Sidney Sheldon

STRANAC
U
OGLEDALU
OPASKA ČITATELJU

Umjetnost nasmijavanja drugih ljudi svakako je čudesan dar bogova. Ovu knjigu s ljubavlju posvećujem
komičarima, muškarcima i ženama koji taj dar imaju i dijele ga s nama. A osobito jednome od njih: kumu moje
kćeri, Grouchu.

Poželiš li ikad naći sebe,

Ne gledaj u ogledalo
Jer ondje nema ničeg do sjene,
Stranac...
SILENIUS, Ode istini

PROLOG

Jednog subotnjeg jutra početkom kolovoza 1969. na linijskom brodu Bretagne došlo je do niza neobičnih i
neobjašnjivih događaja dok se luksuzni brod spremao da isplovi iz njujorške luke u Le Havre.
Claude Dessard, glavni opskrbnik broda Bretagne, sposoban i pedantan čovjek, našao se, kako je volio govoriti,
u »gustom«. U petnaest godina otkako je radio na Bretagne, Dessard se nikad nije suočio sa situacijom koju ne
bi mogao riješiti djelotvorno i diskretno. Uzevši u obzir da je Bretagne bio francuski brod, to je u svakom slučaju
bilo veliko priznanje. Pa ipak, ovog osobitog ljetnog dana kao da se tisuću vragova urotilo protiv njega.
Njegovom osjetljivom galskom ponosu slaba je utjeha bila Sto temeljite istrage koje su kasnije proveli američki i
francuski ogranci Interpola i organi za sigurnost brodarske kompanije nisu uspjele pronaći ni jedno
zadovoljavajuće objašnjenje neobičnih zbivanj a toga dana.
Zbog glasovitosti umiješanih osoba cijela je stvar dospjela na naslovne stranice novina diljem svijeta, ali je
zagonetka ostala neobjašnjena.
Što se Claudea Dessarda tiče, on je otišao u mirovinu iz Cle Transatlantique i otvorio bistro u Nici, gdje se nikad
nije umorio oživljavajući svojim gostima ovaj neobičan, nezaboravan dan u kolovozu.

Sve je to počelo, prisjećao se Dessard, uručenjem cvijeća predsjednika Sjedinjenih Država.

Sat prije isplovi javan ja jedna službena crna limuzina s tablicama vlade dovezla se do mola 92 na donjem dijelu
rijeke Hudson. Muškarac u tamno-sivom odijelu izišao je iz automobila noseći buket od trideset i šest sterting
silver ruža. Uputio se do podnožja pokretnog mostića i razmijenio nekoliko riječi s Alainom Saffordom,
dežurnim časnikom na Bretagni. Cvijeće je ceremonijalno predato Janinu, mlađem časniku palube, koji ga je
uručio i zatim potražio Claudea Dessarda.
- Pomislio sam da biste možda željeli znati — izvijestio je Janin. — Ruže za madame Temple od
predsjednika.
Jill Temple. Prošle godine njezina se fotografija pojavila na naslovnim stranicama dnevnih listova i na ovicima
časopisa od New Yorka do Bangkoka te od Pariza do Lenjingrada. Claude Dessard se prisjetio da je čitao kako je
ona bila broj jedan u nedavnoj anketi najobožavanijih žena na svijetu i da su mnoge novorođene djevojčice
dobile ime Jill. Sjedinjene Američke Države uvijek su imale svoje heroine. Sada je Jill Temple postala jedna od
njih. Njena hrabrost i fantastična bitka koju je izvojevala, a zatim je tako ironično izgubila, zaokupila je maštu
cijelog svijeta. Bila je to velika ljubavna priča, ali i nešto mnogo veće od toga: sadržavala je i sve elemente
klasične grčke drame i tragedije.
Claude Dessard nije baš volio Amerikance, ali u ovom slučaju uživao je u tome što je mogao učiniti iznimku.
Strahovito se divio ženi Tobyja Templea. Bila je — a to je bilo najveće priznanje koje je Dessard mogao izreći
— galante. Odlučio se pobrinuti da njeno putovanje na njegovom brodu bude nezaboravno.
Glavni opskrbnik je odvratio misli od Jill Temple i usredotočio se na završni pregled putnika. Bila je to
uobičajena zbirka onoga što su Amerikanci smatrali VlP-om, kratica koje se Dessard gnušao, osobito stoga Sto
su Amerikanci imali tako barbarske pojmove o tome Sto neku osobu čini važnom. Dessard se znalački
nasmiješio i na popisu putnika potražio Matta Ellisa, crnačku zvijezdu američkog nogometa. Kad ga je pronašao,
zadovoljno je kimnuo sam za sebe. Dessard je također sa zanimanjem primijetio da su u dvjema susjednim
kabinama smješteni jedan ugledni senator i Carlina Rocca, južnoamerička striptizeta, čija su se imena u
nedavnim novinskim izvještajima često povezivala. Pogled mu je krenuo niz popis.
David Kenyon. Novac. Golema svota. On je već i prije plovio na Bretagne. Dessard se sjetio Davida Kenyona,
zgodnog veoma preplanulog muškarca, vitkog atletskog tijela. Miran i upadljiv muškarac. Dessard je iza imena
Davida Kenyona metnuo oznaku K.S., što je značilo da će biti pozvan za kapetanski stol.
Clifton Lawrence. Rezervacija u posljednji trenutak. Lice glavnog opskrbnika malko se namrštilo. Aha, tu je bio
delikatan problem. Sto da se radi s monsieurom Lawrenceom? Svojedobno se ovakvo pitanje ne bi ni postavilo
jer bi on automatski dospio za kapetanov stol, gdje bi sve zabavljao zgodnim anegdotama. Clifton Lawrence bio
je kazališni agent koji jeu svoje doba zastupao mnoge velike zvijezde u svijetu zabavljača, ali, je na žalost,
vrijeme gospodina Lawrencea minulo. Dok je nekad agent uvijek zahtijevao luksuzni kneževski apartman, na
ovom je putovanju rezervirao jednokrevetnu sobu na donjoj palubi. Prvi razred, naravno, ali ipak... Claude Dess-
ard je odlučio pričekati dok ne pregleda i ostala imena.
Na brodu je bila neka daljnja kraljevska rodbina, znamenita operna pjevačica i ruski romanopisac koji je odbio
Nobelovu nagradu.
Kucanje na vratima prekinulo je Dessardovu koncentraciju. Ušao je Antoine, jedan od brodskih malih.
- Da — izvolite? - upitao je Claude Dessard.
Antoine ga je oštro pogledao: — Jeste li vi naredili da se zaključaju vrata kino-dvorane?
Dessard se namrštio: — Što vi to govorite?
- Mislio sam da ste vi. Tko bi to inače učinio? Prije nekoliko minuta provjerio sam da vidim je li sve u
redu. Vrata su bila zaključana. Kao da je netko bio u dvorani i prikazivao film.
Nikad ne prikazujemo filmove u luci — rekao je odlučno Dessard. — A ni u koje doba ta vrata nisu zaključana.
Istražit ću što je s tim.
Claude Dessard bi inače smjesta istražio slučaj, ali sada je bio zaokupljen desecima hitnih sitnica prije
isplovljavanja kojima se morao posvetiti prije nego što isplove u dvanaest sati. Zaliha američkih dolara nije bila
u redu, za jedan od najboljih apartmana pogrešno su izdane dvije rezervacije, a svadbeni poklon koji je naručio
kapetan Montaigne dostavljen je na pogrešan broj. Kapetan će biti bijesan. Dessard je zastao da posluša poznati
zvuk četiriju moćnih brodskih turbina koje su proradile. Osjetio je pokretanje Bretagne kad se odmaknula od
mola i počela natraške kliziti u kanal. Zatim su Dessarda ponovo zaokupili njegovi problemi.
Pola sata kasnije ušao je Leon, glavni stjuard šetne palube. Dessard ga je nestrpljivo pogledao: — Da, Leon?
- Oprostite što smetam, ali mislim da biste trebali znati...
- Hm? — Dessard je slušao s pola uha, a misli su mu bile na osjetljivom zadatku kompletiranja
razmještaja za kapetanskim stolom za svaku večer putovanja. Kapetan nije bio čovjek obdaren
društvenošću, i večera s putnicima svake noći predstavljala je za njega tešku muku. Dessardova je
zadaća bila da se pobrine za to da svaka grupa bude agriable.
- Radi se o madarae Temple ... — počeo je Leon.
Dessard je smjesta odložio olovku i podigao pogled, a njegove male crne oči bile su na oprezu. — Da?
- Prije nekoliko trenutaka prošao sam pokraj njene kabine i čuo buku i vrisak. Teško je bilo jasno čuti
kroz vrata, ali kao da je govorila: ,Ubijaš me, ubijaš!' Smatrao sam najboljim da se ne miješam, pa sam
došao do vas.
Dessard je kimnuo: — Dobro ste učinili. Provjerit ću da se uvjerim je li s njom sve ujedu.
Dessard je promatrao stjuarda šetne palube kako odlazi. Bilo je nezamislivo da bi itko nanio neko zlo ženi poput
madame Temple. Bila je to uvreda za Dessardov galski osjećaj kavalirštine.
Nataknuo je svoju službenu kapu, kradomice se hitro pogledao u zidno zrcalo i krenuo prema vratima. Zazvonio
je telefon. Glavni opskrbnik je oklijevao, a zatim podigao slušalicu. — Dessard.
- Claude — bio je to glas trećeg kormilara.
- Za ljubav Božju, pošaljite nekog dolje u kino-dvoranu s krpom, molim vas! Sve je puno krvi.
Dessard je osjetio iznenada kao da mu u želucu nešto tone. — Odmah — obećao je Dessard. Spustio je slušalicu,
pozvonio malom, a zatim okrenuo broj brodskog liječnika.
- Andre? Claude. — Nastojao je da mu glas zvuči nehajno. — Samo me zanima je li tko dolazio po
liječničku pomoć... Ne, ne. Nisam mislio na tablete protiv morske bolesti. Ova bi osoba trebala krvariti,
vjerojatno jako... Aha. Hvala.
Dessard je spustio telefon, ispunjen sve većim osjećajem nelagode. Otišao je iz svog ureda i uputio se prema
apartmanu Jill Temple. Bio je na pola puta kad se zbio slijedeći neobičan događaj. Čim je Dessard dospio na
palubu čamaca, osjetio je da se promijenio ritam kretanja broda. Obazreo se na ocean i primijetio da su stigli do
broda svjetionika Ambrose, gdje će se otkvačiti od pilotskog tegljača, i veliki putnički brod usmjerit će se prema
otvorenom moru. No umjesto toga Bretagne je usporavala da se zaustavi. Događalo se nešto neobično.
Dessard je požurio prema ogradi i pogledao niza stranu. Dolje u moru pilotski se tegljač približio teretnom grotlu
Bretagne, a dva su mornara prebacivala prtljagu s velikog broda na tegljač. Dok je Dessard promatrao, jedan je
putnik stupio s brodskog grotla na mali čamac. Dessard je mogao samo na trenutak spaziti leđa čovjeka, ali je bio
siguran da se morao zabuniti u identitetu tog čovjeka. To jednostavno nije bilo moguće. Zapravo, slučaj da
putnik ovako napusti brod bio je toliko neuobičajen da je glavni opskrbnik osjetio neznatan frisson
uznemirenosti. Okrenuo se i žurno proslijedio prema apartmanu Jill Temple. Na njegovo kucanje nije bilo
odgovora. Pokucao je još jednom, ovaj put nešto glasnije: — Madame Temple,.. ovdje Claude Dessard, glavni
opskrbnik. Htio bih znati mogu li vas čime uslužiti.
Nije bilo odgovora. Sada je već zavijao Dessardov unutarnji sistem za uzbunu. Instinkti su mu govorili da se tu
događalo nešto strahovito, a slutio je da se to na neki način usredotočilo oko ove žene. Niz bjesomučnim
neobuzdanih misli letjelo je njegovom sviješću. Ona je bila ubijena ili oteta ili... Pokušao je okrenuti kvaku na
vratima. Nije bilo zaključano. Dessard je polako odgurnuo vrata i otvorio ih. Jill Temple je stajala na drugom
kraju kabine i gledala kroz prozor na boku broda, leđima okrenuta prema njemu. Dessard je otvorio usta da
progovori, no nešto ga je zaustavilo u sleđenoj ukočenosti njenog lika. Nespretno je zastao na trenutak
razmišljajući da li da se tiho povuče, kad li je kabinu iznenada ispunio neljudski prodoran zvuk poput ranjene
životinje. Nemoćan pred takvom osobnom agonijom, Dessard se povukao brižno zatvarajući vrata za sobom.
Trenutak je stajao ispred kabine i slušao neartikulirane glasove koji su dopirali iz kabine. Zatim, duboko
potresen, okrenuo se i pošao prema brodskoj kino-dvorani na glavnoj palubi. Jedan mali brisao je trag krvi ispred
dvorane.
Mon Dieu, pomislio je Dessard. Što još? Pokušao je otvoriti vrata od dvorane. Bila su nezaključana. Ušao je u
veliko moderno gledalište, u koje se moglo smjestiti šest stotina putnika. Bilo je prazno. Nagonski je krenuo
prema kabini za projekcije. Vrata su bila zaključana. Samo su dva čovjeka imala ključeve od vrata; on i kino-
operater. Dessard ih je otvorio svojim ključem i ušao. Sve je izgledalo kao i obično. Prišao je do dva 35-
milimetarska projektora Century i stavio na njih ruke.
Jedan je bio topao.
U kabinama za posadu na D palubi Dessard je našao kino-operatera koji ga je uvjerio da ne zna ništa o tome da
bi se netko koristio kino-dvoranom.
Vraćajući se u svoj ured, Dessard je skratio put prošavši kroz kuhinju. Glavni kuhar ga je zaustavio, sav bijesan.
— Pogledajte ovo — zapovjedio je Dessardu. — Samo pogledajte što mi je neki idiot učinio!
Na mramornom stolu za slastice nalazila se divna šesterokatna svadbena torta s figurama mladoženje i mlade
fino izrađenim iz prženog šećera.
Netko je mladenki zdrobio glavu.
- U tome sam trenutku — govorio bi Dessard zanesenim gostima u svom bistrou — shvatio da će se dogoditi
nešto strašno.

1.

Godine 1919. Detroit je bio najuspješniji' industry - ski grad na svijetu. Prvi svjetski rat je završio, a Detroit
je odigrao značajnu ulogu u savezničkoj pobjedi opskrbljujući saveznike tenkovima, kamionima, avionima.
Sada kad je švapska prijetnja minula, automobilske tvornice opet su usmjerile svoje snage prema prepravljanju
automobila za proizvodnju. Uskoro se dnevno proizvodilo, sastavljalo i otpremalo četiri tisuće automobila.
Kvalificirani i nekvalificirani radnici iz svih krajeva svijeta dolazili su da potraže posla u automobilskoj
industriji. Talijani, Irci, Nijemci stizali su poput plime.
Među pridošlicama bio je i Paul Templarhaus i njegova mladenka Frieda. Paul je u Munchenu bio mesarski
naučnik. S mirazom koji je primio kada se oženio Friedom iselio je u New York i otvorio mesnicu, što se ubrzo
pokazalo promašajem. Zatim se preselio u St. Louis, Boston, i napokon u Detroit, propavši spektakularno u
svakom od ovih gradova. U doba kad je posao cvjetao i kad je sve veće blagostanje značilo veću potražnju za
mesom, Paul Templarhaus uspio je svugdje gdje je otvorio dućan potratiti novac. Bio je dobar mesar, ali
beznadno nesposoban u poslu. U stvari, mnogo ga je više zanimalo pisanje poezije nego zarađivanje novca. Sate
i sate provodio je smišljajući rime i poetske slike. Zapisivao ih je na papir i slao novinama i časopisima, ali oni
nikad nisu otkupili ni jedno od njegovih remek- djela. Za Paula novac nije bio važan. Svakome je odobravao
kredit, i uskoro se proširila krilatica: ako nemaš novaca, a želiš najbolje meso, idi k Paulu Templarhausu.
Paulova žena Frieda bila je žena običnog izgleda, bez ikakvih iskustava s muškarcima prije nego što je
Paul naišao i zamolio je da mu bude žena — ili, što je točnije — zamolio njenog oca da mu da njenu ruku.
Frieda je preklinjala svoga oca da prihvati Paulovu ponudu, ali starcu nisu trebala nikakva navaljivanja jer se
očajnički bojao da će do kraja života imati Friedu na grbači. Čak je i povisio miraz tako da su Frieda i njen muž
mogli napustiti Njemačku i otići u Novi Svijet.
Frieda se plaho zaljubila u svog muža na prvi pogled. Nikad ranije nije vidjela pjesnika. Paul je bio mršav
i produhovljenog izgleda, blijedih kratkovidnih očiju i prorijeđene kose, i trebali su proteći mjeseci pa da Frieda
povjeruje da ovaj zgodni mladić doista pripada njoj. O svojem izgledu nije imala nikakvih iluzija. Tijelo joj je
bilo gnjecavo, oblika prevelike nekuhane grude krumpirova tijesta. Njena najljepša strana bile su žive plave oči
boje gencijana, a preostali dio njenog lica kao da je pripadao drugim ljudima. Nos joj je bio na djeda, velik i
gomoljast, čelo je imala na ujaka, visoko i koso, a bradu očevu, četvrtastu i odbojnu. Negdje unutar Friede
nalazila se lijepa mlada djevojka, uhvaćena u zamku lica i tijela koje joj je Bog dao u svojevrsnoj kozmičkoj
šali. No ljudi su mogli vidjeti samo strahovitu vanjštinu. Osim Paula. Njenog Paula. Isto tako Frieda nikad nije
shvatila da njena privlačnost počiva na mirazu, koji je Paul vidio kao spas od krvavih polovica goveda i
svinjskih mozgova. Paul je sanjao o tome da se upusti u samostalan posao i zaradi dovoljno novaca kako bi se
mogao posvetiti svojoj ljubljenoj poeziji.
Frieda i Paul su na svoj medeni mjesec otišli u krčmu nedaleko od Salzburga, prekrasan stari dvorac na
ljupkom jezeru, okružen livadama i šumama. Frieda je stotinu puta prevrtala po glavi prizor prve bračne noći.
Paul će zaključati vrata, uzeti jeu naručje i mrmljati slatke nježnosti dok je bude svlačio. Njegove će usne naći
njene a zatim polako krenuti niz njeno golo tijelo, onako kao što se to radi u svim zelenim knjižicama koje je
potajno čitala. Ud će mu biti čvrst i uzdignut i ponosan poput njemačkog stijega, a Paul će je odnijeti do kreveta
(možda će biti sigurnije da je otprati donde) i nježno je polegnuti. Mein Gott, Frieda, reći će. Ljubim tvoje
tijelo. Nisi kao one koštunjave curice. Imaš tijelo žene.
Stvarnost je došla poput šoka. Istina, kad su stigli u svoju sobu, Paul je zaključao vrata. Nakon toga zbilja
je bila tuđinac snu. Dok je Frieda promatrala, Paul je brzo svukkao košulju otkrivši šiljata uska ćosava prsa.
Zatim je spustio hlače. Među nogama nalazio se mlohav, sićušan penis, zakriven prepucijem. Ni na koji način
nije podsjećao na uzbudljive slike koje je vidjela. Paul se ispružio na krevetu Čekajući je, a Frieda je shvatila da
on od nje očekuje da se sama svuče. Polako se počela razodijevati. No, nije sve u veličini, pomislila je Frieda.
Paul će biti divan ljubavnik. Nekoliko trenutaka kasnije uzdrhtala mlada pridružila se svojem mladoženji u
bračnom krevetu. Dok je Čekala da joj kaže nešto romantično, Paul se otkoturao na nju, nekoliko puta je
probijao u nju i ponovo se otkoturao. Za zaprepaštenu mladu sve je svršilo i prije nego što je počelo. Sto se
Paula tiče, nekoliko svojih ranijih seksualnih iskustava doživio je s droljama u Munchenu i posegao je za
novčarkom, kadli se prisjetio da više za to neće morati plaćati. Odsad će to biti besplatno. Dugo nakon što je
Paul usnuo, Frieda je ležala u krevetu ne misleći o svojem razočaranju. Nije sve u seksu, rekla je samoj sebi.
Moj Paul će biti divan muž.

Kako se pokazalo, ponovno nije bila u pravu.

Nedugo nakon medenog mjeseca Frieda je počela Paula sagledavati u realističnijem svjetlu. Bila je od-
gajana u njemačkoj tradiciji hausfrau i svome se mužu pokoravala bez pitanja, ali je bila daleko od glupače.
Paula nije zanimalo ništa osim njegovih pjesama, a Frieda je počela shvaćati da su te pjesme vrlo loše. Nije si
mogla pomoći a da ne primijeti kako je Paul ostavio mnogo toga u sferi željkovanja gotovo na svakom području
kojega se mogla domisliti. Ondje gdje je Paul je bio neodlučan, Frieda je bila čvrsta, gdje je Paul bi glup u
pogledu posla, Frieda je bila pametna. U početku je samo sjedila i tiho patila dok je glava Obitelji rasipala
zgodan miraščić na svoje tankoćutne idiotije. Kad su se preselili u Detroit, Frieda to više nije mogla podnositi.
Jednoga je dana umarširala u muževljevu mesnicu i preuzela blagajnu. Prvo što je učinila bilo je da je stavila
oznaku: VJERESIJE NEMA. Muž joj je bio zaprepašten, no to je bio tek početak. Frieda je podigla cijene mesu
i počela oglašavati, obasipajući susjedstvo lecima, pa se posao preko noći proširio. Od toga trenutka Frieda je
donosila sve važne odluke, a Paul ih je izvršavao. Razočaranje ju je pretvorilo u tiranina. Otkrila je da ima dara
za rukovođenje stvarima i ljudima i bila je nepopustljiva. Frieda je odlučivala o tome u Sto će se ulagati njihov
novac, gdje će živjeti, gdje će ljetovati i kad je vrijeme da se rađaju djeca.
Svoju je odluku jedne večeri obznanila Paulu i natjerala ga na posao na tom projektu sve dok ubogi čovjek
gotovo nije pretrpio živčani slom. Bojao se da će previše seksa podrovati njegovo zdravlje, ali Frieda je bila vrlo
odlučna. — Gumi ga u mene — zapovjedila bi.
— A kako ću? — prosvjedovao je Paul. — Nije zainteresiran.
Frieda bi uzela njegov stisnuti mali penis, izgulila prepucij, pa kad se ništa ne bi dogodilo, uzela ga u usta
— Mien Gott, Frieda! Sto ti to radiš? — sve dok ne bi otvrdnuo usprkos Paulu, pa bi ga umetnula među svoje
noge sve dok Paulova sperma ne bi bila u njoj.
Tri mjeseca nakon što su počeli Frieda je svome mužu rekla da se može odmoriti. Bila je trudna. Paul je
želio curicu, a Frieda dječaka, pa stoga nikog od njihovih prijatelja nije iznenadilo što je dijete bilo dječačić.
Dijete je, na Friedino inzistiranje, rođeno kod kuće uz pomoć babice. Sve je do poroda teklo glatko, kao i
sam porod. Tek tada su oni koji su bili okupljeni oko kreveta doživjeli šok. Novorođeno dijete u svemu je bilo
normalno, osim u penisu. Djetetov ud bio je golem, klatio se poput natečenog prekomjernog privjeska između
bedara nevinog djeteta.
Otac mu nije ovako građen, pomislila je Frieda s divljim ponosom.

Nazvala ga je Tobias, po gradskom vijećniku koji je živio u njihovom okrugu. Paul je rekao Friedi da će on
preuzeti odgoj djeteta. Napokon, očevo je da podiže svog sina.
Frieda je poslušala i nasmjehnula se, ali je rijetko dopuštala Paulu da se približi djetetu. Ona je odgojila dječaka.
Upravljala je njime teutonskom šapom i nije se trudila da to čini u baršunastim rukavicama. U petoj godini
Toby je bio mršavo krakato dijete, sjetnog lica i svijetlih plavih očiju boje gencijana, koje je naslijedio od svoje
majke. Toby je obožavao majku i žudio za njenim priznanjem. Želio je da ga podigne i uzme u svoje veliko
meko krilo kako bi mogao pritisnuti glavu duboko u njena njedra. No Frieda nije imala vremena za takve stvari.
Bila je zauzeta zarađivanjem za život Obitelji. Voljela je malog Tobyja i odlučila da on neće odrasti kao slabić
poput njegovog oca. U svemu što je Toby Činio zahtijevala je savršenstvo. Kad je pošao u školu, pregledavala
mu je domaće zadaće, i ako bi ga zbunio neki zadatak, majka bi ga ukorila: »Hajde, dečko — zasuči rukave!« I
stajala bi nad njim sve dok on ne bi riješio problem. Sto je Frieda bila stroža prema Tobyju, to ju je on više
volio. Drhtao je pri pomisli da će je oneraspoložiti. Njena je kazna bila hitra, a hvala spora, ali je osjeća- la da je
to samo za Tobyjevu dobro. Od prvog trenutka kad joj je sin dospio u naručaj, Frieda je znala da će postati
slavan i značajan čovjek. Nije znala kako ni kada, ali je znala da će se to dogoditi. Kao da joj je to Bog šapnuo u
uho. I prije nego što joj je sin bio dovoljno odrastao da shvati što to ona govori, Frieda bi mu govorila o
njegovoj budućoj veličini i s tim nikad nije prestajala. I tako je mladi Toby rastao znajući da će postati slavan,
ali nemajući pojma kako, ni zašto. Znao je samo da njegova mati nikad nije pogriješila.

Među svoje najsretnije trenutke Toby je ubrajao one kad je sjedio u golemoj kuhinji i izrađivao domaću
zadaću, a njegova je mati stajala za velikim starinskim Štednjakom i kuhala. Kuhala je gustu crnu juhu od
graha, koja je božanski mirisala i u kojoj su plivale cijele hrenovke, kriške sočnog bratwursta te krompirove
placke prhkih smeđih rubova. Ili bi stajala za velikim mesarskim panjem usred kuhinje mijeseći tijesto svojim
debelim čvrstim rukama, a zatim sipajući lagane pahuljice brašna po njemu, čudesno pretvarajući tijesto u
slasne Pftaumenkuchen ili Apfelkuchen. Toby bi joj prišao i rukama obgrlio njeno krupno tijelo, a lice bi mu
dopiralo tek do njenog pasa. Njen uzbudljiv ženski miris postao bi dio svih uzbudljivih kuhinjskih mirisa, i
nezvana seksualnost uzburkala bi se u njemu. U tim trenucima Toby bi s radošću umro za nju. Do kraja
njegovog života miris svježih kolača s jabukama na maslacu prizvao bi trenutačnu živu sliku njegove majke.

