na mjestu. Kad čuju iskustva nekog vjernika ne mogu
više ostati mirni, jer ta iskustva ruše njihova dotadašnja negativna
iskustva.
Ova je knjiga nastala na temelju pozitivnih iskustava mnoštva vjernika
različite dobi, različitih mentaliteta i uvjerenja — od tradicionalnih
vjernika do ateista, razne naobrazbe — od nepismenih do nositelja
najviših diploma. Ta su iskustva i ovdje zapisana, ali ona mnogo snažnije
uvjeravaju kad se neposredno susretne onoga koji ima takvih iskustava.
No, i ovako zapisana mogu poslužiti da se čovjek upita: »A što ako je to
ipak istina?« Knjiga može također pomoći da i drugi dođu do iskustva u
vjeri. To je iskustvo da Bog daje sve stoje obećao po svome Sinulsusu. To
je iskustvo susreta sa živim Bogom, iskustvo radosti u molitvi, iskustvo
novog razumijevanja Božje riječi, novih sposobnosti za život, veće
ljubavi, sigurnosti da Bog postoji, iskustvo uslišanih molitava i promjene
života.
Knjiga nudi način kako doći do tog iskustva vjere. To je model
prvokršćanskog katekumenata obogaćen suvremenim katehetskim metodama.
Prvokršćanski je katekumenat nastao u prvim stoljećima Crkve. Bio je
strogo strukturiran. Osim kateheza sadržavao je molitvene i moralne
prakse. Cilj mu je bio pripraviti novo-obraćenike na krštenje i uvesti ih
u kršćanski život. Taj nam katekumenat najbolje prenosi Hipolit u
»Apostolskoj predaji«, napisanoj 215—217. godine nakon Krista. Iz tog
razdoblja imamo, međutim, i drugih dokumenata o katekumenatu, kao
»Kateheze« sv. ĆirilaJeruzalemskog i sv. Ivana Zlatoustog, zatim »De ca
techizandis rudibus« sv. Augustina. Takav je model ostao do konca 5. st.,
a onda je nestao. Povijest, međutim, pokazuje da Crkva nikad nije
pronašla takvu plodnost evangelizacije kakvu je imala putem tog modela
katekumenata. Stoga je razumljivo daje tu metodu starokršćanskog
katekumenata Crkva danas obnovila i dala je u obliku obrednika koji se
zove: »Inicijacija — Red pristupa odraslih u kršćanstvo« (RPOK). Ova je
knjiga pokušaj rada po tom modelu.
Kateheze su temeljne, što znači da nisu sveobuhvatne. Nakon dobivenog
iskustva vjere potrebno je i dalje upotpunjavati i proširivati kateheze.
Ovdje su dane samo u smjeru osnovnih spoznaja, kako je nužno za prvi
navještaj.
Da bi netko mogao poći tim putem, potrebno je da upozna sebe. Potrebno je
radi toga zaci u svoju dušu i u njoj otčitati svoje stanje, svoja
pozitivna i negativna iskustva, svoje želje i čežnje, svoje strahove i
nezadovoljstva, svoju vjeru i nevjeru. Tek upoznavajući i prihvaćajući
sebe konkretnog, a ne samo željenog i zamišljenog, može se doći do
konkretnog iskustva vjere.
Da bi se moglo upoznati sebe, u knjizi dajemo pitanja i metode da se
lakše upozna svoje stanje. Zatoje za rad po knjizi nužno imati uza se
olovku i bilježnicu. Osim toga potrebna je i Biblija (ili barem Novi
zavjet). No, najvažnije je moliti i učiti moliti. Molitva je susret s
Bogom, razgovor s Bogom.
Ova je knjiga pisana za razne slojeve krštenih ljudi. Ponajprije za one
koji su praktični vjernici — da bi produbili svoja iskustva u vjeri. Zatim
za one koji su postali mlaki i nemarni — da kroz stjecanje iskustva vjere
opet budu gorljivi na Kristovu putu. Potom za one koji su kršteni, a u
tome više ne vide smisla da prakticiraju svoju vjeru. Njima će knjiga
otvoriti temeljne vidike i povući ih da osmišljeno i svjesno opet započnu
prekinuti Put. Pisana je i za one koji su kršteni, ali nisu poučeni, a
traže način da povjeruju. Konačno i za one koji ne shvaćaju vjernike ni
Crkvu, a

1617

htjeli bi. Također za one koji nisu kršteni, ali traže smisao svijeta,
života i sebe. I za one koji pate, koji su upali u razne mračne prakse,
magije, astrologije, spiri-tizma ili robuju porocima poput droge,
alkohola, seksa i novaca, te žele izlaz u slobodu. Napokon, pisana je za
svakog čovjeka dobre volje. Za svakoga koji traži zajedništvo, a ne
dijeljenje; koji traži razumijevanje, a ne osudu; koji traži smisao unatoč
svim besmislenim porukama, ponudama i praksama. Jednostavno, htjela bi
pomoći da Isus Krist kao Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 5) ude u svako
srce. Jer, Isus je »čovjekoljubac« (usp. Tit 3, 4). Došao je »radi nas
ljudi i radi našega spasenja« (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Svakome
tko osjeća potrebu za spasenjem knjiga će pomoći da spasenje barem početno
okusi i da se uputi na njegov put. Jednima će služiti barem kao
informacija, drugima kao staza do Puta. Koristit će, dakle, vjerniku i
ateistu.
Struktura knjige slijedi strukturu katekumenata. Ima stoga četiri glavna
dijela, raspoređena prema četiri razdoblja katekumenata: pretkatekumenat,
ka-tekumenat, vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja i vrijeme primanja
odnosno obnove sakramenata s tzv. mistagogijom ili osposobljavanjem za
služenje u Crkvi i svijetu. Prva su dva razdoblja teoretska. Sadrže
temeljna predavanja o čovjeku, grijehu, Isusu Kristu, Duhu Svetom te o
obraćenju i molitvi. Uz to se u ta prva dva dijela uči moliti. Druga su
dva dijela praktična. Tu su predavanja o nutarnjem čišćenju i
oslobađanju od grijeha, trauma, stresova i bolesti, zatim o Crkvi i
sakramentima inicijacije, te o sposobnostima koje Duh Sveti daje onome
koji se radikalno opredijeli za Isusa Krista. No, najvažnije su u tom
dijelu molitve za nutarnju slobodu, zatim pristup obnovi sakramenata
inicijacije (krst, potvrda, euharistija) i molitva za životni poziv u
svijetu i Crkvi. Napokon, na kraju se nalaze upute kako nakon početnog
vjerskog iskustva koračati u sve veću slobodu u Bogu.
Knjiga ima dva glavna dijela. Prvi je dio sam kate-kumenat, prikladno
razrađen za naše prilike, a drugidio čine prijedlozi kako praktično
organizirati kateku-menat u obliku seminara ili misija.
Knjiga je radne, ali i informativne naravi. Radni su dijelovi sitnije
tiskani da ne ometaju one koji traže samo temeljne informacije o Crkvi i
kršćanskoj vjeri. Osim toga, neki tekstovi, kao što su izvodi iz
obrednika RPOK, shvatljivi su bolje upućenim vjernicima i za njih su
pisani. Osobito su pak namijenjeni voditeljima molitvenih skupina i
seminara. Želi li se doći do cilja koji postavlja knjiga, nužno je ići
polako i savjesno prijeći sve vježbe i meditacije koje su ovdje dane.
Samo predavanja u obliku kateheza ne dovode do cilja. Ona su pola puta.
Druga polovica puta jest molitva iz iskrena srca. Čišćenju srca služe
predložene vježbe, a meditacije učenju molitve. Osim toga, prije ili
kasnije, važno je susresti se s onima koji imaju iskustvo vjere. Jer, Duh
Sveti se daje zajednici i pojedincu koji je spreman stupiti u zajedništvo
s drugima. Knjiga, dakle, u konačnici vodi u Crkvu i preko Crkve u
zajedništvo trojstvenoga Boga.
Osobita je novost knjige tzv. molitva za nutarnje ozdravljenje.
Katekumenat, naime, ne predviđa samo oproštenje grijeha nego i
ozdravljenje rana koje su grijesi ostavili u duši. Budući da su u Crkvi
stoljećima krštavana djeca i budući daje katekumenat negdje u 6. st.
nestao iz prakse Crkve, izgubila se i praksa molitve za nutarnje
iscjeljenje. Iako je takva molitva, inače neobično uspješna u katekumenatu
odraslih, stara koliko i katekumenat, ona nam se danas čini kao novost.
Također i molitve za ostvarenje poziva u Crkvi i svijetu nisu uobičajene u
prijašnjim naraštajima vjernika. No, koliko su te molitve novost, toliko
su i novo bogatstvo za Crkvu i nova mogućnost doživljavanja spasa po križu
Isusa Krista. Spas naime uključuje i zdravlje duše, duha i tijela.
Knjiga će, dakle, voditeljima molitvenih skupina i seminara poslužiti kao
priručnik. Ostalima pak bit će vodič do iskustva vjere ili barem izazov da
razmisle o smislu života i Putu koji je Isus Krist.

1819

PREGLED KATEKUMENATAPRVO POGLAVLJE

ZAŠTO EVANGELIZIRATI VEĆ KRŠTENE?
ZAŠTO EVANGELIZIRATI VEĆ KRŠTENE?
- Suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji u Crkvi
........................................ 21
Prvo razdoblje: PRETKATEKUMENAT
1. ZAŠTO ŽIVIMO-EGZISTENCIJA .. 32
2. GRIJEH - TAJNA ZLA .............. 41
3. ISUS KRIST I OTKUPLJENJE ...... 62
Drugo razdoblje: KATEKUMENAT
4. DUH SVETI - SILA BOŽJA ........ 90
4. VJERA U ISUSA KRISTA .......... 103
6. OBRAĆENJE .............................. 113
7. MOLITVA .................................. 126
Treće razdoblje: VRIJEME ĆIŠĆENJA I
PROSVJETLJIVANJA
8. PRAKTIČNA PROVEDBA OBRAĆENJA ................................. 144
1. Opredjeljenje za Isusa Krista .......... 144
2. Temeljita ispovijed grijeha ............. 145
3. Osloboditi se idola ....................... 146
4. Molitva za nutarnje iscjeljenje ........ 164
5. Zaključne napomene i iskustva ....... 180
Četvrto razdoblje: OBNOVA SAKRAMENATA
INICIJACIJE I MISTAGOGIJE
9. CRKVA I SAKRAMENTI INICIJACIJE .................................. 201
10. OBNOVA SAKRAMENTA INICIJACIJE .................................. 216
11. MISTAGOGIJA - MOLITVA ZA SLUŽENJE U ZAJEDNICI .............. 233
12. ŠTO NAKON OVOGA? ................... 246
Hodati trijezno dalje ...................... 247
Suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji u Crkvi
1. Uvaženom rabinu došao je mlad Židov s viješću da se po gradu priča kako
je došao obećani Mesija. Rabin pristupi prozoru, otvori ga širom, pogleda
na ulicu i reče: »Ne boj se, ne, još nije došao. Još uvijek se ljudi
međusobno ubijaju, još nisu oružje prekovali u plugove, još uvijek bolest
i smrt panično zastrašuju ljude, i svi koji vjeruju još zapravo ne
vjeruju.«
Promatrajući suvremeni svijet, gledajući patnje pojedinaca, nepravde,
bolesti i ratove nadire nam spontano pitanje: je li svijet doista
otkupljen? Zar je istina daje Isus Spasitelj svijeta i daje danas u sili
svog Duha prisutan u Crkvi? Sto je ostalo od Isusove Radosne vijesti, od
Evanđelja, u našem suvremenom svijetu? Tko vjeruje da je Isus osloboditelj
od smrti, grijeha, patnje, Zloga? Pisma nam jasno kažu da je Isus jedini
Spasitelj i da nema drugog imena u kojem bi se ljudi mogli spasiti (usp.
Dj 4, 12). No, gledajući izvana, čini se kao da kršćani to ne vjeruju
ozbiljno.
2. Mesija je došao. To je Isus iz Nazareta. Činio je sve ono što su
proroci o njemu govorili. Pokazao je da ima moć nad Zlim i nad bolestima,
smrću, grijehom i prirodom. Donio je Radosnu vijest za sve ljude i za
svakog čovjeka. Tražio je samo obrat njemu i vjeru u njega. Koji su to
učinili, činili su djela koja je činio i on. Usred krvavih stranica
povijesti uvijek je sjala nada: prisutnost Evanđelja o Isusu Kristu.
No, danas kao da se sve to zaboravilo. Kao daje ostalo zapretano duboko u
srcima vjernika, prekriveno

21

tradicionalnim običajima i uvjerenjima, da se drukčije i ne može

vjerovati. »Svjedočanstvo života postalo je više nego ikada bitan
preduvjet osnovne uspješnosti propovijedanja« — kaže na to papa Pavao VI
(EN 76).
Isti papa stoga zaključuje: »Crkva, navjestiteljica Evanđelja, počinje
evangelizirati samu sebe« (EN 15). To je, naime, put do iskustva i
svjedočenja. Evangelizirati »znači unijeti Radosnu vijest u svaku ljudsku
sredinu i u tom srazu samo čovječanstvo iznutra preobraziti« (EN 18).
Tako sveobuhvatno shvaćena evangelizacija ima dva bitna stupnja: prvotna
evangelizacija i daljnja evangelizacija ili možda to možemo nazvati
evangelizacijom i katehizacijom. Prvotna evangelizacija ili naprosto
evangelizacija jest navještaj Evanđelja koji budi, otvara srce, traži
temeljito obraćenje i temeljno opredjeljenje za Isusa Krista.
Katehi-zacija pak uvodi u sazrijevanje početne vjere i odgaja istinskog
Kristova učenika. Evangelizacija dovodi do fundamentalne opcije — optio
fundamentalis — do temeljnog izbora u vjeri, do temeljnog opredjeljenja za
Isusa Krista i njegov spas. Katchi/.acija pak ide za provedbom potpune
metanoje, potpunog preobražaja mentaliteta, vladanja, života u duhu
Evanđelja. Bez prvotne evangelizacije nema uspješne katehizacije. Papa
Ivan Pavao II. o tome piše: »Ali u katehetskoj praksi treba voditi računa
o tome da često nije bilo prve evangelizacije. Određeni broj krštene djece
dolazi od ranog djetinjstva na župnu katehezu, a da nisu dobila nikakvu
drugu vjersku inicijativu, niti još imaju jasnu i osobnu pripadnost Isusu
Kristu. Osim toga, mnogo ovih iz rane i zrele mladosti, koji su bili
kršteni i primili sustavnu katehezu i sakramente, još dugo oklijevaju da
povezu svoj život s Isusom Kristom, ako čak ne izbjegavaju religioznu
formaciju u ime svoje slobode« (CT 19). Stoga Pavao VI. kaže: »Opaža se
da suvremeni uvjeti sve više zahtijevaju katehetsku pouku u obliku
katekumenata za mnogobrojnu mladež i odrasle« (EN 44).
Katekumenatje sustavno provođenje prvotne evangelizacije. To je metoda i
način kako nekršćanina su-stavno dovesti do krštenja, ili neobraćenog
kršćanina do obraćenja i temeljnog opredjeljenja za Isusa Krista. Takav je
katekumenat potreban, kaže Pavao VI, kako priprostim ljudima koji imaju
neku vjeru, ali još slabo poznaju temelje, tako i intelektualcima koji
osjećaju potrebu da upoznaju Isusa Krista u svjetlu u kojem ga nisu
primili kroz pouku u svom djetinjstvu, kao i mnogim drugima (usp. EN 52).
Sadašnji papa Ivan Pavao II, prenoseći želje i sugestije sinodalnih otaca,
kaže: »Među ovim odraslima naša pastoralna briga usmje-ruje se na one koji
su rođeni i odgojeni u još nekršćan-skim krajevima pa nisu nikada mogli
produbiti kršćansku nauku. Mislimo na one koji su u svom djetinjstvu
primili katehezu prikladnu za tu dob, ali su se zatim udaljili od svake
vjerske prakse i u zreloj dobi žive s djetinjastim vjerskim spoznajama;
mislimo na one koji se sjećaju prerane ili nepravilne ili neprihvaćene
kate-heze; na one koji premda rođeni u kršćanskim zemljama... nikada nisu
bili odgajani u svojoj vjeri te su kao odrasli pravi katekumeni« (CT 44).
Nakon toga papa dodaje da i starci i starice kao i pridošlice sa sela u
grad trebaju takvu katehezu, a onda kaže sljedeće: »Treba ponoviti: nitko
se u Crkvi Isusa Krista ne bi smio osjećati oslobođenim od primanja
kateheze. To vrijedi i za mlade sjemeništarce i redovnike, kao i za sve
one koji su pozvani da budu pastiri ili katehete« (CT 45).
3. Crkva je na području katehizacije napravila goleme korake i stalno čini
zavidne napore. Ali na području evangelizacije načinjeni su premali
koraci. Tu smo još na pionirskim radovima.
Zato je 1974. godine održana Sinoda biskupa o evangelizaciji. Pavao VI.
sažeo je zaključke te sinode u svojem dokumentu »Evangelii nuntiandi«
(EN). Sveti zbor za bogoštovlje 1972. godine načinio je no\ i obrednik za
krštenje odraslih i u njemu obredno dao cijeli katekumenat: »Red pristupa
odraslih u kršćanstvo« (RPOK). Papa Ivan Pavao II. naglasio je važ nost
katekumenata, kako smo već vidjeli, u dokumentu »Catechesi tradendae«. U
svijetu su nikli katekumcn

22

ski i evangelizatorski pokreti, kao: Mali tečaj (Kursi-ljo),

neokatekumeni, karizmatski pokret, obnova u Duhu. Seminari za
evangelizaciju Crkve na toj su liniji izrasli kod nas.
Ipak se u svim dokumentima pretpostavljaju neki elementi. Prvi od tih
elemenata jesu temeljite kate-heze. Nigdje nisu dane gotove, a to znači da
dokumenti pretpostavljaju da ih voditelji katekumenata sami sastave.
Drugi je element svjedočenje. To je određena novost u našem dosad
življenom kršćanstvu, koju dokumenti jasno propisuju. Naše je kršćanstvo,
naime, bilo tradicionalno u tom smislu da se vjera prenosila s naraštaja
na naraštaj. Ona se živjela zajednički. Pojedinac nije bio prisiljen sebe
drukčije uvjeravati u ispravnost vjere. Tu su mu ispravnost jamčili
naraštaji ispred njega. Bilo je to jamstvo zajednice o ispravnom prijenosu
vjere Crkve. No, vjera je bila kao neotvoreni paket. Svi su vjerovali da
je tako u redu. Suvremena kriza vjere i situacija dijaspore zahtijevaju da
se taj »paket« otvori i da se živi od njega, a ne samo na autoritetu onih
koji su tu vjeru predali. Potrebno je osobno iskustvo vjere. Iz tog
osobnog iskustva izrasta uvjerenje, a iz uvjerenja osobno svjedočenje.
Ljudi danas traže svjedoke, kaže papa Pavao VI, koji druguju s Bogom kao
da vide Nevidljivoga (usp. EN 76).
4. Treći element koji suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji
pretpostavljaju jest molitva. Uvijek se molilo i moli u Crkvi. O čemu je
ovdje riječ? Dosad se u Crkvi katehiziralo i usput molilo. Rezultati vjere
očekivali su se od kateheze i dobre propovijedi. Sad dolazimo u situaciju
u kojoj se obraćenje i novost vjernika, sposobnog da danas živi i
svjedoči vjeru, očekuju najviše od molitve. Dakle, plodovi
evangelizacijske kateheze očekuju se od molitve. A to iziskuje nov način i
stalno učenje molitve. Kad vjernik uvidi da se promijenio po molitvi, da
je počeo »drugovati s Bogom«, on to može svjedočiti drugima. Ima iskustvo
vjere. To pak molitveno iskustvo i sposobnost svjedočenja, koja iz tog
iskustva slijedi, diktira i nove kate-heze za evangelizacijsko
naviještanje. Drukčije će, naime, istu katehezu govoriti onaj koji nema
iskustva, koji je katehezu naučio u školi, a sasvim drukčije onaj koji je
prošao i doživio sve ono što kateheza obećava. Papa Pavao VI. kaže: »Ima
li zapravo neki drugi način da se preda Evanđelje osim da se drugome
prenese iskustvo vlastite vjere?« (EN 46). Drugim riječima, dokumenti koji
govore o nužnosti evangelizacije Crkve pretpostavljaju zajednice onih koji
su spašeni i koji nose spas drugima. Možemo reći da je živ kršćanin onaj
koji može drugoga oživjeti, obratiti ga k vjeri, dovesti ga da druguje s
Isusom Kristom.
Ovdje možemo naglasiti da su tri bitna elementa evangelizacije:
svjedočenje, navještaj i molitva. O svjedočenju piše papa Pavao VI:
»Evanđelje mora biti najprije razglašeno svjedočenjem. To je prvi korak u
evangelizaciji« (EN 21). Na drugom mjestu kaže: »Evangelizirati u prvom
redu znači na jednostavan i izravan način svjedočiti o Bogu koji se
objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetom« (EN 26). Dalje govori: »Suvremeni
čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje ili ako sluša učitelje, sluša
ih zato što su svjedoci« (EN 41).
Nakon izravnog svjedočenja, međutim, nužno je držati kateheze. Stoga isti
papa piše: »No sve to bit će nedostatno, jer se i najbolje svjedočanstvo
na kraju pokaže nemoćnim, ako ne bude razjašnjeno i opravdano, iznijeto u
obliku razgovijetnoga, nedvosmislenog navještaja o Isusu Gospodinu.
Dakle, Radosnu vijest koja je razglašena životnim svjedočanstvom ubrzo
valja navijestiti i riječju života. To razglašavanje — kerygme,
propovijedanje ili kateheza — ima tako važno mjesto u evangelizaciji da se
često uzima kao njena istoznačnica. Ono je ipak samo jedan vid
evangelizacije« (EN 22).
No, ova dva elementa, bez trećeg — molitve — potpuno su bezuspješna. »Bez
djelovanja Duha Svetoga evangelizacija uopće nije moguća« — kaže papa (EN
75). »Bez njega ništa ne vrijedi, ni najvještija priprava navjestitelja.
Sve psihološke i sociološke, do u tančine

2425

razrađene sheme bez njega se ubrzo pokazuju bezvrijednima« (EN 75). Zato
papa potiče »sve blagovjesnike da neprestance mole Duha Svetoga s vjerom
i žarom. Mi kažemo svima« — piše dalje papa — »naša revnost u naviještanju
treba da izbija iz istinske revnosti života koji se hrani molitvom« (EN
75 i 76). Neophodno je stoga govoriti, »a ta potreba uvijek je prijeka, o
traženju samoga Boga po molitvi, naročito po molitvi klanjanja i
zahvaljivanja« (EN 28).
Crkva je ne samo zapovjedila da se evangeliziraju vjernici, te odredila
što sve ulazi u evangelizacijsko djelovanje, nego je dala i red održavanja
katekume-nata. On je razrađen u obredniku »Inicijacija« (RPOK). Taj je red
katekumenata posvećen kršćanskom starinom i zamišljen prvenstveno za
nekršćane. No, uz male prilagodbe, on se pokazuje izvrsnom metodom i za
dovođenje do iskustva vjere onih koji su kršteni kao djeca, a nikada se
nisu potpuno opredijelili za Isusa Krista, kao i za one koji, iako
obraćeni, žele dublje proniknuti otajstva Kristova i zadobiti njegova
obećanja.
5. Ova je knjiga pokušaj provedbe tog katekumenata s odraslim vjernicima.
Nastojali smo zadržati sve bitno u sustavu katekumenata i prilagoditi
ostalo već krštenim i katehiziranim vjernicima.
Knjiga je, dakle, prvenstveno namijenjena kršćanima vjernicima. No, uz
male nadopune, jednako je prikladna i za nekršćane koji žele pristupiti
sakramentima inicijacije.
Osim provedbe katekumenata na seminarima, ovdje je dan način provedbe u
skupinama. Dok se na seminaru katekumenat može provesti za četiri dana —
u skladu s četirima razdobljima — ili za osam dana, dotle se u skupini
može provesti za 3-4 mjeseca na tjednim sastancima.
No, knjiga je prikladna i za one koji žele sami uz pomoć knjige proći kroz
katekumenat i doći do iskustva vjere.
U svakom slučaju, knjiga nije izrasla samo u »teološkom laboratoriju« Hz
knjiga), nego i na terenu, uradu u Crkvi. Ona se i potvrdila kod sudionika
tečajeva. Njezine tvrdnje stoga nisu samo obećanja, nego ostvarenja koja
zovu na nova ostvarenja kod svakoga tko želi svjedočki zaživjeti svoju
kršćansku vjeru. Papa Pavao VI. kaže da je sposobnost svjedočenja jasan
znak istinitosti evangelizacije. »Napokon, čovjek koji je evangeliziran
sam počinje evangelizirati. To je provjera istinitosti, kamen kušnje u
evangelizaciji: nemoguće je i zamisliti da je netko Riječ prihvatio i
predao se Kraljevstvu, a da sam sa svoje strane ne počne svjedočiti i
naviještati« (EN 24). Dosadašnji je rad, opisan u ovoj knjizi, prošao taj
ispit i položio ga, čini se, uspješno.
Nakon ovog kratkog uvoda u dokumente Crkve o evangelizaciji Crkve
proslijedit ćemo korak po korak put katekumenata.
Prije nego prijeđemo na rad prema knjizi, dobro je odgovoriti na nekoliko
pitanja i odgovore pribilježiti u bilježnicu.
Promisli
Jesi li zadovoljan svojim životom? Što bi u njemu htio promijeniti?
Što misliš, postoji li za tebe Bog? Ima li vjera danas smisla?
Jesi li zadovoljan svojom vjerom? Što te u njoj smeta?
Što tebi donosi vjera? Kakvu bi vjeru htio imati?
Ili — napiši jednu od ovih rečenica, pa onda nastavi:
— Po mom uvjerenju, u ovom povijesnom trenutku pravi bi kršćanin trebao
biti...
— U mom dosadašnjem životu vjera je bila kao...
— Za mene je Crkva ustanova koja...
— Čim se počne govoriti o vjeri, Crkvi i Bogu, osjetim...
— Htio bih da moj život bude...
Važno je iskreno zapisati svoje uvjerenje, osjećaje, misli. Ne pisati ono
što smo čuli od drugih, nego samo ono što osobno osjećamo i mislimo.
2627

MolitvaDuha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje

grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.
Imaš li ti iskustvo vjere? Jesi li kada osjetio da ti je Bog sasvim blizu?
Jesi li kada doživio iznenadnu Božju pomoć? Je li ti Bog već kada uslišao
tvoju molitvu? Možeš li reći da si Boga već susreo? Jesi li dovoljno
kritičan u svojoj vjeri ili u svojoj nevjeri?
Saborski dokument o Crkvi u suvremenom svijetu kaže: ■>Nove prilike utječu
i na vjerski život. S jedne ga strane i/oštreniji kritički duh čisti od
magijskog shvaćanja svijeta i od preostatka praznovjerja te zahtijeva više
osobno i djelotvorno prianjanje uz vjeru, tako da mnogi dolaze do življeg
iskustva Boga« (GS 7).
Kad bi sada trebalo moliti, što bi ti rekao Bogu? Bi li ovako mogla
izgledati tvoja molitva?
»Znaš, Bože,
Meni su rekli da tebe nema.
A ja, budala, mislio sam da je to istina.
Ali, jedne noći,
Iz rupe koju je iskopala granata
Ugledao sam tvoje zvjezdano nebo
I shvatio da su me prevarili.
Znaš, Bože, bit će teška bitka
I tko zna,
Možda ću pokucati na tvoja vrata.
Hoćeš li me primiti?
Evo, Bože, već se čuje bojna truba.
Moram ići!
Ali, začudo,
Ja se smrti više ne bojim.«
(Molitva pronađena kod brojnih vojnika u II. svjetskom ratu).
Znaš li koja je temeljna kršćanska molitva? To je:
Oče naš, koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje,
dođi kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
I otpusti nam duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla.
Amen.
Znaš li što vjernik Katoličke Crkve vjeruje? Evo sadržaja vjere izražene u
»Vjerovanju apostolskom«:
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa
Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu
Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro
i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na
nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i
mrtve. Vjerujem u
Literatura
Na početku ovog puta prema iskustvu mogu ti pomoći ove knjige:
A. Frossard, Bog postoji, ja sam ga susreo, Zagreb 1971. D. Wilkerson, Na
život i smrt, Zagreb 1970. H. Miihlen, Uvođenje u osnovno iskustvo
kršćanstva, Zagreb
1980.

2829

DRUGO POGLAVLJE Prvo razdoblje

PRETKATEKUMENAT
Obrednik RPOK o pretkatekumenatu

To je prvo od četiri razdoblja i namijenjeno je prvoj evangelizaciji

(usp. RPOK, br. 7). »Iz evangelizacije rađa se s Božjom pomoću vjera i
početno obraćenje, po kojemu će svatko osjetiti odvratnost od grijeha i
sklonost k otajstvu božanske ljubavi« (RPOK, br. 10). U pripravnicima
treba u tom razdoblju dozvati »živu spremnost da idu za Kristom« (RPOK,
br. 10). Treba im pokazati duh kršćana koji žele upoznati i iskusiti. Zato
su važni i prijateljski razgovori s onima koji imaju iskustvo vjere.
Osobito je važno da evangelizirani vjernici prate pripravnike molitvom
(usp. RPOK, br. 12 i 13).
U to je vrijeme već dobro da se onaj koji se želi potpuno opredijeliti za
Isusa Krista odlučno odrekne praznovjerja, magije ili spiritizma, ako se
time bavio.
Ovo što propisuje obrednik provodit ćemo tako da najprije kroz
meditativnu molitvu »osjetimo« elementepretka-tekumenata, zatim
posvijestimo te elemente razmišljajući i pišući prema pitanjima koja
predlažemo kao pomoć, a onda dajući opširnu katehezu o ljudskoj
egzistenciji, grijehu i otkupljenju, te na kraju dodamo neka
svjedočanstva drugih o životu, grijehu, Isusu Kristu.
Evo najprije meditacije, pitanja, kateheze i navoda drugih o čovjekovoj
sudbini na zemlji.

31

1. ZAŠTO ŽIVIMO?— Htio bih da moj život (ne) bude kao...

— Ja mislim da Bog (ne) postoji, ali...
— Moj dosadašnji život bio je kao...
— Kad bih se ponovno rodio, tad bih...
Znaš li što znanost kaže i zna o postanku svemira, zemlje i svijeta? Može
li se dokazati da Boga nema? Svemir izgleda neizmjerljiv, neprohodan i
beskonačan. Jedni vjeruju da Bog postoji, drugi vjeruju da ne postoji. Tko
ima pravo? Može li se doći do istine? Sto misliš, tko je Isus izNazareta?
Ima li on što reći i pomoći čovječanstvu?
Jesi li vjernik ili nevjernik? Akoje Bog stvarnost koja ulazi u tebe kad
otvoriš vrata svoje svijesti, a otvaraš ih onda kada povjeruješ, hoćeš li
zaplivati, skočiti u tu »sigurnu nesigurnost«? Pokušaj to možda ovom
molitvom:
Meditacija
Promisli na trenutak: tko si ti? Saberi se, stani pred samog sebe i
gledaj. Odakle si došao na zemlju? Zašto baš u ovu obitelj, ovaj narod?
Zašto moraš nositi baš to tijelo, tu kosu, te ruke; govoriti baš taj
jezik, hodati takvim nogama? Zašto? Jesi li sam izabrao svoj život i
životne situacije? Jesu li te roditelji odabrali i takvim učinili? Tko je
tebe poslao u svijet? Tko stoji iza tebe? Tko? Je li prostor oko tebe
prazan ili su u tebe usmjerene neke simpatične oči? Jesi li izišao ni iz
čega ili si projektiran, planiran, željen, poslan u život? Nisi ti sebe
izabrao. A tko te izabrao?
Prostor oko tebe nije prazan. On je prepun zraka, prepun nevidljivih
čestica. Sve je puno, iako to ne vidiš prostim okom. Netko tko je tebe
odabrao, želio, stoji iza tebe. Izvor tvojega života... Zovemo ga Bog,
Stvoritelj, začetnik života.
Prepusti se toj istini da ti postojiš stojeći pred onim tko te poslao u
svijet — pred Bogom. Sav uroni u tu stvarnost. Ti i Bog ovdje prisutni!
Život je čudesan. Neka to uvjerenje iz glave prijeđe u tvoje srce i život.
Ostani tako petnaestak minuta. A onda pokušaj reći ili napisati koju riječ
— molitvu — Bogu.
Molitva
Nepoznati, koji se vječito skrivaš mom oku, pokaži mi da si živ. Srce te
moje sluti. Iziđi iz skrovišta i otkrij mi lice svoje.
Bože, ako postojiš, ne dopusti da ostajem daleko od bogatstva života koje
mi nudiš. Ali, ako te nema, onda bih htio biti siguran da moram sam izići
na kraj sa životom. Oslobodi me od neopredjeljenosti i mlakosti. Daj mi
skočiti u pun život, da ne lutam i da uvijek istinu živim i govorim. Amen.
A sada pozorno čitaj sljedeći tekst prve kateheze.
Zašto živimo? — Egzistencija
1. Ranjen i ispaćen u logorima smrti mladi se Oleg vraća u život. Ulazi u
prodavaonicu, ali platnenu košulju može kupiti tek u mislima. Nema novaca
da je plati.
Uto ulazi muškarac u lijepu ogrtaču, svježe obrijan, bez ožiljaka, s
kravatom i mekim šeširom te zatraži svilenu košulju: »Recite, molim vas,
imate li broj pedeset, ali s ovratnikom od trideset sedam?« Olega nešto
ubode. Sjetio se kako su ljudi kisnuli u rovovima, kako
Promisli
— Moja najdublja čežnja jest da...
— Moj bi život bio prepun smisla kad bih...
— Najviša vrijednost mojega života jest u...

3233

su ih bacali u zajedničke grobove, u malene jame na polarnoj studeni, kako

su ljude odvodili i do ni puta u logor, ljudi su umirali na putu iz logora
u logor, kako su ljudi mukotrpno kopali pijukom zarađujući jedva za
pokrpanu bluzu, a ovaj ne samo da uzima svilenu košulju nego joj zna i
broj ovratnika. Taj broj ovratnika! Zašto je život tako složen? Čemu da
se vrati u takav život? Ako čovjek pamti broj ovratnika, nešto drugo mora
zaboraviti! Nešto važnije od ovratnika! Neobična zaboravljivost vlada
ljudima. Brinemo se i uznemirujemo za detalje života, a u opasnosti smo da
izgubimo čitav život. Ponosimo se da znamo otkuda gradovi, brda i mora, a
ne znamo tko je i otkuda je čovjek. Potrebno je stoga najprije pogledati
ima li čovjek temelj na kojem bi stajao. »Postoji« li uopće čovjek?
2. Najteži i najveći problem čovjeka i njegovih traženja jest činjenica
da nešto uopće postoji. Zašto nije ništavilo? Sigurno je da ništavilo nije
nikada bilo. Da je nekada bilo, i sada bi bilo — ništa. Iz ništa ne može
nastati nešto. No, to znači daje opstojanje, nešto, egzistencija —
oduvijek. Nikad nije nastalo, nego naprosto jest. Ali, zašto, otkuda, kako
to? Zašto uopće nešto postoji? Zašto postojiš ti? Zašto sam morao nastati
ja? Gdje je početak svega? Nema ga. Svijet, ti i ja imamo početak. Ali,
postojanje kao takvo nema početka. Vječnost? Ali, što to znači? To su
vrtoglave misli. Ništavilo ne može postojati, egzistencija je neuništiva.
Zašto? Nema odgovora.
3. Ne znamo kako su nastali svemir i zemlja. Znanost o tome malo zna, tek
stvara hipoteze.
Ne znamo odakle ljudi dolaze na zemlju. Gdje si bio prije rođenja? Tko je
odlučio da ti živiš na zemlji? Nitko te nije pitao želiš li živjeti na
zemlji. Ni tvoji roditelji ne znaju odakle si došao i tko je baš tebe
poslao u njihov dom. Oni su očekivali dijete, a došao si im ti, konkretan
i određen. Oni nisu mogli birati dijete, kao što ni ti nisi mogao birati
roditelje. Pa ipak, rodivši se, ti se vladaš u roditeljskoj kući kao
gospodar. Svi se moraju za tebe godinama brinuti, ti imaš prava kao da si
odavna bio tu i zaslužio život i brigu.4. Kao što nisi odlučivao o svom
rođenju, tako ne odlučuješ ni o svojoj smrti. Umrijet ćeš, a da to ne
želiš. Ne možeš se smrti osloboditi. U nju ćeš biti uvučen kao što si
ubačen u život i postojanje. Život ti je darovan rođenjem, ali darovana ti
je i smrt. Njome ne raspolažeš, kao što ne raspolažeš ni svojim životom.
Samo je možeš prihvatiti ili od nje bježati. No, izbjeći joj ne možeš.
Ti također ne znaš kamo ideš kroz smrt. Je li smrt početak nečega novoga
ili kraj svega tvog opstojanja? Mnoštvo ljudi kaže da postoji život iza
smrti. Drugi pak tvrde da ne postoji. O životu poslije smrti može se sa
znanstvene strane samo nagađati. Smrt je nepoznanica.
5. Čovjekov je život između rođenja i smrti kao upaljena iskra između dva
mraka. Čovjek se rođenjem uspinje na zemlju, a smrću silazi s nje. Ne zna
ni odakle se uspeo ni kamo silazi. Čemu onda život? Kako živjeti? I koji
je život ispravan, a koji neispravan? Ako život nema cilja ili ako čovjek
ne zna za cilj. onda nijedan život nije put do cilja i svaki život može
biti taj put. Čovjek, dakle, samo tumara životom ako mu se ne otkrije cilj
i smisao.
6. Ne samo rođenje i smrt nego je i sve drugo čovjeku darovano. Nisi
mogao birati hoćeš li biti muško ili žensko, hoćeš li biti inteligentan
ili ne, hoćeš li se roditi zdrav ili bolestan, želiš li biti siromašan ili
bogat. Nisi mogao birati oblik svoga tijela, boju kose ili očiju, noge i
ruke, visinu i duševne sklonosti. Sve si to dobio. Od toga ne možeš
pobjeći. Samo prihvatiti. To znači da se nitko ne može ponositi svojim
sposobnostima jer ih nije sam stekao. I nitko se ne treba sramiti svojih
nesposobnosti i bolesti jer ih je dobio. Svatko od nas ima svoj život,
svoje situacije, svoje zvanje, svoju obitelj, svoju bolesnu ili zdravu
djecu, svoje prijatelje, svoje grijehe. Svakom je dana njegova mjera
života kao zadaća ili put. Po svemu tome čovjek se ne može procjenjivati.
U duhu, u osobnosti, svi smo isti. Razlikujemo se nekako izvana. Svi smo
iz istog izvora izišli.

3435

ali imamo različite uvjete života. No, zašto tako nejednako? I zašto ne
možemo promijeniti svoje mogućnosti? Tko nam sve to daje u ruke? Zašto
jedan mora biti slijep cijeli život, a drugi vidi? Zastoje jedan
paraliziran, a drugi zdrav? Zašto jedan umire mlad, a drugi doživi duboku
starost? Zašto je jedan slavan, a drugi nevažan i skriven? Zašto nepravde
i nejednakosti?
7. Svaki je čovjek original i jedinstven u povijesti čovječanstva. Nikada
nitko nije postojao baš kao ti. Samo si ti među nepreglednim mnoštvom. Ti
sam. Nitko drugi nije bio i neće biti ti. Ti si stoga važan u toj
jedinstvenosti, a ne toliko u tome što činiš. Ti si kao osoba dragocjen.
Bez tebe bi čitava stvarnost i ljudska povijest bila siromašnija za
jednoga jedinstvenoga, za jedan biser. Ali, tko si zapravo ti? Poznaješ li
sebe? Iz čega si to satkan, kakav si u svome biću, kamo to ideš? Tko da ti
na to odgovori?
8. Ako si ti jedinstven, original, onda je jasno daje jednom netko baš
tebe »projektirao«, baš na tebe mislio, baš tebe posebno stvarao. Ti nisi
serijski proizvod čovjeka, nego original. Netko te htio. Znači, ti si
željeno biće, voljeno. Netko je htio da ti postojiš, nekome se sviđaš,
nekome je baš tvoj život, čitava tvoja situacija bila važna i draga. Ti si
drago i voljeno biće. Ali, tko te volio?
9. Postoji li Netko tko te planirao i poslao u svijet.1 Postoji li Bog?
Jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji. Ali, nitko ne zna
sigurno. Bog je, čini se, neistraživa nepoznanica.
Međutim, ako uopće nešto postoji, onda mora postojati Bog. Jer, sve je
nastalo, ali egzistencija, bitak, ono osnovno u svemu, nije moglo nastati,
jer nikada nije bilo moguće da iz ništavila nastane nešto. Daje nekad bilo
ništavilo, ostalo bi do danas. Ali, ako je oduvijek nešto, onda je to
vječno, onda je ono izvor svih nastajanja. Ako je pak u čovjeku svijest i
ako u svemu »diše« inteligencija, zakonitost, onda znači da je negdje u
počecima svega um. A gdje je svijest, tamo je i osoba. Čini se daje sasvim
logički zaključiti: akouopće nešto postoji, onda postoji Bog. Ili: lakše
je dokazati da postoji Bog nego čovjek. Čovjek tako kratko živi da možemo
reći kako ga zapravo i nema. A Prvo biće — Bog — nema početka ni kraja.
No, i zaista, postoji li? Može li se susresti s njime?
10. Ako Bog postoji, kakav je on? Zašto dopušta zlo na svijetu ako je
dobar? Ili on to zlo ne može uništiti? Onda nije svemoguć! Ili to ne
želi? Onda nije dobar, ni pravedan. Kako izići iz bezbroj upitnika o Bogu
koje čovjeku nameće život? Odakle zlo ako je Bog dobar? Kako pokraj
dobroga Boga može postojati Zli? Gdje je Bog"? Što kani s čovjekom? A što
ako Boga nema? No, kako saznati ima li ga, kakav je? Ili da ga nema?
Čovjek ne može sam riješiti te zagonetke. On je u svojoj egzistenciji kao
u kugli zatvoren, prikovan za Zemlju i ne zna stoje izvan te kugle. Netko
mora doći izvana da bi mu rekao tko je Bog, odakle je čovjek i kamo ide
svijet. Ima li zemlja takvoga čovjeka?
11. Mi smo stranci na zemlji. Život nam je gurnut u ruke, a da nitko ne
zna odakle ni zašto. Ne znamo zašto usred svemira postoji malena planeta
Zemlja. Ne znamo ima li svemir kraj. Ne znamo kamo se stiže nakon smrti.
Ne znamo zašto se moramo ubijati, zašto se mrzimo, zašto nam ne uspijeva
raspolagati životom i smrću. Ne znamo ni za budućnost zemlje, ni svemira,
ni nas samih. Mi smo neki čudni zatvorenici usred svemira. Ništa o sebi
ne znamo. Živimo šablonski, jedan naraštaj predaje drugome svoj način
života, ali nitko nikome ne zna saopćiti tko smo mi. Zašto nijedno dijete
ne zna ispričati odakle je došlo u majčinu utrobu? Zašto se nijedan mrtvac
nije vratio da nam ispriča o onostranom životu? Zašto ne raspolažemo
svojom sudbinom? Zašto smo prisiljeni primiti sebe i svoj život, a da
ništa ne možemo promijeniti? Zašto ne možemo sebi osigurati besmrtnost? Mi
smo darovana bića. Život je tvoj tebi darovan. Ali od koga? I tko si ti?
Nitko to ne zna. Ni znanstvenici, ni filozofi, ni osnivači religija, ni
mudraci. Nitko. Jer, svi smo samo ljudi. U nama je, dakle, vapaj za
smislom, vapaj za

3637

Spasiteljem. Ipak, ima li netko tko bi to mogao znati? Ima li netko tko
nije prikovan samo uz ljudsku egzistenciju, nego je i izvan nje? Izgleda
daje samo jedan takav čovjek postojao u povijesti — Isus iz Nazareta. No,
o tome kasnije./// nikoga.
Ljudi imaju svoju zemlju.
(Svi je negdje imaju.)
Ljudi imaju svoga brijača i svoje mjesto
u gostionici. Ljudi imaju svoje subote i svoje sportske
priredbe, svoje male i skromne zabave koje sebi pružaju. Sto to ljudi
imaju? Tiho idem dalje. Samo sebe ljudi nemaju.
(M. Slaviček)
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.
(M. Dizdar)
Bog izbija kao svjetlo iz svake stvari stvorene i svakog života koji se
miče. Osamljen kamen na žalu ima aureolu njegova daha, i oblijeva ga
jutrom i večerom, kao ljubičast fluid, sjaj sunca koje se ne vidi. On je
kao toplina u dahu svega što živi. On je gluh za sate koji izbijaju i
cijepaju vrijeme na par-čad, i on je slijep za dan i noć i sve promjene
vremena. On je kao miran sjaj i velika tišina u kojoj se čuje glas koji
ga niječe. On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema.
A on je mirno srce svih atoma.
(I. Andrić)
Ja moram noću da se dižem, da te tražim i pitam: Koje je moje mjesto i moj
kraj, jer ne mogu ni ja dovijeka živjeti kao siroče bez imena i puta?
Sto sam ja ovdje u svijetu? — Stablo na vjetrovitu mjestu. Cvijet
ukrajputa. Kameni stup, osamljen na ruševinama, koji ne drži svoda i ne
služi ničem nego puca na mrazu i gori na žegi, i još onako polomljen i sam
kazuje slavu koje više nema.
(I. Andrić)
Molitva
Ostani nekoliko trenutaka u mislima. Pokušaj uvidjeti gdje je sigurnost
života i to stavi u temelje svog bića. Pođi u mislima Isusu Kristu i reci
mu što te još muči. Možda molitvom:
Isuse, ti si postojao na zemlji i sada nekako postojiš. Oslobodi me
sumnji i nesigurnosti. Htio bih živjeti onako kako je najbolje i
najkorisnije. Sigurno je da mora postojati tvoj i moj Otac —Bog i Početak
svega, ali u meni je još nered i strah da ne budem prevaren, da ne skočim
u prazno, da ne budem ismijan, da ne lutam, da ne živim uzaludno. Zar je
moguće da nema srca iz kojeg sam izišao? Zar je moguće daje izvan ovog
vidljivog sve ništavilo? Zar je moguće da smo prepušteni zlim silama?
Isuse, ti si vjerovao, ti si živio pravo i svi su te voljeli i danas te
vole. Izvedi me u svjetlo. Razveži ili slomi moje okove. Pokaži mi one
predjele života koji su mi do sada bili zatvoreni i skriveni. Pomozi mi,
približi mi se, učini nešto za mene, molim te. Amen.
Iskustva
Vidim, zastavši u hodu
Ljudi imaju svoje šlagere koje pjevaju
o protekloj mladosti Ljudi imaju obiteljske i prijateljske proslave i
sastanke. Ljudi imaju svoje ljubavi i pjesme u kojima plaču i tješe se i
zaboravljaju, Ljudi imaju poneku ženu ili prijatelja
ili nikoga.

3839
Literatura

U tvojim egzistencijalnim traženjima pomoći će ti i ovi tekstovi i

knjige:
Stari zavjet Post 1—3
Ps 8, Ps 19, Ps 62, Ps 104, Ps 139 Job 3; 7; 14: 38; 39: 42 Mudre izreke
1: 4; 8
Novi zavjet: Iv 6. 59—71 Mk 8. 34—38 Iv 3. 16-21
A. Kusić, Suvremena misao — izazov vjeri, Duvno 1982. Ž. Kustić, Priroda
govori o Bogu, Zagreb 1981. H. Arias. Bog u kojega ne vjerujem, Korčula
1971. T. Ivančic. Oče..., Zagreb 1982.
A. Augustin, Ispovijesti, Zagreb 1982.
P. Chauchard, Vjera kršćanskog znanstvenika, Zagreb 1977.
S. Weil, Iščekivanje Boga, Zagreb 1979.
G. Hasenhiittl, Nepoznati Bog?, Zagreb 1982.
H. Zahrnt, Potječe li Bog od čovjeka, Zagreb 1980.
V.E. Frankl, Bog podsvijesti, Zagreb 1980.
D. Kalajdžić — B. Duda, Jesmo li sami na putu, Zagreb 1980
B. Pascal, Misli, Zagreb 1969.
A. Kusić, Filozofski pristup Bogu, Split 1980. D. Šimundža. Problem Boga u
suvremenoj književnosti, Split 1983.2. GRIJEH — TAJNA ZLA
Uvod
Druga kateheza u pretkatekumenatu je o grijehu. Svima je jasno da treba
činiti dobro, a bježati od zla, da treba ljubiti i praštati i da je u tome
veličina života. Pa ipak, činimo toliko zla, ne možemo praštati, grabimo
sve oko sebe, kao daje sve samo za nas i kao da smo sami na svijetu. Očito
nam je da svjetlo postoji u svijetu, a ipak osjećamo da smo utonuli u
tamu. Slutimo da postoji Bog, srce nam ga gotovo pipa, a opet je to tako
daleko i nesigurno. Htjeli bismo biti dobri, a zlo je jače od nas. Gdje je
uzrok, gdje su korijeni toj nedosljednosti i toj nemoći u nama? Kako iz
toga van? Postoji li izlaz?

Meditacija
Sjedni u mirnu prostoriju, opusti se i pokušaj misliti srcem. Pred sobom
vidiš ljudsku povijest. Jedna je rijeka te povijesti svijetla, junačka,
»puntarska«, a druga mračna, krvava, podla, blatnjava. U svakom čovjeku
vidiš tu dvojnost najveći svetac ima tame i nije bez grijeha, i
najodvratniji zločinac nije bez iskre svjetla i bez dobrih djela. U čemu
se razlikuju? Svetac vjeruje da se dobrotom stiže do cilja života, a
zločinac vjeruje daje zlo jače i korisnije. Gdje sam ja?
U toj povijesti vidim jedan lik koji govori: »Tko će me od vas optužiti za
grijeh?« — Isus iz Nazareta! Pođi k njemu i osluškuj kraj njega tajnu
grijeha i tajnu pobjede nad grijehom.

4041

Ostani dvadesetak minuta u meditaciji, a onda zapisi molitve koje ti

nadolaze. Pokušaj razgovarati s Isusom. Molitva je ulazak u vjeru. Njome
slupaš U dodir s Isusom, s Bogom. Njome se sjedinjuješ s Bogom,
»Uključuješ« se u Boga, kroz molitvu struji Božje znanje i Božja snaga u
tebe.kojem ćeš grijeh vidjeti onako kako ga vidi Bog. Spoznat ćeš ono što
je ljudima inače nespoznatljivo. Moli svojim riječima, reci Bogu iskreno
što misliš i osjećaš, ali i zašuti; osluš-kuj u tišini Božji glas u sebi i
oko sebe. To može izgledati i ovako:
O Bože, tvoje je ime sveto. Daj mi sjaj svoga svjetla da uvidim tko sam i
što me sputava te ne mogu k tebi. Bojim te se, Bože, jer sam grešan
čovjek. Htio bih voljeti ljude, ali su mi mržnja i laž bliži. Htio bih
započeti graditi novi svijet, ali sam nemoćan i bezvoljan. Nadahni mi
vjeru da se s tobom može i ono što izgleda nemoguće. Nauči me svojem putu,
Bože. Amen.
Nakon toga polagano pročitaj katehezu o grijehu.
Grijeh — tajna zla
1. U nekoj šumi u Indiji — kaže priča — živjela je skupina majmuna. Jedne
zimske večeri, dok su drhtali od zime, ugledaše krijesnicu. Pomisliše daje
to vatra. Pažljivo je uzeše, pokriše je suhom travom i lišćem, te
ispružiše ruke misleći da će se na njoj ugrijati. Jedan majmun čak poče
puhati u krijesnicu da bi se raz-gorio plamen.
Ugledavši ih, neka ptica sa zlatnim krilima doleti i reče: »To nije vatra,
to je krijesnica.« No, majmuni nastaviše puhati. Ptica je sve upotrijebila
da ih razuvjeri, kad je jedan majmun zgrabi i ubije. Zatim opet svi
nastaviše puhati.
Ujutro su svi oni bili mrtvi od hladnoće.
U svim ljudima postoji iskra nade za budućnost zemlje i čovječanstva na
njoj. Ljudi pokušavaju rasplamsati tu nadu. Politički autoriteti i
predstavnici religija, filozofi i učenjaci, pa i svaki čovjek u svojim se
razmjerima trudi da bi se uništila tama zla i hladnoća mržnje, a
razgorjeli ljubav, mir, razumijevanje i pravda. Ali zlo stalno
prevladava. Ljudi umiru a da nisu potpuno rasplamsali nadu. Plemeniti su
svi napori u tom smjeru, ali nitko ne uspijeva uništiti zlo na zemlji.
Jedini čovjek u povijesti, koji dovikuje svim pozemlja
rima da se ne mogu sami izvući iz zla, nego da će ih
Promisli
Uzmi olovku i papir i pokušaj razmišljati u skladu s rečenicom:
— Moj životni optimizam najviše ugrožava...
— Kad pomislim na patnje i nepravdu u svijetu, tada mi Bog izgleda kao...
— Grijeh (zlo) najsnažnije sam doživio kad sam...
— Po mome mišljenju grijeh je...
— U svijetu bi bilo lijepo kad ne bi...
— Sebi se činim najodvratnijim kada...
— Kada čujem riječ grijeh, tad mi prvo na pamet dolazi...
— U životu se najviše bojim...
Pročitaj treće poglavlje Knjige postanka (Post 3).
Što ti se čini, mogu li ljudi pobijediti grijeh, zlo, patnje? Je li to
nešto prirodno ili čovjeku i svijetu nametnuto? Jesu li ljudi ikada
pobijedili zlo? Zna li znanost odakle zlo, gdje mu je početak? Nisu li svi
napori čovječanstva usmjereni uništenju zla, pobjedi nad grijehom? Jesmo
li u ovom stoljeću snažne tehnike, znanosti, misli u tome uspjeli? Nije li
čovjekov život vapaj za izbavljenjem? Vapaj za nekim tko bi mogao
pobijediti zlo? Je li nebo odgovorilo na taj vapaj? Tko je zapravo Isus
Krist?
Molitva
Da bi mogao razumjeti govor o grijehu, potrebna je ne samo ljudska nego i
Božja inteligencija. Zato se pomoli prije nego što počneš čitati sljedeću
katehezu. Molitva te sjedinjuje s Bogom. U njoj s Bogom razgovaraš.
Slušaš Boga i njemu govoriš. Uključiš li radio-aparat u struju, čuješ
riječi i pjesme. Ako svoj um i srce, svoj duh, »uključiš« u Boga,
sjediniš s Bogom, čut ćeš Božji glas u sebi. Zasjat će ti svjetlo u

4243

on osloboditi, jest Isus iz Nazareta. No, ljudi su ga ubili. I danas

mnoštvo ljudi ubija njegov glas u sebi. A ipak, on je pravo govorio i
pokazuje ispravan i moguć put u slobodu od grijeha. To Crkva vjeruje već
dvadeset stoljeća.
Razmotrimo sada što je grijeh.
2. Grijeh je izraz za zlo koje čovjek počinja prvenstveno u odnosu prema
Bogu, a onda i u odnosu prema čovjeku. Grijeh je krivica koja se ispašta
pred Bogom i koju samo Bog može oprostiti. Grijeh je stoga naglašeno
religijski pojam. No, ono što se njime želi reći, objektivno živi u
ljudima i obično se naziva krivnjom. Krivnja je zlo za koje ljudi
odgovaraju pred savješću, pred ljudima, pred poviješću, pred sudom ili,
konačno, pred Bogom. Naziv grijeh ili krivnja označuju negativnu
stvarnost u čovjeku za koju on odgovara. No, grijehom se naziva i ono zlo
za koje čovjek nije potpuno odgovoran, ali je ono zlo u sebi. Tako
nehotice ubiti čovjeka jest grijeh i zlo, ali nije krivica, jer je
nehotično djelo. To je objektivno zlo, ali nema subjektivne krivnje.
Grijeh je, dakle, širi pojam od krivnje.
3. Promatran metafizički, iz područja filozofije, grijeh je pomanjkanje
dobra. Tamo gdje bi trebalo biti dobro, lijepo, vrijedno i istinito, a
nije, to je grijeh. Grijeh je nedostatak, a prati ga krivnja. Bog kao
apsolutno biće ne može imati grijeha. Njemu ne može nešto nedostajati. On
je punina bitka, on je apsolutna egzistencija. Sve drugo ima samo
relativnu egzistenciju. Sve i svi postoje samo ukoliko su u odnosu prema
Bogu, ukoliko komuniciraju s Bogom. Sve zahvaljuje svoju egzistenciju
Bogu, prvotnom i apsolutnom bitku. Bez njega nema opstojnosti. S Bogom se
može biti egzistencijalno i svjesno. Egzistencijalni je odnos onaj koji
čini da sve postoji. Svjesnije odnos osobno prianjanje uz Boga, slobodno,
odgovorno. To je prijateljevanje s Bogom o kome ovisi slobodna, osobna,
svjesna čovjekova egzistencija.
Grijeh je, dakle, kidanje svjesne komunikacije ili odnosa s Bogom.
Prekidanje svake komunikacije sHogom značilo bi ništavilo. Prekidanje
svjesne komunikacije znači blokiranje svjesnih, osobnih čovjekovih
procesa. U svakom slučaju, kidanje komunikacije s Bogom znači ugrožavanje
života. Budući da je život dar Božji, Božje djelo, onda je to uništavanje
Božjeg djela i stoga nepravda prema Bogu. Zato je grijeh napad na Boga i
krivnja prema Bogu. Čovjek je stvoren slobodan i zato se može oprijeti
Bogu. Joergensen je taj odnos izrazio u priči o ludom pauku: Jedno jutro
pauk se probudi nešto zlovoljan. Poče razgledavati niti svoje mreže. Sve
su bile savršeno razapete, samo mu se jedna činila besmislenom. Ona je
sezala visoko do neke grane i kao da nije ničemu koristila. Onako
zlovoljan pregrize tu okomitu nit. U taj se čas zajedno s mrežom nađe u
blatu ispod živice. Taje naime nit čitavu mrežu držala iznad zemlje.
Tako je i s komunikacijom s Bogom. Čini se da vjera ničemu konkretno i
materijalno ne koristi. Ona, međutim, čitav život na zemlji drži na
ljudskoj razini. Kad čovjek prekine nit vjere, nit koja ga veže s Bogom,
događa se pad. Grijeh je zapravo pad. Čovjek, dakle, ovisi o Bogu. On je
Božji dar. On živi ako komunicira s Bogom. Sebi ugrožava život ako blokira
komuniciranje s Bogom u bilo kojem pogledu. Tada u sebi osjeća
odgovornost koja se izražava preko savjesti. To je odgovornost Darovatelju
života — Bogu.
4. Što grijeh jest a što nije, čovjek ocjenjuje svojom ugrađenom
sposobnošću koja se zove savjest. Savjest je središte čovjekova života.
Ona je izravna veza čovjeka s Bogom. U savjesti se čovjek osjeća
odgovornim Nekome. On se ne može opravdati sam pred sobom. Protiv grižnje
savjesti uzaludni su ljudski razlozi. U savjesti čovjek nije odgovoran
pred ljudima. Često je upravo zbog savjesti spreman ići protiv uvjerenja
drugih ljudi i povijesti. Čovjek se u savjesti osjeća odgovornim nekome
tko stoji iznad njega, ljudi i zemlje.
Savjest je čovjekova svetinja. Gaženje savjesti čovjek doživljava kao
gaženje vlastitog života. Čistoća savjesti važnija je od života. Za
poštenje, čast, ljubav, slobodu, pravdu — uopće za poštenu savjest — ljudi

4445

daju živote. Radije umrijeti nego povrijediti savjest. Iz toga se vidi

daje savjest iznad čovjeka i daje važnija od života.
Savjest jasno kaže da čovjek treba činiti dobro i da ne smije činiti zlo.
No, što je u konkretnom slučaju dobro, a što zlo, tu se savjesti u nekim
pojedinostima razilaze. Jasnoća je savjesti pomračena. Zbog toga se može
dogoditi da čovjek čini zlo, a misli daje to dobro. Podsvjesno se stoga
čovjek uvijek osjeća krivim, pa čak i onda kada nije svjestan krivice.
Podsvijest skriva mnoge krivnje koje svijest nije registrirala. Zato
psal-mist veli: »Od potajnih grijeha mojih očisti me, Bože« (usp. Ps 19,
13).
5. Grijeh i krivnja su općeniti. Svi su ljudi, bez iznimke, podložni
grijehu. Rađaju se s grijehom i krivnjom, rođenjem ulaze u stanje grijeha
koje je prisutno u svijetu. Čini se daje grijeh nešto urođeno, usađeno i
neiskorjenjivo u čovjeku. Otkad postoje ljudi, postoji i zlo i krivnja.
Ljudi su se pokušavali žrtvama i molitvama osloboditi krivnje. No, ona je
tu. Često je grijeh lukavo prisutan, zavodljiv, u lažnom svjetlu,
nevidljiv, pomiješan s dobrom. U svakome živi dobro i zlo. Čovjek je
dobar ako se prikloni dobru, zao ako se prikloni zlu. No, ne može biti bez
grijeha, ali niti bez dobra. Nitko nije potpuno zao, i zato je popravak
uvijek moguć. Nitko nije potpuno dobar, i zato se uvijek može pokvariti.
Čovjek je raspet između dobra i zla. Htio bi dobro, ali je zlo jače od
njega. Tako se svi ljudi osjećaju stalno krivi i u strahu su od Vječnog
Suca. Istodobno u njima tinja nada da će se osloboditi zla i krivnje.
Budući da su svi ljudi podložni grijehu, znači da nas nitko od ljudi ne
može osloboditi grijeha. Iz grijeha bi nas mogao osloboditi samo netko tko
nije rob grijeha, tko je jači od čovjeka i grijeha. Otkad čovječanstvo zna
za sebe, vječito se nada da će ga netko osloboditi krivnje. Ta nada je
neugasiva. Ona je vapaj za spasom i Spasiteljem.
6. Čovječanstvo ne zna odakle grijeh. Ne zna ni zašto se rađamo s
grijehom ni zašto mu robujemo.Znanost o tome ništa ne zna reći. To je
tjeskobna tajna koju ljudi nose kao prokletstvo hodeći ovom zemljom. Kad
bi se mogli osloboditi krivnje i, još više, naprosto grijeha, zemlja bi
postala raj.
Grijeh i krivnja, međutim, nisu nigdje izvan čovjeka, nego u njemu. U
nama je nemoć da budemo dobri. Mnoštvo asketa, pustinjaka i plemenitih
boraca za pravdu htjelo se osloboditi zla, ali je ono ostalo u njima i oko
njih. Zlo je prisutno u srcu. Trebala bi se promijeniti ljudska srca. Ali
to čovjek ne može sam.
7. Kršćanska nas vjera uči o izvoru i biti grijeha. Ono što znanost i
ljudi dokučuju, otkriva nam Bog. Bog je duhovno biće. Budući da je čovjek
tjelesno--duhovno biće, on može s Bogom komunicirati putem svoga duha. No,
ta je komunikacija grijehom zamračena, pa su samo neki ljudi, koje je Bog
za to osposobio, čuli njegove poruke i prenosili ih ljudima. To su
proroci Staroga zavjeta. U Novom je zavjetu sam Bog progovorio tako daje
postao čovjekom. Odatle dozna-jemo što je grijeh.
Grijeh je u najširem smislu sve ono stoje zlo, sve negativno u svijetu.
Sve patnje, krivnje, uvrede, zločini, bolesti, umiranja, ratovi,
neznanja, nemoći, nepravde, mržnja. To su, naime, posljedice grijeha, pa
ih u širem smislu možemo nazvati grijehom. Kad ne bi bilo grijeha, ne bi
bilo zla ni patnje.
8. Grijeh je krivnja. Krivnju prati strah. Strah od Boga, strah od ljudi.
Krivnja je razorna. Ona zahtijeva ispaštanje ili traži oproštenje onoga
koga smo povrijedili. Krivnje se, dakle, možemo osloboditi samo na ta dva
načina. Religije su tražile ispaštanje često užasnim žrtvama, npr.
ljudskim. To pokazuje koliko je krivnja duboka i kako je za čovjeka
neizrecivo važno daje se oslobodi. No, uvreda apsolutnom biću, kakvo je
Bog, ne može se izbrisati ljudskim žrtvama. Čovječanstvo zato očekuje
nekoga tko je velik kao Bog da bi iskupio krivnje ljudi.
Grijeh je uvreda Bogu. Nepovjerenje prema Bogu. Neprijateljstvo prema
Bogu. Svako kidanje komuni-

4647

kacije s Bogom čovjeka osiromašuje, ugrožava njegov život i ubija ga. Jer,
izvor njegova života i potpune sreće jedino je u Bogu. Izvan njega je
umiranje i smrt. Zapravo, udaljavanje od Boga ili svjesno odvajanje od
Boga jest pakao. Na pakao, dakle, čovjeka ne osuđuje Bog; čovjek se sam
osuđuje. Bog čovjeku želi samo dobro.
Mogućnost grijeha dolazi od slobodne čovjekove volje. On se može i treba
slobodno opredijeliti za Boga. No, on se može opredjeljivati za druga
božanstva, jer ga Zli stalno napastuje.
9. Grijeh je zato i osoba, duhovno zla osoba. Grijeh je, naime, u
izvedenom smislu đavao, ukoliko on nagovara i zavodi ljude da čine
grijeh. On se u početku pobunio protiv Boga, htio je biti Bog. On je
nepomirljivi neprijatelj Boga. On je zato zlo u sebi samome. Sveto ga
pismo naprosto zove Zlim. On se najviše udaljio od Boga i zato je najviše
zlo, jer se time najviše udaljio od Dobra koje je sam Bog. Još se naziva
i drugim imenima: davao, Sotona, Lucifer, lažac i ubojica ljudi, zao duh,
Beelzebul, nečisti duh, demon, zle sile, upravljač mračnog svijeta,
zavodnik, knez ovoga svijeta, vrag. No, nije riječ o jednoj osobi, nego o
mnoštvu osoba koje imaju svog vođu i začetnika. On je inteligentniji i
jači od ljudi. Zato ga se ljudi ne mogu osloboditi. Čovjek je u početku
svijeta povjerovao Zlome i predao gospodstvo nad svijetom đavlu. Zato je
Zli »knez ovoga svijeta«. No, Isus je istjerao Zloga iz svijeta, oduzeo mu
vlast i donio u svijet Božje kra ljevstvo. Sotonino je kraljevstvo na
izdisaju. On je osu den. Zadnji su mu trzaji i zato nastoji zavesti što
viši ljudi. U tom zavođenju on upotrebljava i strukture svi jeta i već
zavedene ljude.
Čovjek je zaveden, pao je u grijeh i ne može se sam izvući iz toga. Zato
ga treba žaliti, imati sućuti prema njemu. Ne osuđivati ljude — svi smo
krivi — nego osuđivati Zloga, a čovjeka dobrotom i ljubavlju oslobađati
iz ruku Zla. Čovjeka može osloboditi samo netko tko ne robuje Zlome, tko
je jači od njega. Nijedan čovjekto ne može. To može samo Bog. U Isusu
Kristu to se dogodilo.
10. Grijeh je sila kojoj čovjek robuje. »Zaista, zaista vam kažem« — veli
Isus — »tko čini grijeh, rob je grijeha« (Iv 8, 34). A sveti Pavao se
žali: »Opažam u svojim udovima drugi zakon koji me zarobljuje zakonom
grijeha. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela
smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu! Jer zakon Duha
života u Kristu Isusu oslobodio me zakona grijeha i smrti« (Rim 7, 23—8,
2). Od te nas sile može samo Isus osloboditi. »Ako vas dakle Sin oslobodi,
zbilja ćete biti slobodni« (Iv 8, 36).
Grijeh je i stanje u kojem se čovjek rađa. »U grijehu me zače majka moja«
(Ps 51,7). No, grijeh je i čin pojedinog čovjeka. Razlikujemo istočni
grijeh od osobnih grijeha. Istočni je grijeh cijelog čovječanstva,
»istječe« od prvih ljudi i ulazi u svakog čovjeka u času začeća. Osobni je
grijeh onaj koji svjesno čini svaki čovjek. Krivnju u grijehu počinja
čovjek kad god svjesno i svojevoljno krši Božji zakon.
Na to ga navode tijelo i grijeh. Tijelo je požuda u čovjeku, koja želi
ostvarenje i protiv zakona u savjesti. Stoga je ona protiv Duha u čovjeku.
»Tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. To se jedno drugome
protivi, da ne činite što hoćete« — piše sv. Pavao (Gal 5, 17).
Sv. Jakov također upozorava: »Svakoga napastuje njegova požuda, koja ga
privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh,
izvršen, rađa smrću« (Jak 1, 14—15; također usp. Ef 4, 22).
Svijet je također protivnost Bogu. »Ako tko ljubi svijet, nema u njemu
ljubavi Očeve,jer stoje god svjetsko — požuda tijela i požuda očiju, i
oholost života — nije od Oca, nego od svijeta« (1 Iv 2, 15 —16).
Da bismo se, dakle, oslobodili ropstva grijeha, treba načiniti dvostruki
korak: odreći se poslušnosti Zlome i odreći se svijeta. Kad se odreknemo
svijeta, tad nas đavao ne može preko toga uvoditi u grijeh. Tko

4849

se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik — govorio je

Isus (usp. Mt 16, 25).
Grijeh, dakle, kao iskonsko prokletstvo visi nad svijetom.
11. Da bismo bolje razumjeli grijeh, kratko ćemo pogledati kako Biblija u
Knjizi postanka, treće poglavlje, opisuje prvi grijeh.
U prvom i drugom poglavlju Knjige postanka opisuje se stvaranje svijeta i
čovjeka. Bog stvara čovjeka tako da izriče svoju volju, svojom riječju
stvara svijet. Istodobno Duh Božji lebdi nad tim stvaranjem. U Novom ćemo
zavjetu doznati da Bog jest jedan, ali u trima osobama. Ovdje kao da se ta
trojstvenost naslućuje time što se govori o Bogu koji stvara, o Duhu koji
lebdi nad vodama i o riječi Božjoj po kojoj sve nastaje. Kod stvaranja
čovjeka kao da se Bog posebno zauzeo: »Načinimo čovjeka na svoju sliku«
(Post 1, 26). »Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu
udahne dah života« (Post 2, 7). Bog stvara čovjeka »na svoju sliku i
priliku«. Sličnost Bogu jest u tome stoje Bog čovjeku dao razum i slobodnu
volju. Ona je i u tome što gaje stvorio društvenim, odnosno trojstve-nim,
kakav je i sam Bog. Čovjek je, naime, stvoren kao muško i žensko, te kao
mogućnost trećega među njima. Biblija naglašava baš tu sličnost s Bogom:
»Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i
žensko stvori ih« (Post 1, 27). Iako su dvoje, oni će biti jedno tijelo
(usp. Post 2, 24). Tijelo u Bibliji znači jednostavno čovjeka. Oni su tek
zajedno čovjek: »Kadje Bog stvorio čovjeka, napravio gaje na priliku
svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i
nazva — čovjek« (Post 5, 1—2). Sličnost s Bogom jest u tome što čovjek
može komunicirati s Bogom. »Bog zovne čovjeka: 'Gdje si?' — reče mu. On
odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu...'« (Post 3, 9—10). Sličnost s
Bogom jest i u tome stoje čovjek gospodar zemlje i svih živih bića na
zemlji. Radi njega je sve stvoreno i sve njemu služi. »Načinimo čovjeka na
svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribamamorskim, pticama nebeskim
i stoci — svoj zemlji — i svim gmizavcima što puze po zemlji« (Post 1,26).
»Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite« (Post 1,
28). Bili su također nevini, dobri, čisti poput djece. »A bijahu oboje
goli — čovjek i njegova žena — ali ne osjećahu stida« (Post 2, 25).
Sve je to bilo dobro — veli Biblija. Čovjek je bio u raju kao u svom
izvornom ambijentu, gospodar svega, slobodan i sretan.
12. Kako je došlo do pada u grijeh?
Usred svih blagodati koje je čovjek imao u svome prvotnom ambijentu — raju
— javlja se jedna sjena: stablo spoznaje dobra i zla. »Tada Bog učini te
iz zemlje nikoše svakovrsna stabla — i stablo života, nasred vrta, i
stablo spoznaje dobra i zla« (Post 2, 9). Stoje' stablo spoznaje dobra i
zla? Čovjek po savjesti spoznaje dobro i zlo. Slobodan je onaj tko uvijek
može činiti dobro. Stablo spoznaje dobra i zla daje mogućnost gubljenja
slobode i života. Već samim postojanjem čovjek može birati da se odluči
za život ili za smrt.
Spoznati u Bibliji znači sjediniti se s predmetom spoznaje, a također i
činiti. »Adam pozna svoju ženu, te ona rodi sina« (Post 4, 25). Nije,
dakle, riječ samo o intelektualnoj spoznaji, nego o usvajanju spoznaje
cijelim bićem. Tko spozna dobro i zlo, on usvaja, čini, biva jedno s
dobrim i zlim. On je razdijeljen u sebi, lišen slobode. Slobodan je onaj
koji ne misli na zlo, ne računa s neuspjehom. Slobodno preko brvi prelazi
onaj koji ne pomišlja da bi mogao s brvi pasti u vodu.
Bog zabranjuje da prvi ljudi jedu sa stabla spoznaje dobra i zla. Bog želi
čovjeku dobro. On hoće da čovjek ostane slobodan. U savjesti nas sudi samo
Bog. Čovjek ne smije dirati u savjest. On ne raspolaže savješću. To je
drugi razlog zašto se ne smije dirati stablo spoznaje dobra i zla. Čovjek
ne može biti Bog, nego suradnik Božji. Dirati u savjest, htjeti
određivati dobro i zlo, značilo bi staviti se iznad savjesti, biti
gospodar savjesti. Biti Bog. A Bog može biti samo jedan. Kada čovjek

5051

želi biti gospodar savjesti, a to znači Bog, tada nastaje nered u čitavom
svemiru i u čovjeku, a time i ropstvo u čovjeku. Bog zato zabranjuje
uzimati sa stabla spoznaje dobra i zla. »Samo za plod stabla stoje nasred
vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'«
(Post 3,3).
Ovdje nastaje borba između Boga i stvorenja. Ljudima je stablo bilo
»dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno« (Post 3, 6). To
je izraz trostruke požude koja navodi na grijeh. Osim toga pojavljuje se
zmija, zavodnik: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete
s njega jeli otvorit će vam se oči. i vi ćete biti kao bogovi, koji
razlučuju dobro i zlo« (Post 3, 4—5). Tko ima pravo: Bog ili zmija i
izgled plodova sa stabla? Kome povjerovati? Bogu ili bogovima? Bogovi
razlučuju dobro i zlo, oni su dakle zli. Očito je riječ o Zmiji i njezinim
sljedbenicima. Zmijom ili starim zmajem naziva se Sotona u Ivanovu
Otkrivenju (usp. Otk 12, 9). Stoga nije čudo da Bog u Bibliji najteže
kažnjava idolopoklonstva, klanjanja drugim bogovima. Poganstvo je bilo
uvijek omraženo u Bibliji. Monoteizamje najčišća religija, jer samo je
jedan Bog, a bogovi su zla bića.
U toj borbi između Boga i bogova ljudi su pali. Žena »ubere ploda njegova
i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo« (Post 3,
6). Tada se zbio sudbonosni korak od kojega čovječanstvo do danas trpi.
Čovjek je iznevjerio Boga, a povjerenje dao đavlu. Čovjek više neće biti
jedinstven, nego u sebi podijeljen. On se otkinuo od Boga, i zato će
mrziti i ljude. On više neće jasno spoznavati dobro i bit će lutalac.
Dirnuo je u savjest. Savjest mora ostati čista. Tko nju dira, onečisti je.
Odsad će svi imati prljave savjesti. Čovjek će se zato i skrivati pred
Bogom i ljudima. Stalno će mu strah tresti kosti. Htio je biti bog, a sad
će robovati stvorenjima i osobito Sotoni. Prodao je zemlju i odsad će
umjesto čovjeka Sotona biti »knez ovoga svijeta«. Sotona se pokazao kao
lažac. Obećao je gospodstvo, a donio je ropstvo. Ubio je čovjeka.13. O
svemu tome Biblija slikovito govori. Pošto su jeli, »tada im se obadvoma
otvore oči« (Post 3, 7). Prije su plodovi izgledali dobri, a sad prvi
ljudi vide prijevaru. Sad su vidjeli pravu sliku grijeha. Grijeh se uvijek
pričinja sladak, poželjan i za mudrost dobar. Sveti Ivan će reći daje to
»požuda tijela, požuda očiju i oholost života« (usp. 1 Iv 2, 16). Prije
grijeha sve se čini privlačno, razumno, moderno, pravo, kulturno i lijepo,
ali se tek poslije čina otvore oči. Ali, tad je već sve kasno. Trebalo je
slušati Boga i njegovu zapovijed i ne vjerovati vanjskoj reklami. Grijeh
otvara oči za zlo. Jedan grijeh »zove« drugi. Čovjek otada vidi samo zlo i
grijeh posvuda. Zatvorile su mu se oči za dobro, a otvorile za zlo. Slijed
grijeha sve je dublje silaženje u nove i nove grijehe sve do pakla u sebi,
svijetu i u vječnosti. Ako nam nitko ne zatvori oči za grijeh i zlo, a ne
otvori za dobro i Boga, propast ćemo. To su ljudi osjećali od iskona i
zato su zazivali nebo da se otvori i donese spas.
Drugi plod uzimanja sa stabla spoznaje dobra i zla jest da su »upoznali da
su goli« (Post 3, 7). I prije su bili »oboje goli — čovjek i njegova žena
— ali ne osjećahu stida« (Post 2, 25). Bili su nevini, pogled im je vidio
dobro u drugome i zato se nisu bojali ni stidjeli. Sada su postali
neprijatelji jedno drugome; jedno o drugom misli zlo, želi tijelo drugoga
iskoristiti za svoju strast, za sebični užitak. Otada ljudi prodaju
tijela, s požudom se gledaju i boje jedni drugih. Tko čini grijeh, osjeća
se gol, osjeća daje otkriven očima drugih. Čini mu se da svi vide njegov
grijeh. Onda govori protiv drugih, mrzi druge, kleveće ih, optužuje, vodi
ratove protiv drugih ljudi. Postupa po pravilu »napad je najbolja
obrana«. Naprotiv, pošteni i čisti nikada neće o drugima zlo govoriti. Oni
su kao djeca. A dijete vjeruje svakome. Ono se ne stidi svoje spolnosti,
svojih misli, riječi, želja. Ono je nevino i čisto. Čovjek ranjen
grijehom to ne može. On mora druge ubijati, jer ih se boji, jer je »gol«
pred njima, jer ima osjećaj daje njegova krivnja otkrivena.

5253

Ako ih ne može ubiti (riječima ili djelima), onda si mora barem staviti
masku na lice da pokrije svoju »golotinju«. To baš Biblija i navodi kao
plod istočnoga, iskonskoga ili prvoga grijeha. »Spletu smokova lišća i
naprave sebi pregače« (Post 3, 7). Otada ljudi mogu jedni pred druge samo
s maskama. Oni se boje jedni drugih. Strah razara zajedništvo među
ljudima. Ljudi čeznu jedni za drugima, ljubav im je važnija od zraka,
vode, jela, ali se moraju skrivati iza svojih maski i odvajati se jedni od
drugih. Iskrenosti i povjerenja više nema među nama. Tu ćemo tragediju
svi osjećati u sebi, osobito u odnosu na roditelje. Dijete je jedinstvo
oca i majke. Ono je pluralna osoba. Kad se otac i majka svađaju ili
rastavljaju, dijete osjeća da se time razdvaja njegovo biće.
Tako razdijeljeni u sebi rađaju nova dijeljenja, nove bolesti, nove
ratove. Međutim, nitko ne može priznati svoje stanje. Radije staviti
masku, a to znači radije izgledati lijepo, čisto, zdravo, veselo, mudro,
negoli to zaista biti. Bezbroj maski pametnih, učenih, modernih pa i
pobožnih razdvaja ljude. Živimo u svijetu neiskrenosti, zakulisnosti,
maski. Nitko ne može srce posve otvoriti. Neprijatelji smo jedni drugima.
Otvorile su nam se oči ijedni u drugima vidimo zlo,jer smo sami zli. Srca
su prljava i treba skinuti krinku s njih, očistiti ih i tek tada će doći
dobrota i ljubav, a s njima i novi čovjek i novi svijet.
14. Osobito tragičan plod iskonskoga grijeha jest odvajanje od Boga.
Čovjek ne može više podnijeti Božju prisutnost. Ne može Boga vidjeti i
ostati na životu, kaže Biblija (usp. Izl 33, 20). Krivica i nepovjerenje
tjeraju čovjeka u bijeg od Boga. »Bog zovne čovjeka: 'Gdje si?' — reče mu.
On odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se
sakrili'« (Post 3, 10). Nije se Bog skrio, nego se čovjek sakrio pred
Bogom. Prema tome, problem spoznaje Boga nije u tome da nam se Bog
otkrije, nego da mi izađemo iz svojih skrovišta i otkriveni se pokažemo
pred Bogom. A mi to ne možemo. Zato Bog dolazi knama, u naša skrovišta, u
naše grijehe; uzima oblik grešnog tijela da nam se pokaže i da nas spasi.
Čovjek bježi ne samo od Boga nego i od čovjeka. Videći da su goli, ljudi
moraju bježati jedni od drugih i skrivati se iza maski i šminke. Ne samo
to. Oni se mrze, neprijatelji su jedni drugima. Adam optužuje Evu, Eva
zmiju. »Nato reče Bog: 'Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti
zabranio jesti?' Čovjek odgovori: 'Žena koju si stavio uza me — ona mije
dala sa stabla, pa sam jeo'« (Post 3, 11 —12). Adam optužuje i Boga što mu
je dao ženu, i ženu što mu je dala plod sa zabranjenog stabla.
Neprijateljstvo prema Bogu i prema ženi. To je pokušaj da se opravda
optužujući druge. To čovječanstvo čini sve do danas. To vodi do svađa,
mržnje, nepravdi. A trebalo bi samo priznati svoj prijestup i sve bi bilo
u redu. Trebalo je samo pokazati ljubav prema Bogu i ženi, i sve bi opet
bilo dobro. Trebalo je sebe opužiti, a druge opravdati. Tad bi grijeh bio
svladan u srcu.
Eva priznaje daju je zmija prevarila i baca krivnju na nju (usp. Post 3,
13). Otada će ljudi stalno biti varani i zavođeni. Oprijeti se zavodniku
moguće je samo tako da počnemo drugima praštati i slušati Božju zapovijed.
Htjeti mržnjom, oružjem, lažima rješavati međuljudske probleme, to je
naivnost i gruba zabluda. No, ljudi ne mogu drukčije. Grijeh se uvukao u
srž čovjeka, u srce. Podijelio je čovjeka. Čovjek je sav u borbi; nagoni
su protiv savjesti, tijelo protiv Duha, želje protiv razuma, ograničenosti
protiv neograniče-nosti, nebo protiv pakla, grijeh protiv nevinosti, đavao
protiv Boga.
15. Posljedice su istočnoga grijeha i sve patnje u svijetu i u čovjeku.
Žena će u mukama rađati djecu, u znoju lica svoga čovjek će tražiti svoj
kruh i u prah će se morati vratiti (usp. Post 3, 16—19). Cijela je
priroda prokleta zbog grijeha čovjekova. »A čovjeku reče: 'Zemlja neka je
zbog tebe prokleta. Rađat će ti trnjem i korovom'« (Post 3, 17—18).
Prirodne katastrofe i sve neprijateljsko u prirodi dolazi od čovjeka.
Zemlja bi opet bila dobrostiva prema čovjeku kad bi se

5455
njegovo srce promijenilo. Tad bi tele moglo stajati s lavom, dijete se
igrati sa zmijom; nitko nikome ne bi škodio (usp. Iz 11, 6—9). Samo je
srce u pitanju. To znači da ljudi nikada neće ukrotiti prirodu, nikad neće
postati njezini gospodari, nikada neće uživati zemlju, dokle god ne
promijene srce. A to ne mogu sami. To može Bog.
16. I napokon, Bog je čovjeka isključio iz raja. »Zato ga Bog istjera iz
vrta edenskoga... Istjera dakle čovjeka i nastani ga istočno od vrta
edenskog« (Post 3, 23—24). Čovjek u grijehu nije u svom izvornom
ambijentu. On je vani. U tuđinu je protjeran. Mi se, dakle, trebamo
vratiti u svoj autentični ambijent. To znači da je zemlja samo prolaz, a
ne stalno čovjekovo prebivalište. Ona je tuđina. Iz nje se tek dolazi u
»domovinu«, tamo gdje se možemo potpuno ostvariti i naći smisao.
Zašto nas je Bog istjerao iz raja? »Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa
stabla života pa pojeo i živio navijeke!« (Post 3, 22). Uz stablo spoznaje
dobra i zla postoji i stablo života. To stablo ovjekovječuje čovjekovo
stanje. Čovjek je pao u ropstvo Sotone. Ako sad pojede i sa stabla života,
bit će vječni rob grijeha. Njegovo će stanje biti zapečaćeno. Da se to ne
bi dogodilo, Bog daje čovjeku šansu da izvan raja napravi novi zaokret —
obraćenje — natrag Bogu. Tad će se vratiti u svoj izvorni ambijent, raj.
Svrha, dakle, čovjeka na zemlji jest da se odreče Sotone i grijeha i da se
opredijeli ponovno za Boga. Tad će smjeti jesti sa stabla života (usp.
Otk 2, 7). Dotle će kerubini s plamenim mačem stražariti »nad stazom koja
vodi k stablu života« (Post 3, 24).
No, čovjeku je dana i nada. Bog će doći čovjeku i osposobiti ga da se
odluči za njega i opet nađe put k slobodi i prijateljevanju s Bogom. Zmiji
— Sotoni — govori Bog: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene,
između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati...« (Post 3,
15).
Tako nam Biblija pripovijeda — u slikovitom i simboličnom govoru — o
počecima čovjeka i grijeha. Nasličan način govore o čovjekovu padu i razne
mitologije. Iz toga je očito da postoji neka praobjava, neko zajedničko
znanje svih ljudi i naroda o prvim počecima čovječanstva, koje se
prenosilo mlađim pokoljenjima.
17. Grijeh je dakle najveći čovjekov neprijatelj. Od njega potječe sve
zlo. Trebalo bi samo uništiti grijeh, i svijet bi postao pravedan, dobar,
sretan, pun blagostanja, mira i ljubavi. Osnovni napor čovječanstva morao
bi ići za iskorjenjenjem grijeha. Jer, svi su napori malo korisni ako se
izvor zla ne uništi. A on je u srcu svakoga čovjeka. Srce treba
promijeniti. To je jedina radikalna revolucija svijeta koja obećaje
novoga čovjeka i novo društvo. A tu je revoluciju započeo Isus Krist i na
svakom je čovjeku da je dovede do kraja.
Grijehom je čovjek izgubio moć jasne spoznaje sebe i prirode, izgubio je
moć ljubavi i povjerenja, izgubio gospodstvo nad sobom i prirodom.
Povrijedio je Boga, otkinuo se od izvora svjetla i stupio u tamu. On vapi
za svjetlom, za jasnim znanjem o tome tko je i kamo ide, za moći da
vjeruje i ljubi, da vlada nagonima i prirodom. Tko će mu to dati?
Crkva već dvadeset stoljeća poručuje: jedino Isus Krist.
Promisli
Ostani nakon kateheze nekoliko minuta u šutnji i razmišljanju. Pusti neka
te spoznate istine zahvate.
Ako vjeruješ u Isusa, zamoli ga da se njegova vlast, njegov svijet,
njegov svjetonazor i život u tebi ostvare. »Dođi kraljevstvo tvoje...«
Možda je trenutak da pođeš na dobru ispovijed? Jesi li s kime u zategnutim
odnosima? Jesi li spreman pomiriti se? Shvaćaš li daje najveća đavolska
varka i zamka u tome da te posvadi s drugima i da ljude usmjeri jedne
protiv drugih? Nemoj više suditi svjetski, izvanjski, tjelesno. Prepoznaj
u svakom čovjeku brata.
Promisli: ima li u tvom životu vrednota za koje si spreman dati život?
Jesi li spreman založiti se za pravdu, za mir, za

5657
pomirenje, za ljubav? Shvaćaš li da te grijeh veže, sputava, lomi ti
krila, čini te slabim, strašljivim i nemoćnim? Čista savjest daje snagu da
se slobodno založiš za novoga čovjeka i novu zemlju. Mržnjom se ništa ne
dobiva, samo sve gubi. Pomirenje stvara nove odnose među ljudima. Pogledaj
što su to konkretni grijesi i kako da ih se oslobodiš. Zapravo, samo je
jedan grijeh, ali se on očituje u bezbroj oblika. Dobro je poznavati te
oblike da bismo ih lakše razobličavali.
Bog je u svojim zapovijedima dao put do pomirenja i obnove svijeta. Protiv
deset Božjih zapovijedi ovi su grijesi: nevjera (ako odbijem vjerovati da
Bog postoji, ali još više ako nemam povjerenja u njega), otpadništvo od
vjere — aposta-zija, držanje krivih nauka — hereza, šizma,
idolopoklonstvo, bavljenje okultnim i magijskim praksama, prijelaz u
nekrš-ćansku religiju. Zatim psovka i neukusno izgovaranje Božjeg imena,
težak rad nedjeljom i zapovijedanom svetkovinom, nevršenje kršćanskih
dužnosti: neodlazak na nedjeljnu misu, na vjeronauk, ispuštanje godišnje
ispovijedi i pričesti, neda-vanje milostinje, zanemarivanje molitve, posta
i nemrsa. Nepoštivanje roditelja, ubojstvo čovjeka, mržnja, ogovaranje,
kleveta, abortus, laž, krađa, krivi sud i krivo svjedočenje, bestidne
misli, riječi, želje, djela, predbračni odnosi, samozadovoljavanje,
preljub, za kršćanina živjeti u civilnoj bračnoj zajednici bez sakramenta
ženidbe, nagovaranje na grijeh, zavođenje na grijeh, prijevara,
pronevjera.
Možda ćeš otkriti grijeh unutar sedam glavnih grijeha: prezireš nekoga,
izdižeš se iznad ljudi, tašt si, ohol, škrt i sebičan? Nagomilavaš
bogatstvo, a drugi su u siromaštvu?
Čitaš pornografske knjige i časopise, gledaš pornografske filmove? Ne
poštivaš svoju i tuđu spolnost? Zavidan si, ljubomoran, zloban? Lijen i
neodgovoran u poslu? Srdiš se i nerviraš, uznemiruješ druge dizanjem glasa
za sitnicu? Opijaš se, neumjereno pušiš, oštećuješ zdravlje
nedisciplinom? Ne poštivaš korizmenu pokoru, ne čitaš vjerski tisak, ne
bri-neš se za odgoj djece? Živiš u zavadi? Ne vraćaš dug? Ne ispunjavaš
obećanja? Rastresen si u molitvi? Bog ti je na zadnjem mjestu u životu i
u svakodnevici? Daješ mu tek otrcane ostatke dana? Jesi li optimist ili
pesimist? Kamo ide tvoj život? Voliš li sebe? Voliš li ljude? Jesi li
spreman oprostiti? Ljubiš li Boga? Vjeruješ li da on tebe voli? Čistiš li
maštu i misli? Jesi li odgovoran u prometu? Sudjeluješ li u radu svoje
župe? Sudjeluješ li u oblikovanju nedjeljne mise? Jesi li otvoren
novostima u vjeri i životu? Jesi li odgovoran na poslu, u obitelji?
Zalažeš li se za mir i pravedne odnose? Mrmljaš li na Boga i ljude?Vidiš
li koliko se zla uvlači u naš svijet. Treba sve to raskrinkati i čistiti
sebe i svijet. Neka ti ovaj predložak posluži za ispit savjesti i dobru
ispovijed.
Kako grijeh razara život i svijet vidjet ćeš iz sljedećih primjera.
Iskustva
Tisuću puta postavljam pitanje: što je život? Svi šute, gledaju me i
odlaze.
(Djevojka, 17 godina)
Želim nešto drugo, hoću nešto novo. Treba nekamo otići i poćeti sve od
početka. A da li poslije opet dolazi dosada? I onda ponovno lutaj i traži
nešto drugo. Zar tako cijelog života?
(Djevojka, 18 godina)
Kad sam bio mali, moj je život bijedan bio. A kad sam porastao, i bijeda
je porasla.
(Dječak, 16 godina)
Blago vama poštenima! Sva su vam vrata otvorena i svi vam vjeruju.
(Dječak, 17 godina)
Ja sam od svoga oca naslijedio lošu narav i nesretno djetinjstvo.
(Dječak, 16 godina)
Jeste li zadovoljni što ubiste sve ljudsko u meni? Ako ste zadovoljni,
ostavite me samu. Ako niste, recite, koliko će to još trajati.
(Djevojka, 17 godina)
Kad bih bio svemoguć, bio bih u dobrim odnosima s radnicima i s
djevojčicama bih se igrao u pijesku. Nikako ne bih htio biti nevidljiv,
jer bih onda samo krao pa bih poslije imao stalno neku tugu.
(Dječak, 14 godina)
5859

— Sto si vidio u ljetni dan, sine moj?

— Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
— Sto si vidio, sine moj, u ljetni dan?
— Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
— Sto si vidio, sine moj, u ljetni dan?
— Vidio sam daje ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne
izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
— Hoćeš da usneš, sine moj?
— Ne, oče, idem da živim.
(I. Andrić)
Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumima i
zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu duše naše, koji je utočište,
istinito, pravedno i čisto.
(I. Andrić)
Kažite mi, gdje ima ljubavi! Kažite mi gdje da bježim od zla, kažite:
gdje da se sklonim od mržnje!
Žao mi je čovjeka.
Oh, ugasite mržnju? Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može
živjeti bez opraštanja.
Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite ovu
prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu
braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dviju
beskonačnosti.
Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi
potrebni.
(I. Andrić)
Znam: ima jedna mrtva luka, I ko se u njoj nađe Čuti će ujutro pjevanje
ćuka I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječito snivaju Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju U plitkoj vodi.
60/ tako u snovima gledaju sreću, A plovit se boje. Na jarbole šarene
zastave meću I — stoje.
(D. Cesarić)
Zločinac ne može činiti zlo bez skrivene volje svih vas.
Ne možete odijeliti pravednike od nepravednika, ni dobroga od zloga, jer,
oni stoje zajedno pred licem sunca, kao što su crna i bijela nit skupa
otkane.
(H. Džubran)
Uči moliti. U molitvi ćeš neizmjerno mnogo naučiti. To su putevi spoznaje
koji se otvaraju samo moliteljima, poniznima. Ako hoćeš k Bogu, bez
molitve nikad nećeš stići. Moli, uči moliti moleći. I kad ti u grlu zapne
riječ, neka to bude tvoja šutljiva molitva. Zagledaj se u Isusa ispred
sebe i govoreći šuti ili šuteći govori. Možda i ovako:
»Slava ti, Bože, za muku dana i mir noći, za kratki život i veliku
zagonetku smrt, neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na
svijet i odlazimo s njega. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji. Ali
teško je biti čovjek, Gospode.«
(I. Andrić)
Literatura
Možeš i sam o tome pročitati:
Stari zavjet Post 3 Ps 50 Job Jer 15
Novi zavjet: Rim 1, 18—32: 5; 6; 7 Gal 5, 19—21 1 Tim 1, 8—11
V. E. Frankl, Zašlo se niste ubili, Zagreb 1979.
Ž. Brzić, Čovjek u sebi podijeljen, Đakovo 1972.
H. KCing, Bog i patnja, Zagreb 1979.
V. Ognjenović — B. Nešić, Pozdravi nekog, Gradina 1979.
Sada prijeđi na treću katehezu.
61
3. ISUS KRIST I OTKUPLJENJE
Uvod
Crkva od svoga početka vjeruje da je Isus Krist otkupio svijet. On je
Spasitelj svakoga čovjeka i cijeloga svijeta.
Stoje spas? To je mogućnost da živimo slobodno. To je spoznanje daje
svijet smrti, grijeha i mržnje osuđen, daje na izdisaju, a Božji —
slobodni svijet — sve snažniji u ljudima i u svijetu. To je spoznanje da
čovjekov život nije samo ovo kratko razdoblje boravka na zemlji, nego je
vječan. Smrt je samo kratki prolaz. Čovjek je još tu usred mržnje, patnje,
besmisla, užasa, nepravdi, pokolja i pakla, no već nosi u sebi klice
slobode. Dana mu je nada.
Još je u »logoru«, ali su mu otvorena vrata i odve-zani okovi. Može u novi
svijet. Bog mu je dao mogućnost. Na njemu je da u to povjeruje i zakorači
prema Bogu i ljubavi. Slobodan je, a opet još nije, jer je još u grešnom
tijelu, još je na putu iz ropstva.
Sigurno je da dobro i zlo u svijetu nisu kao crno--bijela slika. Zato i
spas nije nešto poput dana nasuprot zlu kao noći. To je stvarnost koja se
događa u srcima ljudi i tek se odatle odražava na vidljivu stvarnost oko
nas. Dobro je izmiješano sa zlim, ali je ipak jasno da je tu. Tako je i
spas tu. Teško je reći da je ovdje ili ondje, jer je među nama i u nama
svima: on je kao upaljena žigica usred mora tame. Svi smo u tami, a opet
nitko ne može reći da ne vidi žigicu i izlaz iz tame.Time što nam je Isus
dao spoznati da smo od Boga izišli i da k Bogu idemo, nije više stanje
isto kao kad to nismo znali. Time što znamo daje Isus pobijedio grijeh i
smrt, svijet nije više kao prije. Svjesni smo tko smo, kamo idemo i što
možemo. Znamo čiji smo i što trebamo činiti. Ako je zatvorenik okovan u
tamnici, zar se u njegovu životu ništa ne mijenja kad mu dođe netko
izvana, otvori vrata tamnice, slomi okove, odje-ne ga u novo ruho i kaže
mu: »Ti si slobodan čovjek. Vrata u život su ti otvorena. Otac te voli.
Idi svojoj kući!«? Iako je još u tamnici, iako još mora proći tam-ničko
dvorište i vrata, proći pokraj straže i možda još ostati nekoliko dana,
ipak je slobodan i ta vijest o slobodi mijenja i njegovo vladanje i
njegov stav prema životu.
Isus je prisutan u svakoj našoj patnji, na našoj je strani, na strani
čovjeka, protiv Zloga. Ipak, koliko god se mi borili i prihvaćali kušnje,
otkupljenje nam je darovano. Krist je to izvojevao. Naše je da hodamo u
toj slobodi sve do potpune slobode u nebu.
Meditacija
Sjedni u miran kut sobe, opusti se, duboko udahni i izdišući zrak
prepusti se miru koji te osvaja. Saberi se i postani svjestan: ti živiš.
Reci sebi: »Ja živim!« Izgovaraj pri tome i svoje ime.
Nakon pet do deset minuta posvijesti si istinu da si došljak, gost na
zemlji. Netko — Bog — poslao te na zemlju. On je tu uz tebe. On drži svoj
život. Ti nisi samo tijelo, nego i duh. Zato možeš s Bogom, koji je Duh,
komunicirati. Prepusti se prisutnosti Boga oko sebe. Ostani u toj
prisutnosti barem pet minuta.
Zatim promisli da si na zemlji zato da bi se odlučio za Ljubav, Dobrotu,
Pravdu — za Boga. Sad se stvarno opredijeli: za DOBRO ili za ZLO. Samo je
Jedan dobar. Odu-pri se zlu.
Osjećaš li otpor, zazivaj Isusa da ti pomogne opredijeliti se za novi
svijet — njegov: »Isuse, smiluj mi se!«

6263

Promisligom, ali sjena gaje slijedila. Onda je pojurio i nije se htio

zaustaviti misleći da će se sjena ipak otkinuti od njega. Umoran, oznojen
i iznemogao pao je u blizini sjenovitoga stabla.
Tim putom prođoše dva čovjeka i nađoše ga mrtva. Jedan od njih reče: »Gle
nerazumna čovjeka! Umro je hoteći se osloboditi svoje sjene. A samo je
nekoliko koraka dalje sjenovito stablo. Mogao je skočiti u njegovu sjenu
i svoje sjene bi se oslobodio.«
Otkad čovjek postoji znamo za borbu protiv zla i grijeha. A grijeh i dalje
vlada ljudima. Pa ipak, treba samo prihvatiti otkupljenje Isusa Krista i
grijeha će nestajati.
2. U čemu je,Kristovo otkupljenje? Da bismo to shvatili, potrebno je
najprije znati tko je Isus Krist. Isus je ime čovjeka, Zidova, od čijeg
rođenja svijet broji godine i tu epohu naziva novom erom. Razdoblje
povijesti prije njega naziva se stara era. Njegovo je rođenje, dakle,
prema tom nazivu, otvorilo novu epohu u povijesti čovječanstva. On je
središte te povijesti, on
ju je razdijelio na dva dijela. Već nam ta činjenica daje naslutiti da je
riječ o jedinstvenoj osobi na svijetu.
3. Ime Isus znači Spasitelj. Krist pak znači Poma-zanik. To je bio čovjek
od kojega su Židovi očekivali da će biti osloboditelj njihova naroda i
cijelog svijeta od krivnje, nepravdi i robovanja. On je u jednoj osobi
trebao biti kralj, prorok i svećenik. Kralj označuje osobu koja vlada.
Prorok označuje osobu koja Božje riječi prenosi narodu i poučava ga da ide
Božjim putom. Svećenik je Božji službenik koji u ime Boga oprašta grijehe
ljudima i u ime ljudi prinosi Bogu žrtvu. Naziv Krist, dakle, naziv je za
službu koju Isus ima u povijesti čovječanstva. Krist stoga znači da je
Isus Posrednik između Boga i ljudi, donositelj Božjeg kraljevstva među
ljude. Krist ujedno znači daje Isus Božji poslanik i Sin Božji.
Isus je, prema tome, Bog i čovjek. Njegova božanska osoba nosi ljudsku i
božansku narav. Dakle, Isus Krist je ime i služba Isusa iz Nazareta. Ili,
to označuje njegovu bogo-čovječju narav. Ime Isus označuje povi-
Pokušaj promisliti o Isusu Kristu, odgovarajući na sljedeća pitanja ili
nastavljajući započetu rečenicu.
— Isuse, ja te već dobro poznajem jer...
— Isuse, ja te još ne poznajem jer...
— Isuse, ja bih te slijedio, ali...
— Isuse, hvata me želja da pobjegnem od tebe, ali...
— Po mom uvjerenju Isus Krist je oslobodio čovjeka jer...
— U ovom povijesnom trenutku ja se opredjeljujem za vjeru u Isusa Krista
jer...
— U mom životu Isus Krist predstavlja... Što misliš, trebaju li ljudi
Isusa? Vjeruješ li ti u Isusa? Zašto?
Jesi li pročitao barem jedno cijelo evanđelje, npr. Evanđelje po Marku?
Ako nisi, učini to što prije.
Molitva
Moli Isusa da ti se otkrije pa da shvatiš i sljedeći govor o njemu. Možeš
i ovako:
Isuse,
sve ruke svijeta pustošile su moj dom. Ognjište mi je zatrto i vatra
ugašena. Ožiljci na nogama o brojnim stranputicama govore i o vrletima uz
koje sam se pela. Moje su riječi varljive i srce preljubničko. S kim te
sve nisam varala, Gospodine? Koga sam sve ljubila? Kolike sam dane u
bescjenje prodala? Baštinu rasula. Bila sam vjerna noći i ona me
obavijala sve čvršće. Ali, otkad k tebi dođoh, od toga dana uspravno i
odlučno hodam i moje misli su vedre. Dođi i pomozi mi, osvijetli me do
kraja. Amen.
(Ruža, 25 godina)
Isus Krist Otkupitelj
1. Neki se čovjek htio osloboditi svoje sjene. Smetalo gaje što ga u
sunčanim danima prati sjena i podsjeća na negativnosti njegova života. Za
vrućeg sunčanog dana pokušao je sjeni odbjeći. Trčao je svom sna-

646.S

jesnu osobu, a Krist označuje natpovijesnu osobnost tog istog čovjeka.

4. Isus je povijesna osoba. O tome svjedoče ne samo Crkva i evanđelja nego
i židovski, grčki i rimski pisci i povjesničari. Tako rimski povjesničar
Tacit u djelu »Anali«, napisanom pedesetak godina nakon Isusove smrti,
govoreći o kršćanima kaže: »Ime im to dolazi od Krista, koji, za
Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata«
(Tacit, Anali, 44). Drugi rimski povjesničar Svetonije kaže daje car
Klaudije protjerao Židove iz Rima jer su digli bunu »zbog buntovnika
Krista« (Svetonije, Život 12 careva, Klaudije, 25). Namjesnik Bitinije,
Plinije Mlađi, kaže da su kršćani krivi zato što se određenih dana
skupljaju »prije zore pjevajući himne Kristu kao Bogu« (Plinije Mlađi,
Knjiga deseta, pismo 96 — caru Trajanu). Svi su ovi pisci suvremenici
Isusa i apostola. Iz tog je vremena i židovski povjesničar Josip Flavije.
U djelu »Židovske starine«, govoreći o Pilatu, doslovno kaže: »U to
vrijeme živio je također Isus, mudar čovjek, ukoliko ga se može čovjekom
nazvati, jer je kao narodni učitelj činio čudesna djela koja su primana
istinskom radošću. I on je bio Krist« (Josip Flavije, Židovske starine,
knjiga 18, poglavlje 3, 3). Najpoznatije židovsko djelo prvoga stoljeća,
»Talmud«, kaže o Isusu, između ostalog: »U predvečerje blagdana Pashe Isus
Nazarećanin bio je raspet« (Babilonski Talmud, Svnhedrin, fol. 43a).
Osim nekršćanskih dokumenata o Isusu povijesti svjedoče Crkva i evanđelja.
Crkva je svjesna da ju je osnovao Isus i ona se samo na njega poziva. Kad
on ne bi bio stvarna povijesna osoba, Crkva bi bila građena na laži.
Evanđelja su katehetsko-povijesni podaci o osobi, o riječima i djelima
Isusa iz Nazareta. Zadnjih stotinu i pedeset godina evanđelja su
proučavana sa svih aspekata i potpuno je dokazana njihova autentičnost i
izvornost njihova sadržaja. Arheologija je istražila čitavu Palestinu i
otkrila evanđeoski ambijent. Kršćanin se, dakle, mirno može osloniti na
znanstvene rezultate povijesnog istraživanja o Isusu iz Nazareta.5. Ipak,
Isus nije samo čovjek nego i Sin Božji. On JC Krist; Mesija, Spasitelj
cijelog svijeta. Ima li dokaza ili neospornih pokazatelja za tu tvrdnju?
Isus nije slučajna osoba. Unaprijed je predskazan njegov dolazak.
Naslućivali su ga rimski, grčki, pa i dalekoistočni pisci. Tako Vergilije
govori o ženi koja se smiješi djetetu (koje će označiti kraj željeznog
doba). Ciceron komentira Sibilina proroštva i piše da krivnja neće biti
oduzeta svijetu dok ne dođe kralj kojega svi moraju priznati. Tacit kaže
da su svi narodi zemlje bili uvjereni da Istok zauzima povlašteni položaj
i da će iz židovskoga naroda izići učitelj i zakonodavac svijeta.
Svetonije pak, u životopisu cara Vespa-/ijana, piše da je stara i stalna
vjera svih naroda na istoku da će prema sigurnim proroštvima Židovi doći
do najvećeg položaja. Eshil piše u drami »Prometej« da prokletstvo neće
biti uzeto prije nego što se pojavi Bog, na čiju je glavu stavljena kruna
muka, jer je on zastupnik za naše grijehe. Sokrat i Platon su govorili o
sveopćem mudracu koji bi uskoro trebao doći. Sibile su prorokovale dolazak
sveopćega kralja. Konfucije piše o dolasku velikoga sveca. U analima
kineskoga carstva piše da se pojavilo neobično svjetlo i da su mudraci, na
zahtjev cara, pronašli knjige u kojima piše da to čudo znači pojavu
velikog sveca na zapadu, čija religija mora biti uvedena u njihovu zemlju.
Istok govori o zapadu, a zapad o istoku. Palestina je zapadnjacima na
istoku, a istočnjacima na zapadu.
U ljudima postoji iskonska nada koja se odražava u pričama, mitovima,
romanima i dramama, gdje glavni junak, unatoč prividnom porazu, pobjeđuje.
Taje nada neuništiva. Ona mora imati svoj realni temelj.
Osobito konkretno o dolasku Mesije govore starozavjetne knjige. Npr.
psalmi 22, 38, 69, 140. Prorok Izaija piše o djevici koja će roditi
Emanuela (tj. »Bog s nama«), o detaljima Isusove muke i smrti (usp. Iz 7,
14). Prorok Jeremija govori o vremenu Mesijina dolaska (usp. Jer 23, 5),
Daniel još detaljnije precizira vrijeme i prostor pojave Mesije (usp. Dn
9, 25—26). Zaharija naviješta njegov dolazak (usp. Zah 9, 9—

6667

10), a također i Malahija (usp. Mal 3, 1—5) i drugi proroci. Isus se

poziva na ta proroštva, pisci evanđelja isto tako. Svaki detalj iz
proročkih spisa Isusu se ispunio. Je li to slučaj?
Ivan Krstitelj je Isusa pokazao narodu. Isus za sebe govori, samosvjesno i
trijezno, daje očekivani Spasitelj, da je Sin čovječji i Sin Božji. S
lakoćom čini bezbrojna čudesa. Zahtijeva da se njegovi sljedbenici odreknu
svega, pa i života, žele li ga slijediti. Tvrdi da je on Put, Istina i
Život i da se jedino po njemu može stići do Boga Oca. To su tvrdnje koje
može izreći samo luđak ili Bog. Njegovi su ga neprijatelji i optužili daje
opsjednut ili lud. No, on je tako trijezan i mudar, da daje dojam savršene
sigurnosti, svetosti i razumnosti. Ne samo daje zdrav nego i druge
ozdravlja. Osim toga čini čudesa koja ne mogu činiti ni njihovi velikani,
sveci i proroci. Život je dao kao potvrdu za svoje riječi. On je uskrsnuo
od mrtvih. Ne samo oživio, kao Lazar, nego uskrsnuo, a to znači učinio
tijelo i dušu besmrtnima. Netko može oživjeti čovjeka, ali onda ovaj opet
umire, no ne može ga uskrisiti, jer to čini jedino Božja snaga. Isus je,
zatim, poslao s neba na svoju Crkvu Duha Svetoga, Božju silu. Njegovi su
apostoli činili ista djela koja je činio i on. I do danas sveci, njegovi
radikalni sljedbenici, čine njegova djela. Osnivači religija i
ideologija, znanstvenici i filozofi, pa i veliki askete svijeta nisu ni
približno tako govorili i činili. Hegel i Napoleon nisu činili čudesa niti
su za sebe tvrdili da su došli od Boga; nitko se nije usudio za se reći
daje Sin Božji. U povijesti svijeta jedino je Isus upravo to tvrdio.
Njegov je moralni lik nedostiživ. Govorio je drugima da je bez grijeha,
pokazao gospodstvo nad đavlom i grijehom. Ponašao se kao sam Bog.
Prorekao je sudbinu svojih apostola i povijesni tok svoje Crkve. Svi koji
mu povjeruju, svjesno i opredijeljeno, čine njegova djela, doživljavaju
slobodu savjesti i nalaze smisao i nove snage u zauzetosti za čovjeka u
svijetu. A prije svega nalaze Boga.
Tako nam već samo razumsko istraživanje Isusapokazuje daje on jedinstvena
osoba povijesti i da ima snage koje nitko nikada nije imao. On nije običan
čovjek. U njemu je božanska snaga.
6. No, sigurnost daje Isus Božji Sin, a ne samo čovjek, daje tek vjera.
Što je to vjera? Vjera je ulazak u nove, božanske predjele stvarnosti i
života, ulazak koji se temelji na Božjoj riječi. Bog zove čovjeka i daje
mu obećanje novoga života i nove spoznaje. Kad se čovjek odazove, susreće
se s Bogom i nalazi ono što mu je Božja riječ obećala. Nov život, nove
spoznaje, radost, mir i susret s Bogom dokaz su istinitosti Božje riječi.
Mogućnost susreta s Bogom daje Duh Sveti, Duh kojega je Isus poslao svojoj
Crkvi. On osposobljava čovjekov duh da može komunicirati s Bogom. Tako
vjernik ima izvanjske, razumske, znanstvene dokaze daje Isus doista živio
i daje Sin Božji. No, ti vanjski dokazi još nisu vjera. Oni samo dovode
pred prag vjere. Oni samo daju dovoljno moralne sigurnosti daje riječ
vjere istinita, ali ne mogu uvesti u vjeru niti dati potpunu sigurnost
vjere. U vjeru uvodi Božja snaga, milost, Duh Sveti. Sigurnost vjeri daje
susret s Bogom, iskustvo Boga koje se događa tek onda kad se čovjek snagom
milosti uputi u pravcu koji mu pokazuje Božja riječ. Vjernika nakon toga
iskustva nitko i ništa ne može razuvjeriti da Bog jest i da spašava
čovjeka. Kršćanin po toj vjeri dobiva sigurnost u Isusovu opstojnost i
njegova djela danas.
Treba nadodati da je kršćaninova sigurnost sigurnost vjere, a ne
znanstvena sigurnost. Znači to je sigurnost povjerenja osobi, a ne
matematičko-logička sigurnost. Kao djetetovo povjerenje u majku. Vjera
nije samo predmet razuma. Ipak, bez dovoljne razumske sigurnosti ne može
nastati prava duboka vjera. Jer, vjera ide preko razuma, ne bez njega. Ona
mora biti razumna.
Tako je to i među ljudima. Ne može se biti znanstveno i matematički
siguran u ljubav nekog čovjeka. I najbliži i najpovjerljiviji prijatelj
može iznevjeriti. U svakom povjerenju ima rizika, makar malo
nepovjerenja. Pa ipak, ljudi moraju i razumski razmišljati o svo-

fiSh9

jim prijateljima. Osim toga povijesni dokazi nisu

eksperimentalno-znanstveni dokazi. Oni su dokazi na temelju dokumenata
koje su pisali i ostavili ljudi. Oni stoga uvijek nose pečat djelomičnosti
i mogućnost nepouzdanosti. No, ljudi se oslanjaju na povijesne dokumente.
Drugog izbora nemaju.
Razlika između povijesnih dokaza o Cezaru, Sokratu i Napoleonu s jedne
strane, te dokaza o Isusu s druge strane, jest u tome što Isus i danas
živi i što ga vjernici danas snažno susreću. Oni ga susreću u Riječi i
Duhu Svetome po molitvi. Vjera je povjerenje dano osobi. To znači, čovjek
uvijek može posumnjati i odbaciti vjeru. Mladić se i djevojka mogu u svemu
slagati, mogu biti duboko zaljubljeni, pa opet ne htjeti ući u bračno
zajedništvo. Zašto? To su tajne osoba, tajne koje se nikad ne mogu dokraja
shvatiti. Zato svako prijateljstvo i ljudsko zajedništvo ostaje u
području vjere. Tako je to i s Bogom i s utjelovljenim Sinom Božjim Isusom
Kristom. Za njega se čovjek, nakon pomnog proučavanja, analiziranja i
razmišljanja, opredjeljuje. Tek to opredjeljenje dovodi do milosti vjere,
do susreta s njime i do nove dimenzije sigurnosti. Takav vjernik osjeća da
mu je nepovjerenje svedeno na minimum, i ono više ne utječe na njegov rast
u zajedništvu s Isusom Kristom. No, susret s Isusom i milost vjere ne
oduzimaju čovjeku slobodu. Vjera je život i ima stoga životnu i osobnu
sigurnost.
7. Kakav je bio Isus Krist? O tome nam govore evanđelja. Majka mu je
Blažena Djevica Marija. Začet je po Duhu Svetomu. Već je u njegovu začeću,
dakle, prisutan čudesni, nebeski zahvat. Evanđelja jasno govore da mu
Josip nije otac i još jasnije da je Marija »osjenjena« Silom odozgor
začela po Duhu Svetomu (usp. Mt 1, 20). Rođenje uDavidovu gradu Betlehemu,
kako je prorok navijesito (usp. Mt 2, 5— 6). Marija i Josip morali su s
djetetom bježati u Egipat jer se kralj Herod prestrašio rođenja novog
židovskog vladara i htio ga ubiti (usp. Mt 2, 13—14).
S trideset je godina započeo svoje učiteljsko i otku-piteljsko djelovanje
(usp. Lk 3, 23). Najprije je otišaoIvanu Krstitelju da se krsti. Ivan gaje
prepoznao kao Mesiju (usp. Iv 1, 32—33) i otada svima govori tko je Isus i
upućuje ih da idu za njim. U času sumnje, a i da bi utvrdio svoje učenike
da povjeruju Isusu, šalje ih k njemu da ga pitaju je li on svjestan daje
Mesija. Isus im kaže da gledaju čudesa koja čini i da pročitaju stoje
prije sedam stotina godina o tome prorok Izaija pisao (usp. Lk 7, 20—23).
Nakon krštenja u Jordanu Isus odlazi u pustinju, gdje posti i moli i gdje
ga kuša Zli. Iza toga odlučno naviješta: »Kraljevstvo je Božje pred
vratima. Obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti!« (to znači evanđelju;
usp. Mk 1, 15). Govori tako silovito da ljudi reagiraju riječima: »Nikada
nitko nije tako govorio« (usp. Iv 7, 46). No, kad predstavnici židovske
inteligencije i religije čuju da narod za njega priča: »Govori kao onaj
koji ima vlast, a ne kao naši farizeji« — počinju sukob s njime (usp. Mt
7, 29). Pokušat će mu zabraniti da govori. Postavljat će mu zamke
pitanjima. No, on će sve to nadmoćno nadići; čak mu se i oni dive. Onda će
mu pripisati daje lud (usp. Iv 10, 20). No, ne samo njegove riječi nego i
djela njegova nadilaze njihovo shvaćanje i snagu. Ne preostaje im drugo
nego da povjeruju daje on Mesija. Ali oni odlučuju da ga optuže kako je
opsjednut đavlom. Ipak ih muči činjenica da on čini Božja djela, pa ga
pitaju: »Reci nam: jesi li ti Mesija i kojom vlašću sve to činiš?« (usp.
Iv 10, 24 i Mt 21,23). Kad vidješe kako narod grne za njim, pobojaše se da
ne izgube položaje i odlučuju da ga ubiju.
Evanđelist Luka kaže u Djelima daje Isus »prošao zemljom čineći dobro«
(usp. Dj 10, 38). Ozdravljivao je bolesne, oživljavao mrtve, istjerivao
zle duhove, praštao grijehe. Nikoga nije odbio. Volio je i blagoslivljao
djecu. Družio se s odbačenima. Imao samilosti za svakoga. Nikoga nije
sudio ni osudio. Družio se s grešnim ljudima da bi ih priveo k obraćenju.
Gledao je u srca ljudi, a nije ih sudio po vanjštini. Imao je
razumijevanja za svakoga.

7071

Njegov je životni moto bila poslušnost Očevoj volji. Došao je na svijet da

njegovu volju izvrši i da čovječanstvo otme grijehu. Kanim je jutrom
odlazio na molitvu i do kasno u noc znao je ostati u molitvi. Ponekad je
cijelu noć probdio u molitvi. Došao je uspostaviti među ljudima Božje
kraljevstvo, Božju vlast. Zato je govorio daje sad trenutak kad će knez
ovoga svijeta biti izbačen van, a on će svojom smrću i uskrsnućem sve
ljude privući k sebi (usp. Iv 12, 11 —12). Pozivao je k sebi sve umorne i
opterećene (usp. Mt 11, 28). Blaženim naziva one koji su progonjeni, koji
trpe, plaču, žeđaju i gladuju kruha i pravde, one koji su krotki i
jednostavni (usp.Mt 5, 3—12). Tražio je da se ljudi odreknu svijeta i
svoga života hoće li poći za njim. To odricanje, međutim, nije gubitak,
nego stostruki dobitak već na ovom svijetu, a na drugom još i život vječni
(usp. Mt 10, 37—39 i 19, 27—29). Treba se odlijepiti od egoističnog
posjedovanja svijeta. Treba svim ljudima raspodijeliti imanja i bogatstva
zemlje jer su svi ljudi braća. Tko se odlijepi i od tog egoističnog
varljivog posjedovanja, taj već na ovome svijetu prima stostruko, a u
drugom vječni život. Isus zatim traži novo srce i nove oči. Traži da opet
gledamo dobro, a ne zlo. Da se vratimo povjerenju u Boga. Jer, onome koji
vjeruje, sve je moguće (usp. Mk 9, 23). On je sam pokazao to povjerenje
sve do smrti na križu. Dok je za njegove protivnike njegova smrt značila i
njegov poraz, u stvarnosti je ona zapravo bila veličanstvena pobjeda, a
poraz grijeha i Zloga. Jer Isus je uskrsnuo i živi dalje.
Ustanovio je Dvanaestoricu i okupio mnoštvo učenika i poučavao ih da
naviještaju svemu svijetu oslobođenje koje Otac donosi po svome Sinu za
svakog čovjeka Zemlje. Tko god vjeruje Isusu, spasenje. Tko ima hrabrosti
ući u svjetlost koja je Isus, prelazi iz tame i smrti u svjetlo i život.
Osnovao je Crkvu i oživio je na dan Pedesetnice poslavši na nju Duha
Svetoga. Uza-šao je na nebo i preuzeo vlast nad svim stvorenim.
Poučavao je one koji ga slijede da se ljube među sobom; to će biti znak da
su njegovi. Učio inje u uspo-redbama o kraljevstvu Božjem i govorio im da
ljube i neprijatelje svoje, da ne sude po vanjštini, da praštaju, da mole
i poste, da se odupru Zlome, da se nikoga ne boje, samo Boga. Da budu
bezbrižni poput djece, jer su predani u ruke Oca. Da nikome ne čine i ne
misle zlo. Da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv i da drže njegovu
riječ. Da im on bude jedini učitelj i vođa.
Bio je strog i odlučan protiv onih koji su bili zli. Bio je naprotiv
nježan, topao, strpljiv i milostiv prema patnicima, krotkima i
raskajanima. Bio je potpun čovjek, a opet je u njemu odsijevalo nebo.
Jedinstven čovjek koga suvremenici nisu mogli dokraja razumjeti i čiju
zagonetku nitko nije mogao riješiti doli on sam.
8. Kako je on otkupio svijet?
Do sada smo pokušali razumski prikazati Isusa Krista kao povijesnog Isusa
i natpovijesnog Krista. Razum pomognut vjerom još dublje spoznaje njega i
njegovo djelo.
Sveti nam Pavao kaže: »On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac, prije
svakog stvorenja. Jer u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo — sve je po njemu i za njega stvoreno, on je prije
svega, i sve stoji u njemu« (Kol 1, 15—17). Sveti Ivan piše: »Boga nitko
nikada nije vidio: Jedinorođe-nac — Bog, koji je u krilu Očevu, on gaje
objavio« (I v 1, 18). IsusjeobjaviteljOca.DoBogase ne može doći ljudskim
silama. »Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« — kaže Isus (usp. Iv 14, 6).
Čovjek se, počini vši grijeh, skrio pred Bogom i ne može sam iz svojega
skrovišta. Isus mu dolazi u njegov grijeh, uzima ljudsku narav, uzima na
sebe sve grijehe, ulazi u čovjekovo prokletstvo i govoreći o Ocu poziva
čovjeka da ga slijedi na putu u slobodu. On mu zato oprašta grijeh. »Vas
koji ste zbog prekršaja bili mrtvi, oživi zajedno s njim; oprosti nam
dobrohotno sve prekršaje; izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila
nama protivna; ukloni je prikovavšije na križ« (Kol 2, 13—14). Bog je
naprosto Isusa učinio grijehom, da bismo mi postali nevini (usp. 2 Kor 5,
21). »Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas
proklet«

7273

(Gal 3, 13). Uzeo je našu smrtnu egzistenciju i umro u njoj, a nama

darovao novu, svoju, uskrslu egzistenciju. Tako ne živimo više mi, nego
Krist živi u nama (usp. Gal 2, 20). Imamo njegov život, ne više svoj.
»Zajedno s njime ukopani u krštenju, s njim ste i uskrsnuli vjerom u
snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih« (Kol 2, 12).
Isus je time svladao đavla. »Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih
izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime« (Kol 2,
15).
Uništivši grijeh on nas je pomirio s Bogom. »I vas, koji ste nekad bili
otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima,
sada Bog izmiri u Kristovu smrtnom tijelu, smrću, da vas izvede svete,
neporočne i besprijekorne« (Kol 1, 21—22). »On je, naime, naš jedini mir,
on koji od obadvaju naroda učini jedan...« (Ef 2, 14).
Zato smo po Kristu zadobili izgubljeni raj i pristup Bogu. »Dakle, grijeh
jednoga — svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga — svim ljudima
na opravdanje, na život! Doista, kao što neposluhom jednoga čovjeka mnogi
postadoše grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici«
(Rim 5, 18—19). »Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« (Lk
23, 43). Ali, ne samo daje čovjek opet dobio pravo na izgubljeni raj i sve
prednosti života u raju, nego je dobio mnogo više. Postali smo dionici
božanske naravi. »Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom
i krepošću, božanska vas je snaga njegova obdarila svime za život i
pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima, da po
njima postanete zajedničari božanske naravi, umakavši pokvarenosti koja je
u svijetu zbog požude« (2 Pt 1, 1—3). Sv. Ivan piše: »Gledajte koliku nam
je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (liv 3, 1). Božja
nam je ljubav dana u izobilju. »On nas je blagoslovio svakim duhovnim
blagoslovom na nebesima u Kristu« i svoju milost »preobilno u nas uli
zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem« (Ef 1, 3. 8). Izbavljeni smo
iz ropstvagrijeha, smrti i đavla. »U njemu imamo otkupljenje njegovom
krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti« (Ef 1, 7).
»Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim — srebrom ili zlatom — nego
dragocjenom krvi Krista, nevina i neokaljana Jaganjca« (1 Pt 1, 18). Isus
je opet uspostavio pravdu u svijetu. Platio je cijenu za naše otkupljenje.
Uzeo je na sebe našu kaznu. »Na njega pade kazna — radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše« (Iz 53, 5). Nitko se od nas ne bi mogao
iskupiti, jer smo uvrijedili neizmjernog Boga. Bili smo tako prodani kao
djeca bezakonja. Isus je Ocu prinio cijenu za nas i otkupio nas. »A
Gospodin je svalio na nj bezakonje sviju nas« (Iz 53, 6). »Gospodinu se
svidjelo da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produ-žit sebi dane, i Gospodnja će se volja na njemu
ispuniti« (Iz 53, 10). Tako je Isus opet uspostavio poljuljani red u
svemiru time stoje uklonio krivnju i nepovjerenje prema Bogu, što je
pomirio svijet s Bogom. Ljudi bez straha opet smiju pred Boga. »Zato i
može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu« (Heb 7, 25).
»Imamo, dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj« (Heb 10,
19). »Vi ste pristupili Bogu, sucu sviju« (Heb 12, 22). Isus je dokinuo
nepovjerenje prema Bogu. Ljudi opet mogu prijateljevati s Bogom. A čim je
uspostavljeno prijateljstvo s Bogom, uspostavlja se i povjerenje među
ljudima. »Mi ljubimo, jer je on nas prije uzljubio« (1 Iv 4, 19). »I mi
smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je
ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,
16). »Jer tko ne ljubi svog brata koga vidi, Boga kog ne vidi ne može
ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata
svoga« (1 Iv 4, 20—21). Jasno je, dakle, da čovjek nije mogao sam početi
vjerovati i ljubiti. Bog ima inicijativu. »Ali Bog, bogat milosrđem,
zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog
prijestupa, oživi zajedno s Kristom. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I
to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.

7475

Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja Bog
unaprijed pripravi da u njima živimo« (Ef 2, 4—10). Bili smo mrtvi, zato
je Isus morao doći da nas oživi. Mrtvac ne može sebe spasiti i oživjeti.
Istočni je grijeh donio ljudima smrt. Tu je smrt Isus uništio svojom
smrću. Onda je nama besplatno, nezasluženo, iz ljubavi, kao milost
darovao tu pobjedu nad smrću i taj novi život. Naša nas djela ne mogu
spasiti. Ali oni koji su oživjeli mogu činiti njegova, Isusova, djela. To
su nova djela koja proizlaze iz zapovijedi ljubavi. Tu zapovijed sada
možemo vršiti, jer nas je za to Isus Krist osposobio. Tako smo približeni
Bogu i pomireni s ljudima. Tako nastaje novo čovječanstvo. »Da, nekoć
bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti
hodite — plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina — i
odlučite se za ono stoje milo Gospodinu« (Ef 5, 8—10). To novo
čovječanstvo prepoznatljivo je u svijetu. »Po ovome će svi znati da ste
moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35). Isus
je pobijedio onaj svijet koji je zaveo prvog čovjeka. »U svijetu imate
muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16,33).
Budući daje prokletstvo skinuto s čovjeka, i priroda je postala slobodna.
Isus je činio čudesa na prirodi, jer je gospodar nad njom. I čovjek to
može. »Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u
moje Ime« (Iv 16, 23).
Ljudi mogu imati nove oči, jer im je dano novo srce, a iz srca izlaze
dobre i zle misli. Kakvo mu je srce, takav je njegov pogled i, konačno,
takav je čovjek. »Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira
vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!... Duh svoj udahnut
ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe«
(Ez 36, 25 — 27). Isus zove k sebi da dade taj novi sadržaj ljudskom srcu.
»Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. 'Iz
njegove će nutrine poteći potoci žive vode'« (Iv 7, 38). Naime »iz obilja
srca usta govore« (Mt 12, 34). »Dobar čovjek iz dobra blagasrca svojega
iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo« (Lk 6, 45). A to se vidi na očima.
»Kad ti je oko bistro, cijelo ti je tijelo svijetlo« (Lk 11, 34). Na taj
su način ljudima zatvorene oči za zlo, a ponovno otvorene za dobro. One
trebaju oslijepiti za zlo. »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi
govorite: Vidimo, pa grijeh vaš ostaje« (Iv 9, 41). Zato treba otvoriti
oči za dobro. »Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će
ti Krist« (Ef 5, 14). »O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima
vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti« (Gal 3, 1).
Dakle, sve stoje izgubljeno u istočnom grijehu, sad je ponovno vraćeno.
»Isus ima umrijeti umjesto naroda, i ne samo umjesto naroda nego i da
razasutu djecu Božju skupi u jedinstvu« (Iv 11, 52). Ljudima su oprošteni
grijesi, skinuta im je krivnja, namirena pravda Isusovom žrtvom, dane su
im nove oči, osposobljeni su da ljube Boga ijedni druge, priroda im je
opet postala prijateljska i pokorna, vraćeni su u izgubljeni raj. A dobili
su i puno više — novo srce i nov duh, novi je svijet ušao u staru zemlju;
pobijeđen je Knez ovoga svijeta, stara zmija, Sotona; smrt je pobijeđena,
stari svijet svladan i čovjek je postao nov stvor koji smije biti dijete
Božje i baštinik neba. Isusovo utjelovljenje, smrt i uskrsnuće jesu dakle
stvaranje novoga svijeta.
9. Otkupljenje je Kristovo svestrano oslobođenje čovjeka. To je izlazak iz
smrti u život i to iz smrti tijela, duše, duha, savjesti i zajedništva.
Otkupljenje je Kristovo donijelo čovjeku novu spoznaju i novu silu za
život.
Isus nije samo čovjek nego i Bog. On je Sin Božji koji je postao čovjekom.
Zato je on jedinstvena osoba ljudske povijesti. Nije odozdol kao i mi
ljudi, nego odozgor. Jedini nije zarobljen našim zatvorenim
egzistencijalnim krugom. On dolazi od Boga, od Izvora svega, i zato zna
tijek svake razvojne rijeke u kozmosu i u povijesti svijeta i svakog
pojedinog čovjeka. On dolazi izvana, mi smo unutra. On jedini zna odakle
smo, tko smo i kamo trebamo stići. Bog je naš Otac. Smrt je samo kratki
prolaz u život. Život se ne prekida.