Jedno popodne, kad je Toby imao dvanaest godina, gospođa Durkin, blebetuSa iz susjedstva, došla im je u
posjet. Gospođa Durkin bila je Žena koščata lica, crnih prodornih očiju i jezika koji nikad nije mirovao. Kad je
otišla, Toby ju je oponašao tako da je njegova mati revala od smijeha. Tobyju se učinilo da je to prvi put što
čuje njen smijeh. Od tog trenutka Toby je tražio načine da je zabavi. Oponašao bi kupce koji su dolazili u
mesnicu, učitelja i školske drugove, a njegova bi se mati gušila od smijeha.
Napokon je otkrio put da pridobije odobravanje svoje majke.
Okušao se u Školskom kazališnom komadu »Nema računa Davide« i dobio naslovnu ulogu. Na premijeri
njegova je majka sjedila u prvom redu i pljeskala uspjehu svoga sina. U tom je trenutku Frieda spoznala kako će
se obistiniti Božje obećanje.
Bilo je to početkom tridesetih godina, na pragu depresije, i sve kino-dvorane diljem zemlje nastojale su
svakovrsnom strategijom ispuniti prazna sjedala. Dijelili su zdjele i radio-aparate, priređivali večeri kockanja i
tombole, unajmljivali orguljaše da prate terevenke na kojima je publika glasno pjevala.
Organizirali su amaterska natjecanja. Frieda bi brižno pregledavala kazališnu rubriku u novinama da vidi
gdje se održavaju takva natjecanja. Zatim bi tamo odvela Tobyja i sjedila u gledalištu dok bi on oponašao Ala
Jolsona, Jamesa Cagneyja i Eddieja Cantora te vrištala: »Mien Himmel! Kakav talentiran dečko«! Toby je
gotovo uvijek dobivao prvu nagradu.
Narastao je, ali je i dalje bio mršav, ozbiljno dijete, w bezazlenih svijetloplavih očiju na anđeoskom licu.
Čovjek bi ga pogledao i smjesta pomislio: nevinašce. Kad su ljudi vidjeli Tobyja, poželjeli su ga zagrliti, stisnuti
i zaštititi od Života. Voljeli su ga i pljeskali mu na pozornici. Prvi put je Toby shvatio što mu je suđeno da
postane; bit će zvijezda, najprije za svoju majku, a zatim za Boga.

Tobyjev se libido počeo komešati kad mu je bilo petnaest godina. Masturbirao bi u kupaonici, jedinom
mjestu na kojem je bio siguran da je sam, ali to nije bilo dovoljno. Stvorio je odluku da mu treba cura.
Jedne je večeri Clara Connors, udata sestra jednog školskog druga, odvela Tobyja kući s nekog posla što ga je
obavljao za svoju majku. Clara je bila ljepuškasta plavoj ka velikih dojki, i dok je Toby sjedio pokraj nje,
počeo mu se dizati. Nervozno je primakao ruku njenom krilu i počeo prtljati pod njenom suk njom, spreman da
se smjesta povuče kad ona cikne. Claru je to više zabavljalo nego ljutilo, ali kad je Toby izvukao svoj penis, a
ona spazila njegovu veličinu, pozvala ga je k sebi narednog popodneva i uvela Tobyja u radosti spolnog
općenja. Bilo je to fantastično iskustvo. Umjesto nasapunane ruke, Toby je našao meku toplu spremnicu koja je
pulsirala i hvatala mu penis. Clarino stenjanje i uzvici stalno su ga iznova ukrućivali, tako da je postizao
orgazam za orgazmom a da uopće nije napuštao toplo vlažno gnijezdo. Veličina njegovog penisa oduvijek je za
Tobyja bila izvor potajnog stida. Sad je to odjednom postala njegova slava. Clara nije mogla za se' zadržati tu
činjenicu, pa je Toby uskoro opsluživao pet-šest udatih žena u susjedstvu.
U slijedeće dvije godine Toby je uspio razdjevičiti gotovo polovicu djevojaka u svojem razredu. Neki od
Tobyjevih školskih drugova bili su zvijezde ragbija, ili su pak bili zgodniji od njega, ili bogatiji — ali ondje
gdje su oni propadali, Toby je uspijevao. Bio je nešto najsmješnije, najzgodnije što su djevojke vidjele i bilo je
nemoguće reći ne tom nevinom licu i tim sjetnim plavim očima.
U četvrtoj godini gimnazije, kad mu je bilo osamnaest godina, pozvali su ga u ured direktora škole.
U sobi je bila Tobyjeva majka namrgođena lica, uplakana šesnaestogodišnja djevojka, katolkinja po imenu
Eileen Henegan, i njen otac, policijski narednik u uniformi. Onog trenutka kad je Toby ušao u sobu, znao je
daje u velikoj nevolji.
— Smjesta ću prijeći na stvar, Toby — rekao je direktor. — Eileen je trudna. Kaže da si ti otac njenog
djeteta. Jesi li imao fizički odnos s njom?
Tobyju su se usta iznenada osušila. Jedino na što je mogao misliti bilo je to koliko je Eileen uživala u
tome, kako je ječala i molila još. A sad ovo.
— Odgovori, ti bijedni kujin sine! — urlao je Eileenin otac. — Jesi li dirnuo moju kćer?
 Toby je kradomice pogledao majku. To što je ona bila svjedok njegove sramote, uznemirilo ga je više nego
išta drugo. Iznevjerio ju je, osramotio. Bit će užasnuta njegovim ponašanjem. Odlučio je, ako se ikad izvuče iz
ovoga i ako mu Bog samo ovaj put pomogne i učini neko čudo, da neće nikad više dodirnuti drugu djevojku
dokle god živi. Smjesta će otići liječniku i dati se uškopiti tako da više nikad ponovo ni ne pomisli i...
— Toby... — govorila je njegova majka, a glas joj je bio strog i hladan. — Jesi li spavao s ovom
djevojkom?
Toby je progutao slinu, duboko uzdahnuo i promrmljao: — Da, majko.
— Onda ćeš se oženiti njome. — U njenom se tonu osjećala konačnost. Pogledala je uplakanu djevojčicu
podbuhlih očiju. — To je ono što želiš?
— D-da — Eileen je plakala. — Ljubim Tobyja.
— Okrenula se prema njemu. — Natjerali su me da im kažem. Nisam htjela odati tvoje ime.
Njen otac, policijski narednik, objavio je opširno: — Mojoj je kćeri tek šesnaest godina. Po zakonu, to je
silovanje. Mogao bi biti u zatvoru do kraja svog kukavnog života. Ali ako će se oženiti...
Svi su se okrenuli da pogledaju Tobyja. Ponovno je progutao slinu i rekao: — Da, gospodine. Žao mi je što
se to dogodilo.
Za vrijeme šutljive vožnje kući s majkom Toby je sjedio do nje, kukavan, znajući koliko ju je povrijedio.
Sada će morati naći posao kako bi izdržavao Eileen i dijete. Vjerojatno će morati otići na rad u mesnicu i
zaboraviti svoje snove, sve svoje planove za budućnost. Kad su stigli kući, majka mu je rekla:
— Dođi gore.
Toby je pošao za njom u svoju sobu, psihički se pripremajući za lekciju. Dok je promatrao, izvukla je
kovčeg i počela pakirati njegovu odjeću. Toby je zbunjeno zurio u nju. — Što to radiš, mama?
— Ja? Ništa ja ne radim. Ti radiš. Ti odavde odlaziš.
Zaustavila se i okrenula da ga pogleda. — Zar si pomislio da ću ti dopustiti da zbog one bezvrijedne cure
proćerdaš život? Ti si je, dakle, odveo u krevet i ona će roditi dijete. To dokazuje dvije stvari: da si ti čovjek, i
da je ona glupa. O ne, ne, nitko neće utjerati moga sina u brak. Bog je htio da ti postaneš velik Čovjek, Toby.
Otići ćeš u New York, i kad postaneš znamenita zvijezda, poslat ćeš po mene.
Suspregnuo je suze i poletio joj u naručaj, a ona ga je zibala na svojim veličanstvenim prsima. Toby se
iznenada osjetio izgubljenim i prestravljenim pri pomisli da će je napustiti. A ipak je osjetio uzbuđenje, radost
što započinje nov život. Ući će u show business. Postat će zvijezda; bit će slavan.
Tako je rekla njegova mati.
 2
Godine 1939. New York City je bio kazališna meka. Depresija je prošla. Predsjednik Franklin Roosevelt
obećao je da se ne treba ničega bojati osim samog straha da će Amerika biti najnaprednija zemlja na svijetu, i
tako je bilo. Svi su imali novca za trošenje. Na Broadwayu je bilo trideset predstava i sve kao da su bile hitovi.
Toby je u New York stigao sa sto dolara koje mu je dala njegova majka. Znao je da će biti bogat i slavan.
Poslat će po svoju majku pa će živjeti u krasnom luksuznom stanu na vrhu nebodera, a ona će svake večeri doći
u kazalište da promatra kako mu publika plješće. U međuvremenu je morao naći posao. Otišao je do ulaza za
glumce svih brodvejskih kazališta i pričao o amaterskim natjecanjima na kojima je pobjeđivao i o tome koliko je
nadaren. Izbacili su ga. U tjednima dok je tražio posao, Toby se ušuljavao u kazališta i u noćne klubove i
promatrao vrhunske zabavljače na poslu, osobito komičare. Vidio je Bena Bluea i Joea E. Lewisa te Franka
Faya. Znao je da će jednog dana biti bolji od svih njih.
Novac je odlazio pa se prihvatio pranja suda. Svojoj je majci telefonirao svake nedjelje ujutro kad je tarifa
bila jeftinija. Ona mu je ispričala o gnjevu zbog njegova bijega.
— Trebao si ih vidjeti. Policajac svake noći do laži ovamo s patrolnim kolima. Prema onome kako se
ponaša, čovjek bi pomislio da smo svi mi gangsteri. Neprestano se raspituje gdje si.
— što mu kažeš? — upitao je Toby sa zebnjom.
— Istinu. Da si se noću iskrao poput lopova i da ću ti ako mi ikad dopadneš šaka, osobno zaokrenuti
glavom.
Toby se glasno nasmijao.

Ljeti je Toby uspio dobiti posao kao pomoćnik mađioničara, netalentiranog šarlatana prodornih očiju
koji je nastupao pod imenom Veliki Merlb:, Nastupali su u nizu drugorazrednih hotela u Catskillsu, i
Tobyjev prvotan posao bio je da navlači tešku opremu u Merilinov karavan i iz njega te da se stara o rekvi -
zitima, koji su se sastojali od šest bijelih kunića, tri kanarinca i dva brčka. Zbog Merlinovog straha da će
rekviziti »biti pojedeni«, Toby je bio prinuđen da živi s njima u prostoriji veličine spremišta za metle. Činilo
mu se da se cijelo ljeto sastojalo od jednog nepodnošljivog smrada. Bio je tjelesno iscrpljen od nošenja
teških ormara s lažnim zidovima i dnima i od trčanja za rekvizitima koji su neprekidno bježali. Bio je
osamljen i razočaran. Sjedio je i zurio u prljavim sobičcima pitajući se što ovdje radi i kako će ga ovo uvesti
u show business. Vježbao je pred zrcalom oponašanje, a njegova se publika sastojala od Merlinovih
smrdljivih životinjica.

Jedne nedjelje, kad se ljeto bližilo kraju, Toby je obavljao svoj tjedni razgovor s roditeljskom kućom.
Ovog puta govorio mu je otac.
— Toby ovdje, tata. Kako si?
Nastupio je muk.
— Halo! Jesi li tamo?
— Ovdje sam, Toby. — Nešto gaje u očevom glasu streslo.
— Gdje je mama?
— Sinoć su je odveli u bolnicu.
Toby je tako čvrsto stisnuo slušalicu da ju je gotovo zdrobio. — Što se dogodilo?
— Liječnik kaže da je to bio srčani napad.
Ne! Ne njegovoj majci! — Bit će sve u redu. ustrajao se Toby. — Zar ne? — vikao je u mikrofon.
— Reci mi da će s njom biti sve u redu, proklet bio!
S udaljenosti od milijun milja mogao je čuti kako njegov otac plače. — Ona... ona je umrla prije ne koliko
sati, sine.
Riječi su preplavile Tobyja poput bijelo usijane lave paleći ga, fureći ga, sve dok nije osjetio kao da mu
cijelo tijelo gori. Otac je lagao. Nije mogla biti mrtva. Imali su sporazum. Toby će postati slavan a njegova će
mati biti uza nj. Čekao ju je jedan krasan luksuzan stan na vrhu nebodera, limuzina i šofer, krzna i dijamanti...
Jecao je tako žestoko da nije mogao disati. Cuo je kako daleki glas govori: — Toby! Toby!
— Dolazim kući. Kad je sprovod?
— Sutra — rekao je otac. — Ali ne smiješ doći ovamo. Očekivat će te, Toby. Eileen će uskoro roditi.
Njen će te otac ubiti. Tražit će te na sprovodu.
Tako nije mogao reći hi zbogom jedinoj osobi na svijetu koju je ljubio. Ležao je u krevetu cijelog dana i
prevrtao po uspomenama. Slike njegove majke bile su tako živahne i žive. Bila je u kuhinji, kuhala, pričala mu
kako će postati slavan čovjek, sjedila u kazalištu u prednjem redu i vikala: »Mein Himmel, kako talentiran
dječak!«
I smijala se njegovim oponašanjima i šalama. I pakovala njegov kovčeg. Kad postanci glasovita zvijezda,
postat ćeš po mene. Ležao je nijem od tuge i razmišljao: nikad neću zaboraviti ovaj dan. Ne sve dok živim; 14.
kolovoza 1939. Ovo je najvažniji dan u mom životu.
Imao je pravo. Ne zbog smrti svoje majke, nego zbog jednog drugog događaja koji se zbivao u Odessi, u
Teksasu, udaljenom tisuću petsto milja.
 Bolnica je bila bezlična četverokatna zgrada boje milosrđa. Iznutra je djelovala poput kunićnjaka s preg-
radama napravljenim za otkrivanje bolesti, ublažavanje, liječenje ili, ponekad, za pogreb. To je bio medicinski
supermarket, i za svakoga se ondje nalazilo ponešto.
Bilo je četiri sata ujutro, sat mirne smrti ili nemirnog sna. Vrijeme predaha za bolničko osoblje prije
priprema za bitke narednog dana.
Ekipa za porođaje u operacijskoj dvorani broj četiri imala je gužvu. Ono Sto je počelo kao rutinski porod,
odjednom se pretvorilo u hitan slučaj. Do samog porođaja sve je bilo normalno. Gospođa Czinski bila je zdrava
žena, prvorotkinja širokih seljačkih bokova, o kojima su opstetričari sanjali. Ubrzane kontrakcije su otpočele i
stvari su tekle uobičajeno.
— Porođaj zatkom — izjavio je opstetričar dr Wilson. Te riječi nisu izazvale uzbunu. Premda je samo tri
posto poroda bilo na zadak — stražnji dio čeda pojavljuje se prvi — obično se s njima jednostavno izlazi na
kraj. Postoje tri tipa porođaja na zadak. Spontani, gdje nije potrebna nikakva pomoć, s pomoći gdje opstretičar
pruža ruku prirodi, i potpuni prodor, gdje se novorođenče uklješti u maternici.
Doktor Wilson je sa zadovoljstvom zapazio da će ovo biti spontani porod, najjednostavnija vrst. Promatrao
je kako se pomaljaju stopala novorođenčeta, a za njima i dvije nožice. Još jedan trud i pojavila su se djetetova
bedra.
— Skoro smo gotovi — rekao je hrabreći dr Wilson. — Stisnite još jednom.
Gospođa Czinski je to učinila. Ništa se nije dogodilo.
Liječnik se namrštio. — Pokušajte još jednom. Jače.
Ništa.
Doktor Wilson je stavio ruke na noge djeteta i povukao, vrlo nježno. Nikakvog pokreta. Provukao je ruku
uz dijete kroz uski prolaz u uterus i počeo istraživati. Iznenada su mu po čelu izbile kapljice znoja. Babica mu je
pristupila i obrisala čelo.
— Imamo problem — rekao je tiho dr Wilson.
Gospođa Czinski je to čula. — Sto nije u uredu?
— upitala je.
— Sve je u redu. — Dr Wjlson je posegao još dublje, blago nastojeći gurnuti Čedo na dolje. Nije se
moglo maknuti. Mogao je osjetiti pupčanu vrpcu, prikliještenu između tijela djeteta i majčine zdjelice, koja je
presijecala dovod kisika.
— Stetoskop!
Primalja je posegnula za instrumentom i prislonila ga na trbuh rodilje osluškujući otkucaje srca novo -
rođenčeta. — Palo je na trideset — izvijestila je. — A uočljiva je i aritmija.
Prsti dra Wilsona bili su u majčinom tijelu poput udaljenih antena njegovog mozga, koje su pipale i
istraživale.
— Gubim otkucaje srca djeteta. — U primaljinom glasu osjećala se panika. — Nema ga!
Imali su umiruće dijete u maternici. Još je uvijek postojala slabašna šansa da bi dijete moglo oživjeti ako
ga izvade na vrijeme. Preostalo je najviše četiri minute da ga porode, očiste mu dišne putove i opet pokrenu
njegovo sićušno srce. Nakon Četiri minute oštećenje mozga bit će veliko i nepovratno.
— Odbrojavajte — naredio je dr Wilson.
Svi su u prostoriji nagonski pogledali kad je električni sat na zidu škljocnuo na položaj, dvanaestog sata, a
velika crvena sekundna kazaljka počela svoj prvi krug.
Porođajna ekipa dala se na posao. Naprave za umjetno disanje dovezene su do stola dok je dr Wilson
pokušavao osloboditi čedo od zdjeličnog dna. Počeo je Brachtovim zahvatom nastojeći okrenuti čedo, is-
krivljujući njegova ramena kako bi se oslobodio vaginalni otvor. Bilo je beskorisno.
Učenici škole za medicinske sestre, koja je prvi put sudjelovala pri porođaju, iznenada je pozlilo. Žurno se
udaljila iz prostorije.
 Pred vratima operacijske dvorane stajao je Karl Czinski nervozno gužvajući šešir svojim velikim žulj
evitim rukama. Bio je to najsretniji dan u njegovom životu. Bio je stolar, jednostavan čovjek, koji je vje rovao u
mladenačke brakove i velike Obitelji. To je dijete njihovo prvo, i jedino je time mogao suspregnuti svoje
uzbuđenje. Svoju je ženu ljubio i znao da bi bez nje bio izgubljen. Razmišljao je o svojoj ženi, kad je učenica-
bolničarka izjurila iz rađaone pa ju je zazvao: — Kako joj je?
Izbezumljena mlada bolničarka, mislima vezana uz bebu, uzviknula je: — Mrtva je, mrtva je! — i izjurila
da se pobljuje.
Lice gospodina Czinskoga je problijedilo. Zgrabio se za prsa i počeo hvatati zrak. Kad su ga doveli na odjel
za hitne slučajeve, nije mu više bilo pomoći.
U rađaoni dr Wilson je luđački radio utrkujući se sa satom. Mogao je doseći unutra, dodirnuti pupčanu
vrpcu i osjetiti pritisak na nju, ali nije bilo načina da je oslobodi. Svi su se nagoni u njemu bu nili da izvuče
polurođeno dijete na silu, ali je ranije vidio šta se događalo s djecom, rođenom na takav način. Gospođa Czinski
je sada stenjala napola u bunilu.
— Stisnite, gospođo Czinski. Čvršće! Hajde!
Nije bilo koristi. Dr Wilson je hitro pogledao na sat. Dvije dragocjene minute su istekle a da nimalo krvi
nije proteklo mozgom djeteta. Dr Wilson se suočio s jednim drugim problemom. Sto će učiniti ako se dijete
spasi po isteku tih četiriju minuta? Da ga ostavi na životu pa da samo vegetira? Ili mu omogućiti milosrdnu,
brzu smrt? Otjerao je tu misao i počeo raditi brže. Zažmirivši, radeći samo dodirom, svu je pažnju usredotočio
na ono što se događalo u ženinom tijelu. Pokušao je zahvat po Mauriceau-Smellie-Veitu, komplicirani niz
pokreta da oslobodi tijelo djeteta. I odjednom pomak. Osjetio je da se čedo počelo micati. — Piperov forceps!
Primalja mu je hitro dodala specijalna kliješta, dr Wilson ih je gurnuo i njima prihvatio glavu čeda.
Trenutak kasnije izvirila je glava.
Dijete se rodilo.
Ovo je uvijek bio trenutak slave, čedo novostvorenog života, crvenog lica i dernjave, koje se žalilo na
poniženje što je nasilno izvučeno iz one mirne, mračne maternice na svjetlo i hladnoću.
No tako nije bilo s ovim djetetom. Bilo je plavičasto i mirno. Bilo je žensko.
Sat. Preostala je još minuta i pol. Sad je svaki pokret bio hitar i mehanički, rezultat dugogodišnje prakse.
Prsti umotani u gazu očistili su stražnji zid novorođenčetova Ždrijela kako bi zrak mogao prodrijeti u otvor
dušnika. Dr Wilson je položio dijete na leđa. Primalja mu je dodala mali Iaringoskop, povezan s električnim
aparatom za sukciju. Postavio ga je na mjesto i kimnuo, a primalja je uključila prekidač. Začuo se zvuk
ritmičkog usisavanja stroja.
Dr Wilson je pogledao na sat.
Preostalo je još dvadeset sekundi. Otkucaji srca negativni.
Petnaest... četrnaest... Otkucaji srca negativni.
Trenutak odluke bio je tu. Možda je već bilo prekasno da se spriječi oštećenje mozga. U takve stvari nitko
ne može biti potpuno siguran. Vidio je bolničke odjele pune žalosnih stvorova, tijela odraslih, a razuma djece,
ili još gore.
Deset sekundi. A nikakva bila, čak ni nagovještaja koji bi mu dao nade.
Pet sekundi. Stvorio je odluku i ponadao se da će ga Bog shvatiti i oprostiti mu. Izvući će utikač, reći da se
dijete nije moglo spasiti. Nitko neće istraživati njegov postupak. Još jednom je dodirnuo kožu djeteta. Bila je
hladna i vlažna.
Tri sekunde.
Pogledao je djetence i došlo mu je da zaplače. Baš Šteta. Bila je to lijepa curica. Izrasla bi u krasnu ženu. Pitao
se kakav bi joj bio život. Bi li se udala i imala djece? Ili bi možda postala umjetnica, ili učitelj ica, ili poslovna
žena? Bi li bila bogata ili siromašna? Sretna ili nesretna?
Jedna sekunda. Otkucaji srca negativni.
Nula.
Posegnuo je rukom za prekidačem, i u tom trenutku dječje je srce počelo kucati. Bio je to nesiguran,
nepravilan grč, zatim još jedan, a onda se ustalilo u snažne pravilne otkucaje. U sobi su se začuli spontani uzvici
radosti i čestitanja. Dr Wilson ih nije slušao.
Zurio je u zidni sat.

Majka ju je nazvala Josephine, po imenu svoje bake u Krakovu. Srednje ime bilo bi previše pretenciozno za
kćerku poljske krojačice u Odessi, u Teksasu.
Zbog razloga koji gospođa Czinski nije razumjela, dr Wilson je inzistirao na tome da Josephine dolazi u
bolnicu svakih šest tjedana na pregled. Svaki put su zaključci bili isti: izgledala je normalno.
Samo će vrijeme pokazati.

3.

Na blagdan rada ljetna sezona u Catskillsu bila je završena, i Veliki Merlin ostao je bez posla, a s njim i
Toby. Toby je mogao otići. Ali kamo? Bio je bez doma, posla i novaca. Odluka je pala kad mu je neka gošća
ponudila dvadeset i pet dolara da nju i njeno troje male djece odveze iz Catskillsa u Chicago.
Toby je otišao a da nije rekao zbogom Velikom Merlinu, ni njegovim smrdljivim rekvizitima.

Chicago je 1939. cvjetao; bio je to širom otvoren grad, grad koji je imao svoju cijenu, i oni koji su znali
kako se probijati mogli su kupiti sve — od žena do droge i do političara. Postojalo je na stotine noćnih klubova
koji su udovoljavali svačijem ukusu. Toby ih je sve pročešljao, od velikog sjajnog Chez Pareea do malih barova
u Rush Street. Odgovor je uvijek bio isti. Nitko nije želio angažirati mladog početnika kao komičara. Tlo mu je
izmicalo pod nogama. Došlo je vrijeme da počne ostvarivati san svoje majke
Bilo mu je gotovo devetnaest godina.
Jedan od klubova oko kojih se Toby motao bio je Knee High, gdje se zabava sastojala od umornog tročlanog
combo-orkestra, slomljenog, pijanog komičara srednjih godina, i dviju striptizeta, Meri i Jeri, koje su
oglašavane kao sestre Perry i bile su, što se činilo vrlo nevjerojatnim, stvarno sestre. Bile su dvadesetih godina i
na svoj jeftin, nehajan način privlačne. Jeri je jedne večeri došla do bara i sjela do Tobyja. On se nasmiješio i
uljudno rekao: — Sviđa mi se vaš nastup.
Jeri se okrenula da ga pogleda i spazila nevinog dječaka djetinjeg lica, premladog i prebijedno odje venog
da bude mušterija. Kimnula je nezainteresirano i počela se okretati, kad se Toby uspravio. Zapiljila se u
izdajničku kvrgu na njegovim hlačama, zatim se okrenula i pogledala još jednom nevino mlado lice. — Isuse
Kriste — rekla je. Sve je to tvoje?
On se nasmiješio. — Samo se na jedan način može ustanoviti.
U tri sata toga jutra Toby je bio u krevetu s obje sestre Perry.

Sve je bilo pedantno isplanirano. Sat prije početka predstave Jeri je klupskog komičara, strastvenog
kockara, odvela u jedan stan na Diversay Avenue, gdje se upravo igrala hazardna igra kockom. Kad je vidio
igru, ovlažio je usne i rekao: — Možemo ostati samo trenutak.
Trideset minuta kasnije, kad se Jeri iskrala, komičar je bacao kocku i urlao poput manijaka: — Osmica iz
Decatura, ti kujin sine! — Bio je izgubljen u nekom fantastičnom svijetu gdje su uspjeh i status i bogatstva
ovisili o svakom pokretu kocaka.
U Knee Highu Toby je uredan i čist sjedio za barom i čekao.
Kad je nastupilo vrijeme za predstavu, a komičar se nije pojavio, vlasnik kluba počeo je bjesnjeti i kleti.
— Ovaj put je tom gadu odzvonilo, čujete li? Više ga ne želim ni blizu svog kluba.
— Ne zamjeravam vam — rekla je Meri. — Ali imate sreću. Za barom sjedi novi komičar- Upravo je
stigao iz New Yorka.
— Što — što? Gdje? — Vlasnik je bacio pogled na Tobyja. — Zaboga, gdje mu je dadilja? To je bebica!
— Sjajan je! — rekla je Jeri, a to je, i mislila.
— Iskušajte ga — dodala je Meri. — Što možete izgubiti?
— Svoje jebene mušterije! —No slegnuo je ramenima i otišao onamo gdje je Toby sjedio. — Ti si, dakle,
komičar — ha?
— Da — rekao je Toby nehajno. — Upravo mi je istekao angažman na Catskillsu.
Vlasnik ga je na trenutak promatrao. — Koliko si star?
— Dvadeset i dvije — lagao je Toby.
— Govno. U redu. Izlazi onamo. Ako zasereš, nećeš doživjeti dvadeset i drugu.

I evo. San Tobyja Templea konačno se obistinio. Stajao je pod reflektorima dok je glazba za nj svirala tuš,
a publika, njegova publika, sjedila i čekala da ga otkrije, da ga obožava. Plima ljubavi bila je toliko jaka da mu
se grlo stegnuto. Kao da su on i publika bili jedno, povezano istim divnim čarobnim uzetom. Na trenutak je
pomislio na svoju majku i ponadao se da ga ma gdje se nalazila, može sada vidjeti. Tuš je prestao. Toby je
otpočeo svoju točku.
— Dobra večer, sretni narode. Zovem se Toby Temple. Pretpostavljam a da svi znate kako se vi zovete.
Tišina.
Nastavio je: — Jeste li čuli o novom glavonji čikaške mafije? On je homić. Od sada poljubac smrti
uključuje večeru i ples.
Nikakva smijeha. Zurili su u njega, hladni i neprijateljski, i Toby je počeo osjećati oštre pandže straha koje
su mu derale želudac. Tijelo mu se odjednom kupalo u znoju. Ona divna veza s publikom je iščezla.
Proslijedio je: — Upravo sam dovršio angažman u jednom kazalištu u državi Maine. Kazalište je bilo tako
duboko u šumi da je direktor bio medvjed.
Tišina. Mrzili su ga.
— Nitko mi nije rekao da je ovo kongres gluhonijemih. Osjećam se kao referent za zabavu na Titanicu.
Ovdje mi se čini kao da idem preko mostića, a broda nema.
Počeli su buditi. Dvije minute nakon što je Toby počeo, vlasnik je panično davao znak glazbenicima koji
su počeli glasno svirati zaglušujući Tobyjev glas. Stajao je široko nasmiješen, a oči su ga pekle od suza.
Poželio je da zavrišti na njih.

Vriskovi su probudili gđu Czinski. Bili su visoki i divlji, sablasni u noćnoj tišini, i sve dok se nije uspravila
u krevetu, nije znala da to vrišti dijete. Požurila je u drugu sobu u kojoj je uredila kolijevku. Josephine se
prevrtala s jedne strane na drugu, a lice joj je bilo plavo od grčeva. V bolnici je statist dao djetetu intravenoznu
injekciju sredstva za umirenje, pa je mala utonula u miran san. Dr Witson, koji je porodio Josephine, pregledao
ju je temeljito. Nije mogao ustanoviti ništa loše. No bio je nemiran. Nije mogao zaboraviti zidni sat

Vodvilj je u Americi cvjetao od 1881. pa do definitivnog silaska sa scene, kad je Palače Theatre zatvorio
vrata 1932. Vodvilj je bio vježbalište za sve ambiciozne mlade komičare, bojište na kojem su oni brusili svoju
duhovitost za neprijateljsko podrugljivo gledalište. Pa ipak, komičari koji su se probili stizali su do slave i
bogatstva. Eddie Cantor, W. C. Fields, Jolson i Benny, Abbot i Costelo, Jessel i Buras, Braća Marx i deseci
drugih. Vodvilj je bio raj, stalni otvoreni račun, ali kad je vodvilj umro, komičari su se morali okrenuti drugim
područjima. Velika su imena bila angažirana za radio-scene i osobne nastupe, a igrala su i u važnim noćnim
klubovima diljem zemlje. Za mlade komičare poput Tobyja, koji su se tek probijali, stvar je bila drukčija. I oni
su nastupali u noćnim klubovima, ali to je bio drugi svijet. Zvao se »zahodski krug«, a to je ime još bilo
eufemizam. Sastojao se od prljavih krčmi širom zemlje, gdje se okupljala brojna neoprana publika da loče pivo i
zuri u striptizete i da zbog sporta uništava komičare. Garderobe su bile smrdljivi zahodi, koji su zaudarali po
usmrdjeloj hrani i prolivenom piću, mokraći, jeftinom parfemu i, iznad svega, po užeženom okusu straha: znoju
fjaska. Zahodi su bili toliko prljavi da su zabavljačice u garderobama mokrile u umivaonik.
Plaća je varirala od neprobavljivog obroka do pet, deset, a ponekad i do petnaest dolara po večeri, ovisno o
reakciji publike.
Toby Temple je nastupao u takvim lokalima i oni su postali njegova škola. Imena gradova bila su različita,
ali su lokali svi bili isti, vonjevi su bili isti, a i neprijateljska publika je bila ista. Ako joj se nije sviđao zabavljač,
bacali su na njega pivske boce, zadirkivali ga za vrijeme nastupa i isfućkali ga. Bila je to okrutna škola, ali
dobra, jer je Tobyja naučila sve trikove opstanka. Naučio je kako se odnositi prema pijanim turistima i trijeznim
razbijačima da ih nikad ne pobrka. Naučio je kako uočiti potencijalno zanovijetalo i umiriti ga tako da od njega
zatraži gutljaj pića ili da posudi njegov ubrus da otare čelo.
Uspio se ubaciti na posao i u takva mjesta kao što su Jezero Kiameska, Shawanga Lodge i Avon. Nastupao
je u Wildwoodyju, New Jersevju, B'nai B'rithu i u Talijanskim sinovima u Moose Hallsu.
I stalno je učio.
Tobyjev se nastup sastojao od parodija popularnih pjesama, oponašanja Gablea, Granta, Bogarta i
Cagneyja te materijala pokradenog velikim komičarima koji su si mogli priuštiti skupe pisce. Svi komičari koji
su se probijali krali su njihove materijale i time se kočoperili. — Izvodim Jerryja Lestera — značilo je da se
služe njegovim materijalom — i dvaput sam bolji od njega. — Izvodim Miltona Berlea. — Trebali biste
pogledati moga Reda Skeltona.
Budući da je sve počivalo na materijalu, krali su samo od najboljih.
Toby bi se u svemu okušao. Fiksirao je indiferentnu mrku publiku svojim nujnim plavim očima i rekao: —
Jeste li kad vidjeli Eskima kako piša? — Stavio bi obje ruke pred svoj šlic, a kockice leda ispadale bi van.
Stavio bi na se turban i umotao se u plahtu. — Abdul, krotitelj zmija — objavio bi. Svirao bi flautu, a iz pletene
košare počela bi se pojavljivati naočarka, koja bi se povijala ritmički s glazbom dok bi Toby povlačio Žice.
Zmijino tijelo bilo je crijevo irigatora, a glava joj je bila štrcalo. Uvijek bi se u gledalištu našao netko tko bi to
smatrao smiješnim.
Nastupao je sa standardnim stvarima, otrcanim točkama, skečevima, plitkim šalama, gegovima.
Imao je na desetke štoseva. Morao je biti spreman da se prebaci s jednog na drugi prije nego što polete
pivske boce.
A bez obzira gdje je nastupao, uvijek je prilikom nastupa bio prisutan zvuk zahodskog vodokotlića.

Toby je putovao autobusom od mjesta do mjesta. Kad bi stigao u neki novi grad, prijavio bi se u naj-
jeftinijem hotelu ili svratištu i posjećivao noćne klubove, barove i kladionice. Podstavio je cipele kartonom i
kredom izbijelio ovratnike da uštedi na pranju. Svi su gradovi bili sumorni, a hrana je uvijek bila loša. No
izjedala ga je samoća. Nije imao nikoga. U cijelom prostranom svemiru nije imao ni jedne oso be kojoj je bilo
stalo do toga da li je živ ili nije. S vremena na vrijeme pisao je svome ocu, ali je to bilo više iz osjećaja dužnosti
nego iz ljubavi. Očajnički mu je trebao netko s kim će razgovarati, netko tko će ga razumjeti, dijeliti s njim
njegove sanje.
Posmatrao je uspješne zabavljače kako odlaze iz velikih klubova sa svojom svitom i krasnim finim
djevojkama, kako se odvoze u blještavim limuzinama - i zavidio im je. Jednog dana...

Najgori su bili oni trenuci kad je doživio neuspjeh, kad su ga isfućkali usred nastupa, izbacili prije nego što je
dobio priliku i da počne. U takvim slučajevima Toby je mrzio ljude u gledalištu; želio ih je pobiti. Ne samo zato
što nije uspio, nego i zato što je propao na samom dnu. Niže nije mogao; već je bio na dnu. Sakrio se u svoju
hotelsku sobu, plakao i molio boga da ga ostavi nasamu, da mu oduzme žudnju da stoji pred publikom i da ih
zabavlja. Bole, molio je, daj mi da poželim biti prodavač cipela ili mesar. Bilo što, samo ne ovo. Njegova mati
nije imala pravo. Bog ga nije izdvojio. Nikad neće postati slavan. Sutra će pronaći neku drugu vrst posla.
Potražit će uredski posao od devet do pet i živjeti poput normalnog ljudskog bića.

A slijedeće večeri ponovno bi bio na pozornici, izvodio svoje imitacije, pričao šale, nastojao osvojiti ljude
prije nego što se okrenu protiv njega i napadnu ga.
Nevino bi im se nasmiješio i rekao: — Ovaj se čovjek zaljubio u svoju patku i izveo je jedne večeri u kino.
Blagajnik je rekao: »Ne možete uvesti ovamo tu patku«, pa je čovjek otišao iza ugla i ugurao patku sprijeda u
hlače, kupio ulaznicu i ušao. Patka se počela koprcati, čovjek je otvorio šlic i patka je promolila glavu. No do
Čovjeka su sjedili neka dama i njen muž. Dama se okrenula svome mužu i rekla: »Ralf, muškarac do mene je
izvadio penis.« Na to je Ralf rekao: »Da li ti dosađuje?« »Ne«, rekla je. »U redu. Onda se ne osvrći na to i
uživaj u filmu.« Nekoliko trenutaka kasnije žena je ponovo gurnula svoga muža. »Ralf... njegov penis...« A
muž je rekao: »Rekao sam ti da se na njega ne osvrćeš.« A ona je rekla: »Ne mogu... on jede moje kokice!«
Imao je cjelovečernji nastup u »Tristo šezdeset i pet« u San Franciscu, Rudy's Railu u New Yorku i Kin
Wa Low'su u Toledu. Nastupao je na vodoinstalaterskim kongresima, na Bar Mitzvahima i kuglačkim
banketima.
I učio je.
Imao je četiri do pet predstava dnevno u malim kazalištima koja su se zvala Gern, Odeon, Empire i Star.
I učio je.
I napokon jedna od stvari koju je Toby Temple naučio bila je ta da bi mogao ostatak života provesti
nastupajući u »zahodskom krugu«, nepoznat i neotkriven. No jedan je događaj promijenio cijeli slijed zbivanja.

Jednog hladnog nedjeljnog poslijepodneva, početkom prosinca 1941, Toby je imao pet nastupa na dan u
Dewey Theatreu, u Četrnaestoj ulici u New Yorku. Na programu je bilo osam točaka, a jedan od Tobyjevih
zadataka bio je da ih najavi. Prva je predstava dobro prošla. Za vrijeme druge predstave kad je Toby najavio
Leteće Kanazawe, obitelj japanskih akrobata, publika je počela negodovati. Toby se povukao iza kulisa. — Koji
im je vrag? — upitao je.
— Isuse, zar nisi čuo? Prije nekoliko sati Žuti su napali Pearl Harbor — rekao mu je direktor pozornice.
— Pa? — upitao je Toby. — Pogledajte te momke... Sjajni su.
Na slijedećoj predstavi, kad je bilo vrijeme za japansku trupu, Toby je izišao na pozornicu i kazao:
— Dame i gospodo, velika mi je čast da vam predstavim tek prispjele s uspješne turneje u Manili — Leteće
Filipince! — U trenutku kad je publika spazila japansku trupu, počela je negodovati. Do kraja dana Toby ih je
pretvarao u Sretne Havajce, Lude Mongole i, napokon, u Eskimske letače. No nije ih mogao spasiti. A kako se
pokazalo, ni sebe. Kad je te večeri nazvao svojega oca, Toby je doznao da ga kod kuće čeka jedno pismo.
Počinjalo je sa »Čestitamo«, a potpisao ga je predsjednik. Šest tjedana kasnije Toby je položio zakletvu u vojsci
Sjedinjenih Država. Onog dana kad je uključen u sastav vojske, u glavi mu je tako žestoko tuklo da je jedva
mogao položiti zakletvu.

Glavobolje su se javljale često, a kad su nastupale, mala Josephine se osjećala kao da joj dvije divovske
ruke štetu sljepoočice.
Nastojala je ne plakati jer je to uznemiravalo njenu majku. Gospoda Czinski je otkrila religiju. Oduvjek je
potajno osjećala da su na neki način ona i njeno dijete odgovorne za smrt njenog mula. Jednog poslijepodneva
zalutala je na sastanak duhovnog probuđenja, a propovjednik je grmio: — Svi ste vi natopljeni grijehom i zlom.
Bog, koji vas drži iznad ponora pakla poput odvratnog kukca iznad vatre, gnuša se nad vama. Svaki od vas
proklelnika visi na tankoj niti, a platneni njegova gnjeva proždrijet će vas ako se ne pokajete! — Gospođa
Cztnski se smjesta osjetila bolje jer je znala da sluša riječ Gospodinovu.
— To je bolja kazna zato što smo ubile tvojeg oca — govorila bi mati Josephine, i premda je ova bila
premlada da shvati što te riječi znače, znala je da je učinila nešto loše i htjela je saznati što je to kako bi svojoj
majci mogla reći da joj je žao.

5.

U početku je rat Tobyja Templea bio mora.

U vojsci je bio nitko i ništa, serijski broj u uniformi poput milijuna ostalih, bezličan, bezimen, anoniman.
Poslan je u pripremni logor u Georgiju, a zatim transportiran u Englesku, gdje je njegova jedinica
smještena u jedan logor u Sussexu. Toby je svome naredniku rekao da želi vidjeti komandanta vojske. Dospio je
samo do nekog kapetana. Kapetan se zvao Sam Winters. Bio je tamnoput tridesetogodišnjak inteligentnog
izgleda. — Sto te muči vojnice?
— Ovako je to, kapetane —počeo je Toby.— Ja sam zabavljač. Radim u show businessu. Time sam se
bavio u civilu.
Kapetan Winters se nasmiješio njegovoj iskrenosti.
— Što ti zapravo radiš? — upitao je.
— Od svega ponešto — odgovorio je. — Oponašam, izvodim parodije... –I - Opazio je izraz kapetanovih
očiju i završio neuvjerljivo. — Takve stvari.
— Gdje si radio?
Toby je počeo govoriti, a onda se zaustavio. Bilo je beznadno. Kapetana bi se dojmila samo takva mje sta
kao New York i Hollywood. — Ne na takvim mjestima za koja biste čuli — odgovorio je Toby. Sada je znao da
gubi vrijeme.
 Kapetan Winters je rekao: — Ne ovisi o meni, ali vidjet ću što mogu učiniti.
— Svakako — rekao je Toby. — Puno vam hvala, kapetane.— Salutirao je i izišao.

Kapetan Sam Winters sjedio je za svojim pisaćim stolom i razmišljao o Tobyju dugo nakon što je mladić
otišao. Ušao je u vojsku zato što je osjećao da se ovaj rat mora vojevati i da se mora dobiti, U isto vrijeme mrzio
ga je zbog onoga što je nanosio mladim dečkima poput Tobyja Templea. Ali ako je Temple doista nadaren,
pokazat će se to prije ili kasnije, jer je nadarenost poput nježnog cvijeta koji raste pod čvrstom stijenom. Na
kraju, ništa ga ne može spriječiti da se probije i procvjeta. Sam Winters je napustio dobar posao filmskog
producenta u Hollywoodu kako bi ušao u vojsku. Proizveo je nekoliko uspješnih filmova za »Pan-Pacific
Studios« i vidio desetke mladih nadobudnih ljudi poput Tobyja Templea koji su dolazili i odlazili. Najmanje što
su zasluživali bila je šansa. Kasnije toga popodne va razgovarao je o Tobyju s pukovnikom Beechom. — Mislim
da bismo ga trebali poslati na audiciju Specijalnim službama — rekao je kapetan Winters. — Predosjećam da bi
mogao biti dobar. Bog zna da će dečkima trebati sve moguće zabave koje mogu dobiti.
Pukovnik Beech je zurio u kapetana Wintersa i hladno rekao: — U redu, kapetane. Pošaljite mi podsjetnik
o tome. — Gledao je kako kapetan Winters izlazi iz sobe. Pukovnik Beech je bio profesionalni vojnik, čovjek iz
West Pointa, sin čovjeka iz West Pointa. Prezirao je sve civile, a za njega je kapetan Winters bio civil. To što je^
obukao uniformu s kapetanskim činovima nije od Čovjeka stvaralo vojnika. Kad je pukovnik Beech primio od
kapetana Wintersa podsjetnik o Tobyju Templeu, bacio je na nj jedan pogled, a onda bijesno načrčkao preko
njega ZAHTJEV ODBIJEN i parafirao ga.
Osjećao se bolje.
 Tobyju je najviše nedostajala publika. Bilo mu je potrebno da radi na svojem osjećaju za vrijeme, na
svojim vještinama. Svakom bi prilikom pričao šale, izvodio imitacije i ustaljene štoseve. Nije bilo važno da H
njegovu publiku predstavljaju dva obična vojnika, koji skupa s njim drže stražu na pustom polju, pun autobus
vojnika na putu u grad ili perač suda u kuhinji. Toby ih je morao nasmijati, izmamiti njihov pljesak.
Kapetan Sam Winters promatrao je jednog dana kako Toby izvodi jedan od svojih skečeva u dvorani za
odmor. Poslije toga prišao je Tobyju i rekao: — Zao mi je Sto nije uspio tvoj premještaj, Temple. Mislim da
imaš dara. Kad svrši rat, ako dospiješ do Hollywooda, potraži me. — Pod pretpostavkom da ću i dalje ondje
imati posla.
Slijedećeg tjedna Tobyjev je bataljon poslan u borbu.

U kasnijim godinama, kad je Toby razmišljao o ratu, ono čega se sjećao nisu bile bitke. U Saint-L6u bio je
glavni kad je sinhronizirao pjevanje Binga Crosbvja s ploče. U Aachenu se ušuljao u bolnicu i dva sata
pripovijedao dvojici ranjenika šale dok ga sestre nisu izbacile. Sa zadovoljstvom se sjećao da se jedan vojnik
smijao tako da su mu popucali svi šavovi. U Metzu je doživio neuspjehe, ali je osjećao da je to bilo samo zato
što je publika bila živčana zbog nacističkih aviona koji su joj letjeli nad glavama.
Okršaj u kojem je Toby sudjelovao bio je slučajan. Istaknut je zbog hrabrosti pri zaposjedanju jednog
njemačkog komandnog položaja. Zapravo nije imao pojma što se događa. Izigravao je Johna Waynea i toliko se
bio zanio da je sve bilo svršeno i prije nego što se stigao uplašiti.
Za Tobyja je bilo značajno uveseljavanje. U Cherbourgu je s nekolicinom prijatelja posjetio javnu kuću, i
dok su njegovi drugovi bili gore, Toby je ostao u predvorju i izvodio štoseve za madame i dvije njene djevojke.
Kad je završio, madame ga je poslala na kat na račun kuće.
To je bio Tobyjev rat. Sve u svemu, nije to bio loš rat, i vrijeme je prolazilo vrlo brzo. Kad je rat svršio,
bila je 1945. i Tobyju je bilo skoro dvadeset i pet godina. Po izgledu se nije postarao ni za jedan dan. Imao je
isto umiljato lice i očaravajuće plave oči te ono nesretno nevino držanje.
Svi su govorili o odlasku kuci. U Kansas Cityju čekala je neka mladenka, neki otac i majka u Bayonneu,
posao u St. Louisu. Tobyja nije Čekalo ništa. Osim Slave.
Odlučio je poći u Hollywood. Bilo je vrijeme da Bog ispuni svoje obećanje.

— Znate li Boga? Jeste li vidjeli lice Isusovo? Ja sam ga vidio, braćo i sestre, i čuo njegov glas, ali on
govori samo onima koji kleče pred njim i ispovijedaju svoje grijehe. Bog se gnuša nad nepokajanima. Luk
božjeg gnjeva je napet i plamteća strelica njegove pravedne srdžbe usmjerena je na vaša zla srca; svakog
trenutka on će je odapeti, i strijela njegove odmazde udarit će u vaša srca! Pogledajte ga sada, prije nego Sto
bude prekasno!

Josephine je pogledala prema svodu šatora, prestravljena, očekujući da vidi plamteću strijelu kako leti
prema njoj. Stisnula je majčinu ruku, no njezina majka nije bila toga svjesna. Lice joj je bilo zajapureno, a oči
su joj sjale od groznice.
— Slava Isusu! — zagrmjela je skupština.
Sastanci duhovnog probuđenja održavali su se u golemom Šatoru u predgrađu Odesse, a gospođa Czinski
vodila je Josephine na sve sastanke. Propovjedaonica je bila drvena platforma, podignuta šest stopa nad tlom.
Odmah ispod platforme nalazio se tor slave, kamo su dovođeni grešnici da se pokaju
i iskuse obraćenje. Iza toga nalazili su se redovi i redovi drvenih klupa natrpani fanaticima, koji su tražili
spasenje, koji su pjevali prestravljeni od Pakla i Prokletstva. Za šestogodišnje dijete to je bilo zastrašujuće.
Evangelizatori su bili fundamentalisti, holy rolleri, pentekostalci, metodisti i adventisti, i svi su oni rigali
paklenski oganj i prokletstvo.
— Na koljena, o vi grešnici, i dršćite pred moćnim Jahvom! Jer su vaša zla djela slomila srce Isusa Krista
i zbog toga ćete snositi kaznu gnjeva njegovog oca! Obazrite se na lica ove mlade djece, začete u žudnji i pune
grijeha.
A mala Josephine gorjela bi od stida osjećajući da svi zure u nju. Kad bi nastupile jake glavobolje,
Josephine je znala da su to Božje kazne. Svake se noći molila da prestanu kako bi znala da ju je Bog oslobodio.
Poželjela je znati što je to tako strašno učinila.
— I ja ću pjevati aleluja, ti ćeš pjevati aleluja i svi ćemo mi pjevati aleluja kad stignemo u Dom..

— Alkohol je krv đavla, duhan je njego dah, a blud njegovo zadovoljstvo. Jeste li krivi što ste se spetljali
sa Sotonom? Onda ćete vječno gorjeli u paklu, prokleti zauvijek, jer Lucifer dolazi po vas!
A Josephine bi drhtala i divlje se osvrtala hvatajući se grozničavo za drvenu klupu kako je đavao ne bi
mogao odnijeti.
Pjevali su: »Želim u raj, u iudeni zavičaj“. Mala Josephine je krivo razumjela, pa je pjevala: »Želim u raj,
gdje dobit ću čaj«.
Nakon gromovitih propovjedi nastupila bi čudesa. Josephine bi zastrašeno opčinjena promatrala kako
procesija sakatih muškaraca i tena šepa i puže i vozi se u kolicima do tora slave, gdje bi propovjednik polagao
ruke na njih i zazivao nebeske sile da ih iscijele. Odbacili bi svoje štapove i štake, a neki od njih histerično bi
blebetali nepoznatim jezicima, dok bi se Josephine zgurila od straha.
Sastanci duhovnog probuđenja uvijek bi svršavali tanjurom koji je išao okolo. »Isus te promatra — a on
mrzi škrca.« A zatim bi sve bilo gotovo. No strah bi u Josephine ostajao dugo i dugo.

Godine 1946. grad Odessa u Teksasu imao je tamnosmeđi okus. Davno, dok su još ovdje živjeli Indijanci,
bio je to okus pustinjskog pijeska. Sad je to bio okus nafte.
U Odessi su bile dvije vrste ljudi: naftaši i ostali. Naftaši nisu gledali s visoka na ostale — jednostavno su
ih sažalijevali. Jer je Bog svakako htio da svatko ima privatne avione i cadillace te bazene i da prire đuje
primanja sa šampanjcem za stotinu ljudi. Zato je i stavio naftu u Teksas.
Josephine Czinski nije znala da je ona jedna od »ostalih«. U šestoj godini bila je divno dijete, sjajne crne kose,
dubokih smeđih očiju i ljepuškastog ovalnog lica. Njena majka bila je umješna krojačica koja je radila za bogati
svijet iz grada. Vodila bi sa sobom Josephine kad je išla na probe naftaškim damama i pretvarala bale bajnog
platna u stani-pani večernje haljine. Naftaši su voljeli Josephine jer je bila uljudno i milo dijete i sviđali su se
sami sebi zato što im se ona sviđala. Osjećali su da je s njihove strane demokratski Sto su dopuštali ubogom
djetetu s druge strane grada da se druži s njihovom djecom. Josephine je bila Poljakinja, ali nije izgledala
poljski, i premda nikad ne bi mogla biti članica kluba, bili su sretni da joj daju povlasticu za posjetioce. Bilo joj
je dopušteno da se igra s naftaškom djecom i njihovim biciklima, ponijima i lutkama vrijednim sto dolara tako
da je počela živjeti dvostrukim životom. Bio je tu njen život kod kuće u sićušnoj daščari, s trošnim pokućstvom,
i instalacijom izvana i vratima koja su visila na šarkama, A bio je tu i njen život u krasnim koloni jalnim
palačama ina prostranim imanjima u prirodi. Kad bi ostala preko noći kod Cissy Topping ili kod Lindy
Ferguson, dobila bi prostranu spavaću sobu samo za se, a doručak bi servirali služavke ili komornici. Josephine
se voljela dići usred noći, kad svi spavaju, spustiti se u prizemlje i zuriti u prekrasne stvari u kući, divne crteže,
tešku srebrninu s monogramima i starine patinirane vremenom i poviješću, proučavala ih je, milovala i samoj
sebi govorila da će jednog dana imati takve stvari, da će jednog dana živjeti u sjajnoj kući i biti okružena ljepo -
tom.
Ali u oba svijeta Josephine se osjećala sama. Bojala se govoriti svojoj majci o glavoboljama i strahu od
Boga, jer joj je mati postala mračni fanatik, opsjednuta priželjkivani em Božje kazne. Josephine nije htjela
raspravljati o svojim strahovima s naftaš- kom djecom jer su ona od nje očekivala da bude vedra i vesela, kao
što su bila i sama. I tako je bila prisiljena da svoje strahove zadrži za sebe.