7677

nego mijenja. Svaka nepravda u njemu će biti ispravljena. Zlo, grijeh,

teški zakon, patnje, tiranija, teror, bolesti, manipulacije, laž, nasilje,
gubitak — sve to nije zadnja riječ povijesti. Prva i zadnja riječ
povijesti jest Isus Krist — Riječ Božja. On je smisao povijesti, on je
nosilac povijesti i zajedno s nama trpi njezin razvitak i krvave
prijevare i nesporazume u njoj. Nijedan detalj našeg života nije uzaludan
samo zato što postoji Isus Krist.
On uspostavlja red u svijetu i kozmosu. Nered je nastao grijehom, time što
čovjeku Bog nije bio na prvom mjestu. Kada Bog nije Bog, a to znači kad
nije prvi u ljudskoj povijesti i životu, tad nešto drugo postaje bogom.
Time nastaje nered u svemiru i u svoj stvarnosti. Svatko od ljudi
doživljava daje poremećen red u povijesti, među ljudima i u samom čovjeku.
Zato nastaju katastrofe, bolesti, patnje, ratovi. Sve je izbačeno iz
prvotnog reda i zakonitosti, i stoga reagira kao pokvaren stroj, kao
slijepa muha, kao nabujala rijeka. Isus je onaj koji kao čovjek Boga
stavlja na prvo mjesto. On je tako početak reda u svijetu. On prvi
potpuno vjeruje Bogu. Tako vraća u svijet izgubljeno povjerenje u Boga. On
je početak novoga svijeta. U njemu je sve sazdano i sve se po njemu i od
njega razvija i k njemu ide.
Isus je jači od grijeha. On oprašta grijeh i to tako suvereno da se
predstavnici njegova, židovskog, naroda uznemiruju zbog toga. On uvjerava
ljude da neće biti kažnjeni za svoje grijehe, da smiju Bogu prići, daje on
uzeo na sebe odgovornost za njihov grijeh. Potrebno je samo da mu to i
povjerujemo. On uništava naše grijehe. Ponudio se i predao za žrtvu
umjesto nas. Tako se svaki čovjek može mirno vratiti u život s Bogom, jer
je Isus otišao u smrt umjesto njega. On je, napokon, Bog i ima vlast nad
grijehom, te može dijeliti amnestiju kome hoće i kako hoće. On je,
međutim, i čovjek i zato kao predstavnik svih ljudi stupa pred Oca s
molbom da im oprosti. Isus, dakle, jedini na Zemlji i u svjetskoj
povijesti može čovjeka osloboditi od osnovnoga zla — grijeha i krivnje. On
je predstavnikčovječanstva pred Bogom i predstavnik neba pred
čovječanstvom. On je u biti posrednik. Njegova je bit u tome daje sav za
druge, on je — kaže D. Bonhoeffer — »čovjek za druge«. On stoji tamo gdje
mi ne možemo, i stalno nas zagovara i brani, posreduje za nas.
Isus je jači od Sotone. Izgonio je zle duhove, pokazivao je da nad njima
ima suverenu vlast, ljude je oslobađao od robovanja Zlome. On je jedini
jači od đavla i njegovih sila. Ljude nema tko sačuvati od stranih,
negativnih sila oko njih, osim Isusa Krista. Ne samo on nego sada i svi
koji u njega vjeruju imaju vlast nad Zlim. Protiv najopasnijeg,
najinteligentnijeg, najlukavijeg i najbrutalnijeg neprijatelja samo nas
Isus može obraniti. Jedino smo u njegovoj blizini sigurni, i mi i svijet.
Isus je pobijedio i svijet. Svijet ima u Bibliji tri značenja. To je
najprije kozmos, svemir, priroda koju je Bog stvorio i koja je dobra,
budući daje Božje stvorenje. To je svijet u koji je smješten čovjelc.
Drugo značenje svijeta jesu ljudi i njihova povijest, njihovi napori i
promašaji. Treći smisao svijeta jest Bogu protivan svijet, sile u tom
svijetu koje se opiru Božjim projektima o svijetu. Sveti Ivan piše daje
to »požuda tijela, požuda očiju i oholost života« (1 Iv 2, 16). Zapravo je
to svijet koji se želi samostalno uzdići mimo Kristova svijeta. Taj je
svijet zapravo apstrakcija. Jer, sav je svijet po Kristu otkupljen i
njime obilježen. Ne postoji neki drugi svijet. Sav svijet, prirodni i
ljudski, označen je Kristovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem i izvan
Krista ne može postojati. Postoji samo u Kristu otkupljeni svijet. Svijet
koji je Isus pobijedio jest onaj koji je nastao istočnim grijehom. Taj
svijet može ući u sve strukture i uzdići ih nad čovjeka i na propast
čovjeka. Đavao je, naime, uvijek »lažac i ubojica ljudi od početka« (Iv
8, 44). Isus je pobijedio taj i takav svijet.
Taj svijet nema budućnosti. Budućnost ima samo svijet pomirenja,
praštanja, pravde za sve, ljubavi i bratstva.
7879

Isusje pobijedio sva zla svijeta. On je liječio bolesti, zadržavao

prijetnju prirode i vladao prirodom, uskrisi-vao mrtve i tako pokazao daje
pobijedio smrt, oslobađao od nečovječnih zakona, liječio psihičke i
fizičke bolesti, pomirivao ljude, pokazao da ima vlast i nad životinjama i
nad ljudima. On može zaustaviti i ratove i nepravde.
Isusje, dakle, najpotrebnija osoba Zemlje. U njemu leže rješenja svjetskih
i ljudskih problema.
Novi zavjet pokazuje da se sve gore opisano događalo po Isusovim rukama.
Povijest Crkve dokazuje da su to isto činili oni koji su mu vjerovali.
Problem je u tome kako povjerovati Isusu. Čim mu se povjeruje, događaju se
zaista čudesne stvari.
Još više o Isusu Kristu saznat ćemo tako da pročitamo četiri evanđelja.
Ali, pažljivo. Isus je takav kakav je opisan, ne onakav kakvog ga
zamišljamo.
Nakon ove kateheze ostani u miru, neka se u tebi polako slože sve
pročitane misli. Zatim moli da do kraja shvatiš pročitano. Nakon toga
pročitaj iskustva drugih o Isusu.
Iskustva
Pročitaj kako su se drugi susretali si sušom danas živim. Jer, on je ustao
od mrtvih i živi danas.
Zajedno s drugima počeo sam tragati za novim životom o kojem piše Sveto
pismo. Zbunjivao me Krist, dovodio u škripac. Nisam tih dana ni s čim bio
na čistu. Srce mije govorilo svoje, a razum svoje. Što će mi reći kolege,
prijatelji, roditelji...?
Nakon raznih pokušaja slijedila je molitva, slobodni razgovori s Bogom,
veliko otkriće za moj kršćanski život. Suočiti se si sušom iz N azareta.
Opirah se. Bojao sam se reći DA, a osjećao sam Isusa kako me zove.
I on je pobijedio. Prvi put osjetih da se Riječ Božja ispunja u mom
životu. Uvjerih se tada nedvojbeno da naš Bog živi.
(Dede, 28 godina)
80Uz dosta zalaganja, bez većih problema, polagao sam ispite na fakultetu.
Imao sam prilično realno mišljenje o životu, svijetu i čovjeku. Dok
jednom:
— Vjeruješ li ti u Boga?
— Pa, ne znam ni sam. Taj Bog je nešto tako strano, daleko, u magli i
oblacima. Još jedino stariji iz običaja vjeruju.
— A znadeš li za Isusa Krista?
— Čuo sam nešto o njemu. Činio je čudesa dok je živio. Viđao sam ga
raspetoga i čudio se što se križaju pred njim.
I još mi mnoga pitanja prijatelj postavi. Na većinu od njih ne nađoh
odgovora. Počeh gubiti tlo pod nogama. Pojaviše se sumnje u ono moje
»realno« mišljenje i zbrka u mislima. Vodila se u meni ogorčena borba.
Uz pomoć prijatelja počeo sam upoznavati tko je zapravo taj Krist. I
rastao je u meni i jačao jedan novi čovjek koji je znao tko je, stoje i
odakle je, a toga prije nisam bio svjestan. Našao sam prijatelja (Isusa)
kome sam vjerovao, našao sam prijatelja kojemu sam mogao otvoriti svoje
srce.
(Zdravko, 26 godina)
Nije on taj koji šuti,
nego sam ja ona koja ne čuje.
(Azra, 19 godina)
Znam! Znam! Znam!
Znam da Bog na nas šalje strahote kad mu se ražali nad dušom našom i kad
odluči daje izbavi.
(I. Andrić)
Danas je Veliki petak. Ustao sam rano poslije neprospavane noći. Išao sam
u crkvu i gledao nerazumljive obrede i slušao tamne riječi Kristove
tragedije. Bol se u meni digao do ekstaze, došao je svijetli čas
olakšanja; vidio sam svu veliku braću kako pognuti pod teškom ognjenom
aureolom prolaze i imaju mirno lice u olakšanju koje daje velika bol. I
moj rođeni bol i patnje dođoše mi kao nešto što nije bes-
81
misleno izdvojeno i osamljeno, nego živi kao mali dijelak velike tragedije
čovječnstva koje se bori.
(I. Andrić)
Ne samo da Boga spoznajemo samo po Isusu Kristu, nego i same sebe
spoznajemo samo po Isusu Kristu.
(B. Pascal)
Civilizacija je bila dostigla onaj stupanj napretka poslije kojega dolazi
samo opadanje. Vjerovalo se da se sve znade. S Aristotelom i Platonom
inteligencija se bila podigla do neosvojivih vrhunaca. Kiparstvo je imalo
Fidiju, fizika i matematika Arhimeda i Pita-goru, vojničko umijeće
Aleksandra, Hanibala, Cezara. Poezija se zvala Homer i govorilo se o
najnovijem Virgilu. I baš u tom trenutku ukazuje se na rubu neke daleke
pustinje jedno Dijete, koje će potjerati sve bogove, nadživjeti sva
kraljevstva i zauvijek zavladati nad duhovima. Bog se nađe u
najzapuštenijem kraju rimske provincije. Bog se skriva pod imenom Isus i
svijetu daje svoju adresu: Betlehem u Judeji, tri tisuće stanovnika, prva
spilja u stijeni na izlazu iz mjesta.
(Andre Frossard)
Tko hoće tražili istinu, mora biti sam i mora prekinuti sa svima koji je
ne ljube dovoljno. Moramo biti vjerni besmrtnosti, moramo biti vjerni
Kristu. Da, rekao sam da moramo biti vjerni Kristu. Rim je bio
staretinarnica pozajmljenih bogova i osvojenih naroda. I, eto, u tu gomilu
mramornog i zlatnog neukusa umiješao se On, jednostavni Galilejac,
čovje-koljubac i provincijalac. I od toga trenutka nestali su narodi i
bogovi, a nastao je čovjek čovjek-drvo-djelac, čovjek-ratar,
čovjek-pastir, čovjek iz zahvalnosti ovjekovječen u svim najširim
usporedbama i u svim umjetničkim galerijama svijeta.
(Boris Pasternak)Kršćanstvo je Isus sam. Ono što pomoću njega dospijeva do
čovjeka i veza koju može čovjek pomoću njega imati s Bogom.
(Romano Guardini)
U ovom burnom vremenu neprestano gubimo iz vida zašto se zapravo isplati
živjeti. Budući da i drugi žive, mislimo da ima smisla da i mi živimo. Pa
ipak, ljudski život ima samo zato smisla stoje zemlja bila dostojna nositi
čovjeka Isusa Krista, što je živio jedan čovjek kao Isus Krist. Da Isus
nije živio, naš bi život bio besmislen unatoč svim drugim ljudima koje
poznajemo, poštujemo i ljubimo.
(Dietrich Bonhoeffer)
Isus Krist je istodobno — i u tome je paradoks — Bog spasitelj i spašeni
Čovjek... U tom smislujeKrist i Bog koji dolazi k čovjeku i čovjek koji
dolazi k Bogu.
(Jean Danielou)
I da nema Kristove ljubavi, uništavali bismo se međusobno dotle dok ne bi
ostala na zemlji samo dva čovjeka. Ali ni ta se dvojica ne bi znala
svladati u oholosti svojoj te bi posljednji smaknuo pretposljednjeg, a
onda i samog sebe... Mi na zemlji zaista lutamo i da nemamo pred sobom
dragocjenog Kristova lika, propali bismo i zalutali sasvim kao ljudski
rod prije potopa.
(F. Dostojevski)
Krist je svagdje u svijetu, na domaku našeg srca. U ovom bogatom selu
Krist je siromašan, gladan, bez utočišta. On prosi, kuca na vrata, na srce
i ljudi ga tjeraju, šalju ga od jednih vrata do drugih, od jednog srca do
drugog.
(Nikos Kazantzakis)
»Dođite za mnom« — rekao je Isus svojim učenicima. Imao sam mnogo razloga
da čuvam svoje asi-stentsko mjesto. Bilo je relativno udobno, pružalo mi
je dovoljno slobodnog vremena za daljnje studiranje

8283

i obećavalo životni put sveučilišnog nastavnika. Cuo sam kako me netko

doziva. Kako me netko upozorava da se klonim udobne karijere koja će mi
sputati misao, vjeru i savjest... Shvatio sam da čovjek nema što da
izgubi, daje svuda njegovo mjesto, svuda kuda je hodio Isus, što znači:
svuda među ljudima...
(Milan Kundera)
Treba, djevojko, da netko bude dobar... treba
žaliti ljude. Krist je sve ljude žalio, a to je i-nama
zapovjedio... Kažem ti: uvijek je dobro sažalitise nad
čovjekom dok je vremena.
(Maksim Gorki)
Procvjetali ljiljan — govoraše Isus Krist — divniji je i ljepši od
Salomona u slavi i mudrosti njegovoj. U noći, u magli, u kaosu zapalio je
vječnu svijeću ljudskoj nesreći. Uskrsnuo je kao primjer da svi mi u
njegovu duhu uskrsnuli možemo.
(A. G. Matoš)
Krist se nikad ne pojavljuje kao čudotvorac koji djeluje na izvanjski
način da bi promijenio ljude onako kako se izrađuje neki predmet. Ne, tu
sve prolazi kroz savjest i volju ljudi. On^nikad ne kaže: »Spasio sam
te«, onako kako se to kaže utopljeniku kojeg smo izvukli iz vode. On
govori: »Tvoja te vjera spasila...«
(Roger Garaudv)
Patnja nema otkupiteljsku vrijednost, osim ako je povezana s raspetim
Kristom. A kako malo to ljudi znaju! Njihovo trpljenje donosi samo zle
plodove: srdžbu, revolt, mržnju, očaj. Ali je ipak istina daje Bog u
mogućnosti da dade neki smisao i neku vrijednost tolikom »uzaludnom«
ljudskom trpljenju.
(Francois Mauriac)
Čovjek koji ispovijeda Kristov nauk nalikuje na čovjeka koji nosi
svjetiljku pred sobom, na duljem ili kraćem štapu: svjetlo je uvijek pred
njim, i uvijek ga potiče da ide naprijed i iznova otkriva pred njim novi,
primamljivi, osvijetljeni prostor.
(L. N. Tolstoj) 84Molitva
Molitva je snaga koja čovjeka preobražava. Po molitvi Duh Sveti čini u
tebi Isusova djela. Isusovo otkupljenje ulazi u tebe, Isusova te sloboda
vodi. Pronađi petnaestak minuta vremena i budi s Isusom. Možda će ti doći
na jezik molitve slične ovima:
Ti, Kriste, znaš daje meni pametno i dobro sve ono što čitam u Novom
zavjetu i sa svim se u potpunosti slažem. Prihvaćam i nauk Crkve. Ali ti,
Kriste, isto tako znaš daje to tako kad sam ja sama, kad fino, smireno
stanem i o tome razmišljam. Međutim, u nekim životnim pitanjima reagiram
drukčije. Kažu da je sve to ljudski i da je tako normalno. Strah me je da
se jednorn ne izmirim sa svim tim »normalnim«, jer ja ipak želim rasti i
bar za korak biti bliže tebi.
(Zrinka, 21 godina)
Isuse, tražila sam da ti upravljaš mojim životom. Htjela sam da poslušam
tvoje riječi. A stalno sam nekamo žurila.
(Zlata, 22 godine)
Zadatak
Napiši pismo Isusu. Možda prvi put u životu napiši pismo nikom drugom nego
svome Bogu, Isusu Kristu. Kakav ćeš mu naslov dati? Kako ćeš mu se
potpisati? Kamo ćeš poslati pismo? Na koju adresu? Gdje je tvoj Isus? Neka
to bude pisano tvojim, nenaučenim, novim riječima. I — koja je za Isusa
tvoja adresa? Gdje te Isus sigurno može naći? Gdje ga slušaš i čuješ?
Literatura
Ostani neko vrijeme u razmišljanju i sredi u sebi pročitane misli. Ako
žeđaš za novim spoznajama, odaberi koju od ovih knjiga:
D. Rops, Život Isusa Krista, Vinkovci 1967.
G. Papini, Po vijest Kristova, Zagreb 1981.
G. Albanase, Moje riječi neće proći, Korčula 1977.
J. Arias, Uvijek novi Krist, Korčula 1972.
Atanazije Veliki, Pisma o Kristu i Duhu, Makarska 1980.
85

C. Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Zagreb 1971.

J. Guitton, Isus, Zagreb 1977.
Lj. Rupčić, Pravi Bog i pravi čovjek, Zagreb 1981.
G. Lohfink, Posljednji dan Isusov, KS, Zagreb 1984.
Ekumenski zbornik, Isus Krist jedini spasitelj svijeta KS i
Zagreb 1984. F. Franić, Cjelovito Kristovo otkupljenje, CuS, Split 1984 T.
Beck. Isus je božanski Gospodar, Jelsa 1984.KBF.TREĆE POGLAVLJE Drugo
razdoblje
KATEKUMENAT

\Obrednik RPOK o drugom razdoblju katekumenata

Obrednik — »Red pristupa odraslih u kršćanstvo« (RPOK) — kaže da se za
ovaj drugi korak traži da u pripravniku već postoje počeci duhovnog
života i kršćanskog nauka. Osim toga očekuje se i prvi osjećaj pokore i
početna praksa zazivanja Boga i moljenja, te ujedno i prvo iskustvo o
kršćanskom zajedništvu (usp. RPOK, br. 15). Za to je potrebna prikladna
kateheza, stupnjevita i cjelovita, zatim nastojanje da se lakše moli, da
se svjedoči višnje nadahnuće i u ljubavi prema bližnjemu ide sve do
samozataje. Tako se prelazi iz staroga u novog čovjeka savršena u Kristu.
To traži promjenu mišljenja i vladanja. Bit će tu i kida-nja i rastanaka.
Zato cijela zajednica treba za njih moliti (usp. RPOK, br. 19).
To drugo razdoblje katekumenata može trajati dugo, mjesecima, ali se može
i skratiti, a i učiniti u jednom mahu (usp. RPOK, br. 98). Sve ovisio
nutarnjem rastu, koji se po znakovima zapaža izvana.
Postoje i manja otklinjanja i blagoslovi koje treba upriličiti da bi
pripravnici postali svjesni smisla duhovnog života, borbe duha i tijela i
važnosti odricanja (usp. RPOK, br. 101).
Na ovaj korak ne valja prijeći brzopleto. Ako pripravnik ne osjeća da je
uvjeren i spreman na sve što katekumenat traži u prvom razdoblju, tad se
treba vratiti i još jednom pročitati ono što je nejasno, promisliti
temeljito gdje se on sam nalazi i što želi, te naučiti mirno, opušteno i
ustrajno moliti. Treba moliti da shvati ono što još ne shvaća. Ako se
pojavi dosada, napast da sve to napusti, tjeskoba, nemir, tada treba
moliti Isusa da ga oslobodi, da ga prosvijetli,

8687
da mu pomogne. Ako postoje prijatelji koji imaju iskustvo molitve ili pak
molitvena skupina, dobro je zamoliti ih da mole za njega.
Ako skupinu vodi svećenik (ili ako se održava seminar), tad je dobro
zamoliti svećenika da zajedno s drugim voditeljima nad njim izmoli
molitve koje propisuje RPOK od br. 113 do br. 118. Tko sam ide ovim putem,
može izmoliti prvu od tih propisanih molitava. Ona glasi (prilagođena ovoj
prilici):Molitva
Gospodine Bože naš, ti nam objavljuješ pravi život, uklanjaš iskvarenost,
jačaš vjeru, podržavaš nadu i krijepiš ljubav. Molim te u ime ljubljenog
tvoga Sina Gospodina našeg Isusa Krista i u snazi Duha Svetoga: odagnaj od
mene, sluge svojega, nevjeru i sumnju, idolopoklonstvo i magiju, čaranje i
zazivanje duhova, gramzljivost za novcem i zamamne strasti,
neprijateljstva i razdore i svaku zloću. Pozvao si me da pred tobom budem
svet i bez ljage; obnovi u meni duh vjere i pobožnosti, strpljivosti i
nade, umjerenosti i čistoće, ljubavi i mira. Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen. (Usp. RPOK, br. 114.)
Treba ujedno biti svjestan da napasti i tjeskobe moraju doći. To je znak
rasta i nutarnjeg čišćenja. Isus je rekao da će svaki koji za njim pođe
biti progonjen. Sveti Ignacije Loyolski upozorava da je Zli izazvan našim
novim koracima za Isusom i zato nastoji praviti nemir u srcu. On,
međutim, ne može ništa. Samo može čovjeka zbunjivati u mislima i
osjećajima. Važno je stoga da se čita Sveto pismo i moli. Božja je riječ
štit protiv napada u kušnjama. Nije važno kako se čovjek osjeća, osjećaji
su tu nevažni; važno je trijezno, razumno povjerenje u Isusove riječi,
stajati uz Isusova obećanja. Uz to moliti Gospodina za snagu ustrajnosti.
Osjeća li pripravnik da su jasna pitanja egzistencije i grijeha, te
Isusove pobjede nad grijehom i njegov put u život, tad može prijeći na
nove kateheze i nove spoznaje.
Molitva
Svemogući vječni Bože, po svome si nam Jedinorođencu obećao Duha Svetoga.
Usrdno te molim za sebe. Tebi se posve predajem. Odvrati od mene zlog
duha, svaku zabludu i grijeh, da budem čist i slobodan hram Duha Svetoga.
Potvrdi riječ naše vjere da ne govorim u prazno, nego s onom snagom i
milošću kojom je tvoj Jedinac izbavio svijet od zla. Po Kristu Gospodinu
našemu. Amen. (Usp. RPOK, br. 113).
Obrednik katekumenata zahtijeva da se odreknemo ne samo Sotone nego i
njegovih djela. Ako se netko bavio magijom, zazivanjem duhova
(spiritizmom), čaranjem i gatanjem ili se klanjao nekom stvorenom
božanstvu (idolo-poklonstvo), tad je nužno da se toga odreče i da svećenik
koji vodi seminar ili skupinu, ili pak ispovjednik, izmoli nad njim jednu
od propisanih molitava. Za to je osobito prikladna molitva iz RPOK, br.
114. To treba također priznati u ispovijedi. Ako dotični osjeća strah od
tih djela
kojima se bavio, dobro je da i sam izmoli tu molitvu s povjerenjem u
Gospodina i da svakako odluči da se time nikada neće više baviti, jer se
ne može služiti dvojici gospodara. Treba biti svjestan da zle sile mogu
čovjeku strahovito naškoditi. No, one nam ne mogu ništa nauditi čim smo
Kristovi i za Krista se opredjeljujemo. Bog je jači od svih sila. Isus je
na križu pobijedio sve sile kojima je čovjek robovao. Evo molitve za
oslobođenje od svih opasnih i sumnjivih praksa:

8889

Ili: »Neka se sila Duha tvoga spusti na mene. Obnovi me, mekšaj,
preporodi, približi me sebi.«
Ili: »O Bože moj, gorljivo tebe tražim, tebe želi tijelo moje.«
Ili: »Kao što košuta čezne za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom,
o Bože« (Ps 42).
Ili: »Gospodin je pastir moj, zla se ne bojim, jer on je sa mnom« (Ps 23).

4. DUH SVETI — SILA BOŽJA

Meditacija
Meditacija ti služi samo da se sabereš. Nemoj je shvaćati i koristiti kao
psihički trening, za to je potrebno osobito stručno vodstvo da ne
poremetiš svoj unutrašnji duševno-tjelesni ritam. Kršćanska meditacija
služi da istine koje si naučio »glavom« spustiš u srce, da ih »nutrinom«
postaneš svjestan, da ih nekako smjestiš u dubine svoga bića. Kršćanska je
meditacija uvijek prvenstveno posvješćenje da si u Božjim rukama, daje Bog
tu s tobom, daje Duh Sveti u tvom srcu. To je zato molitva u tišini. Jedan
župljanin svetoga župnika Ivana Vianneva satima je sjedio u crkvi. Na upit
svetoga Ivana što tu radi, odgovorio je: »Razgovaram s Isusom. On mene
gleda, ja gledam njega.« Ti možeš u takvoj molitvi izgovarati riječi:
»Abba — Oče moj!«, ili »Isuse Kriste, smi-luj mi se!« ili »Isuse, hvala
ti.« To su strelovite molitvice koje Crkva odvajkada poznaje i
preporučuje. Takve su i tzv. molitve srca, koje su prakticirali crkveni
oci, a istočna ih duhovnost, osobito monaška, prakticira sve do naših
dana. A možeš se u meditaciji samo prepustiti Bogu prisutnom u tebi i oko
tebe. SvetaTerezija to naziva »molitvom u oblaku«.To je odmaranje u
Gospodinu, osjećaj djeteta u očevu zagrljaju. Isus nam je govorio kako je
nužno postati dijete da bismo mogli u njegovo kraljevstvo.
Izaberi sebi najbolji način takve tihe molitve i u petnaestak minuta
nastoj u sebi produbiti svijest da si hram Duha Svetoga, daje u tebi Bog.
Ako ti se učini daje tih petnaestak minuta bilo uzaludno, nemoj se
uznemiravati ni obeshrabriti. Početnik si. Moliti se uči moleći. U svakom
slučaju nakon meditacije uvijek moli Isusa da ti pomogne da ga shvatiš.
Moli Duha Svetoga ovim ili sličnim riječima: »Dođi, Duše Presveti, napuni
mi dušu svojom milošću. O dođi Stvorče, Duše Sveti.«Upute
Poznaješ li sada Isusa malo više? Čitaj još odlučnije barem Evanđelje po
Marku, a onda svakako i ostala evanđelja. Ali, čitaj ih tako da te ona
mijenjaju, kao da ih čitaš prvi put u životu. Nastoj razumjeti svaku
rečenicu. No, moraš znati da češ to moći tek kad pročitaš cijeli Novi
zavjet i usporediš razne tekstove. Sada je važno da ti Isusova osoba raste
u evanđeoskom svjetlu. Pogledaj koliko se tvoja slika Isusa razlikuje od
Pavlove ili one koju opisuje sveti Marko ili sveti Ivan. Prava slika nije
tvoja, nego ona u evanđelju. Zato moraš dopustiti da evanđelje i cijeli
Novi zavjet mijenja tvoj odnos prema Isusu. Promatraj Isusa kako se vlada
prema Petru, prema učenicima, prema bolesnicima, prema grešnicima, prema
svojim prijateljima, prema ženama, prema djeci, prema »teolozima« i
svećenicima, prema vlastima. Kakav je na gozbi, kakav je u društvu, kakav
u postu, kakav u diskusijama, kakav u molitvi i bdjenju, kakav u umoru i
odmoru. Kako govori, kako hoda, kako opominje, kako ljubi. Tad pogledaj:
poznaš li ti Isusa? I voliš li ga?
Promisli i napiši
— Duh Sveti je za mene kao...
— Po mom uvjerenju u meni je (nije) Duh Sveti jer...
— Naša Crkva danas nasušno treba više sile Duha Svetoga da bi...

9091

— Duha Svetoga (ne) poznam jer...

— Ja se molim Duhu Svetome jer...
— Kad promatram ljudsku povijest, tad mi se Duh Sveti učini kao...
— Vjernici žive kao da je Duh Sveti onaj koji...
— U odnosu na Duha Svetoga ja bih volio... Analiziraj neke od navedenih
tekstova (ili sve) da vidiš
kako oni govore o Duhu Svetomu:Efezu. Jesmo li svjesni da postoji Duh
Sveti i jesmo li ga čitavim srcem prihvatili?
Potrebno je i danas podsjetiti da su u djelu spasenja svijeta prisutni
Isus i Duh Sveti. Isus je Mudrost Božja, Duh Sveti je Sila Božja. Isus je
začet po Duhu Svetom. Pun Duha, poslije krštenja i kušnje, Isus
propovijeda i čini Božja djela, u Duhu klikće i moli, apostolima obećaje
Duha Svetoga i šalje im ga od Oca da on »djelo njegovo dovrši i izvrši
svako posvećenje« (IV. euharistijska molitva). Taj je Duh lebdio nad
vodama kod stvaranja svijeta (usp. Post 1, 2). Riječ »lebdjeti« znači i
»inkubirati«. Duhje nekako činio da nastane ono stoje Bog Stvoritelj
riječju izricao: »Neka bude Zemlja!...« Taj je Duh nadahnjivao proroke i
taj Duh vodi Crkvu sve do naših dana.
2. Pod pojmom »duh« mislimo na kvalitetu stvarnosti koja se bitno
razlikuje od tjelesne, materijalne. To je stvarnost koja vlada
materijalnom stvarnošću; iznad nje je, aktivna je, svjesna, moćna,
besmrtna. Duhje gore, iznad materije, viši od materije. Zato se kaže, da
duhovi nastavaju nebeske prostore, oni su iznad svijeta, iznad trome,
mrtve, nesvjesne materije. Duh oblikuje materiju i drži je u redu.
Čovjek je duhovno-materijalno biće. On je tijelom »prikovan« uz zemlju,
ali je duhom slobodan, nadmoćan, besmrtan. Duhom je on svjestan,
stvaralački nadilazi samoga sebe. Hebrejski izraz »ruah« znači duh
božanski u čovjeku i svijetu. Grčki »pneuma«, latinski »anima« označuje
sveukupnost duševnih funkcija, a »spiritus« duhovnu, višu, neumrlu
komponentu čovjeka, te sva duhovna bića. Nebeske prostore nastavaju dobri
i zli duhovi. Zli duhovi nastoje uništiti rad, ljepotu, dobrotu i
jedinstvo stvorenja. Dobri duhovi pak žele sve držati u redu.
Najviši duhje Bog. On je naprosto duhovno biće. To znači daje on na
ljestvici bića najviše, najmoćnije, najsavršenije biće. On je naprosto
biće. Duh Sveti je osoba unutar trojstvenoga Boga.
3. Bog je trojstven. On je Otac, Sin i Duh Sveti. Duh Sveti je
treća.božanska osoba. On je ljubav Oca

Iv 4, 10—14Lk 4, 14
Iv 7, 37—39Lk 4, 18—19
Iv 3, 1 — 12Lk 2, 25—28
Iv 14, 1 — 17Lk 5, 17—26
Lk 1,67Lk 6,19
Lk 1,41Lk 24, 44—49
Lk 1,35Iv 14, 25—26
Lk 1,15Iv 15, 26—27
Mk 16, 17—20Iv 16, 7—15
Rim 12, 4—211 Kor 12, 1 — 11
1 Kor 2, 1 — 16Rim 8, 1—27
Gal 5, 22—27Ef 4, 7-16
Lk 4,1
Molitva
Zamoli Duha Svetoga da ti otvori srce da razumiješ veličinu njegova
boravka u tebi. Ostani u molitvi oko pet minuta, a onda prouči sljedeću
katehezu o Duhu Svetom.
Duh Sveti — Sila Božja
1. »Kad je Pavao prošao gornje predjele, dođe u Efez, gdje nađe neke
učenike te ih upita: 'Jeste li primili Duha Svetoga kad ste postali
vjernici?' 'Ne, nismo ni čuli da postoji Duh Sveti', rekoše oni« (Dj 19,
1—2).
Mi, suvremeni vjernici, primili smo Duha Svetoga i čuli smo da postoji. Pa
ipak, oko nas kao da su prisutni svi drugi duhovi, samo ne Duh Sveti.
Očito je stoga da se i nas tiče Pavlovo pitanje upućeno vjernicima u

9293

i Sina. Izlazi od Oca i Sina. On je zajedništvo Oca i Sina. Otac je

prapočetak, izvor u Bogu. Sin je slika Očeva, Riječ koju Bog o sebi
izgovara. Sin je Otac spoznat i izgovoren unutar trojstvenog Boga. Duh
Sveti je sila ljubavi kojom se privlače i sjedinjuju Otac i Sin. Sveto
pismo ga uspoređuje s vatrom, živom vodom, plamenom, golubom, plamenim
jezicima, šumom, ljubavlju, blagošću, milovanjem Božjim, mi-ljem,
zalogom, darom, rijekom, rosom, bujicom vode, dahom...
U Starom je zavjetu Duh Sveti bio sila u kojoj je Bog činio djela
stvaranja i pripremao spasenje.
Novost Duha Svetoga u Novom zavjetu jest u tome stoje on Duh otkupljenja,
spasenja. To je nova silina Božje ljubavi za svijet. U njegovoj se snazi
Isus utjelovio, spasio je i otkupio svijet. Taj se duh može zato nazvati
Isusovim Duhom. Ne misli se time reći da on izlazi samo od Isusa, jer on
je uvijek Duh Oca i Sina. Misli se samo daje on na nov način dan po
Isusovoj smrti na križu. Može se reći da je u Isusovoj smrti Otac toliko
ljubio svijet daje svojega Sina žrtvovao za svijet. Isus je pak, iz
ljubavi prema Ocu, uzeo na sebe grijehe svijeta i svu odgovornost za njih,
ušao smrću u određenu udaljenost od Oca, u tamu, u prokletstvo, kako veli
sveti Pavao. Postao je umjesto nas proklet (usp. Gal 3, 13). To je
»udaljavanje« od Oca njegova žrtva. Otac i Sin su, dakle, na nov način
dali sebe i to je nov izljev Duha Svetoga za svijet. Kao u Trojstvu, kad
Otac i Sin »izlaze« iz svoje osobnosti i »ulaze« u novu Osobu kao
jedinstvo, zajedništvo, tako i ovdje Otac i Sin u Duhu Svetomu nekako
ulaze u novo zajedništvo s ljudima. Ljudi su posinjena djeca Božja. Oni
imaju baštinu s Isusom. Zato Isusovo spasenje nije povratak na stanje
čovjeka prije grijeha, nego nešto posve novo i neizmjerno obilatije.
4. Duh Sveti je sila Božja. Sve što Otac čini, čini to po Sinu — Riječi,
ali u Duhu Svetomu. U toj sili Isus pobjeđuje grijeh, smrt, Zloga i
svijet. U toj sili mogu Isusovi učenici — vjernici — pobjeđivati sve /.lo.
U toj istoj sili mogu oni biti sposobni čudesno slu-I ikvi i svijetu. Duh
Sveti je, naime, onaj koji oživ-
iic Crkvu i Isusovo otkupljenje ostvaruje u svijetu do
a vremena. Taj Duh daje vjernicima svoje darove,
lužbe i plodove. S pomoću darovaDuha vjernik služi
Irugima u Crkvi i svijetu. U službama služe osobiti
lu/benici unutar Crkve. Plodovi Duha jesu kreposti u
kojima vjernici rastu u svetosti do »uzrasta punine
Kristove« (Ef 4, 13).
Duh Sveti je sila u kojoj se sve dobro, pravedno plemenito i neprolazno
događa u svijetu. To je sila izišla i/. Isusova križa. Zato pred Isusovim
križem, pred silinom Duha Svetoga, bježe sve negativne zle sile oko nas.
On je i Duh Ljubavi. Zato svaka ljubav od njega dolazi. Gdje god je
ljubav, a to znači sposobnost da se čovjek odriče sebe i živi za drugoga,
tu je Bog u Duhu Svetom na djelu. »Bog je ljubav« — kaže sveti Ivan — »i
tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu« (1 Iv 4, 16).
5. Duh Sveti stanuje u srcima vjernika. »Ljubav je Božja razlivena u
srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5). Budući da smo
posinjena djeca Božja, poslao je Bog u naša srca Duha Sina svoga koji
kliče: »Abba! Oče!« Tako više nismo robovi, nego djeca Božja (usp. Gal 4,
6—7). Po istom Duhu prebivaju u srcu vjernika Otac i Sin. To znači da
vjernik više nema svoju, prokletu, grešnu, izgubljenu egzistenciju, nego
živi Kristovu egzistenciju. On ima pravo na Kristovu baštinu (usp. Gal 4,
7), da bude tamo gdje je Isus (usp. Iv 17, 24). Snaga vjerničkog života
jest u tome da se prepusti vodstvu toga Duha, njegovim nadahnućima,
njegovoj inicijativi.
Taj Duh svjedoči da smo djeca Božja (usp. Rim 8, 16). On nas tješi i zato
se zove Tješitelj. On tjera strah iz vjernika, jer je Duh slobode i
posinstva, a ne Duh robovanja (usp. Rim 8, 15). Taj Duh daje da vidimo i
spoznamo ono što ljudi obično ne spoznaju (usp. 1 Kor 2, 15). Taj nas Duh
obdaruje svojim darovima i ujedno daje da spoznamo darove koje smo
primili (usp. 1 Kor 2, 12). Vjerničko svjedočenje događa se po Duhu,
utemeljeno je na sili Božjoj (usp. 1 Kor

9495

2, 5). Zato se vjernik ne treba sektaški trsiti da obraća. Duh Sveti daje
što i kako treba govoriti (usp. Mk 13, 11). Toga Duha Otac rado daje (usp.
Lk 11, 13). On je Branitelj koji ostaje s vjernicima zauvijek (usp. Iv 14,
25). On je Duh Istine, dok je đavao duh laži. On će zato poučavati
apostole i vjernike i podsjećati ih na Isusove riječi. Primati Duha
Svetoga i slušati ga znači imati čudesnu, nadsvjetsku spoznaju. To je novo
spoznanje, znanje koje se ne može dobiti ni najednom znanstvenom ili
filozofskom putu. Taj Duh svjedoči da je Isus Sin Božji i Spasitelj
svijeta. To je najsigurniji argument u vjeri. Čvrstoća vjere tek tu
postaje kreme-nita. Tako se ujedno dolazi do iskustva Isusa Krista. Duh
Sveti nas »podiže« kao majka dijete, da bismo mogli susresti Boga Oca i
Isusa Krista. On zato vodi i našu molitvu, on nadahnjuje i vodi naš
razgovor s Bogom (usp. Rim 8, 26—27). A kad on moli u nama i za nas, zar
možemo biti neuslišani ili zar možemo krivo moliti? Pitanje je samo
dopuštamo li Duhu Svetom da u nama moli. Kroz molitvu nas Duh uzdiže do
susreta s Isusom Kristom i tada možemo svjedočiti za Isusa Krista. Duh
svjedoči, a i mi tada možemo svjedočiti (usp. Iv 15, 26—27). Taj Duh
Sveti dokazuje da je svijet prevaren, daje u zabludi s obzirom na grijeh,
pravednosti osudu (usp. I v 16, 8). Grijeh je zlo i treba ga raskrinkati
jer zavarava ljude i gura ih jedne protiv drugih. Sve ljude treba
ujediniti protiv zla i grijeha. Samo Duh Sveti može raskrinkati Zloga. Duh
zatim dokazuje da pravednost ne dolazi od svijeta, nego od Isusa Krista.
Isus nas opravdava. Nastojanje oko dobrih djela znak je naše
opredijeljenosti za Isusa Krista, ali ne spašavaju nas djela, nego križ i
uskrsnuće Isusa Krista. Zatim Duh dokazuje daje osuđen knez ovoga svijeta
i da je besmisleno vezati se uz njega. Vezati se treba samo uz Isusa
Krista. Svijet bez Krista je apstrakcija (usp. Iv 16, 8—11). Taj će Duh
Sveti vjernike, Crkvu, upućivati u svu istinu, u cjelovitu, neokrnjenu
Istinu. A ta je Istina osoba Isusa Krista. Duh Sveti također će očitovati
buduće stvari, dat će da vjernici prorokuju buduće događaje (usp. Iv 16,
13).On je napokon Božja sttva' Jer ce po njemu i po djelima koja budu
vjernici kroz vjekove Crkve činili njegovom silom, Isus Krist' ^tap
P°stati čuveni, glasoviti, slavni. Posvuda & yudi raZglašavati čudesna
djela Božja i slaviti Bogfl k°Ji takvu vlast daje ljudima (usp. Otk 5,
9—14).
Bez Duha Svetoga č0vJek ne može ništa. U njemu je vjernik pobožanstvenjen>
moćan kao njegov Otac,
čije je on posinjeno
dijete. To je Duh života.
6. Duh Sveti je »mi-0SODa<<- U njemu su, naime, Otac i Sin zajedno.
NjegovaJe osobnost na neki način pluralna. Kao što su u djetetu otac i
majka istodobno i
nerazdvojivo zajedno,
tilko je i u Duhu Svetom. Duh
Sveti ne izlazi samo iz Oca nm Samo iz Sina. Tko hoće primiti Duha S
vetoSa> mora nekako primiti i Oca i Sina zajedno.
Budući daje Duh Sve0 »mi-osoba«, znači da on ne može doći u srce vjerska
drukčije nego kao »mi--osoba«, a to znači stvaraJucl zaJedništvo. On
uvijek stvara zajednicu. On ujedinjuje osobe, traži jedinstvo, ukidanje
dijeljenja i mržnJe- Gdje ljucdi nisu sposobni praštati, tamo on ne može
doći. On ne može doći tamo gdje vlada egoizam. Ne može tamo gdje čovjek ne
želi zajedništvo s drugim, neg° osamu. Znak da negdje nema Duha Svetoga
jesc dijeljenje ljudi, mržnja, svađa, ratovi. Praštanje i pomirenje jesu
preduvjet da bi Duh Sveti mogao ispuniu nečije srce. Tko nije spreman na
mir, taj ostaje i&#163;van dometa djelovanja Duha Svetoga. Pomiriti se s B°80m
l pomiriti se s ljudima s
kojima smo u neprij
at6ljstvu,
uvJet je za dobivanje Duha Isusa Krista.
7. Duh Sveti stvara zajednicu. On je zajedništvo među osobama. On je
LJUDav- Zato Duh Sveti teži da ujedini čovječanstvo. NJe80V0 Je djelovanje
u Crkvi kvasac toga ujedinjenja- Gdje god dolazi, Duh Sveti stvara
zajednicu. Crkva Je znak i stvarnost te istine. Ona nije mogla nastati dok
Duh Sveti nije došao na apostole. Crkva je djelo Duha Svetoga. Ljubav i
prema" neprijateljima preduvjet je stvaranja Crkve. Petrova služba u Crkvi
(primat) ima zadaću da vjer-

9697

nike opominje na pomirenje i tako stvara uvjete za dolazak Duha Svetoga u

sve mjesne Crkve i u svakog vjernika. Duh Sveti je u Crkvi »jedna osoba u
mnoštvu osoba«.
8. Isus je Riječ i njega se upoznaje slušajući riječ. Duh Sveti je dar i
njega se dobiva i prima u molitvi. Slušanje Božje riječi i molitva dva su
osnovna vjernička stava. Kad su apostoli došli u kušnju da im se narine
samo karitativno djelovanje u prvoj Crkvi, oni to odbijaju izabirući
posebne službenike za karitas, a oni će se »posvetiti molitvi i
propovijedanju Riječi« (Dj 6,4). Riječ i Duh uvijek moraju u Crkvi ići
zajedno, a to znači da propovijed i molitva moraju slijediti jedno drugo.
Riječ omogućuje dolazak Duha. Duh pak oživljava Riječ u srcima vjernika.
Učiti i moliti jesu načini da vjernik raste u silini Duha Svetoga i tako
postane sposoban služiti drugima. O tome ćemo još kasnije govoriti.
Zastani nekoliko minuta. Ako nešto nisi shvatio, pročitaj još jednom.
Zapisi ono što ti je još uvijek nejasno, strano ili što bi želio znati, pa
poslije pitaj iskusnijeg vjernika ili svećenika.— kad netko užasnu,
beznadnu svagdašnjicu prihvaća opušteno, a da ni sam ne shvaća zašto;
— kad se nečega odrečemo i osjetimo da smo kapitulirali, a to je zapravo
pobjeda;
— kad se možemo prepustiti i smrti kao dobitku, bez straha i strepnje.
Iskustva
Svagdašnjica je sigurno prepuna iskustava Duha Svetoga. Toga smo premalo
svjesni. Zato tražimo izvanredne znakove. No, Bog voli davati samo
znakove Jone proroka, kad se netko vidljivo prepušta Bogu i time dokazuje
svijetu da je Isus pobijedio grijeh i smrt. To znači obratiti se i
povjerovati.
Obraćenje čovjeka i povjerenje u Boga najveći su znakovi djelovanja Duha
Svetoga. Jer, najteže je povjerovati Bogu. Toliko teško da nas jedino
milost može na to uputiti i u nama tu vjeru ostvariti. Zato su najjača
iskustva djelovanja Duha Svetoga brojna obraćenja ljudi. Evo nekih od njih
tu među nama.
Jedan je mladić do sada živio mlako kršćanski. Odjednom, nakon molitve, on
postaje revan. Otac obitelji bio je psovač i pijanica. Odjednom je doživio
obrat. Mladić je bio ateist, ali čuvši jednom o Kristu, potpuno se
opredjeljuje za njega. Djevojka laka života najednom seminaru doživljava
potpuni obrat i nakon nekoliko mjeseci odlazi u red Majke Tere-zije.
Mladić, već zaposlen, odjednom se odlučuje na svećeništvo i, dok je to
zvanje za druge u krizi, on ustrajno i radosno prihvaća njegov teret.
Djevojka, jedinica u obitelji, dobra kršćanka, opredjeljuje se za Isusa i
na začuđenje svojih revno moli i čita Sveto pismo. Tisuće takvih žive oko
nas. Oni su se susreli s Isusom i drugima mogu o tome pripovijedati i
svjedočiti, te im pomoći da i sami dođu do istog susreta.
Tko iskusi Duha Božjega, taj ne može ostati isti. Duh Sveti ga nanovo
rodi. On vidi ono što drugi ne vide. On postaje sposoban za ono za što
drugi nisu sposobni. To nije samo obećanje iz Svetoga pisma, to
Promisli
Jesi li već kada osjetio djelovanje Duha Svetoga u sebi? Kako?
Gdje možeš u svijetu jasno prepoznati djelovanje Duha Svetoga?
Evo što kaže K. Rahner:
Duha se može iskusiti tamo gdje netko slobodno preuzima odgovornost, iako
od toga nema nikakav dokaz za uspjeh;
— tamo gdje čovjek doživi svoju krajnju slobodu koju mu nitko ne može
oduzeti;
— tamo gdje se skok u smrt prihvaća kao početak ispunjenja nepojmljivih
obećanja;
— kad osjetimo daje naš život u cjelini ipak dobar i prihvaćen, iako to
ne možemo dokazati;

9899

je stvarnost. Bezbroj mladih to svaki dan doživljava. Pronaći ih možeš u

svakom našem gradu. Bezbroj ljudi poodmaklih i srednjih godina isto tako.
U samostanima jednako kao i u svijetu. Svagdje isto iskustvo: Bog je živ i
djeluje danas kao i u početku Crkve. Crkva se u tome nije promijenila.
Upravo je to dokaz. Ona nije prestala biti svjedok Boga, Isusa Krista na
Zemlji. U Crkvi se traži da se vjernici založe za Isusovu stvar. No to se
može događati tek onda kada se vjernik svjesno opredijeli za Isusa Krista
i zamoli snagu Duha Svetoga. Dok razočarani vjernici bježe iz Crkve, dotle
oni koji se susretnu u Duhu^ s Isusom bježe u Crkvu, voleje i ne mogu bez
nje. Čudesna prijateljstva nastaju među takvim ljudima. Iz bilo kojeg
grada došli, odmah se prepoznaju i postaju nezaboravni prijatelji. Iz bilo
koje zemlje došli, odmah se prepoznaju. Oni su kao stisnute ruke oko
cijele Zemlje, ruke prijateljstva, mira, dobrote, vjernosti, poštivanja i
radosti. Čudesno je kako takvi ljudi ne mogu teško griješiti. Nakon
nekoliko mjeseci novoga života jedan je mladić pokušao opet psovati, jer
je sam sebi bez toga izgledao neobičan. Pokušao i odmah stao. Gušilo ga u
grlu, tjeralo na plač. »Ne može se« — rekao je. »Ljubav prema Bogu je
prejaka.«
Jedan je student svoje iskustvo djelovanje Duha Svetoga ovako opisao: »Duh
Sveti je po mom uvjerenju Bog koji daje i uzdržava život. To je u stvari
sam život koji struji, pomlađuje; to je prisutnost Boga, to je nešto što
otvara oči da čovjek vidi. To je zov Boga, ponuda Božja čovjeku; to je
povjerenje Boga u čovjeka, darivanje. Duh Sveti je netko tko mi pomaže da
otkrijem u sebi i oko sebe dubine koje daju snagu da se živi Istina. On je
odgovor Božji čovjekovoj čežnji za njim. Duh Sveti je način da shvatim, da
kažem, da je Bog konkretan, živ, bliz, da nešto hoće sa mnom. To je pečat
koji me spaja s Bogom bez obzira na moj &#9632;iiich. Duh Sveti je radost koja
me zna čitavog ispuniti.«
(Josip, 22 godine)Drugi je student, susrevši Krista, ovo zapisao: »U ovom
povijesnom trenutku opredjeljujem se za Isusa Krista jer vjera u Isusa
Krista traži odricanje od onoga lošeg ja, onoga što pruža toliko toga
trenutno blistavog. Zato znam da bih se opredijelio protiv vjere kad bih
bio siguran da on nije sada ovdje živ. Ali ovako...«
(Živko, 24 godine)
Jedna je djevojka napisala: »Sreća se nastanila u meni čim sam shvatila da
si ti, Kriste, moja najveća ljubav.«
(Marija, 24 godine)
Za razliku od onih koji iskuse djelovanje Duha Svetoga i sigurni su u
vjeri, evo što piše djevojka koja to nije iskusila i koja još uvijek
traži: »Ponekad pomislim, Bože, da si samo moja fantazija. I čudim se kad
kažu da si u onom prosjaku, u onom prozeblom siročiću i u onom
izgladnjelom crnčiću. Jučer vidjeh prosjaka. Uporno ga gledah. I vidjeh
samo prljave dronjke i prozeble ruke. Ne vidjeh tebe. I kažu da si svuda.
A nema te u mojoj duši. Ili sam ja, možda, slijepa.«
(Blaža, 20 godina)
Neki je mladić opisao isto stanje traženja: »Glasovi traže oslonac i, ne
nalazeći trag u svijetu, odlaze daleko, bešćutni, nijemi kao krik.«
(Blaženko, 24 godine)
Jedna žena vapi: »Kakva je to smrt: umirati, a već napola mrtav? Kakav je
to grč utrobe u njenim strahovima za nezavisnost moju, za očuvanjem sebe
same? I kakva je to ljubav: ne voljeti nikada i nikoga i vjerovati —
slobodna sam? — Hej, polovico moga života, nisiprevrijedna da bi me tako
okivala! I nisi prelijepa da bi mi zakrčivala druge vidike! Zato, pusti me
van! Ja hoću sunca, ja hoću neba, ja hoću začeti svoje nerođeno ja'!«
(Ljerka, 25 godina)

|IHI101

Mogli bismo tako redati svjedoke koji su se promijenili, izmijenili svoje

poglede i djelovanje obrativši se i zamolivši Duha Isusova da ih učini
sličnijim Isusu, kome po krštenju pripadaju. I sve je krenulo drukčije. I
ti možeš tako. Isus je rekao da se moramo ponovno roditi. Dao nam je snagu
za to rođenje. Sad je na meni i na tebi da mu povjerujemo.
Kažu da je Duh Sveti još uvijek među kršćanima nepoznat Bog. Što ti o tome
misliš? I kad bi ti zamolio Duha Svetoga da te ispuni i obrati, što
misliš, bi li se to i dogodilo? I kad bi mjesec dana za to uporno molio? I
kad bi još netko s tobom za to molio? — Jedan je mladi čovjek (33 godine)
dvadeset dana tako uporno molio. I potpuno se okrenuo Isusu Kristu. I
otada je mnoštvo mladića, djevojaka, žena i muževa kraj njega zaželjelo
ići Kristovim putem. I isto su, slično ili još jače, doživjeli snagu Duha
Svetoga.
Sto misliš: možeš li ti to vjerovati? Možeš li iskreno reći: »Isuse, ja te
ljubim. Isuse, volim te!«?5. VJERA U ISUSA KRISTA
Uvod
Potrebno je sada govoriti o temeljnom vjerničkom stavu za spas, a to je
vjera. Isus je rekao: »Tko vjeruje, ima život vječni« (Iv 6, 47). »Tko
vjeruje u mene, neče ožednjeti nikada« (Iv 6, 35). »Da, to je volja Oca
moga, da tko vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni« (Iv 6, 40).
Oni koji idu za Isusom nazivaju se vjernici. Vjera otvara put do Isusa i
do svega bogatstva koje je on donio. Čak se i sve ono što čini život
Isusovih učenika naziva vjerom. Pavao kaže da se vjera Crkve naviješta
posvuda (usp. Rim 1, 8). Ta se vjera naziva i poslušnošću Bogu. Đavao je
neposlušan. Ako vjera spašava, onda nevjera upropaštava. Budući daje riječ
o vjeri Nekome, Bogu, ta vjera nije neko vjerničko, psihičko,
iracionalno, autosugestivno držanje za istinu nečega stoje bez temelja i
opravdanja, nego je povjerenje u osobu Isusa Krista i Oca njegova u
svjetlu Duha Svetoga.
Bog ne traži da mu se vjeruje bez razloga. Razum mora imati dovoljno
razloga da povjeruje Božjim riječima i njegovim obećanjima. Isus poziva
slušatelje i učenike da se uvjere, da pogledaju njegove argumente. Koji su
to argumenti? Ponajprije Stari zavjet, jer on govori o njemu (usp. Iv 5,
39). Zatim Ivan Krstitelj koji je svjedočio o njemu (usp. Iv 5, 33—35).
Osim toga djela koja Isus čini svjedoče za njega (usp. Iv 5, 36 i 10, 26).
Zatim sam Bog Otac svjedoči za njega (usp. Iv 5, 37—38). Isus je, dakle,
trijezan i razuman. Nije zanesenjak, niti traži lakovjernu vjeru u sebe.
Isus
Molitva
Izmoli polagano, razmišljajući, himan Duhu Svetom: »Dođi, Duše Presveti,
sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti.«
Literatura
Ako želiš još saznati o djelovanju Duha Svetoga, evo nekih knjiga:
T. de Chardin, O ljubavi i sreći, Zagreb 1977.
H. Kiing, Sloboda u svijetu, Zagreb 1980.
B. Medvid (izd.), Novi život u Duhu, Jelsa 1977.
Sv. Bazilije, Duh Sveti, Makarska 1980.
I. Golub, Duh Sveti u Crkvi, Zagreb 1975.
R. Laurentin, Karizmatička obnova, KS, Zagreb 1979.
A. G. Hamman, Svagdašnji život pravih kršćana, Zagreb 1983
Snagom Duha, KS, Zagreb 1980.
F. A. Sullivan, Karizme i karizmatska obnova, Jelsa 1984.

102103
mirno kaže slušateljima: »Ako ne činim djela svoga Oca, nemojte mi
vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte,
pa uvidite i upoznajte daje Otac u meni i ja u Ocu« (Iv 10, 37—38). Isus
želi da mu se vjeruje na temelju činjenica. Želi imati uvjerene vjernike.
Isus im kaže neka vjeruju, pa će početi i sami činiti djela kojaje i on
činio, čak i veća od tih (usp. Iv 14, 12). Napokon, on je u Ocu i Otac u
njemu i zato govori Očeve riječi: »Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u
meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista vam kažem:
Tko vjeruje u mene, djela kojaja činim i on će činiti. I veća će od ovih
činiti, jer ja odlazim Ocu« (Iv 14, 11 —12).
Tko Isusu vjeruje, ne može se prevariti. Isus jednostavno kaže: Ako se ne
ostvaruje ono što sam obećao, nemojte mi vjerovati (usp. Iv 10, 37—38).
Istinitost vjere je, dakle, u tome da se, kad povjeruješ, ostvaruje ono
što je Isus obećao. No, potrebno je povjerovati. Vjera je temeljna
stvarnost. Temelj spasa, pristupa Isusu, temelj svetosti, novog života,
obraćenja, čudesa, novoga neba i nove zemlje. Bez vjere se ne događa
ništa ni u običnom životu. Vjera je skok. Plivaš tek kad si skočio u vodu;
ideš putem tek kad si na njega stupio. No, skočit ćeš u vodu tek pošto
povjeruješ da ćeš moći zaplivati, a ne utopiti se. Zakoračit ćeš na put
tek pošto uvidiš da sigurno vodi do cilja.
Isusu je najviše stalo do toga da mu povjerujemo. Njemu nije do čudesa i
ozdravljenja, premda mu je žao čovjeka. On čini čudesa samo zato da bismo
mu povjerovali. Jer, ona stvarnost u koju nas želi uvesti kroz vjeru
nadilazi sva čovjekova očekivanja i to već ovdje na zemlji. To je pravi
život.
Isusu ništa nije bilo tako teško kao uvjeriti ljude da mu vjeruju. Sve u
čovjeku govori daje to ono pravo i istinito, ali on ipak radije ostaje
izvan toga. To je tajna zla, grijeha. I tomu se treba oprijeti. A to je
moguće molitvom i postom. Vjera je i milost, Božji dar.
Čovjek neizmjerno nadilazi sam sebe. On je biće u projektu, on se stalno
može razvijati. Ali samo ako u to vjeruje. Grijeh, to je nevjera, to je
sputavanje čovjeka,to je glas koji te tjera da ostaneš gdje jesi, da se ne
po-kreneš. To je okolina koje se sramiš i bojiš što će drugi reći ako
pođeš. Hoćeš li imati život, pođi, trgni se, započni. Sad je tvoj
trenutak. Raspali snage koje su ti dane krštenjem i krizmom — i doživjet
ćeš radost kakvu nikada nisi ni slutio. Nije to samo obećanje Svetoga
pisma, nego i iskustvo mnogih koji doživljavaju i žive sve veću vjeru,
koračajući u njoj sve dalje.
Ako želiš povjerovati, a ne možeš, smiri se, pusti knjigu na stranu,
sjedni ili klekni i reci Isusu sve što sada osjećaš. Reci mu svoje želje i
svoje nemoći. Barem petnaestak minuta ostani moleći. Ako te još netko može
shvatiti i moliti s tobom, zamoli ga da i on moli za tebe i za tvoju
vjeru. Sada se opusti i u meditaciji se dodirni svoje vjere i nevjere.
Dotakni svoje srce, osluškuj ga i dopusti mu da povjeruje u život i tvoju
budućnost, da sve to provre u tebi još snažnije.
Duboko udahni i polagano ispuštajući zrak prepusti se miru u sebi.
Opredijeli se samo za prisutnost Božju pred sobom. Odlučno ustraj barem
nekoliko minuta i osjetit ćeš kako otpada, kao stara odjeća i oklop, sva
rastresenost i briga i Bog se u tebi probija. Pusti da te mir, blagost i
toplina natope.
Nakon pet do deset minuta neka te osvoji istina da je Bog dobar i da od
njega dolazi samo dobro. Kao da te rosa natapa tom istinom. »Bog... je...
dobar. Dobrota... ulazi... u mene!« — to izgovaraj polagano. »Evo me,
Bože!« — ponavljaj u dubini srca. I predaj se potpuno u naručaj Isusov.
Kao dijete u naručaj majke. Ne boj se! Božje su ruke sigurne. U njegovim
su rukama tvoj dan i tvoja noć, tvoj posao i tvoja bolest, tvoja radost i
tvoj uspjeh. Nitko drugi ne vodi tvoj život, samo on. Nitko te ne može
istrgnuti iz njegova naručja.
Osloni se na tu istinu. Bog je rekao i to ti je dosta, to je najsigurnija
riječ. Proći će sve, ali Božja riječ nikada (usp. Mt 24, 35). »Imenom sam
te zazvao, ti si moj« — kaže ti Bog (Iz 43, 1).
Na kraju zahvaljuj Bogu za novu životnu sigurnost koja u tebe ulazi kroz
vjeru.

104105
PromisliVjera u Isusa Krista

Nakon petnaest minuta ili pola sata molitve uzmi bilježnicu i olovku i
pokušaj upoznati samoga sebe i stanje svoje (ne)vjere.
— Moja mi se vjera čini kao... Mislim da ja (ne) vjerujem, jer...
— Kad vidim ljude koji su oduševljeni za Isusa, tad mi...
— Volio bih više vjerovati, ali...
— Kad bi se stvarno moglo tako vjerovati, onda bi...
— Moja vjera ni(je) djelotvorna, jer...
— Moja vjera se ogleda u...
— Ako želim povjerovati, onda moram...
Jedan je mladić ovako napisao o vjeri:
Pouzdanje u Boga, to je za mene kao ulaganje svega po čemu ja jesam da
budem i ono što sada nisam (Živko, 24 godine).1. Starom mudrom rabinu
došao jednoga dana njegov odrastao sin. »Oče« — reče rabinu — »pročitao
sam cijelu Bibliju. Uvjerio sam se daje sve to laž.« Rabin ga pogleda,
uzme Bibliju u ruke i reče sinu: »Promisli još jednom, sinko. A ako je to
sve ipak istina?!«
Nevjerojatno zvuči daje Bog postao čovjekom, kao i to daje u Isusu
rješenje svih svjetskih problema, a još je nevjerojatnije da čovjek može
postati sudionikom božanske naravi: daje dijete Božje. Ali, što ako je to
sve ipak istina? Kako sve to povjerovati?
Vjera je događanje između dviju osoba. Jedna osoba vjeruje nešto drugoj
ili ima povjerenje u drugu ili toliko vjeruje drugoj osobi da se sva
oslanja na nju. Ovdje nije riječ o vjeri i povjerenju u čovjeka, nego u
Boga. Bog govori i zove, Bog obećaje i daje, Bog čini za čovjeka i s
čovjekom osloboditeljsko djelo, Bog stupa s čovjekom u prijateljski odnos.
Bog ima inicijativu. Ipak, susret u vjeri ovisi o obje osobe. Jedna mora
biti dovoljno uvjerljiva, a druga dovoljno nesebična i čista da uvidi
vrijednost te se približi drugoj osobi. Vjera je međuosobna stvarnost. To
je poziv osobama da preko znakova povjeruju da su srca spremna za ljubav,
za zajedništvo. Obje osobe daju i primaju.
2. Povjerovati Isusu Kristu ne može se samo na temelju razumskih razloga.
On je Bog, ne samo čovjek. Stoga on čovjeka mora osposobiti da bi mu
vjerovao, mora ga uzdignuti k sebi. Zato je vjera i milost. Nemoguće je
doći Isusu ako nas Otac ne privuče, kaže Isus (usp. Iv 6, 44). Otac daje
Duha Svetoga onima koji mu žele vjerovati. Duh Sveti je ta milost kojom
čovjek biva sposoban vjerovati Bogu. Apostoli nisu bili sposobni ići do
kraja za Isusom, jer još nisu primili silu Duha Svetoga. Isus zato kaže
daje za njih bolje da on ode, inače neće doći Duh Sveti. Bez Duha neće
moći povjerovati, a bez vjere se ne može nitko spasiti. Priključiti se
Isusu, povjerovati mu, slijediti ga, baciti se u
Molitva
Moli Isusa da to shvatiš. Možda ovako:
Bože
koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja
Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise
Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi
Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.
(A. B. Šimić)

106107

njegovu stvarnost, prijeći u njegovo kraljevstvo — to može čovjek samo

snagom Duha Svetoga. No, sa svoje strane čovjek to barem mora htjeti i
otvoriti se snazi Božjoj.
3. Vjera je otvaranje drugoj osobi. Bog vjeruje čovjeku, zato je došao u
njegovu stvarnost; uzeo ljudsku stvarnost da bi bio što bliži čovjeku. On
se otvorio čovjeku. Objavio se, otvorio širom srce, makar mu je čovjek
bio neprijatelj zbog grijeha.
Sad je na čovjeku da se otvori (ili zatvori) Bogu i njegovoj ponudi spasa.
Čovjek se može okrenuti i otići od Isusa. To su mnogi učinili. Ali, može i
otvoriti svoje srce Isusu. Tko je zaista Isus, upoznaje se tek kad čovjek
htjedne povjerovati i zamoli Isusa da mu dade svoga Duha. Upoznati i
prihvatiti Isusa nekako izvana, po djelima i riječima, može se na temelju
propovijedi Crkve i Svetoga pisma. No, tko je on zaista kao Bog, može se
razložno i uvjerljivo upoznati tek kada se primi sila Duha Svetoga. Samo
on uvodi u čitavu istinu i podsjeća na ono stoje Isus govorio. Isus poziva
riječima i čudesima, daje naslutiti daje on doista Bog. Isus je stoga
ponuda čovjeku. Duh Sveti je dar. Isus uvodi, a čovjek prima tu ponudu kao
stvarnost tek snagom Duha Svetoga. Duh Sveti ostvaruje u ljudima ono
stoje Isus jednom učinio za sve ljude. Svoje djelo spasenja, dakle, Isus
može ostvariti u sili Duha Svetoga.
Kad se čovjek na Isusove evanđeoske riječi otvori vjeri, Božja sila ulazi
u njega i čini ga slobodnim i spašenim. Zato se može govoriti o Isusu kao
o Božjoj mudrosti i sili ujedno (usp. 1 Kor 1,24).
Kome se čovjek otvori, kome vjeruje, taj k njemu
ulazi. Ako vjeruje đavlu, đavao se u njemu nastani.
Ako vjeruje drugim silama, magijskim, spiritističkim,
praznovjernim, one njime vladaju. Potrebno je da čov-
jek zatvori vrata svim drugim silama i otvori ih samo
I mu Kristu. Tek tada može biti potpuno slobodan.
"Ih čovjeku jamči jedino Bog. Pred njim čovjek
kakav jest, bez pretvaranja, original.
&#9632; roditeljima.4. U teologiji se govori o tri stupnja u vjeri: vjerovati
Boga, vjerovati Bogu i vjerovati u Boga. »Vjerovati Boga« znači vjerovati
da on postoji. To još nije opredjeljenje za vjeru (ili ne mora biti). Ako
jest, onda je to tek početno opredjeljenje. Netko, naime, tko vjeruje da
postoji Bog, ne mora i živjeti po toj istini.
»Vjerovati Bogu« znači vjerovati da je istina sve ono što je on rekao,
objavio, obećao. To je intelektualna, razumska vjera. No, čovjek se može
u razumu slagati s istinama koje je donio Isus, a da ipak ne živi po tim
istinama. Potrebno je još i srcem povjerovati.
»Vjerovati u Boga« znači svoju egzistenciju staviti u Božje ruke, znači
skočiti u ono što je Isus donio. Osloniti se na Isusove riječi i hoditi za
njim. Svoj život izručiti Isusu Kristu. To je sjedne strane hodanje u
povjerenju u Isusa, a s druge strane u potpunom pouzdanju da će Isus dati
sve što je obećao. To je dakle povjerljiva vjera i pouzdana vjera.
Povjerenje se odnosi na osobu, pouzdanje na obećanje te osobe. Tu su
blizu nada i ljubav. Tko se pouzdaje, on se nada. Tko ima povjerenje, on
već ljubi. Vjera, nada i ljubav idu zajedno. No, što se više sazrijeva u
vjeri, to više jača ljubav kao težnja za sjedinjenjem i kao konačno
sjedinjenje s Bogom u vječnosti.
Još jednom o svemu dobro promisli. Možeš li povjerovati? Svakako nemoj
smetnuti s uma daje vjera i dar Božji i zato je treba izmoliti. Uči
moliti, moli na-glas, tiho, usmeno i pismeno, sam i s drugima.
Iskustva
Evo kako su neki dolazili do vjere.
Kad je to počelo? Čini mi se onog dana kad sam pročitao: »Zaista, zaista,
kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će
i veća od ovih, jer ja idem k Ocu« (Iv 14, 12). Obazreo sam se po svom
životu. Znači: ne vjerujem! Nešto nije šti-

um109

malo. Ili Isusove riječi, ili moj život. Gdje je razlog? Valjda se još
netko našao pred tom dilemom. S molitvom ne manje mučno. »Zaista, kažem
vam, ako tko rekne ovoj gori: 'Digni se i baci u more' i ne posumnja u
srcu svome, nego povjeruje da će se dogoditi ono što veli, to će mu i
biti. Zato vam kažem: Sto god moleći pitate, vjerujte da ste već primili,
i bit će vam« (Mk 11, 23—24). Nešto se preda mnom otvorilo. Mora biti
mogućnost da se to što Isus kaže, i događa. Inače je kršćanstvo
prepolovljeno. Počeo sam moliti sasvim ozbiljno. Nakon mjesec dana takve
molitve srušio se zid između Isusove riječi i mog života. Počelo se
čudesno događati Evanđelje u meni i drugima... Bog i ja više nismo
stranci.
(Lav. T., 39 godina, profesor)
Ponekad želim da se javiš u najmračnijem kutku, da budem sigurna da si ti.
(Fili, 21 godina)
Poznam ljude koji Krista ne trebaju.
Razlog: ne poznaju ga
i, svjesno ili nesvjesno,
pomirili su se
s kotrljanjem sitnih radosti.
(Živko, 25 godina)
Susrela sam se s tobom jutros, na svoj četrdeset osmi rođendan, tako
intenzivno da htjedoh zaustaviti na čas pokretnu vrpcu života, zaboraviti
na obveze i utopiti se u rijeci sjedinjenja s tobom, veliki, apsolutni
Živote. Stoje to bilo? Objava, milost, nadahnuće, slutnja?
Bio je to susret.
A susret je i objava, i milost, i sreća, i ljubav, i ljepota, i život.
No, zašto baš danas?...
Sjetila sam se zašto baš danas!
Danas ujutro sam molila, a to gotovo nikad ujutro ne radim.
Usred žurbe oko odlaska na posao i uz banalne probleme svakodnevnice,
zaustavila sam se na čas, 110usmjerila svoje misli k tebi i topli vapaj
dozvao te u susret.
(Marija, 48 godina, profesorica)
Eto to su neka iskustva drugih.
Drugi su činili korake u vjeri, pa možeš i ti. Bog je vjeran. Tko se za
njega odluči, ne može biti ostavljen ni izigran. Vjernost i Istinitost —
to je Bog. Kad ska-češ u njegove ruke, i to na njegovu riječ, ne skačeš u
prazno. I — Boga najviše slaviš kad mu vjeruješ! I — Boga najteže »boli«
kad sumnjaš u njegove riječi. Bog je najsigurnija sigurnost — tako tvrde
oni koji su povjerovali. I s njima cijela Biblija. Bog je vjeran. On tebi
vjeruje. Zato te poziva, zato za tebe daje sve. Ti si mu biser. A on tebi?
Kome možeš vjerovati ako njemu, Izvoru povjerenja, ne vjeruješ?
Evo što ti poručuje preko Izaije proroka:
Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Jer
dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim. Ne boj se, jer ja
sam s tobom. Evo, činim nešto novo: već nastaje. Zar ne opažate?
(Izaija 43)
Može li žena zaboraviti svoje dojenče,
ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
tebe ja zaboraviti neću.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao.
(Izaija 49)
O vi svi, koji ste žedni,
dođite na vodu;
ako novaca i nemate, dođite.
Zašto da trošite novac na ono što kruh nije,
i nadnicu svoju na ono što ne siti?
(Izaija 55)
Pročitaj i 37. poglavlje Knjige proroka Ezekiela. Moli da možeš odgovoriti
Isusu i poći za njim.
111

Literatura

Ako želiš proširiti svoje znanje i potražiti nove poticaje za vjeru i

odgovore na svoje dileme, možeš posegnuti za kojom od sijede ćih knjiga:
Evanđelje po Ivanu
Sv. Bonaventura, Životopis svetog Franje, Zagreb 1981.
P. Eloi Leclerc, Mudrost jednog siromaha, Đakovo (bez godine)
D. Bonhoeffer, Otpor i preda nje, Zagreb 1974.
Sv. Ivan od Križa, Tamna noć, Split 1976.
J. C. Barreau. Vjera jednog poganina, Zagreb 1968.
N. Herman, Bog nadohvat duše, Zagreb 1982.
J. Guitton. Sto vjerujem, Zagreb 1972.
Novi katekizam. Pouka vjere za odrasle, Stvarnost, Zagreb 1970.
J. Danielou, Vjera kroz vjekove i čovjek današnjice, Zagreb
1975. J. Ratzingcr, Uvod u kršćanstvo, Zagreb 1970. R. Bacli. daleb
Jonathan Livingston, Zagreb 1982.6. OBRAĆENJE
Uvodne misli
Obraćenje i molitva jesu praktička provedba vjere. Želi li vjernik
iskusiti sve što je Isus obećao i što su apostoli i sveci posjedovali,
želi li dobiti ono o čemu smo govorili do sada, nužno je obratiti se i
početi iskreno moliti.
Obratiti se znači cijeli život okrenuti prema Isusu Kristu. Otkinuti se od
svega što te sputava i veže da se ne možeš slobodno opredijeliti za Božje
kraljevstvo. Odreći se ne samo grijeha nego i (manjih i većih) bogova
kojima se klanjaš.
U obraćenju je važno imati svijest dobitka, a ne gubitka. Obraćaš se i
odričeš svega — ne zato da bi izgubio, nego da bi stostruko dobio. Prema
tome, obraćenje je samo korak na putu do punine života. Obratiti se ne
znači izgubiti sve što želiš, nego upravo to dobiti. Znači uvidjeti da se
na strani grijeha i svijeta koji je od Boga osuđen ne može ostvariti
čovjek ni njegove želje, nego da se one ostvaruju na Božjoj strani, u
njegovu kraljevstvu — u svijetu koji Bog stvara među ljudima na zemlji.
Obratiti se znači okrenuti se od zavodničkih, lažnih obećanja Zloga i
okrenuti se obećanjima Isusa Krista. Drugim riječima, samo je jedna
mogućnost da svijet i zemlja i svaki pojedini čovjek stignu do
samoostvarenja, sreće, mira, spasa, radosti: okrenuti se pozivu neba,
Radosnoj vijesti, Isusu Kristu. Napokon, i povijest dokazuje da ne
postoji drugi put. Zato se i sama Crkva tijekom svojega tisućljetnog hoda
kroz povijest uvijek iznova obnavljala u vjeri u Isusa Krista.

12113
Osobito je to bilo potrebno u razdobljima kad je pala u napast da se
osloni na ljudske snage i ljudsku mudrost i silu.
Obraćenje — to je uvjerenje da se život može spasiti samo tako da ga se
izgubi, a to znači da se izgubi sve ono što je privid života. Čovjek se
grčevito drži svake sitnice ovdje na zemlji, kao da o tome ovisi njegov
život. On se grčevito drži slamke viseći iznad ponora, u nekom nerazumnom
uvjerenju da će ga ona spasiti. On se za očuvanje toga prividnog života
naoružao i zaštitio mnoštvom obrambenih mehanizama u mislima i
osjećajima. Zato je čovjek spreman činiti i zlo, mrziti i ubijati druge,
samo da mu netko ne oduzme slamku za koju vjeruje da ga spašava. A slamka
će se svaki čas prekinuti. Obratiti se zato znači dopustiti Isusu Kristu
da nas zahvati. Osloniti se na njega, prihvatiti se njega, izabrati njega
za svoj spas. Kad se njega prihvatimo, tad smo slobodni da sve drugo
dijelimo ljudima, jer je sve nevažno osim Isusa. Tako smo sposobni za
ljubav, za dijalog, za praštanje, za davanje, za suživot s drugima.
Važno je stoga znati da je obraćenje kratak tunel, trenutni gubitak,
sličan času kad padobranac skače iz zrakoplova i čeka otvaranje padobrana.
To je kao kad otac zaroni dijete u vodu, a dijete se smije jer zna da ga
otac neće utopiti. Obraćenje je svijest da se ide prema dobitku. Da se
stostruko dobiva i to već ovdje na zemlji. U obraćenju stoga nema
gubitka. Obraćenje je, međutim, moguće u vjeri. Ne gledati što se gubi,
nego stalno na umu držati ono što se dobiva. Kršćanstvo nije stoičko
gubljenje, nije neko odricanje radi odricanja, radi svijeta, materijalnih
dobara i života, nego je to oslobođenje od svega što mi smeta na putu
slobode, na Isusovu putu. Jer, sve je dobro stoje Bog stvorio, ali je
čovjekovo srce zlo i sebično. Čim se ono okrene Bogu, sve mu stvari dolaze
u susret, ali ne više kao ropstvo, nego kao slobodno raspolaganje.
Zato bez odricanja nema obraćenja. Tko se ne zna odreći, taj robuje. Čega
se ne možeš odreći, tvoje je ropstvo. To može biti sitnica, ali zadržava
te na putu.Tko ne nauči čovjeka da se zna odricati, taj ga zarobljava i
čini sve manje čovjekom. No, naglašavamo, ne odricanje radi odricanja i
nekog stoičkog, oholog, superiornog držanja i preziranja drugih, nego radi
Isusa Krista, radi subrata čovjeka, radi slobodnog srca, radi dobrote,
jednostavnosti, života, radosti — radi kraljevstva Božjega. Tamo gdje Bog
vlada, tamo je čovjek slobodan, smije biti svoj, original, nepatvoren.
Tamo je dijete u kući očevoj. Gdje nema Boga, tamo vlada strah, tjeskoba,
muka, nemoć da se spasi život.
Meditacija
Ostani petnaestak minuta u razmišljanju i molitvi. A onda:
Promisli
Jesi li slobodan? Čega se ne možeš nikako odreći? Zašto? Voliš li svoj
život? Prihvaćaš li svoj život ili ga ne voliš i ne želiš? Prihvaćaš li
svoj konkretan život ili se stalno držiš nekog svog zamišljenog života?
Jesi li spreman odreći se svojega života da bi prihvatio Božji? Dakle,
voliš li ti svoj život kojega ti je Bog dao? Dok ne prihvatiš sebe, ne
možeš ni druge prihvatiti, ne možeš ni Bogu vjerovati. Shvaćaš li da moraš
početi voljeti sebe? Tad ćeš se moći odreći onog sebičnog, nestvarnog,
iluzornog, zamišljenog sebe. Tad ćeš se početi razvijati prema istini.
Vjeruješ li da Bog vodi tvoj život?
Pokušaj sebe upoznati ovako:
— Već sam obraćen, jer...
— Još nisam obraćen, jer...
— Isuse, otvorio bih ti sva svoja vrata, ali...
— Obraćen čovjek — to je kao...
— Neobraćen kršćanin — to je čovjek koji...
— Isuse, htio bih biti potpuno slobodan, ali...
— Isuse, mislio sam da sam potpuno tvoj, ali...
— Uvijek sam mislio daje za obraćenje dosta da...

114115
Molitvaneba i pakla. Što to jedne drži da ne padnu u vječnu smrt, a drugi
se ne uspiju održati? Vezanost uz Boga je odgovor.
Obraćenje je zaokret od Smrti prema Životu. To je opredjeljenje za Boga,
prihvaćanje Boga, oslanjanje na Boga, vezanje svojega života uz Boga. A to
znači vezanje svoje egzistencije uz Izvor života, zapravo uz sam Život.
2. U obraćenju razlikujemo dva stupnja: jedan je trenutno, radikalno
opredjeljenje za Boga, a drugi je neprestano, doživotno usmjeravanje
pojedinih etapa života i pojedinih predjela života Bogu. Prva je etapa
obraćenje, a druga obraćanje. Prva je »optio funda-mentalis« —
fundamentalni, temeljni izbor za Boga, a druga »metanoja« — mijenjanje
mentaliteta, osjećaja, vladanja, gledanja na život prema Božjoj istini.
Prvi je stupanj radikalni zaokret života u određeni smjer, a drugi je
hodanje u tom smjeru sve cjelovitijim srcem.
Bez prvog obraćenja sva druga obraćanja malo vrijede. Ako se netko
opredijelio da putuje prema sjeveru, onda će tamo stići, makar ponekad i
načas svratio pokraj puta ili zastao na tren. On je ipak okrenut prema
cilju. No, ako želi na sjever, a okrenut je prema jugu, ne vrijede ni
povremeni silasci s krivog puta, pa ni zas-tanci na njemu. On je krivo
okrenut i usmjeren.
No, važna su i sva nova obraćenja nakon prvoga. Ako je netko okrenut Bogu,
ali ne korača, nego zastajkuje ili se ulijeni i stane, neće stići na
cilj.
Prvo je obraćenje kao čovjekovo rođenje. Drugo je rast do zrelosti. Bez
rođenja nema čovjeka. Bez rasta nema zrelog čovjeka. Bez obraćenja nema
vjernika.
3. Obraćenje može načiniti zreo, punoljetan, odgovoran čovjek. Djeca i
teško bolesni, ljudi oštećeni u razumu ili volji, žive u vjeri odraslih i
zdravih vjernika. Pogrešno je reći da se samo obraćeni spašavaju. Postoji
solidarnost spasa. Kao što je Krist ljubio nas, tako smo i mi dužni
ljubiti jedni druge. Samo se odrastao, zdrav vjernik ne spašava bez
slobodnog opredjeljenja za vjeru (usp. RPOK, br. 30). Obraćenje i živa
Moli Isusa da te obdari svojom spoznajom obraćenja i svojom snagom da ga
provedeš u djelo. Možda molitvom svetoga Ignacija Lovolskoga:
Primi, Gospodine, svu moju slobodu. Primi pamćenje i razum i svu moju
volju. Sve što imam i posjedujem, ti si mi darovao. Ja ti to sve vraćam i
potpuno predajem tvojoj svetoj volji. Daj mi samo da te ljubim i dosta sam
bogat — ne tražim više ništa. Amen.
Ostani u molitvi barem petnaest minuta prije nego što počneš čitati
katehezu o obraćenju. Bez molitve je nećeš pravo shvatiti. Moli ustrajno,
jednostavno, kao dijete s Ocem. Imaj pouzdanje, ne boj se. Sjedni u miran
kutak sobe. Opusti se. Mirno diši. Spusti ruke u krilo. Možeš zatvoriti
oči da se lakše sabereš. Noge prekriži u gležnjevima i sav se prepusti
miru koji te osvaja.
Zatim pogledaj u svoje rođenje i dosadašnji život. I kad nisi znao za
sebe, netko te vodio, podržavao, ljubio, brinuo se za tebe. Taj NETKO je i
sada tu. I kad budeš prolazio kroz osame, neuspjehe, krize, bolesti, on će
sigurno biti uz tebe. I kad dođe smrt, nitko drugi neće s tobom poći, samo
ON. Posvijesti si tu činjenicu. Spusti je u svoje srce, neka te osvoji.
Nakon petnaestak minuta počni zahvaljivati za svaki tren svoga prošlog
života. Zatim zahvaljuj i za budućnost koju naslućuješ ili želiš ili je se
možda plašiš. Zahvaljuj, tako u tebe ulazi vjera i sposobnost da se
opredijeliš za jedinog uvijek vjernog prijatelja — Boga u Isusu.
Završi meditaciju polagano moleći: Oče naš...
Obraćenje — opredjeljenje za Isusa Krista
1. U nekom gradu zaustavi se rabin u ulici gdje je čovjek hodao po žici
napetoj između dvije visoke zgrade. Rabin stade razmišljati: »Ovaj čovjek
riskira svoj život. Stoje to što ga drži da hoda po žici između života i
smrti? Koja ga to misao drži da ne padne?«
Svaki čovjek hoda kao po oštrici, uskom putu između života i smrti, između
Boga i Zloga, između

116117

vjera odraslih i sposobnih vjernika nisu njihova privatna stvar, nego se

tiču i cijelog svijeta. Ljubiti drugoga, pogotovo onoga koji je na bilo
koji način nesposoban da se opredijeli za spas, znači povesti ga u spas.
Bog hoće da svi ljudi budu spašeni (usp. 2 Pt 3, 9). Obraćenje se događa u
razumu i volji. Da bi se opredijelio za vjeru u Boga, čovjek najprije mora
spoznati tko je Bog, kamo se to ide u vjeri, koja su sredstva i koji su
motivi. Tek nakon spoznaje može se odlučiti, voljno poći prema Bogu. Bez
spoznaje istine ne može se poći za istinom. Zato najprije treba upoznati
Isusa Krista. Tek se onda dobiva Sila Božja. Isus je zato došao i
poučavao, uvjeravao, govorio. Tek je nakon toga onima koji su mu
povjerovali dao Duha Svetoga da ozdravi njihovu slabu volju kako bi se
potpuno opredijelili za njega.
4. Obraćenje ima dva aspekta: odvraćanje od grijeha i okretanje k Bogu.
Čovjek koji se želi obratiti najprije spoznaje da je njegov osnovni
neprijatelj grijeh, da Zli ugrožava njegov život i zato ostavlja grijeh,
Zloga i sve stoje vezano za njegov svijet. No, još je važnije okretanje k
Bogu. Čim se čovjek okreće k Bogu, nestaje tame na njemu, padaju obrazine
i savjest se čisti. Zato treba poći Isusu Kristu, obratiti se njemu, jer
ga on može osloboditi od grijeha i rana koje su grijesi ostavili. Samo je
Isus jači od Zloga. Isus to povezuje riječima: »Obratite se i vjerujte
Radosnoj vijesti!« (usp.Mkl, 15). Tek kad smo uz Isusa, davao je nemoćan
protiv nas.
5. Obraćenje od grijeha je višestruko. Ponajprije treba ostaviti velike,
teške grijehe i to odlučno. Za to je potrebna temeljita ispovijed i
radikalna odluka. Zatim treba napustiti grešne prigode i svoje gledanje na
grijehe, a preuzeti stav koji uči Sveto pismo i Crkva.
Također se treba odreći Zloga i njegove pomoći u životu. To znači
isključiti iz života sve one situacije u kojima se grijehom nešto dobivalo
i zasluživalo. Okrenuti se sav od Zloga i prestati ljude smatrati
neprijateljima. Jedini neprijatelj i razaratelj čovjeka jest grijeh, zlo,
mržnja, đavao.Zatim je potrebno osloboditi se predrasuda prema Bogu i
ljudima. Shvatiti da Bog ne može činiti niti željeti zlo. Da nikoga ne
baca u pakao. U pakao se čovjek može baciti jedino sam, svojom odlukom
protiv Boga i svoje savjesti. A to znači da Bog neće čovjeka pustiti u
grijeh ili ostaviti u grijehu ako to čovjek ne želi. Bog dopušta bolesti,
tjeskobe, smrt, nedaće radi čovjekova dobra, sreće, zdravlja, života. On
zapravo time želi čovjekovo obraćenje. Čovjekov strah od nesreće i
bolesti, od đavla i grijeha otvara ga tim negativ-nostima. Kome čovjek
vjeruje, onaj njime vlada. Strah je znak da čovjek vjeruje kako je đavao
jači od Boga ili da će ga Bog prepustiti Zlome i grijehu. Zato je
potrebno samo se Boga bojati, samo u Boga imati povjerenje, jer je on
čovjeka htio, on je za njega poslao u smrt vlastitog Sina, on ga »ludo«
ljubi. Čim se otvara povjerenju u Boga, čim u svoju maštu, misli i
osjećaje unese pozitivno gledanje na život i budućnost, čovjek se otvara
Bogu i Bog u njemu djeluje i čini ga radosnim, čistim, zdravim i sretnim.
Dok je u Božjim rukama, ljudi mu ne mogu ništa. Strah od ljudi stvara
nemoć da im čovjek oprosti i da ih ljubi. A upravo neopraštanje unosi
traume i bolesti. Isus je pobijedio svijet. I zato pokušaji da se
osiguramo od ljudi mržnjom, bijegom, zaključavanjem, ogovaranjem,
šutnjom, zakonom stvaraju nove sukobe i bojazni. Mržnja rađa mržnju.
Zato, htjeti se protiv čovjeka osigurati oružjem, neprijateljstvom,
osvetom — to stvara samo još veće ugrožavanje, to stvara lančanu reakciju
sve do propasti svijeta. Oprostiti, pomiriti se, razoružati se, dopustiti
da te netko udari i po drugom obrazu, ne opirati se Zlome zlim, nego se
oružati Božjom silom — to stvara mogućnost novih, sigurnih odnosa među
ljudima. Ako se čovjek želi osloboditi neprijatelja i živjeti u miru, onda
neka počne ljubiti svoje neprijatelje. To je Isusova logika i put k
slobodi.
Osim toga, čovjeka mogu i po sebi dobre stvari odvraćati od Boga. Netko
nema vremena za čitanje Svetoga pisma, netko za molitvu, netko za misu,
netko

118119

za razgovor s potrebnim, netko za malo karitasa u svom krugu. Zarobljen je

poslovima. On mora ocijeniti stoje u tom trenutku važnije i »odvezati« se
od pretjerane zaposlenosti da bi našao vremena za najvažnije u životu, za
komuniciranje s Bogom, za molitvu. Drugi su pak opterećeni brigama i
strahovima za život. Nekad se čovjek može toliko baviti karitativnim
radom da u njemu zaboravi Boga. Zaboravi, naime, daje ljubav prema
čovjeku nemoguća bez ljubavi prema Bogu. Samo koliko je spreman primati od
Boga — moliti, toliko je sposoban davati. Inače sve postane samodopadna
obmana. Može se dogoditi da čovjek pretjeranim moljenjem sprečava da u
sebi čuje Božji glas. Molitvu ne želi prihvatiti kao slušanje. Ne dopušta
da mu Bog nešto kaže, da ga mijenja. Zato se plaši čitati i Sveto pismo.
Također može čovjek imati svoje mišljenje o svemu što piše u Svetom pismu
i time stvarati zid protiv Božjeg govora. Bog mu nema što reći, on već sve
zna. Treba se, dakle, odreći i po sebi naoko dobrih stvari ako smetaju da
Bog uđe u srce.
6. Obratiti se živome Bogu! Bog je onaj koji je iznad svega. Nema nitko
jači i pravedniji od Boga, nitko ljepši i ljubazniji od njega. Samo takav
i može biti Bog. I Bog je samo jedan. Sve drugo mogu biti božanstva i
idoli. Samo u jednom pravom Bogu može čovjek biti slobodan, biti ono što
jest, biti bez bojazni za svoju egzistenciju i za ostvarenje svojih želja.
Obratiti se u prvom redu znači dopustiti da u životu Bog doista bude Bog.
Da je na najvišem, najvažnijem, prvom mjestu. Da nitko ne bude važniji.
Ako je Bog na svom mjestu, onda sve druge stvari dobivaju svoja mjesta.
Čim je nešto drugo ili netko drugi na Božjem mjestu, tad nastaje nered,
tad je krov bez temelja, tad se sve ruši. Kad je Bog Bog, onda je i čovjek
čovjek.
Kršćanin se mora obratiti objavljenom Bogu, Isusu Kristu. Svi mi pravimo
Boga po svojim slikama i nadahnućima. Pravi nam je Bog došao u liku
čovjeka Isusa iz Nazareta. Bog nije onakav kakvog ga zamišljam, nego
onakav kakav je opisan u Novom zavjetu. Isus Krist je Bog, Sin Božji, i
zato ne smijem imatidruge i drukčije bogove. Samo je Isus Put do Oca. Samo
je on Spasitelj. Onje sav zauzet za čovjeka i to za svakog čovjeka. Bog ne
dijeli ljude po rasi, klasi, religiji, uvjerenju, imanju, naciji, jeziku,
moralnosti. On ljubi sve i sve želi spasiti, jer ih je sve htio i sve
stvorio. Svi smo njegovi, izišli iz njegove ruke.
Treba početi čitati Sveto pismo i učiniti da ta knjiga bude najvažnija i
prva u životu. To je logika opredjeljenja za vjeru u Isusa Krista. To
ujedno znači da molitva, razgovor s Bogom, mora biti važniji od razgovora
s ljudima ili sa samim sobom. To znači, nadalje, daje Isusova riječ
važnija od mojega mišljenja i uvjerenja. Ne smijem ja mijenjati smisao
Božje riječi, nego dopustiti da Božja riječ mijenja mene. U tom pravcu
leži rješenje ljudskih i svjetskih problema.
Obratiti se treba zato što Božje kraljevstvo stoji pred vratima:
»Kraljevstvo je Božje blizu. Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,
15). »Dana mije sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle...« (Mt28,
18—19). Isus ima vlast nad svijetom, on je Gospodar svijeta. Nitko se ne
može istrgnuti iz njegovih ruku. To je Radosna vijest. Đavao je izgubio
vlast nad ljudima. Onje osuđen. Njegova vlast i moć su na izdisaju. Zato
treba stati na stranu pomirenja, praštanja, ljubavi, dobrote, povjerenja.
To je osnovni stav obraćenog kršćanina. To je Radosna vijest svakom
čovjeku ove Zemlje: da se više ne boji. Došao je novi svijet, došao je
»Jači« i svezao »jakoga«, došao je čovjekoljubac. Svi ljudi smiju biti
slobodni i radosni. Ljudi napokon
mogu uvidjeti da su bili prevareni kad su ratovali jedan protiv drugoga i
narod protiv naroda. Dolazi novi poredak u svijet. Isus zato zove:
Obratite se! Okrenite se prema tom svijetu Božjem koji je među vama, koji
stalno dolazi u sili Duha Svetoga i koji će na koncu doći u punini, kad
Bog bude u svima!
7. No, to je nemoguće povjerovati i radikalno se obratiti Isusu Kristu i
Trojedinom Bogu bez milosti, a to znači bez molitve. Ništa ne možemo bez
Boga. Ni htjeti ni činiti. Zato obraćenje ne može bez molitve.

120121

Na čovjeku je da surađuje s Bogom, jer su vjera i spas međusobno događanje

između Boga i čovjeka.
Obraćenje ne ide bez molitve, ali ni molitva bez obraćenja. Isus je volio
govoriti u usporedbama. Pokušajmo i mi to razumjeti u usporedbama.
Čovjek koji želi biti potpuno u kraljevstvu Isusa Krista jest kao
zrakoplov na pisti. Zrakoplov može biti potpuno ispravan, motori rade,
strojevi su u redu. On izvrsno juri po pisti. No, ako pilot ne uključi
ručicu za uzlet, zrakoplov će ostati na zemlji. Molitva je rad motora.
Obraćenje je odluka da se poleti u visine.
Ili — ako u automobilu samo pritiskamo »gas«, a nismo ubacili u brzinu,
nikada nam auto neće poći. No, neće poći ni onda kad ubacimo u brzinu, a
ne upalimo motor i ne pritisnemo »gas«. Ubaciti u brzinu — to je obratiti
se. Upaliti motor i »dati gas« — to je moliti. Ne koristi ni sama molitva
ni samo obraćenje, nego oboje idu zajedno.
Ili — želimo li preko rijeke, treba ući u čamac, odvezati ga, okrenuti
prema drugoj obali i veslati. Ne odvežemo li čamac, uzalud je veslati. Ne
veslamo li, uzalud je odvezati čamac, otići će niz vodu. Odvezati čamac —
to je obraćenje, veslati — to je molitva.
Kršćanski život, dakle, nema smisla bez obraćenja i molitve. A stoje
molitva? O tome će nam govoriti sljedeća kateheza.Iskustva
Poslušaj one koji su pošliprije tebe putem obraćenja, svatko na svoj
način:
Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvome i mome
Oprostimo se. — Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Ti toneš u svome snu.
A ja koracam.
I grcam, i grcam i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.
(J. Pupačić)
Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer
gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti
veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda
osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. —
Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih
stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano — u
sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog
koji je prežalio i konačno se rastao.
(I. Andrić)
U ovom povijesnom trenutku ja se opredjeljujem za vjeru u Isusa Krista...
Jedno je sigurno: vjerovati u čovjeka, ma kako on bio dobar, ali ipak
raspet, ludo je danas kao i prije dvije tisuće godina. Vjerovati da je Bog
htio dati se raspeti za ljude, ludo je danas kao i onda kad je on to
učinio.
Ludo je vjerovati u ljubav. Ipak, opredjeljujem se za vjeru u Isusa
Krista, jer vjerujem u ljubav, a u njemu sam je pronašao.
(Josip, 21 godina)
Zadatak
Zadrži se nekoliko minuta u mislima koje su te pogodile. Zapisi ih u
bilježnicu. Trebat će ti poslije. Možda je dobro da u bilježnicu zapišeš
sve ono od čega bi se ti trebao obratiti, a onda i sve ono prema čemu,
prema komu bi se trebao obratiti. Možeš to načiniti i ovako:
od: ka:

122123

Isuse, ja bih te slijedila, ali ne mogu ti sve otkriti, sve predati. One
trenutke zanosa, spoznaje, zajedništva, tvoje prisutnosti — da. Ali moje
želje, planove, tijelo, sumnje, praznine — sve je to tako nesigurno
povjeriti tebi iz straha da ćeš to zadržati ili se nećeš odazvati.
Ne mogu reći da te ne slijedim. Suviše si me privukao. Alija se osvrćem i
gledam ide li tko za mnom. Možda još nismo toliko bliski da bih prestala
tražiti staze koje su udobnost, kompromis i nepotpuno preda nje.
(Marina, 23 godine)
Počeo sam trčati kada sam tražio da mogu hodati.
Počeo sam gledati kada sam tražio da mogu otvoriti oči.
Počeo sam pjevati kada sam tražio da mogu govoriti.
Počeo sam dobivati kada sam tražio da mogu davati.
Počeo sam živjeti kada sam tražio da mogu umirati.
(Mili, 27 godina)
Pred ljudima sam bila puna obećanja. Govorila sam da te volim, da ti se
darivam, a kad sam ostala sama u sobi, ti si pokucao.
Otvorila sam ti i stavila stolicu u kut: »Tu sjedni!«
Ne znam zbog čega sam ti se bojala pružiti puno srce. Bit će zato što me
dobro poznaješ pa te se bojim. A htjela bih te voljeti. I htjela bih biti
tvoja.
Nositi tvoj pečat nježnosti i ljubavi.
— Molim te, iziđi van da isplačem ovo u meni, pa onda opet pokucaj.
Otvorit ću ti ja, a ne moj izdajica, i tada ću ti moći reći: »Ti, Isuse!«
(Mirjana, 22 godine)
Obraćenje za mene znači... dopustiti Isusu da dođe, dopustiti mu da ponese
sa sobom sve rane duše.grijeha, sve prljavo, sve moje. Slušati ga kako
govori daje on more ljubavi, kruh života, da se ne bojim, da bez njega ne
mogu ništa.
Obraćenje je: podati njemu sve, roditi se nanovo, biti dijete, imati nove
oči. Samo ispružiti ruku i reći: »Gospodine, povedi me! Dopuštam ti,
napokon!«
(Marica, 19 godina)
Isuse, željela bih pobjeći od tebe, ali...
Pobjegnem li, sumnjam da bih igdje više našla smisao; a slijedim li te,
čini mi se da previše tražiš. Ja sam ti, Kriste, vječno trčkaralo od jedne
krajnosti do druge. Strah me je odlučiti se na jednu od njih, a sredinu
ne volim jer je trula kao trula jabuka. Niti je plod sa živom sjemenkom,
niti je hranjivo tlo za biljku. A vrijeme je prekratko da bih čekala da se
polagano razgradi.
(Zrinka, 22 godine)
Što misliš, imaš li ti već neko iskustvo svojega obraćenja? Zapisi ga. I
moli Isusa da te obrati!
Literatura
Možda bi ti mogle poslužiti i ove knjige i tekstovi: Novi zavjet:
Mk 1, 15 1 Pt 5, 7—9
Dj 2, 38—39 1 Kor 3, 1—3
Rim 4, 20—21 2 Kor 4, 17—5, 1. 5
1 Kor 6, 9—10 Ef 4, 22—24
L. Depolo, To je dar, Zagreb 1978. Sv. Ivan od Križa, Uspon na goru
Karmel, Split 1978. L. Depolo, Snaga kruha, Zagreb 1978. I. Golub,
Najprije čovjek, Zagreb 1975. I. Golub, Čežnja za licem ili kako do
radosti, Zagreb 1981. M. Rossler, Tajna radosti, Zagreb 1975. A. de
Saint-Exupery, Mali princ, Zagreb 1981. C. de Meester, Prazne ruke. Poruka
Terezije iz Lisieuxa, Zagreb 1978.

124125

7. MOLITVAnego onaj koji moleći napreduje, a to znači da se sve više

približuje Bogu. Znak da napredujem u vjeri jest napredak molitve, uvijek
novo obogaćivanje molitve. Bog je neizreciv i neiscrpivi su načini
približavanja njemu.
Sve može biti molitva. Ovdje, međutim, mislimo prvenstveno na onaj
trenutak kad zastaneš pred Bogom i čitav posvećen njemu i njegovoj
prisutnosti slušaš njegov glas i govoriš mu ono što ti duša kaže. No, da
bi došao do tako prisnog odnosa s Bogom, treba obraćenje srca. Može se s
pravom upitati: »Reci mi kako moliš, i reći ću ti kakav si vjernik.«
Vrijedi također i obrat Kako vjeruješ, tako i moliš. Baš zato što to ide
skupa, stidimo se pred drugima reći svoje molitve. One nas izdaju.
Potrebno je društvo povjerljivih sudionika molitve da bi čovjek mogao
iskreno, srcem i dušom, cijelim životom moliti. Zato treba učiti.
Privikavati se na govor i razgovor s Bogom — iskren, naravan, prisan, iz
srca i života. Hrabrost je moliti; to je izlazak iz sebe i ulazak u Boga.
Iz molitve se vidi kakav je tvoj Bog, u kakvog Boga vjeruješ. Iskrena,
spontana molitva otkriva tko si. Ona te tjera da iziđeš iz svojih pobožnih
maski i da budeš dijete. Molitva tako zahtijeva obraćenje i ujedno
omogućuje obraćenje. Ona mijenja čovjeka. Dakako, ne ona sama po sebi,
nego Bog kojemu dolazimo u molitvi.
Uvodne misli
Molitva je komunikacija s Bogom, boravak s Bogom, obitavanje u Božjem
svijetu. Ona je otvaranje čovjeka Božjoj stvarnosti. U njoj Bog postaje
subjekt, postaje čovjekov »ti«, njegov Izcvor. Dok u vjeronauku, u pouci,
u riječi, Bog biva objekct o kojem se sluša i koji se proučava, on u
molitvi postaje osoba nasuprot čovjeku. U nauku je Bog dalek, u molitvi
postaje blizak.
Molitva je prvotna, iskonsk a, izvorna praksa vjernika. Vjernik se ne
postaje time što se o Bogu razmišlja, nego time što se k njemu kreće, što
se odlučuje biti s njime.
U molitvi čovjek ulazi u Boga a Bog u čovjeka. To je svjesno, slobodno
prožimanje. Bog je prisutan posvuda kao Stvoritelj i Otkupitelj. No, on
na neki način nije tamo gdje ga čovjekova sloboda ne pusti. U molitvi
čovjek kao slobodno biće biva otkupljen, jer dopušta Bogu da u njemu čini
svoja djela. Molitva je dijalog s Bogom, sjedinjenje s Bogom. Treba stalno
učiti moliti. Zato je potrebna i kateheza o molitvi. Pa ipak, čovjek
najbolje nauči moLiti tako da moli. Ali ne da stalno izgovara iste riječi
i formule, jer je Isus rekao da ne treba brbljati molitve, nego tako da
uvijek traži i nalazi nove izraze molitve. Vlolitva je neizreciva i
neiscrpiva kao čovjek i kao život. Nikad se ne može dovoljno naučiti
moliti. S pravom možemo reći da ne uči dobro moliti onaj koji jednostavno
uvijek isto moli.
Meditacija
Tvoj Bog je tu. Sve od njega imaš. On se veseli tebi. Ti si mu drag. On je
tu. Ti to vjeruješ. Neka to sada postane tvoja praksa. Počni razgovarati s
Isusom. Reci mu jednostavno: TI. Često si o njemu slušao, čitao, možda i
diskutirao. Taj Isus je tu. Onaj isti kojega su nam prenijela evanđelja.
Onaj o kome ovisi tvoj život i tvoje nebo. Zamisli: tu je onaj koji ti
može sve učiniti, jer je Gospodar svih i svega. Kad si njegov, nitko ti ne
može ništa. Prepusti se toj istini. Budi s Isusom!

126127
PromisliMolitva je sve to i još više. To je susretBoga i čovjeka, i zato
je molitva sve ono bogatstvo što ga osobe unose u taj susret. Budući daje
riječ o osobi Boga, to je posebno važan i izvanredan susret. Budući daje
čovjek darovano biće, molitva je njegova egzistencijalna potreba. Budući
daje čovjeku darovan spas i otkupljenje, molitva je pravi način da čovjek
dobije, prihvati i živi spas. Bog je izvor ljudske »rijeke života«.
Molitva je otvaranje tom izvoru. Molitva je tako izvorni put do svetosti.
3. Nikakvo onda čudo daje Isus molio i daje stalno upozoravao na molitvu.
Evanđelja jednostavno bilježe stalnu Isusovu molitvu rečenicom: »A on se
sklanjao na samotna mjesta na molitvu« (Lk 5, 16). Uvečer kasno i ujutro
rano on moli. Apostole i narod otpusti, pa odlazi u goru na molitvu. Na
Jordanu, kod krštenja, rastvorilo se nebo i sišao je na njegaDuh Sveti
»dok se molio« (usp. Lk 3, 21). Dok je na nekom mjestu molio, apostoli
traže neka i njih nauči moliti, i on ih tada uči »Oče naš« (usp. Lk 11,
1). U jednoj prilici izgovara molitvu zahvale Ocu stoje Radosnu vijest
objavio malenima (usp. Mt 11, 25—27). Prije nego što će izabrati
apostole, cijelu je noć proveo u molitvi (usp. Lk 6, 12: »I provede noć
moleći se Bogu«). Na Taboru »dok se molio, izgled mu se lica izmijenio, a
odjeća sjajem zablistala« (usp. Lk 9, 29). Na Lazarovu grobu on glasno
izgovara spontanu molitvu (usp. Iv 11, 41 — 42). Tako isto kad Grci traže
da ga vide i s njim razgovaraju (usp. Iv 12, 28). U Getsemaniju moli na
koljenima u tjeskobi i znoju (usp. Lk 22, 41—44). Na Posljednjoj večeri
molio je dugu spontanu molitvu za sebe, apostole i Crkvu.
Isus je tražio da apostoli i svi njegovi mole. »Ištite, i dat će vam se!
Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!« —poznate su Isusove
riječi (usp. Mt 7, 7). U Getsemaniju govori: »Molite da ne padnete u
napast« (usp. Lk 22, 40).
Isus je obećao da će molitva biti uslišana. »Doista, tko god ište, prima;
i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se« (Mt 7, 8). To Isus
još dalje potkrep-
Što je za tebe molitva i kako ti moliš?
— Mislim da je molitva...
— Dosad je moja molitva izgledala kao...
— Htio bih da moja molitva bude...
— U molitvi mi najteže ide to što...
— Ja (ni)sam zadovoljan svojom molitvom, jer... Jesi li kada molio
spontano pred drugima?
Apostoli su gledali kako Isus moli. Znali su moliti, od djetinjstva su
molili u kući i u hramu. Pa ipak traže od Isusa: »Nauči i nas moliti!« Je
li to i tvoja molba? Moli Isusa da te nauči moliti, a onda polagano čitaj
sljedeću katehezu o molitvi.
Molitva
1. U Kini su neki mladenci pozvali čitavo selo na svadbu. Zamolili su
svakoga gosta da ponese bocu vina za dar i neka je izlije u bačvu koja će
stajati na ulazu u svadbenu dvoranu. Kad su svi gosti došli, pođe
nadstojnik stola kušati vino iz bačve kod ulaza da bi započela svečana
večera. Nadstojnik okuša i zaprepašten ustanovi daje u bačvi samo čista
voda. Svaki je uzvanik mislio da će ostali donijeti vino i da se njegova
boca vode neće primijetiti. Bila je to najžalosnija svadba u Kini.
Odlazeći kući svi su osjećali da svadbe nije ni bilo.
Svaka je molitva na neki način svadba između Boga i čovjeka. Ako čovjek u
molitvu ulazi bez žara, bez vjere, s pritajenom mišlju da je to besplodna
dužnost, onda loše molitve stvaraju lošu vjeru. Loša vjera daje lošu ili
nikakvu ljubav. Loša ljubav potiče loše djelovanje. Vrijedi uzrečica:
kako moliš, tako vjeruješ. Ili: bez molitve vjera je mrtva. Ili još bolje:
bez molitve vjernik je mrtav.
2. Što je molitva? Obično se kaže daje to uzdizanje ii uma k Bogu. Sveti
Ivan Viannev kaže da je to
dinjcnje duše s Bogom. Posljednji Sabor veli daje nolltvi razgovor s Bogom
(usp. DV 25).

129
ljuje usporedbama o Ocu, koji će uvijek dobre darove davati djeci (usp. Mt
7, 11): »Ako, dakle, vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu
svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga
zaištu!« (Lk 11, 13); o udovici koja uporno traži od odvjetnika da je
zaštiti: »Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vapiju k
njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno...« (Lk
18, 7—8); zatim o farizeju i cariniku (usp. Lk 18, 9 si.); o čovjeku koji
kasno u noći traži kruha od susjeda: »Kažem vam: ako i ne ustane da mu
dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog
njegove bezočnosti. I ja vama kažem: Ištite...« (Lk 11, 8—9).
Isus također uči kako treba moliti. Prvo: cilj molitve mora biti
kraljevstvo Božje. Tražimo li to, dobivamo i sve ostalo (usp. Mt 6, 33).
Drugo: treba oprostiti svima i sa svima se pomiriti, hoćemo li da nam
molitva dopre do Boga (usp. Mk 11, 25). Zatim moliti treba ponizno, a to
znači iskreno, ne praveći se velikim pred Bogom i ne praveći Boga svojim
dužnikom zbog dobrih djela koja smo učinili, jer sve smo od njega primili
(usp. Lk 18, 9 si.). Moliti zatim treba ustrajno i postojano. Za ustrajnu
molitvu potrebna je vjera. »Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere
na zemlji?« (Lk 18, 8). »Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste
postigli i bit će vam!« (Mk 11, 24). To je neizreciva sigurnost: »Vjerujte
da ste to postigli.« Molitva u vjeri, dakle, sigurno donosi plodove.
Moliti treba u osami svoje sobe (usp. Mt 6, 6), ali i u javnosti, kao
Isus, no nikada ne praviti od molitve svoju prednost ni pred Bogom ni pred
ljudima.
Molitva je Isusu toliko na srcu da on uporno i srdačno moli apostole da
mole, sa sigurnošću obećava uslišanje molitava, tako da se čini da je
molitva bila (uz ljubav) najvažnija njegova oporuka. Vidi se to iz Ivanova
evanđelja: »I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac
u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti« (Iv 14, 13—14).
Čak ce i Isus moliti za vjernike: »Ja ću moliti Oca, i dat ćevam drugog
Branitelja« (Iv 14, 6). »Niste vi izabrali mene, nego sam ja vas
izabrao... da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime« (Iv 15, 16).
»Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će
vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite, i primit ćete da vaša
radost bude potpuna« (Iv 16, 23—24). Teško je prečuti tu upornost kojom
Isus od svojih traži da mole. Još je teže prečuti tu sigurnost molitve.
Bog sigurno daje ono što ga se moli.
4. To stoje Isus učio o molitvi, prva Crkva je povjerovala — i zaista
činila Isusova djela. Nakon deset dana molitve silazi Duh Sveti u sili na
apostole i druge osobe, među kojima je i Marija, Isusova majka (usp. Dj 1,
14). Po molitvi je Petar čudesno izbavljen iz tamnice, po molitvi on
ozdravljuje hroma, oživljuje Tabitu, obraća pogane i Židove. Po molitvi i
Pavao čini velika čudesa i znakove. Molitvom i Filip čini u Samariji
čudesa i mnoštvo se obraća. Zato Pavao uporno traži: »Molite bez
prestanka, u svemu zahva-ljujte!« (1 Sol 5, 17—18). On sam uvijek
zahvaljuje Bogu. Apostoli su se posve posvetili samo molitvi i
propovijedanju (usp. Dj 6, 4). Vjernici prve Crkve u Jeruzalemu imaju
četiri bitne karakteristike: »Bijahu postojani u nauku apostolskom, u
zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (Dj 3, 42).
Svi kršćanski velikani kroz povijest Crkve bili su prvenstveno ljudi
molitve. Bez molitve je nemoguće postati svet i nemoguće je Isusovo djelo
voditi naprijed. Bez Isusa se, naime, ništa ne može (usp. Iv 15, 5). Zato
su sveci prvenstveno učitelji molitve. Iz molitve je rasla vjera i
dolazila su velika djela. Sveti Benedikt je to jednostavno izrazio
pravilom: »Moli i radi!« Ne obratno! Iz molitve, iz Božje snage, kršćanin
može ljubiti ljude i oslobađati ih od svega od čega ih je i Isus
oslobađao. Napokon, iskustvo vjere dolazi iz molitve. Obratiti nekoga
možemo ako za njega molimo. Riječ propovjednika sigurno će prodrijeti do
srca slušatelja ako je propovijed izišla iz molitve. Sve možemo po
molitvi, jer je molitva komunikacija s Bogom.

130131
6. Najvažnije je naučiti dobro moliti. Prvo što treba učiniti za dobru
molitvu jest: sabrati se. To zapravo znači: biti kod kuće. Mi smo mislima
raspršeni, osjećajima kod nekoga ili nečega drugoga, maštom negdje
odsutni. Isus dolazi i želi s nama razgovarati, a ne nalazi nas kod kuće.
Nema zato puno smisla rastreseno moliti. Uvreda je to i nepristojnost
prema Bogu. Zato molitva traži uvijek obraćenje: odvratiti misli, želje,
osjećaje, maštu od svega drugoga i usmjeriti samo na Boga, s kojim sada
razgovaramo. Takva sabrana molitva uvijek preobražava čovjeka i brzo
stiže do neba.
Sabrati se može na razne načine. Najvažnije je opredijeliti se za Boga.
Tada sve drugo uzmakne. Može se to načiniti i tako da sve ono što nas
uznemiruje predamo Isusu u ruke. Dobro je to i tako učiniti da se za
molitvu spremimo kao da smo na startu, spremni za utrku. Jednostavno
skočiti, baciti se u molitvu. Također je dobro tako da si predočimo Isusa
pred sobom i da ga dugo motrimo, dokle god ne osjetimo da smo uz njega
vezali svu svoju pozornost.
Važno je da se to ne čini napeto, nego opušteno. Napetost onemogućuje dužu
sabranost. U početku se nekoliko minuta možemo prisiliti da budemo
sabrani, ali ubrzo poslije toga treba se opustiti i prepustiti Isusu
prisutnome pred nama ili Duhu Božjemu koji u nama boravi.
Sabranost je, naglašavam, gotovo najvažnija u molitvi. A to uvijek znači
usmjerenost na Boga. Inače će molitva biti izgovaranje nečega što ne
izlazi iz srca, ili pak govorenje riječi nikome, u prazno. Sabrati se
znači: biti s Bogom, biti tu i vjerovati da je Bog tu.
7. Druga važna pretpostavka za molitvu jest pomire nje s ljudima. Čim smo
s nekim posvađani, naše mu je srce zatvoreno, a to znači da je u nama
prekinuta veza ljubavi. Tada Duh Sveti ne može k namaJerBog je ljubav.
Nemoguće je prihvatiti Boga, a odbaciti sve
me koje on ljubi. Uostalom, posvađanost i neprijatelj-tvo |e»1 grijeh, a
to znači povjerenje dano Zlome. Akoje, dakle, njegovo djelovanje u srcu (i
dok je ono u srcu), Bog ne može u to srce.
Kršćanin mora ljubiti i svoje neprijatelje. On ne smije nikoga suditi i
osuđivati, pa neće biti suđen ni osuđen. Njemu će biti oprošteno ako on od
srca oprosti. Spas je dakle vezan uz praštanje.
Da bismo oprostili i tražili oproštenje, dobro je u mislima otići onima s
kojima smo u napetim i neprijateljskim odnosima i pružiti im ruke
pomirenja. Čovjek je najveći u praštanju. Tad on izlazi iz zavedenosti i
postaje slobodan. Opraštanje je uvjet za duhovno, psihičko, pa i tjelesno
zdravlje.
8. Treći uvjet za dobru molitvu jest tražiti najprije Božje kraljevstvo.
To znači tražiti da Bog upravlja životom, da se Božja volja vrši. Bog nas
je stvorio, on je »projektirao« naše tijelo i dušu, naše želje i čežnje.
On zna najbolje što je za nas dobro, on nas najviše voli. On želi uništiti
Zloga i zlo u nama, on nas želi osloboditi, otkupiti, spasiti i posvetiti.
Njegova je volja naš život. Naša se volja, međutim, opire njegovoj. Bog
nam je dao slobodnu volju i onje poštuje. Zato mi sami moramo dopustiti da
Bog upravlja našim životom, da Bog bude naša sloboda.
Tražiti Božje kraljevstvo znači posve se osloniti na Boga. Ne samo glavom
znati nego i srcem osjećati da je Isus Krist Gospodar (Gospodin) svega
svijeta i našega života. On u svemu ima zadnju riječ. Zato dopustiti da se
njegova volja vrši, znači biti slobodan od svih sila koje nas ugrožavaju,
znači klicati od radosti stoje Isus uništio i pobijedio razorne sile
svijeta i oslobodio snage koje nas čine sretnima i savršenima.
Kad dopustimo da Bog vlada našim životom i kad se u svakoj sitnici i
svakom detalju života na njega oslonimo, tad dobivamo sve drugo. Naprotiv,
ako našim životom ne vlada Bog, onda ništa ne možemo ostvariti, jer nas
Zli želi uništiti! Zato je temeljno u molitvi ići za tim da Bog vodi naš
život i sav svijet.
9. Četvrti uvjet dobre molitve jest ustrajnost. Duh Sveti na neki način
»inkubira« sve u nama i oko nas.

133

On sve »izvlači« u život. Isus je zato za kraljevstvo Božje rado

upotrebljavao slike iz poljodjelstva: zrno gorušice, zrno pšenice, zrno
koje se sije, zrno koje samostalno raste, zrno usred ljulja i si. Svaku
našu molitvu Duh Sveti izvodi tako daje, kao iz sjemena, dovede do
potpunog rascvata i ploda, do ostvarenja, do uslišanja. Potrebno je zato
gledati unaprijed, već na plod, kao ratar koji sije zrno pšenice u vjeri
da će ono izrasti i donijeti mnogostruk plod.
Molitva je otvaranje Duhu Svetom čijom silinom Bog u nama sve izvodi. Zato
za uslišanje molitve treba vrijeme u kome se traženo ostvaruje. Ustrajnost
je stoga bitni uvjet molitve. Prekinuti molitvu nakon nekog vremena, znači
uništiti klicu koja je izrasla i traži još molitve — »kiše i sunca« — da
se razvije do ploda.
Zato molitva traži vjeru i ujedno jača vjeru. Molitva je čudesna kad je
ustrajna i vjerna. Isus je obećao uslišanje molitava. A Isusova riječ ne
može biti uzaludna. Treba zato moleći »visjeti« o Isusovoj riječi. Nisu
važni osjećaji, važna je vjernost Isusovoj riječi. Dok molimo, nemojmo
gledati na sadašnje stanje, nego u mašti, mislima i pred sobom gledajmo
ono stanje koje želimo izmoliti. Tako cijelo naše biće moli i vjeruje.
10. Molitva je razgovor s Bogom. To razgovaranje čovjeka s Bogom omogućuje
Duh Sveti. On uzdiže čovjeka, osposobljuje ga da može Bogu govoriti i da
ga može slušati. Kao što televizijski aparat osposobljuje čovjeka da gleda
ono što je daleko, sliku iz studija, tako i Duh Sveti čini da ograničen
čovjek može razgovarati s neograničenim Bogom. Iako su televizijski
valovi oko nas, ne možemo sliku iz studija vidjeti svojim očima. Slično
tome, iako je Bog oko nas i u nama, svojim sposobnostima ne možemo
osjetiti, vidjeti i čuti Boga. Tek po Duhu možemo. Zato je moguće da
molitva bude ne samo monolog, govor Bogu, nego i razgovor s Bogom. No,
zato je za molitvu bitno da bude u sjedinjenju s Duhom Svetim, kojega
treba moliti da u nama raste njegova moć i prisutnost.U razgovoru se šuti
i sluša, govori i gleda. U molitvi je jednako važno slušati i govoriti.
Šutnja i govor sastavni su dijelovi molitve.
Šutnja je aktivna, puna osluškivanja. Bog govori čovjeku na razne načine:
preko savjesti, nadahnjujući mu svetopisamske tekstove, ili nove misli,
ohrabrujući ga, tješeći, pozivajući na nove korake u vjeri, na praštanje,
na ljubav, upućujući ga na znakove vremena. Je li riječ o Božjem ili
ljudskom glasu, prepoznat će se po tome da lije to govorenje u skladu sa
Svetim pismom i Tradicijom Crkve, bodri li čovjeka, unosi li nemir ili
mir, donosi li ljubav ili razdor, vjernost ili bijeg, strpljivost ili
malodušnost.
Čovjekov govor u molitvi može biti šapat, može biti glasan govor, može
biti govor srca, a može biti pjesma ili gesta. Riječi mogu biti naučene,
mogu se iz nečega pročitati, a mogu biti i spontane — iz srca. Iz prepunog
srca usta govore. Iz srca koje je napunjeno svetopi-samskim tekstovima i
ljubavlju za Boga ili ispunjeno bolju, tjeskobom, patnjom ili radošću,
iščekivanjem, čežnjom izići će najbolje riječi molitve.
Govor može biti prošnja za nešto ili za nekoga, može biti zahvaljivanje
Bogu, može biti slavljenje i hvaljenje Boga. Najljepša je molitva koja je
isprepletena prošnjom i zahvalom. Zahvaljivati ne treba samo za uslišane
molbe, nego za sve što nas snađe u životu. Zahvaljivanje, naime, nije samo
zahvalnost za dobiveno, nego i povjerenje za buduće, izišlo iz svijesti
da je sve u Božjim rukama i da smo Božja djeca, da smo na njegovu dlanu, u
njegovu naručju, da smo njegovi miljenici. Molitva hvale najsnažnija je
molitva. Ona dovodi do one radosti na koju stalno poziva sveti Pavao i
koju obećaje Isus.
Molitva može također biti samo gledanje u Isusa. To je dragocjena,
dubinska molitva. Ona može biti meditativna, a može biti i razumska. No,
polako će obje dovesti do kontemplativne molitve. Također je dobro
prepustiti Duhu Svetomu da moli mjesto nas darom jezika.

134135

11. Molitva može biti osobna i zajednička. Nužno je svaki dan, bez
prestanka, moliti osobno. No, potrebno je češće moliti i s drugima. Gdje
je više osoba u Isusovo ime, tu je Isus među njima. Gdje je ljubav, tu je
Bog. Zato je to puno sigurnija, snažnija, otvorenija molitva. To je na
neki način već molitva Crkve, Tijela Kristova. A molitva Crkve najsnažnija
je molitva.
U zajedničkoj, pogotovo spontanoj molitvi, sakupljeni vjernici priznaju
javno svoj odnos s Isusom Kristom i svoju ljubav prema njemu. Jer za spas
je potrebno ne samo srcem vjerovati nego i ustima priznavati Isusa daje
Gospodar — Gospodin (usp. Rim 10, 9—10).
U zajedničkoj molitvi dobro je na početku izmiriti se s prisutnima, a iza
toga da svi izreknu svoje spontane molitve, to znači ono što osjećaju i
što žele reći Bogu tu prisutnom. Takav je sastanak dobro započeti
meditacijom, da sabranost bude veća. Nakon spontanih molitava neka
molitva prijeđe u slavljenje Boga, a onda u molitvu u kojoj se osjeća da
svi mole jednim srcem i jednom dušom, jer Duh vodi riječi molitve. Neka
sastanak završi molitvom za pojedince, za Crkvu i svijet.
Molitva tako stalno zadržava Boga u svijesti i čini da se oni koji mole
preobražavaju u sliku Sina Božjega. Molitva je prostor u kojem se događa
preobražaj zemlje i svijeta, novo nebo i nova zemlja.
Da bismo razumjeli Sveto pismo, potrebna je molitva. Sveto je pismo,
naime, pisano nadahnućem Duha Svetoga. Prema tome može se i »otčitati«
jedino u istom Duhu. Zato bez molitve ne možemo pravo shvatiti Božju
riječ.
Napokon, molitva se uči tako da se moli, kao što se i ljubav uči tako da
se ljubi, i disanje tako da se diše. U molitvi budućnost dolazi u susret
čovjeku. Moliti jednostavno znači živjeti.
Zadatak
Zadrži se na pročitanom. Jesi li pronašao gdje je slabost tvoje dosadašnje
molitve? Pokušaj odmah tako moliti kako sisada naučio. A onda pročitaj još
jednom katehezu i utvrdi svoje znanje. No, naučeno odmah provedi u praksu.
Iskustva
Imaš li kakvo iskustvo molitve? Evo onih koji ga imaju. Molitva ih je
promijenila.
Nisam htio biti pasivni promatrač u svijetu. Želio sam pridonijeti
izgradnji zgrade Božjeg kraljevstva u našem vremenu. Imao sam, doduše,
znanje, ali je srce bilo prazno i željno. Tada se prvi put sretoh s
meditacijom i molitvom. Nasta borba. Je li to samo jedna u nizu tehnika za
samozavaravanje ili svjetlo za siguran hod? Nešto me povuklo naprijed. I
počeh se mijenjati. Što sam više dopuštao da Bog slobodno stanuje u mojoj
nutrini, sve sam veće svjetlo opažao u životu i sve veći mir. Otvarale su
mi se oči i srce.
Na jednom seminaru za evangelizaciju Crkve zamolih sudionike da mole za
mene. Briznuh u plač. Težak i opor. Liječio je i zacjeljivao sve rane koje
skupih kroz život. Nisam više znao što ću s radošću. Neprestano sam klicao
Bogu. Pomislio sam: hoće li to ostati trajno? Nakon nekog vremena zamolih
opet sudionike skupine da se za mene mole. Iznenada mi posta toplo, a ruke
kao da se nađoše u Božjoj energiji. Osjećao sam Boga svim svojim
osjetilima i molio ga da to potraje. Preporođen sam bio, ništa me nije
boljelo, ništa tištalo.
Dok danas u tišini promatram ove najradosnije događaje svoga života,
kličem Isusu neka samo čini što mu se sviđa. Tako stupam u život oboružan
sigurnošću.
(fra Mića, 22 godine)
Četiri dana u Pazinu bila su mi radosna. Nisam na seminar došao zato što
sam se osjećao nesretan, nezadovoljan. I prije toga imao sam radost i mir,
zadovoljstvo u zvanju i životu. Kad sam nakon seminara uvečer došao do
kreveta, bilo je već blizu pola

136137

noći, ali sam se pomolio vrlo kratko. Na kraju molitve rekao sam:
»Gospodine, neka sada moja molitva bude moje disanje, kucanje moga srca,
moj mir i moje spavanje...« Negdje u noći nekako sam se čudno i bez
razloga probudio. Osjećao sam da stvarno molim, a onda da pjevam bez
glasa. Negdje duboko u sebi pjevao sam pjesmu »To je mir«... Onda mi je
počelo nešto strujati po čitavom tijelu, ali najjače u rukama. Ne znam
koliko je to trajalo. Bio sam posve miran. Bez ikakva straha i potpuno
svjestan. Kad se to umirilo, zapalio sam svjetlo. Nisam ustajao, nastavio
sam moliti u krevetu.
(V. I., svećenik, 40 godina)
Isuse, molim te, ne daj da te moje molitve i djela ostave samog.
(Mirjana, 24 godine)
Isuse, više ne znam niti kako da te nazovem. Sve one lijepe riječi upućene
tebi, presušile su. Prazna sam i ne osjećam te. Neka, nije važno... Glavno
je da vjerujem da si ti tu, da si s nama.
Puno sam toga sama htjela učiniti. Pokupila sam sve darove koje si mi dao
sa samo par riječi zahvale. Nisam to željela. A onda... ponor ispred mene.
Htjela sam ti pružiti ruku, okrenula sam se... ali tebe nije bilo. Ne znam
gdje sam te izgubila...
Vraćam se korak po korak kući. Moja pognuta glava, spuštena ramena
dovoljno ti govore. Znam da se ne ljutiš na mene, pružaš mi ruke, ali moje
oči i dalje ostaju oborene. Podigni ih ti, Isuse, jer se stidim tvoje tako
silne ljubavi... izigrane!
I... neka te ne osjećam. Šuti, Isuse. Neka očvrsnem u svom bolu jer on mi
utire stazu k tebi potpunom. Zaboravi me i pođi drugima. Iskreno te to
molim, Isuse.
U iščekivanju našeg ponovnog susreta pozdravlja te tvoja nemirna
(Mirna, 23 godine)Znaš li sada već bolje moliti? I voliš li Isusa sada
više? Jeste li postali prijatelji? — Nebo, to je prijateljstvo s Isusom.
Literatura
O molitvi ima puno knjiga. Evo nekih da upotpuniš svoje znanje o molitvi:
H. Caffarel i suradnici. Škola moljenja, Zagreb 1979. K. Rahner, O potrebi
i blagoslovu molitve, Zagreb 1978. M. Malinski, Od buđenja do počinka s
Bogom, Korčula 1979. H. Haag, Bog i čovjek u psalmima, Zagreb 1981. M.
Breig, Radost u molitvi, Zagreb 1973. P. von Breemen, Kao kruh koji se
lomi. Đakovo 1979. St. F. Olford, Može li danas doći do duhovnog
probuđenja, Zagreb 1973. Th. Merton, Nove sjemenke kontemplacije, Split
1978. CB.de Gasztold, Molitve iz korablje, Zagreb 1978. F. Urban, Otvorena
šutnja, Zagreb 1980. M. Quoist. Pred tobom, Gospodine, Đakovo 1975. J.
Zink, Kako danas moliti, Zagreb 1975. A. Louf, Gospodine, nauči nas
moliti, Đakovo 1978. L. Depolo, To je dar, Zagreb 1978. H. J. M. Nouwen,
Put srca, Đakovo 1983. Dolazim ti reći. Molitve i razmišljanja, Đakovo
1983. T. Ivanćic. 33 meditacije. Na putu do smisla, Zagreb 1983.
138139

ČETVRTO POGLAVLJE
Treće razdoblje
VRIJEME ČIŠĆENJA I PROSVJETLJIVANJA

Iz obrednika

To je treće razdoblje katekumenata. Ono je namijenjeno dubljoj pripravi

duha i srca (usp. RPOK 22). Pošto su sudionici katekumenata čuli Božju
riječ u temeljnim kate-hezama i naučili ozbiljnije, svjesnije, odgovornije
moliti, te tako došli do odluke da se opredijele za Božje kraljevstvo koje
je došlo u Isusu Kristu i živi u Crkvi, te se širi u čitav svijet, sad je
na redu da pristupe duhovnoj pripravi za obnovu (primanje) sakramenata u
živoj vjeri. Taj se korak zove izbor. One koji su se opredijelili i na
kojima se vidi raspoloženje obraćenja, Crkva »izabire«, kao što Bog
izabire čovjeka.
Od pripravnika se traži »obraćenje pameti i ponašanja, poznavanje
kršćanskog nauka, te osjećaj vjere i ljubavi« (RPOK 23). Sada pripravnici
postaju neka vrst natjecatelja. Oni su se opredijelili prema cilju, a k
njemu ih može sada voditi samo Duh Božji, a to znači molitva. Oni idu
cilju, a cilj im je obnoviti (primiti) »sakramente Kristove i dar Duha
Svetoga« (RPOK 24).
U ovom razdoblju traži se duhovna priprava koja »smjera kako čišćenju srca
i pameti ispitivanjem savjesti i pokorom, tako i njihovom prosvjetljivanju
dubljom spoznajom Krista Spasitelja. To se ostvaruje tzv. provjerama i
predajama. 'Provjere' imaju dvostruku svrhu, naime, da u srcima izabranika
otkriju što je krhko, slabo i krivo i to iscijele, a da se ukrijepi ono
stoje vrijedno, valjano i sveto. Svrha je tih provjera da pripravnike
oslobode grijeha i đavla te ih ukrijepe u Kristu koji je Put, Istina i
Život izabranika. 'Predaje' kojima Crkva izabranicima predaje

141

drevna svjedočanstva vjere i molitve, naime Vjerovanje i Gospodnju

molitvu, smjeraju k njihovu prosvjetljenju. Po vjeroispovijesti, koja
spominje veličanstvena Božja djela za spasenje ljudi, njihove se oči
prozirniju vjerom i radošću. U Gospodnjoj pak molitvi uče dublje
spoznavati novi duh sinovstva kojim će, osobito usred euharistijskog
zbora, Boga zvati Ocem« (RPOK 25).
Dalje se o provjerama kaže: »Prvotna svrha provjera duhovne je naravi. Ona
se postiže pomoću otklinjanja. Zadaća je tim pripravnim sastancima:
očistiti pameti i srca, braniti protiv napasti, usmjeravati nakane i
poticati volju da izabranici tješnje prianjaju Kristu i svoj kateku-menat
provedu u sve većoj ljubavi prema Bogu« (RPOK 154). Od pripravnika se
traži »spremnost da postignu što prisniji osjećaj Krista i Crkve, te se
očekuje da ozbiljnim razmišljanjem i pravom pokorom što potpunije i
iskrenije upoznaju sami sebe« (RPOK 155).
»U obredu otklinjanja, koji obavlja svećenik ili đakon, izabranici —
poučeni od Majke Crkve o otajstvu Krista koje oslobađa od grijeha —
oslobađaju se od posljedica grijeha i đavolskog utjecaja, jačaju se na
svom duhovnom putu i otvaraju srce da primi Spasiteljeve darove« (RPOK
156).
»Da bi se pobudila želja za čišćenjem i Kristovim otkupljenjem, održavaju
se tri pripravna sastanka, a njima se oglašenici ili postepeno pouče o
otajstvu grijeha, kako bi se oslobodili od njegovih sadašnjih i budućih
posljedica, ili se pak duše prožmu osjećajem Krista Otkupitelja« (RPOK
157).
Te »sastanke predvodi svećenik ili đakon u nazočnosti zajednice, da bi
vjernici iz bogoslužja tih sastanaka crpili koristi, te u prošnjama molili
za izabranike« (RPOK 158).
Rimski obrednik za provedbu katekumenata propisuje dakle molitve, prošnje
i otklinjanja u nakani da bi se čovjek oslobodio od »grijeha i đavla«, da
bi se čistili »pamet i srce«, »branili protiv napasti«, »oslobodili od
posljedica grijeha i đavolskog utjecaja«. S pozitivne strane, pak, te
molitve pripravnika »ukrepljuju u Kristu«, potiču volju da " tješnje
prianjaju Kristu i svoj katekumenat provedu u sve većoj ljubavi prema
Bogu«, »jačaju na njegovu duhovnom putu i otvaraju srce da primi
Spasiteljeve darove« i da s, duše prožmu osjećajem Krista Otkupitelja«. Od
priprav n i ka se pak traži spremnost da se približe Crkvi i Kristu, u.se
očekuje od njih da »ozbiljnim razmišljanjem i pravom pokorom što potpunije
i iskrenije upoznaju sami sebe«. Od prisutnih vjernika traži se da svojim
molitvama pomognu pripravnicima.
Budući daje ovdje riječ o vjernicima koji su već primili sakramente
krštenja, krizme i euharistije, potrebno je te molitve prilagoditi takvoj
situaciji. Potrebno je najprije provesti obnovu krsnih zavjeta, odricanjem
od grijeha i vjerom u Boga. Zatim je potrebno da vjernici ispovjede svoje
grijehe u sakramentu pokore. Molitve otklinjanja potrebno je najprije nad
svima moliti, jer te molitve pomažu u tjeskobama i oslobađaju od
»utjecaja đavla« zbog magijskih i inih praksa. Ako se netko od sudionika
seminara posebno bavio spiritizmom (zazivanjem duhova), magijom bilo koje
vrste, upao u idolopoklonstvo i teško praznovjerje i vračanje ili slične
okultne prakse, tad je nužno i pojedinačno, samo nad njim, izmoliti
molitve otklinjanja. Sve su te prakse, naime, upadanje u praktično
idolopoklonstvo, a osim toga ostavljaju razne i teške posljedice na duši,
pa je potrebno, ne samo ispovijeđu nego i molitvom, izliječiti dušu od
takvih posljedica.

142143

8. PRAKTIČNA PROVEDBA OBRAĆENJA

Treće razdoblje katekumenata, a to znači i seminara, jest cijelo
praktično. Ono uvodi u onaj život koji je u katehezama prikazan. On
izravno vodi cilju, obnovi sakramenata inicijacije i u prvom redu
sakramenta krštenja. Krštenje je temelj i izvor spasonosnih milosti,
bogatstvo po kome postajemo i jesmo Božja djeca, i prema tome imamo snage
koje ima i naš Otac na nebu. Da bi se te snage mogle očitovati u nama,
potrebno je maknuti zapreke njihovom djelovanju. Sa-kramenat je valjano
podijeljen, ali njegova djelotvornost ovisi o našem sudjelovanju. Kao
odrasli možemo otkloniti sve zapreke njegovom punom djelovanju i tad će se
milosti krštenja pokazati u svoj snazi. Sigurno je da čovjek raste u
milosti i da očitovanje tih milosti raste u njemu, no potrebno je jednom
načiniti temeljni izbor za svoju vjeru da bi ona uopće počela djelotvorno
rasti.
U tom otklanjanju zapreka djelovanju krštenja nači-nit ćemo četiri koraka:
opredijeliti se za Isusa Krista, ispovjediti grijehe, odreći se i
osloboditi idola i očistiti se od nutarnjih rana i nemoći da vjerujemo
Bogu.može riješiti probleme svijeta i omogućiti da raste novi svijet bez
sukoba i patnje. Bez njega je svijet bez temelja i budućnosti.
Opredijeliti se za njega znači opredijeliti se za čovjeka i za svijet
pravde i ljubavi. To znači spasiti svijet. Bez njega gubimo svijet. Tako
nam to govori Objava. Ona nam naime ostaje jedina mogućnost saznanja o
nama i svijetu oko nas u bitnim svojim odrednicama. Opredijeliti se za
Isusa Krista znači voljeti svijet i čovjeka. To znači imati temeljno
povjerenje u život i nadu u budućnost.
Potrebno je načiniti temeljnu opciju za Isusa Krista. Zato je dobro
sjesti, promisliti sve dobro, i kad se uvjerimo daje Isus zaista Put,
Istina i Život, odlučiti se za njega. Dobro je svoju odluku zapisati u
bilježnicu i potpisati je. Važno je osjetiti da se time ništa ne gubi,
nego upravo sve spašava. Da se time ne izlazi iz svijeta, nego u njega
ulazi. Izlazi se samo iz zla, grijeha, nepravde, ropstva razornim silama.
Ne odlazi se u nešto misteriozno, strano ljudskoj naravi, nego se baš
ulazi u trijeznost, razumnost, prijateljstvo s prirodom i ljudima. Tek
tada cijela priroda i znanost postaju ljudske, za čovjeka, a ne protiv
njega. Čovjek ulazi u nešto stoje njemu tako prirodno i naravno. Bogje
nama bliži nego mi sami sebi. Tako još bolje upoznajemo sebe i svijet.
Promisli, zapisi velikim slovima svoju odluku i moli odmah Gospodina da ti
pomogne da ta odluka bude iz cijelog tvoga bića.
Napokon zahvali Isusu Kristu što ti je pokazao temelje svijeta i tebe, što
te izveo u svjetlo i slobodu. Nakon toga prijeđi na drugi korak svoje
odluke.