Na Josephinin sedmi rođendan robna kuća »Brubaker« oglasila je fotografsko natjecanje za najljepše dijete
u Odessi. Slika za natjecanje trebala je biti snimljena u fotografskom odjelu robne kuće. Nagrada je bila zlatni
pehar s upisanim imenom pobjednika. Pehar se nalazio u izlogu robne kuće, a Josephine je svakog dana
prolazila pored izloga i zurila u nj. Željela ga je više nego išta drugo. Njena majka ne bi joj dopustila da se
natječe — »taština je vražje ogledalo«, rekla je — ali jedna od naftašica, kojoj se Josephine svidjela, platila je
fotografiju. Od tog trenutka Josephine je znala da je zlatni pehar njen. Mogla ga je zamisliti kako stoji na njenoj
psihi. Svakoga će ga dana brižno svjetlati. Kad je otkrila da je dospjela u finale, bila je previše uzbuđena da ide
u Školu. Ostala je u krevetu cijeli dan s mučninom u želucu, jer je njena radost bila prevelika da bi je mogla
izdržati. Bit će to prvi put da će posjedovati nešto lijepo.
Sutradan je saznala da je na natjecanju pobijedila Tina Cudson, jedna od naftaške djece. Tina je bila gotovo isto
tako lijepa kao i Josephine, ali se Tinin otac slučajno nalazio u upravnom odboru lanca koji je posjedovao robnu
kuću »Brubaker«.
Kad je Josephine doznala novost, dobila je takvu glavobolju da je poželjela jauknuti od boli. Bojala se da bi
Bog doznao koliko joj onaj krasni zlatni pehar znači, ali on mora da je to doznao, jer su se njene glavobolje
nastavile. Noću bi plakala u jastuk da je mati ne čuje.
Nekoliko dana nakon što je završeno natjecanje, Josephine je pozvana preko vikenda u Tininu kuću. Zlatni
pehar nalazio se na kaminu u Tininoj sobi. Josephine je dugo piljila u njega. Kad se vratila kući, pehar je bio
sakriven u njenoj putnoj torbi. Bio je ondje i kad je Tinina majka došla po njega i uzela ga natrag.
Majka je jako išibala Josephine prutom koji je napravila od duge zelene grančice. Josephine se nije ljutila
na svoju majku.
Ono nekoliko trenutaka Sto je držala u rukama zlatni pehar bilo je vrijedno svih boli.

6.

Godine 1946. Hollywood je bio filmska prijestolnica svijeta, magnet za nadarene, lakome, lijepe,
nadobudne i nastrane. Bila je to zemlja palmi, Rite Hayworth, Svetog hrama sveopćeg duha i Santa Anite. Bilo
je to mjesto koje je Čovjeka preko noći pretvaralo u zvijezdu; bilo je to zaluđivanje, javna kuća, plantaža
naranči, svetište. Bio je to magičan kaleidoskop, i svaka osoba koja jeu nj zagledala, vidjela je vlastitu viziju.
Za Tobyja Templea Hollywood je bio mjesto za koje je bio predodređen. Stigao je u grad s grubom
vojničkom vrećom i tristo dolara u gotovu te uselio u jeftino svratiste na Chuenga Boulevardu. Morao se brzo
snaći prije nego što skrahira. Toby je znao sve o Hollywoodu. Bio je to grad u kojem se moralo pretvarati.
Otišao je u dućan muške galanterije na Vine Streetu, naručio novu odjeću i s dvadeset dolara koji su mu
preostali u džepu ušetao Hollywood Brown Derbvjem, gdje su ručale sve zvijezde. Zidovi su bili prekriveni
karikaturama najglasovitijih holiviidskih glumaca. Ovdje je Toby mogao osjetiti bilo show businessa, osjetiti
moć u prostoriji. Primijetio je hostesu koja mu je prilazila. Bila je zgodna crvenokosa djevoj ka dvadesetih
godina i imala je fenomenalno tijelo.
Nasmiješila mu se i rekla: — Mogu vas čime uslužiti?
Toby nije mogao odoljeti. Objema rukama posegao je i zgrabio njene grudi, koje su bile poput zrelih lu-
benica. Lice djevojke bilo je preneraženo. Kad je zinula da vikne, Toby je skamenio pogled i ispričao se: —
Oprostite mi, gospođice, ja baš dobro ne vidim.
— O, oprostite! — Posramila se onoga što je pomislila i osjetila sućut. Povela je Tobyja do jednog stola
pridržavajući ga za ruku i pomažući mu da sjedne te se pobrinula za njegovu narudžbu. Kad se za nekoliko
trenutaka vratila njegovom stolu i uhvatila ga kako promatra slike na zidu, Toby ju je ozaren pogledao i rekao:
— Čudo, opet vidim!
Izgledao je tako nevino i tako smiješno da nije mogla obuzdati smijeh. Smijala se za vrijeme cijele večere
s Tobyjem i svim njegovim šalama koje joj je te noći ispričao u krevetu.

Toby se u Hollywoodu prihvatio raznoraznih poslova jer su ga oni doveli na rub show businessa. Parkirao
je automobile kod Ciro'sa, i kad bi se zvijezde dovozile, on bi im otvarao automobilska vrata vedrog osmijeha i
sa spremnom dosjetkom. Nisu se na nj obazirali. Bio je samo momak s parkirališta i nisu ni znali da postoji.
Toby je promatrao lijepe djevojke dok su izlazile iz automobila u svojim skupim, tijesno priljubljenim
haljinama i mislio: »Da samo znaš kakva ću ja zvijezda postati, ostavila bi sve ove bezveznjake.«
Toby je obilazio agente, ali je ubrzo spoznao da samo gubi vrijeme. Svi su se agenti jebavali sa zvijezdama.
Čovjek nije mogao tražiti njih. Oni su morali tražiti vas. Ime koje je Toby najčešće čuo bilo je Clifton Lawrence.
Radio je samo s najvećim talentima i sklapao najnevjerojatnije ugovore. »Jednog dana«, pomislio je Toby,
»Clifton Lawrence će postati moj agent«.
Pretplatio se na dvije biblije show businessa: Daily Variety i Hollywood Reporter. Pomogli su mu da se
osjeća kao da je već unutra. »Jantar zauvijek« otkupio je »Twentieth Century Fox«, a režirat će ga Otto
Preminger. Ava Gardner potpisala je da će preuzeti naslovnu ulogu u »Svršetku fućkanja« s Georgeom Raftom i
Jorjom Curtright, a »Život s ocem« otkupili su »Warner Brothers«. A onda je primijetio malu vijest, od koje mu
je počelo udarati bilo. »Producent Sam Winters imenovan protpredsjednikom zaduženim za proizvodnju u Pan-
Pacific Studiosu.«
 7.

Kad se Sam Winters vratio iz rata, njegov posao u »Pan-Pacific Studiosu« ga je čekao. Šest mjeseci kasnije
došlo je do reorganizacije. Šef studija je najuren, a Sam je zamoljen da preuzme dužnost dok se ne imenuje novi
šef proizvodnje. Sam je tako dobro radio da su prestali tražiti novoga i on je službeno postavljen za
potpredsjednika, zaduženog za proizvodnju. Bio je to posao koji je trgao živce, stvarao Čir na želucu, ali ga je
Sam volio više nego išta na svijetu.
Hollywood je bio cirkus s trima arenama, prepun divljih, ludih likova, minsko polje po kojem su paradirali i
plesali idioti. Većina glumaca, režisera i producenata bili su samoživi megalomani, nezahvalni, pokvareni
destruktivci. Ali što se Sama ticalo, ako su bili nadareni, ništa drugo nije bilo bitno. Nadarenost je bila čudesni
ključ.

Vrata Samovog ureda su se otvorila i ušla je njegova sekretarica Lucille Elkins, s netom otvorenom poštom.
Lucille je bila stalni inventar, jedna od onih sposobnih profesionalki koje ostaju vječno i promatraju kako
njihove gazde dolaze ili odlaze.
— Clifton Lawrence je ovdje — rekla je Lucille.
— Recite mu da uđe.
Sam je volio Lawrencea. Imao je stila. Fred Allen je jednom rekao: — Sva bi se holivudska iskrenost
mogla sakriti u komarčev pupak pa bi još ostalo prostora za četiri sjemenke kima i srce jednog agenta.
Cliff Lawrence je bio iskreniji od većine agenata. Bio je holivudska legenda, i popis njegove klijentele
sadržavao je čitavu skalu veličina na polju zabave. Imao je svoj ured i neprestano je bio u pokretu obilazeći
klijente u Londonu, švicarskoj, Rimu i New Yorku. Bio je u prisnim odnosima sa svim značajnim holivudskim
šefovima i sudjelovao u tjednim kartanjima sa šefovima proizvodnje triju studija. Dvaput godišnje Lewrence bi
unajmio jahtu, skupio pet-šest prekrasnih »modela« i pozvao najviše šefove studija na jednotjedno »ribarenje«.
Na plaži u Malibuu održavao je potpuno opremljenu kuću koja je njegovim prijateljima stajala na raspolaganju
kada god bi je željeli koristiti. Clifton je s Hollywoodom imao simbiotski odnos, a taj je bio za sve unosan.
Sam je promatrao kako se otvaraju vrata i kako Lawrence upada, elegantan, u prekrasno skrojenom odijelu.
Pristupio je Samu, ispružio savršeno manikiranu ruku i rekao: — Samo sam te htio na brzinu pozdraviti. Kako
ide posao, dragi dečko?
— Da se izrazim ovako — rekao je Sam. — Da su dani brodovi, današnji bi bio »Titanic«.
Clifton Lawrence je sućutno zabrundao.
— Što misliš o sinoćnjoj zatvorenoj projekciji? — upitao je Sam.
— Izreži prvih dvadeset minuta, snimi nov svršetak i stvorio si veliki hit.
— Točno — nasmiješio se Sam. — Baš to i radimo. Prodaješ li mi danas kojeg klijenta?
Lawrence se nakesio. — Žao mi je. Svi rade.
A to je bila istina. Lawrenceova odabrana ergela vrhunskih zvijezda, s malim brojem režisera i pro-
ducenata, uvijek se tražila.
— Vidimo se na ručku u petak, Sam — rekao je Clifton — Ciao. — Okrenuo se i otišao iz prostorije.
Preko interfona začuo se Lucillein glas: — Ovdje je Dallas Burke.
— Pošaljite ga.
— I Mei Foss bi vas želio vidjeti. Rekao je da je hitno.
Mel Foss je bio šef televizijskog odjela »Pan-Pacific Studiosa«.
Sam je bacio pogled na svoj stolni kalendar. — Recite mu da ćemo se vidjeti sutra na doručku. U osam.
Polo Lounge.
U prijemnoj kancelariji zazvonio je telefon, i Lucille je podigla slušalicu. — Ured gospodina Wintersa.
Nepoznati glas je rekao: — Zdravo. Jel' tu glavni?
— Tko zove, molim?
— Recite mu da je zvao jedan njegov stari drugar — Toby Temple. Skupa smo bili u vojsci. Rekao mi je
da ga potražim ako ikad dospijem u Hollywood, pa evo me.
— On je na sastanku, gospodine Temple. Da vas on nazove?
— Svakako. — Dao joj je svoj telefonski broj, a Lucille ga je bacila u koš. Nije to prvi put što je netko
kod nje pokušavao s otrcanim štosom vojničkog drugarstva.

Dallas Burke bio je jedan od prvih režisera filmske industrije. Burkeovi filmovi prikazivali su se na
svakom sveučilištu koje je imalo kolegij filmologije. Pet-šest njegovih ranijih filmova smatralo se klasikom, a
ni jedan od njegovih radova nije bio manje briljantan i originalan. Burkeu je sad blizu osamdeset godina i
njegovo je snažno tijelo oronulo, tako da je izgledalo kao da odjeća leprša oko njega.
— Drago mi je što te opet vidim, Dallas — rekao je Sam kad je starac ušao u ured.
— Milo mi te je vidjeti, dečko. — Pokazao je na muškarca koji je bio s njim. — Poznaješ mog agenta?
— Svakako. Kako si, Peter?
 Svi su sjeli.
— Čujem da mi imaš nešto ispričati — rekao je Sam Dallasu Burkeu.
— Imam divnu storiju. — U starčevom glasu osjećao se trepet uzbuđenja.
— Umirem od želje da je čujem — rekao je Sam.
— Raspali!
Dallas Burke se nagnuo naprijed i počeo govoriti.
— Što misliš, za što se ljudi na svijetu najviše zanimaju, dečko? Za ljubav, ne? A ova je storija o naj svetijoj
ljubavi što postoji — o ljubavi majke prema djetetu. — Glas mu je postajao jači što je više uranjao u svoju
priču. — Počinjemo na Long Islandu s devetnaestogodišnjom djevojkom koja radi kao tajnica kod bogate
Obitelji. To nam daje šansu za krasnu poza dinu — znaš na što mislim, vrhunski krugovi. Čovjek za koga radi
oženjen je suhoparnom plemkinjom. Njemu se sviđa tajnica, a i on se sviđa njoj, premda je stariji.
Slušajući samo s pola uha. Sam se pitao hoće li ta storija biti Sporedna ulica ili Imitacija života. Nije da je
to nešto značilo, jer što god to bilo, Sam će kupiti. Proteklo je već skoro dvadeset godina otkako je Dallas dobio
režiju filma. Sam se nije mogao ljutili na industriju. Tri posljednja Burkeova filma bila su skupa, staromodna i
potpuna financijska propast. Dallas Burke je zauvijek okončao kao filmski stvaralac. Ali bio je ljudski stvor; još
uvijek živ, i nekako se trebalo za njega pobrinuti jer nije uštedio ni centa. Ponuđena mu je soba u Filmskom
staračkom domu, ali je to s prezirom otklonio. — Neću vašeg jebenog milosrđa! — vikao je. — Govorite s
čovjekom koji je radio s Dougom Fairbanksom, Jackom Barrymoreom, Miltonom Sillsom i Billom Farnumom.
Ja sam gigant, vi patuljasti kučkini sinovi!
I bio je. Bio je legenda, ali i legende moraju jesti.
Kad je Sam postao producent, nazvao je jednog agenta kojega je poznavao i rekao mu da dovede Dallasa
Burkea s idejom za neki film. Otada je Sam svake godine kupovao od Dallasa Burkea neupotrebljive priče za
novac koji je starcu dostajao da poživi, a dok je Sam bio u vojsci, pobrinuo se za to da se taj dogovor produži.
— ... pa vidiš — govorio je Dallas Burke — dijete raste a da ne zna za majku. Ali majka stalno zna gdje je
ono. Na kraju, kad se kći uda za tog bogatog liječnika, imamo veliku svadbu. A znaš, Sam, u čemu je štos?
Slušaj ovo — sjajno je. Majku ne puštaju. Mora se ušuljati otraga u crkvu da promatra kako joj se rođeno dijete
udaje. Neće biti nikoga tko neće prosuziti... No, eto, to je to. Što misliš?
Sam je slutio pogrešno. Stetla Dallas. Pogledao je agenta koji je prevrtao očima od neugodnosti i pro-
učavao vrškove svojih skupih cipela.
— Sjajno — rekao je Sam. — To je baš film za kojim studio traga. — Okrenuo se agentu. — Nazovi
poslovni odjel i napravi s njima ugovor, Peter. — Reći ću im neka očekuju tvoj poziv.
Agent je kimnuo.
— Reci im da će za ovo morati masno platiti jer ću inače to odnijeti u »Warner Brothers« — rekao je
Dallas Burke. — Vama prvima nudim zato što smo prijatelji.
— Cijenim to — rekao je Sam.
Promatrao je kako su dva muškarca otišla iz ureda. Strogo govoreći, Sam je znao da nema nikakvog prava
tratiti novac kompanije na ovakve sentimentalne poteze. Ali filmska industrija dugovala je nešto ljudima poput
Dallasa Burkea, jer bez njega i takvih ljudi ne bi bilo ni industrije.

Slijedećeg jutra u osam sati Sam Winters se odvezao do trijema »Beverly Hills« hotela. Nekoliko trenutaka
kasnije probijao se kroz Polo Lounge, kimajući prijateljima, poznanicima i konkurentima. U ovoj prostoriji
sklopljeno je za doručkom, ručkom i na koktelima više ugovora nego što ih je sačinjeno u uredima svih studija
zajedno. Mel Foss je podigao pogled kad mu se Sam približio.
— ... jutro, Sam.
Dva su se muškarca rukovala, i Sam je ušao u separe preko puta Fossa. Prije osam mjeseci Sam je zaposlio
Fossa da rukovodi televizijskim odjelom »Pan— Pacific Studiosa«. Televizija je bila novorođenče u svijetu
zabave i rasla je nevjerojatnom brzinom. Svi studiji koji su se nekoć s prezirom odnosili prema televiziji sada
su se njome koristili.
Stigla je konobarica da primi narudžbu, i kad je otišla. Sam je rekao: — Kakvo dobro, Mel?
Mel Foss je odmahnuo glavom. — Nikakvo dobro — rekao je. — U gužvi smo.
Sam je čekao ništa ne govoreći.
— Nećemo dobiti sredstva za Pljačkaše.
Sam ga je pogledao iznenađeno. Ocjene su sjajne. Zašto ih mreža želi povući? Dovoljno su napeti da
postanu glavni show.
— Nije stvar u filmu — rekao je Foss. — Radi se o Jacku Nolanu. — Jack Nolan je bio zvijezda
Pljačkaša i smjesta je postigao uspjehe i kod kritike i kod publike.
— A što je s njim? — upitao je Sam. Nije pod nosio Fossov običaj da se iz njega na silu izvlače
obavještenja.
— Jesi li čitao časopis Peek od ovog tjedna?
— Ne čitam ga ni jednog tjedna. To je smeće. — Odjednom je shvatio na što Foss smjera. — Pritisli su
Nolana!
— Crno na bijelom — odgovorio je Foss. — Glupi kučkin sin, obukao je svoju najljepšu čipkastu haljinu i
otišao na zabavu. Netko je snimao.
— Koliko je stvar gadna?
— Ne bi mogla biti gora. Jučer sam dobio dese tak poziva iz mreže. Sponzori i mreža žele istupiti. Nitko
ne želi biti u vezi s histeričnim homićem.
— Transvestit — rekao je Sam. On je jako ra čunao s podnošenjem upečatljivog televizijskog izvje štaja
na sastanku upravnog odbora slijedećeg mjeseca u New Yorku. Ova Fossova vijest dokrajčit će sve to. Gubitak
Pljačkaša bit će katastrofa.
Ako ne uspije nešto poduzeti.

Kad se Sam vratio u svoj ured, Lucille mu je domahnula ceduljicom s porukama. — Najhitnije su stvari na
vrhu — rekla je. — Trebaju vas...
— Kasnije. Dajte mi Williama Hunta u IBC-u.
Dvije minute kasnije Sam je razgovarao sa sefom
International Broadcasting Companv. Godinama je površno poznavao Hunta i volio ga. Hunt je počeo kao
sposoban mladi privredni pravnik i izvojštio je put do vrha ljestvice firme. Rijetko su imali poslovnih veza, jer
Sam nije bio izravno povezan s televizijom. Sada je požalio što nije razvijao prijateljske odnose s Huntom. Kad
se Hunt javio, Sam se prisilio da djeluje opušteno i nehajno. — ...jutro, Bili.
— Kojeg li ugodnog iznenađenja — rekao je Hunt.
— Dugo se nismo čuli, Sam.
— Predugo. To ti je neugodnost ovog našeg posla, Bili. Nikad nemaš vremena za ljude koji ti se sviđaju.
— Pravo kažeš.
Sam se prisilio da mu glas zvuči neusiljeno. — Usput, jesi li slučajno vidio onaj glupi članak u Peeku?
— Znaš da jesam — rekao je mirno Hunt. — Zato i otkazujemo seriju, Sam. — U riječima mu se osjećala
konačnost.
— Bili — rekao je Sam. — Sto bi rekao kad bih ti kazao daje to Jacku Nolanu namješteno?
S druge strane linije čuo se smijeh. — Rekao bih da razmišljaš o tome da postaneš književnik.
— Mislim ozbiljno — rekao je Sam. — Ja poznam Jacka Nolana. Čist je kao i mi. Ona je fotografija
snimljena na kostimiranoj zabavi. Bio je to rođendan njegove cure, i on je za šalu obukao haljinu. — Osjetio je
kako mu se znoje dlanovi.
— Ne mogu...
— Kažem ti koliko povjerenja imam u Jacka — rekao je Sam u telefon. — Upravo sam mu dodijelio
glavnu ulogu u Laredu, našem velikom vesternu za slijedeću godinu.
Stanka. — Je li ti to ozbiljno, Sam?
— Možeš biti vraški siguran da je tako. To je film od tri milijuna dolara. Kad bi se ustanovilo da je
Jack Nolan topli, ismijali bi ga i otjerali s ekrana. Kinematografi ga ne bi ni pipnuli. Da li bih se ja tako
poigrao da ne znam što govorim?
— Pa... — U glasu Billa Hunta osjećalo se oklijevanje.
— Hajde, Bili. Pa nećeš valjda dopustiti da onakvo tračersko smeće kao što je Peek uništi karijeru
ispravnog čovjeka. Tebi se serija sviđa, zar ne?
— Jako. To je vraški dobra serija. Ali sponzori...
— To je tvoja mreža. Imaš više sponzora nego termina. Dali smo ti najbolji komad. Nemojmo se zezati
s uspjehom.
— Pa...
— Je li ti Mel Foss govorio o planovima studija s Pljačkašima za slijedeću sezonu?
— Ne...
— Pretpostavljam date kanio iznenaditi — rekao je Sam. — Samo čekaj da čuješ što ima na umu.
Glumce goste, velika imena kaubojskih pisaca, snimanje na terenu — sve to kompletno! Ako se Pljačkaši ne
lansiraju na sam vrh, ja sam fulao posao.
Kratko oklijevanje. Zatim je Bili Hunt rekao: — Neka me Mel nazove. Možda smo se svi mi ovdje
uspaničili.
— Nazvat će te — obećao je Sam.
— I, Sam... shvaćaš moj položaj. Nikog nisam htio povrijediti.
— Naravno da nisi — rekao je Sam velikodušno. — I predobro te znam da bih pomislio nešto tako,
Bili. Zato sam i mislio dati dugujem objašnjenje.
— Cijenim to.
— Kako bi bilo da slijedeći tjedan ručamo?
— Dapače. Nazvat ću te u ponedjeljak.
Pozdravili su se i spustili slušalice. Sam je sjedio, iscrpljen. Jack Nolan je bio sumnjiv kao ioš groš. Netko ga je
trebao davno uhvatiti u mrežu. A sva Samova budućnost ovisila je o takvim manijacima. Upravljati studijem
bilo je kao hodati po visokoj žici preko Nijagare za mećave. Svatko je lud koji vodi ovakav posao, pomislio je
Sam. Podigao je slušalicu privatnog telefona i okrenuo jedan broj. Nekoliko trenutaka kasnije razgovarao je s
Melom Fossom.
— Pljačkaši ostaju na programu — rekao je Sam. — Što? — U Fossovom se glasu osjećala
zaprepaštenost i nevjerica.
— Točno. Želim da hitro razgovaraš s Jackom Nolanom. Kaži mu da ću ga, ako ikad opet skrene, osobno
izjuriti iz ovog grada i baciti na Vatreni otok! Ozbiljno. Dobije li poriv da nešto siše, reci mu neka proba
bananu !
 Sam je tresnuo slušalicom. Zavalio se u naslonjač i razmišljao. Zaboravio je reći Fossu o stvarima koje je
izimprovizirao Billu Huntu. Morat će pronaći pisca koji će moći doći sa scenarijem vesterna što se zove
Laredo.
Vrata su se naglo otvorila i na njima se ukazala Lucille, blijeda poput krpe. — Možete li smjesta otići do
studija broj deset? Netko ga je zapalio.

8.

Toby Temple je pet-šest puta pokušao doći do Sama Wintersa, ali nikad nije uspijevao proći onu njegovu
kuju od tajnice, pa je napokon odustao. Bezuspješno je obilazio noćne klubove i studije. Slijedeće godine laćao
se kojekakvih poslova da preživi. Prodavao je nekretnine, police za osiguranje i mušku galanteriju, a u
međuvremenu nastupao u barovima i sumnjivim noćnim klubovima. Ali nije uspijevao proći kroz vrata filmskih
studija.
— Ti tome prilaziš s krive strane — rekao mu je jedan njegov prijatelj. — Neka oni traže tebe.
— Kako da to postignem? — upitao je Toby cinično.
— Uđi u »Actors West«.
— U glumačku školu?
— I više od toga. Postavljaju komade i svaki ih filmski studio u gradu prati.

»Actors West» je širio oko sebe vonj profesionalizma. Toby je to mogao osjetiti onog trenutka kada je
prošao kroz njihova vrata. Na zidu su stajale i visile fotografije diplomanata. Toby je u mnogima od njih
prepoznao uspjele glumce.
Plavokosa činovnica za pisaćim stolom je rekla:
— Mogu li vam pomoći?
— Da. Ja sam Toby Temple. Volio bih se upisati.
— Imate li kakvih glumačkih iskustava?
— Pa, ne — rekao je Toby., — Ali ja...
Odmahnula je glavom. — Zao mi je. Gospođa
Tanner ne razgovara ni s kim tko nema profesionalnog iskustva.
Toby je na trenutak zurio u nju. — Zezate me?
— Ne. Takav je naš propis. Ona nikad ...
— Ne govorim ja o tome — rekao je Toby. — Hoću reći... Vi stvarno ne znate tko sam ja?
Plavuša ga je pogledala i rekla: —Ne.
Toby je bučno dahnuo. — Isuse — rekao je. — Leland Hayward je imao pravo. Ako radiš u Engleskoj,
Hollywood ni ne zna da si živ. — Nasmiješio se i rekao ispričavajući se: — Šalio sam se. Pretpostav ljao sam da
ćete me prepoznati.
Činovnica je sada bila zbunjena i nije znala čemu da vjeruje. — Vi ste, onda, radili profesionalno?
Toby se nasmijao. — Rekao bih da jesam.
Plavuša je uzela jedan obrazac. — Koje ste uloge igrali i gdje?
— Ovdje ništa — rekao je Toby brzo. — U posljednje dvije godine bio sam u Engleskoj i radio u
repertoarnom kazalištu.
Plavuša je kimnula. — Aha. Pa, dopustite da porazgovaram s gospođom Tanner.

Izgubila se u privatnom uredu, vrativši se za nekoliko trenutaka. — Gospođa Tanner će vas primiti. Sretno.
Toby je namignuo činovnici, duboko uzdahnuo i ušao u ured gospođe Tanner.
Alice Tanner bila je crnokosa žena privlačnog aristokratskog lica. Djelovala je kao da je prešla tridesetu i
da je otprilike deset godina starija od Tobyja. Sjedila je za svojim stolom, a ono što je Toby mogao vidjeti od
njenog tijela bilo je senzacionalno. Ovdje će biti baš fino, zaključio je Toby.
Simpatično se osmjehnuo i rekao: — Ja sam Toby Temple.
Alice Tanner se digla od stola i pošla prema njemu. Njena lijeva noga bila je u teškoj metalnoj protezi. Ï
gospođa Tanner je hramala uvježbanim gegajućim hodom čovjeka koji je godinama nosio protezu.
Polio, zaključio je Toby. Nije znao da li da se na to osvrne.
— Vi biste se, dakle, željeli upisati u naš tečaj.
— I te kako — rekao je Toby.
— Smijem li upitati zašto?
Nastojao je da mu glas djeluje iskreno. — Zato što kamo god odem, gospođo Tanner, ljudi govore o vašoj
školi i o izvrsnim komadima koje ovdje postavljate. Rekao bih da nemate pojma o tome kakav ugled uživate.
Na trenutak ga je proučavala. — Pa pojma imam. Zato i moram pripaziti da ne pripuštam diletante.
Toby je osjetio da mu lice počinje crvenjeti, ali se dječački nasmiješio i rekao: — Svakako, mora da se
mnogi od njih kane probiti ovamo.
— Priličan broj — suglasila se gospođa Tanner. Pogledala je posjetnicu koju je držala u ruci. — Toby
Temple.
— Vjerojatno to ime niste čuli — objasnio je — jer sam posljednjih nekoliko godina bio ...
— Nastupao u repertoarnim kazalištima u Engleskoj.
 Kimnuo je. — Točno.
Alice Tanner ga je pogledala i mirno rekla: — Gospodine Temple, Amerikancima nije dopušteno da igraju
u engleskim repertoarnim kazalištima. To ne dopušta Britansko udruženje glumaca.
Toby je iznenada osjetio kako mu u dubini trbuha nešto propada.
— Trebali ste najprije provjeriti, pa nas oboje poštedjeti ove neugodnosti. Žao mi je, ali ovdje upisujemo
samo profesionalne talente. — Ponovno je pošla prema pisaćem stolu. — Razgovor je bio gotov.
— Stanite! — glas mu je bio poput udarca bičem.
Zabezeknuto se okrenula. U tom trenutku Toby nije imao pojma što će reći ili učiniti. Znao je samo to da u
zraku visi cijela njegova budućnost. Žena pred njim bila je polazište prema svemu što je želio, svemu za što je
radio i znojio se, i neće joj dopustiti da ga zaustavi.
— Talent se ne procjenjuje prema pravilima, gospođo! U redu, nisam glumio. A zašto? Zato što mi ljudi
poput vas ne daju šansu. Shvaćate što hoću reći? — Bio je to glas W. C. Fieldsa.
Alice Tanner je zaustila da ga prekine, ali joj Toby nije dopustio. Bio je sad Jimmy Cagney koji joj je
govorio da prema ubogom dečku ne bude prestroga, zatim James Stewart koji se slagao s Cagneyjem, pa Clark
Gable koji je govorio da umire od želje da radi s tim dečkom, pa Cary Grant, koji je dodavao da misli kako je
dečko sjajan. Cijela četa holivudskih zvijezda nalazila se u prostoriji i svi su oni govorili smiješne stvari, stvari
o kojima Toby Temple nikad ranije nije razmiSljao. Riječi, šale istjecale su iz njega u bunilu očaja. Bio je
čovjek koji se davio u mraku vlastitog zaborava hvatajući se čamca za spašavanje, za riječi, a te su riječi bile
jedino što ga je držalo na površini. Bio je sav mokar od znoja, od trčanja po sobi, od oponašanja pokreta svakog
lika kojega je tumačio. Bio je manijak, potpuno izvan sebe, zaboravljajući odakle je i zbog čega je ovdje, sve
dok nije čuo Alice Tanner kako govori: — Prestanite! Prestanite!
Od smijeha su joj se niz lice slijevale suze.
— Prestanite — ponovila je hvatajući zrak.
I polako se Toby spustio na zemlju. Gospođa Tanner je izvadila rupčić i obrisala oči.
— Vi — vi ste ludi — rekla je. — To znate?
Toby je zurio u nju, a polako ga je ispunjao
osjećaj ushita, koji ga je podizao, opijao. — Svidjelo vam se, ha?
Alice Tanner je odmahnula glavom, duboko uzdahnula da obuzda smijeh pa rekla: — Ne... ne osobito.
Toby ju je pogledao pun gnjeva. Smijala se njemu, a ne s njim. Pravio je od sebe budalu.
— Čemu ste se onda smijali? — upitao je Toby. Nasmiješila se i mirno rekla: — Vama. Bila je to
najfrenetičnija predstava koju sam dosad vidjela. Negdje, sakriven iza svih tih filmskih zvijezda, nalazi se
mladić s mnogo dara. Ne morate oponašati druge. Vi ste po prirodi smiješni.
Toby je osjetio kako ga srdžba počinje napuštati.
— Mislim da biste jednog dana mogli postati stvarno dobri ako budete htjeli na tome marljvo raditi.
Hoćete li?
Polako, blaženo joj se nasmiješio i rekao: — Zasučimo rukave pa hajdemo na djelo.

Josephine je vrlo marljivo radila subotom ujutro pomažući majci da pospremi kuću. U podne su došli po
nju Cissy i neki drugi prijatelji da je povedu na piknik.
Gospođa Czinski je promatrala kako Josephinu odvoze u dugoj limuzini punoj naftaške djece. Razmišljala
je: Jednog dana Josephine će se dogoditi nešto ružno. Ne bih joj trebala dopustiti da se druži s ovim ljudima.
To su đavolja djeca. I pitala se nije li u Josephine đavo. Razgovarat će s velečasnim Damianom. On će znati
što valja činiti.

»Actor West« je bio podijeljen na dva odsjeka: izvođačku grupu, koja se sastojala od iskusnijih glumaca, i
školske grupe. Glumci izvođačke grupe postavljali su komade koje su pratili lovci na talente filmskih studija.
Toby je stavljen u školsku grupu. Alice Tanner mu je rekla da bi moglo potrajati Šest mjeseci, pa i godinu dana,
prije nego što bude spreman za nastup u izvođačkoj grupi.
Tobyju su predavanja bila zanimljiva, ali je nedostajao čarobni sastojak: publika, aplauzi, smijeh, ljudi koji
bi mu se divili.
Otkako je počeo pohađati nastavu, tjednima se vrlo malo sretao s direktoricom škole. S vremena na
vrijeme Alice Tanner bi skoknula u školsku grupu da prisustvuje improvizacijama i da ohrabri učenike, ili bi
pak Toby naletio na nju odlazeći na nastavu. No nadao se nečem prisnijem. Zatekao je samog sebe kako dosta
razmišlja o Alice Tanner. Ona je bila ono što je smatrao prvorazrednom damom, i to ga je izazivalo; osjećao je
da je zaslužuje. Pomisao na njenu hromu nogu smetala ga je u početku, ali je ta noga polako počela prodirati u
seksualnu privlačnost.
Toby je ponovno razgovarao o tome da ga smjesti u izvođačku grupu gdje bi ga mogli uočiti kritičari i
lovci na talente.
— Još niste spremni — rekla mu je Alice Tanner.
Stajala mu je na putu, onemogućavala mu uspjeh. Morat ću nešto poduzeti, zaključio je Toby.
Izvođačka grupa prikazivala je neki komad, a na premijeri Toby je sjedio u srednjem redu do studentice po
imenu Karen, debeljuškaste male karakterne glumice iz svog razreda. Toby je igrao u pojedinim prizorima s
Karen i znao je o njoj dvije stvari: nikad nije nosila donje rublje i imala je neugodan zadah iz usta. Osim što nije
puštala dimne signale, činila je sve da Tobyju da do znanja kako želi s njime u krevet, ali se on pretvarao da je
ne razumije. Isuse, pomislio je, jebati nju bilo bi kao upasti u kotao vruće masti.

Dok su sjedili i čekali da se digne zastor, Karen je uzbuđeno pokazala kritičare iz losanđeleskog Time sa i
Herald-Expressa te lovce na talente iz »Twentieth Century-Foxa«, MGM-a i »Warner Brothersa«. Tobyja je to
razljutilo. Oni su ovamo došli da vide glumce na pozornici, dok je on sjedio u gledalištu poput bedaka. Imao je
gotovo nekontroliran poriv da ustane i izvede jednu od svojih točaka, da ih zapanji, da im pokaže kako izgleda
pravi talent.
Publika je uživala u komadu, no Tobyja su opčinili lovci na talente koji su sjedili tu, nadohvat ruke, ljudi
koji su u svojim rukama držali njegovu budućnost. Pa ako je »Actors West« mamac koji će ih dovesti do njega,
Toby će se njime okoristiti; ali nije namjeravao čekati šest mjeseci, pa ni šest tjedana.

Slijedećeg jutra otišao je u ured Alice Tanner.

— Kako vam se svidjela predstava? — upitala je.
— Divna je — rekao je Toby — oni glumci su zbilja sjajni. — Samokritički se nasmiješio. — Shvaćam
što ste mislili kad ste rekli da još nisam spreman.
— Imaju više iskustva od vas, to je to, ali vi ste jedinstvena ličnost. Uspjet čete. Samo budite strpljivi.
Uzdahnuo je: — Ne znam. Možda bi bilo najbolje da odem, napustim sve ovo i prodajem police osigu-
ranja ili tako nešto.
Pogledala ga je zatečena. — Ne smijete — rekla je.
Toby je odmahnuo glavom: — Otkako sam vidio sinoć one profesionalce, ne, ne... ne mislim da ću
uspjeti.
— Naravno da hoćeš, Toby. Neću ti dopustiti da tako govoriš.
U njenom glasu bio je prizvuk koji je on odavno želio čuti. Nije to više učiteljica govorila đaku, bila je to
žena koja je govorila muškarcu, ohrabrivala ga, kojoj je bilo stalo do njega. Toby je osjetio slabašan drhtaj
zadovoljstva.
Bespomoćno je slegnuo ramenima: — Više stvarno ne znam. Potpuno sam sam u ovome gradu. Nemam
nikoga s kim bih porazgovarao.
— Uvijek možeš sa mnom razgovarati, Toby. Voljela bih ti biti prijateljica.
U njenom je glasu mogao naslutiti čulnu promuklost. U Tobyjevim plavim očima bila su sva čuda svijeta
dok je piljio u nju. Dok ga je motrila, otišao je do uredskih vrata i zaključao ih. Vratio joj se, pao na koljena,
zakopao glavu u njeno krilo, i kad su njeni prsti dodirnuli njegovu kosu, polako je podigao suknju otkrivši
slabašno bedro okovano u tešku metalnu protezu. Pažljivo skinuvši protezu, nježno je poljubio crvene otiske
metalnih sipki. Polako je otkopčao haltere, sve vrijeme pričajući Alice o svojoj ljubavi i žudnji za njom, te se
poljupcima spustio do vlažnih usana koje su se pred njim ukazale. Odnio ju je do dubokog kožnatog naslonjača
i obljubio je.

Te se večeri Toby doselio Alici Tanner.

Te je večeri u krevetu ustanovio da je Alice Tanner tugaljivo osamljena žena, očajnički željna nekoga s kime će
porazgovarati, nekoga koga će ljubiti. Rođena jeu Bostonu. Njen je otac bio bogati tvorničar koji joj je dao
veliku svotu i koji se više nije za nju brinuo. Alice je voljela kazalište i studirala je glumu, ali se na fakultetu
razboljela od dječje paralize, i to je okončalo njene snove. Rekla je Tobyju koliko je to pogodilo tok njena
života. Mladić s kojim je bila zaručena, odbacio ju je čim je saznao za njenu bolest. Otišla je od kuće i udala se
za nekog psihijatra, koji je šest mjeseci kasnije počinio samoubojstvo. Kao da su svi njeni osjećaji bili prigušeni
u njoj. Sada su prokuljali u žestokoj erupciji, što je kod nje izazvalo osjećaj isušenosti, mira i čudesnog
zadovoljstva.
Toby je vodio s njom ljubav sve dok nije gotovo izgubila svijest od ekstaze ispunjavajući je svojim go -
lemim penisom, polako kružeći svojim bedrima, sve dok nije izgledalo kao da dodiruje svaki dio njenog tijela.
Stenjala je: — Oh, dragi, tako te ljubim. Oh, Bože, kako mi se to sviđaj
No kad su došli naškolu, Toby je ustanovio da nema nikakvog utjecaja na Alice. Nagovarao ju je da ga
postavi u slijedeći komad izvođačke grupe, da ga predstavi šefovima za dodjelu uloga, da razgovara o njemu s
važnim ljudima iz filmskih studija, no ona je bila čvrsta. — Sebi ćeš naškoditi budeš li se prebrzo gurao, dragi.
Pravilo broj jedan: prvi dojam koji ostvariš je najvažniji. Ako im se ne svidiš prvi put, nikad se neće vratiti da
te vide drugi pm. Moraš biti spreman.
Istog trena kad je izgovorila ove riječi, postala je Neprijatelj. Bila je protiv njega. Toby je zatomio svoj
bijes i prisilio se da joj se osmjehne. — Svakako. Samo što sam ja nestrpljiv. Želim to učiniti zbog tebe isto
toliko koliko i zbog sebe.
— Zar tako? O Toby, tako te ljubim!
— I ja tebe ljubim, Alice. — I nasmjehnuo joj se u njene zatelebane oči. Znao je da mora izigrati ovu kuju
koja mu se ispriječila na putu onoga što želi. Mrzio ju je i kaznio.
Kad su išli u krevet, naveo ju je da izvodi stvari koje nikad ranije nije radila, stvari koje nikad nije
zahtijevao ni od jedne drolje, naveo ju je da se služi ustima, prstima i jezikom. Gurao ju je sve dalje i dalje
natjerujući je u cijeli niz poniženja. I svaki put kad bi je dobio da učini nešto još gadnije, hvalio bi je onako kao
što se hvali pas kad nauči neki novi trik, a ona je bila sretna što mu je ugodila. I što ju je više ponižavao, to se
osjećao poniženijim. Kažnjavao je samog sebe, a nije imao ni najmutnijeg pojma zašto.

Toby je u glavi imao plan, a prilika da ga provede u djelo nastupila je i prije nego što je pretpostavio. Alice
Tanner je objavila da će Školska grupa narednog petka izvesti zatvorenu predstavu za naprednije razrede i
njihove goste. Svaki je student mogao odabrati vlastitu produkciju. Toby je spremio jedan monolog i stalno ga
uvježbavao.
Ujutro, na dan predstave, pričekao je da završi nastava i otišao do Karen, debeljuškaste glumice koja je
sjedila do njega za vrijeme one predstave. — Bi li htjela učiniti jednu uslugu? — zamolio ju je nehajno.
— Svakako, Toby. — Bila je iznenađeno i revna.
Toby je koraknuo unatrag da se izmakne njenom dahu. — Hoću zeznuti jednog svog starog prijatelja.
Želim da nazoveš tajnicu Cliftona Lawrencea i da joj kažeš kako si ti tajnica Sama Goldwyna te da bi gospodin
Goldwin želio da gospodin Lawrence dođe na večerašnju predstavu i pogleda jednog sjajnog novog komičara.
Na blagajni će ga čekati ulaznica.
Karen je zurila u njega. — Isuse, stara Tannerica će mi odrubiti glavu. Znaš da nikad nikome izvana ne
dopušta ulaz na predstavu školske grupe.
— Vjeruj mi, sve će biti u redu. — Prihvatio ju je za ruku i stisnuo. — Imaš posla danas poslije podne?
Progutala je slinu i dahnula nešto brže. — Ne, ne ako bi ti nešto htio.
— Nešto bih htio.
Tri sata kasnije ekstatična Karen je obavila telefonski razgovor.
Gledalište je bilo puno glumaca i njihovih gostiju, ali za Tobyja je postojao samo muškarac koji je sjedio u
trećem redu na pomoćnom sjedalu. Toby je bio sav uspaničen, u strahu da njegova varka neće uspjeti. Tako
pametan čovjek kao što je Clifton Lawrence svakako će prozreti smicalicu. Ali nije je prozreo. Bio je ovdje.
Na pozornici su sada bili mladić i djevojka i izvodili prizor iz »Galeba«. Toby se nadao da neće istjerati
Cliftona Lawrencea iz kazališta. Napokon je prizor završio, glumci su se poklonili i otišli sa scene.
Bio je Tobyjev red. Alice se iznenada pojavila na njegovoj strani pozornice i prošaptala: — Puno sreće,
dragi. — Nije bila svjesna toga da njegova sreća sjedi u gledalištu.
— Hvala, Alice — Toby se nečujno pomolio, izravnao ramena, isteturao na pozornicu i dječački se
nasmiješio publici: — Zdravo. Ja sam Toby Temple. Hej, jeste li ikada razmislili o imenima i o tome kako su
nam ih naši roditelji izabrali? To je ludo. Pitao sam svoju majku zašto me nazvala Toby. Rekla je da je svrnula
pogled na moju njušku, i eto tako je to bilo.
Smijali su se njegovom izgledu. Toby je djelovao tako nevino i nujno, stojeći onako na pozornici, da su ga
voljeli. Sale koje je ispričao bile su strašne, ali na neki način to nije bilo važno. Bio je toliko ranjiv da su ga
željeli zaštititi, a činili su to i svojim pljeskom i smijehom. Kao da je neki poklon ljubavi ušao u Tobyja i
ispunio ga gotovo nepodnosivim zanosom. Bio je Edward G. Robinson, i Jimmy Cagney, a Cagney je govorio:
»Ti prljavi štakoru! Kome ti to misliš davati naređenja?«
Pa onda Robinson: »Tebi, tebi gade. Ja sam mali Cezar, ja sam gazda. Ti si nitko i ništa. Shvaćaš li što to
znači?«
»Da, prljavi štakoru. Ti si gazda nikomu i ničemu.«
Salva smijeha. Publika je obožavala Tobyja.
Bogart je bio tu i režao: »Pljunuo bih ti u oko, gade, da mi se usna nije slijepila za jezik.«
A gledalište je bilo oduševljeno.
Toby im je izveo i svoga Petera Lorrea: »Vidio sam kako se jedna mala curica s time igra u svojoj sobi i
uzbudio se. Ne znam Sto me obuzelo. Nisam si mogao pomoći. Uvukao sam se u njenu sobu, povlačio uže sve
čvršće i čvršće i potrgao njen jo-jo.«
Gromoglasan smijeh. Valjao se.
Prebacio se na Laurela i Hardyja, kad li mu je pažnju privukao jedan pokret u gledalištu zbog kojega je
podigao oči. Clifton Lawrence je izlazio iz kazališta.
Ostatak večeri bio je za Tobyja sakriven u magli.
Kad je predstava svršila, Alice Tanner je došla do Tobyja: — Bio si izvrstan, dragi! Ja...
Nije mogao podnijeti da je pogleda, nije mogao podnijeti da njega itko pogleda, želio je biti nasamo sa
svojom bijedom, pokušati se nositi s boli koja ga je razdirala. Njegov svijet se rušio. Imao je priliku, ali nije
uspio. Clifton Lawrence je izišao za vrijeme njegove točke, čak nije ni sačekao da svrši nastup. Ćlifton
Lawrence je bio čovjek koji je znao što je talent, profesionalac koji je radio s najboljima. Ako Lawrence nije
smatrao da u Tobyju ima nečega... osjetio je mučninu u želucu.
— Idem prošetati — rekao je Alice.

Prošao je niz Vine Street i Gower mimo »Columbia pictures RKO« i »Paramounta«. Sva su vrata bila
zaključana. Šetao je Hollywood Boulevardom i pogledao veliki posprdni natpis na brdu — »Hollywoodland«.
Nije postojao nikakav Hollywoodland. Bilo je to stanje svijesti, lažni san koji je mamio tisuće inače normalnih
ljudi u glupost da pokušaju postati zvijezde. Riječ Hollywood postala je magnet za čudesa, zamka koja je
zavodila ljude divnim obećanjima, sirenska pjesma ispunjenih snova koja ih je zatim uništavala.
Toby je cijele noći lutao ulicama pitajući se što li će učiniti sa svojim životom. Njegova vjera u sebe bila
je uzdrmana, i osjetio se iskorijenjenim i zalu- talim. Nikada nije mogao zamisliti da radi nešto drugo osim da
zabavlja ljude, a ako to ne bi mogao činiti, preostajali su mu jedino dosadni, jednolični poslovi, u kojima će biti
ukopan do kraja života. Gospodin Anonimac. Nitko nikad neće znati tko je on. Razmišljao je o dugim
iscrpljujućim godinama, o gorkoj osami, o tisuću bezimenih gradova, o ljudima koji su mu pljeskali, smijali se i
ljubili ga. Toby je plakao. Plakao je zbog prošlosti i zbog budućnosti. Plakao je zato što je bio mrtav.

Već je svanjivalo kad se Toby vratio u bijelo ožbukani bungalov koji je dijelio s Alice. Ušao je u spavaću
sobu i pogledao njen uspavan lik. Mislio je da će ona biti čarobna riječ za ulazak u čarobno kraljevstvo. No
nikakvog čarobnog kraljevstva nije bilo. Ne za njega. Otići će. Nije imao pojma kamo. Bilo mu je gotovo
dvadeset i sedam godina i nije imao budućnosti.
Legao je iscrpljen na kauč. Sklopio je oči osluškujući zvukove grada koji se budio. Jutarnji zvuči gradova
su isti, i on je mislio na Detroit. Na svoju majku. Stajala je u kuhinji i pekla mu pitu od jabuka. Mogao je
nanjušiti njen divni mošusni ženski vonj, pomiješan s mirisom jabuka kuhanih na maslacu, a ona je govorila:
»Bog želi da budeš slavan.«
Stajao je sam na golemoj pozornici, zaslijepljen reflektorima, nastojeći se prisjetiti svojeg teksta. Po kušao
je govoriti, no ponestalo mu je glasa. Prestravio se. Iz gledališta se čuo snažan uzvik negodovanja. I kroz
zasljepljujuća svjetla mogao je vidjeti kako se gledaoci dižu sa sjedala i trče prema pozornici da ga napadnu,
ubiju. Njihova se ljubav pretvorila u mržnju. Okruživali su ga, grabili, izvikivali: »Toby! Toby! Toby!«
Toby se iznenada prenuo iz sna i probudio, a usta su mu bila suha od straha. Alice Tanner se naginjala nad
njim i tresla ga.
- Toby! Telefon. Clifton Lawrence.
Ured Clifïtona Lawrencea nalazio se u maloj elegantnoj zgradi na Beverly Driveu, nešto južnije od
Wilshirea. Slike francuskih impresionista visile su s izrezbarene oplate, a ispred kamina od tamnozelenog
mramora oko prekrasnog stolića za čaj uokrug su se poredale sofa i nekoliko antiknih stolica. Toby tako nešto
nije nikad vidio.
Skladna crvenokosa tajnica nalijevala je čaj. — Kako volite čaj, gospodine Temple?
Gospođin Temple! — S jednom kockom, molim vas.
— Izvolite. — Smiješak — i već je nestala.
Toby nije znao da je čaj posebna mješavina i da ga je uvezla firma »Fortnum and Mason«, ali je znao da
je izvrsnog okusa. Zapravo, sve je u ovom uredu bilo izvrsno, osobito žustri čovječuljak koji je sjedio u
naslonjaču i proučavao Tobyja. Clifton Lawrence je bio manji nego što je Toby očekivao, ali je isijavao osjećaj
autoriteta i moći.
— Ne mogu vam reći koliko mnogo cijenim to što ste me primili — rekao je Toby. — Žao mi je što sam
vas morao trikom dovući u...
Clifton Lawrence je zabacio glavu i nasmijao se.
— Trikom? Jučer sam ručao s Goldwynom. Došao sam vas sinoć pogledati zato što sam želio ustanoviti od-
govara li vaš talent vašoj hrabrosti. Odgovara.
— Ali izišli ste... — uzviknuo je Toby.
— Dragi dečko, ne morate pojesti cijeli lonac kavijara da ustanovite kako je dobar. Nije li tako? Za
šezdeset sekundi znao sam kakvi ste.
Toby je osjetio kako u njemu opet narasta euforija. Nakon crnog očaja minule noći biti uzdignut do
ovakvih visina, da mu se život vrati natrag...
— Imam nos, Temple— rekao je Clifton Lawrence. — Mislim da bi bilo uzbudljivo preuzeti nekog
mladca i napraviti mu karijeru. Odlučio sam vas uzeti za svog klijenta.
U Tobyju je prasnuo osjećaj radosti. Poželio se dići i kliknuti Clifton Lawrence će biti njegov agent!
- ... ravnati vama pod jednim uvjetom — govorio je Clifton Lawrence. — Da radite točno onako kao što
vam kažem. Ne podnosim nagLost. Samo jedanput odstupite s linije, i mi smo gotovi. Shvaćate li?
Toby je brzo kimnuo. — Da, gospodine. Shvaćam.
— Prvo što morate učiniti jest da se suočite s istinom. — Nasmiješio se Tobyju i rekao: — Vaš je nastup
strašan. Sigurno na najnižem stupnju.
Kao da ga je netko zviznuo u trbuh. Clifton Lawrence ga je doveo ovamo da ga kazni za onaj glupi
telefonski poziv; neće on njega preuzeti. On...
No mali je agent nastavio: — Ono sinoć bila je amaterska priredba, a to i jeste — amater. — Clifton
Lawrence se podIgao sa stolca i počeo koračati.
— Reći ću vam što imate, reći ću vam i što vam treba da postanete zvijezda.
Toby je sjedio mirno.
— Počnimo s vašim tekstom — rekao je Clifton.
— Možete ga namazati putrom i zasoliti i kućariti s njim po predvorjima kazališta.
— Da, gospodine. Neki od njih mogli bi biti malko jeftini, ali...
— Zatim, nemate nikakva stila.
Toby je osjetio kako mu se šake počinju stiskati.
— Publika kao da...
— Zatim, ne znate se kretati. Vi ste kao bakalar.
 Toby nije rekao ništa.
Mali mu je agent pristupio, pogledao ga i čitajući Tobyjeve misli, blago rekao: — Ako ste tako loši, što
ćete onda ovdje? Tu ste zato što imate nešto što se novcem ne može kupiti. Kad stanete na pozornicu, pu blika
vas želi pojesti. Vole vas. Imate li pojma koliko to može biti vrijedno?
Toby je duboko udahnuo i zavalio se. — Recite mi.
— Više nego što možete i sanjati. S pravim tekstom i s pravilnim rukovođenjem možete postati zvijezda.