1. Opredjeljenje za Isusa Krista

N akon svih kateheza postaje jasno da svijet stoji u
ruci Božjoj i daje Isusu Kristu predana sva vlast nad
\i|i-tom i stvorenjem. On je jedina snaga svijeta koja2. Temeljita
ispovijed grijeha
Kad smo se opredijelili za Isusa Krista, tad ga molimo da nas očisti od
grijeha. Ovakva temeljita odluka traži i temeljito čišćenje od grijeha.
To se napravi u tzv. velikoj ispovijedi. U njoj treba reći najprije
grijehe od posljednje ispovijedi, a nakon

I II145

toga i sve velike grijehe od djetinjstva, iako ih se već ispovijedalo. To

je rekapitulacija cijelog života, ispovijed cijelog života. Na taj se
način doživljava da se čovjek temeljito opredijeli za Boga i cijeli svoj
život predaje u Božje ruke. Čovjek se pred Bogom i ljudima doživljava
obnovljen, čist, nov, pomiren. On sad može sve početi iz početka, bez
opterećenja prošlosti. On svakome smije pogledati u oči; na njemu više
nema krivnje. Na taj se način ujedno snažno doživljava odricanje od
grijeha, prekid — zauvijek — sa svojevoljnim grijesima i odlučnost da se
sada živi pošteno i samo od Boga očekuješ radost, zadovoljstva i
ispunjenje čežnji. To je izmirenje cijele prošlosti s Bogom. Dobro je
ispovjedniku odmah napomenuti da želimo napraviti veliku ispovijed. Tada
će ispovjednik moći bolje pomoći da se pokajnik nakon ispovijedi osjeti
potpuno opran i preporođen.cati na tuđe misli i izopačiti ih, tako može
utjecati i pozitivno i osloboditi ljudsku misao od prisile i zlih nagnuća.
No, osim ljudskog duha, objava nam kaže da postoje oko nas i drugi
duhovi, kao npr. duhovi pokojnika, razne demonske sile i napokon Božji
Duh. Budući da su neke zle duhovne sile premoćnije od čovjekova duha,
čovjek ih se svojim duhom ne može ni osloboditi. To može Božjim Duhom, a
to znači molitvom, jer se po njoj čovjek povezuje s Božjim Duhom.
U praksi je stoga važno razlikovati područja kompetencije. U čovjeku
razlikujemo tri područja kompetencije: tijelo, psihu i duh. Tijelo liječi
medicina, psihu psihijatrija a duh vjera. Osobito je važno razlikovati
područje psihe i duha, odnosno kompetencije psihijatra i svećenika. Praksa
pokazuje da u slučajevima gdje je u pitanju duh, psihijatrija ne
registrira nikakvo oštećenje. Pa i ako ga registrira, liječenje nije
uspješno. U takvim slučajevima naprotiv svećenik registrira oštećenje u
odnosu na Boga i molitvom sigurno otklanja smetnju. Takva praksa dakle
pokazuje da je suradnja psihijatra i svećenika uvijek poželjna.
U današnje vrijeme vlada skepsa s obzirom na postojanje duhovnih sila oko
nas. Sve se unutarnje smetnje svode na psihičke i stoga preporuča samo
psihijatrijsko liječenje. No psihijatrija je tu često bespomoćna.
S druge strane Crkva službeno i danas zastupa ono što je kroz cijelu svoju
povijest zastupala, a to je, da postoje duhovne negativne sile koje
čovjeka napadaju, koje ga priječe u vjeri i njezinom doživljavanju te
koje se otklanjaju molitvom. Tako po-koncilski obrednik za krštenje
odraslih zahtijeva odreknuće od tih sila i svih praksa koje su u svezi s
njima.
Obrednik RPOK zatim propisuje da se nad onima koji će se krstiti izmole
molitve otklinjanja: »Gdje god je rasprostranjeno bogoštovlje kojim se
3. Osloboditi se idola
Treći korak na putu do djelotvornosti sakramenta krštenja jest odricanje
od svega što stoji u životu ispred Boga. To su idoli ili krivi bogovi.
Idol može biti čovjek, može to biti neki posao, neka stvar, neka negativna
i opasna praksa kao i okultne prakse. To može biti i robovanje nekom
poroku i grijehu. Može biti negativan utjecaj nekog čovjeka, njegova
prokletstva ili pak utjecaj kakvih zlih duhovnih sila o kojima govori
Sveto pismo.
Ljudi mogu uvjerljivo djelovati jedni na druge. Nečija misao može zarobiti
drugoga čovjeka da ovaj ne može iz toga izići. Osobito je to jako kad su
te misli nabijene emotivnošću. Čovjekov duh mogu zarobiti ideologije,
zatim privlačne misli i obećanja. Često si čovjek u tome ne može pomoći,
pa ni njegov bližnji, a ponekad čak ni psiholog ni psihijatar. Ropstvo
nekoj misli može biti sudbonosno. Čovjek u njoj izgubi svoj identitet. Kao
što ljudska misao može negativno utje-

146147

štuju duhovne sile ili se zazivaju duše pokojnika ili se ljudi utječu
magijskim umijećima za postizanje nekih dobara, može se prema sudu
biskupskih konferencija djelomično ili cjelovito uvrstiti prvo
otkli-njanje...« (RPOK, br. 78). I dalje: »Ako biskupska konferencija
smatra zgodnim da se već sada pripravnici javno odreknu nekršćanskog
bogoštovlja ili štovanja duhova i magijskih obreda...« (RPOK, br. 80).
Obrednik, dakle, jasno govori ne samo o potrebi molitve otklinjanja za
okultne prakse nego i o potrebi javnog odreknuća. U jednoj od molitava
otklinjanja nabrajaju se te prakse: »Gospodine Bože naš... odagnaj od
ovih slugu svojih idolopoklonstvo i magiju, čaranje i dozivanje duhova...«
(RPOK, br. 114). Kod obrasca odreknuća propisuje obrednik: »Ako je
potrebno, biskupska konferencija može gornja tri obrasca još više
prilagoditi, osobito gdje treba da se izabranici odreknu praznovjerja,
čaranja i magijskih obreda« (RPOK, br. 217).
Između skepse na jednoj strani i jasnog stava crkvenog obrednika (a to
znači službene Crkve i nakon II. vatikanskog sabora) na drugoj strani,
pojavljuje se danas sve veći broj ljudi koji se bave okultnim praksama i
među njima oni koji traže pomoć Crkve. Među obrazovanim krugovima širi se
i čita okultna literatura, simpatizira se bavljenje magijskim praksama,
vrlo je prošireno zazivanje duhova, propagira se istočnjačka religiozna
praksa, pojavljuju se razni iscjelitelji, piše se i govori o
parapsi-hološkim fenomenima, osnivaju se sumnjive sekte, čak i potpuno
negativne poput sotonskih. Upućeni se bave astrologijom, razni vračevi
zarađuju novac na lažnim obećanjima, ljudi traže na svim stranama saznanja
o nepoznatom i nadnaravnom, izdaje se okultna literatura i knjige s
područja magije starih naroda poput Egipćana, Tibetanaca, Kaldejaca.
Dijagnosticiranje viskom postaje ozbiljno, sve je više šamana i u Evropi,
medijalnu kirurgiju neki uzimaju ozbiljno, horoskop zavodi mase ljudi,
kabaluproučavaju cijele skupine, sve je više vračeva (u SR Njemačkoj
službeno je registrirano više od deset tisuća vračeva).
Mnogi se raduju toj pošasti okultnog, pogotovo s područja religija,
misleći da okultizam pobija materijalizam i racionalizam i uvjerava ljude
o preko-grobnom životu. Neupućeni ga smatraju saveznikom kršćanske vjere.
Zabuna je velika kad se zapazi da su neki pripadnici magijske i okultne
prakse vrlo pobožni, barem izvana, te da iscijele neke bolesti. Mnogi
kažu da ih je bavljenje spiritizmom dovelo u crkvu, na vjeronauk, u
ispovjedaonicu.
S druge strane sve je više onih koji zbog dodira s okultnim traže pomoć
psihijatra ili svećenika. Oni se tuže na padanje u bezvoljnost i
besciljnost života, imaju napasti na samoubojstvo, osjećaju stalni nemir,
more u snovima, čuju prisilne glasove, moraju prisilno raditi neke radnje,
počinju mrziti druge i sebe, ne mogu moliti, osjećaju kao da je netko
drugi u njima, hvata ih strah, ne mogu raditi, imaju čak i fizičke
smetnje, ne mogu se osloboditi poroka, imaju paranormalne fenomene,
događaju im se neobične pojave, misle da imaju neku bioenergiju u sebi,
razgovaraju s duhovima, dobivaju neobična saznanja s drugih svjetova, a da
ne znaju što se to zapravo događa.
S područja okultnog i parapsihološkog svakim se danom povećava već ionako
golema literatura. Većina te literature jest inicijacija u te prakse.
Druge opisuju odnos te prakse prema kršćanskoj vjeri. Treće su s područja
znanosti religija ili pokušaj da se parapsihološki fenomeni znanstveno
objasne.
Sigurno je da na tom području ima prepuno prijevara. Zatim volja i
emocije imaju pri tome također svoju ulogu. Kod mnogih je riječ o
procesima podsvijesti. Ta podsvijest biva stimulirana drogama, jogom,
hipnozom i meditacijama. Kad je riječ o liječenima, tad je velik broj
ozdravljenih na način koji je poznat u medicini, tzv. placebo, naime
vjerom u lijek ili liječnika iscjelitelja. Dokazano je da

148149

40% bolesnih ozdravi ne djelovanjem lijeka, nego povjerenjem u liječnika

(usp. A. Jores, »Čovjek i njegova bolest«, Zagreb 1982). Religijska
znanost dokazuje da u gradovima i selima postoje vračare, vještice i
vračevi koji su skriveni pod velom kršćanske vjere, a zapravo su zadržali
sve sposobnosti, poganskih svećenika tzv. žreca. Oni su kriptopogani,
izvana kršćani a iznutra ostali pogani, tj. pripadnici starih
pretkršćanskih religija i njihovih praksa. Sposobnost magijskih tehnika i
sila dobivaju prenošenjem od osoba na osobu (usp. M. Eliade, »Okultizam,
magija i pomodne kulture«, Eseji s područja komparativne religije, GZH,
Zagreb 1981; Isti, »Kovači i alkemičari«, GZH, Zagreb 1982). Autori koji
govore o okultizmu s kršćanskog stajališta upozoravaju na razorno
djelovanje magije i okultizma te upućuju na mogućnost oslobađanja od tih
posljedica.
Čujmo što o tome kaže dokumenat biskupa njemačkog govornog područja: »Tko
se upušta u magijske, okultističke i spiritističke prakse (pokušaj
uspostavljanja veze s pokojnicima, zazivanje sotone, ritual ubijanja
itd.), ne bavi se ne-opasnim igrama, nego se izručuje moći Zloga.
Posljedice su duševne napetosti i strahovi, što sve može voditi teškim
oštećenjima čovjekove osobnosti« (F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wtist,
Erneuerung aus dem Geist Gottes, Griinevvald Verlag, Mainz 1987, br. 116,
str. 76).
Oni pokazuju kako u svim tim praksama ostaje neki ostatak koji se ne da
protumačiti nikakvim znanstvenim metodama niti je svediv na bilo kakvu
poznatu silu. Oni upozoravaju i pokazuju da jedino molitve efikasno
djeluju protiv negativnih posljedica tih ljudi i osobito da svi oni koji
su imali para-normalne sposobnosti nakon molitava te sposobnosti gube
zajedno s opterećenjima koja su imali. Oni nabrajaju koje sve prakse
sigurno nose demonske silr i razorne posljedice bilo na fizičkom,
psihičkomili duhovnom području. Upozoravaju da se na jednoj strani može
dogoditi pozitivan, a na drugoj negativan rezultat. Tako neki ozdrave kod
tzv. iscjelitelja, ali padnu pod njegov utjecaj, moralno propadaju ili
im se počnu događati nesreće. (Usp. Dr. W. C. van Dam, Okkultismus und
christli-cher Glaube, Fix V. 1981.)
Evo tih praksa na koje upozoravaju pisci s kršćanskog stajališta:
idolopoklonstvo, magija, spi-ritizam, mantika, paragnozija, psihometrija
ili psi-hoskopija, hiromantija, kartomantija, kristaloman-tija,
astromantija, rabdomantija, irimantija, joga, transcendentalna meditacija,
hipnoza, akupunktura, čaranje, vračanje, gatanje, čarobnjaštvo, uroci,
proklinjanje, droga, praznovjerje, horoskop, kabala i druge.
Idolopoklonstvo je klanjanje nekom stvorenju kao Bogu. U religijama su to
kipovi koji služe žre-cima kao mediji za magijsko djelovanje.
Magija, čarolija »zasniva se na vjerovanju u postojanje natprirodnih sila
na koje čovjek može utjecati kako bi pomoću njih izazvao određene željene
promjene koje prirodnim sredstvima ne može ostvariti. Tako magiju,
suprotno religiji, primarno označava aktivan odnos prema silama prirode. U
primitivnim društvima pribjegava se magiji radi očuvanja zdravlja, uspjeha
u privrednim djelatnostima, uspjeha u lovu i ratnim pohodima, sreće na
putu, zaštite od neprijatelja itd. Raznovrsni su i oblici magije:
pridavanje magijske moći predmetima, mjestima, simboličkim riječima i
radnjama, bajanja, žrtvovanja, molitve, obredi itd. 'Tehnika' magije
poznata je samo 'upućenim' osobama, magima ili vra-čima, ali pored
priznate, kontrolirane i legalne, 'bijele' magije, uvijek postoji i
ilegalna 'crna' magija, pomoću koje pojedinci ili tajne društvene grupe
nastoje ostvariti ciljeve koji su u suprotnosti s vladaju-ćim normama.
Zbog toga je 'crna' magija bila progonjena« (Opća enciklopedija, svezak
5, Zagreb,
I >ii151

1979, str. 240). Crna i bijela magija jednako su opasne.

Spiritizam, »vjerovanje u mogućnost supstancija-lizacije duha umrlih u
različitim predmetima, živim bićima ili osobama; skup praznovjernih obreda
kojima je cilj da uspostave doticaj s duhovima pokojnika« (Opća
enciklopedija, svezak 7, Zagreb, 1981, str. 591).
Mantika, »vještina gatanja, vraćanja, tobožnjeg proricanja budućnosti.
Postoji od pradavnih vremena i vrši se na najrazličitije načine:
promatranjem leta ptica, utrobe životinje, bacanjem karata, ili zrna
sočivica, tumačenjem snova itd.« (Opća enciklopedija, svezak 5, str.
310). Paragnozija i mantika su široko područje. U to područje ulaze
psiho-metrija ili psihoskopija (odgonetavanje prošlosti, sadašnjosti ili
budućnosti pomoću nekog predmeta koji je u svezi s vlasnikom), hiromantija
(odgonetavanje sudbine iz dlana), kartomantija (odgonetavanje sudbine iz
karata), kristalomantija (odgonetavanje sudbine iz odsjeva nekog kristala
ili iz ogledala), astromantija (odgonetavanje sudbine iz zvijezda -
slično i horoskop), rabdomantija (otkrivanje bio-sile ili zemljanih i
podzemnih strujanja pomoću viska) i irimantija (odgonetavanje dijagnoze
organizma pomoću čitanja iz očiju).
Joga, »indijsko učenje i praksa discipline tijela i duha kojim se postiže
oslobođenje iz kruga života i od bola i nadnaravne moći. Težište je joge u
sustavnim vježbama tijela i svijesti, kojim se postiže puna vlast nad
tijelom, isključuje se štetan utjecaj vanjskog svijeta na duh, koji,
oslobođen, postiže neposrednu spoznaju i uvid u skrovitu narav čovjeka i
svijeta i mistično sjedinjenje s transcendentalnim« (Opća enciklopedija,
svezak 8, Zagreb, 1982, str. 647).
Hipnoza, »umjetnim načinom izazvano psihičko stanje pojačane
sugestibilnosti, popraćene odsut-nošću samokontrole i jakim suženjem
pažnje. - Po nekim simptomima nalik na san i somnambulizam.Najčešće ga
različitim metodama izaziva druga osoba, ali katkada i pojedinac sam na
sebi« (Opća enciklopedija, svezak 3, Zagreb, 1977, str. 432).
Bacanje uroka je djelovanje crne i bijele magije. Uroci navodno štete
ljudima, životinjama i biljkama. Postoje zatim talismani - zaštitni
predmeti protiv magijskih utjecaja. No, jedno i drugo ima negativne
posljedice.
I transcendentalna meditacija pripada području okultnog. U
transcendentalnoj meditaciji postoji obred posvećenja, pri čemu se zaziva
duh mrtvog gurua Deva i hinduističkih božanstava. Riječ je, dakle o
spiritizmu. Zatim se dobiva »mantra«, koja se mora držati u tajnosti
(okultno). Indolog Gogler kaže da je mantra vračarska formula ili ime
nekoga boga ili nekog duha (usp. van Dam, »Okultizam i kršćanska vjera«,
str. 76). U transcendentalnoj meditaciji ljudi dobivaju i paranormalne
sposobnosti.
Čak je i za akupunkturu utvrđeno da preko taoi-stičkih shvaćanja ima
mističku pozadinu i svezu s astrologijom.
Je li u okultizmu riječ o varci ili o prirodnim i natprirodnim snagama,
zadnju riječ može reći Božja Riječ. Za kršćanina je ona odlučujuće
pravilo ponašanja i znanja.
Prvo i najvažnije pravilo jest vjerovati da je Isus Krist pobijedio sve
zle sile i da ih se vjernik ne mora bojati. Najbolja strategija protiv
đavla jest ismijati ga. Isus je »skinuo Vrhovništva i Vlasti, javno to
pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi« (Kol 2, 15). »Kršćanin je
svjestan, da je Isus svojom smrću i svojim uskrsnućem pobijedio 'vlasti
ovoga svijeta' (usp. Iv 12, 31) i stoga se neprestano stavlja pod njegovo
oslobodilačko gospodstvo« (F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wust, Erneuerung
aus dem Geist Gottes, br. 186, str. 114). Isus je došao da razori đavolska
djela (usp. 1 Iv 3, 8). Kršćanin je slobodan čovjek, on nema ništa s
protubožjim silama nego ih pobjeđuje i tako čisti sve prostore svijeta i
svemira. Sve pripada kršćaninu, on je slo-

152153
bodan dok u snazi Duha služi ljubavlju duhu, a ne tijelu (usp. Gal 5,
1-25).
Ne treba također u svemu neobjašnjivom odmah gledati zle sile. »Skrivene
sile djelotvorne u čovjeku i u svijetu, koje nisu dostupne normalnom
iskustvu dobivenom od informacija osjetila i čije porijeklo ne možemo
dohvatiti, nemaju svoje izravno podrijetlo u protubožjim silama, nego su
»nadosjetna« stvarnost koja pripada Božjem stvorenju. Njima pripadaju u
čovjeku skrivene iscjeliteljske moći (usp. DS 28, 23 si), parapsihičke i
druge izvanredne sposobnosti (F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wust,
Er-neuerung aus dem Geist Gottes, br. 116, str. 78). Sve što je Bog
stvorio dobro je.
Okružno pismo sv. Oficija biskupima od 4. 8. 1856. govoreći općenito o
magnetizmu i hipnozi poziva se na pravilo izrečeno u dokumentu od 28. 7.
1847. i kaže: »Udaljivši svaku prijevaru, gatanje, izričito ili
implicitno zazivanje demona, služenje mag-netizmom, naime kao čisti čin
upotrebe fizičkog sredstva inače dopuštena, nije moralno zabranjeno,
doklegod ne ide za nedopuštenim ili na bilo koji način zlim ciljem« (DS 28
24). Ipak u nastavku okružnog pisma se traži oprez i pri takvim praksama.
Pismo naime kaže: »Iako se ovom generalnom odredbom dovoljno tumači
dopuštenost ili nedopu-štenost pri upotrebi ili zloupotrebi magnetizma,
ipak je tako narasla zloba ljudi da... Stoga obmanama snova i vidovitosti
one opake žene ponesene ne uvijek časnim gestama, govore bez razbora da
vide nevidljive stvarnosti i uzimajući izraze religije zazivaju duše
pokojnika, dobivaju odgovore, otkrivaju nepoznato i ono što je daleko i
čine druga praznovjerna djela te vrste... U svim ovim praksama... otkriva
se prijevara potpuno nedopuštena i heretička te sablazan protiv poštenog
vladanja« (DS 28 25).
Na to upozorava i dokument biskupa njemačkog jezičnog područja kad kaže:
»U slučaju da se netkoipak bavio 'nadosjetnim', koje pripada Božjem
stvorenju, na način koji isključuje odnos prema Bogu i ako su ti fenomeni
stupili na mjesto sveobuhvatnog Božjeg otajstva (DS 28 23 si. 36 42, usp.
br. 67) može za tog čovjeka molitva otklinjanja biti nužna. Isto vrijedi
za nekoga tko živi u porocima koji ga dijele od Boga, ili ako je upao u
drogu« (F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wiist, Erneuerung aus dem Geist
Gottes, str. 115, br. 187). Ovdje se dakle upozorava ne samo na
nedopuštenost ovih praksa, kad one postaju nadomjestak za religiju ili
dovoljan tumač čovjekova smisla nego i na potrebu molitava koje oslobađaju
od posljedica tih praksa. Ukoliko sumnjamo, da li su neke nadosjetne sile
dobre ili ne ili pak smatramo da je nerazborito upuštati se u takve prakse
poput liječenja alternativnom medicinom pošto ne znamo odakle su i kakve
te sile, jer se i đavao voli prikriti pod maskom anđela svjetla, tad je
potrebno, nalazimo li se u krugu takvog djelovanja, u sebi moliti i
zazivati Ime Isusovo i Božju slobodu. Radi li se o dobrim silama, one će
nam koristiti. Radi li se o zlim silama, neće nam naškoditi. Pretjerana
bojazan od nepoznatih sila može biti izraz idolopoklonstva. Strah naime
pokazuje da više vjerujemo zlu, nego dobru. Samo je jedan Bog i savez s
njime i ljubav prema njemu nas ne može ostaviti prepuštene zlim silama.
No, većinom nam razboritost nalaže da radije ne dolazimo u doticaj s
takvim praksama.
Netko može te sile poštovati kao božanske i time njih i sebe odvojiti od
Boga. »One su - kao i sve stvorene stvarnosti - dobre, ukoliko se vide u
svom odnosu prema Bogu, one dijele od Boga ako su odijeljene od tog odnosa
prema njemu i stupe na mjesto njegova sveobuhvatna otajstva« (F. Kuntner,
J. Stimpfle, O. Wiist, Erneuerung aus dem Geist Gottes, br. 116, str. 76).
Iz tih razloga mogu akupunktura, akupresura, joga i slične istočnjačke
prakse biti opasne. Najnoviji dokument Svete Stolice »Pismo biskupima
Katoličke Crkve o nekim vi-

154155

dovima kršćanske meditacije« kaže da »miješanje istočnjačkih i kršćanskih

meditacijskih tehnika nije bez rizika i pogrešaka. Govoreći o tom pismu
kard. Ratzinger upozorava da poklonici istočnjačkih metoda psihofizičke
pripreme za kontemplaciju - zen, joga, transcendentalna meditacija - mogu
zapasti u veliku opasnost negacije realnosti svijeta, te da te metode ne
upućuju na Božju beskonačnost.
Treba osim toga dobro dijeliti psihičke bolesti od paranormalnih pojava i
opterećenja. Stoga je važno za ocjenu, radi li se kod nekoga o psihičkoj
bolesti ili opterećenosti okultnim silama, konzultirati liječnika i
psihijatra. Tek nakon dijagnoze i mišljenja liječnika, radi li se o
teškoj opterećenosti, smiju se moliti otklinjanja.
Upozoriti treba i to da treba paranormalne sposobnosti dijeliti od
karizmatskih darova. »Neki ljudi raspolažu na osobit način naravnim
sposobnostima liječenja, koje treba razlikovati od karizmatskog djelovanja
Duha Svetoga. To osobito vrijedi za okultne - 'iscjeliteljske' - prakse«
(F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wiist, Erneuerung aus dem Geist Got-tes,
Matthias-Griinevvald Verlag, Mainz 1987, br. 180, str. 110).
Opterećenost okultnim silama treba razlikovati od opsjednutosti đavlom.
Opsjednutost je rijetka pojava. No svaki čovjek je iskušavan zlim silama.
Tko se upušta u okultne prakse i teške grijehe može ostati vezan na
djelovanje zlih demonskih sila. Kao što vjernik može po Duhu Svetom
postati krepo-stan, biti vezan na dobro, tako i poklonik đavolskih sila
biva vezan. Tako govorimo o duhu ljubavi, duhu čistoće, duhu pravednosti,
duhu radosti, duhu mira i slično. Slično možemo govoriti o zlim
»krepostima« pa tako o duhu bludnosti, duhu mržnje, duhu nepravde i duhu
mraka. Kad su u čovjeku na djelu takve vezanosti, tad treba moliti molitve
otklinjanja, kakve se mole i kod krštenja odraslih ljudi. Za opsjednutog
naprotiv treba moliti osobiti svećenik, egzorcist koji mora imati osobito
i izričito do-puštenje svog biskupa (usp. CIC can. 1172). »To vrijedi i za
tzv. 'mali egzorcizam' pape Leona XIII« (F. Kuntner, J. Stimpfle, O.
Wiist, Erneuerung aus dem Geist Gottes, br. 189, str. 116).
Moliti molitve otklinjanja možemo sami za sebe ili svećenik za nas. Pri
tome je važno upozoriti da se ne smije tako moliti da se direktno
suprotstavljamo zlim silama, nego da molimo Boga da nas oslobodi od njih.
Okrenuti smo u toj molitvi Bogu, a ne Zlome. Tako molimo npr. u »Očenašu«
da nas Bog »izbavi od zla« (Zloga).
Slijedimo li te naputke Crkve, nećemo lutati i uvijek ćemo naći put k
slobodi i rastu u vjeri.
Sveto pismo nas uči kako da se postavimo prema okultnim silama. Okultizam
je bio jedan od bitnih elemenata poganskih religija. Svećenici su bili
ujedno i astrolozi i vračari. Starozavjetni i novoza-vjetni narod Božji
morao je uvijek zauzimati jasan stav prema okultnom. Biblija to područje
naziva općim imenom čaranje. U grčkom jeziku (a Novi je zavjet pisan
grčki) izraz »mag« označuje proricatelje budućnosti, odgonetače snova,
vračare i tajnovite iscjelitelje.
Osim pravih proroka Biblija poznaje i lažne proroke. Njih se razlikuje po
krivom vladanju (Mt 7, 15-20), po krivim naukama o Kristu (1 Iv 4, 1-3) i
izravno darom razlikovanja duhova (1 Kor 12, 10). Lažni proroci dobivaju
informacije od »lažnog duha« (usp. 2 Kr 18, 21). Uopće vračari i zazivači
duhova dobivaju informacije od bogova i duhova. »Ne obraćajte se na
zazivače duhova i vračare; ne pitajte ih za savjet. Oni bi vas opoganili«
(Lev 19, 31). Još jasnije to kaže Biblija na drugom mjestu: »Neka se kod
tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer, tko
bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi
bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer, tko
god takvo što čini, gadi se Jahvi; zbog takvih odvratnosti njih i goni
ispred tebe Jahve, Bog tvoj« (Pnz 18, 10-12). Bog se

l^i157

okreće protiv onih koji se obraćaju zazivačima duhova: »Ako se tko obrati
na zazivače duhova i vračare... ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i
ods-tranit ću ga iz njegova naroda« (Lev 20, 6). »Čovjek ili žena koji
među vama postanu zazivači duhova ili vračari neka se kazne smrću« (Lev
20, 27). Stav starozavjetne objave je rezolutan i strog. Prorok Hošea
optužuje sjeverno kraljevstvo da je zavedeno bludnošću, jer pita za
savjet drvo i od palice traži odgovore (usp. Hoš 4, 12). Mnogi misle da je
tu riječ o visku i vilinskim rašljama. Dakle, zabranjeni bi bili ne samo
čaranje i spiritizam nego i ra-diestezija i svaka vrsta paranormalnog
posredništva.
Novi zavjet poznaje jednak neprijateljski stav prema okultnim praksama.
Sv. Pavao poziva kršćane da nemaju zajedništva u jalovim djelima tame,
nego da ih naprotiv raskrinkavaju (usp. Ef 5, 11). »Jer naša borba nije
protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv
Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u
nebeskim prostorima« (Ef 6, 12). Pavao tu ubraja među djela tijela:
»Bludnost, nečistoću, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje... Oni koji
čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega« (Gal 5, 19-21). Vrača
Elima na Cipru naziva Pavao »đavolskim sinom« (Dj 13, 9). U Filipima
istjeruje Pavao vračarskog duha iz djevojke (usp. Dj 16, 18). U Efezu
obraćeni vračari spaljuju vračarske knjige (usp. Dj 19, 19). Knjiga
Otkrivenja stavlja vračare i idolopoklonike u »jezero koje gori ognjem i
sumporom. To je druga smrt!« (Otk 21, 8). Vračari ostaju »vani« (usp. Otk
22, 15). Isus istjeruje zle duhove kao znak da je došlo kraljevstvo Božje
na Zemlju (usp. Mk 1, 26 i dr.).
On pokazuje da razni duhovi drže ljude u vlasti bolesti (usp. Lk 13, 16).
( rkveni su oci smatrali magiju đavolskim djelom
i Idolopoklonstvom. Crkveni su sabori i sinode kroz
u godina odbacivali magiju kao ostatak pogan-stva. Sve do srednjeg vijeka
magi i vračari su bili isključivani iz crkvene zajednice. A onda su
velikaši vračare počeli pozivati na dvorove. Srednji je vijek progonio
vještice i vračare, umjesto da ih oslobodi od zlih sila. U povijesnim
razdobljima u kojima je magija prevladala u javnosti, javljali su se teški
progoni. No, nisu to bili progoni zlih sila, nego čovjeka koji je njima
zarobljen. U tome je tragika stavova i odnosa prema magiji i okultizmu.
Pastoralna praksa pokazuje da je okultna praksa razorna i štetna za
čovjekovu psihu i duh. Posljedice se pokazuju kao teške, neizlječive
bolesti. Ujedno su otpor obraćenju k živoj vjeri. Stoga je ovdje životno
važna pomoć stručnjaka, te suradnja liječnika i svećenika. Suvremena si je
psihologija onemogućila prilaz bolestima koje potječu od okultnih praksa,
jer odbacuje element duha u čovjeku. Čovjek je duhovna duša i tijelo.
Napadnuta duša može biti izliječena molitvom, spasiteljskim Kristovim
djelom, a ne samo razgovorom, analizom ili lijekovima. To se liječenje
vrši trijezno, razumno i konkretno, kao svako liječenje, onako kako se
liječi čovjekov duh u katekumenatu. Nad pripravnikom za krštenje mole se
molitve otklinjanja, koje ga oslobađaju od svih idolopoklonstvenih praksa
(a okultne su upravo to!). Budući da se mnogi bave tim praksama i nakon
krštenja, logično je (i nužno!) da se nad njima ponovno mole te molitve.
Iz gornjeg je izlaganja jasno da Sveto pismo i Crkva potvrđuju postojanje
okultnih fenomena i sposobnosti, ali istodobno ih odlučno zabranjuju i
odbacuju. Razni autori donose niz primjera duševnih smetnji koje te
prakse uzrokuju. Psihijatri nazivaju tu vrstu smetnji »mediummistička
psihoza«. Među nama je danas sve više takvih bolesnika i neki stručnjaci
tvrde da bi oni svi mogli ozdraviti kad bi se nad njima molile molitve
otklinjanja. Kako već rekosmo, kod tih praksa susrećemo velike prijevare
i trikove. Veliku ulogu imaju volja i emocije. Također su prisutni procesi
podsvijesti, i

15')

kod ljudi s paranormalnim sposobnostima, i kod njihovih »pacijenata«. Ti

se procesi mogu stimulativno provocirati raznim sredstvima i metodama za
proširenje svijesti, kao drogom, jogom, hipnozom. No, time još nije sve
riješeno. Katolički i protestantski autori tvrde, a i iskustvo na terenu
to potvrđuje, da se niz duševnih poremećaja molitvom ot-klinjanja
uklanja. O tome danas postoji mnogo literatura, kako od sudionika tih
praksa, tako i od pastoralnih radnika kojima su takvi dolazili tražeći
pomoć.
Okultni klijenti postignu okultne sposobnosti. U njihovim se kućama
događaju paranormalni fenomeni. Oni se osjećaju zdravima, ali
zarobljenima. Svjesni su da im liječnik ne može pomoći i boje se
psihijatrijskih klinika, te uporno traže pomoć Crkve i svećenika. Nitko
ih, međutim, ne shvaća i smatra ih samo psihički bolesnima, što njihovu
patnju čini beznadnom. Neki smatraju da je 40-50% slučajeva koji se na
klinikama i u ambulantama tretiraju kao neuroze uzrokovano okultnim
praksama. To znači da tisuće ljudi provode godine na klinikama liječeći se
medicinski bez uspjeha. Ako ove bolesti nisu uzrokovane podsviješću ili
manipulacijama svijesti, nego su rezultat napada zlih duhovnih sila, onda
je pomoć moguća jedino pastoralnom brigom u snazi Duha Svetoga.
Svi koji se bave okultnim praksama nisu time nadareni nego opterećeni.
Kako im pomoći? Potrebno je najprije znanje s tog područja, a onda i
snaga za oslobađanje od tih bolesti. Hošea se tužio da narod propada, jer
svećenicima nedostaje znanja (usp. Hoš 4,6). Danas se u crkvenim redovima
malo zna o okultnim praksama i tek nešto o načinu oslobađanja od njihovih
utjecaja i posljedica. Budući da okultno opterećeni imaju iskustvo
djelovanja Zloga, pomoći im može onaj koji ima iskustvo Božjeg
djelovanja. Tko želi drugoga osloboditi od okultnih opterećenja, ulazi u
»neprijateljsku zemlju« i nailazi na neprijateljev otpor. A to može
bitiopasno. Stoga se molitvom treba pripremiti za to djelo, da bi snaga
sakramenata i Isusovih obećanja došla na vidjelo svojom djelotvornošću.
Nužna je stoga za oslobađanje drugih od okultnih opterećenja duboka
povezanost s Kristom, raspetim i us-krslim, poznavanje vlasti koju je dao
Isus nad svom neprijateljskom silom (usp. Lk 10, 19) te i ispunjenost
silom odozgor (usp. Lk 24, 49).
Oslobađanje od okultnih sila treba se događati u zajedništvu Crkve. Zato
je dobro da se kod takve molitve uz svećenika nađu još dvije ili tri
osobe.
Najprije treba onoga koji se tuži na okultne simptome ispitati odakle ti
problemi. Treba pitati kada su se pojavili ti simptomi, je li osoba bila
kod liječnika i što je on dijagnosticirao, je li osoba išla nekom
vračaru, je li doživljavala proklinjanja u kući, je li zazivala duhove ili
pohađala kakve istočnjačke i slične prakse. Ako ta osoba to nije pohađala,
onda treba ispitati jesu li išli roditelji ili djedovi. U svakom slučaju
treba dobro ispitati sve, prije nego što se stvori sud o potrebi
otkletvenih molitava. Treba dotičnom objasniti o čemu je riječ u okultnim
i inim praksama i onda njemu prepustiti da se odluči za molitvu. Ne želi
li on da se za njega moli, neka mu se preporuči literatura o toj
problematici i tako pruži prilika da se bolje informira i stekne jasne
pojmove o stanju u kome se nalazi. Od okultne opterećenosti ne može
osloboditi liječnik, nego molitva svećenika. Također od psihičke bolesti
neće osloboditi molitva (osim u slučaju čuda!), nego liječnik. Bog je
naime dao čovjeku i svećenika i liječnika (usp. Sir 38, 12).
Nakon toga treba radikalno prekinuti s okultnom praksom. Mora se izbaciti
iz kuće okultna literatura. Mnoge kuće imaju magijske predmete i idole iz
poganskih krajeva. Često su ti predmeti i kipovi magijski mediji koji
uzrokuju nemir. I to bi trebalo izbaciti.
Osim toga potrebno je da se i javno odreče okultne prakse i onoga koji ga
po njoj drži u ropstvu.

160161

Obrednik RPOK preporučuje da se to učini u obliku obnove krsnog zavjeta,

ili na ovaj način:
Voditelj: Nemojte napustiti Krista Isusa, gospodara živih i mrtvih, koji
gospoduje svim duhovima i demonima, te ponovno štovati I. (ovdje se
spomenu božanstva koja se štuju u lažnim obredima, npr. »fetiši«).
Pripravnici: Bože sačuvaj!
Voditelj: Nemojte napustiti Krista Isusa koji jedini može zaštititi ljude
te ponovno tražiti (ili: nositi, upotrebljavati) I. (ovdje se spomenu
stvari koje se praznovjerno upotrebljavaju, npr. amajlije, amu-leti).
Pripravnici: Bože sačuvaj!
Voditelj: Nemojte napustiti Krista Isusa koji je jedini istina i ne
obraćajte se vračima i čarobnjacima.
Pripravnici: Bože sačuvaj.
(RPOK, br. 371, str. 176-177)
Netko može pitati zašto za krštenje upotrebljavamo formule za nekrštene
(iako prilagođene kršte-nima)? Odgovor je jasan. Kao što se u krštenju
opraštaju grijesi, a čovjek ipak griješi i poslije toga i potrebno mu je
»drugo krštenje« - sakramenat pokore, tako je i ovdje. Prije krštenja
ovim se obredom oslobađa pripravnike od svih zlih sila koje su ih
zarobile prije krštenja. Poslije krštenja se u ovakvoj molitvi i
odricanju oslobađa od zlih sila kojima se vjernik prepustio poslije
krštenja. Slično, dakle, kao što postoje misije za pogane i misije za
kršćane, tako postoji i katekumenat za one koji se žele krstiti, a i za
one koji se žele poslije krštenja i pada u mlakost opet obratiti Bogu i
postati svjedoci Kristovi. Praksa obnove krštenja na Veliku subotu
potvrđuje potrebu ovoga odricanja od zla i Zloga. Također potreba
reevangelizacije Crkve upućuje na to.
Osim odricanja od ovih praksa potrebna je i dobra ispovijed, u kojoj
treba priznati i okultne prakse i proklinjanja.Nakon toga dobro je zle
sile vezati krvlju Isusa Krista. Zatim u Ime Isusovo istjerati zlo iz
čovjeka. To može glasiti npr. ovako kao u RPOK-u: »Duhom usta svojih
odagnaj, Gospodine, zle duhove: zapovjedi im da odstupe, jer se približilo
Kraljevstvo tvoje« (RPOK, br. 79, str. 26). Katkad takve molitve treba
moliti više puta, a katkad se odmah događa sloboda i mir u srcu.
Pošto se tako molilo, potrebno je da svećenik izmoli barem dvije molitve
otklinjanja (najbolje iz RPOK-a s izmjenama u konkretnoj situaciji, usp.
RPOK, br. 113-118, str. 37^10; ili br. 164, str. 57; br. 171, str. 61; br.
178, str. 64-65). U izvanrednom slučaju može to učiniti i laik, pogotovo
ako je već upoznat s tim molitvama (usp. RPOK, br. 109, str. 36). Ako tko
nema prilike doći do svećenika niti do iskusnog laika, tada to može
izmoliti sam za sebe.
Na kraju je važno zaštititi oslobođenog vjernika od povratka zlih sila.
Zato njegovo srce sada treba ispuniti Isus Krist i Duh Sveti. Nužno je
odsada svaki dan čitati Sveto pismo i moliti, odricati se sebičnosti i
rasti u krugu iskusne kršćanske zajednice. Tako će se naučiti biti
poslušan Bogu i uvijek se oprijeti Zlome (usp. Jak 4, 7). Oslobođeni će
moći nakon nekog vremena i druge oslobađati.
***
Nakon ove pouke saberi se na molitvu. Moli Gospodina da ti otkrije sve
zamke Zloga u tebi i oko tebe. Posvijesti si još jednom ono što te se
osobito dojmilo kod čitanja. I ispitaj svoju prošlost: je li negdje u tebi
stvoren uvjet da se zle sile uvuku u tvoju nutrinu putem praksa o kojima
se govorilo? Pitaj svoje roditelje jesu li u tvom ranom djetinjstvu nešto
s tobom činili, vodili te vračaru? Možda su oni nekad išli za sebe tražiti
pomoć. Možda ti je netko u školi čitao »budućnost« iz dlana, iz karata,
»bacio ti grah«, gatao ti na bilo koji način.

162163

Osobito moli da ti Gospodin dadne dar razlikovanja duhova da ne bi

psihičke poremećaje miješao s okultnim i obratno. Budi trijezan. Ljudi
često psihičke bolesti poistovjete s okultnim simptomima, pa dozive
ismijavanje i time se još više udalje od istine o sebi i od izlječenja. I
svećenik i liječnik trebaju biti trijezni, ponizni i razumni.
Moli da te svećenik i liječnik razumiju, saslušaju i da ti pomognu, ako je
to potrebno.
Nakon toga moli Gospodina da ti dadne nutarnju slobodu duha.
Negativne zle sile mogu u čovjeka ući i preko grijeha i poroka kojima je
čovjek bio sklon, kao npr. alkoholizam, seksualna razularenost,
drogiranje, mržnja, velike nepravde i tome slično. Ponekad uđu preko
čitanja okultnih knjiga. Stoga ispitaj nije li svega toga bilo u tvojoj
prošlosti.
Kad završiš s ovim čišćenjem, onda prijeđi na molitvu za nutarnje
iscjeljenje.Želimo pobjeći od odgovornosti, od krivnje, od bolesti, od
nesnosnih situacija. Zato nikad nismo ono što zapravo jesmo. Ne
prihvaćamo sebe. Uvijek želimo biti nešto drugo. To je normalno zbog
stvarnosti grijeha. Međutim, na taj smo način uvijek u bijegu od sebe,
razdijeljeni. To je osjećaj da nismo spašeni. To je strah od Boga i strah
od ljudi. Da bismo bili spašeni, moramo se sastati sami sa sobom. Moramo
prići Bogu i dopustiti mu da nas oslobodi krivnje, straha i bijega.
Bitno je srce izliječiti. Srcem se čovjek u istočnom grijehu okrenuo od
Boga i zbog toga je zlo zahvatilo cijelu stvarnost u kojoj čovjek živi.
Sad je nužno da se srce okrene k Bogu i time će cijeli čovjekov ambijent
postati zdrav. U čovjekovu srcu živi i ogleda se cijela stvarnost. Ako
srce postane čisto, nestat će nepravdi, patnji, mržnje, bolesti i smrti.
Jedino se u srcu čovjekovu može uništiti zlo i čovjeka izliječiti.
Promisli i napiši
— Što te najteže boli u tvojem životu?
— Koja je najveća zapreka u tebi da nisi svet?
— Kad bih mogao prihvatiti Boga kao onoga koji me voli, tada bih...
— U svom životu nikako ne mogu podnijeti da...
— Najteže mi je oprostiti kad...
— Moja vjera je mlaka i neplodna zato što...
Molitva
Moli Gospodina da te iznutra prosvijetli, kako bi spo znao sve ono što te
zaustavlja na putu k njemu:
Isuse, ako hoćeš, možeš me ozdraviti. Isuse, smiluj se meni. Pogledaj moje
rane i otkrij mi potajne zapreke do tebe. Isuse, Duha mi svojega podaj i
smiluj se. Amen.
Meditacija
Sjedi sada opušteno, saberi se i pripremi u svojoj duši, u srcu prostor u
kojem se želiš sastati s Isusom. S onim istim
4. Molitva za nutarnje iscjeljenje
Da bi se izliječilo stanje nemoći da se vjeruje i razdvojenosti, potrebno
je Bogu predati svoje nemoći i rane. No, da bi čovjek mogao Bogu iznijeti
te ožiljke duše, treba ih najprije poznavati. Oni su, međutim, većinom
skriveni u podsvijesti i odatle upravljaju mnogim našim reakcijama prema
ljudima i odnosom prema Bogu, a da toga nismo dovoljno svjesni. Stoga
molitva otkriva neznane rane i skrivene grešne situacije, te ih liječi. Na
taj način bivamo sposobni prići Bogu s povjerenjem i srcem, a ne samo
ustima govoriti da mu vjerujemo i da ga ljubimo. Samo Božja milost, samo
Bog, može izliječiti naše srce i približiti nam Boga te nam darovati
povjerenje u njega.
Naše želje ne slažu se s našom stvarnošću. Mi bismo željeli biti drukčiji
(ili kao drugi). To stvara u nama rascjep, osjećaj otuđenosti, bijega od
sebe.
164165

Isusom koji je opisan u evanđeljima. Taj te Isus razumije, njemu si drag.

On liječi, on voli svratiti k tebi.
1. Koji je to prostor u koji Isus dolazi k tebi?
U svojoj svijesti pripremi taj duhovni prostor tako da se u njemu ugodno
osjećaš.
2. Sada najprije ti dođi u taj prostor svojega srca. Ti — to je tvoje
tijelo, tvoja duša, tvoj duh, tvoje situacije, tvoji bliži i dalji
poznanici, prijatelji, rođaci. To je tvoj život sa svim onim što on sa
sobom nosi, bilo pozitivno bilo negativno. Prihvati sada sve svoje
situacije — neka svaki djelić tvog života, tebe uđe u prostor u koji ćeš
pozvati Isusa. Pozovi sve one predjele sebe kojih se bojiš iz prošlosti
ili budućnosti; pozovi one kojih se stidiš, zatim one koje ne možeš
prihvatiti. Svoje radosti i boli, grijehe i praštanja, kritike i osude,
bolesti i neuspjehe. Sve neka dođe, Isus će sve to učiniti za tebe
neopasnim. On će te izliječiti iznutra. Sastani se sada sa svakim
detaljom svojega života. Uz Isusa ništa nije tragično, ništa opasno, ništa
nepopravljivo. Prihvati sebe takvoga kakvog te Bog stvorio. Premda ti je
dopustio te promašaje, ipak on nešto dobro namjerava s tobom — unatoč
njima. Povjeruj to! Zagrli i prihvati svaki detalj svoga života, sebe
samoga.
3. Nakon toga pozovi Isusa u svoje srce. Učini to tako da se sav
usredotočiš na Isusa. On je tu. Onaj isti iz Evanđelja. Stvaran, s
ljudskim tijelom i razumijevanjem za tvoju ljudsku situaciju. Isus je tu.
Prepusti se toj istini s povjerenjem. Sad pokaži Isusu svaku svoju ranu.
Neka se dotakne svakog straha, muke, bolesti, razočaranja, ali i radosti i
ljepota koje ti je dao. Moli ga da izliječi rane i teška sjećanja, a neka
uveća radost, čistoću, povjerenje, život. Tako ostani dokle god osjećaš da
te to ne umara, nego oslobađa. A onda izgovarajući »Oče naš« završi
meditaciju.pogorša ako se ne pridržava ovih uputa. Ovaj put katekume-nata
pisanje za psihički zdrave osobe. Bolesni bi trebali pod kontrolom
iskusnog svećenika provesti ovakav put svjesnog prianjanja uz Gospodina.
Osim ove meditacije dobro bi bilo proći i meditacije kojima opraštamo
sebi, drugima i izmirujemo se s Bogom (usp. »Oče...«, Zagreb 1983, str.
74, zatim str. 76 i str. 78). Nakon toga se odmori, smiri i dobro pripremi
na sljedeću intenzivnu molitvu za ozdravljenje od negativnih sjećanja,
ožiljaka, duševnih rana i nepovjerenja. Tu molitvu moli polako; zaustavi
se na svakoj rani i s vjerom moli Isusa da te oslobodi tih rana koje te
priječe da mu vjeruješ. Nije to molitva za ozdravljenje tijela i bolesti.
Nije ni molitva za oproštenje grijeha. Ta je molitva integralni dio
obraćenja. Pripada vjeri i vodi u povjerenje Bogu. Nije ona niti psihičko
liječenje. Ona je duhovno liječenje. Važno je stoga da se ne upadne u
nesporazume i kratke spojeve. Ne liječi zubar psihu, niti psihijatar nogu.
Tako i ova molitva ne liječi psihu, ni tijelo, niti služi kao ispovijed.
Ona je više od svih liječenja i služi oživljavanju vjere nakon
ispovjeđenih grijeha. Važno je, dakle, s pravom nakanom ući u tu molitvu.
Tad će koristiti vjeri, a time i cijelom čovjeku.
Kako moliti za nutarnje iscjeljenje?
1. Ostao je siroče bez roditelja. Povjerenje baki koja gaje nastojala što
bolje odgojiti. »Neka to moje blago raste« — govorila bi — »u strahu
Božjem i u poštovanju ljudi.«
Ali, jednog dana otkri baka da unuk krade. Blago ga ukori. No, unuče
nastavi krasti. Prijetila mu je onako kako je najbolje znalo njezino mudro
staračko srce. Uzalud.
I baka odluči. Nakon ponovne krađe zgrabi unuka za ruku, dovuče ga do
štednjaka, uze željezo kojim je raspirivala vatru, stavi ga u vatru da se
ugrije, pa povika: »Sad ću ti ovim usijanim željezom probosti ruke da više
ne kradeš!«
Zatim odlučnim pokretom ruke. pred prestravljenim dječakom, užarenim
željezom probije vlastitu ru-
Napomena
Oni koji su duševno (psihički) bolesni, osobito ako su se već liječili kod
liječnika, neka ovo ne čine naglo, nego postupno. Čim osjete opterećenje,
nemir, jake emotivne reakcije i tome slično, neka prekinu meditaciju i
nastave tek kad se osjete potpuno mirni i sposobni da nastave takvu
molitvu za nutarnje čišćenje. Oni neka radije »uzmu« jednu po jednu ranu,
polagano i mirno. Može se dogoditi da se bolest

166167

ku... Otada dječak više ne krade: prije bi spalio ruku, nego ukrao.
Da bi nas oslobodio od grijeha, smrti i đavla, Isus je dao da mu probodu
ruke. »Njegove su nas rane iscije-lile« (Iz 53, 5).
2. Spasenje koje donosi Isus Krist odnosi se na cijelu osobu. Isus ne
spašava samo dušu nego i tijelo. On ne spašava samo od grijeha nego i od
njegovih posljedica. Rane duše posljedice su istočnoga grijeha, osobnih
grijeha i grijeha drugih ljudi. Cilj je Isusova dolaska na zemlju
kraljevstvo Božje. Bog u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga, uzima vlast
nad svijetom i čovjekom (usp. Iv 17, 2). Isus je pokazivao tu vlast. »A
Isus se u sili Duha vrati u Galileju« — piše Luka (Lk 4, 14). »A sila
Gospodnja nukala gaje da liječi« — kaže Luka na drugom mjestu (Lk 5, 17).
»I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje
i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidon-skog nagrnuše da ga slušaju i da
ozdrave od svojih bolesti. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne, jer
je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala« (Lk 6, 17— 19). Isus ima
vlast nad bolestima. Također i nad prirodom, što pokazuju njegova čudesa
nad njom. No, on ima vlast i nad »knezom ovoga svijeta«; pobijedio gaje i
izbacio (usp. Iv 12, 31).
Taj Isus, koji je Gospodar svega, ima vlast nad našim bolestima. Tu je
vlast predao svojoj Crkvi. Apostoli su činili ista djela koja je činio
Isus. Sveci kroz povijest Crkve također su činili Isusova djela. Ta djela
Crkva ima vlast i danas činiti.
3. Kad govorimo o nutarnjem iscjeljenju, razlikujemo to od psihijatrije,
psihoterapije i sličnih psihičkih liječenja. Kod molitve za iscjeljenje
prvenstveno mislimo na silu koja »izlazi« iz Isusa Krista i koja i danas
liječi sve. Isus je ostao isti. I njegova djela također.
Apostol Jakov zato piše u svojoj poslanici: »Pati li tko među vama? Neka
moli!« (Jak 5, 13). Upravo je o tome riječ: o nutarnjim patnjama za koje
apostol veli da se molitvom ublažuju ili otklanjaju. Dalje sv. Jakovkaže:
»Ispovijedajte, dakle, jedni drugima grijehe i molite jedni za druge, da
ozdravite« (Jak 5, 16). Takva se liječenja događaju u sakramentu
ispovijedi, zatim u sakramentu euharistije, posebno u sakramentu
bolesničkog pomazanja. Prije pričesti molimo: »Gospodine, ... samo reci
riječ i ozdravit će duša moja.« Ovdje je riječ o tom ozdravljenju duše, i
to po molitvi.
Koje je to nutarnje liječenje? Misli se prvenstveno na liječenje duše.
Tako se može govoriti o duševnom i tjelesnom ozdravljenju. Kad je duh
zdrav i slobodan, on pomaže ozdravljenju psihe i tijela.
4. Tri su tipa molitve za nutarnje liječenje. Prvi je tip molitva za
liječenje srca u afektivnom smislu. Čovjek može biti zbog afektivne
poremećenosti blokiran na putu k Bogu, nesposoban ljubiti i prihvaćati
ljubav, bojažljiv i deprimiran. Često su korijeni depresija u nesvjesnom
predjelu osobe i tad ih je bolje ne iznositi na vidjelo, jer mogu nastati
psihički konflikti za koje je bolje da ostanu u području nesvjesnoga i da
se potraži pomoć psihologa ili psihijatra.
Drugi tip molitve ide za tim da čovjeka oslobodi od težnji i navika koje
ga priječe do sjedinjenja s Bogom. To može biti pretjerano nepovjerenje,
oholost i robovanje nagonima.
Treći je tip molitve liječenje negativnih sjećanja. Pri tome je dobro
najprije moliti da nas Gospodin podsjeti na ona sjećanja od kojih nas želi
osloboditi. Iza toga molimo ga da nas oslobodi i tih sjećanja. To mogu
biti sjećanja na očevu grubost, majčinu pretjeranu ljubav i s time
povezanu posesivnost, stid zbog tjelesne osaka-ćenosti ili mane, osjećaji
krivnje i straha i dr.
5. Tri su glavna uvjeta za nutarnje iscjeljenje: vjera da nas Isus hoće i
može osloboditi, kajanje za grijeh i za udaljavanje od Boga, te praštanje.
Praštanje je opet trostruko: treba oprostiti drugima njihove grijehe,
uvrede, nesavršenosti. Zatim treba oprostiti sebi slabost, posrtaje,
nerazumnost. A onda treba »oprostiti Nogu«, ne u smislu da on griješi,
nego da smo mi često

168169

kivni na njega što nas je takve stvorio, što nam dopušta kušnje i tako ne
prihvaćamo sebe i njegovu volju.
Svakako je prije ove molitve važno poći na ispovijed. Stoje jače i dublje
naše pokajanje u ispovijedi, to je snažnije iscjeljenje već u tom
sakramentu pomirenja. Slabo iscjeljenje u ispovijedi je zbog slabog
kajanja. Zato je potrebno još i u molitvi i prije nje probuditi iskreno
pokajanje za grijehe.
Često nismo svjesni nekih uvreda drugih, pa ne znamo za njih moliti i
ispripovijedati ih Isusu. Potrebno je stoga moliti Gospodina da nam
otkrije korijene naših negativnih i napetih ponašanja prema drugima.
Osim toga, potrebno je odreći se grešnih prilika, »đavla i njegova sjaja«,
»njegovih djela i zavođenja«, te svih idolopoklonstvenih praksa.
Kad je riječ o praštanju drugima, i uopće o pomirenju s njima, dobro je u
mašti poći k njima, te ih prihvatiti za ruku, zagrliti ih i reći jasno:
»Opraštam ti«, ili: »Oprosti mi«.
6. Molitva se može obaviti individualno, može se obaviti zajedno s nekim
ili u skupini. Ako čovjek moli sam, može slijediti tekst molitve iz
knjige. Ako su dvojica, neka jedan predmoli ili neka onaj za koga se moli
govori svoje rane i onda zajednički mole za njihovo iscjeljenje. U skupini
neka jedan predmoli tako da se dotakne svih situacija koje se tiču
sudionika.
7. U svakom slučaju, ta je molitva integralni dio obraćenja i događa se u
svezi s njime. To je molitva da Bog opet sredi grijehom poremećeni red.
8. Molitva može teći tako da Isusu detaljno govorimo svoje ožiljke i
rane, te ih tako sami postajemo svjesni i predajemo ih u Božje ruke. No,
može i tako da »snažno vapimo« Gospodinu neka nas sada i potpuno izliječi.
Sveto pismo poznaje krik kao molitvu. Psalam 22 počinje riječima: »Bože
moj, Bože moj!«, Psalam 69: »Spasi me, Bože!«, Psalam 102: »Čuj,
Gospodine, molitvu moju i vapaj moj neka dođe k tebi!« Čovjek u nevolji
vapi, i Gospodin ga čuje i izbavlja iz nevo-Ije (usp. Ps 34, 7). Job se
tuži Bogu i vapi. Poznate su Tužaljke Jeremije proroka.
Molitva vapaja i krika nosi u sebi povjerenje i nadu. Upućena je na
neposrednu budućnost, na oslobođenje. Ona ne traži razloga za uslišanje,
nego računa samo na Božju sućut. Ta molitva također ne traži samo da se
oproste grijesi, nego da se spasi i ozdravi od posljedica grijeha. Takve
molitve pomažu u tjeskobi, bolesti, nevolji i žalosti.
Osobito je dobro moliti u zajedništvu s Isusom raspetim. Moleći križni
put, žalosnu krunicu ili moleći se pred probodenim Srcem Isusovim,
doživljavamo da su naše rane u njegovoj patnji i da ih je Isus pobijedio i
iscijelio. Njegovom smrću pobijeđena je naša smrt, njegove su nas rane
iscijelile (usp. Iz 53, 5).
Možemo također moliti Mariju, Isusovu i našu majku, da nas zagovara i
prenosi naše molitve i rane svome Sinu.
9. Osobito snažno nutarnje iscjeljenje nastaje ako znamo Bogu zahvaliti za
svaku životnu priliku, za sve ljude koje smo susreli, za svaki detalj
svojega života. Time se najsnažnije izražava naš odnos prema Bogu. Mi smo,
naime, u svakom djeliću bića njegov dar. On nas ljubi i zato nam svaka i
najtragičnija situacija služi na dobro. Jer, Bog onima koji ga ljube čini
da sve dobro svrši (usp. Rim 8, 28). On nas ljubi i nitko nas ne može
istrgnuti iz njegove ruke. Bol i patnja samo su trenutak u kojemu se vidi
koliko vjerujemo Bogu. On nas kao otac dijete na tren zaroni u vodu boli,
ali nas neće utopiti, nego izvući van. To jača vjeru. Kušnje su kao skok
iz zrakoplova i nada da će se padobran otvoriti. Zahvaljivati Bogu u
nevolji i za bol znači vjerovati da je on vjeran Bog i da nas neće
napustiti. Time ga najsnažnije priznajemo pred svijetom i tako najbolje
slavimo.
Često će se dogoditi da neke rane ostaju neiscije-ljene dokle god nismo od
srca oprostili drugima. Drugi put ćemo doživjeti oslobođenje od nutarnjih
rana tek kad uspijemo Bogu reći djetinje »Hvala« i za rane. Mi

170171
i jesmo zato da budemo na hvalu Slave Božje (usp. Ef 1, 5-6).
10. Također je važno postati svjestan da je Isus Gospodar svega, pobjednik
nad smrću, grijehom, đavlom i svim nedaćama svijeta. Njemu ništa ne može
izmaći. On sve kontrolira, on svime upravlja, on određuje kako će što
biti. Sve o njemu ovisi. Zato je važno imati potpuno povjerenje u njega.
Tada molitva iscjeljenja donosi obilne plodove. Donosi nam novo srce
(usp. Ez 36, 26).njihovih nasljednih negativnih posljedica. I da ti
nadoknadiš svu ljubav koja mije bila potrebna već u trenutku začeća.
Isuse, volim svoje roditelje i želim im oprostiti svako i najmanje
pomanjkanje ljubavi prema meni od mojega začeća do rođenja. Oslobodi me,
molim te, i svih rana i strahova koji su u mene ušli zbog toga što je
majka, dok me nosila u utrobi, trpjela, morala raditi, strahovati.
Isuse, donosim ti i čas svojega rođenja. On je tebi poznat. Ti znaš što se
tada dogodilo, jesam li bio radosno primljen ili su se roditelji
razočarali mojim rođenjem. Možda je tad ušao u mene strah neprihvaće-nosti
i plahost koja me tjera u osamu i tugu.
Donosim ti svoje djetinjstvo sve do početka škole. Ti poznaš moju majku i
njezin odnos prema meni u prvim danima mojega djetinjstva. Je li me
previše voljela, razmazila i tako onesposobila da samostalno prihvatim i
najniže i najteže životne situacije? Možda me nije znala voljeti, možda me
je vrlo rijetko držala u naručju i možda mi od pomanjkanja nježnosti danas
manjka sigurnost, odlučnost, otvorenost i radost života. Možda je tad u
mene ušla neprihvaćenost, osama i osvetoljubivost. Zato možda teško
prihvaćam i roditelje i druge ljude. Isuse, iscijeli me, a mojoj majci
oprosti i daruj joj mir i radost što me rodila. Dotakni se svih rana koje
mi je u djetinjstvu nanijela majka. (Pokušaj se sjetiti svih neugodnih
situacija s majkom iz tog razdoblja, svega što te boli, čega se nerado
sjećaš, čega se bojiš i što bi htio da se izmijeni.)
Isuse, ti poznaš i mojega oca. Donosim ti sve one rane koje potječu od
njega. Molim te, iscijeli ih, pomiri me posve s mojim ocem, oprosti mu i
daruj mu ponos što me rodio i odgojio. (Sada iznesi sve o svojemu odnosu s
ocem sve do osnovne škole. Sve sukobe s njime; možda je bio pijanac,
svađao se s majkom, nije radio pa nije bilo kruha ni ruha u kući, možda je
bio bolestan, u zatvoru, radio u inozemstvu, pa nisi nikad mogao biti s
njime. Možda te tukao, teško udario, govorio ti da od tebe nikad ništa
neće biti, nije te
Molitva
Sjedi opušteno ili klekni. Saberi se pred Isusom. Svjestan si i siguran da
molitvu ne govoriš u prazno,jer je Isus rekao da će čuti i uslišati naše
molitve i da će uvijek ostati s nama. On je tu. Gledaj ga, usmjeri i
učvrsti svoj pogled i svoje srce na njega. Ali ne napeto i ukočeno, nego
smireno, opušteno, pouzdano. Duhom se dotakni njega. Moli ga neka stavi
svoju ruku na tvoje rane i iscijeli ih. Moli ovako ili slično:
Isuse Kriste!
Molim te, osposobi me za molitvu. Svojom krvlju operi moje grijehe,
oslobodi me od straha pred tobom i pred vlastitim ranama. Prosvijetli me
da spoznam sve ono što me priječi da se sjedinim s tobom, da budemo
prijatelji. Vjerujem da si tu i da me voliš. Hvala ti što si mi prijatelj
koji nikad ne može iznevjeriti. Isuse, odričem se svega što me zaustavlja
da dođem k tebi. Smiluj mi se.
Isuse, donosim ti najprije sve one zapreke u meni koje sam naslijedio do
svojih pradjedova i prabaka. Samo ti znaš stoje u meni negativnoga ostalo
od njih. Izliječi to, molim te. Njima opraštam i, molim te, dovedi ih u
nebo da se raduju s tobom.
Isuse dragi, donosim ti čas svojega začeća. Zahvaljujem ti za svoju majku
i svojega oca. Ti si htio da me baš oni začnu i rode. Molim te da me
oslobodiš i od

172173

pustio u željenu školu, ostavio tebe i majku, preplašio te, odvraćao te od

vjere, nagovarao na zlo, možda ga nisu poštivali u mjestu.) Isuse,
izliječi me.
Isuse, donosim ti i sve svoje odnose s braćom i sestrama iz tog razdoblja.
(Sjeti se svih neugodnih scena, osjećaja, sukoba, riječi, situacija s
braćom i sestrama.)Molim te, Isuse, ispuni me ljubavlju prema braći i
sestrama. Opraštam im sve. Molim te, stavi svoju ruku na svaku ranu koju
su mi prouzrokovali otac i majka, braća i sestre. Isuse, izliječi sve rane
mojega ranog djetinjstva u obiteljskom domu.
Isuse dobri, molim te da izliječiš i sve druge rane iz mojega djetinjstva.
(Detaljno ispričaj Isusu rane koje su ti zadali prijatelji iz susjedstva,
strani ljudi, rođaci, susjedi, znanci. Pokaži Isusu rane koje su ti zadale
situacije: netko te prestrašio, neka životinja napala, doživio si opasnost
na moru, rijeci, u vozilu, u planinama, u prometnoj nesreći, na putovanju,
na polju, u šumi, strah u noći, u zatvorenom stanu. Možda ti se dogodilo
nešto osobito teško, nešto što nisi nikom do sada mogao ispričati. Možda
neki grijeh kojeg se stidiš ili ga nisi mogao ispovjediti. Možda te
prestrašio netko u crkvi, svećenik ili tko drugi. Možda su te tjerali da
moliš i ideš u crkvu, pa sije zamrzio. Možda su ružno govorili o svećeniku
i Crkvi ili o nečem drugom i u tebe se uvukla averzija koju ne možeš
iskorijeniti. Možda si bio prepušten sebi i zato si plah, osamljen i danas
bježiš u samoću i neke grijehe koje se stidiš. Reci to iskreno Isusu.
Možda su ti roditelji rastavljeni. Možda su te napustili i prepustili baki
ili tetki. Tako ne znaš stoje ljubav i u tebi se javlja bijes na sve
ljude, pa i na Boga. Ispričaj Isusu kako to osjećaš.)
Isuse dragi, molim te, pogledaj svaku moju ranu, dotakni je rukom, reci da
budem zdrav i sposoban da ti vjerujem. Isuse, shvaćam roditelje, braću i
sestre i sve ljude i opraštam im. Oni nisu mogli drukčije. Molim te, i ti
im oprosti. Mene pak izliječi i osposobi da ih zavo-lim i s njima
surađujem u radosti i ljubavi. Hvala ti, Isuse, što me voliš, što praštaš
i što liječiš moje rane.Hvala ti što si mi kroz te rane još bliži. Ti si
mi jedini pravi prijatelj. Hvala ti. Zahvaljujem ti za ove trenutke mojega
novog rođenja. Nek je tebi na hvalu i slavu.
Isuse, sad ti donosim vrijeme osnovne škole. Ti dobro znaš što sam sve u
tim godinama proživio i koje su mi rane na duši nanijeli ti dani. (Sad
iinesi Isusu ono što te tišti iz tih godina. Možda si bio zapostavljen u
školi, možda si morao biti uvijek najbolji. Jedno i drugo je prisila na
tebe. Možda su učitelji i profesori govorili da od tebe nikad neće postati
ništa vrijedno i u tebi se uvriježio kompleks bezvrijednosti i
nekorisnosti, ali i bijeg od ljudi i odgovornosti. Možda su te uvijek
hvalili i u tebi se uvriježilo uvjerenje da su ti u životu uvijek
određena prva mjesta. Zato te neuspjesi obaraju. Možda su te prijatelji i
prijateljice razočarali. Sjeti se svih neugodnih dojmova i sjećanja iz
tih dana.) Molim te, Isuse, da izliječiš to razdoblje mojega života.
Oslobodi me da radim vedro u skladu sa svojom naravi i sposobnostima.
Izliječi sve netrpeljivosti prema prijateljima, školi, školskim predmetima
i prilikama. Isuse, osobito te molim, iscijeli onaj moj najteži problem iz
tog razdoblja...
Bože moj, sad ti donosim vrijeme svojega sazrijevanja. Ti me poznaš i
znaš što se sve sa mnom događalo u tom vremenu. (Sad se sjeti onih
prkosnih vladanja prema roditeljima i starijima. Sjeti se svađa,
nesporazuma s majkom i ocem, možda čak bijega od kuće, prkosne šutnje.
Sjeti se prvih znakova da postaješ mladić ili djevojka. Sjeti se neugodnih
primjedbi, straha od novih pojava i osjećaja. Možda si već tad posrnuo,
možda slušao besramne razgovore, možda neugodno što gledao, doživio i u
tebi se uvriježio strah od spolnosti ili pak odvratnost prema tom dijelu
tvojega bića. Možda te netko sablaznio i ti više ne možeš zadržati buru i
bunu u spolnosti. Možda si već tada pao i u tebi su neizbrisivi dojmovi
promaše-nosti, mučnine, osakaćenosti na duši ili u tijelu. Možda bježiš od
tog područja svojega života u strahu od grijeha ili prisila. Možda si rob
spolnosti. Sve

174175

ispričaj I sušu. Sve ono čega se stidiš, što ne želiš spomenuti, čega se
bojiš, to sada reci Isusu. Neka on uđe u sve te predjele tvojega bića.
Neka rastjera strahove i neslobodu, te on čuva tvoje osjećaje, misli i
tvoj nagon u zakonu svoje slobode. Neka on uđe u tvoje grijehe na tom
području. Neka razori grijeh i unese čistoću, miris nevinosti i ljudske
zrelosti. Neka ti kaže da je to sveto područje tvojega bića, da je on sve
to htio i stvorio, da je to plemenito, ljudsko i božanski stvaralačko.
Grijeh samo prlja te dijelove tebe. Neka se Isus svega dotakne i učini
novo stvorenje u tvojim osjećajima, mislima, mašti, savjesti i u tvojemu
tijelu.) Isuse, smiluj mi se. Molim te, oprosti moje padove i posrtaje,
moje bijegove od sebe i tebe. Izliječi moje strahove. Osposobi me da
svojoj spolnosti prilazim onako kako joj prilaziš ti i kako ti želiš daje
živim. Hvala ti što se tebe ne moram stidjeti i bojati. Uđi, Isuse, u sve
predjele mene, uđi u ono čega se najviše stidim, uđi i tamo gdje se
najviše bojim. Isuse, molim te, izliječi me, operi u svojoj krvi sve ono
stoje prljavo, grešno, nedostojno, nepristojno i ponižavajuće. Učini me
potpuno novim. Isuse, oprosti svima onima koji su me sablaznili na tom
području ili naveli na grijeh. Ja im opraštam. Oprosti i ti meni. Molim
te, oslobodi me i od onih grijeha koje sam drugima skrivio, riječima ili
djelima. Izvedi ih na pravi put. Isuse, reci mi, molim te, da se više ne
moram sjećati neugodnih doživljaja iz prošlosti. Reci daje opet sve u
redu, molim te. Hvala ti, najbolji prijatelju!
Isuse, donosim ti sve vrijeme svojega života do sada. (Sad iznesi Isusu
sve sukobe u osjećajima za daljnjeg školovanja ili kod zaposlenja. Iznesi
mučna sjećanja iz vremena hodanja s djevojkom ili mladićem, doba
vjenčanja, u braku, obitelji, na poslu, u kući. Iznesi mu neke svoje
ispovijedi, ako nisu bile potpune; sukobe s ljudima, strah od života,
siromaštvo, strah od smrti, bolesti. Ispričaj mu svoja razočaranja u
prijateljima, sa ženom ili mužem, djecom, životom. —Ako si svećenik,
izreci Isusu svoje dane odlučivanja za sjemenište, vrijeme vojske,
bo-goslovije, fakulteta, ređenja, dolaska na župu. Iznesi tvoje radosti,
ali i razočaranja, padove, izdaju, možda sablazni. Možda nisi izrekao neke
misne intencije, pa te strah; možda si nemarno služio misu, nemarno
propovijedao, nemarno držao vjeronauk, loše ispovijedao ili se sam loše
ispovjedio. Možda si u krizi vjere i zvanja. Možda neshvaćen od poglavara,
odbačen od kolega i subraće. Možda osamljen i bezuspješan. Možda u
molitvama nemaran. Izreci sve Isusu da osjetiš kako je on preuzeo sve
tvoje odgovornosti i sad možeš bez straha sve početi ispočetka. -Ako si
redovnica ili redovnik, iznesi Isusu svoja oduševljenja i razočaranja.
Iznesi mu svoju bespomoćnost, promašenost pojedinih odluka. Svoj odnos
prema zajednici i poglavarima. Svoju hladnoću prema Isusu. Osjećaj
promašenosti života, osame, tjeskobe, straha za budućnost. — Ako si
neoženjen i neudana, iznesi Isusu sve strepnje svojega stanja. Možda te
muči osama, osjećaj bezvrijednosti, kompleks manje vrijednosti, strah da
se nećeš oženiti, udati, stah od promašenog i praznog života, strah od
izrugivanja. Pogledaj Isusa u oči i shvati da je i on tako živio. On te
razumije. Opredijeli se za njega. Gledaj ga dugo, dokle god ne osjetiš
daje tvoj život njegov dar i daje on već pun, plodan, dragocjen. — Ako si
u braku, iznesi Isusu sve rane svojega odnosa prema ženi ili mužu, ili
prema drugima — svekrvi, punici, susjedima, rođacima. Iznesi Isusu
strahove zbog svojega stanja, možda bolesti. Ispričaj mu sve što te muči u
odnosu prema bračnom drugu. Možda se već dugo ne razumijete, možda ste
pregrubi jedno prema drugome, možda uopće ne razgovarate o sebi, možda je
među vama tihi rat i optuživanje. Možda si otkrio na bračnom drugu manu
koju ne možeš podnositi, možda te tvoj bračni drug uvrijedio i to te
podmuklo muči, možda te izdao, bio nevjeran, želi se rastaviti i
napustiti te, ne mari za tebe. Čini ti se da od braka nemaš ništa, još si
osamljeniji u njemu, ne snalaziš se. Možda ti se čini da niste jedno za
drugo, a sad je već kasno, pa ti se čini da ti je život propao.

176177

(Sad se još jednom sjeti i izreci Isusu one najteže svoje rane i onda
završi molitvu.)
Eto, Isuse, sve sam ti rekao. Sad ne nosim nijedan svoj teret sam. Ti si
uz mene. Sad se ne bojim ni pakla, ni frustracija, ni besmisla. Sve o tebi
ovisi. Ne plašim se nijednog svoga grijeha, nijednog neuspjeha, nijedne
bolesti, nikakve praznine. Ti sve ispunjaš, pereš, činiš i — daješ život.
Divno je biti uz tebe. Tako sam na izvoru života. Nitko mi ne može ništa.
Ni prijetnje ljudi, ni kritike, ni strahovi, ni pakao, ni grijesi. Nitko i
ništa. Slobodan sam i zaštićen. Srdačna ti hvala, Spasitelju moj! Sad sam
nov! Hvala za ovaj razgovor! Hvala za razumijevanje i novo rađanje!
Amen.Nikad ne možete moliti. Stalno se svađate. Misliš na rastavu. Bježiš
od iskrenog razgovora. Možda bračni drug dugo živi odvojeno od tebe zbog
posla i čega drugoga. Sve iznesi Isusu. I moli ga da te osposobi da
ljubiš, da živiš i za svojega bračnog druga, da potpuno budeš u njemu ne
računajući svoje napore. Ljubav se jedino isplati. Moli Isusa da te za to
osposobi. — Možda su te razočarala djeca, možda neka bolest bračnog druga
ili djece, slaba plaća, nespretnost. Možda nemate prijatelja, možda te
tište grijesi koje činiš zbog bračnog druga, možda doživljavaš da je tvom
bračnom drugu svejedno hoćeš li uprljati svoju savjest ili ne, da te on ne
razumije i ne voli, daje sebičan i grub prema tebi. Sve ispričaj Isusu.
—Ako si bolestan, daruj Isusu tu bolest i moli ga da te izliječi. Ako si
star, ispričaj Isusu sve tegobe starosti. Možda imaš osjećaj odbačenosti i
tereta za druge. Možda nepokretnost, nerazumijevanje, osamu, strah od
smrti i budućnosti. — Iznesi Isusu svu opterećenost zvanja i posla,
teret odgovornosti.)
Ti me, Isuse, vidiš. Pogledaj ovo more muka, suza, grijeha, opakosti,
izranjenosti i umiranja. Isuse, ti si sve to primio na sebe. Hvala ti što
nosiš moje rane. Isuse, hvala ti što imaš povjerenje u mene da ću izdržati
svoj život. Znam, to je tvoj dar meni, to je moj zadatak u životu, to je
moja šansa. Ti me ne ostavljaš. Sve ovo bolno i crno samo je trenutačni
prolaz kroz tamu i tunel. Svjetlo će opet doći. Znam, uz tebe ću ostvariti
sve svoje želje, imati potpun život, ispunjen i sretan. Siguran sam u to,
jer ti si Život moj, ti u ruci držiš moju sudbinu. Hvala ti što me liječiš
i osposobljavaš za život. Hvala ti što ti sada mogu vjerovati. Slavim te
u svim svojim mukama i ranama. Zajedno s tobom ponijet ću svoj križ kao
dio križa cijelog čovječanstva. Evo, opraštam sebi, i tebi, Isuse,
»opraštam« što si mi dao takav život. I svakom čovjeku opraštam, osobito
onome koji me najviše povrijedio. Zahvaljujem ti što kraj tebe ništa nije
tragično ni promašeno. Život tek stoji preda mnom. Hvala ti, dobri Isuse.
Upute
Ovu molitvu nije dosta izreći jednom. Pojedine rane treba liječiti dokle
god nisu ili potpuno izliječene ili tako zaliječene da ne ometaju tvoju
odanost Bogu i tvoju ljubav prema ljudima. Zato je dobro više puta
moliti, ali ne ovako opširno, nego posebno samo za najteže rane i ožiljke.
Budući da je riječ o ranama, normalno je da one bole. Može se kod
prisjećanja nekih rana pojaviti grčevit plač. Tad je potrebno kratko
prekinuti molitvu, duboko disati ili prošetati se. Nastaviti tek onda kad
je sve smireno i kad se mirnije može pogledati i dirnuti u ranu. Uopće,
teže rane dobro je postupno liječiti molitvom. Posebno moraju u tome biti
oprezni oni koji su psihički teško oštećeni i bolesni, kako smo to već
naglasili. Ako se netko već liječio kod psihologa ili psihijatra, bit će
dobro da se posavjetuje s liječnikom ako osjeti bilo što neobično kod
takve molitve. U tom se slučaju takav čovjek mora pridržavati i uputa
iskusnog svećenika. Poniznost je prvi uvjet da bismo bili sposobni
prihvatili milost iscjeljenja.
Poneke će rane odmah zacijeliti, neke će postupno zaraš-ćivati. To ne
ovisi o nama. Predanje Isusu u ruke najsigurniji je način do pravog
oslobođenja u vjeri. Božja je volja tvoj život.

178179

LiteraturaNavečer se silno iznenadio kad je u svojoj trošnoj kolibi

ispraznio torbu. U hrpici isprošene milostinje blistao je biser veličine
zrna pšenice.
Prosjak gorko zaplaka.
»Kako sam bio lud« — ponavljao je. »Zašto nisam imao srca da kralju
darujem čitavu svoju torbu?«
Mnogi se ljudi tuže da mole, ali ne dobivaju. Nasuprot tome stoji Isusova
riječ da ćemo uvijek dobiti. Gdje je »kratki spoj«? U tome što molimo po
svom nahođenju i logici, a ne onako kako nas uči Isus. On je jasno rekao:
»Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se« (IVIt 7, 2). I dalje: »Dajte, i
dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u
krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite, vama će se zauzvrat mjeriti« (Lk 6,
38). Potrebno je dati ono malo što imamo da bismo primili ono neizmjerno,
što ima Bog. Odricanje je uvijek stostruki dobitak, nikada gubitak. Da bi
se od Boga dobilo, potrebno mu je dati. Bog nas hoće izvući iz našega
starog svijeta, i zato najprije traži nas cijele i tek nam onda daje ono
što tražimo. On je Otac dobri, i zato nas ne može ostaviti u ropstvu, a
davati nam blago. Zatvorenika treba izvući iz tamnice, a ne samo mu
donositi hranu. Bog hoće da nas najprije izvuče iz ropstva grijehu,
porazima, smrti, paklu, Zlome, a onda nam daje i sve drugo. » Tražite
najprije kraljevstvo Božje i sve ostalo će vam se nadodati« (usp. Mt 6,
33). »Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga« (Mt 10, 39). Bog
prema nama uvijek djeluje spasiteljski i cjelovito. Potrebno je vidjeti
što imaš i to dati, tad dobivaš od Boga sve drugo. »Doista, onome tko ima,
dat će se, a onome tko nema, oduzet će se i ono što misli da ima« (Lk 8,
18). Od Andrije je Isus tražio da mu donese pet kruhova i dvije ribe, da
bi čudesno nahranio pet tisuća muškaraca i vjerojatno još više žena i
djece. On je mogao i bez tih kruhova i riba učiniti čudo, ali nije tako
činio. Čudesa je činio kad su mu ljudi darovali svoje povjerenje. U
Nazaretu nije učinio puno čudesa jer mu nisu htjeli vjerovati.
Pomoć možeš potražiti i u ovim tekstovima i knjigama:
Ps 103 Iz 43
Ps 34 Iz 49
Ps 23 Iv 14
Ps 42 Iv 15
Toma Kempenac, Nasljeđu] Krista, Zagreb 1978.
C. de Meestr, Prazne ruke. Poruka Terezije iz Lisieuxa, Zagreb 1978.
P. E. Leclerc, Mudrost jednog siromaha. Đakovo, bez godine.
M. Rossler, Tajna radosti. Prokušani recepti za teške časove. Zagreb
1974.
T. Ivanćić, Oče... Upute i predlošci za kršćansku meditaciju, Zagreb
1982.
P. Tournier, Učimo starjeti, Zagreb 1980.
P. Tournier, Više razumijevanja u braku, Psihoterapija bez
psihoterapeuta, Zagreb 1980.
D. Bonhoeffer. Otpor i preda nje. Pisma iz zatvora, Zagreb 1974. H.
Džubran, Prorok, Zagreb 1979.
Ivan od Križa, Tamna noć, Split 1979.
H. Miihlen, Uvođenje u osnovno iskustvo kršćanstva, Zagreb
1980. T. Ivančić, 33 meditacije. Na putu do smisla, Zagreb 1983.
5. Zaključne napomene i iskustva
1. Prosjak je stajao uz seosku cestu pružajući ruke za pomoć, kad izdaleka
ugleda da mu se približava zlatna kočija.
Tko bi mogao biti taj čudesni kralj?
Porastoše njegove nade. Sigurno, sad bi mogli prestati njegovi tužni
dani. Očekivao je otvorenom rukom obilnu milostinju.
Kočija se zaustavi tik do njega. Iz nje iziđe kralj. Pogleda ga i nasmije
mu se. Zatim kraljevskim dostojanstvom ispruži ruku i zamoli začuđenog
prosjaka: »Imaš li mi što dati?«
Oklijevajući zbunjen siromah otvori svoju torbu, izvadi jedno zrno pšenice
i dade ga kralju.

180181

2.AkoIsusu ne darujemo svoje grijehe, svoje krive putove i nakazna djela,

ako mu ne darujemo i svoje rane, nećemo moći dobiti Božje darove. A ko ne
darujemo Bogu sebe cijele, nećemo dobiti njega i cijele sebe slobodne i
otkupljene. Isus nam može izliječiti samo rane koje smo mu predali ili
pokazali. Grijehe koje priznajemo i za njih se kajemo, Bog može
oprostiti. Okultne prakse koje priznajemo i odričemo ih se, Bog oprašta i
od njihovih nas posljedica oslobađa. Važno je stoga ponoviti kako je
nužno da otkrijemo sve svoje rane i I sušu ih u detalje ispripovijedamo.
Tada ćemo doživjeti slobodu. No, tako se možemo Isusu otvoriti samo ako
imamo u njega povjerenja da će nas izliječiti.
Kršćanska vjera nije samo teologija, nego događanje čovjekova
oslobađanja. Teologija je vjera koja traži svoje razumijevanje. Vjera je
prije teologije, i teolog je vjernik koji razmišlja nad svojom vjerom da
bije razumski shvatio i tako drugima priopćio. Vjera se predaje kao Božja
Mudrost i Božja Sila, kao riječ i snaga. Zato vjera mora biti pojmovno
izrečena i Duhom Svetim oživljena. No, vjera je nešto što je prije
razmišljanja i prije predavanja drugima. Ona najprije preporodi onoga tko
je ima, a tek tada nastaje razmišljanje nad tim događajima u čovjeku.
Božja R iječ daje ono što obećaje. Isusovo spasenje zaista mijenja
čovjeka, oslobađa ga od sapetosti, ropstva grijehu, Zlome, bolestima,
požudama, mržnji. Molitve o kojima smo govorili zaista oslobađaju, svlače
»starog čovjeka« i oblače »novoga« (usp. Kol 3, 9—10).
Ispovijed doista potvrđuje Isusovu riječ: »Kome oprostite, bit će mu
oprošteno« (usp. Iv 20, 23). O tome svjedoči većina vjernika koji se
iskreno ispovijedaju. Jedan je umjetnik rekao: »Kako sam sada lagan. Kao
da ste težak kamen skinuli s mene. Sada lagano dišem, sad bih mogao sve
raditi. I, čudno je to — sada sve volim. A u menije mir. Sve bih dao za
taj mir.« Jedan je inženjer nakon » velike ispovijedi« priznao: »Kao da
se nebo otvorilo nada mnom. Sve jeljepše oko mene. Sada sve mogu činiti.
Drukčije sada gledam i čini mi se daje sve čisto.« Jedan je umirući rekao:
»Kao da sam već u nebu. Više se ne bojim svoje prošlosti, ni Boga, ni
pakla. Slobodan sam. Čini mi se da ste me ovom ispovijeđu prevezli na
drugu obalu, gdje sada jasno vidim ljude i pozadinu života. Eh, trebalo je
drukčije živjeti. Pozdravite moju suprugu i recite da sam sretan i da se
smrti više ne bojim.«
Ispovijed se doživljava kao oslobođenje od grijeha. Što nisu mogla sva
dobra djela, sva dobra volja, darovi, razmišljanja ni psihoterapija, dala
je ispovijed. Isus Krist tu preko Crkve oprašta grijeh, i tako se čovjek
oslobađa krivice, ropstva, grižnje savjesti i straha od suda i kazne kao
posljedica grijeha. Isus Krist je zadnja riječ nad svijetom, čovjekom i
grijehom. Kad on oprosti, onda je sve riješeno. Nema nas više tko drugi
osuditi, jer je Isus Gospodar svijeta i neba. On je veći i od naše
savjesti (usp. 1 Iv 3, 20).
Oslobođenje od grijeha nije istodobno i oslobođenje od napasti da se
ponovno griješi. Zli i požuda navode čovjeka da griješi. Požuda je u nama,
u tijelu, i iznutra, poput »pete kolone«, pripravlja teren za uspješnost
napadaja Zloga. No, i Zli nas može — tako nas uči duhovna tradicija Crkve
— napastovati izvana i iznutra. On je izvan nas, i kao duhovna osoba
djeluje na naše misli, osjećaje, volju, maštu. On nas nagovara na zlo,
sprečava da razumijemo Božju riječ (usp. zrno palo pokraj puta: Mt 13,
19), zamračuje razum, ubacuje misli o strahu, grešnosti, mržnji, osveti i
tome slično. Revnog suradnika nalazi u našem palom biću. No, to je njegovo
djelovanje izvana, kojem se lako možemo oprijeti molitvom i čitanjem
Svetog pisma ili jednostavno stalnim usmjeravanjem na pozitivno, na
dobro, na razumijevanje i praštanje.
No, kroz okultne prakse i proklinjanja zle sile mogu ući u našu nutrinu i
neposredno nas napasto-

182183

vati i vezati uz grijeh. Monaška literatura govori da su svi prisilni

grijesi, poroci kojih se čovjek ne može osloboditi, znak da je zla sila
ušla u našu nutrinu i tu nas zarobljava. Ljudi to osjete kao da je netko
drugi u njima (što je opet različito od podvojenosti ličnosti). Neki je
čovjek govorio da ne psuje on, nego »Crni« u njemu. Jedna maturantica u
Bosni izjavljuje da je, pošto joj je u školi prijateljica »ga-tala iz
dlana«, osjetila da je netko u nju ušao, da više ne vlada sobom. Inače
normalna i izvrsna učenica, dobra krščanka, počela je ponavljati da život
nema smisla i da će se ubiti. Zaista je to i pokušala, ali je u zadnji čas
spašena. Ljudi osjećaju da im ta druga osoba u njima govori da moraju
činiti ono što im ona naređuje, inače će ih opsjesti. Jedna je osoba
srednjih godina iz Zagreba, ekonomist, govorila da joj netko u njoj
naređuje da gleda u jednu točku, komentira njezinu toaletu, posao, hod.
Ona se osjeća zdrava i samo se boji da je ne odvedu u bolnicu, jer »oni
joj neće moći pomoći« - govorila je.
No to nije opsjednuće, nego neposredni utjecaj Zloga iznutra, i zato jači
od onoga izvana. Student Z. je jednom zazivao duhove i nakon toga morao
prekinuti studij. Neka mu je sila naredila da se ubije. Djevojka D. je
došla svećeniku i saopćila da se već dvije godine bavi zazivanjem duhova i
magijom. Kad se htjela ispovijedati, ona je doslovno padala sa stolice.
Rekla je kako je neka sila iznutra baca na pod, kako je tjera da mrzi
roditelje i da ubije sebe. Ljudi s'e neko vrijeme još mogu oprijeti tim
silama, i zato nisu opsjednuti. Kroz okultne sile ušle su sile Zloga u
njih i snažno ih vežu, napadaju i ometaju.
Protiv tih sila nije dosta samo ispovijed niti samo (obična) molitva, nego
baš molitve otklinjanja kao molitve Crkve. Liječnik može ozdraviti tijelo.
Psihijatar i neurolog mogu liječiti psihu kad je riječ o poremećajima
živaca ili psihe. Protiv zlih sila oni su nemoćni. Zato postoji služba
svećenika i Crkve. Stvori-teljje za sve potrebe ljudi dao razne službe.
Potrebno je poštivati kompetenciju raznih službi. Ne može liječnik biti
pilot zrakoplova, ne može urar biti mesar, ne može stolar projektirati
ceste i mostove. Za sva područja ljudskog života postoje stručnjaci. A li,
važno je da svi zaista budu stručnjaci na svom području.
Molitva otklinjanja zaista oslobađa od tih unutarnjih ropstava. Djevojka
S. iz Rijeke spremala se na krštenje. Prije se bavila spiritizmom i
događalo joj se daje noću bježala od kuće i urlikala, kako svjedoči
njezin vjeroučitelj. Čak je znala baciti križ sa zida i po njemu gaziti.
Psihoanaliza djetinjstva nije došla ni do kakvih uzroka zbog kojih bi ona
to činila. Svećenik se odlučio na molitvu. Dok je molio, djevojka se
trzala, kao da iz sebe nešto istresa. Nakon nekoliko molitava ona se posve
smirila i otada joj se nikada više ništa slično nije događalo. Studentica
N. iz Splita bavila se spiritizmom i uzimala drogu. Njezine suradnice u
zazivanju duhova pobjegle su od kuće u svijet, a ona je prekinula studij i
na seminaru potražila pomoć. Imala je osjećaj daje opsjednuta. Dok se za
nju molilo, ona se rugala, a onda opominjala svećenike da joj ne mogu
pomoći, jer »nemaju stole«. Nakon molitava bila je potpuno slobodna.
Završila je studij, redovno prakticirala vjeru i čak je od smrti spasila
sestru koja je mjesecima ležala u bolnici u Beogradu u komi od droge.
Spomenuti student Ž., koji se bavio zazivanjem duhova, nakon molitava
otklinjanja rekao je daje osjetio kao da se nalazi nad crnim ponorom koji
će ga progutati, a onda gaje nešto zahvatilo za šiju i izvuklo na svjetlo,
u život. Kasnije je završio vojsku i zaposlio se. Studentica D., koju je
neka sila bacala na pod, savršeno se smirila nakon molitava. Nikad više
nije padala. Nema više prisilnih misli i želja. Zavoljela je roditelje i
svoj život i završila studij. Nakon molitava otklinjanja otkrilo se da je
potrebno još nešto malo liječenja kod psihijatra, te je tako posve
ozdravila. Cesto se tek nakon molitava otklinjanja omogući psihijat-

184185

rijsko liječenje, kao u ovom slučaju. Dvoje mladih, V. i T., iz Slavonije,

mladić i djevojka, više su puta zazivali duhove. Od tada ih je hvatala
jeza i strah, a noću su čuli lupanje i korake. Jednom im je, po njihovu
pripovijedanju, duh prijetio. Nakon molitava oni su se preporodili i otada
su već mnogima pomogli da se oslobode okultnih praksa i prihvate slobodu
koju donosi Isus Krist. Jedan mladi bračni par u Zadru tužio se da od
vjenčanja nemaju mira. Čim dođe nedjelja, žena ne može hodati i hvata je
slabost. Nakon ispitivanja čini im se da im je neka žena, preko rublja kao
medija, unosila zle sile u njih. Nakon dvije primjene molitava otklinjanja
sve su tegobe nestale. Žena M. iz Letnice nije mogla roditi muško dijete.
Petoro muške djece upetom je mjesecu trudnoće ugušila voda. Uz sve
intervencije liječnika stanje je ostalo isto. Sumnjala je na »uroke« neke
žene. Postoje svećenik izmolio molitve, rodila je prvo muško dijete. Druga
žena već dvadeset godina nije mogla imati dijete. Nakon molitve svećenika,
začela je i rodila svoje prvo dijete. U jednoj kući u Zagrebu, u kojoj se
puno spiritiziralo, noću se čulo lupanje. Kad su blagoslovljenom vodom
škropiliplinsku peć, vatra je iznenada snažno suknula iz peći. Kad je
sutradan žena ložila, peć je eksplodirala, ali nijedan komadić nije
pogodio ženu, koja se prije toga pomolila. Nakon toga je nenadano pao
prozor s hodnika. Pozvali su svećenika A. K., koji im je tada blagoslovio
kuću i izmolio molitve otklinjanja. Otada je u kući mir.
Mnogo ljudi ima slična negativna iskustva. Svećenici svaki dan čuju da
ljudi pripovijedaju o takvim događajima. No, i jedni i drugi se boje o
tome otvoreno govoriti jer osjećaju da se nalaze na području nepoznatog.
Zbog predrasuda nitko se ne usudi trijezno proučavati te fenomene i
tražiti izlaz iz muka u koje ljudi upadaju. Očito je da se nešto od
okultnog i stvarno događa, jer i kod nas, kao i u svijetu, raste broj
vračara i u selima i gradovima. Sve je više onih koji imaju iskustvo
zazivanja duhova. Znakoviprisutnosti nekih sila, koje psihologija ne
dokučuje i s kojima se ne izlazi na kraj, očiti su. Znanost o njima ne zna
ništa reći, kao što niti o Bogu znanost ne može i ne zna ništa reći. Izvor
saznanja ostaje nam samo Sveto pismo i crkvena Tradicija. A oni
nedvosmisleno govore o tim silama. Oni dapače propisuju način kako da se
oslobodimo tih sila. Novi obrednik za krštenje odraslih - Inicijacija -
nastao je nakon diskusija o postojanju duhova - zlih i dobrih. Čvrsta
vjera Crkve i dalje je tradicionalna. To znači da rezultati suvremene
egzegeze i biblijske teologije nisu umanjili sigurnost i iskustvo Crkve da
postoje ti duhovi. Nakon potvrdnih rezultata novijih teoloških
istraživanja o postojanju zlih sila, potrebna su nova istraživanja o snazi
koja od njih oslobađa. Tako će Crkva i u našem vremenu moći biti
oslobo-diteljica od misterioznih i za znanost nepoznatih sila, bit će
spasiteljica i zaštitnica ljudi u ovom našem povijesnom razdoblju. Taj
posao duhovnog oslobađanja od grijeha, smrti i Zloga jest posao samo
Crkve. Povjeren joj je od Isusa iz Nazareta, Spasitelja svijeta.
Okultne sile ne samo da smetaju normalnom duhovnom i psihičkom razvoju
čovjeka nego čovjeka i koče u hodu k Isusu Kristu. M. iz Zadra tužila se
da ne može moliti i da osjeća sve veći otpor i tjeskobu što bliže želi
Isusu. Otkrila je da joj je sestra odlazila vračaru i donosila amajlije
kući. Nakon molitve za nju odmah ju je obuzela radost i dubok mir. U
Osijeku su molili za ženu srednjih godina. Što su više molili, ona je
strasnije plakala. Upitaše je nosi li na vratu kakav znak od vračara.
Priznala je, skinula ga i bacila. Odmah ju je obuzeo mir i Isusova
prisutnost. Gospodin Z. iz Zagreba godinama se bavio transcendentalnom
meditacijom. Kad je htio doći do snažnijeg iskustva Isusove prisutnosti,
odjednom mu je Isusov lik postao odvratan. To gaje čudilo. Zamolio je za
molitve otklinjanja. Nakon toga zahvatili su ga mir i ljubav prema Isusu.
Neka se profesorica iz

186187

Dubrovnika bavila spiritizmom. Ona kaže da ju je taj duh čak doveo na

seminar za evangelizaciju Crkve. Međutim, osjećala je da joj ne treba neka
dublja vjera u Isusa i nije se htjela odreći zazivanja duhova. Kad je
ipak, nakon uvjeravanja, na to pristala, njezine inače tamne oči
rasvijetlile su se i počela je govoriti kako nije ni slutila da ju je
zavodila zla sila i da joj je tek sada Isus blizu. Jedan mag iz Rijeke
došao je na seminar da ustanovi snagu i »gustoću« zračenja među
vjernicima. Bio je mračna pogleda i bježao je od ljudi. Na kraju se
odlučio za vjeru u Isusa jer je »uvidio da je Isus najjača sila života«,
rekao je. Neobična radost tada je ušla u njega.
Cesto neće biti potrebne molitve otklinjanja, nego će biti dosta zle sile
oko nas ili u nama vezati krvlju Spasiteljevom. Crkveni oci i monasi
svjedoče da zle sile koriste svaku našu bolest i tjeskobu kako bi
pojačale muku u nama, i često je dosta u Ime Isusovo odagnati te sile,
onda se i bolest ili tjeskoba brzo izliječe. To osobito može pomoći u
moralno teškim situacijama. Zle sile možemo osjetiti u nemiru kojem ne
znamo razlog, u srdžbi koju ne možemo sputati, u mržnji koja razara odnose
u društvu, nerazumnoj osvetoljubivosti, u ljubomori koja kida veze u braku
i među rodbinom, u žudnji za novcem i bogatstvom, u ludoj zaljubljenosti
od koje nema lijeka, u svađi u kojoj »do groba« nema pomirenja i tome
slično. Redovito je tu na djelu zla sila, a krv Isusova je veže i Ime
Isusovo tjera od ljudi. Jer na Ime Isusovo mora se prignuti svako koljeno,
piše sv. Pavao (usp. Fil 2, IO). Neka djevojka u Zadru bavila se
spiritizmom, čak je bila medij. Dopustila je ipak svećeniku da za nju
moli, ali se prijetila i skidala odgovornost sa sebe, ako ga zao duh
napadne. Svećenik je krvlju Isusovom vezao zle sile i mirno izmolio
molitve. Djevojka se oslobodila, a ni svećeniku se ništa nije dogodilo.
Kao što vidimo, Isus je Crkvi dao vlast nad zlim silama, i one Crkvu
slušaju. Dao joj je i vlast nadgri-jehom, i kršćani se čiste od grijeha.
Dao joj je moć i nad smrću — zato Crkva oživljava ljude. (Nije joj dao
vlast nad umiranjem, nego nad smrću. Od umiranja se može čovjek nekako
osloboditi oživljavanjem tijela ili herojskim držanjem pred umiranjem.
No, od smrti se oslobađamo samo uskrsnućem — a to je božanski čin,
prijelaz iz smrtnog tijela u besmrtno.) Dao joj je moć nad bolestima, i
zato Crkva, odgoneći zle sile i grijeh, liječi bolesti u njihovim
uzrocima. Tako Crkva čisti svijet od mitskih poimanja i čovjeka oslobađa
straha od nepoznatih sila. Proglašavajući Isusa Krista za Gospodara svega
stvorenja, ona ljudima daje mogućnost da i oni budu gospodari, a ne
robovi, da se ničega ne boje jer su djeca Božja, da slobodno stupaju
životom. Onome koji Boga ljubi, sve se okreće na dobro (usp. Rim 8, 28).
Tražeći obraćenje I sušu Kristu, ona pruža ljudima put do te slobode
srca. A kad se promijeni i oslobodi srce, tad će svijet i čovjek biti
slobodni.
3. Da bismo pravilno shvatili molitvu za nutarnje iscjeljenje i imali
koristi od nje, potrebno je objasniti još neke procese i odnose u čovjeku,
kako ih tumače kršćanski psiholozi
Čovjek je biće sastavljeno od duše i tijela. Duša je besmrtna jer je
duhovna. Duh nam posreduje Bole znanje i Božji život. On je nadahnut
čovjeku pri rođenju i preporođen u krštenju. Budući da imamo duh, mi
možemo komunicirati s Bogom koji je duh. Molitva je stoga razgovor s Bogom
s pomoću duhovnih sposobnosti. Kao što dvoje ljudi, koji imaju telefon,
mogu razgovarati putem telefona, tako i mi možemo, putem duha, razgovarati
s Bogom. Duh je u čovjeku središte njegova bića, izvor života i sama
sposobnost za život. Duhu čovječjem ponaj-prije pripada savjest. »Duh je
voljan, ali je tijelo slabo« - kaže Isus (usp. Mt 26, 41). Taj duh
ispituje ive. On je nemiran dok se u Bogu ne smiri. On je liožji
svjetionik u čovjeku (usp. Rim 8, 16; 2 Kor 2, I ?; Izr 20, 27; 1 Kor 2,
10-11; 14-15; Mt 6, 23).
188189

Duh u nama daje spoznaju o Bogu. Samo duh pro-niče sve, i Božje dubine u
nama (usp. 1 Kor 2, 10-11). »Naravni čovjek ne prima što je od Duha
Božjeg, njemu je to ludost i ne može spoznati, jer po ovom valja
prosuđivati. Duh pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje« (1 Kor 2,
14-15).
Iz Svetog je pisma dakle jasno da u čovjeku ima nešto što se ne može
dokučiti naravnim, znanstvenim putem, nego samo Duhom Božjim. Boga može
spoznati duh, a ne tijelo. »Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne vrijedi
ništa« (Iv 6, 63).
Osim savjesti i spoznaje Boga, po duhu imamo i zajedništvo s Bogom. Samo
po duhu (ljudskom) to je nemoguće, jer on je grijehom ranjen na smrt. No,
zato nam je dao Duha (Božji, Sveti!) da oživi naš duh i da imamo
zajedništvo s Bogom. Tko se prikloni Bogu, jedan je duh s njime (usp. 1
Kor 6, 17). Mi se djeca Božja zovemo i to jesmo (usp. 1 Iv 3, 1-2). Preko
Duha je u ljudskom duhu stoga moguće iskustvo Boga. Dakle, savjest,
spoznaja Boga i zajedništvo s Bogom jesu stvarnosti duha, do kojih mogu
samo vjera i milost.
Duša sadrži i intelektualna svojstva, emocionalne sposobnosti i funkciju
volje. Duši se u Svetom pismu pripisuju sposobnosti razuma, spoznaje,
razlikovanja, ispitivanja i samospoznaje, zatim raspoloženje, osjećaji,
osjetljivost, čežnja i ljubav. Kad Bog govori čovjeku, uvijek ga smatra
voljnom osobom, osobom koja može odlučivati. Duh ima i neku vrstu oblika
koji se ne daju fizički ili psihički dokazati. Govori se o Božjem licu, o
ruci Božjoj, o tome da se Bog čuje i vidi. No, to nisu oblici koji bi se
mogli dokazati znanstvenim metodama, i stoga za znanost i ne postoje. Čak
ni medicina ni psihologija ne mogu to dokazati. No, s time iz tih
znanstvenih disciplina otpadaju i duhovne istine i stvarnosti. Stoga se
te istine ne mogu ni tražiti u psihologiji i inim znanostima. Ta se
stvarnost može dokučiti samo Duhom Božjim, a ne ljudskim umom. Vjera je
nova sposobnost kojom se spoznaje ono što je inače nespoznatljivo.Potrebno
je poštovati tu kompetentnost. Ne može se letjeti po zraku automobilom,
nego avionom. Isto tako za let u svemir ne služi zrakoplov, nego
svemirski brod. Ali ni svemirskim brodom ne možemo u nebo, nego jedino
vjerom. Mnogi nisu vjerovali da se svemirskom letjelicom može stići na
Mjesec. Ipak se može. Zato što mnogi ne vjeruju da se Duhom Svetim može
iskusiti Božja blizina i djelovanje, ne znači da se to zaista ne može.
Naprotiv, mnoštvo ljudi svjedoči, tvrdi i uvjerava da su snagom molitve
dospjeli na razinu razgovora sa živim Bogom. Tijelo naše hram je Duha
Svetoga (usp. 1 Kor 6, 19). »Ne znate li? Hram ste Božji, i Duh Božji
prebiva u vama« (1 Kor 3, 16). Dakle, u nama je ta nova sposobnost
spoznaje i komuniciranja, koja nadilazi sve stvorene mogućnosti. U tom
središtu osobnosti nalazi se mir i snaga koja se priopćuje cijeloj osobi.
Odlučujuća djelovanja dolaze od duha. Bog poštuje slobodu duše, stoga je
duša uključena u svako duhovno događanje. Bog najprije poštuje slobodu
duše i tek se onda priopćuje preko duhovne sposobnosti duši i tijelu.
Ovisi o duši za što se odluči: za poslušnost Bogu ili za pobunu protiv
Boga i, prema tome, hoće li rasti duhovno i duševno ili ne. Ipak treba
reći da Bog, unatoč našoj slobodnoj volji, ostaje apsolutan Gospodar nas
i svih događaja.
Osim izraza duša i tijelo, Sveto pismo upotrebljava i izraz: srce i
tijelo. Tijelo u Bibliji znači cjelovitost grešnih, naravnih težnji duše
i tijela, koje bez kontrole duha služe samo sebičnom zadovoljavanju nagona
(usp. Rim 7, 18). »Tijelo ne vrijedi ništa«, kaže Isus (Iv 6, 63).
Srce je nasuprot tijelu naziv za zajedničko djelovanje duha i duše. Duša
je promjenljiva prema afektima, raspoloženjima i situacijama. Duh je
stabilan, čvrst, odlučan. Duh se ne može izraziti bez duše. A duša se ne
može osloboditi bež duha. Duša je dakle usred tijela, psihe i duha i čini
čovjekovu cjelinu. Kakva je duša ovisi o tome da li se oslanja na duh ili

11)()191
na tijelo. Je li netko duhovan ili tjelesan, ne odlučuje samo čovjekovo
krštenje, nego slobodno čovjekovo usmjerenje na duh ili tijelo.
4. A sada čujmo što psiholozi misle o svim ovim molitvama.
E. Herbert, doktor psihologije, u praksi klinički psiholog, sudjelovao je
u molitvama otklinjanja i u molitvama za nutarnje iscjeljenje. On o tome
kaže: » U tim molitvenim sastancima mogao sam promatrati ljudsko držanje
koje nadilazi radno polje kliničke psihologije. Drugim riječima, i oni
koji rade u oslobađanju molitvom nalaze se u stvarnosti koja nije dostupna
psihoterapiji. Ono što se tu radi vodi većoj nutarnjoj slobodi i duševnom
zdravlju. Sa stručnog stajališta gledano, taj put jedva može dovesti do
lažnih osjećaja krivnje ili do drugih psihotičkih smetnji. Pod vodstvom
zrelih kršćana od te vrste oslobađanja mogu se očekivati u biti pozitivni
rezultati« (Scanlan, Cimer, »... erlose uns von dem Bosen«, str. 112—113).
Dr. Karl G. Rey, psihoterapeut, koji je prošao seminar za osnovno
kršćansko iskustvo, piše: »Kao psihoterapeut ne vjerujem u bogove našeg
vremena, čak ako se oni zovu Freud, Jung, Adler ili Szondi. Oni nam,
istina, pomažu živjeti svjesnije, bolje razumjeti sebe i druge. Čine nas
slobodnijima u 'fasadi', bogatijima u osjećajima i doživljajima. No,
pogledamo li bolje, oni nas zapravo vode samo k nama samima, u prostranu
slijepu ulicu: ja sam ono posljednje. Moram imati povjerenje u samoga
sebe, u sebe vjerovati: u svoje potrebe, svoje zadovoljstvo, svoje nagone,
svoju spolnost. Ja sam cilj, mjerilo i smisao svoga života. Najprije sam
studirao pet godina teologiju. Zatim sam se okrenuo psihologiji. Studirao
sam kliničku psihologiju, eksperimentalnu psihologiju, dubinsku
psihologiju i filozofiju. Radio sam kao psihoanalitičar na sveučilišnoj
klinici. Istodobno sam slutio u sudbinama ljudi koji su mi se
povjeravali, sve jasnije djelovanje neke dobre Sile.Iskusio sam vodstvo
koje nije ležalo ni u mojoj psihologiji ni u ruci pacijenta. Budući da to
transcendentalno nisam našao ni u sebi ni u teologiji, zadubio sam se u
parapsihologiju. Eksperimentirao sam i imao kontakte s medijima. Malo se
toga tu razjasnilo. Ponešto me opteretilo. Bio sam razočaran. Tad sam se
okrenuo spiritizmu. To mi je stvorilo nove konflikte i dovelo me u opasne
situacije. Tražio sam opet u sebi.
Jednoga dana našao sam program nekog seminara u Munchen-Freisingu. Htio
sam stvar studirati na izvorima i javio sam se na seminar. Da vjera u
Isusa Krista može ljude tako sasvim i duboko zahvatiti, do sada sam samo
čitao. Prvi put sam potpuno iskusio što znači moliti i što donosi molitva.
Odjednom sam shvatio zašto sam ovamo došao: htio sam moliti Boga da
međstrgne od Zloga. Htio sam napustiti svoje nepovjerenje prema njemu.
Htio sam mu se otvoriti. Ispunila me radost jer sam nakon dugog traženja
našao Boga.Klekao sam i oni su na me položili ruke. Tijelo i duša su mi
drhtali. U mene je ušlo svjetlo i iskustvo Boga. Psihoterapija ima za mene
novi cilj. Samoostvarenje je put k Bogu. Sto postajemo zreliji, to
jasnije osjećamo da smo upućeni na božansko« (»Erneuerung inKirche und
Geselschaft«, 7(1980), 8-10).
Dr. Wolfhard Margies radio je niz godina kao internist i psihoterapeut na
klinici i u praksi. Već je kao student postao »iskusni« kršćanin. Kasnije
se iz psihoterapeutskih razloga bavio pastoralnim radom u crkvenoj
zajednici. Najprije je pokušao pomoći kao internist. Onda se okrenuo
psihoanalizi, prema Freudu i Schulz-Henkeu. Na klinici i u praksi sticao
je iskustva da iza bolesti stoje drugi uzroci od onih koje je moglo
spoznati medicinsko oko, zbog čega tnedikamentozne pomoći nisu bile
dovoljne. Danas se stidi i s čuđenjem sjeća toga vremena kada je zastupao
uvjerenje kako primjena psihoterapeutskih metoda može služiti kao nadopuna
posvećenju.

192193

Ozbiljno se pita: kako je bilo moguće da je tako dugo bio slijep za

nespojivost kršćanstva i psihoterapije? Posebno se zamislio nad
činjenicom da tako dobro definirana metoda kao što je psihoterapija ne
može pomoći kod drogiranih. Ne samo pastoral nego i psihoterapija se
nalazi u krizi. Objekt svih poznatih psihoterapija jest čovjek kao
psihosomat-sko biće, tj. kao jedinka s tijelom i dušom. To, međutim, nije
čovjek kakvog ic Bog stvorio i čiju nam bit otkriva Sveto pismo. Čovjek
stvoren na sliku Božju ima trostruku strukturu. Osim duše i tijela, on
ima i duh - kaže Margies. Pogreške svih psihoterapija nisu samo u tome da
biraju, svjesno ili nesvjesno, krivi postupak. One uopće ne mogu
upotrebljavati prikladnu metodu dokle god se zatvaraju spoznaji da je
čovjek netko sasvim drugi nego ga oni poznaju. S pojmom 'duh'
psihoterapija ne zna ništa početi. Ako duševno određuje i priguši duha,
čovjek zapada u one labilnosti i nesigurnosti koje su samo psihi poznate.
On postaje nemiran, nestalan i bolestan. Nauka o psihi (psihologija)
nikada ne vodi praktičnom rezultatu zdravog i uravnoteženog života
(Wolfhard Margies, »Heilung durch sein Wort 1. Der Verzicht auf
Psychotherapie«, 3. izd., 1980).
Njemački psiholog FriedrichE. F. von Gagern prošao je seminar za
karizmatsku obnovu u Salzburgu 1978. godine. O tome je napisao članak u
kojem, između ostalog, piše:» Uvijek smo u opasnosti da izgubimo svoje
središte i tako postanemo neprijatelji životu. Zato se stalno moramo
obraćati 'od boga ovoga svijeta' kpravom Bogu, od 'tijela' k 'duhu', iz
težnje za moći k dobroti, iz rastresenosti u sabranost, iz maske u kojoj
igramo uloge u svoju jedinstvenu osobnost, iz nepovjerenja u povjerenje.
Svatko je u tom smislu potreban spasa i mora se stalno obraćati svom
izvoru života. To obraćenje je ozdravljenje, ispunjenje, zadobivanje
smislenosti života i time služba Bogu. Kad sam u veljači 1978. htio
sudjelovati u jednom uvodnom kursu za karizmatsku obnovu u Salzburgu,
zapa-zio sam s čuđenjem kako se masivni otpor već prije u meni nagomilao.
Zašto? —pitao sam se. Kroz psiho-terapeutski rad bio sam navikao u tih
deset godina da se uvijek pitam za uzroke. Bio je to pokušaj da se
zaštitim protiv povjerenja. Povjerenje je 'da' životu, nepovjerenje
'ne'. No, taj je otpor i znak nepovjerenja u vlastite osjećaje. Mnogi su
ljudi siromašni u osjećajima. U praksi terapeut nerijetko susreće ljude
koji zbog tvrdoglavosti i bezosjećajnosti trpe u slabim kontaktima, bez
humora, s agresivnim afektima, u blokadama, organskim neurozama,
glavoboljama, nesanicama, s teškoćama u jetri, srcu i krvotoku.
Grčevitost je uvijek simptom obrane od straha. Zato je potrebno praštanje.
Nedavno mije rekao jedan pacijent: 'Tek kad sam prihvatio oca, mogu i sebe
prihvatiti'« (»Erneuerung«, 5 (1979), 6—8).
Na seminarima za evangelizaciju Crkve u našoj zemlji sudjelovali su mnogi
psiholozi i psihijatri. Jedan je od njih nakon molitve za unutarnje
iscjeljenje primijetio: »To je zaista liječenje! Kad bismo barem mi
psihijatri mogli tako liječiti!« Jedna gospođa je rekla: »Dok obilazim
zatvorene pacijente, ja za njih molim. Vidim da su mnogi duhovno
opterećeni i da im psihijatrijski ne mogu pomoći. Uvjerena sam: kad bi se
za njih molila molitva otklinjanja, više od polovice samoubojica bi se
spasilo. Ipak ljudi trebaju Boga da bi posve ozdravili« (M. R.).
Na kraju treba ipak naglasiti da kompetentni sud o molitvi i milosnom
djelovanju ne može dati psihijatrija, psihologija ni znanost, nego Božja
objava. Ona je jasna. Bolesti i patnje posljedica su otuđenja od Boga.
Stoga približavanje Bogu odnosi patnju, grijeh i bolesti. To se jasno
očituje u Isusovom djelovanju i djelovanju svih onih koji su mu
povjerovali. To znači, da kompletno ozdravljenje tijela, duše i duha može
doći samo od Boga. Zato je čovjekov najvažniji posao približiti se Bogu.
Uspostaviti što kompletniju komunikaciju s Bogom. Isus Krist je ta naša
komunikacija s Bogom. Da bismo ga prihvatili, potrebno je svoj ra-

194195

zum i osjećaje svojevoljno podložiti Isusovoj volji. Tome služi obraćenje,

ispovijed, otklinjanje i molitva za iscjeljenje ožiljaka na srcu.
Tako završavamo treće razdoblje katekumenata, odnosno seminara. Sad dolazi
ono radi čega smo sve ovo govorili i činili.
Treće razdoblje katekumenata bilo je napuštanje starog svijeta, a četvrto
ulaženje u novi svijet. Ono je bilo napuštanje đavolskog, a ovo ulaženje u
Božji svijet. Ono odlaženje iz ropstva grijeha, a ovo ulaženje u slobodu
djece Božje. Izlazak iz carstva grijeha i ulazak u Božje kraljevstvo.K.
Kuhlman, Bei Gott ist nichts unmoglich, Berichte vom Wirken Goltes aus
unseren Tagen, Fix J. Verlag 1974.
Mircea Eliade, Okultizam, magija i pomodne kulture, GZH. Zagreb 1981.
Mircea Eliade. Kovači i alkemičari. GZH. Zagreb 1982.
Christian Weis, Begnadet, besessen oder was sonst? Okkultis-
muss und christlicher Glaube, St. Peter Verlag und Otto
Miiller V., Salzburg 1986. A. Gots, Wem wir im Geiste leben, Der
praktische Weg der
geistlichen Erneuerung des einzelnen und der Gemeinden,
2. izd., Linz 1983. K. McAll, Familienschuld und Heilung, Otto Miiller
Verlag,
Salzburg 1986. C. Meves, Naš život se mora izmijeniti, Sreća u duševnom
zdravlju, Đakovo 1986.
A. Trstenjak, Čovjek u tjeskobi. Prilozi psihologiji osobnog
savjetovanja. Đakovo - Zagreb 1986.
B. Haring, Vom Glauben der gesund macht, Ermutigung der heilenden
Berufe, Verlag Herder Freiburg im Breisgau 1984.
R. Lee, Handbuch der Pastoraltheologie, Metodik und Pra-
xis, Stvria 1981.
Literatura
Dr. W. C. van Dam. Okkuliismus und christlicher Glaube, Fix Ver-
lag 1981. M. Scanlan. R. J. Cirner.... erlose itns von dem Bosen. Der
Befrei-
ungsdienst in der Kirche, Stvria Verlag 1983. D. J. Tvrrcll.
Christotherapie. Selbsterfahrung und Heilung, Sty-
ria 1978. A. Griin. OSB. Der Umgang mit dem Bosen, Munstcrschwarzach
1980. M. u D. Linn. SJ. Beschddigtes Leben heilen, Was Cebet und
Cemeinsehajl helfen konnen, Stvria 1981. M. Jane, M.uD. Linn. SJ. Healing
the dving, Paulist Press. New
York 1979. G. u Th. Sartorv (izd.). Lebenshilfe aus der vVuste. Die allen
Mdnchvater ah Therapeuten, Herder 1980. W. Margies, Heilung dureli sein
Wort, 1. Der Verzicht aufPsvcho-
therapie, 3. izd. 1980. W. Margies, Heilung durc/i sein Wort, 2. Die
geistliche Behandlung
see/ischer und korperlicher Krankheiten, 3. izd., 1980. Fj. Staehelin,Der
psvchosomatiseheChristus. Eine medizinpsvcholo-
gische Begriindung von Cottes Wohnen im Menschen und eine
Drei-rote-Rosen-Meditation, 3. izd., Novalis Verlag. Schalfhau-
sen 1982. M. R. Carothers, Frei, um Goti zu loben, Fix J. Verlag 1983. F.
Mac Nutt. Die Kraft zu Heilen. Das fundamentale Buc/i tiber
Heilen durch Gebet, Stvria, 3. izd., 1979. R. A.DiOrio — D.Gropman. The
men beneth theGift. TheStorvof
My Life. The Calholic Priest Chosen for the Miracle ofGod's
Healing Grace, New York 1981.

196197

PETO POGLAVLJE

Četvrto razdoblje
OBNOVA SAKRAMENATA INICIJACIJE I MISTAGOGIJA

Iz obrednika

Ovo četvrto razdoblje katekumanata ima dva dijela: obnova (dobivanje)

sakramenata krštenja, krizme i euharistije, te uključenje u zajednicu
Crkve. Prvi je dio svjesno prihvaćanje primljenih sakramenata, a drugi
primanje svih milosti tih sakramenata.
Po krštenju je vjernik dobio oproštenje grijeha (istočnog i osobnih),
postao član naroda Božjega, primio Božje posin-stvo. Duh Sveti ga je uveo
u obećanu puninu vremena, te je u euharistijskoj gozbi uživao predokus
Božjega kraljevstva (usp. RPOK 27).
Budući da se odrasli ne spašavaju ako ne pristupe svojevoljno i ne zažele
primiti vjerom Božji dar, potrebno je da sakramente, primljene u vjeri
roditelja i kumova, svojevoljno, slobodno, svjesno i odgovorno prihvate
vjerom odrasla čovjeka. Sada, u obnovi ovih sakramenata, sklapaju
svojevoljno savez s Kristom, odričući se zabluda i prianjajući uz pravoga
Boga. Iako vjernik nije kao dijete sva tri sakramenta inicijacije primio
istodobno, nego odvojeno, sad je prikladno da ih obnovi zajedno, kako bi
se time označilo jedinstvo vazmenog otajstva, odnos između poslanja Sina i
izlijevanja Duha Svetoga, te povezanost sakramenata kojima jedna i druga
božanska osoba zajedno s Ocem dolaze krštenicima (usp. RPOK 34).
Vjernik treba najprije ispovjediti vjeru. To najbolje čini ako izmoli
Vjerovanje apostolsko. Iza toga pristupa pred zajednicu i klečeći pred
križem izriče svoje prihvaćanje sakramenata i svoje predanje u Božju
volju. Time prihvaća da umre grijesima i uskrsne na vječni život. I time
postaje svjestan da pripada Narodu Božjem, svećeničkom i proročkom.

199

Nakon obnovljenih sakramenata nastaje vrijeme mistu-gogije. To je

posljednje vrijeme evangelizacije.
»Potpunije i plodonosnije shvaćanje 'misterija' postiže se novim
izlaganjem i ponajviše iskustvom primljenih sakramenata« (RPOK 38).
Obnavljanjem sakramenata vjernik je, obnovljen Duhom, prisnije okusio
Božju riječ, postigao svjesno zajedništvo s Duhom Svetim i otkrio kako je
sladak Gospodin. »Iz toga iskustva, koje je vlastito čovjeku kršćaninu, a
povećava se životnim iskustvom, crpi novi osjećaj vjere i novo shvaćanje
Crkve i svijeta« (RPOK 38).
Obnavljanje sakramenata uvodi u razumijevanje Svetoga pisma, a stoga
povećava i poznavanje ljudi, te obogaćuje doživljavanje zajednice.
Pomognuti od kumova vjernici ulaze u prisnije odnose s drugim vjernicima,
postižu obnovljeni pogled na svijet i primaju nove poticaje (usp. RPOK
39).
Važno je da u vrijeme mistagogije vjernik spozna kako je apostolat Crkve i
svakog njezina člana usmjeren poglavito na to da riječima i djelima
očituje Kristovu poruku i priopćava njegovu milost. Upravo ih za to želi
osposobiti ovo vrijeme mistagogije. Stoga i oni koji su već obnovili svoje
sakramente trebaju pomagati pripravnike molitvom, riječju, primjerom i
poticajima. I oni mogu obnoviti svoje sakramente zajedno s pripravnicima
(usp. RPOK 41).
Svaki bi pripravnik trebao na obnovi imati kuma. Kumova je dužnost da
kumčetu pokaže ostvarenje Evanđelja u vlastitom I društvenom životu, da
mu pomogne u sumnjama, da mu daje svjedočanstvo, te da bdije nad rastom
njegova duhovnog života (usp. RPOK 43).
Zadaća je svećenika (prezbitera) da pokazuje pastoralnu i osobnu skrb
onima koji obnavljaju svoje sakramente, osobito onima koji se kolebaju i
koji upadaju u potištenost. Oni se trebaju uz pomoć đakona i laika brinuti
za njihovo daljnje katehiziranje (usp. RPOK 45).
U ovom dijelu katekumenata neposredno se sprema na obnovu sakramenata
inicijacije. Najprije ćemo pročitati katehezu o Crkvi i sakramentima
inicijacije a onda se još jednom molitvom pripremiti na svjesno
opredjeljenje za Isusa Krista preko obnove sakramenata inicijacije.9.
CRKVA I SAKRAMENTI INICIJACIJE
Nema sumnje daje ovo najvažnije razdoblje seminara. To je vrhunac i cilj
kome ide cijeli dosadašnji govor i posao.
Najprije ćemo govoriti o krštenju i Crkvi, zatim o obnovi sakramenata
inicijacije, o službama u Crkvi i svijetu, i napokon o tome kako hodati
dalje rastući u vjeri.
Uvodne napomene
Crkva je Narod Božji. Pripadnik tog naroda postaje se krštenjem. Po
krštenju su svi članovi Crkve jednaki. Svi su vjernici, jednaki po
dostojanstvu i poslanju. Svi se spašavaju po krštenju.
Razlike nastaju po službama. Svaki vjernik ima svoju službu. Dvojake su
službe u Crkvi: kleričke i laičke. Klerička se dobiva po sakramentu svetog
reda, laička po sakramentu potvrde. Svi su u Crkvi jednaki kao vjernici, a
razlikuju se kao službenici. Kao vjernici se spašavaju, kao službenici
nose spas drugima. Krst nas spašava, a potvrda i sveti red osposobljava za
službu drugima. Zato ta tri sakramenta nose neizbrisiv biljeg. Po njima
smo kompletni vjernici. Ta se kompletnost očituje posebno u euharistiji.
Po krštenju postajemo vjernici. Po sakramentu potvrde i svetog reda ne
postajemo bolji vjernici, nego
200201

sposobni za posvećivanje drugih. S v. Augustin kaže da ga plaši ono što je

vjernicima, ali ga tješi ono što je s vjernicima. Njima je biskup — i to
je odgovornost, a s njima je vjernik — to je spas.
Da bismo snažnije doživjeli obnovu sakramenata inicijacije, najprije ćemo
obnoviti sakramente inicijacije, a onda ući u mistagogiju. Najprije ćemo
obnoviti sakramente i tako doživjeti svoju spasenost, svoju baštinu na
nebu. Tek kad to temeljito iskusimo, možemo prihvatiti odgovornost za
druge — tražiti darove Duha Svetoga. Praktički se to na seminarima obavlja
tako da se na prva dva seminara obnove sakramenti inicijacije, a tek na
susljednim seminarima traže sposobnosti za služenje Crkvi i svijetu. Stoga
se na prvom uvodnom seminaru ne govori o službama i o darovima Duha
Svetoga, nego tek onda kad se traže te službe. Ili — na uvodnom se
seminaru govori onima kojima je to već treći ili neki potonji seminar.
Tako se ujedno izbjegava opasnost da sudionici obnove sakramenata misle na
službe i darove Duha prije nego su se temeljito iznutra obnovili i sasvim
opredijelili za Isusa Krista. Službe je moguće plodonosno vršiti samo ako
pripadamo potpuno Isusu Kristu.
Crkva je prasakramenat i mjesto svih sakramenata. Sakramenat ili otajstvo
je znakovitost spasenja. To je vidljivi znak koji je Isus Krist dao Crkvi,
a označuje ono što i daje. Crkva ima sedam sakramenata. Prva tri nazivaju
se sakramenti inicijacije, jer uvode u kršćanski život, dok ostali
sakramenti obilježavaju osobite trenutke kršćanskog života i osobita
područja življenja.
Crkva je zajednica vjernika okupljena Kristovim riječima, oživljena Duhom
Svetim i predvođena apostolskim i Petrovim nasljednicima. To je
neprekinuti niz vjernika od Isusa Krista do danas. Ona je svjedok
prisutnosti Isusa Krista do danas. Ona je svjedok prisutnosti Isusa
Krista u njegovu Duhu u svijetu. Ona je uzdignuti znak Isusa Krista među
narodima. Prije nego što o tome temeljitije razmislimo, pomoli se u mirnoj
meditaciji.Meditacija
Opusti se i postani svjestan: Bog je iza tebe. On te poslao u svijet. Od
njega si dobio egzistenciju, sposobnosti, roditelje, prijatelje, dom,
narod, jezik, tijelo, dušu —jednostavno: život. Njegove su ruke ispružene
iza tebe i njegov te pogled prati dok ideš putovima Zemlje. On je tvoj
Otac.
Bog je ispred tebe. On je prije tebe prošao sve životne putove i sve
kušnje. On ti donosi spoznanje o tebi, donosi snagu za život, ohrabruje
te, širi ruke i zove te da dođeš k njemu i odmoriš se. Isus Krist je
ispred tebe.
Bog je i u tebi. Duh Sveti, naime, boravi u srcima vjernika. On te
ohrabruje, tješi, poučava, svjedoči ti o Isusu Kristu.
Trojstveni Bog je u tebi. Ostani petnaestak minuta u toj svijesti: Bog je
iza tebe, ispred tebe i u tebi. Prepusti se toj istini. Neka te preplavi,
neka siđe u tvoje srce, neka natopi cijelo tvoje tijelo i tvoju dušu. A
onda moli Gospodina da njegova prisutnost u tebi bude djelotvorna i za
druge. Neka ti pomogne da budeš živ član njegove Crkve i da shvatiš stoje
i tko je Crkva.
Promisli i napiši
Što ti misliš, stoje Crkva?
— Kad čujem za Crkvu, najprije pomislim na...
— Sakramenti su za mene...
— Ja (ni)sam zadovoljan svojom župnom zajednicom, jer...
— Ja (ni)sam zadovoljan svojim zalaganjem u svijetu i u Crkvi, jer...
— Po mojem uvjerenju Crkva danas ima (nema) smisla, jer...
— Crkva — to je...
— Volim (ne volim) svoju Crkvu, jer...
— Bio bih živi član Crkve, kad bi...
— Primio sam sakramente inicijacije, ali...
— Za mene je sakramenat krštenja kao...
Bit će dobro da prije čitanja kateheze o Crkvi proučiš sljedeće tekstove:
Mt 5, 13—16 Ef2, 10—22 2 Kor 6, 14—18
Mt 16, 17—19 Kol 1, 15—23 Dj 2, 37—47
Mt 18, 15—20 1 Kor 12, 12—31 Ef4,l —16
h 10, 1 — 18 1 Kor 10, 14—21

202203

MolitvaCrkva je mjesto gdje Bog boravi s ljudima. To je prostor u kojem

ljudi praštaju i ljube jedan drugoga odazivajući se Isusovoj zapovijedi
ljubavi. Zato Bog prebiva s njima i u njima, jer Bog je Ljubav.
2. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva »puk skupljen u jedinstvu Oca
i Sina i Duha Svetoga« (LG 4). Sabor također veli daje ona »u Kristu kao
sakra-menat ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva
cijeloga ljudskog roda« (LG 1). Novi se zavjet služi raznim slikama da bi
izrazio otajstvo, sadržaj, stvarnost Crkve. Tako se Crkva naziva:
ovčinjak, stado, njiva, vinograd, gradnja Božja, Božja kuća, Božji šator
među ljudima, sveti hram, novi Jeruzalem, naša majka, sveti grad, Kristova
zaručnica. No, naje-minentnija slika Crkve jest Tijelo Kristovo. Glava
toga Tijela jest Krist. Od njega, dakle, dolazi sva mudrost. On upravlja
Crkvom. Vjernici su udovi Tijela. Isus je za svojega zemaljskog života
imao vidljivo tijelo koje je primio od majke, blažene Djevice Marije. Sada
ima, kroz svu povijest do svršetka svijeta, otaj-stveno tijelo sastavljeno
od vjernika. Po Crkvi, dakle, po tom skupu vjernika, Isus je danas vidljiv
i prepoznatljiv u svijetu. U Crkvi je vidljivo prisutno Božje kraljevstvo
i to ono koje je Isus naviještao kao Radosnu vijest. Danas to kraljevstvo
naviješta Crkva i ustanovljuje u svim narodima na zemlji. Duh Sveti pak
»oživljuje, ujedinjuje i pokreće« cijelo to Tijelo (LG 7) i zato se može
reći da je on duša toga Tijela.
3. Vjernici su udovi Kristova tijela i ujedno udovi jedan drugome (usp. 1
Kor 12, 27 i Rim 12, 5). Da bi svi vjernici, udovi Kristova tijela, bili
živi i korisni, moraju slušati Glavu, moraju čuti i poslušati Isusovu
riječ i njegove zapovijedi. Njegova je zapovijed, pak, da
Ijubejedandrugogajerćepotome svijet prepoznati da je to njegovo Tijelo.
Ujedno su ovisno jedan o dru-
|0me. Ako jedan ud Tijela ne radi prema Kristovoj zapovijedi, drugi su
onemogućeni u djelovanju. Ako je jedan ud mrtav, onda su svi udovi, budući
da su ovisni 1i njemu, mrtvi. To znači da se svaki grijeh vjernika tiče
A onda se saberi, potraži Isusa, pusti ga u svoju svijest i moli ga da te
pouči zašto je osnovao Crkvu i što je htio s tobom u toj Crkvi.
Isuse, opet si morao čekati sam, napušten, dok sam se bavio drugim
poslovima. Evo me opet s tobom. Nemoj se ljutiti. Sve sam svjesniji da s
porastom molitve raste i moje prijateljstvo s tobom. Nauči me moliti. Daj
da moj razgovor s tobom bude vrijeme za kojim najviše čeznem. I molim te,
pouči me što želiš od mene u svojoj Crkvi. Hvala ti što si htio daja
postojim na zemlji. Hvala ti za moje sposobnosti. Hvala ti što sam ti drag
ovakav kakav jesam. Hvala za ovaj razgovor s tobom. Amen.
Crkva i sakramenti pristupa
1. Živjela dva brata. Jedan je bio oženjen, a drugi neoženjen. Zajedno su
obrađivali polja i želi plodove, koje bi onda dijelili popola. Jedne
jeseni nakon žetve spavali su obojica kraj svojih hrpa pšenice. Oko ponoći
probudi se neoženjeni brat i poče razmišljati: »Ovo nije pravedno. Brat i
ja smo podijelili popola urod naših polja. Moja hrpa jednaka je njegovoj.
On, međutim, ima ženu i djecu. Mora ih sve prehraniti.« I on uze vreću
žita i prenese na bratovu hrpu. Malo iza toga probudi se i oženjeni brat i
promisli: »Moj brat je sam. Tko će ga njegovati u starosti ako ne bude
imao čime platiti pomoćnicu? Ja imam ženu i djecu i njihovu pomoć, a on
nikoga. Moj brat treba više žita i nije pravedno što smo popola
podijelili.« Uzme vreću i prenese je na bratovu stranu. Ujutro, kad su
ustali, ustanove, na svoje iznenađenje, da su obje hrpe jednake.
Sljedeće noći dogodi se isto. No dok je mlađi brat nosio vreću, odjednom
se nasred puta sudari sa starijim bratom natovarenim vrećom. Iznenađeni
zagledaju se jedan u drugoga, skoče u zagrljaj i zaplaču. U taj čas
začuju Božji glas: »Ovo mije mjesto drago, tu želim boraviti s ljudima.«

204205
sviju i boli sve. Ako ti netko stane na nožni prst, kaže sveti Augustin,
bol osjeća cijelo tijelo. No isto tako, ako neki ud savršeno funkcionira i
živi, onda svi o njemu ovisni žive i slobodno rade. U Crkvi, dakle, nema
privatnoga grijeha ni privatne svetosti. Zato za oproštenje grijeha treba
moliti Boga, ali i cijelu Crkvu. To se događa preko predstavnika Crkve i
predstavnika Isusova — svećenika. Stoje neki ud u Crkvi važniji, to je
odgovornija njegova svetost i razomiji njegov grijeh. No, važan je svaki
član Crkve. Čim manjka jedan dio, već tijelo nije cjelovito. Svaki grijeh
i svaka patnja nekog uda boli Glavu Crkve — Isusa Krista. Zato i on trpi
naše patnje, nosi krivnju i kazne naših grijeha, on odgovara za sve
vjernike Crkve. On se raduje kad su udovi tog Tijela živi i zdravi; on
pati kad su oni grešni i bolesni, jer je njegova povezanost s vjernicima
otaj-stvena, a to znači daje stvarna, a ne zamišljena. Krist u svojim
udovima stvarno danas trpi, njegovo Tijelo — Crkva — stvarno nosi križ do
konca svijeta.
4. Duh Sveti oživljuje Tijelo. On ujedno oživljuje svaki ud i osposobljuje
ga da korisno obavlja svoju funkciju unutar Tijela Crkve. Važno je
naglasiti daje bez Duha Svetoga svaki ud mrtav. Duh Sveti također daje
svakome njegovu službu ili funkciju u Crkvi. Novi zavjet govori o darovima
Duha, o službama i o plodovima Duha.
Darovi Duha Svetoga jesu sposobnosti vjernika kojima oni služe drugima u
Crkvi. Svaki vjernik ima svoj dar. To onda znači da ima toliko darova Duha
Svetoga koliko ima vjernika u jednoj crkvenoj zajednici. Doista, Novi
zavjet nabraja tridesetak darova Duha Svetoga. Sveti Pavao u pismu Crkvi u
Korintu (1 Kor 12) nabraja: dar mudrosti, dar spoznanja, dar vjere, zatim
neobične darove kao što su: dar liječenja, dar čudesa, dar prorokovanja,
onda razlikovanja duhova, zatim razne jezike i tumačenje jezika. Nadalje
Pavao govori o daru zbrinjavanja (koji zacijelo ima danas Majka Terezija).
Najveći od svih darova je ljubav. Pavao mu je posvetio cijelo poglavlje
(1 Kor 13). Pišući vjernicima u Rim Pavao nabraja ove darove:služenje,
poučavanje, ohrabrivanje, dijeljenje, iskazivanje milosrđa, strpljivost,
postojanost u molitvi, pritjecanje u pomoć u potrebi, gostoljubivost
(usp, Rim 12). Sveti Petar kaže da kršćani trebaju jedni druge posluživati
po primljenu daru. On spominje dar govo-renjaBožjih riječi i zatim dar
posluživanja (usp. 1 Pt4, 10—11). Sveti Marko na kraju svojega evanđelja
nabraja ove darove: moć istjerivanja zlih duhova, govorenje novim
jezicima, neškodljivost ujeda zmija, imunitet od otrova i polaganje ruku
na bolesne da ozdrave (usp. Mk 16, 16—18). Sveti Matej nabraja:
proroko-vanje, istjerivanje zloduha i čudesa (usp. Mt 7, 22). Ti su darovi
zapravo sposobnost za djela koja je činio Isus (usp. Iv 14, 12). Po tome
se i prepoznaje neka zajednica kao Kristova — što se u njoj događaju
Isusova djela. Time što sluša Isusove riječi, vjernik pokazuje da
pripada Isusu Kristu. A time što čini čudesna Isusova djela, vjernik
pokazuje »njegove« sposobnosti — Isus se pokazuje da je stvarno na djelu u
svojoj Crkvi. Bez čudesa Židovi nisu mogli Isusa prepoznati kao Sina
Božjega. Zato ih on upozorava: »Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi
vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte,
pa uvidite i upoznajte daje Otac u meni i ja u Ocu« (Iv 10, 37—38). Crkva
se također poziva na svece koji su činili Isusova djela tijekom povijesti
Crkve. U prvoj su Crkvi, međutim, svi bili nazvani svetima. Svatko je na
svoj način, po svome daru, činio nešto po čemu su se pokazivala baš
Isusova djela. Sveti Petar traži da svaki od vjernika zna uvjerljivo reći
obrazloženje nade koja je u njemu (usp. 1 Pt 3, 15—16).
Primiti darove Duha Svetoga znači prihvatiti i oživjeti svoje sposobnosti
za služenje drugima. Moliti za darove Duha znači, dakle, ljubiti Crkvu i
ljude. Darovi su, naime, sposobnosti za služenje drugima. Izuzetak je samo
dar jezika, koji služi na izgradnju onome koji ga ima. To je dar da onaj
koji moli ne razumije što govori, nego Duh Božji moli u njemu (usp. 1 Kor
14).
Službe pak su hijerarhijske i bitno različite od općesvećeničkih ili
laičkih službi u Crkvi. One se raz-