Toby je sjedio i uživao na toplom sjaju Lawren- ceovih riječi i bilo mu je kao da ga je sve što je cijelog žvota
radio dovelo do ovog trenutka, kao da je već bio zvijezda i kao da se sve ovo već dogodilo. Baš kao što mu je
mati bila obećala.
— Ključ do uspjeha zabavljača leži u njegovoj osobi — govorio je Clifton Lawrence. — To se ne može
kupiti i ne može se patvoriti. S time se treba roditi. Ti si jedan od takvih sretnika, dragi dečko.
— Bacio je pogled na zlatni piaget sat koji mu je bio na ruci. Zakazao sam ti u dva sata sastanak s
O'Hanlonom i Raingerom. Oni su najbolji komediografi u našem poslu. Rade za sve vrhunske komićare.
Toby je nervozno rekao: — Bojim se da baš nemam puno nov...
Clifton Lawrence ga je prekinuo odmahnuvši rukom. — Ne brini, dragi dečko. Kasnije ćeš mi vratiti.

Dugo nakon toga što je Toby Temple otišao, Clifton Lawrence je sjedio i razmišljao o njemu smješkajući
se u sebi onim razrogačenim očima na nevinom licu i onim neporočnim plavim očima punim pouzdanja.
Proteklo je mnogo godina otkad je Clifton zastupao nekog nepoznatog. Svi njegovi klijenti bili su ugledne
zvijezde i svi su se studiji borili za njegove usluge. Uzbuđenje je davno iščezlo. Počeci su bili zabavniji, više su
poticali. Bit će izazov uzeti ovog sirovog mladog dečka i razviti ga, izgraditi ga u živu lovu. Clifton je osjećao
da će u tome zbiljski uživati. Sviđao mu se mladac. Zapravo, jako mu se sviđao.

Sastanak se održao u studiju »Twentieth Century-Foxa« na Pico Boulevardu u zapadnom Los Angelesu,
gdje su O'Hanlon i Rainger imali ured. Toby je očekivao nešto raskošno, na visini ureda Cliftona Lawrencea,
ali su prostorije tekstopisaca bile neugledne i tmurne i nalazile su se u malom drvenom bungalovu u filmskom
gradu.
Neuredna tajnica srednjih godina, u vesti, uvela je Tobyja u uredsku prostoriju. Zidovi su bili prljavo
zelene boje, a jedini ukras bila je istrošena ploča za bacanje strelica i znak »PLAN AHEAD«, u kojem su tri
slova bila sažeta u jedno. Potrgane žaluzine djelomično su propuštale sunčeve zrake, koje su padale preko
prljavog smeđeg saga izderanog sve do platna. U prostoriji su se nalazila dva izbrazdana pisaća stola, jedan
leđima prema drugome, a svaki je od njih bio prepun papira, olovaka i polupraznih kartonskih kutija od hladne
kave.
— Zdravo, Toby, oprosti na neredu. Čistačica ima slobodan dan — pozdravio ga je O'Hanlon. — Ja sam
O'Hanlon. — Pokazao je prstom na svog partnera.
— Ovo je mhm...
— Rainger.
— A da, to je Rainger.
O'Hanlon je bio krupan i okruglast, a nosio je naočale s okvirima od kornjačevine. Rainger je bio malen i
slabašan. Oba muškarca bila su tridesetih godina i, kao uspješni teksterski tim, radili su već deset godina. Sve
vrijeme što bude s njima radio, Toby će uvijek o njima govoriti kao o »dečkima«.
Toby je rekao: — Koliko sam shvatio, vi ćete mi, momci, pisati neke šale.
O'Hanlon i Rainger su se pogledali. Rainger je kazao: — Cliff Laurence misli da bi ti mogao postati novi
američki seks simbol. Da vidimo što znaš. Imaš li kakvu točku?
— Svakako — odgovorio je Toby. Sjetio se što mu je Clifton rekao o tome. Odjednom mu je ponestalo
samopouzdanja.
Dva su pisca sjela na kauč i prekrižila ruke.
— Zabavi nas — rekao je O'Hanlon.
Toby ih je pogledao. — Samo tako?
— Što bi ti htio? — upitao je Rainger. — Uvod orkestra od šezdeset svirača? — Okrenuo se O'Hanlonu.
— Nazovi muzički odsjek.
Vi pizdeki, pomislio je Toby. Na mojoj ste listi sranja, obojica. Znao je što pokušavaju učiniti. Pokušavali
su ga natjerati da ispadne loše kako bi se mogli vratiti Cliftonu Lawrenceu i reći: »Ne možemo mu pomoći.
Bukveš je.« No on im neće dopustiti da u tome uspiju. Navukao je smiješak za koji nije bio raspoložen i počeo
svoj prikaz Abbotta i Costella.
— Hej Lou, nije te sram? Postaješ propalica. Zašto ne odeš i ne nađeš posao?
— Imam posla.
— Kakvog posla?
— Tražim posao.
— I ti to zoveš posao?
— Svakako. Cijeli sam dan time zauzet, imam radno vrijeme i svake večeri stižem na vrijeme kući na
večeru.
 Ona su dvojica sada proučavala Tobyja, vagala ga, analizirala ga; i usred skeča počeli su razgovarati kao
da Tobyja uopće nema u prostoriji.
— Ne zna kako treba stajati.
— Rukama kao da cijepa drva. Možda bismo mu mogli napisati skeč o drvosječama.
— Previše se napreže.
— Isuse, s takvim materijalom — zar ne?
Toby se sve više živcirao. Nije morao ostati ovdje i dati se vrijeđati od ove dvojice manijaka. Njihovi
tekstovi su ionako bili traljavi.
Napokon više nije mogao izdržati. Prekinuo je, a glas mu je drhtao od srdžbe. — Vi mi, gadovi, ne trebate!
Hvala na gostoprimstvu. — Krenuo je prema vratima.
Rainger je ustao iskreno iznenađen. — Hej, pa što ti je?
Toby se sav bijesan okrenuo prema njemu. —
— Što mislite, koji mi je kurac, vi... — bio je toliko iživciran da je bio na rubu suza.
Rainger se okrenuo da zaprepašteno pogleda O'Hanlona. — Mora da smo ga povrijedili.
— Ma nemoj ! ?
Toby je duboko udahnuo. — Slušajte vas dvojica. Briga me što vam se ne sviđam, ali...
— Pa mi te ljubimo! —uzviknuo je O'Hanlon.
— Mislimo da si baš drag! —upao je u riječ Rainger.
Toby je gledao jednoga pa drugog, potpuno zbunjen. — Što? Ponijeli ste se kao...
— Znaš li što ti je slabost, Toby? Nesiguran si. Opusti se. Svakako, moraš mnogo učiti, ali s druge strane,
da si Bob Hope, ne bi bio ovdje.
O'Hanlon je dometnuo: — A znaš li zašto? Zato što je Bob danas gore u Carmelu.
— I igra golf. Igraš li ti golf? — upitao je Rainger.
— Ne.
Dva su se tekstopisca deprimirano pogledala. —Otpadaju sve šale na račun golfa. Sranje!
O'Hanlon je podigao slušalicu. — Donesi nam kavu, hoćeš li, Zsa Zsa? — Spustio je slušalicu i okrenuo se
Tobyju. — Znaš li koliko je potencijalnih kemičara u ovom osebujnom posliću u kojem smo mi?
Toby je odmahnuo glavom.
— Ne mogu ti točno reći. Tri milijarde sedam- sto dvadeset osam milijuna sinoć oko šest sati. A u to nije
uključen brat Miltona Berlea. Kad je pun mjesec, svi oni izmile iz drvenarije. Vrhunskih komičara ima svega
pet-šest. Ostali nikad neće uspjeti. Komedija je najozbiljniji posao na svijetu. Vraški je teško biti smiješan, bio
ti komičar ili komedijaš.
— U čemu je razlika?
— Velika je razlika. Komičar otvara vrata smijeha, a komedijaš otvara vrata smiješnome.
Rainger je upitao: — Jesi li ikada razmislio zbog čega jedan komedijaš uspije, a drugi ne?
— Zbog teksta — rekao je Toby želeći im po laskati.
— Čisto sranje. Posljednju novu šalu izmislio je Aristofan. Sve šale u biti su jednake. George Burns može
ispričati šest šala koje je upravo izrekao mladić nastupivši prije njega, i Bums će dobiti veći aplauz. Znaš li
zašto? Ličnost. — To je ono što mu je već Clifton Lawrence rekao. — Bez toga si nitko i ništa. Počinješ s
ličnošću i pretvaraš je u karakter. Uzmi Hopea; da on iziđe i uzme neki monolog Jac- ka Bennyja, doživio bi
fjasko. Zašto? Zato što je izgradio stanovit karakter. To je ono što publika od njega očekuje. Kad Hope iziđe,
ljudi od njega žele brzometne šale, on je dopadljiv pametnjaković, velegradski momak koji zna kako treba. Jack
Benny obrnuto. On ne bi znao što da radi s monologom Boba Hopea, ali može dvije minute šutjeti i postići da
publika urla. Svaki od braće Mara ima vlastiti karakter. Fred Allen je jedinstven. To nas dovodi do tebe. Znaš li
gdje je tvoj problem? Ti si od svakoga po malo. Oponašaš sve velike momke. No sjajno je ako želiš do kraja
života nastupati na trećerazrednim priredbama. Ali ako želiš napredovati u sam vrh, moraš stvoriti svoj vlastiti
karakter. Kad si vani na pozornici, prije nego što otvoriš usta, publika mora znati daje ono tamo Toby Temple.
Shvaćaš li me?
— Da.
O'Hanlon je preuzeo riječ: — Znaš li Sto imaš Toby? Milo lice. Da već nisam zaručen s Clarkom Gableom,
zatreskao bih se u tebe. Ima u tebe neke naivne ljupkosti. Ako je dobro iskoristiš, mogla bi vrijediti jebeno
bogatstvo.
— Â da ništa ne kažemo o bogatstvu u jebanju - nadopunio je Rainger.
— Možeš poći sa stvarima s kojima drugi momci ne mogu. To je kao da dečko iz crkvenog zbora izgovara
prostote. To je zgodno zato što ne vjeruješ da on zapravo razumije što govori. Kad si ušao ovamo, pitao si jesmo
li mi momci koji će pisati tvoje šale. Odgovor je — ne. Ovo nije trgovina šalama. Ono što ćemo ti mi pokazati
jest to što imaš i kako da se time poslužiš. Mi ćemo ti skrojiti lik. No, što kažeš?
Toby je pogledao jednoga pa drugoga, veselo se nakesio i rekao: — Zasučimo rukave i dajmo se na posao.

Otada je Toby svaki dan ručao s O'Hanlonom i Raingerom u studiju. Menza »Twentieth Century— Foxa«
bila je golema prostorija, prepuna zvijezda od zida do zida. Svakoga dana Toby je viđao Tyronea Powera,
Lorettu Young, Betty Grable, Dona Amechea, Alice Faye, Richarda Widmarcka, Victora Maturea, braću Ritz te
desetke i desetke drugih glumaca. Neki su sjedili za stolovima u velikoj dvorani, a drugi su jeli u manjoj
blagovaonici za šefove, koja je bila tik uz glavnu menzu. Toby ih je sve volio promatrati. Ubrzo će on postati
jedan od njih, a ljudi će ga moliti autogram. Krenuo je i postat će veći od bilo koga od njih.
 Alice Tanner je bila oduševljena onim što se događalo s Tobyjem. — Znam da ćeš uspjeti, dragi. Tako se
ponosim tobom.
Toby joj se nasmiješio i nije rekao ništa.

Toby, O'Hanlon i Rainger vodili su duge diskusije o novom liku kakav bi Toby trebao postati.
— Trebao bi o sebi misliti da je rafiniran svjetski čovjek — rekao je O'Hanlon. — No svaki put kad se u
nešto upusti, zasere.
— Čime se bavi? — upitao je Rainger. — Miješanje metafora?
— Ovaj bi lik morao živjeti sa svojom majkom. Zaljubljen je u jednu djevojku, ali se boji otići od kuće da
bi se njome oženio. Zaručen je njome pet godina.
— Deset je smiješan broj.
— Točno! Neka bude deset godina. Ni pas takvu majku ne zaslužuje. Svaki put kad se Toby želi ženiti,
njegova majka izmišlja novu bolest. Časopis Time naziva nju svakog tjedna da ustanovi što se zbiva u medicini.
Toby je sjedio i slušao opčinjen brzim protokom dijaloga. Nikad ranije nije radio s profesionalcima i
uživao je. Osobito zbog toga što je bio u središtu pažnje. Ö'Hanlonu i Raingeru trebala su tri tjedna da za
Tobyja napisu jednu točku. Kad su mu je konačno pokazali, bio je uzbuđen. Točka je bila dobra.
Dao je nekoliko primjedaba, dodali su i izbacili nekoliko redaka, i Toby Temple je bio spreman. Clifton
Lawrence ga je pozvao.
— U subotu na večer imaš premijeru u Bowling Ballu.
Toby je zinuo u njega. Nadao se da će nastupiti u Cirou ili Trocaderu. — Što... što je to Bowling Bali?
— Mali klub na jugu Western Avenue.
Toby je otegnuo lice. — Nikad nisam čuo za to.
— A ni oni nisu čuli za tebe. U tome i jest stvar, dragi dečko. Ako ondje propadneš, nitko za to neće
doznati.
Osim Cliftona Lawrencea.

Bowling Bali bila je špelunka. Ni jednom se drugom riječju nije mogla opisati. Bila je duplikat deset
tisuća prljavih malih barova, raspršenih Sirom zemlje, odljev za one koji gube. Toby je glumio u takvim
barovima tisuću puta u tisuću gradova. Gosti su bili uglavnom muškarci, obični radnici koji su uži vali u
ritualnom okupljanju sa svojim drugarima očijukali s umornim konobaricama u uskim suknjama i bluzama
dubokih izreza, razmjenjivali proste šale između gutljaja jeftinog viskija ili čaše piva. Predstava se odvijala na
malom slobodnom prostoru, na samom kraju dvorane, gdje su svirala trojica na smrt umornih muzičara. Pjevač
homoseksualac otvorio jer predstavu, akrobat u trikou nastupio je iza njega, a zatim striptizeta koja je radila s
pospanom kobrom.
Toby je sjedio u dnu dvorane zajedno s Cliftonom Lawrenceom, O'Hanlonom i Raingerom i promatrao
nastup ostalih izvođača osluškujući publiku i nastojeći procijeniti njihovo raspoloženje.
— Pivopije — rekao je Toby prezirno.
Clifton je zaustio da odgovori, a zatim je pogledao Tobyjevo lice i obuzdao se. Toby je bio uplašen.
Clifton je znao da je Toby ranije nastupao na ovakvim mjestima, ali ovaj put je bilo drukčije. Ovo je bio test.
Clifton je rekao blago: — Budeš li mogao pivopije strpati u džep, onda će i oni koji piju šampanjac biti
laka roba. Ovi ljudi cijelog dana naporno rade, Toby. Kad na večer iziđu, žele da za svoju paru nešto dobiju.
Budeš li njih mogao nasmijati, moći ćeš nasmijati svakoga.
U tom trenutku Toby je začuo kako umorni najavljivač izgovara njegovo ime.
— Upali ih, tigre — rekao je O'Hanlon.
Tobyje počeo.

Stajao je na pozornici, oprezan i napet, mjerkajući pubiiku poput nakostriješene životinje koja njuška
opasnost u šumi.
Publika je bila zvijer sa stotinu glava, od kojih je svaka bila drukčija, a on je tu zvijer morao natjerati u
smijeh. Duboko je udahnuo. Ljubile me, molio je.
Krenuo je sa svojom točkom.
I nitko ga nije slušao. Nitko se nije smijao. Toby je mogao osjetiti kako mu na čelu počinje izbijati znoj od
neuspjeha. Točka nije uspijevala. I dalje se smiješio i nastavljao govoriti nadglasavajući buku i razgovor. Nije
mogao pridobiti njihovu pozornost. Željeli su da im se vrate gole drolje. Previše su subotnjih večeri izloženi
prevelikom broju komičara koji nisu imali talenta, koji nisu bili smiješni. Toby je i dalje govorio usprkos
njihovoj ravnodušnosti. Nastavljao je s izvedbom jer ništa drugo nije ni mogao činiti. Pogledao je prema svojem
stolu i vidio Cliftona Lawrencea i dečke kako ga motre zabrinutog izraza.
Nastavio je. U prostoriji nije bilo publike, tu su bili samo ljudi koji su razgovarali međusobno, koji su
raspravljali o svojim problemima i životima, što se njih tiče, Toby Temple je mogao biti i milijun milja odavde.
Ili mrtav. Grlo mu je sada bilo suho od straha, i postajalo je teško izgovarati riječi. Krajičkom oka spazio je
kako direktor kreće prema glazbi. Spremio se da počne sa svirkom, da ga iskopča. Sve je bilo gotovo. Tobyjevi
dlanovi su bili vlažni, a u crijevima je osjećao vodu. Mogao je osjetiti kako mu topla mokraća ćurka niz nogu.
Bio je toliko nervozan da je počeo brkati riječi. Nije se usuđivao pogledati Cliftona Lawrencea ili pisce. Bio je
previše posramljen. Direktor je bio pokraj glazbe i razgovarao je s muzičarima. Pogledali su prema Tobyju i
kimnuli. Toby je nastavljao svoju izvedbu govoreći očajnički, želeći svršiti, želeći pobjeći nekamo i sakriti se.
Jedna žena srednjih godina, koja je sjedila za stolom ravno ispred Tobyja, zahihotala je na jednu njegovu
šalu. Njeno je društvo umuklo da ga posluša. Toby je kao u groznici nastavio govoriti. Sada su i drugi ljudi za
stolom slušali i smijali se. A zatim slijedeći stol.
Pa još jedan. I polako je razgovor počeo zamirati. Slušali su ga. Smijeh se počinjao javljati, dug i pravilan,
i postajao je sve jači. I sve je više rastao. Ljudi u prostoriji postali su publika. À on ih je pridobio. Vraški ih je
pridobio!
Više nije značilo ništa što se nalazio u jeftinoj krčmi, punoj pivopijskog ološa. Važan je bio njihov smijeh i
njihova ljubav. Do Tobyja je to stizalo u valovima. Najprije ih je dobio da se smiju, a zatim da urlaju. Nikad
nisu čuli ništa slično njemu, ni u ovom bezveznom mjestu, ni igdje drugdje. Pljeskali su i oraspoložili se, i prije
nego što su završili, malo je nedostajalo pa da cijelu krčmu razvale. Bili su svjedoci rođenja jednog fenomena.
Naravno, to nisu mogli znati. Ali Cl i f ton Lewrence, O'Hanlon i Rainger su znali. I Toby Temple je znao.
Bog je konačno učinio svoje.

Velečasni Damian gurnuo je upaljenu zublju u Josephinino lice i zaurlao: »O Bole svemogući, spali zlo u
ovom grešnom djetetu«, a skupština je zagrmjela »Amen!« Josephine je mogla osjetiti koko joj plamen liže lice,
a velečasni Damian viče: »Pomozi ovom grešniku da iz njega istjeramo đavla, o Bole! Motitvom ćemo ga
istjerati, spaliti ga, udaviti«, a ruke su dograbile Josephine, pa joj je lice naglo uronjeno u drveni čabar hladne
vode i držale su je ondje dok su glasovi odjekivali noćnim zrakom zaklinjući Svemogućeg za pomoć, a
Josephine se borila da se oslobodi, koprcajući se za zrakom, i kad su je napokon izvukli, napola onesviještenu,
velečasni Damian je izjavio: »Zahvaljujemo ti, slatki Isuse, za tvoje milosrđe. Ona je spašena! Ona je
spašena!« Nastala je velika radost i svi su biti uzdignuti duhom. Osim Josephine, čije su se glavobolje
pogoršale.

10.

Osigurao sam ti nastup u Las Vegasu — rekao je Clifton Lawrence Tobyju. — S Dickom Landryjem sam
uredio da radi na tvojoj točki. On je najbolji režiser nastupa u noćnim klubovima.
— Fantastično! U kojem hotelu? U Flamingu? U Thunderbirdu?
— U Oasisu.
— Oasisu? — Toby je pogledao Cliffa da vidi da li se ovaj možda šali. — Nikad...
— Znam — nasmiješio se Cliff. — Nikad nisi za nj čuo. Sasvim u redu. Ni oni nisu čuli za tebe. Oni
zapravo ne uzimaju tebe, uzimaju mene. Prihvaća ju moju tvrdnju da si dobar.
— Ne brini — obećao je Toby. - Bit ću.

Vijest o svojem odlasku u Las Vegas Toby je saopćio Alice Tanner neposredno prije odlaska. — Znam da
ćeš postati velika zvijezda — rekla je. — Sad je tvoj čas. Obožavat će te, dragi. — Zagrlila ga je i rekla: — Kad
odlazimo? 1 što da obučem za premijeru mladog genijalnog komičara? — Toby je skrušeno zatresao glavom.
— Kad bih te bar mogao povesti, Alice. No nevolja je u tome Sto ću raditi dan i noć smišljajući mnogo novih
materijala.
Pokušala je prikriti razočaranost. — Shvaćam.
— Stisla ga je jače. — Koliko te dugo neće biti?
— Još ne znam. Znaš, ugovor nije još vremenski utanačen.
Osjetila je neznatan srh zabrinutosti, ali je znala da ispada glupo. — Nazovi me čim budeš mogao — rekla
je.
Toby ju je poljubio i otprhnuo kroz vrata.

Ispalo je tako kao da je Las Vegas u Nevadi stvoren isključivo zbog zadovoljstava Tobyja Templea.
Osjetio je to onog časa kad je ugledao grad. Grad je imao čudesnu kinetičku energiju na koju je reagirao,
pulsirajuću moć koja je odgovarala moći što je plamtjela u njemu. Doletio je zajedno s O'Hanlonom i
Raingerom, a kad su stigli na aerodrom, čekala ih je limuzina hotela Oasis. Bilo je to prvo Tobyjevo kuša- nje
svijeta koji će uskoro postati njegov. Uživao je u tome što se zavalio u velika kola i što ga je šofer upitao: —
Jeste li udobno letjeli, gospodine Temple?
Uvijek su mali ljudi oni koji mogu namirisali uspjeh i prije nego što se on ostvari, pomislio je Toby.
— Uobičajena gnjavaža — rekao je nehajno Toby. Primijetio je smiješak koji su izmijenili O'Hanlon i
Rainger i nakesio im se. Osjećao im se vrlo bliskim. Svi su oni bili tim, najbolji vraški tim u show businessu.
Oasis se nalazio podalje od blještavog Stripa, dosta daleko od znamenitijih hotela. Kad se limuzina
približila hotelu, Toby je primijetio da hotel nije ni tako velik, ni luksuzan kao Flamingo i Thunderbirđ, ali je
imao nešto bolje, mnogo bolje. Na pročelju je bio divovski natpis na kojem je stajalo:
PREMIJERA 4. RUJNA
LILLY WALLACE
TOBY TEMPLE

Tobyjevo ime je bilo napisano blistavim slovima koja kao da su bila visoka sto stopa. Tako lijepog pogleda kao
što je ovaj nije bilo na cijelom prokletom svijetu.
— Pogledaj ovo! — rekao je zadivljeno.
O'Hanlon je pogledao reklamu i rekao: — Da?
Gledaj, gle! Lilly Wallance — i nasmijao se: — Ne brini, Toby. Poslije premijere bit ćeš nad njom.
Direktor Oasisa, srednjovječan muškarac lica nezdrave boje, po imenu Parker, pozdravio je Tobyja i
osobno ga otpratio do njegovog apartmana, ulagujući mu se čitavo vrijeme: — Ne mogu vam reći koliko nam je
drago da ste ovdje kod nas, gospodine Temple. Ako bi vam išta — ponavljam bilo šta — trebalo, samo me
nazovite.
Dobrodošlica je bila, Toby je shvatio, zbog Clif- tona Lawrencea. Bilo je to prvi put da se taj čuveni agent
udostojao jednog od svojih klijenata uposliti u ovom hotelu. Direktor Oasisa sada se ponadao da će hotel dobiti
neku od Lawrenceovih stvarno velikih zvijezda.
Apartman je bio golem. Sastojao se od tri spavaće sobe, velike dnevne sobe, kuhinje, bara i terase. Na stolu
u dnevnoj sobi bilo je boca probranih pića, cvijeća i velika zdjela svježeg voća i sireva, kao dobrodošlica
uprave.
— Nadam se da će vas ovo zadovoljiti, gospo dine Temple — rekao je Parker.
Toby se osvrnuo oko sebe i pomislio na sve one sumorne hotelske sobice pune žohara u kojima je nekad
stanovao. — N-da. U redu je.
— Gospodin Landry se javio prije jedan sat. Do govorio sam da se očisti dvorana s ogledalima za vašu
probu u tri sata.
— Hvala.
— Molim vas, ako biste bilo što trebali... — I direktor se s naklonom izgubio iz sobe.
Toby je stajao i njuškao svoju okolinu. Do kraja života živjet ću u ovakvim prostorima. Sve će on to imati
— ženske, novac, pljesak. Najviše pljesak. Ljude koji će sjediti, smijati se, klicati i voljeti ga. To je bila njegova
hrana i piće. Ništa mu drugo nije trebalo.