206207
likuju od darova. Tako dar prorokovanja nije isto što i služba
prorokovanja. Sveti Pavao nabraja ove službe: proroci, evanđelisti,
učitelji, prezbiteri, đakoni, biskupi. Svaki svećenik i biskup ima
proročku službu već po sakramentu ređenja (usp. Ef 4, 11 —13; 1 Kor 12,
27—28; lTim3, 1 — 13; 5, 17—22). Danas se govori o službi proročkoj,
svećeničkoj i pastirskoj.
Plodovi ili učinci Duha jesu kreposti koje iznutra posvećuju vjernika. To
su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost,
blagost, uzdrž-ljivost (usp. Gal 5, 22—23).
5. Uloga blažene Djevice Marije u djelu Crkve jest velika. Ona je majka
Isusa Krista izabrana za to između svih ljudi. Bog ju je odabrao. Ona je
pratila Isusa u njegovu djelovanju sve do križa. Marija je zajedno s
apostolima i 120 ljudi u dvorani Posljednje večere molila za rođenje Crkve
i doživjela to rođenje na Duhove. Nju je Isus s križa dao nama za majku.
Crkva je naziva majkom Crkve. Marija je prva Isusova učenica, prvi
vjernik. Ona je nova Eva. Stara Eva stoji na početku grešne generacije.
Nova Eva stoji na početku nove generacije svijeta. Ona je početak boljeg
svijeta. Ona je prva otkupljena i svi smo mi njezina »generacija«. Kao što
Isusova uloga u spašavanju svijeta nije prestala, nego traje do kraja
svijeta, tako i uloga Marijina. Svojom brigom i molitvom kao zagovornica,
odvjetnica, pomoćnica i posrednica ona pomaže da se Isus rađa u svakom
članu Crkve (usp. LG 62). Kao majka i djevica ona je model Crkve, koju
Crkva nastoji slijediti. Ona je majka vjernika u redu milosti. »Smrt po
Evi, život po Mariji« (LG 56). Ona je znak Naroda Božjega koji putuje
prema vječnom Jeruzalemu.
6. Crkva je, poput Isusa Krista, utjelovljenje nebeske stvarnosti u
zemaljsku. Ona je zato istodobno grešna i sveta, nebeska i zemaljska, ona
je vidljivi skup i duhovna zajednica, ljudska i božanska, sastavljena od
hijerarhijskih organa i mistično Tijelo Kristovo (usp. LG 8). Ipak te
dvije stvarnosti nisu odvojene.nego uvijek skupa. Njom upravljaju biskupi
na čelu s Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom, koji su u službi Glave.
7. Crkva ima svoj nutarnji, vlastiti život i ujedno ima poslanje drugima.
Ona je zajednica spašenih i spasonosnih ljudi. Isus ju je osnovao da bude
njegovo vidljivo Tijelo i da nosi njegov spas drugima. Ona, dakle, nema
cilj samo u sebi, nego izvan sebe: da svim ljudima donese Kristov spas.
Ona je misionarska. No, stoje više u sebi gorljiva, stoje više ispunjena
Duhom, to je sposobnija biti misionarska. Stoje više misionarska, to ima
veću potrebu biti gorljiva u sebi. Njezini vanjski i nutarnji elementi
upotpunjuju se.
8. U Crkvu se ulazi krštenjem, a za djelovanje u zajednici osposobljava
se krizmom i svetim redom. Krštenje je sakramenat po kojemu čovjek ulazi u
zajednicu Crkve, suobličuje se Isusu umrlome i uskrs-nulome, te postaje
baštinik nebeskih dobara. Uranjanjem u vodu ili polijevanjem vode vjernik
se pere od grijeha, ulazi u smrt Kristovu, te izranja u njegovo uskrsnuće.
Krštenje je novo stvaranje čovjeka. Kao što se iz majčine utrobe rađa
čovjek za ovaj svijet, tako se iz »utrobe« krštenja rađa za novi,
otkupljeni, božanski svijet. Po krštenju, dakle, vjernik izlazi iz starog,
grešnog, osuđenog svijeta i ulazi u novi, pomilovani, amnestirani
svijet. Kršćanin zato nije običan čovjek. On ne pripada ovom svijetu. On
se osjeća stranac u svijetu, on je na prolazu, svijet mu je
neprijateljski. On nije više samo slabi čovjek nego i svemoćno Božje
dijete. On se ne smije više pokoravati zakonima svijeta (požuda tijela,
požuda očiju i oholost života), nego zakonima neba. On u sebi nosi snagu
za pobjedu nad zlim svijetom. Ta pobjeda koja pobjeđuje svijet jest vjera
(usp. 1 Iv 5,4).
Po sakramentu krštenja postaje se djetetom Božjim. Dijete je iste naravi
kao i roditelji. Kršćanin je doista postao dionik božanske naravi (usp. 2
Pt 1, 4). To znači daje on jak, svemoćan, sveznajući kao i njegov

208209

Otac, iako tek u klici (narav je naime princip aktivnosti). Potrebno je

da kršćanin toga postane svjestan, kako ne bi robovao počelima svijeta.
Tome služi obnova sakramenata inicijacije, da bi vjernik kao Božji sin i
kći odrastao i radio kao što radi njegov Otac.
Krštenjem se postaje i baštinikom neba. Vjernik ima pravo na nebo. Kao što
dijete rođeno od oca i majke ima pravo na imanje i ljubav roditelja, tako
i kršćanin ima pravo na posjed i ljubav Oca nebeskog. Kršćanin je baštinik
neba. Njemu pripada nebo. On je baštinik Očev na nebu. Kršćaninova je
domovina dakle nebo. Tamo gdje je Isus, pravi Sin Očev, tamo će biti i
kršćanin, posvojeni sin Očev (usp. Iv 17, 24).
Krštenjem se ujedno ulazi u Crkvu, postaje članom Crkve. Crkva je Tijelo
Kristovo. Vjernik postaje ud toga Tijela. On se pritjelovio Isusu Kristu.
Jer, Isus je trs, a mi smo loze (usp. Iv 15). Sok koji teče Kristovim
tijelom teče i kršćaninovim. To je dakle udioništvo u Kristovu životu. Za
Crkvu se dakle rađa. U Crkvu se ne može upisati kao u klub, partiju ili u
školu. Kršćanin se ne može ni prestati biti. On nosi neizbrisiv biljeg.
Već u sakramentu krštenja, i još više u potvrdi, vjernik dobiva snagu
Duha Svetoga koja ga preporađa u Božje dijete i čini sposobnim za djela
Božja. Krštenje je prvi i najvažniji sakramenat. Njime se Crkva rađa i
raste i njime se ljudi spašavaju. Bez krštenja se nitko ne može spasiti.
Tko se ne krsti krštenjem vode, može se krstiti krstom želje i krstom
krvi. Krstom želje mnogi ulaze u dušu Crkve, a da nisu u njezinu
vidljivom tijelu. U sakramentu krštenja leže božanske snage za preporod
vjernika. Zato je važno taj sakramenat svjesno obnavljati da bi se on u
punini ostvario u pojedincu. On je, naime, vjerniku već u djetinjstvu
valjano podijeljen, ali njegova plodnost, učinkovitost, bogatstvo darova
ovisi o vjerničkoj raspoloživosti.
9. Sakramentom potvrde vjernik postaje sposoban da snagom Duha Svetoga
svjedoči drugima svoj spas dobiven po Isusu Kristu.Sakramentom euharistije
vjernik, zajedno s hijerarhijskim službenicima, obavlja, u svom redu,
svećeničku Kristovu službu navješćujući smrt Gospodinovu dok on ne dođe
(usp. 1 Kor 11, 26).
10. Katolička Crkva nosi danas oznake koje je Crkva imala od početka. Bila
je od početka hijerarhijska, njome je upravljao rimski biskup zajedno s
ostalim biskupima.
Već u početku napisala je i koristila Sveto pismo Novoga zavjeta, koje i
danas čita, čuva i predlaže, te Tradiciju koju je propovijedala i usmeno
prenosila kroz stoljeća. Ona je živa zajednica vjere. Vjeru svoju prenosi
Duhom Svetim u srcima vjernika te predanom i pisanom riječju. Vjera je
život koji se prenosi propo-vijeđu i molitvom, riječju i Duhom. U Crkvi
živi i djeluje Duh Sveti koji pisanu i propovijedanu riječ u ljudima
pretvara u život. Duh Sveti boravi u živim ljudima, u srcima vjernika.
Vjera je život koji mogu prenositi samo živi ljudi. Zato Crkva ne smije
propasti do konca svijeta. Ni vrata je paklena ne mogu nadvladati. Bez
nje, naime, ne bi bilo vjere.
Katolička je Crkva svjesna da su je mnogi napuštali, od nje se odvajali.
U njoj je, dakle, srž, stablo koje pruža korijene sve do povijesnog Isusa.
Ona je svjesna da se u njoj ostvaruje Crkva Isusa Krista, iako s druge
strane zna da se stalno mora čistiti i obnavljati u pokori (usp. LG 8).
Ona je neprekinuti niz vjernika od Isusa Krista. Ona je i neprekinuti niz
biskupa od apostola do danas. Ona je i neprekinuti niz papa od svetoga
Petra do danas. Ona je i neprekinuti niz istoga Svetoga pisma i
propovijedane Riječi. Ona je stalno vjerna Isusu Kristu i stalno
oživljavana njegovim Duhom.
11. Sve stoje Isus zaslužio i dao svijetu svojim utjelovljenjem, smrću i
uskrsnućem, te silaskom Duha Svetoga, živi i traje u Crkvi. No, ona nije
skupina pred Bogom privilegiranih ljudi, nego skup pred Bogom i svijetom
odgovornih ljudi. Isus ju je osnovao sazvavši svojom Riječju narod svoj i
sjedinjujući ga silom Duha

Mu211

Svetoga da u njoj živi on i njegov Duh otkupljujući svijet do kraja

vremena. Crkva je tu, dakle, sva za druge. Kao stoje Isus sav bio za Oca,
spreman učiniti sve što Otac želi, a opet sav za ljude, za njihov spas,
tako je i Crkva. Isus je u biti Posrednik, kako prije u svom zemaljskom
tijelu, tako i sada u svojoj zemaljskoj Crkvi. Crkva je sva u službi,
njezin je bitak »biti za druge«. Sva je u službi Isusu i sva u službi
svijetu. Biti kršćanin zvanje je kojim se stupa u službu Kristova spasa za
svijet. Crkva je, dakle, sva za ljude. Ne da ih proklinje i od njih se
distancira, nego da njihova prokletstva prihvaća, prašta i osvješćuje ih
da raskrinkaju Zloga i uvide da su svi braća i djeca istog Oca. Crkva je
znak svijetu da ga Bog »ludo« voli, da boravi usred njega i da ga želi
spasiti, privesti u svoje kraljevstvo, osloboditi i učiniti sretnim. Ona
je djelotvorni znak Božje ljubavi, jer ono što govori ima moć i ostvariti
silom Duha Svetoga.Crkva je zato radikalna novost u svijetu, nešto
jedinstveno. No, to novo u njoj je često skriveno. Oni koji vjeruju,
dolaze do te snage.
Vjeruješ li ti u ljudsku ili u Božju snagu Crkve? Znaš li kako možeš
postati živ, koristan, aktivan član Crkve? Želiš li to biti? Smatraš li da
Crkva raspolaže samo tolikom snagom kolikom raspolažu i druge religije?
Ili čak misliš da su druge religije snažnije? U čemu je snaga Crkve? Zašto
se ta snaga ne vidi jasno na Crkvi? Vidi li se u tvojem životu? Što bi
trebalo učiniti da se to vidi?
Snaga kršćana je ona ista kojom je djelovao Isus. Ne oružje, ne ljudsko
nadmetanje, ne broj članova Crkve, ne znanstvenost njezina učenja, nego
Božja sila i mudrost.
Iskustva
Evo kako su ljudi slični tebi doživljavali Crkvu:
U osnovnoj i srednjoj školi išla sam u crkvu samo zato što su tako
roditelji htjeli. Uskoro sam se udaljila od Crkve i na studiju u Zagrebu
bila sam uvjereni ateist. Vjera je za mene bila štaka koju su tražili
ljudi koji se boje hodati samostalno. Pri kraju studija susrela sam
djevojku koja je bila ne samo uvjereni vjernik, nego je ta vjera za nju
značila životni dah. To me smelo, pokrenulo na razmišljanje i, nakon
mjeseci borbe, dovelo do vjere. Ne, nije ona bila u nekoj sekti, nego u
Katoličkoj Crkvi, ali tako mirno i uvjerljivo da to nisam nikada
očekivala. Susretala samJehovine svjedoke i njima slične. Nikad me nisu
mogli uvjeriti. Govorili su mi ljudski. Ova je šutjela, a iz nje je
govorio Netko i neodoljivo me zvao. Onda sam morala na posao u drugi grad.
Mjesecima sam molila sama. Onda me nešto iznutra pokrenulo. Pošla sam
tražiti one koji mole i obraćaju se. Nigdje ih nisam našla. Počela sam
sama. Danas nas ima dvadesetak. Pronašla sam svoje mjesto u Crkvi. Nekada
sam mislila da je Crkva stvar svećenika i redovnica. Danas znam daje Crkva
moje mjesto, da sam to i ja, i zato volim založiti se u misi, u katehizi-
Promisli
Ostani još neko vrijeme u tim mislima i zapisi u bilježnicu što te osobito
pogodilo. To je, naime, tada tebi upućena riječ.
Shvaćaš li sada dublje stoje Crkva i tko je zapravo ona u svijetu? Ona je
znak spasa u svijetu. Znak nade. Ona nije obična religijska organizacija,
niti jedna između mnoštva religija u svijetu. Ukoliko su religije pokušaj
komuniciranja s Bogom uopće, ukoliko one nešto imaju s Bogom, utoliko je i
kršćanstvo religija. No, ukoliko je Isus Krist radikalna novost u svijetu.
Bog u ljudskom liku, povijesni Bog među nama, utoliko kršćanstvo (i Crkva)
nije religija. Religije su vapaj za Bogom, kršćanstvo ima Boga. Religija
odozdol traži Boga i spas čovjeka, kršćanstvo je nađeni Bog i odozgor
dobiveni spas. Religije su odozdol, osnivač su im ljudi sa zemlje. Isus
Krist je odozgor, Božji Sin. Kršćanstvo ima povijesnog Boga. Kršćanin
vjeruje daje Isus Bog, vjeruje njemu i korača s njime. Kršćanski je Bog
prisutni Bog. Crkva božanski pomaže svijetu i otkupljuje ga.

212213

ranj'u djece, u vođenju molitvene skupine, u vođenju seminara i svakom

poslu u župi.
(Marijana, 25 godina)
Kao toliki ljudi i ja sam bio ateist. A onda me počela uznemirivati
Isusova riječ. No, susret s onima koji su živjeli tu riječ odnio mi je
nemir i posve me doveo Isusu Kristu. Time, međutim, i u Crkvu. Bio sam u
Zagrebu u molitvenoj skupini. S drugima je lako živjeti vjeru. No,
diplomirao sam, otišao iz Zagreba, oženio se. Molio sam svaki dan, išao
na misu, no manjkalo mije nešto. Nakon godinu dana molitve da mi Isus
otkrije zašto me tako zavolio, oprao i ispunio sobom, s obližnjim
redovnicima počinjem molitvene sastanke, a onda organiziram i seminar.
Sada mije normalno raditi i pomagati u župi, dogovarati se sa župnikom za
obnovu župe, raditi s mladima. Jer, Crkva je moja i ja je volim.
(Dede, 30 godina)
Od kuće sam otišao s deset godina. Sam u tuđem svijetu izgubio sam sve
dobiveno od roditelja, pa i vjeru. Ušao sam u svijet s tisuću problema i
tisuću odgovora. Počeo sam tražiti rješenje sebe, opstojnosti, smisla,
raspravljatisprofesorima, kolegama, ljudima. Bezbroj pitanja ostalo je
bez odgovora. Problemi su bili metafizički, ontološki i egzistencijalni.
Onda sam jedne nedjelje pošao »iz turizma« na misu. Nisam tamo očekivao
nikakav odgovor na svoje muke. Ali, tamo, avaj! Bila je riječ upravo o
mojim problemima. Nisam se više mogao prepoznati nakon te mise. Od ta je
počelo sve mijenjati u meni i oko mene. Ne, nisu sve stvari racionalne i
materijalne. Ima još jedan svijet koji je u meni vrio, a da to nisam
znao. Bilo je to baš u vrijeme kad sam najviše kukao na Crkvu, ljude u
njoj, ostavio vjeru i Boga kao beskorisnu šifru za rješavanje životnih
problema. I otada počinjem moliti. Teško je to, ali tako lijepo kad se
krene, da se više ne može odustati. I Crkva mi je otada sve bliža i
vjerujem da će mi postati dom. sa^ -,j
,. .
(Stipo, 21 godina)Literatura:
0 tome možeš pročitati u sljedećim knjigama:
II. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi »Lumen gen-
tium«. Dokumenti, Zagreb 1972. II. vatikanski sabor, Konstitucija o Crkvi
u suvremenom svijetu
»Gaudium et spes«, Dokumenti, Zagreb 1972. Snagom Duha, Zagreb 1977. Novi
katekizam, Zagreb 1970.
T. J. Sagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti I, KS, Zagreb 1981. Ž. Kustić,
Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, Zagreb 1976. A. Franzen, Pregled
povijesti Crkve, Zagreb 1970. M. Zovkić, Crkva kao narod Božji, Zagreb
1976. Ž. Kustić, Hoćeš li se krstiti, Zagreb 1978. Lj. J. Jeđud, Vjera
tvoga krštenja, Zagreb 1979. T. J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske
literature I, KS, Zagreb
1976. Codex Iuris Canonici — Zakonik kanonskog prava.
214

Molitva

Moli Isusa, jer bez (barem početne) vjere u Isusova obećanja ništa se u
tebi ne može promijeniti. Vjera je temelj svakog spasenja i svake
promjene na bolje, svakog rasta. Moli za vjeru, moli za povjerenje, da
možeš biti svet.

10 OBNOVA SAKRAMENATA INICIJACIJENapomena

Obavljaš li sve ovo sam, potrebno je da puno moliš i da sam učiniš sve što
se inače zajednički čini u skupini ili na seminaru za evangelizaciju
Crkve.
Ponajprije se temeljito ispitaj jesi li se potpuno opredijelio za Isusa
Krista. Jesi li spreman ostaviti grijehe i grešne prigode? Jesi li spreman
napustiti sve obrambene mehanizme protiv povjerenja u Boga? Jesi li
spreman na sve ono što Isus traži od tebe? I vjeruješ li da ništa ne
gubiš, nego samo dobivaš? Vjeruješ li da je Bog dobar. Vjeruješ li da je
riječ o boljem životu za tebe? I napokon: vidi li se što od tvoga
obraćenja?
Zatim je važno da ti je savjest čista. Da si se ispovjedio i da se
slobodno pričešćuješ.
Još jednom se odreci Sotone i svih njegovih zavođenja te probudi vjeru u
Isusa Krista i njegova obećanja.
Najbolje je da se odrekneš Zloga na način kako to činimo svi na uskrsnom
bdjenju na Veliku subotu. Obnovi, dakle, ovako svoje krsne zavjete:
Odričeš li se grijeha, da živiš u slobodi djece Božje?
— Odričem.
Odričeš li se zavodljivosti zla, da te grijeh ne nadvlada?
— Odričem.
Odričeš li se Sotone, začetnika i vode grijeha?
— Odričem.
Ako se netko bavio praznovjerjem, čaranjem, magijskim obredima, zazivanjem
duhova i idolopoklonstvom, tad neka se ovdje odreče i toga (usp. RPOK, br.
259).
Nakon ovoga potrebno je da se ispovjedi vjera Crkve, i to prema formuli
vjeroispovijesti, kako se to čini u uskrsnoj noći:
Promisli
Pokušaj sada razmisliti i napisati sljedeće:
_ Za mene su do sada sakramenti krštenja, potvrde i pričesti bili kao...
_ Sakramente inicijacije sada shvaćam ovako...
_ Htio bih svoj život i svoju smrt staviti u Isusove ruke, ali...
_ još se ne mogu opredijeliti za Isusa Krista jer...
_ Spreman sam potpuno svjesno pripadati Isusu Kristu jer...
__ Krštenje je za mene...
_ Najveća vrijednost mojega života jest u...
— Mogu (ne mogu) Isusa izabrati za svojega Spasitelja jer...
Meditacija
Saberi se i zamoli Isusa da te osposobi za obnovu sakramenata krštenja.
Opusti se i, ako ti je moguće, pročitaj tekst Ezekiela proroka, poglavlje
37 (o dolini punoj kostiju). Možeš li povjerovati da će tvoja vjera zaista
oživjeti? Da će umijeniti, da ćeš drukčije gledati život, da će ti Bog
biti Vjeruješ li da sve ovo ima smisla? Da će te dovesti do Mir šire,
življe vjere?

217

VjeroispovijestSvojim riječima reci da želiš svjesno i odgovorno

prihvatiti krštenje koje si primio u djetinjstvu u vjeri roditelja i
Crkve. Reci Isusu da mu vjeruješ i da mu stavljaš u ruke svoj život, svoju
smrt, svega sebe, i da želiš da te on vodi kroz život u vječnost.
To svoje predanje možeš poslije ponoviti više puta kroz nekoliko dana. Ako
pak imaš priliku da se u župi priključiš kojoj skupini koja ide istim
putem obnove sakramenata, onda tamo traži da za tebe mole. Molitva za
drugoga, naime, mnogo je snažnija od molitve za sebe. I — osobito je važno
biti u molitvi s onima koji već imaju iskustvo vjere, jer milost se,kao i
poruke Evanđelja,prenosi svjedočenjem preko žive osobe. Ili, ako možeš,
pođi na seminar da još jednom temeljito sve ovo proučiš, odlučiš se i
obnoviš svoje vjerničke zavjete Isusu. No, važno je da odsada moliš da
obnovljeni životDuha Svetoga u tebi raste od klice u stabljiku, razgrana
se i donosi plodove.
Nadam se da si shvatio kako pri svemu ovome nije riječ o ponavljanju
sakramenata, o ponovnom krštenju i potvrdi, nego o prihvaćanju već valjano
primljenih sakramenata. Riječ je o tome da učiniš te sakramente plodnima.
Oni su ti valjano podijeljeni, ali se moraju maknuti zapreke da bi bili
plodonosni. Obnovom sakramenata inicijacije omogućuje se da ti sakramenti
postanu plodonosni. Zato je normalno da oni nose nešto novo, da novo
iskustvo ulazi u tebe, da u tvojoj vjeri nastaju promjene, da ti Bog
postane bliži. Čim se temeljito obratiš — optio fundamentalis — i moliš
da osjetiš pripadnost Isusu, to se i događa. Ne može se dogoditi da tvoj
život ne krene na bolje. Svaka je iskrena molitva uslišana, pogotovo kada
tražiš Duha Svetoga da u tebi snažno djeluje, kada dakle tražiš
kraljevstvo Božje.
Obnova sakramenata inicijacije i predanje života
Neki je mladić snivao ovaj san:
On uđe u prodavaonicu. Iza pulta opazi anđela. Žurno ga zapita:
»Gospodine, što vi prodajete?« Anđeo mu ljubazno odgovori: »Sve što
želite.« Tada mladić poče naručivati: »Tada bih želio demokratsku vladu u
Čileu, svršetak rata u svijetu, bolje uvjete za
Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje?
— Vjerujem.
Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji
je rođen od Marije Djevice, trpio i bio pokopan, koji je od mrtvih
uskrsnuo i sjedi s desna Ocu?
— Vjerujem.
Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu Katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni?
— Vjerujem.
To je vjera naše Crkve. U njoj smo kršteni i u toj vjeri snagom Duha
Svetoga možemo obnoviti svoje krštenje, svoju potvrdu i euharistiju.
Nakon ovoga možeš izmoliti sljedeću molitvu.
Molitva
Gospodine Isuse, ti si vrelo koje žeđam i učitelj koga tražim, ti si
jedini svet. Pred tobom se ne usuđujem nazvati bez grijeha. Ali s
pouzdanjem ti otvaram srce, priznajem grijehe i otkrivam neznane rane.
Dobrostivo me oslobodi slabosti, bolesnog me izliječi, žednog napoji i
obdari mirom. Snagom svoga Imena, što ga s vjerom zazivam, budi uz mene i
spasi me. Zapovjedi da se udalji zloduh, koga si uskrsnućem pobijedio.
Pokaži mi u Duhu Svetome put kako doći Ocu, da mu se klanjam u istini.
Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen (usp. RPOK, br. 164).

218219

one na rubu društva, otklanjanje siromašnih četvrti u Latinskoj Americi i

...« Tad mu anđeo upadne u riječ i reče: »Oprosti, mladiću, krivo ste me
shvatili. Ovdje ne prodajemo plodove; prodajemo samo sjeme.«
Kršćanski su sakramenti sjeme koje klija, raste i donosi plod. No, važno
je da ono jednom počne klijati i rasti.
1. Sakramenti inicijacije nisu nešto jednom dobiveno i statički
ostavljeno u djetinjstvu. Oni su život koji se treba očitovati u svakom
trenutku vjerničkog života. Oni su stalan proces u kojem se očituju
zastaj-kivanja i rast, zanemarivanje i intenzivniji život milosti. Oni su
dinamika cijeloga života. Stoga je razumljivo da ih treba, želimo li da
očituju svoju moć, neprestano obnavljati. Obnoviti znači postati ih
svjestan, iznova posvijestiti sve zrelije i osobnije njihove prihvaćanje.
Posebno je to važno u onom trenutku života kad iz djetinje dobi izrastamo
u odgovornu životnu dob, u zrelost, punoljetnost. Tada je potrebno
temeljito razmisliti prihvaćamo li te sakramente koje su nam u ranom
djetinjstvu dali i onda ih svjesno početi živjeti. Dobro je, međutim,
činiti to uvijek iznova, kao što obnavljamo krsni zavjet barem jednom
godišnje (u Vazmenom bdjenju).
2. U djetinjstvu smo kršteni vodom i Duhom Svetim. Sada nas Duh Božji
vodi k tome da obnovimo svoje krštenje. Obnova se, dakle, događa u Duhu
Svetom. Zato neki znaju reći da se u tom trenutku obraćenja i obnove
sakramenata, osobito sakramenta krštenja, te molitve da se sila Duha
Svetoga u nama pokaže na korist Crkve i svijeta, događa krštenje Duhom
Svetim. Izraz je nespretan. Mi smo jednom kršteni u Duhu Svetom i to onda
kad smo kršteni i vodom. Sad, međutim, Duh Sveti obnavlja snagu toga
krštenja. On čini da se naše krštenje pokaže snažnim i djelotvornim u
svakom trenu života. Zato je pravilno reći da je to odgovorno i
obraćeničko prihvaćanje krštenja i njegovo poosobljenje, posvješćenje. U
odgovornoj dobi moguće je odgovorno prihvatiti sakramente i tek namtada
Duh Sveti može dati darove sposobnosti i službe.
3. Obnovom krštenja postajemo svjesni da pripadamo Isusu Kristu.
Krštenjem smo pripojeni Kristu, postali smo njegovo Tijelo, imamo njegov
život. Postali smo posinjena djeca Božja. Stoga obnova sakramenata
inicijacije od nas traži da predamo i svjesno svoj život Isusu Kristu i
tako prihvatimo njegov život. Bog poštuje našu slobodu. Očekuje da se
slobodno i svojevoljno opredijelimo za njega i ljubav. Ali mi ipak možemo
zadržati svoj stari grešni život i ne prihvatiti Isusov. Predati svoj
život Isusu znači predati mu svoje grijehe, svoju krhku, smrtnu, ugroženu
egzistenciju, svoje sposobnosti — svoj život i svoju smrt, predati sve to
njemu u ruke da on po svojoj volji učini od nas nova stvorenja, da obnovi
našu slobodu, naše sposobnosti, naš rad, da uništi starog čovjeka u nama
i obnovi novoga, da razori naše grijehe i onemogući Zloga da vlada nama,
da uništi u nama strah od smrti, da nas osposobi za ljubav i praštanje.
Zato Isusu predajemo naš život i našu smrt, naše čežnje i naše nemoći, a
od njega dobivamo njegov život, s njegovim sposobnostima, te mirno možemo
reći: »Ne živim više ja, nego u meni živi Krist« (usp. Gal 2, 20). Razlog
što vjernici tako rijetko pokazuju Isusovu moć i mudrost jest u tome što
mu nisu predali svoju slobodu. Krštenje je preporodilo njihovo biće, ali
sloboda koja se nije temeljito opredijelila za Isusa Krista, blokira
očitovanje njegova života u njima. Sakramenti su valjano primljeni, ali
nisu plodonosni. Čim se radikalno i slobodno odlučimo za Isusa, u nama se
odmah pokazuje i Isusov život.
4. Obnova sakramenata jest dakle nešto što se traži od nas. To je naše
predanje u Božje ruke. To je povjerenje dano Bogu. To je svjesno i
odgovorno ulaženje u Božje kraljevstvo, na što smo i do sada po
sakramentima imali pravo. Sad kad smo slobodno ušli u Božje područje,
možemo od njega tražiti što god hoćemo i to onda i primamo (usp. 1 Iv 5,
14—15). Tu

220221

je, dakle, velika mogućnost uslišanja svih naših molitava. Nakon toga
ćemo moliti za pojedine darove Duha. Bog svakome vjerniku daje njemu
vlastite sposobnosti za služenje u Crkvi i društvu. Zato je važno otkriti
službe i darove koje nam Bog daje i za njih moliti, a to zapravo znači
otvoriti se primanju tih sposobnosti. Tako je i Isus, nakon krštenja na
Jordanu, izišao iz vode i molio se, i tada je na njega vidljivo sišao Duh
Sveti. To su, dakle, dva različita stupnja. Jedan je prihvaćanje krštenja,
a drugi prihvaćanje služenja. Jedan je ulaženje u krštenje i izabiranje
Isusa Krista za svojega Spasitelja, a drugi je molitva za službe kojima se
očituje da me Bog prihvaća i osposobljava za rad u svijetu.
5. Laik ima svoje mjesto u Crkvi i svoju službu u Crkvi i svijetu.
Njegovo mjesto ne može nitko drugi preuzeti. Laik služi Isusu Kristu i
svijetu (usp. AA 29). On unosi Isusa Krista u svijet. To ne može
svećenik, jer je njegova služba u Crkvi, on služi vjernicima. Laik,
međutim, služi svijetu. Preko laika Isus i njegov spas ulaze u cijeli
svijet. Kao što laik ne može zamijeniti svećenika, tako ni svećenik ne
može zamijeniti laika. Svećenik i laik su, dakle, službe u Tijelu
Kristovu. Svećenik dobiva službu i za nju se osposobljava sakramentom
ređenja. Laik se osposobljava sakramentom potvrde, a obnavljanjem tog
sakramenta laik uviđa svoje darove i sposobnosti i, moleći za njih,
postaje po Duhu sposoban po njima služiti drugima (usp. AA 29, 3).
6. Krštenje, kao i obnova krštenja, nisu privatna stvar pojedinca, nego
se tiču cijele Crkve. Zato je najbolje krštenje obnoviti u zajednici i
pred zajednicom. Nakon obnove cijela zajednica moli za toga čovjeka i tad
se ostvaruje Isusovo obećanje da će tada i on moliti s nama. To je, dakle,
molitva koja ima sigurnost uslišanja. To je sigurni prijelaz na Isusovu
stranu. Opredijeljenost onoga koji obnavlja sakramente i molitva Crkve
imaju Isusovo sigurno jamstvo da će se i dogoditi ono za što se moli. Pri
tome je potrebno da nekiod iskusnih vjernika budu jamci (kumovi) onome
koji obnavlja sakramente inicijacije. Svojim prisustvom oni ohrabruju
svoje kumče, a svojom ga molitvom prate. Jamci polažu desnu ruku na rame
onoga koji obnavlja krštenje u znak solidarnosti molitve i određene
odgovornosti za svoje kumče. Polaganje rukuje čin poznat u Svetom pismu i
u praksi Crkve. U Starom zavjetu govori se daje Bog stavio svoju ruku na
nekoga. To je znak daje Božje djelovanje na tome čovjeku. Zlog čovjeka
Božja ruka pritište i kažnjava, a dobroga pomaže, tješi i vodi (usp. Ps
139, Job). U Novom zavjetu Isus polaže ruke na one koje liječi. On je
naredio da i apostoli polože ruke na one koje liječe. Polaganje rukuje
najprije »materija« sakramenta ređenja i krizme. No Crkva poznaje
polaganje ruku i kao nesakramentalni čin. Npr.: nad darovima kod
euharistije, kod ređenja svećenika prisutni svećenici polažu ruke na
novozaređene, a to je znak molitve, solidarnosti i prihvaćanja u
prezbiterij; kod krštenja se propisuje polaganje ruku na krštenika, kod
ispovijedi isto tako, kod krizme kumovi trebaju položiti ruku na rame
krizmanika. Upravo se to traži i kod obnove sakramenata inicijacije. Onaj
koji obnavlja sakramente osjeća to polaganje ruku kao pomoć, podršku i kao
određeno stupanje u duhovno srodstvo sa svojim kumom. On mu može pisati,
pitati ga za savjet u daljem hodu u vjeri.
7. Sveto pismo govori o očitovanjima Duha Svetoga. Znači daje to
djelovanje Duha Svetoga u nama vidljivo. Duh Sveti djeluje u našoj duši i
pokreće u nama nove sposobnosti. Te vidljive sposobnosti jesu znakovi
njegove prisutnosti. Budući da se vjernik svjesno, cijelim bićem, tijelom
i dušom, opredjeljuje za Isusa Krista, normalno je da u tome sudjeluju i
njegovo tijelo i duša. Zato su normalne i tjelesne reakcije pri obnovi
sakramenata inicijacije. Neki počnu tiho plakati, drugi su radosni kao da
su preneseni u novi svijet, poneki pak osjete toplinu u rukama i u srcu.
Gotovo svi osjete da su se promijenili. Novi je život ušao u njih. To je
za većinu jedinstven i nezaboravan doživ-

222223

ljaj. Oni pamte datum i trenutak promjene koja se dogodila. To je

doživljaj koji kasnije, kroz dane i mje sece, prijeđe u niziskustava. Kod
svih je neizostavno iskustvo nove i snažne prisutnosti Isusa Krista i nove
ljubavi za njega i njegovu riječ. Otada oni počinju ići na svetu misu i
sakramente, čitati Božju riječ i moliti svakodnevno sami i s drugima.
Jednostavno od mlakog kršćanina postaju gorljivi i samosvjesni. Postaju
uvjereni i s vremenom osjete da su iskusni vjernici. Milost vidljivo
mijenja čovjeka. Vjernik nije samo duša nego i tijelo.Isusseutjelovio i
živio među nama. Stoga je i milosni život nešto što se vidljivo odražava i
na tijelu. Zbog tih promjena kršćanin postaje sposoban svjedočiti drugima
svoju vjeru. On pripovijeda drugima ono što na sebi zapaža, što se
djelovanjem Duha Svetoga u njemu promijenilo. Drugi također zapažaju na
takvome vjerniku nov život; zapažaju promjene koje kod njih bude pitanje
što se to s njim dogodilo i ujedno nastaje želja da i oni budu poput njega
(usp. EN 21).
8. Duh Sveti osposobljava pri tome vjernika da drukčije gleda lj ude i
svijet. On mu daje da evanđeosku riječ pravo razumije i drugima prenosi,
daje mu da razumije znakove vremena, da drugim očima gleda ljude (usp. GS
15). Duh Sveti je tako glavni činitelj evangelizacije i ujedno cilj
evangelizacije (usp. EN 75). On pripravlja srca slušatelja da razumiju ono
što im se govori i ujedno priprema pravu riječ kod propovjednika.
9. Osim sakramenata inicijacije dobro je pri tome obnoviti i druge
primljene sakramente. Neka stoga prisutni svećenici obnove sakramenat
ređenja, bračni parovi sakramenalženidbe, a redovnici svoje zavjete.
Molitva
Nakon ovekateheze ostani u tišini neko vrijeme. I kad se osjetiš spremnim,
klekni pred križ i iskreno reci Isusu da odgovorno, svjesno i svojevoljno
prihvaćaš sakramenat kr-nja i da predaješ svoj život u njegove ruke, da se
opredje za njega i njegovo kraljevstvo, da ga izabireš za svoga isitelja i
Gospodara.
Neka to bude svjesno i mirno, u dubokom uvjerenju da se Ini životna odluka
za Isusa Krista. Ostani zatim u tišini i molitvi neko vrijeme.
Potrebno je ipak napomenuti da se ova odluka bolje i dje-
i. itvornije čini ako se obnova načini pred skupinom vjernika i
u-cenikom. Zato je najbolje poći na jedan seminar za evan-
(lizaciju Crkve. Ljudima koji su tako obnovili sakrament
• ržtenja zaista su se dogodile bitne promjene u životu. Evo
kako su to doživjeli neki od njih:
Iskustva
Dragi brate!
Prvo pismo koje pišem po povratku sa seminara dim napisati Vama. Trebala
bih najprije zahvaliti za sve, ali riječ hvala, premalo je. Radije ću vam
ukratko iznijeti što se u meni događa snagom Božjom.
Još uvijek se posve ne snalazim, ne mogu više živ-vjeti prijašnjim načinom
života, a zbiva se nešto nevjerojatno. U sebi sam posve drukčija,
izmijenjena, iako se po polaganju ruku za vrijeme euharistije sa mnom nije
dogodilo ništa vidljivo, osim što sam osjetila duboku prazninu, a
očekivala sam ispunjenje. Bila sam ogoljena, ispražnjena i ponižena
dokraja, a čeznula sam i očekivala blizinu Božju. I u toj krizi bilo je
moje nepovjerenje jače od vjere u njegovu ljubav. Tada mije po plaču,
grču i mucanju pokazao da se sa mnom nešto događa.
I kad sam isplakala sebe i nepovjerenje s dubokim kajanjem, bilo mi je
jasno, sasvim jasno, da sam dobila neprocjenjiv dar vjere. Bilo je bačeno
sjeme, a sada pomalo otkrivam stabljiku i nove grane koje niču. Moje je
iznenađenje još uvijek tako silno da ne znam više što bih govorila. Znam
još da mije Gospodin važniji, ne samo od drugih nego i od mene same; znam
što znači slaviti Gospodina. I prije sam to

224225

činila, ali s velikim naporom i mukom, a sada to činim lako is velikom

radošću. Molitva i čitanje Svetoga pisma silno mi mnogo znače.
Molim Vas, zahvalite i Vi Gospodinu iz sveg srca i za mene, za sve što mi
je učinio. Osjećam divnu i trajnu povezanost sa svima vama koje sam na
seminaru srela. Zahvaljujem Gospodinu, jer divan je naš Gospodin koji
čini silna djela.
(Redovnica, Zagreb)
2. veljače 198?
Dragi brate!
Dugo sam se dvoumila, da li da ti pišem. Do sada nisam znala što znači
biti Kristov prijatelj i razgovarati s njime kao sa svojim Bogom. U
trenutku kad mi je J... izrazila vašu molitvenu želju, osjetila sam neku
neugodnost (i nezadovoljstvo), a da ni sama ne znam zašto, jer sad kad se
svega sjetim, sama sebi izgledam glupa. A li možda to i nije tako, jer do
sada nisam gotovo ni znala što upravom smislu znači biti Kristov prijatelj
i razgovarati s njime kao sa svojim Bogom.
A onda, kad ste počeli moliti, osjetila sam nepodnošljivu vrućinu, i iako
je vani bilo hladno, mene je grijala neka nutarnja sila i ljubav. Onako
opuštena, sjedeći i znojeći se, začula sam neki glas iznutra. Znala sam,
to dolazi Isus! I dok ste vi usrdno molili, ja sam slušala. Glas mije
govorio: »Ja te volim. Ja te ljubim. Ja želim da budeš moje dijete, da
budeš pravi primjer moje vjere i vršitelj moje ljubavi i mira. Zbog toga
ti dajem novo srce, novu dušu, novi duh, novo tijelo, zbog toga ti dajem
sve novo da možeš svakoga ljubiti i voljeti novom ljubavlju, mojom
ljubavlju, da možeš ljubiti ostale kao što sam ja ljubio i ljubim vas.«
Razgarala se u meni vatra Kristove ljubavi, rušili su se bedemi mržnje oko
moga srca. Tada sam tek shvatila što znači hiti prijatelj s Bogom.
Stidjela sam se tada gledati mu u lice zbog svih svojih grijeha i
prekršaja kojima sam mu nanosila boli.Iako nisam htjela plakati, suze su
same tekle, a ja sam se tada stidjela tebe, brate. Tada sam se
prilijepila uz sestru i pustila suze da teku. I da iziđe sva ona
nečistoća iz mene, da me Gospodin potpuno očisti.
Na rastanku sam bila nekako smetena i ošamu-ćena, da gotovo nisam mogla
vjerovati daje sve ono bila stvarnost. Ali sad znam da jest, da je Krist u
meni i da mije stvarno dao sve novo. Svojom ljubavlju Krist je uspio
svladati u meni svu onu mržnju, ponos i ljubomoru. Sad je moj život
ispunjen radošću, srećom i božanstvenim, Kristovim mirom. Prije je moja
molitva bila samo ono brbljanje napamet, kako se kaže^ Stalno ponavljaš
jedno za drugim, i na kraju: Što si osjetio? Ništa! Sto si doživio? Ništa!
Sad znam svoj put, i znam što je moj životni cilj. Neću dopustiti da bilo
što pomuti one čiste rijeke njegove ljubavi, izlivene na mene i na sve
nas.
Ne znam što još da ti napišem. Možda ovo i nije ono što si tražio i što si
očekivao, ja zaista nemam više riječi.
Mir Gospodnji bio s tobom!
(Tvoja sestra Nada, srednjoškolka)
Za seminar na Poljudu saznala sam od prijateljice iz Frankopanske. Stalno
mi je ponavljala da moram otići, da će to biti prava stvar za mene. Rekla
sam: »Dobro! Da vidim i to, ali sumnjam da će se što promijeniti u meni.
Vidiš, sva sam crna, očajna, Bog mije tako daleko. Priđem mu koračić, a on
me vrati natrag ne dva, već dvadeset! Idem, ionako nema što izgubiti. Zar
se išta može izgubiti u stanju kad godinama tražiš, kopaš i sebe i druge,
i sve te uvjerava da to nema smisla, ni ja, ni Bog, ni postojanje, Kakva
ljubav? Pa to su smijurije!«
U našoj sam crkvi klekla pred oltar i plakala, puna gorčine i praznine. I
pošla sam. Kako sam došla do Poljuda, ne znam. Znam samo da sam gledala
nebo iz autobusa (bilo je prekrasno plavo) i mislila kako bi bolje bilo
da sam ostala kod kuće i nešto korisno uradila.

226227
Kad sam došla među sve one ljude, bilo mije ne/a godno. Nikoga nisam
poznavala. Onako sama bijed no sam se osjećala.
Za početak — meditacija. To je isti doživljaj kao kad te netko, kad se
najmanje nadaš, polije hladnom vodom.
Nakon svih onih svađa s Isusom da ja sada s njim pričam, da ga pustim da
slobodno otvara sve pore, sva dvostruka dna moje duše? Ne! Ne i ne! Nisam
se dala. Stisnula sam zube i buljila preda se osjećajući samo teret sebe i
— bilo je grozno.
Upoznavanje i prvo predavanje prošli su mi kao kroz maglu. Vrijedno sam
zapisivala, ali mehanički. Ništa nije dospijevalo do mog srca. U pauzi sam
zapisala: »Gospodine, evo me, došla sam, ovdje sam, nemirna kao vjetar
među granama čempresa. Osjećam plimu nečega što želi da razbije sve moje
brane. Hoće li, ne znam, jer moja je sumnja kao kronična bolest. Ne daj da
mi uzalud prođu ovi dani. Ne bi vri jedilo, zar ne?«
Malo-pomalo počela sam upoznavati i druge koji su došli. Neki su mi
prilazili sami, kao da se oduvijek poznajemo. To me strašno zbunjivalo.
Mislila sam: »Gospodine, koji si ti lukavac, prevarant. Gledaj na koji me
način hoćeš pridobiti. To uopće nije fer.«
Dva dana predavanja, na kojima su padale prave bombe na moja klimava
uvjerenja, padale su velike riječi:»... naše su molitve postale bonton
prema Bogu ... toliko vjeruješ koliko moliš ... biti kršćanin znači biti
nereligiozan ... zašto ne postoji ništa? ... ljudi su samo ljudi... ili se
ubiti ili se početi voljeti... (ultimatum!)«. Meditacija, spontane
molitve, pjesme, razgovori s ljudima (koji se pamte zauvijek) — sve me to
poljuljalo u temelju.
Najprije sam se čudila, a onda opustila. »Bože, čini sa mnom što hoćeš,
ali ovako više ne ide!« Ako je netko smatrao daje dobro da baš ja
postojim, onda ga ne želim iznevjeriti.
Slijedi subota, duga meditacija, za mene najbol nijajersu se brane konačno
otvorile. Krist je mogaoslobodno ući. Suze, kakve u životu nisam
ispustila, nisu mi uopće bile jasne. I općenito tu subotu i nedjelju bila
sam sva cmizdrava.
Obnova sakramenata inicijacije bila je za mene pravi šok. Iako nas je
voditelj pripremio za sve, nisam mogla vjerovati da je to istina, da sve
to ja gledam: i stari i mladi kleče, priznaju svoje slabosti i sve to
Njemu u ruke daju!
Klekla sam i ja u zadnjoj skupini te večeri, nisam to baš jako željela,
ali htjela sam eksperimentirati sa sobom. »Da vidimo, Bože, što ti to
hoćeš (i možeš), baš me zanima! Nisi me uzalud pilao ova tri dana, i ako
sada nešto ne učiniš, čemu sve ovo?!«
Tek tada mije sinulo gdje sam i zbog čega. Uplašila sam se. Trebalo je
nešto reći. Rekla sam iz sveg srca nešto kao: »Bože, evo me... dao si mi
toliko zlata, a ja tog bogatstva nikada nisam bila svjesna... puno je
prašine, evo sada je brišem... želim da zasja... svi ti sakramenti, sve su
to papiri koji čekaju moj potpis... evo potpisujem, udari i ti svoj
pečat!...«
Najednom sam postala tako mirna, mirna kao more vani. Onda su počeli
moliti nada mnom: »Gospodine, pomozijoj, molimo te za nju... snagom svoga
Duha...« Pomislih ... pa to oni mole za mene...
Počela sam plakati, plakati... Osjećala sam kako se trgam, kako se sve
razbija, lomi, baš sve! Osjećala sam svoje mokro lice, ruke nad glavom, na
ramenima, na licu, svuda su bile ruke... Polako sam se smirila. U meni je
zaista bio mir kao rijeka, kao more...
Kad sam se podigla, vidjela sam lica koja se smiješe. Sve mi je bilo tako
čudno. Na klanjanju sam samo sjedila i slušala šumove u sebi. Čekala sam
da mi netko kaže stoje to bilo, ali nitko nije došao. Trebalo je izdržati
i tu tišinu.
Nedjelja, zadnji dan, kad su se pričala iskustva, bio mije najlakši.
Smirila sam se slušajući druge. To što su pričali, to se ne može napisati,
to treba doživjeti! Nisam imala snage reći svoje, ni snage ni hrabrosti.

228229
Na zadnjoj zajedničkoj misi, opet obnova sakramenata inicijacije, opet
isti osjećaji, opet mi naviru suze, suze za cijeli prošli i budući život'
Eva mi je prišla i rekla: »Plači! Samo plači! Znaj da te on voli!« Te sam
riječi čekala!
Poslije podne rastanci, izmjene adresa, želja da se nekad opet vidimo, da
rastemo, jer klica je razbila ljusku...
Sada klica polako raste, preživjela je nekoliko mrazeva, ali — nije
zakržljala. Pomogli su joj ljudi na Poljudu i nakon Poljuda, Novi zavjet i
molitva. Trebalo je krenuti, i krenula sam. Radujem se! Može se i u ovom
vremenu, sada, biti čovjek, čovjek u Kristu!
(Snježana, 24 godine)
Na seminar sam došao da me Gospodin pročisti od teških skrupula, da mi
daruje povjerenje u oproš-tenje grijeha i zbog molitve za ozdravljenje.
Sve sam unaprijed planirao do u tančine. Ništa nisam prepustio slučaju.
Došao sam pred Gospodina u Tantalo-vim mukama. Ali, ta moja dugogodišnja
skrupuloz-nost! Krenuo sam u akciju. Uslijedila je maratonska ispovijed
koja nije donijela tako očekivani mir. I dalje sam sumnjao (još više) da
mi je Bog oprostio grijehe.
Mislio sam na prošlost. Spoznao sam svoj poraz. Uvijek sam činio iste
greške, tj. vlastitom sam snagom želio ugrabiti mir. Svaka je skupina
dobila za čitanje odlomak iz Svetog pisma koji je trebalo i protumačiti.
Mi smo imali čitanje o darovima Duha. Konkretno, na mene su najviše
utjecale ove riječi: »Doista, jednome se po Duhu daje riječ mudrosti,
drugome vjera u tom istom Duhu, drugome dari liječenja u tom jednom Duhu,
drugome razlučivanje duhova, drugome različiti jezici, drugome tumačenje
jezika« (1 Kor 12, 8—10).
Ozbiljno sam počeo o tim darovima razmišljati, vjerovati i tražiti ih. Bog
me tada duboko zahvatio i ispunio silnom vjerom. Jednostavno, vjerovao
samdoslovno u sve to. Slijedila je molitva za ozdravljenje, kajanje, suze
i toliko očekivani mir. Zatim, obnova krštenja. Osjetio sam da je mojim
tijelom neka struja snažno prostrujala. To se očitovalo u kratkotrajnim
trncima. Nestao je teret. Postao sam lak kao pero. Čudesna me bujica mira
odjednom preplavila. Nakon toga sam svima želio oprostiti, pružiti ruku
mira. Od tog trenutka sam pjevao sa srcem kao nikad do tada.
(Mario, 26 godina)
Blaise Pascal je opisao svoj doživljaj na komadu pergamenta i ušio u svoj
kaput. Na njemu je tek nakon njegove smrti bio otkriven sljedeći tekst:
»Godine Gospodnje 1654, ponedjeljak, 23. studenog, otprilike od pola
jedanaest pa do otprilike pola jedan u noći. Vatra! Bog Abrahamov, Bog
Izakov, Bog Jakovljev. Ne Bog fdozofa i učenjaka. Sigurnost, radost, mir.
Bog Isusa Krista. Njega se može naći samo na putovima koje naučava
Evanđelje. Suze radosnice. Bijah se od njega otcijepio. Bježao sam od
njega, nijekao sam ga, zatajivao sam ga i razapi-njao. I da se nikad više
od njega ne odijelim, predajem se Isusu Kristu.«
(Blaise Pascal)
Literatura
Daljem produbljivanju obnove sakramenata mogu ti poslužiti neke od ovih
knjiga:
Z. Bezić, Stare i nove tajne. Sakramenti danas, Makarska 1979. E.
Schillebeeckx, Krist — sakramenat susreta s Bogom, Zagreb
1976. K.S.F. Tertulijan. Spis o krstu. Zagreb 1981.
N. Baumert, Gaben des Geistes Jesu, Das Charismatische in
der Kirche, Stvria 1986. II. Miihlen, Dokumente zur Erneuerung der
Kirchen, Mainz
1982. H. Miihlen, Jugend erfahrt Gott, Mainz 1983. H. Miihlen, Temeljno
opredjeljenje, Duh i voda, Jelsa 1986.

230231

H. Miihlen, Geistesgaben heute, Mainz 1982.

H. Buob, Die Gabe der Unterscheidung der Geister, Veritas
Nepoznati pisac iz 14. stoljeća, Knjiga povjerljivih savjeta.
Karmel, Zagreb 1989. V. Kraljević, Stazama mladih molitelja, Katehetski
salezii'an
ski centar, Zagreb 1985. B. Haring, Haus des Gebets, Mainz 1973. R.
Cantalamessa, Duh Sveti u Isusovu životu, Duh i voda
Jelsa 1985. T. Beck - Giovanna della Croce, Isus je božanski Gospodar.
Duh i voda, Jelsa 1984. T. Ivančić, Vjerujem u Duha Svetoga, Slavonski
Brod 1987. T. Ivančić, Budni budite i molite, 2. izd., Zagreb 1987. J.
Kardinal Ratzinger, Auf Christus Schauen, Einubung in
Glaube, Hoffnung, Liebe, Verlag Herder Freiburg im
Breisgau 1989. F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wust, Erneuerune aus dem Geist
Gottes, Mainz 1987.11. MISTAGOGIJA — MOLITVA ZA SLUŽENJE U ZAJEDNICI
Uvodne napomene
Nakon obnove sakramenata inicijacije dolazi vri-|eme u kojem se traži od
Gospodina sposobnost za novi život. U tom razdoblju treba moliti da sila
Duha Svetoga ispuni srce u punini i da darovi Duha Svetoga vjernika
osposobe za novo djelovanje u Crkvi i svijetu.
To je vrijeme u kojem sjeme obraćenja raste do punine. To je vrijeme u
kojem je potrebno da još jednom krenemo od početka, ponovimo, pročitamo,
utvrdimo i usvojimo sve. Naravno da će sad ići brže, no i plodnije. Jer,
sada ćemo moći mjeriti prijeđeni put i stvarati planove za dalje.
Kroz nekoliko dana, dakle, pokušaj sve ovo obnoviti. Zatim osobito moli
da ti Isus polako otvori oči za tvoje mjesto u Crkvi i u svijetu.
U tebi postoji mnoštvo želja. Dinamizam tvojega bića, tvojega života čezne
za ispunjenjem. Želiš biti vrijedan, dobar, sretan, zadovoljan, bez patnji
i boli, bez strahova i prijetnji. Želiš biti koristan drugima, želiš
ljubiti i biti ljubljen. Očito je da ti to ne mogu ispuniti ljudi, ni ti
sam, ni religije svijeta, ni znanost. Zato neki ljudi misle daje potrebno
odreći se svih želja ako hoćeš biti sretan i miran. Drugi kažu da treba
ispuniti sve želje i požude. No činjenica je da ispunjenje jedne želje
rađa drugu. Požude su nezasitne. Čovjek je ograničen da bi mogao ispuniti
širok spektar svojih čežnji za srećom. Oni koji se odriču čežnji i teže
za pasivnom nirvanom neimanja, odriču se čovječnosti,
232233

koja je u punini, a ne u praznini. Oni koji traže da zadovolje sve želje,

nisu realni, jer to je nemoguće i želja rađa uvijek novu želju, a čovjek
odlazi sa zemlje prije nego stoje ispunio sve želje. Zato treći misle da
treba ići umjerenim putem i samo toliko tražiti koliko se može očekivati
da ćeš dobiti. Oni žele biti realisti.
No, sigurno je da naše želje i svi dinamizmi duše i tijela nisu uzaludni i
ne moraju biti frustrirani. Oni pokazuju da negdje mora biti mogućnost
ispunjenja, a to znači i oćovječenja, ostvarenja života. Isus je došao da
imamo život i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10, 10). Kad traži
odricanje, to nije radi ispražnjenja, nego radi ispunjenja. Sve se naše
želje mogu ispuniti, sve naše čežnje imaju smisla, naši dinamizmi nisu
uzaludni. U Božjem kraljevstvu to je moguće. Odreći se treba zato
uzaludnih pokušaja ispunjenja u Soto-ninu kraljevstvu. Svijet je nemoćan i
ne može spasiti čovjeka i čovječnost u nama. To može samo Isus. On je Bog.
On nije zarobljen grijehom, on je slobodan i svemoćan.I) tebi je moj
život. Ti mi daješ svoje službe, čudesne i božan-•>ke. Čeznem za tobom i
za njima... Otvaram se tvome djelovanju...«
Nakon petnaestak minuta meditiranja mirno pročitaj sljedeću katehezu.
Služenje u Crkvi i svijetu
1. Neki je Evropljanin zalutao u pustinji Sahari. I zgladnio je i ožednio.
Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život.
Kada je već i/gubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena
oaza. Sav sretan poče trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam
sebi: »Ne, ne smijem s^ dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i
ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza.
Moram biti razuman i trijezan.« I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak.
Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo
htjede da ih ubere kadli se opet prisjeti: »Ne, nisu to datulje. To je
fatamorgana. Ne smijem se dati prevariti.« Nekoliko koraka dalje pred
očima mu se ukaže izvor vode. Ikad se htio nagnuti da se napije, njegov ga
trijezni evropski razum upozori: »To je samo fatamorgana. Nema tu izvora.
Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.«
Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad
ugledaše mrtvog Evropljanina. Jedan od njih reče: »Gle neobična čovjeka!
Tu pokraj izvora i datulja, u hladu maslina umro je od gladi i žeđi.« A
drugi mu objasni: »Poznavao sam mnogo takvih evropskih ljudi. Njihov im
razum ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.«
Želimo li govoriti o darovima Duha Svetoga, naići ćemo na sličan
mentalitet kod suvremenog vjernika. Obično se smatra da su čudesa i slična
obećanja koja je Krist dao vjernicima nešto što spada u područje
fatamorgane. Događaju se rijetko kao što su oaze rijetke u pustinji.
Pokazuju ih tek sveci.
Promisli i napiši
— Teško mije povjerovati da bih mogao dobiti neku sposobnost Duha
Svetoga, jer...
— Mislim da bi bilo najkorisnije kad bih ja imao ovu službu...
— Kad se govori o darovima Duha, najviše me smeta...
— Bojim se moliti za darove Duha, jer...
— Po mome mišljenju darovi Duha Svetoga su...
— Ja bih htio tako služiti svijetu da...
Molitva
Sada se opusti i pokušaj kroz meditaciju osjetiti prisutnost Duha Svetoga
u sebi. Kao uvod u meditaciju neka ti posluži ova molitva: »Ti, Duše
Sveti, stanuješ u meni. Ti me vodiš.

234235

Pa ipak je istina da darovi Duha Svetoga i danas postoje u Crkvi i da se

Isusova obećanja i danas ostvaruju. Istina je također i to daje svaki
vjernik svet po krštenju i da stoga svaki može ostvariti Isusova
obećanja. Isus je naime rekao: »Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u
me, i on će ćiniti djela kojaja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja
idem k Ocu. I što god zamolite u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac
u Sinu. Ma što me zamolili u moje Ime, ja ću to učiniti!« (Iv 14, 12—14).
U Novom zavjetu mnogo se govori o sposobnostima koje Duh Sveti dijeli
svakom vjerniku i tako se preko njih očituje. Potrebno je poznavati te
sposobnosti i Isusova obećanja kako bismo to vršili i živjeli. Ovdje ćemo
kratko nabrojiti neke od tih darova Duha Svetoga.
2. Kad se opredijelimo za Isusa Krista, ne treba stati na početnom
koraku. Potrebno je moliti da nas Isus posve prenese u svoje kraljevstvo i
da nas osposobi za djelovanje u tom kraljevstvu. To znači da treba moliti
Isusa da nam dadne svoju mudrost kojom ćemo moći njegovim očima gledati
svijet i raskrinkavati laži i zavođenja Zloga. Dar mudrosti pomaže nam da
raskrinkamo zlo (usp. 1 Kor 12, 8). Ta mudrost može riješiti probleme
svijeta i dovesti ga do rascvata i mira.
Dar vjere nadilazi običnu vjeru. To je vjera koja »prenosi brda«. Onome
koji vjeruje, sve je moguće (usp. Mk 9, 23). Takvu vjeru ne možemo
zaslužiti niti je nekom vježbom zadobiti. Ona dolazi kao dar od Boga (usp.
1 Kor 12,9). Možemo je samo izmoliti.
3. Da bismo znali dobro moliti, Bog nas obdaruje darom molitve (usp. 1 Kor
14). Samo Duh Sveti zna kako i što treba moliti (usp. Rim 8, 26). To je
dar jezika, kada vjernik ne razumije riječi molitve, ali u povjerenju Duhu
Božjemu zna da govori tajnovite stvari i da Duh Sveti u njemu slavi i moli
Boga. Kao što majka uči dijete moliti i govori mu svoje riječi, tako i Bog
daje svoje riječi molitve koje čovjek ne razumije.ali vjeruje da Duh zna
bolje od nas kako i što treba moliti. Takvu su molitvu imali sveci, jer su
bili poslušni; tako su molili apostoli, tako je osobito znao moliti sveti
Pavao, kao stoje opisao u Prvoj poslanici Korinćanima, 14.
4. Jedan od najvažnijih darova Duha Svetoga jest razlikovanje duhova. To
je sposobnost da razlikujemo u sebi i drugima dobra nadahnuća od zlih
(usp. 1 Kor 12, 10). Često ih je teško razlučiti. Đavao i grijeh vole se
zaodjenuti u svijetlo ruho da bi se bolje maskirali i ick nakon pomnog
gledanja može se uvidjeti daje bila prevara. Sveti Pavao kaže da oko nas
postoje sile koje se suprotstavljaju Bogu i njegovu kraljevstvu (usp. El
6, 12). Uronjeni smo u grijeh. Put do Boga vodi nas kroz sve te prepreke.
Razni duhovi, magijske sile, zli duhovi, nečisti duhovi i razne druge sile
nastoje čovjeka zaustaviti na putu do Boga. One pokušavaju reći da mogu
ispuniti naše želje i čežnje, da nas one mogu osloboditi od ropstva. Ali
rob ne može roba osloboditi. Ne može sotona sotonu tjerati. Ograničeni
duh zemnih sila u svijetu i svemiru ne može ispuniti neograničenu čežnju
čovjekove duše. U nama je Božji dah. Bog je u nas udahnuo svojega Duha i
oživio nas. I zato nitko drugi ne može ispuniti težnje našeg duha, jedino
sam Bog. Moramo biti beskompromisni. Tražiti samo Isusa i ići uz njega.
Samo nam on mora biti Učitelj. Sve druge treba ostaviti, inače ćemo se
zaustaviti. Uvidjeti što dolazi od Boga, a što od zlih sila možemo samo
snagom Božjega Duha. Molimo zato Isusa da nam dadne dar razlikovanja
duhova. Tim ćemo darom moći pomagati drugima, savjetovati ih i pomoći im
da praštaju, ljube, da se oslobode svakog neprijateljstva i opredijele za
ono što je pravo. Taj nam je dar neophodno potreban.
5. Molimo zatim Gospodina da nam dadne snagu da pobijedimo sva
napastovanja Zloga, da od sebe i od drugih možemo Božjom snagom udaljavati
zle sile (usp. Mk 16, 17). Tako ćemo najsnažnije pomoći ljudima koji su u
napastima, bolestima, tjeskobama i bes-

236237

mislu. Tako ćemo unositi među ljude mir, radost i nadu u život. Od Isusa
možemo izmoliti sposobnost da u njegovo Ime »čistimo« od Zloga sve
prostore oko nas. Potrebno je samo moliti s vjerom.
6. Dar liječenja je sposobnost da pomažemo bolesnicima (usp. Mk 16, 17 i
1 Kor 12,9). Jednima možemo pomoći da strpljivo i radosno podnose boli. a
drugima da stignu do bržeg i lakšeg ozdravljenja. Velike su i beskrajne
mogućnosti liječenja, prepustimo li sve Božjoj vlasti, Božjem kraljevstvu.
Bog je to obećao, a njegove riječi ne mogu biti uzaludne. Ljudi nas
trebaju, zato je potrebno prepustiti se Isusu i vjerovati da će on dati
sve što je obećao i što ga molimo. Molitva je naša snaga. Moramo »veslati«
dokle god ne osjetimo da smo stigli na drugu obalu, na Isusovu obalu i da
se u nama i oko nas događaju Božja djela. Treba ustrajati!
7. Molitvom nas Isus osposobljava za dar ljubavi (usp. 1 Kor 13). Ničega
ljudi nisu tako žedni kao ljubavi. Čovjeku je potrebna sućut. Kad nekoga
ljubimo, onda ga spašavamo. Sebe također spašavamo tako da ljubimo. Bog je
društven, trojstven i zato k njemu možemo doći samo ako ljubimo i
praštamo. Treba moliti za razumijevanje, da možemo ljudima praštati
pogreške, nesavršenosti, gluposti i grijehe, ljubiti ih. Osobito da možemo
ljubiti neprijatelje. Ta nas ljubav najbrže i najsigurnije dovodi do
slobode, do mira i ispunjenja. Samo se ljubavlju pobjeđuju neprijatelji, a
mržnjom i oružjem nagomilavaju. Ne smijemo se dati zavesti. Jedino se
ljubav isplati, ali nije lako ljubiti. Zato moramo moliti za dar ljubavi.
Moliti treba bez straha i ustrajno. Ta će nas molitva izmijeniti i moći
ćemo drugima svjedočiti daje ljubav velika stvarnost, najsnažnija u
svijetu.
8. Ovom vremenu potrebni su proroci. Prorok je čovjek koji vidi u svijetu
i ljudima ono što drugi ne vide (usp. 1 Kor 14, 1—5). On vidi dalje, kao
iza zastora. On, stoga, vidi dobro koje se ljudima približava i tješi ih.
On također vidi zlo koje dolazi i ljude upozoravana nj, uči ih kako da mu
se odupru ili da ga spriječe. On zna da Zloga i grijeh, a to znači sva zla
i patnje, samo Božja Sila pobjeđuje, te stoga upućuje ljude da se obrate
živome Bogu i njegovu Sinu kojega nam je poslao kao Spasitelja. Prorok je
uvijek aktualan. On je dobročinitelj društva i pojedinaca. On je, na neki
način, Božja prisutnost među ljudima. On ljudima govori što Bog sada od
njih želi i što im daje. Najljepše je, stoga, imati proroka kraj sebe.
Takvo se društvo ne treba bojati iznenadnih i podlih napada. Takvu službu
imali su i proroci u Starom zavjetu. Upozoravali su na uzroke zla. Zato su
pomagali pojedincima, vlasto-dršcima i društvu. Vremena u kojima nije bilo
proroka bila su za Izraelce žalosna i dezorijentirana. Molimo, dakle, da
nas Isus osposobi za proroke. On to daje svakom vjerniku koji ga za to
moli (usp. 1 Kor 12, 10).
9. Dar poučavanja (usp. Rim 12, 7) jest sposobnost da poučimo one koji bi
htjeli biti vjernici i molitelji, a ne znaju kako. Iako je možda naše
teološko znanje malo, Gospodin nam daje sposobnost da iz te siromašne
riznice ipak izvučemo pravu riječ. Možda će nas to potaknuti da se
školujemo na katoličkim institutima i fakultetima, i da u župi preuzmemo
pouku djece ili odraslih. Tu će nam pomoći i savjet župnika.
Svjedočenje je sposobnost izricanja naših iskustava drugima. Drugima
uvijek koriste naša iskustva u vjeri, ohrabruju ih, ali ako ih ne znamo
formulirati, iskustva su u nama kao zakopano blago. Trebalo bi ih
napisati, izreći, pokazati, a ako to ne znamo, čini nam se da idemo
unatrag umjesto da napredujemo. Potrebno je ustrajno moliti da nas Isus
osposobi kako bismo svoja iskustva vjere mogli izreći na pravi način.
Trijezno, razumno, ljudski, mirno i uvjerljivo. Treba priznati Isusa i
njegovo djelo pred drugima bez primjese samodopadnosti.
10. Po molitvi nas Isus osposobljava da spoznamo i ono što je skriveno
unatoč čitanjima i propovijedima (usp. 1 Kor 12, 8). Duh Sveti uvodi nas u
čitavu, cjelo vitu istinu. Ako istinu vjere uviđamo samo fragmen-

238239

lamo, onda nam nije ni jasna ni privlačna. Kada spoznamo cjelovitu

istinu, ona nas zahvati i ponese k ostvarenju. Duh nas također podsjeća na
ono što je Isus rekao. Ako molimo za sposobnost spoznanja. tada nam se
čudesno otkriva bogatstvo Božje riječi. Tako spoznata svetopisamska riječ,
kad je govorimo drugima, snažno ih ponese u vjeru. Sposobnost spoznanja
potrebna je za služenje ljudima i Crkvi.
11. Sposobnost zbrinjavanja (usp. 1 Kor 12,28) jest dar pomaganja
siromasima, bolesnicima, starcima, napuštenoj djeci, pijancima,
drogiranima, ostavljenima i nezaposlenima. Oni trebaju našu pomoć.
Previše ih je i ne znam kako da na sve stignemo, zato radije odustajemo.
Ali Bog nam može dati čudesnu sposobnost karitativnog djelovanja. Tako
Majka Tere-zija ima čudesnu moć zbrinjavanja. Ona kaže da nikada nikoga
nije odbila u kući umirućih. (A takvih je do sada bilo primljeno više od
milijun.) Kad više nije bilo mjesta za novog umirućeg, Majka Terezija je
sa sestrama odlazila u kapelicu i pred svetohraništem molila dokle god se
nije čudesno pronašlo još prostora. Ona svjedoči da samo na taj način i
može sve ono što čini. Bog voli činiti čudesa kada ga za njih molimo, i
uvijek je blizu onima koji ga mole i koji se u vjeri otvaraju mogućnosti
njegova čudesnog utjecaja.
12. Darom čudotvorstva (usp. 1 Kor 12, 10) služimo i pomažemo drugima.
Što smo ponizniji, jednostavniji, sličniji djetetu, to ćemo biti
sposobniji činiti Božja djela za ljude. A Bog se proslavljuje time da
rodimo puno roda kaže Isus (usp. Iv 15, 8).
Dar gostoljubivosti je sposobnost da ugostimo ne samo prijatelja nego i
neprijatelja (usp. Rim 12, 13). Taj dar daje radost i mir koji nadilazi
ljudski razum. Dobivamo sposobnost da velikodušno možemo sve dati i da nam
srce ni uz što ne prione. Postajemo strpljivi da slušamo iste stvari,
činimo isti posao, praštamo iste pogreške. U nama raste blagost, mir i
praštanje. Postajemo uzdržljivi, požude nas ne zavode i možemo ustrajati
čista srca i čistih očiju (usp. Gal 5, 22). Trebamoliti i za uslužnost,
dobrotu i vjernost, kojih danas tako malo ima. Treba biti vjeran supruzi,
zvanju, djeci, prijateljima, Bogu, savjesti, obećanju, zadanoj riječi. U
Crkvi i u svijetu treba znati služiti, tješiti i ohrabrivati (usp. Rim
12, 4—19).
13. Eto, tako je dug i bogat put pred nama! Jednostavno, umjesto lažnog i
nemoćnog kraljevstva grijeha treba doći kraljevstvo milosti, kraljevstvo
Božje. Bog treba voditi naše živote, njegove sile trebaju ući u naša
djelovanja. Tada se događa čudesna preobrazba. Sve su ovo lijepe i
ohrabrujuće riječi, ali nije u našoj moći da postanemo takvi. To se može
samo primiti od Boga, izmoliti u ustrajnoj molitvi.
Možda nismo navikli takve stvari primati od Boga. Sada je trenutak da se
obratimo i povjerujemo u taj dio Svetog pisma. Inače smo okrnjeni,
okljaštreni, prepolovljeni kršćani. Vjernici smo koji vjeruju u Božju
mudrost, ali ne vjeruju u Božju silu. Zato se moramo obratiti želimo li
osjetiti radost i puninu vjerničkog života i svu novost koju donosi ili na
nju upozorava Sveto pismo.
Sve ove sposobnosti i ne trebamo za sebe, nego za druge, za služenje Crkvi
i svijetu. Trebamo pomoći u svojoj župi, a sada možda ne znamo kako. Ali
kad izmolimo neke od spomenutih darova, možemo pomagati župniku. Tada
ćemo moći i u svijetu drukčije i bolje obavljati svoj poziv i svoje
zanimanje. A to znači da će Božje kraljevstvo preko nas postati vidljivo.
Bit će više radosti, svjetla, zdravlja, sloge, mira i ljubavi među ljudima
oko nas.
Osim darova Duha Svetoga postoje i službe. Služba je ponajprije zvanje
koje vjernik obavlja u svijetu. Svakom čovjeku Bog daje sposobnosti za
neko djelovanje na korist društvu. Netko je liječnik, drugi profesor,
onaj ekonomist, drugi književnik, jedan poljoprivrednik, drugi svećenik,
netko učitelj, a netko ugostitelj. Tako je svako društvo opskrbljeno
službama. Svi služimo jedni drugima i to po sposobnostima koje smo
baštinili rođenjem. To je dakle nešto dobiveno od

240241

Boga. Da bi vjernik u svom zvanju mogao svjedočiti Boga živoga, on treba

snagu i svjetlo Duha Svetoga u obavljanju svog zvanja. Tako preko njegova
rada u zvanju Isus Krist spašava ljude. Kršćanin je svjetlo u kome
nekršćani hodaju k spasu. Tako se svi spašavaju. To svjetlo gori posebno u
obavljanju zvanja. Svaki posao postaje svjedočenje, ako se obavlja snagom
Božjom. I tom snagom može kršćanin čudesno obavljati svoje zvanje. U toj
se čudesnosti očituje prisutnost Božja. Tako to zvanje postaje korisno za
društvo.
Službe u Crkvi otvorene su i za laika, a ne samo za svećenika. Papa Pavao
VI. nabraja neke od laičkih službi u Crkvi: »Takve službe, primjerice
služba katehete, predmolitelja i predvodnika u pjevanju, službe kršćana
koji služe Riječi Božjoj ili pomažu braći u potrebama, napokon službe
voditelja malih zajednica, odgovornih u apostolskim pokretima itd.
dragocjene su s obzirom na uspostavljanje, život i rast Crkve, s obzirom
na njenu sposobnost da zrači oko sebe i prema onima koji su daleko...
Svima koji rade u evangelizaciji neophodna je za to ozbiljna priprava«
(EN 73).
Velik broj službi u Crkvi treba da preuzmu laici. Oni će za to postati
sposobni tek kad su obnovljeni Duhom Svetim. Tako se u Crkvi oživljava
laikat u službi svijetu i Crkvi.druga darova liječenja, spoznaje srdaca,
razlikovanja duhova i tomu slično.
Klici, narode moj, jer ja sam tvoj Bog.
Želim obnoviti cijelu Crkvu, zato sam vas odabrao.
Ja volim svoju Crkvu. Posljednja su vremena, ali moja Crkva neće propasti.
Vaše su molitve potrebne za obnovu, vaša je molitva uslišana.
(Dede, 28 godina)
Dolazim vas ohrabriti. Vrijeme je da počnete činiti moja djela oko sebe.
Budite mudri i ne dajte se prevariti. Zato slušajte moj glas i uvijek ćete
znati moj naum.
Grijehe vaše opraštam i neću ih se više spominjati. Primite one koje vam
šaljem, nikoga ne prezirite, nikoga ne odbacujte, jer svi ste djeca istoga
Oca.
(A na, 20 godina)
Kad biste ljubili onoga koga vam naviještam, ne bi bilo među vama razdora.
Duh moj boravi na vama, ali su srca vaša previše zatvorena; ne vidite
onoga koji dolazi. Drukčiji je od onoga kojeg očekujete. Zazivate me, a
ne vjerujete. Zaboravljate one koji pronose moj glas. Ljubav koju sam vam
darovao zatrpana je drugim brigama. Pronađite to blago i ostat ćete u mom
Imenu, kao što sam i želio da budete jedno u mojoj Ljubavi. O, kako vam je
teško povjerovati mojim znakovima!
(Nera, 20 godina)
Taj je čovjek bio srčani bolesnik. U jednom napadu srce mu je
»podivljalo«, počelo nekontrolirano kucati. Ni najmodernijom terapijom
nije mu se moglo pomoći. Primao je velike doze lijekova. Očekivalo se da
će mu srce svaki čas popustiti. Primarijus mije rekao da se ništa ne
bojim, svi znaju da će on svejedno umrijeti. Medicina je svoje učinila.
Ako umre, nikome ništa; sve je već učinjeno. Tu se našla ijedna medicinska
sestra, ateist, koja je strahovito psovala, osobito Boga. Prišla mije kad
sam se udaljio od tog
Molitva
Ostani nekoliko minuta u tišini i pokušaj osjetiti što se u tebi rađa
nakon ove kateheze. Moli da ti Gospodin otkrije tvoj dar i tvoju službu.
Iskustva
Evo nekih iskustava kako Duh Sveti osposobljava vjernika za služenje
zajednici Crkve i svijetu. Neke \u od ovih iskustava očitovanja proročkih
darova,

243

čovjeka, sam u sumnji da se za nj može još bilo što učiniti, i rekla:

»Hajde da vidim toga Boga koji može spasiti ovog čovjeka!« Pogledao sam je
i rekao: »Bog može sve učiniti.«
Izazovno je upitala: »Pa da vidimo što on može uraditi?« Odgovorio sam
joj: »Sto će to tebi koristiti, ako uopće vidiš nešto?« »A možda i
povjerujem...« Otišao sam do bolesnika, ne zato što mi je ona to rekla,
već zato što sam sam toga trenutka shvatio da onaj čovjek treba molitvu.
On je medicinski dobio sve, ali nitko nije molio za njega, možda i jest
netko, ali ne ja. Uzeo sam njegovu ruku i molio u sebi. Krvlju Isusa
Krista zaklinjao sam svaku bolest da odstupi od njega. Onda sam mu stavio
ruku na srce (kao da njome osluškujem rad srca) i molio Boga da pokaže
svoju slavu i ljubav ovdje, da pruži ovom čovjeku priliku da spozna
njegovu ljubav. (Jednostavno sam gledao Gospodina pokraj sebe kako mi je
uzeo ruku i stavio je na njegovo srce.) Gledam onaj monitor i ništa ne
vidim, nikakve promjene. Srce je i dalje »divljalo«. Udaljio sam se od
njega i prišao ponovno za desetak minuta. Osjećao sam da još moram moliti:
»Kriste, u ime svoje ljubavi učini da ovo srce počne ponovno normalno
kucati.« Opet sam pogledao u monitor. Ništa. Otišao sam od monitora, ovaj
put miran kao daje sve u redu. Ona mije sestra prišla i rekla: »Ništa,
ništa vam to ne pomaže!« Rekao sam: »Vidjet ćeš, sve će biti u redu.«
Nakon pola sata dotrčala je sva uzbuđena: »Srce sasvim normalno kuca!«
Sve je to bilo registrirano. Sutradan ujutro, kad sam referirao,
primarijus je rekao: »Eto vidite, Slobodan je bio uporan i nastavio s
našom terapijom. Medicina nikada ne odustaje.« Šutio sam i u sebi
zahvaljivao Gospodinu. Bio sam toliko radostan. (Slobodan, liječnik, 36
godina)
Zanimljivo je kako mi svi nekako »slučajno« dođemo u Frankopansku. I mene
su »slučajno« doveli. Vele: »Dođi, možda će ti se svidjeti!«Ajme, kako
mije bila gorka ta nedjelja. Stidjela sam se ko nikada u životu, a prezbi
šiba li šiba. Svaka riječ novi ubod, svaki pogled novi bodež ravno u srce.
Jedva sam čekala, ne da izađem, nego da izletim iz crkve. Pa, taj čovjek
kao da je čitav život išao iza mene, gledao i pratio sve što sam radila,
pa čekao da ja dođem i da to onda pred svima kaže.
A, neću ja njemu više na oči.
Kući sam došla kao pokisla. Slučajno se propovijed poklapala s mojim
nevaljalstvom, pa naravno, otkud bi čovjek sve to mogao znati o meni?
Dovedu me i na vjeronauk (da i to kušam). Prezbi govori, a u meni potres.
Sve se ruši. Na kraju vjeronauka predstavljanje novopridošlih. »A, jesi
li krš-ćanka?« Pauza. »Pa, jesam.« To sam rekla kao da sam nešto ukrala.
Jest, zovem se kršćankom, a u stvari...
Tako je počelo. Sve nekako slučajno. Ali u toj je silnoj slučajnosti Netko
ipak »umiješao svoje prste«.
(Vikica, 22 godine)

244245

12. ŠTO NAKON OVOGA?novo, bolje? Ali možeš li to izreći jezikom

razumljivim čo vjeku koji nikada nije bio u Crkvi, koji nije kršćanin,
koji to ne razumije? Kako bi to rekao njemu? Važno je ne govoriti
»pobožnim« jezikom, riječima koje su postale otuđene životu i ljudima.
Treba to izreći jednostavno, jezikom čovjeka svagdašnjice. Možeš li,
dakle, ispričati bez krivih naglasaka, ponizno, jednostavno, u jedinoj
želji da slaviš Boga koji čini velika djela i privlači te bliže k sebi?
Takvo ponizno, jednostavno pripovijedanje riječima svagdašnjice jest
slavljenje Boga. To svjedočenje o promjeni ima smisla jednako kao molitva
u kojoj želiš slaviti Boga.
Pokušaj zapisati svoje iskustvo. Opisi ga polako i strpljivo, što
vjernije. Nije to lako. Ali potrebno je da se učini. Jer, to je nešto novo
u životu, nešto za što manjka pravo zapažanje i prave riječi. Vježbaj zato
i taj način davanja hvale Bogu. Apostoli su govorili da ne mogu ne
govoriti o onome što su vidjeli i čuli (usp. Dj 4, 20). Kad netko sam
zaželi na sličan način približiti se Bogu, znat ćeš mu reći kako si ti do
toga došao.
Najbolje je ako znaš šutjeti o onome što se u tebi promijc nilo i
dopustiti da drugi to sami zapaze i zažele od tebe ćuti. Tek im tada
govori.
Kad čovjek jednom opredijeljen za Isusa Krista preda život njemu u ruke,
tada mu se život kreće u Božjem svjetlu. Što se bude više oslanjao na
Božju milost u sebi, to će se Božja djela snažnije u njemu očitovati.
Meditacija
Načini sada jednu meditaciju. Kroz pola sata opusti se, stavi se u Božju
prisutnost, prepusti se trojstvenom Bogu koji u tebi prebiva, koji te
drži, vodi i oživljava. Pročitaj nakon 5-10 minuta iz Evanđelja po Mateju
14, 22—23 tekst o Isusu i Petru kako hodaju po moru. Pogledaj u miru nisi
li još uvijek u sumnji i strahu kao Petar. Možda toneš, »ne ide« ti
povjerenje u Isusa. Bojiš se zakoračiti na taj put, plašiš se da vjera ne
može biti teren po kojem se može hodati. Jednom ćeš morati zakoračiti iz
sigurnosti svoje lađe, razuma i prohodati u vjeri.
Moli Isusa da te spasi, da te povuče na površinu, da ti udahne vjeru. Moli
ga s vjerom. On želi da ga ti za to moliš. Sto ga više za to moliš, to
snažnije raste tvoja vjera. A stoje vjera jača, bolje moliš.
Nakon pola sata molitve i meditacije pogledaj u svoj život" je li se u
njemu što promijenilo na bolje? I bi li znao ispričati što se to dogodilo?
Kad bi nekome trebao ispričati svoju promjenu koja je nastala tvojim
obraćenjem i molitvom, kako bi to ispričao?
Sjećaš li se kakav si bio prije? Jesi li svjestan svojega hoda kroz pouku
i molitvu? Možeš li izreći stoje to sada drukčije.
Hodati trijezno dalje
Razlikovati duhove jedan je od najvažnijih i najpotrebnijih darova
Božjih. Kad se stupi odlučno na Božji put, tad i sile zla
pokušavaju'umiješati svoje djelovanje u čovjekov rast. A te sile nije lako
prepoznati. Zli se pretvara i cilj mu je čovjeka zavesti. Da bi čovjeka
zaveo, Zli se pojavljuje i u svijetlom, pobožnom ruhu i zato ga je često
teško razlikovati. Ovdje ćemo dati neke naputke o tome kako prepoznati
zavođenje Zloga u novosti koja je nastupila predanjem Isusu Kristu i kako
stalno rasti u snazi Duha
1. Obično se u početku upada u dvije krajnosti: ih se pomisli kako se
dobilo sve ili pak suprotno, da se misli kako se uopće nije ništa novo
dogodilo.
Oni koji misle da su već postali savršeni, brzo »udare glavom o zid«.
Obično puno »propovijedaju
247
246

ne znaju čekati da drugi na njima to vide. Oni pripovijedaju svoje

osjećaje, a ne život. I zato nalete na tanak led. Važno je, stoga, biti
svjestan da novost koja se dogodila nije još stablo s plodovima, nego tek
klica iznikla iz sjemena. Treba vremena da ona izraste, rascvjeta se,
razgrana i donese plod. Tek kroz nekoliko mjeseci vidi se pravo i jasno
što se doista dogodilo. Oni koji misle da se nisu ništa promijenili,
također griješe. Kod njih se sigurno dogodilo, kao i kod prvih, s tom
razlikom da oni drugi to ne doživljavaju eksplozivno nego mirno. Ako smo
se iskreno obratili, opredijelili za Isusa Krista i molili ga da nas
promijeni i načini živim članom Crkve, to se sigurno dogodilo. Nakon
nekoliko mjeseci vidjet će se rezultati. I bolje je da se ništa ne osjeća,
barem smo oslobođeni varke kojom stvarnu promjenu zamjenjujemo osjećajima.
2. Dobro je proučiti što sveti Pavao u Poslanici Efežanima 6, 10—20 kaže
o ponašanju u borbi za vjeru. On nabraja napasti koje nadolaze, opasnosti,
posrtaje, i preporučuje »oružje« za borbu do pobjede. Na putu k Bogu
ometaju nas požude, ljudi, slabosti, ali i napasti zlih sila oko nas »u
zraku«. Zato je potrebno uzeti oružje Božje riječi, kao Isus u pustinji,
zatim molitvu, vjeru, pouzdanje u Božju ljubav i pomoć.
3. Odsada je neophodno svaki dan naći pola sata slobodnog vremena za
molitvu. Molitva neka bude ili slušanje u šutnji ili govor koji može biti
molba, slavljenje Boga i zahvaljivanje.
4. Svaki je dan potrebno čitati Sveto pismo, osobito Novi zavjet. Dobro je
jednom ili više puta pročitati cijelo Sveto pismo (ili Novi zavjet), a
onda svaki dan barem po jedno poglavlje. Molitva i Sveto pismo su kao kiša
i sunce za biljku. Isus je sunce pravde. Duh sveti je živa voda. Bez toga
dvoga uopće se ne može naprijed.
5. Obavljati savjesno svoje svagdanje dužnosti. Produživati molitve na
račun dužnosti i obavljati dužnosti na račun molitve nije u redu. Također
pretjeranopostiti, tako da čovjek oslabi i biva nesposoban za posao i
molitvu, ne dolazi od Boga. Novi život u Duhu jest milost, a ne nešto što
bi se moglo iznuditi nekim pobožnim praksama. Svako pretjerivanje znak je
za-stranjenja u vjeri. Post neka bude normalan, crkven. Molitve odmjerene,
ali zato ustrajne i vjerne. Za neobične vježbe treba pitati ispovjednika,
duhovnog vođu ili iskusnog vjernika ili svećenika.
6. Kušnje su znak rasta. Važno je da u teškoćama i »križevima« ne
prestanemo moliti i čitati Božju riječ. Pravilo je duhovnog života da se
vladamo u krizama jednako kao i prije njih. Poput vlaka koji u tunelu juri
jednako kao izvan njega. Ne treba se bojati zastrašivanja Zloga. Napast
je najlakše svladati ako je se ne uzme ozbiljno.
7. Nikada ne ostati u težem grijehu. Odmah se ispovjediti i odlučiti:
nikada više!
8. Čitati knjige koje služe za rast vjere. Dobro je pročitati barem jedan
kompletan katekizam za odrasle, npr.: Novi katekizam, Kristova nauka,
Snagom Duha. Inače barem mjesečno pročitati neku knjigu duhovnog sadržaja.
9. Ne tražiti stare doživljaje! Ne uznemiravati se kad Bog postane dalek,
molitva prazna i tegobna. To je čas milosti. Sada će se vidjeti tko smo i
kakvi smo. To je kušnja koju Bog dopušta zato što želi naš rast. Vjera
raste, mijenja se, razvija, postaje trezvenija, životnija. Zato nema
povratka natrag, nego uvijek u nova iskustva. Na osjećaje se ne može
oslanjati. Oni su varljivi i prolazni. »Visjeti« na Božjoj riječi. Nešto
je pravo ne zato što to tako osjećaš, nego zato što je Isus tako rekao.
10. Ne od molitve praviti metodu kako bi se bolje osjećao, da budeš
zdraviji, da ti bude ljepše, ugodnije. Molitva je razgovor s Isusom. Ona
je ljubav. Dostaje da se njome ljubi.
11. Oprijeti se napastima križem Isusovim. Treba naučiti prihvaćati svoj
križ u životu. Trpljenje, teš koće, križevi znak su da nas Bog vodi bliže
k sebi. Tad

248249

samo treba ustrajati u molitvi. Jer, ako se ne odre-čemo svega i ne uzmemo

svaki dan svoj križ, nismo Isusa dostojni — veli Isus (usp. Lk 9, 23). Čim
prihvatiš križ, on nestaje ili postaje lak.
12. Ako je moguće, potrebno je poći u neku skupinu na tjednu zajedničku
molitvu. Ako imaš mogućnosti sudjelovati u seminaru za evangelizaciju
Crkve, u duhovnim vježbama ili bilo kojem sličnom skupu duhovne obnove,
bilo u župi ili izvan nje, dobro je to učiniti.
13. Bog od nas ne traži nemoguće. Nije svaki glas u nama Božji glas.
Potrebno je zato savjetovati se sa svećenikom ili ispovjednikom. Dobro je
u neodlučnim situacijama pitati i kuma — iskusnijeg vjernika.
14. Nemir je znak napasti. Isus vodi k miru, sigurnosti i praštanju. Spas
drugih ne ovidi samo o nama. Ne možemo mi svoj život promijeniti. Osloni
se na Isusa, dokle god te ne zahvati mir.
15. Želimo li nekome ispričati što smo doživjeli u obraćenju, možemo to
na početku govoriti samo onima koji su prošli isti put. Drugi nas neće
shvatiti, nego će povećati nemir i tjeskobe. Zrno bačeno u zemlju treba
mir, klicu ne smijemo dirati ako hoćemo da se razvije. S klice ne možemo
brati plodove. Dopustiti treba da rastemo i odrastemo dok ne postanemo
iskusni vjernici.
16. Bog nam je dao Crkvu da nas vodi, usmjeruje i ispravlja. Zato budimo u
njoj živi i ponizni članovi. Voljeti Crkvu znak je ljubavi prema Isusu.
Ona je njegovo Tijelo.
17. Nije dobro odmah nakon iskustva vjere praviti velike životne odluke.
Radije ostati u onome u čemu jesmo. Tek nakon godinu dana duhovnog
iskustva smijemo mijenjati životne odluke. Bog će nam jesno pokazati što
treba mijenjati i dati nam snagu da se mijenjamo.
18. Jedni se nakon temeljnog obraćenja osjećaju ugodno, sretni su,
nasmijani. Drugi upadaju u depre-sije i vječno su zabrinuti. Jedni i drugi
upadaju u napast da sude one vedre ili one tužne. Važno je poštivati
pluralizam doživljaja. Bog se svakome očituje na njegov osobni način. I
svakoga sigurno na njegov način vodi svetosti.
19. Kritizerstvo unosi nemir u druge i onesposobljava ih za dobro. Takav
stav prenaglašava zlo i ljudsko djelovanje. Boga stavlja na drugo mjesto.
Zato uvijek o drugima samo dobro govoriti.
20. Ljubiti Crkvu. Oni koji misle da mogu i bez Crkve, odvajaju se od
Isusa, jer je Crkva njegovo Tijelo. Smatrati sve Crkve i crkvene zajednice
jednako vrijednima, znak je u najmanju ruku nekritičnosti. Odvajanje od
Crkve znak je grijeha koji razjedinjuje ljude.
21. Imati sućuti za ljude, ljubavi za grešnike i bolesne, za one koji
drukčije misle i osjećaju. Suosjećati s Isusom Kristom, s njegovim
Tijelom — Crkvom, sa svakim čovjekom.
22. Praštanje donosi radost i ozdravljuje duh, dušu i tijelo, te cijelo
društvo. Ustrajati u mržnji, živjeti u zavadi s drugima, mrziti ljude ili
skupine ljudi zbog drukčijih uvjerenje donosi bolesti, raspiruje ratove i
odvaja od Boga.
23. Uvijek napredovati u znanju i molitvi. Ne odvajati riječ od molitve,
ni molitvu od vjerskog znanja. Proučavanje Božje riječi i molitva idu
skupa i neodvojive su.
24. Čuvati se samouvjerenog misionarenja, sektaš-kog napastovanja drugih
da se obrate. Potrebno je uočiti »kairos«. Pravi Duh zrači životom i
šutnjom. Sektašenje je »bacanje pijeska« u oči. Nutarnji mir i obazrivost
prema drugima, normalnost u društvu i ljubav znak su povjerenja u Boga.
25. Svaki duh koji kaže: »Isus je Gospodin!« nadahnut je Duhom Svetim
(usp. 1 Kor 12, 3). Svaki duh koji proklinje Isusa Krista naveden je na to
od Zloga. Prema tome, tko god slavi Isusa Krista iz iskrena srca, taj
sigurno ima Duha Svetoga.

250251

26. Moliti za druge pomaže u rastu vjere i ujedno pomaže produbljenju

molitve. Dobro je uključiti se u zajedničku nakanu molitvene skupine ili
župe. Ako postoje »kuće molitve«, dobro je otići tamo za vrijeme vikenda i
moliti sam ili s drugima.
27. Biti vjeran u svojim kršćanskim dužnostima: nedjeljna misa, mjesečna
ispovijed, stalna pričest, pomaganje siromaha, davanje milostinje, držanje
posta i nemrsa. Dobro je, ako je moguće, svaki dan poći na sv. misu i
pričest.
28. Nakon prijeđenog seminara ili rada po ovoj knjizi i dolaženja do
iskustva vjere, ne postaje se članom nekog pokreta ili neke grupe, nego se
postaje samo još boljim kršćaninom. To znači da se tada još jače
uključujem u rad svoje župe; da surađujem sa svim župljanima, da živim
»punim plućima« život svoje župe, da tražim svoje specifično mjesto u
župi, svoju službu na dobro svih vjernika. Ovo me iskustvo dakle samo još
dublje stavlja u moju župu. Ako je molitvena grupa u župi, onda mi ona
samo služi da bih još snažnije bio sa svima u župi i ljubio ih služeći im
Kristovim Duhom. Molitvena skupina u drugoj župi ne može mi biti bijeg od
moje službe u mojoj župi. Odlaženje na molitvu izvan župe služi mi samo
boljem služenju u mojoj župi.
29. Kršćanin se ne odvaja od svijeta. Zato nećeš napustiti svoje
prijatelje, ma kakvi oni bili, nego ćeš u molitvi tražiti snagu da ne
griješiš s njima i da se i oni okrenu svjesnije novom životu. Tako ćeš
unijeti Isusa Krista i u najprokletija mjesta svijeta, da ih on
otkupi.Drugi dio
KAKO DO SUSRETA
Upute za voditelje
seminara za
evangelizaciju Crkve

252

Kako do susreta?

Evangelizacija Crkve, a to znači župe i zajednice, može se organizirati na

razne načine. Sadržaj je uvijek iz obrednika »Red pristupa odraslih u
kršćanstvo«, propisan u »Evangelii nuntiandi«, »Catechesi tran-dendae« i u
dokumentima II. vatikanskog sabora. Ovdje smo pokušali dati taj sadržaj
određen prema osnovnim principima katekumenata. Nigdje, naime, nema
detaljno razrađen način njegova provođenja niti sadržaj kateheza za
katekumensko razdoblje. Bitno je da kateheta bude najprije svjedok, a to
znači iskusan vjernik, naime onaj koji je sam prošao evangelizaciju te
može druge voditi. Od njega se zatim očekuje da pripremi kateheze i
ustrajno moli.
Rekosmo da se katekumenat može organizirati na razne načine: kao
četvorodnevni seminar, prema četiri razdoblja katekumenata, zatim kao
osmodnevni seminar, u poslijepodnevnim i večernjim satima, te kao rad u
skupini koja se okuplja jednom tjedno ili više puta tijekom tri ili četiri
mjeseca.

255
1. ČETVORODNEVNI SEMINARmože preinačiti po potrebi sudionika i uviđavnosti
voditelja.
Ujutro se počinje molitvom u kojoj sudionici upoznaju sebe kao dar od
Boga (vidi: »Oče...«, str. 23). Voditelj mora sam prije iskušati tu
molitvu da bi je mogao predvoditi. Molitve stvaraju molitveno, sabrano
raspoloženje. Nakon dvadesetak minuta tihe šutnje neka se po mogućnosti
razvije spontana molitva. Iz početka će to ići teško i tek će iskusniji
sudionici u njoj sudjelovati, no drugi i treći dan novi će sudionici
»izići« iz sebe i reći spontanu molitvu. Uopće je za molitve važno da
voditelj stalno o tome govori i da poučava sudionike novim načinima
molitve i pruža im preduvjete za molitvu. Dobro je da sudionici pokušaju
najprije napisati molitvu, zatim neka je reknu tiho, onda u sobi u osami
naglas, a u dvorani barem iz neke poznate molitve ili psalma koju riječ
kao: »Hvala, Isuse!« ili »Smiluj se, Isuse!« Prije svake molitve treba
kratko tumačenje i uvođenje.
Nakon molitve dovoljno je 5-6 minuta odmora, nakon čega neka se održi
uvodno predavanje o dokumentima Crkve koji govore o evangelizaciji Crkve
da bi se tim predavanjem sudionici detaljnije upoznali s ciljem seminara i
ujedno shvatili što seminar hoće i zašto je tako koncipiran.
Prije svakog predavanja potrebno je dati sudionicima pismeni zadatak da
bi se usredotočili na temu predavanja, a ujedno i uvidjeli koliko znaju o
tome i koliko još praznina u njihovu znanju vapi za novim. Neka oni koji
žele pročitaju svoje tekstove da bi tako voditelji dobili uvid čemu da
dadnu prednost u predavanju, što da više ili drukčije obrade. Čitanje
nečijega rada ne treba zahtijevati, nego zamoliti da se sudionici spontano
jave za čitanje. Mnogo je, naime, važnije da ljudi pismenim radom upoznaju
i iskreno iskažu sebe, nego da to i pročitaju.
Neposredno prije predavanja uputno je deset do dvadeset minuta zajednički
moliti. Dobro je to načiniti i poslije predavanja. Mora, naime, i voditelj
biti svjestan daje seminar građen na molitvi i predavanju kate-
Ovdje ćemo najprije dati nacrt četvorodnevnog seminara. Vrijeme održavanja
seminara najbolje je izabrati u dane kad su ljudi slobodni od posla.
Potrebno je da sudionici budu prisutni sva četiri dana. Seminar treba
oglasiti u župi ili mjestu gdje se održava, te osigurati smještaj
eventualnih sudionika koji žele doći iz drugih mjesta. Osim glavnog
voditelja — svećenika — dobro je da budu kao suvoditelji neki
vjernici-laici s iskustvom vjere, koji mogu svjedočiti, održati poneko
predavanje, pomagati kod molitve i biti kumovi pri obnovi sakramenata.
Svećenik mora imati već iskustvo i praksu održavanja seminara.
Seminar je najbolje započeti uvečer uoči prvog dana molitvom ili pjesmom
Duhu Svetomu. Iza toga je dobro upoznati svakog pojedinog sudionika:
saznati njegovo ime, razloge dolaska na seminar, je li kršten, manjka li
mu koji sakramenat inicijacije. Nakon toga se može u kratkim crtama
opisati plan seminara, raspored dnevnog rada i reda, snalaženje u zgradi
i dvorani, potaknuti na pohađanje crkve ili kapelice gdje je prisutno
Svetootajstvo euharistije, te upozoriti da je za seminar potrebno imati
olovku, bilježnicu i Novi zavjet. Dobro je također upozoriti sudionike da
se dovoljno odmaraju kako bi izdržali intenzivan rad seminara.
Prvi dan seminar može početi ujutro u 9 sati i trajati do 12,30 sati.
Popodne se može nastaviti u 15,30 i trajati do 18 sati, kad je
euharistija. Iza toga u 19 sati večera, a onda slobodno vrijeme. Ovaj se
dnevni red

256257

heza. Zato mora za molitvu ostati uvijek dovoljno vremena. Moliti se,
naime, uči moleći, a ne govoreći o molitvi.
Nakon predavanja i odmora od petnaestak minuta neka se održi druga
kateheza o čovjekovoj egzistenciji. Poslije podne trebalo bi održati još i
treću katehezu o grijehu i četvrtu o spasenju u Isusu Kristu.
Euharistija neka se pripremi s posebnim čitanjima koja odgovaraju
postignutom raspoloženju na seminaru. Dobro je da svi svećenici,
sudionici seminara, koncelebriraju, te izreknu kratku homiliju. Tako se
lakše sluša i bolje čuje, a ujedno svestranije obrade tekstovi čitanja.
Također je dobro već kod te euharistije, za vrijeme pokorničkog čina,
izmoliti jednu molitvu otklinjanja (usp. RPOK 113 i 114 ili 164).
Sudionike treba uputiti da se ispovjede kod raspoloživih svećenika, da bi
iznutra olakšani mogli bolje slušati kateheze i opredjeljivati se u
molitvi.
Poslije večere može se predložiti pojedincima koji se osjećaju tjeskobni i
dezorijentirani da se za njih moli u manjem krugu iskusnih molitelja i da
pri tome kažu razloge svojih tjeskoba.
Drugi dan je posvećen drugom razdoblju kateku-menata prema RPOK-u. Rad
opet počinje u 9 sati meditacijom koja najbolje odgovara raspoloženju
sudionika. (Može se izabrati iz knjige »Oče...«).
Taj se dan treba obraditi kateheza o Duhu Svetom, te o obraćenju i
molitvi. Prije svakog predavanja treba zadati pismeni rad i molitvu.
Pismeni rad može biti i takav da se zada proučavanje nekoga teksta iz
Novoga zavjeta. Može se i razdijeliti sudionike u manje skupine koje mogu
onda odijeljeno 20-30 minuta raditi u slobodnim prostorijama. Kad se svi
opet saberu, dobro je da sve skupine dadu izvještaj o plodovima svojega
rada. Svaka skupina ima svojega voditelja i zapisničara. U skupini se
moli i diskutira o određenoj temi ili tekstu. No treba paziti da diskusija
ne razvodni kateheze i rad odvede s glavnoga kolosijeka. Budući daje
riječ o temeljnim katehezama, diskusije su običnoplitke i često
bespredmetne. Moguća pitanja postanu potpuno jasna tek treći i četvrti
dan. Zato je najbolje diskusiju ostaviti za četvrti dan prije podne.
Euharistija drugoga dana opet neka bude posebno organizirana. Čitanja
možda iz Ez 37, Iv 3 ili Iv 4 ili Iv 7 (živa voda). Neka se za pokornički
čin mole molitve iz druge provjere (RPOK, br. 171). Pjevanje neka bude
prikladno tome drugom danu. Sudionici seminara obično imaju pitanja i
tjeskoba baš taj dan. Sve su čuli, a ništa se nije dogodilo. Odatle
nestrpljenje. Dobro je stoga iza večere moliti za one koji su
naj-nestrpljiviji. Također treba (već prvi dan) saznati ima li među
sudionicima onih koji su se bavili magijskom ili spiritističkom praksom.
Za njih treba posebno moliti molitve otklinjanja iz provjere (RPOK, br.
113, 114 i dr.). Treba ujedno s njima razgovarati o tome i pokazati im
koliko su te prakse zapreke na putu do žive vjere. Slično se može moliti i
za one koji se osjećaju potišteni zbog proklinjanja koja su doživljavali
od roditelja ili drugih ljudi. Psihički bolesne, osobito one koji su se
već liječili, najbolje je odmah na početku zamoliti da se udalje sa
seminara, jer je intenzivan rad na seminaru za njih preopterećujući i može
biti štetan za zdravlje. Njima treba individualan rad kroz duže vrijeme
pod kontrolom iskusnog svećenika, jer ljudi na seminaru predstavljaju
pritisak na njihovu psihu. Bolesni, osim toga, mnoge kateheze krivo
shvate, pa treba dulje vrijeme da se to ispravi. Seminar je stoga
predviđen samo za psihički zdrave ljude. Oni će onda moći pomoći bolesnima
izvan seminara, osobnim kontaktom, da dođu do dublje vjere.
Treći dan. Ujutro u 9 sati voditelj navijesti da je ovo treći dan
seminara, vrijeme prakse i provjere onoga što se govorilo do sada. Vrijeme
neposredne pri preme na obnovu sakramenta krštenja.
Nakon toga treba sa sudionicima proći praktički četiri koraka čišćenja i
prosvjetljivanja: obrai ispovijed, molitva otklinjanja i molitva za Miti
iscjeljenje.

258

Obraćenje. Još jednom protumačiti što znači obraćenje (u par rečenica

rezimirati), pokazati kratko dosad prijeđeni put spoznaje u prva dva dana
i onda zamoliti sudionike da se praktički opredijele za Isusa Krista. U
tišini od 5-10 minuta, neka svatko još jednom promisli i svoju odluku
vidljivo, upečatljivo zapiše u bilježnicu, da ga stalno podsjeća.
Ispovijed. Ako se sudionici u drugom danu seminara nisu ispovjedili, onda
se može, ako je zgodno, upriličiti pokorničko bogoslužje. Neka sve skupa
traje najviše 90 minuta. Ako su se pak svi već ispovjedili, tad ih
voditelj potakne da se još jednom pokaju za grijehe i odluče protiv
grijeha. Neka to traje desetak minuta.
Otklinjanje. Uvečer drugog dana treba obaviti molitve otklinjanja nad
onima koji su se bavili okultnom i idolopokloničkom praksom. Sad neka
voditelj još jednom potakne sudionike da se odreknu takvih praksa. Tada se
može učiniti obnova krsnih zavjeta, gdje se u odricanje posebno stave
okultne prakse, proklinjanja, spiritizam i idolopoklonstvo.
Molitva za unutarnje iscjeljenje. Voditelj opširno protumači teoretski i
praktički ovu molitvu. Nakon odmora odmah se moli ta molitva. Neka
voditelj svoj udio u molitvi ne produljuje iznad 25 minuta maksimalno.
Iza toga neka se razvije spontana molitva kroz najmanje pola sata.
Prije ove molitve dobro je pročitati neke tekstove iz Evanđelja (Lk 4; 5 i
6), koji govore kako je Isus liječio, a onda započeti molitvu
iscjeljenja. Molitva neka stalno usmjeruje na praštanje ljudima i sebi.
Poslije ove molitve može se moliti još jedna meditativna molitva
iscjeljenja. Ona zna biti čak snažnija od gore spomenute. Najbolje je
uzeti iz »Oče...«, »Ozdravit će duša moja«, str. 71. Pri toj molitvi neka
se sve usmjeri na pomirenje s Bogom, stoje zapravo prihvaćanje svog života
do u pojedinosti. Ako se ta molitva nije stigla obaviti u prijepodnevnom
vremenu, neka se stavi na početak poslijepodnevnog programa, dakle, nakon
gornje molitve.Četvrto razdoblje može početi treći dan poslije podne.
Nakon molitve neka se održi najprije kateheza o sakramentu krštenja i o
Crkvi, a poslije toga o obnovi sakramenata inicijacije.
Nakon toga neka se pristupi obnovi sakramenata i predanju Isusu Kristu.
Najbolje je to učiniti izvan mise, kako bi misa bila rasterećena od dugog
obnavljanja sakramenata.
Obnova se može obaviti i u dvorani, no najprikladnije je to učiniti u
kapelici ili crkvi. Neka se na oltar ili stolić stavi oveći križ, upale
dvije svijeće i stavi cvijeće. Ako je pod ispred oltara kamenit, neka se
stavi prostirać, kako bi sudionici lakše klečali.
Neka voditelj sada protumači koji su sudionici pozvani da obnove
sakramente inicijacije. U prvom redu to su oni koji su prvi put na
seminaru, a onda oni koji su samo jednom obnovili sakramente inicijacije.
Uvjet da sudionici mogu pristupiti obnovi sakramenata jest: da su bili na
cijelom seminaru, ili barem drugi i treći dan. Tko nije bio na molitvi
iscjeljenja ili na otklinjanju, neka nikako ne pristupa ovoj obnovi.
Zatim je važno da se osjećaju iznutra ponukani i slobodni u svojoj odluci
za Isusa Krista. Važno je napomenuti da samo kršteni mogu obnoviti
sakrament krštenja.
Neka zatim sudionici pristupe, kleknu pred oltarom i križem te pojedinačno
izreknu svoje predanje. Može to biti npr. ovako: »Isuse, evo me.
Opredjeljujem se za tebe. Prihvaćam svoje krštenje, potvrdu i euharistiju.
Predajem ti svoj život i svoju smrt.« Dobro je pri tome spomenuti svoje
krsno ime. Kada su svi izrekli svoje predanje, neka pristupe kumovi i
stave ruke na rame kumčeta te za njega tiho mole. Istodobno neka pristupe
prisutni svećenici i svakom pojedinom stave ruke na glavu i mole kratko za
njih. Kumovi mogu biti samo oni koji su najmanje pola godine već u
iskustvu vjere. Svećenici pak mogu polagati ruke iako jol nemaju to
iskustvo posebno izraženo.

260V.l

Nakon 5-10 minuta u kojima cijela prisutna zajednica moli za one koji se
svečano odlučuju za Isusa Krista, neka prvi pođu na svoje mjesto, a
pristupe novi.
Kada su svi koji su ispunili uvjete za obnovu sakramenata inicijacije
gotovi, pristupa se molitvi za službe i darove Duha za sve koji su već
više od dva puta na ovakvom seminaru.
Voditelj neka pozove takve sudionike da otkriju u sebi koje im službe nudi
Bog i koje im darove daje. Nakon desetak minuta neka pristupe, kleknu i
izreknu svoje molitve za služenje u svijetu i Crkvi - za službe i darove
Duha Svetoga. Iza toga neka im svećenici polože ruke dok cijela zajednica
za njih gorljivo moli.
Čim završi taj čin predanja i molitve, može se pristupiti posebnoj
molitvi za prisutne svećenike. Neka i oni kleknu i izreknu svoje predanje
i molbu za vjerno služenje Crkvi. Nakon toga neka sam voditelj (svećenik)
seminara na njih položi ruke, a svi tiho i glasno spontano mole.
Ovo predanje završi pjesmom i zahvalom. Neka svaki sudionik kratko izrekne
svoju hvalu za ono što mu je Gospodin udijelio do sada na seminaru.
Poslije toga odmor i priprava za euharistiju. Na toj euharistiji neka se
uzmu prikladni tekstovi, ako to dopušta liturgijski kalendar, i neka se
organizira pričest pod obje prilike.
Dobro je također na seminaru organizirati sva tri dana uvečer klanjanje
pred izloženim Presvetim Otajstvom.
Za domaću zadaću neka sudionici opišu što im se dogodilo na seminaru, što
su primili, što ih je obogatilo, što ih je promijenilo i kako
doživljavaju Isusovu prisutnost.
Važno je napomenuti da se obnova sakramenata i euharistija mogu različito
organizirati, već prema prilikama i spretnosti voditelja. Predanje se
može obaviti i tako da sudionici pristupe oltaru i ništa ne govore, nego u
tišini izraze svoje opredjeljenje za Isusa. Možese i tako da na mjestu
stojeći izraze predanje. Može se pristupiti u procesiji poput klanjanja
križu. Može se i tako da uopće ne polažu ruke na njih ni kumovi ni
svećenici. Bitno je da sudionici odgovorno i svjesno pristupe obnovi
sakramenata i da drugi zatim za njih mole. Sve se drugo može i treba
prilagoditi prilikama.
U prva dva dana neka se između kateheza govori o elementima molitve i
odmah uči moliti. Prvi dan neka se protumači sabranost (ja sam tu i Isus
je tu) i praštanje (sebi, Bogu, drugima). Drugi dan neka se govori:
»Tražite najprije kraljevstvo Božje«, a onda o ustrajnoj molitvi punoj
vjere.
Četvrti dan neka rad započne u 9 sati meditacijom »Zašto si posumnjao?«
(»Oče...«, str. 111). Nakon spontane molitve neka se iza odmora prijeđe na
pripovijedanje iskustava sa seminara. To je odgovor o dobročinstvima
koja je Gospodin darovao sudionicima. Zato je i to određena molitva
zahvalnosti. Tako se izmjenjuju duhovna iskustva i dobivaju nove snage
(usp. RPOK, br. 238).
Izmjena iskustava može potrajati i dva sata. Potrebno je najprije da se
sudionici otvore, da uvide kako se iskustvo može ispričati i odvaže se
reći ga. Neka se govore samo iskustva sa seminara, a ne ona iz prošlosti.
Voditelj treba znati pomoći pojedincima da govore kratko i baš ono što
sada zanima sve prisutne. Pripovijedajući iskustva slave Boga, jer
spominju njegova djela, a ujedno ohrabruju druge, koji možda ne osjećaju
da su išta dobili na seminaru.
Četvrtoga dana poslije podne, ili već prije podne, neka se govori o tome
kako nakon seminara razlikovati Božja nadahnuća od ljudskih i inih, i što
činiti da bi vjera rasla. Treba također nešto reći o vremenu mista gogije.
Preporučiti svagdanju molitvu i čitanje Novoga zavjeta, te tjedno
sastajanje u molitvenoj skupini.
Seminar završava misom i zahvalnicom »Tebi-Boga hvalimo«, te svečanim
blagoslovom.

262!ft

2. OSMODNEVNI SEMINAR
Ovakav se katekumenat može provesti i kroz osam dana, tako da se svaki dan
počinje oko 16 ili 17 sati i završava oko 21 sat. Sadržaj je isti kao kod
četvoro-dnevnog seminara, samo materijal od jednog dana treba rasporediti
u dva dana. Svako razdoblje kateku-menata ovdje traje dva dana.
Ovakav seminar još je prikladniji od ćetvorodnev-nog. U njemu, naime, mogu
sudjelovati i zaposleni nakon radnog vremena. On, osim toga, duže traje i
stoga je mirniji, ali i snažniji proces obraćenja i molitve. On je zato
prikladan za misije u župi. Stoga bi se mogao provoditi u svim župama.
Neka se seminar najavi u nekom glasilu ili obavijestima. Možda će netko
htjeti doći i iz susjednih župa. Seminar neka drži iskusni svećenik sa
suradnicima, iskusnim vjernicima.
Dobro je svaki dan sudionicima dati neku domaću zadaću: da mole, nešto
napisu, pročitaju i slično, tako da i u prijepodnevnim satima raste proces
obraćenja Bogu.
Sve ostalo ravna se prema RPOK-u, odnosno seminaru od četiri dana.3.
PROVEDBA KATEKUMENATA
KROZ TROMJESEČNI RAD
U SKUPINI
ili
KAKO POSTATI DOBAR VODITELJ SEMINARA
Evangelizacija vjernika može se provesti i tako da se svaka tri mjeseca sa
skupinom od 15-30 vjernika provede katekumenat. Skupina se sastaje jednom
ili dva puta tjedno po 2-3 sata.
Sadržaj rada isti je kao u četvorodnevnom seminaru, ali je način rada
nešto drukčiji, prilagođen ovakvom skupu.
U ovakvoj skupini doći će do izražaja i razni načini rada dinamike
skupine. Dobro je, dakle, daje voditelj teoretski i praktički upoznat s
principima dinamike skupine. Osim toga, naučit će voditi takve skupine i
nakon prvog iskustva, sve do kršćanske zrelosti i zalaganja u Crkvi i u
svijetu. Ovakve su skupine dobre škole za svećenike, redovnice i laike, da
u župi mogu voditi različite skupine i prihvatiti one koji su izvan župe
već prošli neki seminar. To je ujedno škola novoga pastorala koji
sugeriraju novi dokumenti Crkve.
Voditelj ovakve skupine neka ima bar neko iskustvo vođenja ovakvih
skupova. Treba mu i teoretsko znanje o vođenju skupina. On treba, osim
toga, biti zreo čovjek po dobi i životnim odgovornostima. Psihički sta-

264265

bilan, uviđavan, trijezan, strpljiv, sposoban razumjeti i obdaren darom

razlikovanja duhova. Njegove sposobnosti trebaju biti, i po ljudskom
sudu, na visini, ali neka je i primjeran, svjedočki, iskusan kršćanin.
Vjernik koji živi ono što govori.
On mora imati — a to je jedna od bitnih sposobnosti — iskustvo vjere i
molitve. Bez toga će sve metode rada biti uzaludne. Možda će dovesti
skupinu do izvrsnih ljudskih kvaliteta, ali će ona ostati pred vratima, s
»onu stranu rijeke«, na ljudskoj razini. Sasvim je nešto različito razina
postignuta molitvom od kvalitete dobivene spretnim (formalnim)
katehiziranjem i dinamikom skupine.
Osim toga važna kvaliteta voditelja jest znanje — teološko, vjersko,
biblijsko. Voditelj treba znati navje-stiteljski predati katehezu, a to
znači tako da ona budi, poziva i čeka na odluku. Zato ta kateheza treba
biti stvarna, naučena ne samo na temelju teoloških knjiga i diploma nego i
»na koljenima«, u molitvi. Tako to neće biti samo Božja mudrost nego i
Božja sila.
Nužna sposobnost za vođenje skupina jest molitva. Voditelj treba znati
moliti uvijek drukčije, ali uvijek iz srca. Zato on mora živjeti u stalnom
dodiru s Bogom. Treba znati tradicionalne molitve (napamet), isto tako
liturgijske i spontane. Spontane su molitve, naime, izričaj osobe,
pojedinca. Socijalne su one u kojima cijela skupina moli slušajući jedan
drugoga i nastavljajući jedan na drugoga, hvalama, prošnjama i
slavljenjem. Socijalno-hvalbena molitva nadahnuta je Duhom Ljubavi. U njoj
svatko sluša i čuje drugoga i moli za drugoga.
Voditelj mora biti sposoban voditi skupinu u redu, trijeznosti i stezi.
Zato mora znati početi molitvu i rad na vrijeme, prekinuti neprikladne
molitve ili razvodnjavanje diskusije i molitava, ali uvijek blago i s
ljubavlju, te poučiti sudionike kako rasti u zrelosti zajedništva
ljudskog i božanskog. No, istodobno mora znati da nije gospodar zajednice,
nego sluga njezine vjere. Gospodar je Isus Krist. Svako osobno nametanje
opasno je i vrijeđa sudionike kao i njihov rast premaKristu. Zato je za
voditelja pogodan onaj koji ima dobar glas kod onih »vani«.
Skupina počinje radom tako da župnik ili vjeroučitelj oglasi u crkvi, na
euharistiji, početak takvoga rada i (ili) da se izvjesi obavijest na
crkvenim vratima s mogućnošću da se budući sudionici potpišu. Čim je broj
prijavljenih dostigao 20-30 osoba, može se početi s radom. Prvi sastanak
najavi se na isti način kao i prva obavijest.Na tom prvom sastanku
sudionici se upoznaju, ispita se zašto su pojedinci došli, što očekuju od
skupine, kakve preduvjete imaju, jesu li krš-teni, krizmani, pričešćeni.
Ispita se njihovo zdravlje. Psihički bolesni mogu teško onemogućiti i
ometati plodan rad skupine. Zato nisu prikladni za takav rad: neka se s
njima radije individualno radi dok ne postanu zreliji za rad u nekoj
skupini.
Nakon toga voditelj jasnim riječima izrekne kako će skupina raditi i koji
je cilj njezina rada. Može to kratko izraziti dokumentima II. vatikanskog
sabora, te papePavlaVI.iIvanaPavlaII.(LG,GS,ENiCT). Cilj je, naime,
produbljena i probuđena vjera, iskustvo evanđeoske vjere i živi susret s
Isusom Kristom u Duhu Svetom. Valja naglasiti da nije riječ o zamišljenom
iskustvu, nego o stvarnom susretu, o stvarnoj promjeni koja se vidi u
životu, u srcu i mentalitetu vjernika. Neka voditelj kratko kaže kakve su
to promjene u odnosu na vjeru, Boga i život, možda iz svog iskustva. Iz
tog iskustva onda nastaje život založen u Crkvi i u svijetu. Taj se cilj
postiže katehezom i molitvom. Kateheza traži upoznavanje Božjih obećanja,
temeljnih postavki vjere, te temeljito obraćenje — optio fun-damentalis —
srca, uma, volje i vladanja. Iz tog ljudskog obraćenja, po molitvi —
Božjoj Sili — nastaje nov život u čovjeku.
Neka voditelj to jasno izrekne. Neka kaže da se traži odricanje, ali da su
važniji i snažniji dobici od gubitaka. Sve se dobiva, jer se stupa na
Božju stranu. Zato je potrebno zalaganje svakoga pojedinca, a pokazuje se
u revnom dolaženju (osim u krajnjoj nuždi i nemoći), u sudjelovanju u
radu, molitvi i euharistiji.

266267

Sudionici trebaju nositi sa sobom Novi zavjet, bilježnicu i olovku.

Pošto se jasno i sažeto izrekne metoda i cilj rada skupine, te trajanje i
načini sastajanja, neka se ponovno upita svakog pojedinca — ali nakon
molitve ili molitvene šutnje od desetak minuta — je li spreman tako raditi
u skupini kroz tri sljedeća mjeseca. Oni koji dadu odlučan i trijezan
pristanak, neka se zapisu. Drugima treba savjetovati da još promisle.
Sljedeća dva ili tri sastanka bit će još provizorni, moći će se na njima
još odlučivati, a to znači da neodlučni mogu odustati i da se novi mogu
javiti. Nakon toga skupina počinje »zatvoreno«, ozbiljno, sistematski
raditi. Više ne prima nove i računa na svakoga člana. Nužno je da
sudionici ne izostanu više od dva puta, jer je rad sustavno povezan. Čim
ispadne jedan dio, teško se shvaća daljnji korak. Stoga oni koji izostanu
više od tri puta, bolje da potpuno odustanu i uključe se u neku sljedeću
skupinu.
Iza toga se sudionici dogovore o najzgodnijem vremenu sastajanja. Nakon
svega još riješe nekoliko eventualnih pitanja i uz pjesmu i molitvu se
raziđu.
Svaki sljedeći sastanak počinje s pjesmom. Zatim je meditacija. Meditacije
se mogu uzeti iz knjige »Oče...«. Ipak, nužno je da ih voditelj već sam
poznaje iz vlastite prakse. Poslije meditacije neka se razvije spontana
molitva koja može biti izrečena naučenim formulama, zapisana u bilježnicu
ili rečena vlastitim riječima.
Nakon toga treba pitati imaju li sudionici poteškoća s molitvom ili
meditacijom. Važno ih je upozoriti da budu opušteni, da im meditacija
služi samo kao uvod u sabranost, a daje važan i bitan susret sa živim
Bogom po Duhu Svetom koji je u nama. Spontane molitve izriču dijalog s
Isusom koji je tu, medu nama. Osobito je važno naglašavanje te stvarne,
istinite, upravo ljudske Isusove prisutnosti po Duhu Svetom tu u dvorani,
među nama. Isus je tu. Toga neka najprije svi postanu svjesni, onda će i
moliti za sposobnost da to osjete. Zato su nužni trenuci šutnje, po
nekoliko puta u tokusastanka. Neka se obrazloži da se Isusova prisutnost
osjeća samo po Duhu Svetomu. On nas osposobljava da možemo Boga spoznati,
s njim razgovarati, komunicirati, voljeti ga. On nas uzdiže do te razine
da s Bogom budemo zajedno. Zato je potrebno mnogo moliti: sam, zajednički
i jedan za drugoga.
Da bi sudionici naučili spontano moliti, može im se pomoći na više načina.
Neka pokušaju najprije kod kuće nasamo izreći molitvu. Neka u skupini
pročitaju dio kojeg psalma ili izreknu najprije dijelove naučene molitve,
one koji im se osobito sviđaju. Ili neka molitvu zapisu pa je pročitaju.
Zatim neka svaki izrekne molitvu za svojega desnog ili lijevog susjeda u
skupini. Onda neka kažu kratku molitvu zahvale, dok se ne oslobode za
spontanu i socijalnu molitvu. O molitvi neka se na svakom sastanku nešto
kaže, istaknu neki njezini elementi, i tako neka sudionici uče, neka se
potiču na molitvu, neka voditelj ili voditelji pred njima mole.
Prije svake kateheze potrebno je provesti neku vrst skupnog rada. To može
biti neki biblijski tekst kojega pojedinci obrađuju i rezultate zapisuju u
bilježnice a kasnije ih pročitaju. Mogu biti dva naoko protivna
novozavjetna teksta. Može ih se zamoliti da jednom pročitaju tekst i kažu
što on znači. Neka nakon toga tekst ponovno pročitaju i ponovno kažu jesu
li ga sada bolje i drukčije razumjeli. Rad može biti i pismeni: zada se
neka rečenica koju treba nastaviti, kao npr.: U skupinu sam došao jer...
Ili: Rad u skupini mi se sviđa, ali... I slično. Može se zadati pisanje
pisma Isusu. Neka se napiše naslov, adresa (gdje misliš daje Isus i da
može »pročitati« tvoje pismo), potpis i tvoja adresa (gdje misliš da Isus
može tebi odgovoriti). Ili pismo onome u skupini koga najmanje poznaješ.
Ili onome koga se bojiš i ne možeš mu biti iskren. Ili pismo osobi koju si
povrijedio, a htio bi da se pomirite.
Rad u skupini može biti i takav da se sudionici podijele u podskupine i
odvojeno diskutiraju o zajedničkoj

268269

temi, a nakon toga pred svima iznesu rezultate svojega rada.

Voditelj mora imati oko za one koji se boje, za one koji su nametljivi, za
one koji traže više molitve i za druge koji bi stalno razgovarali.
Potrebno je stalno naglašavati cilj i pokazivati put prema njemu, te
odlučnost u držanju unaprijed dogovorenog vremena i rasporeda sastanka.
Ako se drži bitnih elemenata koji se traže u ovakvoj evangelizaciji, može
se mirno, bez napetosti i straha, ići naprijed, jer cilj neće biti
promašen i plodovi neće izostati. Ono za čim se ide nije stvar razuma,
ali ni samo volje. Stoga se ne može postići ljudskim sredstvima, ali niti
bez njih. Razgovori i kateheze bez molitve ne dovode do cilja, ali ni samo
molitva bez kateheze i razmišljanja ne dovodi do cilja. Tek oboje zajedno.
Ako je voditelj toga svjestan, lako će pronaći ravnotežu rada u skupini.
Voditelj treba na svaki sastanak doći dobro pripremljen. Već je prošao
određenu stazu k cilju i sada je mora proći znalački i sa skupinom. Zato
valja odmah započeti sastanak i na vrijeme prelaziti od meditacije na
skupni rad, s rada na katehezu i s nje na molitvu. No ipak, ne smije to
biti kruto, usiljeno i nametnuto. Neka jedno iz drugoga proizlazi.
Redoslijed će ponekad biti i drukčiji. No, neka se sastanak nikad ne
skrati izostavivši katehezu ili molitvu zbog ispada pojedinaca ili
razgovora. Razgovor se može voditi i izvan sastanka, tijekom tjedna. Dobro
je, naime, da voditelji razgovaraju nasamo sa svakim sudionikom i tako ga
savjetuju i u onim teškoćama koje je nemoguće izreći pred drugima. Ako je
riječ o ozbiljnijim problemima, dobro je takve poslati iskusnom svećeniku
ili, ako treba, liječniku. Uopće, neka se u skupini ne iznose negativna,
opterećujuća iskustva i teškoće, jer onda opterete i druge sudionike.
Takva iskustva neka se iznesu nasamo voditeljima. No, pozitivna neka se
iznesu, jer pomažu skupini. Ipak, neka se sudionici bolje upoznaju
međusobno i neka se počnu pomagati u svim potrebama i teškoćama. Neka se
također na sva-kom sastanku kratko moli za pojedince koji to izričito
traže ili za koje se vidi da zaostaju, da su tjeskobni, da ih nešto tajno
muči, da su zakočeni, da su deprimirani, da ne shvaćaju, da se boje i tome
slično.
Neka se odmah od prvog sastanka traži od sudionika da svaki dan čitaju
Novi zavjet i da svaki dan mole barem deset minuta. Neka ih se navede da
se ispovjede i počnu stalno ići na pričest. Ako se netko nalazi u stalnom
stanju grijeha, s takvim treba razgovarati i poslati ga iskusnom
svećeniku da s njime riješi svoj problem. Grijesi mogu najjače zadržavati
napredak u skupini. Sudionicima odmah treba reći da Isusov put nije
spojiv s grijehom i da stoga odmah treba raskinuti s teškim grijesima.
Neka skupina onda za takve moli da dobiju volju i snagu da se odreknu
grijeha. Jednako treba učiniti s onima koji su se bavili spi-ritizmom i
magijskim praksama. Može se sudionicima zadati »domaća zadaća« preko
tjedna. Može im se savjetovati da se sastaju privatno i kroz tjedan na
molitvu ili razgovor, neka češće posjete Isusa u euhari-stijskom
sakramentu u svetohraništu crkve. Neka im se preporuče neke knjige koje su
temeljne za rad u skupini.
Voditelji neka brižno prate razvoj i rast sudionika. Neka za njih mole i
vole ih iskreno. Neka imaju sućuti za njihove teškoće i boli. Ali, neka
budu odlučni i sigurni kad govore o Isusovu putu i obraćenju. Neka znaju
da se tu nikada ne gubi, nego samo dobiva.
I na izvanjski način može se rad učiniti simpatičnijim. Dobro je u
dvorani gdje se održavaju sastanci imati svijeću i upaliti je (možda kod
meditacije ili čitanja Biblije), zatim neka sudionici uvijek donesu
svje-žeg cvijeća, neka sami uređuju dvoranu, neka stolice budu u krugu da
se svi međusobno gledaju u lice. Neka na vidljivom mjestu bude križ, a i
Gospin lik ili slika, u znak da i Isusova majka s nama moli i za nas moli
snagu Duha Svetoga, kao i s prvom Crkvom.
Uvijekje važno stvarati klimu povjerenja tako da se svaki sudionik tu može
naći i da Isus bude za sve dobrodošao, cilj i središte sastanaka.

270271

SADRŽAJ

Kratice ................................................... 4
Predgovor X. izdanju ................................ 5
Predgovor V. i II. izdanju ......................... 6
Predgovor ............................................... 7
Prvi dio
SUSRET SA ŽIVIM BOGOM
Sadržaj seminara za evangelizaciju Crkve
UVOD ................................................... 11
PREGLED KATEKUMENATA .................. 20
Prvo poglavlje: ZAŠTO EVANGELIZIRATI VEĆ KRŠTENE?
- Suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji u Crkvi (kateheza)
.......... 21
- Promisli ............................................ 27
- Molitva ........................................... 28
- Literatura ........................................ 29
Drugo poglavlje
Prvo razdoblje: PRETKATEKUMENAT ....... 31
- Obrednik RPOK o pretkatekumenatu .... 31
1. ZAŠTO ŽIVIMO? ............................... 32
- Meditacija ........................................ 32
- Promisli ........................................... 32
- Molitva ........................................... 33
Zašto živimo? - Egzistencija (kateheza) . 33
- Molitva ........................................... 38
- Iskustva ............................................ 38
- Literatura ........................................ 40
2. GRIJEH - TAJNA ZLA ....................... 41
- Uvod .............................................. 41
- Meditacija ........................................ 41
- Promisli ........................................... 42
- Molitva ........................................... 42
Grijeh - tajna zla (kateheza) ............... 43
- Promisli ........................................... 57

273

- Iskustva ........................................... 59
- Literatura ........................................ 61
3. ISUS KRIST I OTKUPLJENJE ............. 62
- Uvod .............................................. 62
- Meditacija ........................................ 63
- Promisli ........................................... 64
- Molitva ........................................... 64
Isus Krist Otkupitelj (kateheza) ........... 64
- Iskustva ........................................... 80
- Molitva ........................................... 85
- Zadatak .......................................... 85
- Literatura ........................................ 85
Treće poglavlje
Drugo razdoblje: KATEKUMENAT ............. 87
- Obrednik RPOK o drugom razdoblju katekumenata
................................... 87
- Molitva (1) ...................................... 88
- Molitva (2) ...................................... 89
4. DUH SVETI - SILA BOŽJA ................ 90
- Meditacija ........................................ 90
- Upute .............................................. 91
- Promisli i napiši ................................. 91
- Molitva ........................................... 92
Duh Sveti - Sila Božja (kateheza) ........ 92
- Promisli ........................................... 98
- Iskustva ........................................... 99
- Molitva ........................................... 102
- Literatura ........................................ 102
5. VJERA U ISUSA KRISTA ................... 103
- Uvod .............................................. 103
- Promisli ........................................... 106
- Molitva ........................................... 106
Vjera u Isusa Krista (kateheza) ............ 107
- Iskustva ........................................... 109
- Literatura ........................................ 1126. OBRAĆENJE
..................................... 113
- Uvodne misli ..................................... 113
- Meditacija ........................................ 115
- Promisli ........................................... 115
- Molitva ........................................... 116
Obraćenje - opredjeljenje za
Isusa Krista (kateheza) ....................... 116
- Zadatak .......................................... 122
- Iskustva ........................................... 123
- Literatura ........................................ 125
7. MOLITVA .......................................... 126
- Uvodne misli .................................... 126
- Meditacija ........................................ 127
- Promisli ........................................... 128
Molitva (kateheza) ............................. 128
- Zadatak .......................................... 136
- Iskustva ........................................... 137
- Literatura ........................................ 139
Četvrto poglavlje
Treće razdoblje: VRIJEME ČIŠĆENJA I
PROSVJETLJIVANJA ........ 141
- Iz obrednika .................................... 141
8. PRAKTIČNA PROVEDBA OBRAĆENJA .....................................
144
1. Opredjeljenje za Isusa Krista .....;........ 144
2. Temeljita ispovijed grijeha ................. 145
3. Osloboditi se idola ........................... 146
4. Molitva za nutarnje iscjeljenje ............ 164
- Promisli i napiši ................................ 165
- Molitva ........................................... 165
- Meditacija ........................................ 165
- Napomena ....................................... 166
- Kako moliti za nutarnje iscjeljenje ........ 167
- Molitva (za nutarnje iscjeljenje) ........... 172
- Upute ............................................. 179
- Literatura ........................................ 180
5. Zaključne napomene i iskustva ............ 180
- Literatura (o okultnim praksama) ........ 196
275
274
Peto poglavlje
Četvrto razdoblje: OBNOVA SAKRAMENATA
INICIJACIJE I
MISTAGOGIJE ............... 199
- Iz obrednika .................................... 199
9. CRKVA I SAKRAMENTI
INICIJACIJE ...................................... 201
- Uvodne napomene ............................ 201
- Meditacija ........................................ 203
- Promisli i napiši ................................. 203
- Molitva ........................................... 204
Crkva i sakramenti pristupa
(kateheza) ......................................... 204
- Promisli ........................................... 212
- Iskustva ........................................... 213
- Literatura ........................................ 215
10. OBNOVA SAKRAMENTA
INICIJACIJE ...................................... 216
- Promisli ........................................... 216
- Meditacija ........................................ 216
- Molitva ........................................... 217
- Napomena ....................................... 217
- Vjeroispovijest .................................. 218
- Molitva ........................................... 218
- Napomena ....................................... 219
Obnova sakramenata inicijacije i predanje
života (kateheza)............................... 219
- Molitva ........................................... 224
- Iskustva ........................................... 225
- Literatura ........................................ 231
11. MISTAGOGIJA - MOLITVA ZA
SLUŽENJE U ZAJEDNICI ............... 233
- Uvodne napomene .......................... 233
- Promisli i napiši ................................ 234
- Molitva ........................................... 234
Služenje u Crkvi i svijetu
(kateheza) ........................................ 235
- Molitva ........................................... 242- Iskustva
........................................... 242
12. ŠTO NAKON OVOGA? ....................... 246
- Meditacija ........................................ 246
Hodati trijezno dalje (kateheza) ........... 247
Drugi dio KAKO DO SUSRETA Upute za voditelje seminara za evangelizaciju
Crkve Kako do susreta .................................. 255
1. ČETVORODNEVNI SEMINAR ............ 256
2. OSMODNEVNI SEMINAR .................. 264
3. PROVEDBA KATEKUMENATA KROZ TROMJESEČNI RAD U SKUPINI
ILI KAKO POSTATI DOBAR VODITELJ SEMINARA
....................................... 265

276277