Dick Landry je imao otprilike trideset godina, bio je mršav, vitak muškarac ćelave glave i dugih gracilnih
nogu. Počeo je kao ciganin na Broadwayu i napredovao od zbora do glavnog plesača, pa do koreografa i
režisera. Imao je ukusa i osjećaja za ono što publika želi. Nije mogao lošu točku učiniti dobrom. Ali je mogao
učiniti da izgleda dobra. No ako mu se dala dobra točka, mogao ju je učiniti senzacional nom. Još prije deset
dana Landry nije nikad čuo za Tobyja Templea, i jedini razlog zbog kojega je poremetio pretrpani raspored rada
i došao u Las Vegas da postavi Templeovu točku bio je taj što ga je Clifton Lawrence zamolio da to učini. Jer
Clifton je lansirao Landryja.
Petnaest minuta nakon što je upoznao Tobyja Templea, Landry je znao da radi s talentom. Slušajući
Tobyjev nastup, Landry je zatekao samog sebe kako se naglas smije, a to mu se rijetko događalo. Nije stvar bila
toliko u šalama koliko u Tobyjevom nujnom načinu iznošenja. Toby je bio toliko patetično iskren da se od toga
lamalo srce. Bio je tako milo pilence koje se plašilo da će mu nebo pasti na glavu. Upravo bi Čovjek poželio
potrčati i zagrliti ga te ga uvjeriti da će sve biti u redu.
Kad je Toby završio, Landry samo što nije zapljeskao. Otišao je do pozornice na kojoj je stajao Toby. —
Dobar si — rekao je oduševljeno. — Stvarno dobar.
Toby je zadovoljno rekao: — Hvala. Cliff kaže da mi možeš pokazati kako da postanem velik.
Landry je odgovorio: — Pokušat ću. Prva stvar koju moraš naučiti jest da postaneš svestran. Sve dotle dok
znaš samo stajati i pričati Sale, nećeš postati više od običnog komičara. Daj da te čujem kako pjevaš.
Toby se nacerio: — Unajmi kanarinca. Ne znam pjevati.
— Pokušaj.
Toby je pokušao. Landry je bio zadovoljan. — Glas ti nije bogzna što — rekao je Tobyju — ali imaš sluha. S
pravim pjesmama možeš ih obrlatiti da pomisle da si Sinatra. Naći ćemo neke kompozitore koji će ti napraviti
specijalne pjesme. Ne želim da pjevaš iste pjesme kao i svi drugi. Da vidimo kako se krećeš.
Toby se pokrenuo.
Landrv ga je brižljivo promatrao. — Dobro, dobro. Nikad nećeš biti plesač, ali ću od tebe napraviti da
izgledaš kao plesač.
— Zašto? — upitao je Toby. — Zabavljača koji pjevaju i plešu ima posvuda u bescjenje.
— Kao i komičara — odgovorio je Landrv. — Ja ću te preobraziti u zabavljača.
Toby se nakesio i rekao: — Zasučimo rukave i bacimo se na posao.

Dali su se na posao. O'Hanlon i Rainger bili su na svakoj probi, dodavali su tekst, stvarali nove skečeve,
promatrali kako Landry vodi Tobyja. Bio je to naporan posao. Toby je vježbao dok ga nije zabolio svaki mišić,
ali je skinuo tri kile, stekao kondiciju i postao čvrst. Svakoga je dana pohađao nastavu pje vanja i tulio toliko
dok nije i u snu pjevao. Radio je na novim komičnim skečevima s dečkima, zatim prekidao da uči nove pjesme
koje su bile za njega napisane, a onda je bilo vrijeme da ponovno vježba.
Gotovo svakoga dana u svojem je pretincu nalazio poruku da ga je zvala Alice Tanner. Prisjetio se kako ga
je nastojala zadržati. Još nisi spreman. No sada je bio spreman, i učinio je to usprkos njoj. K vragu i ona!
Poruke je bacao. Napokon su prestale. Ali probe su se nastavljale.
Odjednom je stigla premijera.

Postoji nešto mistično pri rođenju nove zvijezde. Kao da se neka telepatska poruka trenutačno emitirala na
sve četiri strane svijeta show businessa. Nekom Čarobnom alkemijom, novost se proširila do Londona i Pariza,
New Yorka i Sydneya; gdje god postoji kazalište, novost stigne.
 Pet minuta nakon Sto je Toby Temple išetao na pozornicu hotela Oasis, pronio se glas da se nova zvijezda
ukazala na obzoru.

Clifton Lawrence je doletio na Tobyjevu premijeru i ostao na predstavi za vrijeme večere. Tobyju je to
laskalo. Clifton je svoje druge klijente zapustio zbog njega. Kad je Toby završio nastup, njih su dvojica otišla u
hotelsku kavanicu koja je radila cijele noći. — Jesi li vidio sve one slavne ljude tamo? — upitao je Toby. —
Kad su došli u moju garderobu, malo što nisam umro.
Clifton se nasmiješio Tobyjevom oduševljenju. Bila je to tako ugodna promjena u usporedbi s osta lim
njegovim blaziranim klijentima. Toby je bio srce. Slatko, plavooko srce.
— Prepoznaju talent kad ga vide — rekao je Clifton. — Kao i Oasis. Žele s tobom sklopiti nov ugovor.
Žele ti povisiti sa šesto pedeset na tisuću tjedno.
Toby je ispustio žlicu: — Tisuću tjedno? Pa to je fantastično.
— A imam i nekoliko izviđača iz Thunđerbirda i iz El Rancha.
— Već? — upitao je oduševljeno Toby.
— Nemoj se upiškiti. To je tek uigravanje. — Nasmiješio se. — Stara je to priča, Toby. Za mene ti si
glavni. I za sebe ti si glavni. — Ali za glavnoga, jesi li ti glavni? — ustao je. — Moram hvatati avion za New
York. Sutra letim u London.
— London? Kad ćeš se vratiti?
— Za nekoliko tjedana. — Clifton se nagnuo naprijed i rekao: — Poslušaj me, dragi dečko. Ovdje imaš
još dva tjedna. Shvati ih kao školu. Svake večeri što si na pozornici, htio bih da izmisliš kako da budeš još
bolji. Uspio sam nagovoriti O'Hanlona i Raingera da ne odu odavde. Voljni su da s tobom rade dan i noć.
Iskoristi ih. Landry će se vraćati preko vikenda da vidi kako stvar hoda.
— U redu — kazao je Toby. — Hvala, Cliff.
— Oh, gotovo da sam zaboravio — rekao je Clifton Lavrence nehajno. Iz džepa je izvukao paketić i
predao ga Tobyju.
U kutijici je bio par krasnih dijamantnih puceta za manžete. Bila su zvjezdastog oblika.

Kad god je Toby imao malo slobodnog vremena, odmarao se pokraj velikog bazena iza hotela. U pred-
stavi je nastupalo dvadeset i pet djevojaka, a uvijek je bilo i desetak ili otprilike toliko cura iz zbora u kupaćim
kostimima koje su se sunčale. U vrućem podnevnom zraku djelovale su kao cvijeće koje kasno cvjeta, jedna
ljepša od druge. Toby nikad nije imao teškoća da nabavi cure, ali ono što se sada s njim događalo, bilo je
potpuno novo iskustvo. Plesačice nikad nisu ranije čule za Tobyja Templea, ali njegovo je ime svjetlucalo na
reklami. To je bilo dovoljno. Bio je Zvijezda. I one su se međusobno borile za povlasticu da odu s njim u
krevet.
Naredna dva tjedna bila su Čarobna za Tob'vja. Probudio bi se oko podne, doručkovao u blagovaonici,
gdje je dijelio autograme, a zatim vježbao sat-dva. Nakon toga pokupio bi jednu do dvije dugonoge ljepotice s
bazena pa bi otišli u njegov apartman za popodnevnu terevenku u krevetu.

Toby je naučio nešto novo. Zbog malih kostima koje su nosile, sve su morale obrijati stidne dlake. No one
su ih tako navoštile da je samo kovrča dlaka ostala usred humka, ostavljajući otvor još pristupačnijim.
— To je poput afrodizijaka — povjerila je jedna djevojka Tobyju. — Nekoliko sati u tijesnim gaćama, i
cura postaje izgladnjela nimfomanka.
Toby se nije zamarao pamteći njihova imena. Sve su one bile »bebice« i »kokice«, a postale su čudesna,
čudna izmaglica bedara, usnica i poželjnih tjelesa.
U posljednjem tjednu angažmana u Oasisu dobio je posjetioca. Bio je završio prvu predstavu i nalazio se u
garderobi skidajući šminku kad je šef restorana otvorio vrata i rekao prigušenim glasom: — Gospodin A1
Caruso želio bi da dođete za njegov stol.
A1 Caruso je bilo veliko ime u Las Vegasu. Posjedovao je jedan hotel u cijelosti, a šaputalo se da ima
udjela u još dva ili tri. Također se govorkalo da ima veze s podzemljem, ali to se Tobyja nije ticalo. Važno je
bilo da će, ako se svidi Carusu, moći imati posla u Las Vegasu do kraja života. Hitro se obukao i otišao u
blagovaonicu da se nađe s Carusom.
Al Caruso je bio nizak muškarac, pedesetih godina, sijede kose, žmirkavih, svijetlosmeđih očiju i malog
trbuha. Tobyja je podsjetio na minijaturnog Djeda Mraza. Kad je došao do stola, Caruso je ustao, pružio ruku,
toplo se nasmiješio i rekao: — Al Caruso. Samo sam ti htio reći što mislim o tebi, Toby. Privuci stolac.
Za Carusovim stolom sjedila su još dva muškarca, odjevena u tamna odijela. Obojica su bila snažna.
Pijuckali su coca-colu i nisu govorili ni riječi za vrijeme cijelog sastanka. Toby nikad nije doznao njihova
imena. Obično je večerao nakon prve predstave. Sad je bio gladan, no Caruso je očito upravo svršio s jelom, pa
Toby nije želio da ispadne zainteresiranoj i za hranu nego za sastanak s tim velikim čovjekom.
— Zadivio si me, dečko — rekao je Caruso — stvarno zadivio. — I zagledao se u Tobyja svojim
vragoljastim smeđim očima.
— Hvala, gospodine, Caruso — rekao je radosno Toby — to mi mnogo znači.
— Zovi me Al.
— Da, gospodine... Al.
— Pred tobom je budućnost. Toby. Viđao sam ih kako dolaze i kako odlaze. Ali oni nadareni traju dugo.
Imaš talenta.
Toby je mogao osjetiti kako ga obuzima ugodna toplina. Na trenutak je razmatrao da li da kaže Carusu da o
poslu razgovara s Cliftonom Lawrenceom; ali je zaključio da bi moglo biti bolje ako sam sklopi ugovor. Ako je
Carusu toliko stalo do mene — pomislio je Toby — mogu sklopiti bolji ugovor od Cliffa. Toby je odlučio
pustiti Carusa da izađe s prvom ponudom, a zatim bi se upustio u oštro cjenkanje.
— Samo što se nisam upisao u gaće — govorio mu je Caruso. — Onaj tvoj majmunski skeč je nešto
najzabavnije što sam čuo.
— Ćuti to od vas zaista je kompliment — iskreno je rekao Toby.

Oči malog Djeda Mraza bile su pune suza od smijeha. Izvukao je bijeli svileni rupčić i obrisao ih. Okrenuo
se svojim pratiocima! — Jesam li rekao da je smiješan.
Ona dvojica su kimnula.
Al Caruso se okrenuo Tobyju: — Reći ću ti zašto sam došao, Toby.
Ovo je bio čarobni trenutak, njegov ulazak u visoke sfere. Clifton Lawrence je bio negdje u Evropi,
sklapao je ugovore za tamo neke klijente, a trebao bi biti ovdje i sklapati ovaj ugovor. No, Lawrence će biti
stvarno iznenađen kad se vrati.
Toby se nagnuo naprijed i smiješeći se privlačno rekao: — Slušam te, Al.
— Millie te ljubi.
Toby je žmirnuo, sigurno da mu je nešto promaklo. Starac ga je promatrao, a oči su mu žmirkale.
— Op-oprostite — rekao je zbunjeno Toby. — Što ste rekli?
Al Camso se toplo nasmiješio: — Millie te ljubi. Rekla mi je.
Millie? Bi li to mogla biti Carusova žena? Ili kći? Toby je zaustio, ali ga je Al Caruso prekinuo.
— Sjajno je to dijete. Držao sam je tri, četiri godine. — Okrenuo se onoj dvojici. — četiri godine?
Kimnuli su.
Al Caruso se opet okrenuo Tobyju. — Ljubim tu djevojku, Toby. Stvarno sam lud za njom.
Toby je osjetio kao da mu krv počinje nestajali lica.
— Gospodine Caruso ...
Al Caruso je rekao: — Millie i ja smo sklopili sporazum. Ne varam je, osim sa svojom ženom, a ona ne
vara mene, osim ako mi kaže. — Široko se nasmiješio Tobyju, a ovaj put je Toby iza anđeoskog smiješka vidio
nešto od čega mu se krv sledila.
— Gospodine Caruso ...
— Znaš što, Toby? Ti si prvi momak s kojim me ona prevarila. — Okrenuo se onoj dvojici za stolom. —
Je li to sveta istina?
Kimnuli su.
Kad je Toby progovorio, glas mu je drhtao: — Ni- nisam imao pojma, kunem se Bogom, da je Millie vaša
djevojka. Da sam to samo sanjao, ne bih je bio ni pipnuo. Ne bih joj se približio ni na milju, gospodine Caruso.
Djed Mraz mu se prijateljski smijesio: — Zovi me Al.
— Al — prokruljio je. Toby je osjetio kako mu se niz pazuho cijedi znoj. — Vidi, Al — rekao je. —
Nikad — nikad je više neću vidjeti. Nikada. Vjeruj mi. Ja...
Caruso je piljio u njega: — Hej! Mislim da me nisi slušao.
Toby je progutao slinu. — Da. Jesam. Čuo sam svaku riječ koju si rekao. I više uopće ne moraš brinuti o...
— Rekao sam da te mala ljubi. Ako te želi, onda želim da te ima. Želim da bude sretna. Shvaćaš?
— Ja — Tobyju se mutilo u glavi. U jednom lu dom trenutku zapravo je pomislio da muškarac koji mu
sjedi sučelice traži osvetu. Umjesto toga Al Caruso mu je nudio svoju djevojku. Toby se gotovo naglas
nasmijao od olakšanja. — Isuse, Al — rekao je Toby.
— Svakako. Što god želiš.
— Što god Millie želi.
— Nda. Što god Millie želi.
— Znao sam da si zgodan čovjek — rekao je Al Caruso. Okrenuo se onoj dvojici za stolom. — Jesam li
rekao da je Toby Temple zgodan čovjek?
Kimnuli su i bez riječi otpili svoju coca-colu.
Al Caruso je ustao, a ona dvojica koja su bila s njim, skočila su istog trena na noge, svaki s jedne njegove
strane. — Sam ću upriličiti svadbu — rekao je Al Caruso. — Uzet ćemo veliku svečanu salu u Moroccou. Ni o
čemu ne trebaš brinuti. Za sve ću se ja pobrinuti.
Do Tobyja su riječi doprle nekako filtrirane, kao iz velike daljine. Registrirao je što je Al Caruso go vorio,
ali to za nj nije imalo nikakvog smisla.
— Samo trenutak — prosvjedovao je Toby — ne mogu...
Caruso je stavio svoju snažnu ruku na Tobyjevo rame. — Ti si srećković — rekao je Caruso. — Hoću reći,
da me Millie nije uvjerila da se vas dvoje stvarno ljubite, da sam pomislio da si je povalio kao neku najjeftiniju
drolju, cijela bi ova stvar mogla dobiti drukčiji svršetak. Shvaćaš li što hoću reći?
Toby je uhvatio samog sebe kako i nehotice zuri u dvojicu muškaraca u crnom, a oni su kimnuli.
— Ti ovdje svršavaš u subotu navečer — rekao je Al Caruso. — U nedjelju ćemo obaviti vjenčanje.
Tobyju se grlo ponovno osušilo. — Ja — stvar je u tome, Al, bojim se da imam neke angažmane. Ja.:.
— Pričekat će — nasmiješilo se anđeosko lice. — Sam ću odabrati Millienu vjenčanu haljinu. Laku noć,
Toby.
Toby je stajao, i dugo nakon što su tri lika iščezla zurio za njima.
Nije imao blage veze tko je Millie.
 Do slijedećeg jutra Tobyjeve su bojazni iščezle. Neočekivanost onog što se dogodilo zatekla ga je na
spavanju. No nije ovo bilo doba Al Caponea. Nitko ga nije mogao prisiliti na to da se oženi nekim koga ne želi
oženiti. Al Caruso nije bio neki jeftini snagatorski razbijač; bio je ugledni hotelijer, što je Toby više razmišljao o
položaju u kojem se nalazio, to mu je bilo smješnije. Stalno je stvar ukrašavao u mislima izvrćući je u smijeh.
On zapravo nije dopustio Carusu da ga prestraši, ali će se ponašati kao da je zastrašen.
Odem tako do njegovog stola, a tamo Caruso sjedi s onih svojih šest gorila, kužiš, svima se vide kvrge ondje
gdje nose pljuce. O, da, bit će to sjajna priča. Mogao bi čak od nje napraviti dobar skeč.

Do kraja tjedna Toby se držao dalje od bazena i kasina, a klonio se i svih djevojaka. Nije se bojao Carusa,
ali čemu nepotrebna izazivanja? Namjeravao je otputovati iz Las Vegasa u nedjelju u podne. Umjesto toga
naručio je rent-a-car za subotu navečer na stražnje hotelsko parkiralište. Ondje će ga kola čekati. Spakovao je
kovčege prije nego što je sišao na svoju posljednju predstavu, tako da bi mogao krenuti u Los Angeles istog
trenutka kad svrši. Neko vrijeme izbjegavat će Las Vegas. Ako je Al Caruso doista ozbiljan, Clifton Lawrence
bi mogao stvari izgladiti.

Tobyjeva završna izvedba bila je senzacionalna. Publika je ustala i aplaudirala mu stojećke, prvi put da je
to uopće doživio. Stajao je na pozornici, osjećao valove ljubavi koji su dolazili iz gledališta i kupali ga u toploj,
blagoj ozarenosti. Izveo je još jedan bis, zahvalio i požurio na kat. Bila su to tri najsjajnija tjedna u njegovom
životu. U tom kratkom vremenskom razdoblju on se od čovjeka koji je bio nitko i ništa i koji je spavao s
konobaricama i invalidima popeo do Zvijezde koja je povalila Carusovu ljubavnicu. Lijepe djevojke molile su
ga da ih uzme u krevet, publika ga je obožavala, a veliki su ga hoteli tražili. Uspio je i znao je da je to tek
početak. Izvadio je ključ svojih vrata. Kad ih je otvorio, začuo je poznati glas: — Uđi, dečko.
Toby je polako ušao u sobu. Unutra su bili Al Caruso i njegova dva prijatelja. Hitar drhtaj straha siurio se
niz Tobyjeva leđa. No sve je bilo u redu. Caruso se smiješio i govorio: — Večeras si bio sjajan, Toby, zbilja
sjajan.
Toby se počeo opuštati: — Bila je dobra publika.
Caruso je žmirnuo smeđim očima pa rekao: — Ti si od njih napravio dobru publiku, Toby. Rekao sam ti,
imaš talenta.
— Hvala, Al. — Poželio je da svi oni odu kako bi mogao krenuti.
— Puno radiš — rekao je Al Caruso. Okrenuo se dvojici svojih pomoćnika. — Nisam li vam rekao da
nikad nisam vidio nekoga koji tako puno radi?
Ona dvojica kimnuše.
Ponovno se okrenuo Tobyju. — Hej, Millie je bila malko uzrujana što je nisi nazvao. Rekao sam joj da
je to zato što si tako puno radio.
— Točno — rekao je Toby brzo. — Drago mi je što to shvaćaš, Al.
Al se dobrodušno nasmiješio: — Svakako. Ali znaš što ne razumijem? Nisi nazvao da ustanoviš u koje
će se vrijeme održati vjenčanje.
— Htio sam nazvati ujutro.
Al Caruso se.nasmijao i prijekorno rekao: — Iz Los Angelesa?
Toby je osjetio neznatan grč tjeskobe. — O čemu ti to govoriš, Al?
Caruso ga je prijekorno pogledao. — Tu su ti svi kovčezi spakovani.
Uštipnuo je Tobyjev obraz kao igrajući se. — Rekao sam ti da ću ubiti svakoga tko povrijedi Millie.
— Samo časak! Boga mi, nisam ...
— Dobar si ti dečko, ali glup, Toby. Mislim da su takvi svi genijalci.
Toby je zurio u debeljuškasto, nasmiješeno lice, ne znajući što da kaže.
— Moraš mi vjerovati — rekao je Al Caruso srdačno. — Ja sam ti prijatelj. Želim biti siguran da ti se
neće dogoditi nikakvo zlo. Zbog Millie. Ali ako me ne želiš slušati, što mi preostaje? Znaš li kako se mazgu
uči slušati?
Toby je bez riječi odmahnuo glavom.
— Prvo je zvizneš toljagom po glavi.
Toby je osjećao kako mu strah steže grlo.
— Kojom se rukom služiš? — upitao je Caruso.
— De-desnom — promumljao je Toby.
Caruso je vedro kimnuo, a onda se okrenuo onoj dvojici. — Slomite je — rekao je.
Niotkuda se u rukama jednog od one dvojice našla savitljiva željezna palica. Dva su se čovjeka počela
približavati Tobyju. Rijeka straha odjednom je prerasla u poplavu, od koje je drhtalo cijelo Tobyjevo tijelo.
— Za ime Božje! — Toby je čuo samog sebe kako govori budalasto. — Ne možete mi to učiniti!
Jedan od one dvojice snažno ga je udario u trbuh. Slijedeće sekunde Toby je osjetio strahovitu bol kad je
željezna motka maznula njegovu desnu ruku i smrskala mu kosti. Pao je na pod svijajući se u nepodnošljivim
mukama. Pokušao je zajauknuti, ali nije mogao doći do daha. Očima punih suza ugledao je Carusa kako stoji
nad njim i smiješi se.
— Hoćeš li me sad slušati? — upitao je Caruso blago.
Toby je kimnuo sav u mukama.
— Dobro — rekao je Caruso. Okrenuo se jednom od one dvojice — Otvori mu hlače.
 Čovjek se sagnuo i povukao zatvarač na Tobyjevom šlicu. Uzeo je željeznu motku i izvukao njome
Tobyjev penis.
Caruso je na trenutak stajao i promatrao ga. — Sretan si ti čovjek, Toby. Stvarno si dobro opremljen.
Toby je bio prepun strave kakvu nikad prije nije osjetio.
— O Bože... molim... nemoj... nemoj mi to učiniti — stenjao je.
— Ne bih te povrijedio — rekao mu je Caruso. — Dokle god si dobar prema Millie, prijatelj si mi. Ako
mi ikad kaže da si je nečim — bilo čime — povrijedio, shvaćaš me? — Gurnuo je Tobyjevu slomljenu ruku
vrškom cipele, i Toby je glasno jeknuo. — Drago mi je da smo se razumjeli — osmjehnuo se Caruso. —
Vjenčanje je u jedan sat.
Carusov glas je blijedio, dok je Toby osjećao da tone u nesvijest. No znao je da se mora održati. — Ne
mogu — cvilio je. — Moja ruka ...
— Ne brini zbog toga — rekao je Al Caruso. — Stiže doktor da se pobrine za tebe. Namjestit će ti ruku i
dati nešto protiv bolova. Momci će sutra doći ovamo po tebe. Bit ćeš spreman, ha?
Toby je ležao u mori muka zureći u nasmiješeno lice Djeda Mraza te nije mogao vjerovati da se išta od
ovoga doista događa. Vidio je kako se Carusova noga ponovno približava njegovoj ruci.
— S-svakako — prostenjao je. — Bit ću spreman ...
I izgubio je svijest.
 11.

Vjenčanje, veleban događaj, održalo se u plesnoj dvorani hotela Morocco. Kao da je pola Las Vegasa bilo
prisutno. Bilo je tu zabavljača i vlasnika iz svih drugih hotela te plesačica, a usred svega toga nalazio se Al
Caruso, okružen s dvadesetak svojih prijatelja, mirnih, starinski odjevenih muškaraca, od kojih većina nije ništa
pila. Posvuda je bilo raskošnih cvjetnih aranžmana, glazbenika koji su mijenjali mjesta, divovski bife i dva
vodoskoka, koja su štrcala šampanjac. Al Caruso se pobrinuo za sve.
Svi su sažalijevali mladoženju, čija je ruka bila u gipsu zbog nesretnog pada niz stube. No svi su govorili o
tome kako su mlada i mladoženja prekrasan par i kako je ovo divno vjenčanje.
Toby je bio pod tolikim djelovanjem opijata koje mu je doktor dao da je kroz obred prošao gotovo
nesvjestan onoga što se događalo. A onda, kad su ljekarije prestale djelovati, a bol se ponovno počela javljati,
njega su opet preplavile srdžba i mržnja. Poželio je doviknuti svakome u prostoriji na kakvo je nevjerojatno
poniženje bio primoran.
Toby se okrenuo da preko dvorane pogleda svoju mladu. Sada se prisjetio Millie. Bila je lijepa djevojka
dvadesetih godina, kose boje meda i dobrog stasa. Toby se sjetio da se smijala njegovim šalama glasnije od
ostalih i da ga je stalno slijedila, Još mu je nešto palo na pamet. Bila je jedna od malobrojnih koje su odbile
poći s njime u krevet, što je samo povećavalo Tobyjev apetit. Sada mu se sve to vraćalo u sjećanje.

— Lud sam za tobom — bio joj je rekao — zar me ne voliš?

— Naravno da te volim — odgovorila je. — Ali imam momka.
Što je nije bio poslušao! Umjesto toga namamio ju je u svoju sobu na piće, a onda joj stao pripovijedati
viceve. Millie se tako jako smijala da je jedva primijetila što Toby izvodi, sve dok je nije skinuo i strpao u
krevet.
— Molim te, Toby — preklinjala ga je. — Nemoj. Moj će se momak ljutiti.
— Zaboravi ga. Za tog ću se dripca kasnije po brinuti — rekao je Toby. — O tebi ću se pobrinuti sada.
Cijelu su se noć zdušno milovali. Ujutro kad se Toby probudio, Millie je ležala kraj njega i plakala.
Raznježen, Toby ju je uzeo u naručaj i rekao: — Hej curo. Što je? Nije li ti bilo lijepo?
— Znaš da je. Ali...
— Hajde, prestani — rekao je Toby. — Ljubim te.
Propela se na lakte, pogledala ga u oči i rekla: — Stvarno? Hoću reći, zaista?
— I te kako. — Njoj je trebalo samo ono što će joj smjesta dati. Pokazalo se da je to stvarno sredstvo za
razvedravanje.
Promatrala ga je kako se vraća ispod tuša, kako ručnikom tare još uvijek mokru kosu i kako pjevuši
ulomke svoje glavne pjesme. Radosna, nasmiješila se i rekla: — Mislim da sam te zavoljela od prvog trenutka
kad sam te spazila, Toby.
— Hej, pa to je divno. Naručimo doručak.
I time je to bilo okončano... sve do sada. Zbog blesave ženske koju je fukao samo jedne noći cijeli mu se
život okrenuo naglavce.
Sada je Toby stajao i promatrao kako mu Millie prilazi u dugoj bijeloj vjenčanoj, haljini, kako mu se
smiješi, a on je proklinjao sebe i svoj kurac te dan kada se rodio.

U limuzini je muškarac na prednjem sjedalu za- hihotao i zadivljeno rekao: — Dobro sam vam to obavio,
gazda. Jadno kopile uopće nije znalo što ga je zviznulo.
Caruso se nasmiješio. Sve je ispalo dobro. Još otkako je njegova žena, prava nadžak-baba, otkrila njegovu
vezu s Millie, Caruso je znao da će morati naći načina da se otarasi plavokose plesačice.
— Podsjeti me da se pobrinem za to da s Millie dobro postupa — rekao je Caruso blago.

Toby i Millie uselili su u kućicu na Benedict Canyonu. U početku je Toby sate i sate provodio
razmišljajući o tome kako će se riješiti tog braka. Ojadit će Millie toliko da će ona zatražiti rastavu. Ili će je
jednostavno ostaviti te izazvati Carusa da nešto poduzme. Ali predomislio se nakon razgovora s režiserom
Dickom Landrvjem.
Ručali su u hotelu Bel Air nekoliko tjedana nakon vjenčanja, a Landry je upitao: — Koliko ti zapravo
poznaš Carusa?
Toby ga je pogledao: — Zašto?
— Nemoj se s njim spetljati, Toby. To je ubojica. Ispričat ću ti nešto što pouzdano znam. Carusov mlađi
brat oženio se devetnaestogodišnjom djevojkom koja je netom istupila iz samostana. Godinu dana kasnije dečko
je svoju ženu zatekao u krevetu s nekim momkom. O tome je obavijestio Ala.
Toby je slušao pogleda čvrsto uprta u Landryja.
— Što se dogodilo?
— Carusovi razbijača uzeli su mesarski nož i odrezali momku kurac. Natopili su sa benzinom i zapalili.
dok je momak promatrao. Zatim su ga ostavili da iskrvari.
Toby se prisjetio Carusovih riječi »otvorite mu hlače« i grubih ruku koje su prčkale oko njegova raspora.
Oblio ga je hladan znoj. Odjednom mu je bilo mučno u želucu. Znao je sa strahovitom sigurnošću da nema
nikakvog izlaza.

Josephine je našla izlaz kad joj je bilo deset godina. Bila su to vrata jednog drugog svijeta u koji se mogla
sakriti od majčine kazne i neprestane prijetnje paklenog ognja i prokletstva. Bio je to svijet prepun magije i
ljepote. Sate i sate sjedila bi u zamračenom kinu i promatrala bajne ljude na ekranu. Svi su oni živjeli u divnim
kućama i nosili prekrasna odijela; svi su bili tako radosni. A Josephine je pomislila — otići ću jednog dana u
Hollywood i tako Uvjeti. Nadala se da će to njena mati razumjeti.
Njena je majka smatrala da su filmovi đavolske izmišljotine, stoga je Josephine morala u kino kradom, za novac
koji je zaradila čuvanjem djece. Film koji je danas igrao bio je ljubavni, a Josephine se nagnula naprijed
radosno iščekujući što će se dogoditi. Najprije su se pojavila imena. Pisalo je: »Producent Sam Winters«.

12
Bilo je dana kad se Sam Winters osjećao kao da upravlja bolnicom za luđake, a ne filmskim studiom, i kao
da su svi štićenici pošli da ga dograbe. Ovo je bio jedan od takvih dana jer se kriza nagomilala. Još je jedan
požar izbio u studiju prošle noći, četvrti; sponzora filma »Moj čovjek Petko« uvrijedio je glavni glumac serije i
ovaj je želio otkazati predstavu; Bert Firestone, režisersko čudo od-djeteta, prekinuo je snimanje usred rada na
filmu vrijednom pet milijuna dolara; a Tessie Brand je otkazala film koji je trebalo početi snimati.
Šef vatrogasne brigade i kompanijin revizor bili su u Samovom uredu.
— Koliko je bio težak sinoćnji požar? — upitao je Sam.
Revizor je kazao: — Uređaji su potpuno uništeni, gospodine Winters. Morat ćemo iznova sagraditi studio
broj petnaest. Broj šesnaest se može popraviti, ali će nam za to trebati tri mjeseca.
— Nemamo tri mjeseca — odbrusio je Sam.— Idite na telefon i unajmite neki prostor kod Goldwyna.
Iskoristite ovaj vikend da počnete graditi nove kulise. Neka svi rade.
Okrenuo se šefu vatrogasne brigade, čovjeku koji se zvao Reillv, koji je Sama podsjetio na glumca
Georgea Bancrofta.
— Kao sunce je jasno da vas netko ne voli gospo dine Winters — kazao je Reillv. — Svaki je požar bio
klasičan slučaj paleža. Jeste li provjerili ogorčene?
Ogorčeni su bili nezadovoljni službenici, nedavno najureni ili oni koji su osjećali da imaju nešto protiv
svog poslodavca.
— Dva puta smo pregledali sve osobne liste — odgovorio je Sam. — Nismo naišli ni na što.
— Tko god to radio, točno zna što radi. Upo trebljava uređaj za tempiranje koji priključuje na požarnu
bombu kućne izradbe. Mogao bi biti elektri čar ili mehaničar.
— Hvala — rekao je Sam. — Proslijedit ću to dalje.

— Roger Tapp zove s Tahitija.

— Dajte mi ga — rekao je Sam. Tapp je bio producent »Moga čovjeka Petka«, televizijske serije koja se
snimala na Tahitiju i u kojoj je glavnu ulogu tumačio Tony Fletcher.
— U čemu je problem? — upitao je Sam. — Ne ćeš mi vjerovati, Sam. Philip Heller, predsjednik
upravnog odbora kompanije koja je sponzor serije, ovdje jeu posjetu sa svojom Obitelji. Došli su na snimanje
jučer popodne, a Tony Fletcher je bio baš usred scene. Okrenuo se prema njima i uvrijedio ih.
— Što je rekao?
— Rekao im je da se čiste s njegovog otoka,
— Isuse Kriste !
— Eto što si on umišlja. Heller je toliko bijesan da želi otkazati seriju.
— Idi Helleru i ispričaj se. Idi smjesta. Reci mu da je Tony Fletcher dobio slom živaca. Pošalji gospođi
Heller cvijeće i izvedi ih na večeru. Ja ću osobno razgovarati s Tonyjem Fletcherom.

Razgovor je trajao trideset minuta. Počeo je Samovim »slušaj ti, glupi pizdeku...«, a završio s »i ja tebe ljubim,
mali. Doletjet ću tamo da te vidim čim se uspijem izvući. I zaboga, Tony, nemoj fukati gospođu Heller.

Slijedeći problem bio je Bert Firestone, režisersko čudo od djeteta koje je upropaštavalo »Pan-Pacific
Studios«. Firestoneov film »Uvijek postoji sutra« snimao se sto deset dana, i već je za više od milijun dolara
prekoračio sredstva. Sada je Bert Firestone prekinuo snimanje, što je značilo da, uz zvijezde, stotinu i pedeset
statista besposleno sjedi na guzicama. Bert Firestone. Tridesetogodišnje čudo od djeteta koje je došlo s režiranja
nagrađenih televizijskih predstava na čikaškoj stanici na režiranje filmova u Hollywood. Prva tri Firestoneova
filma požnjela su osrednji uspjeh, no četvrti je dio pravi hit. Na temelju tog uspjeha postao je vrlo skupa zvjerka.
Sam se prisjetio svojeg prvog susreta s njim. Firestone je izgledao kap golo- bradi petnaestogodišnjak. Bio je
blijed, plah Čovjek, s crnim naočalama debela okvira, koje su sakrivale sitne kratkovidne ružičaste oči. Samu je
bilo žao dečka. Firestone nije nikoga poznavao u Hollwuoodu, stoga se Sam svojski potrudio da ga izvede na
večeru i pobrinuo se za to da ga drugi zovu na gozbe. Kad su prvi put razgovarali o filmu »Uvijek postoji sutra«,
Firestone je bio vrlo uljudan. Rekao je Samu da je voljan učiti. Hvatao se za svaku Samovu riječ. Bolje se i nije
mogao složiti sa Samom. Ako dobije taj film, rekao je Samu, svakako će se jako oslanjati na stručnost
gospodina Wintersa.
Bilo je to prije nego što je Firestone potpisao ugovor. Nakon što ga je potpisao, Adolf Hitler je u usporedbi
s njim bio kao Albert Schweitzer. Preko noći je od dječaka punanih obraza postao ubojica. Prekinuo je sve veze.
Sasvim je odbacio Samove prijedloge o sastavu glumačke ekipe, inzistirao je da se potpuno izmijeni dobar
scenarij koji je Sam već bio odobrio, a promijenio je većinu lokacija snimanja za koje su se već bili dogovorili.
Sam je poželio da ga izbaci iz filma, no njujorški mu je ured javio da bude strpljiv. Rudolph Hergershom,
predsjednik kompanije, bio je opčinjen enormnom dobiti posljednjeg Firestoneovog filma. Tako je Sam bio
prisiljen da mimo sjedi i da ništa ne poduzima. Činilo mu se da Firestoneova nadutost raste iz dana u dan.
Firestone bi mimo sjedio na producentskom sastanku i kad su svi iskusni šefovi odjela završili svoje, on bi
počeo svakoga sjeckati. Sam je škripao zubima i trpio. Firestone je odmah dobio nadimak Car, a kad ga
suradnici ne bi tako nazivali, spominjali su ga kao pimpeka iz Chikaga. Jednom je netko za nj rekao: — On je
dvospo- lac. Vjerojatno bi mogao samog sebe pojebati i roditi dvoglavo čudovište.
Sada, usred snimanja, Firestone je zatvorio dućan.
Sam je otišao na sastanak s Devlinom Kellyjem, šefom umjetničkog odsjeka. — Brzo s tim van — rekao je
Sam.
— U redu. Pimpek je naredio...
— Izbaci to. Misliš, gospodin Firestone.
— Oprosti. Gospodin Firestone je tražio da mu sagradim kulisu dvorca. Sam je napravio nacrte. Ti si ih
odobrio.
— Bili su dobri. Što se dogodilo?
— Dogodilo se to da smo napravili točno što je onaj mali... što je on želio, a kad je jučer pogledao,
zaključio je da mu više ne treba. Pola milijuna dolara onako niz ...
— Razgovarat ću s njim — rekao je Sam.

Bert Firestone bio je vani iza studija broj dvadeset tri i igrao je košarku s ekipom. Improvizirali su igralište,
iscrtali linije i postavili dva koša.
Sam je stajao i na trenutak promatrao. Ova je igra stajala studio dvije tisuće dolara na sat. — Bert!
Firestone se okrenuo, spazio Sama, nasmiješio se i mahnuo. Dobačena mu je lopta, driblao je, fintirao i
ubacio u koš. Zatim se došetao do Sama. — Kako ide? — Kao daje sve bilo u redu.
Dok je Sam promatrao dječačko nasmiješeno lice, sinulo mu je da je Bert Firestone luđak. Talentiran,
možda i genij, ali luđak čije se ludilo može dokumentirati. A pet milijuna kompanijinog novca bilo je u njego
vi iji rukama.
— Čujem da ima problema s novini kulisama — rekao je Sam. — Raščistimo to.
Bert Firestone se lijeno nasmiješio i rekao: — Nemamo tu što raščišćavati. Kulisa ne valja.
Sam je prasnuo: — O čemu ti to, do vraga, govoriš? Dali smo ti točno ono što si naručio. Sam si napravio
nacrte. Sad mi reci što s time nije u redu?
Firestone ga je pogledao i žmirnuo: — No, ništa nije loše s time. Samo što sam se ja predomislio. Ne želim
dvorac. Odlučio sam da to nije pravi ambijent. Shvaćaš što hoću reći? To je prizor oproštaja Ellen i Mikea.
Volio bih da Ellen posjeti Mikea na palubi njegovog broda dok se on sprema da isplovi.
Sam je zurio u njega: — Mi nemamo kulisu broda, Bert.
Bert Firestone je raširio ruke, lijeno se osmjehnuo i rekao: — Napravi mi je. Sam.
— I ja sam bijesan — rekao je Rudolph Herger shorn na međugradskoj liniji — ali ga ne možeš za-
mijeniti, Sam. Preduboko smo sada zagrezli. Nemamo u filmu nikakvih zvijezda. Bert Firestone je naša
zvijezda.
— Znaš li koliko je premašio budžet?
— Znam. I kao što je Goldwin rekao: »Nikad više neću uzeti tog kujinog sina ako ga ne trebam«.
Trebamo ga da dovrši ovaj film.
— Pogrešno je to — opirao se Sam. — Ne bi mu se smjelo dopustiti da se samo tako provuče.
— Sam, da li ti se sviđa materijal koji je Fire stone dosad snimio.
Sam je morao biti iskren. — Sjajan je.
— Napravi mu brod.

Kulisa je bila gotova za deset dana, i Bert Firestone je ponovno pokrenuo ekipu filma »Uvijek postoji
sutra«. Film se pokazao kao najveći uspjeh godine.
Slijedeći je problem bila Tessie Brand.
Tessie je bila najvatrenija pjevačica. Bio je to strašan potez kad je Sam Winters uspio s njom sklopiti
ugovor za tri filma u »Pan-Pacific Studiosu«. Dok su drugi studiji pregovarali s njenim agentima, Sam je mirno
odletio u New York, pogledao njen show i izveo je nakon toga na večeru. Večera je potrajala do sedam ujutro.
Tessie Brand je bila jedna od najružnijih djevojaka koje je Sara vidio i jedna od najnadarenijih. Njen talent
je osvajao. Kćerka bruklinskog krojača, Tessie nikad nije uzimala satove pjevanja. Ali kad je izišla na scenu i
počela pjevati snažnim glasom koji je drmao krovne grede, publika je pošizila. Tessie je bila glumačka zamjena
u promašenom brodvejskom mjuziklu koji je trajao samo Šest tjedana. Završne večeri glumica koju je Tessie
zamjenjivala napravila je pogrešku, telefonski javila da je bolesna i ostala kod kuće. Tessie Brand je te večeri
prvi put nastupila pjevajući srcem onoj nekolicini gledalaca u gledalištu. Među njima se slučajno zatekao Paul
Varrick, brodvejski producent. Dao je Tessie glavnu ulogu u svojem slijedećem mjuziklu. Prosječnu predstavu
pretvorila je u kolosalan uspjeh. Kritičari su se razbacivali superlativima nastojeći opisati nevjerojatnu, ružnu
Tessie, i njen zapanjujući glas. Snimila je svoju prvu singlicu. Ta je ploča preko noći došla na vrh. Napravila je
album i prodala u prvih mjesec dana dva milijuna primjeraka. Bila je kraljica Midas jer je sve što je dotakla
pretvarala u zlato. Brodvejski producenti i gramofonske tvrtke basnoslovno su zarađivali na Tessie Brand, a
Hollywood ju je želio dobiti na film. Njihovo se oduševljenje zamaglilo pri pogledu na njeno lice, ali su joj
brojke iz blagajne davale neodoljivu ljepotu.
Nakon Sto je s njom proveo pet minuta, Sam je znao kako će je obraditi.
— Živcira me — priznala je Tessie Samu prve noći kad su se upoznali — pomisao kako ću izgledati na
onom golemom ekranu. Dovoljno sam ružna i u prirodnoj veličini, zar ne? Svi mi studiji pričaju da me mogu
uljepšati, ali mislim da je sve to sranje.
— I jest sranje — rekao je Sam. Tessie ga je začuđeno pogledala. — Ne dopusti nikome da te po kuša
promijeniti, Tessie. Upropastit će te.
— Da?
— Kad je MGM sklopio ugovor s Dannyjem Thomasom, Louie Mayer je želio da mu operiraju nos.
Umjesto toga, Danny je otišao iz studija. Znao je da je ono što mora prodati on sam. Eto, to ti moraš prodati —
Tessie Brand, a ne nekog plastičnog ne znanca.
— Ti si prvi koji je sa mnom iskren — rekla je Tessie. — Pravi si mensch. Oženjen?
— Ne — rekao je Sam.
— Zezaš li se?
Sam se nasmijao: — Nikad s pjevačicama. Nemam
uha.
— Neće ti trebati uho — nasmiješila se Tessie. — Sviđaš mi se.
— Da li ti se toliko sviđam da sa mnom napraviš nekoliko filmova?
Pogledala ga je i rekla: — Da.
— Divno. Napravit ću ugovor s tvojim agentom. Pogladila je Samovu ruku i rekla: — Siguran si
da se ne zezaš?

Prva dva filma Tessie Brand probila su sve financijske plafone. Za prvi je dobila nominaciju Akademije, a za
drugi zlatnog Oscara. Diljem svijeta publika se gurala u redove pred kinima da vidi Tessie i da čuje taj
nevjerojatan glas. Imala je sve. Bila je zabavna, mogla je pjevati, a mogle je i glumiti. Njena se ružnoća
preobrazila u prednost, jer se publika poistovjećivala s njom. Tessie Brand je postala nadomjestak svima
neprivlačnima neljubijenim a, neželjenima. Udala se za glavnog glumca u svojem prvom filmu, razvela se od
njega nakon ponavljanja kadra pa se udala za naslovnog glumca u svojem slijedećem filmu. Sam je čuo glasine
da je i taj brak u raspadanju, no Hollywood je bio leglo tračeva. Nije na tu svraćao pozornost jer je osjećao da
ga se to nimalo ne tiče.
Kako se pokazalo, bio jeu zabludi.

Sam je telefonski razgovarao s Barrvjem Hermanom, Tessienim agentom. — U čemu je problem. Barry?
— U Tessienom novom filmu. Nije sretna, Sam. Sam je osjetio kako ga podilazi gnjev. — čekaj
malo! Tessie se suglasila s producentom, režiserom i knjigom snimanja. Napravili smo kulise i spremni smo za
snimanje. Nema načina da sada odstupi. Ja ću ...
— Ne želi odstupiti.
Sam je bio zatečen. — A koga vraga onda hoće?
— Želi novog producenta filma.
Sam je zaurlao u telefon. — Želi što?
— Ralph Dastin je ne razumije.
— Dastin je jedan od najboljih producenata. Sretna je što ga ima.
— Sto posto se slažem s tobom, Sam. No kriva je narav. Neće snimati dok on ne ode.
— Ima ugovor, Barry.
— Znam to, druškane. I, vjeruj mi, Tessie ima najbolju volju da ga se drži. Sve dotle dok je fizički kadra.
Stvar je samo u tome što postaje nervozna kad je nesretna i čini se da ne može upamtiti teks!
— Ponovo ću te nazvati — rekao je bijesno Sam. Zalupio je slušalicom.
Prokleta kučka! Nije bilo nikakvog razloga da najuri Dastina iz filma. Vjerojatno je odbio da ode s njom u
krevet ili nešto podjednako glupavo. Sam je rekao Lucille: — Pozovi Ralpha Dastina.
Ralph Dastin je bio fin čovjek pedesetih godina. Otpočeo je kao pisac i na kraju je postao producent.
Filmovi su mu imali ukusa i šarma.
— Ralph — počeo je Sam. — Ne znam kako da ...
Dastin je podigao ruku. — Ne moraš mi reći, Sam. Baš sam krenuo ovamo da ti saopćim da odlazim.
— Što se to, do vraga, zbiva? — upitao je Sam. Dastin je slegnuo ramenima. — Našu zvijezdu
svrbi. Želi da je netko počeše.
— Hoćeš reći da ti je već odabrala zamjenu?
— Isuse, pa gdje ti živiš? Na Marsu? Zar ne čitaš trač-rubrike?
— Ako ikako mogu, ne čitam. Tko je taj?
— Nije taj.
Sam je polako sjeo. — Što?
— Radi se o kostimografkinji Tessienog filma. Zove se Barbara Carter — poput jetrenih pilulica.
— Siguran si u to? — upitao je Sam.
— Ti si jedini čovjek u cijeloj zapadnoj hemisferi koji to ne zna.
Sam je odmahnuo glavom. — Oduvijek sam mislio daje Tessie jednocijevka.
— Sam, život je kafeterija. Tessie je gladna cura.
— U redu, ali ja nisam spreman dati prokletoj kostimografkinji u ruke film od četiri milijuna dolara.
Dastin se nakesio. — Baš si rekao krivu stvar.
— A što to znači?
— To znači da je jedan od Tessienih stavova taj da ženama nije data ravnopravnost u ovom poslu. Tvoja
zvjezdica je postala nastrojena veoma feministički.
— Neću to — rekao je Sam.
— Kako god hoćeš. Ali dat ću ti jedan besplatan savjet. To je jedini način da uopće snimiš taj film.

Sam je telefonirao Berryju Hermanu. — Kaži Tessie da je Ralph Dastin otkazao — rekao je Sam.
— Bit će joj drago da to čuje.
Sam je škrgutnuo zubima, a onda upitao: — Je li imala na umu nekog producenta?
— U stvari, jest — rekao je Herman uglađeno. — Olkrila je vrlo nadarenu mladu djevojku za koju osjeća
da je spremna za ovakav izazov. Pod vodstvom nekoga tako briljantnog kao što si ti. Sam...
— Izbaci EPP — rekao je Sam. — Je li to njena posljednja?
— Bojim se da jest, Sam. Oprosti.

Barbara Carter je imala lijepo lice, skladan stas i, koliko je Sam mogao zaključiti, bila je prava ženska.
Promatrao ju je dok je sjedala na kožnati kauč u njegovom uredu i elegantno prekrižila svoje duge, lijepo
oblikovane noge. Kad je progovorila, glas joj je zvučao malko promuklo, ali to je moglo biti zato što je Sam
tražio nekakav znak. Proučavala ga je blagim sivim očima pa rekla: — Čini mi se da sam u strašnom položaju,
gospodine, Winters. Ne, nisam imala namjeru da ikoga lišim posla. Pa ipak — podigla je bespomoćno ruke —
gospođica Brand kaže da jednostavno ne može snimiti film ako ja ne budem producent. Sto mislite da bih
trebala učiniti?
Na trenutak je Sam bio u iskušenju da rekne. Umjesto toga je upitao: — Jeste li imali kakvih iskustava sa
show businessom, osim što ste bili kostimografkinja?
— Bila sam razvodnica u kinu i vidjela mnogo filmova.
Sjajno! — Zbog čega gospođica Brand misli da vi možete napraviti film?
Kao da je dotakao skrivenu oprugu. Barbara Carter je odjednom živnula. — Tessie i ja smo mnogo
razgovarale o ovom filmu. — Nema više »gospođica Brand«, opazio je Sam. — Mislim da u scenariju ima
mnogo loših stvari, i kad sam je upozorila na to, složila se sa mnom.
— Mislite li da znate više o pisanju scenarija od pisca koji je dobio nagradu Akademije i koji je na pravio
pet-šest uspješnih filmova i brodvejskih ko mada?
— O, ne, gospodine Winters. Samo mislim da znam više o ženama. — Sive oči sad su postale kruće, a ton
nešto tvrđi. — Zar ne mislite da je smiješno da muškarci uvijek pišu ženske uloge? Samo mi uistinu znamo što
osjećamo. Zar vam to nije logično?
Sam se umorio od te igre. Znao je da će je uzeti i mrzio je samog sebe zbog toga, ali upravljao je studiom, a
posao mu je bio da se stara o tome da se snimaju filmovi. Ako je Tessie Brand željela da njena maza vjeverica
bude producent ovog filma, Sam će početi naručivati orahe. Film s Tessie Brand lako bi mogao značiti dobit od
dvadeset do trideset milijuna dolara. Uz to. Barbara Čarter nije mogla učiniti ništa što bi stvarno moglo
naškoditi filmu. Bar ne za sada. Snimanje je bilo preblizu da bi se mogle napraviti bilo kakve značajnije
izmjene.
— Uvjerili ste me — rekao je Sam ironično. — Dobili ste posao. Čestitam.

Slijedećeg jutra Hollywood Reporter i Variety su na prvim stranicama objavili da je Barbara Čarter
producent novog filma Tessie Brand. Kad je Sam upravo htio baciti novine u koš, jedna mala vijest na dnu
stranice privukla je njegov pogled: TOBY TEMPLE POTPISAO JE UGOVOR ZA NASTUP U PROSTO-
RIJAMA HOTELA TAHOE.
Toby Temple. Sam se prisjetio živog mladog ko- mičara u uniformi, i ta je uspomena ozarila njegovo lice
smiješkom. Zabilježio je u pameti da ode pogledati Templeovu predstavu ako ova ikad dođe u grad.
Čudio se zašto Toby Temple nije nikad stupio s njim u kontakt.
 13.

Na neki neobičan način Millie je bila odgovorna -za uspon Tobyja Templea do zvjezdanih visina. Prije
njihovog vjenčanja on je bio tek jedan od kemičara u usponu, jedan od brojnih. Nakon vjenčanja pridodan je
nov sastojak: mržnja. Toby je bio natjeran u brak s djevojkom koju je prezirao, i u njemu je tinjao toliki bijes da
bi je mogao ubiti golim rukama.
Iako to Toby nije spoznao, Millie je bila divna, odana žena. Obožavala ga je i činila sve što je mogla da mu
ugodi. Ukrasila je kuću u Benedict Canyonu, učinivši to doista lijepo. No što se Millie više trudila da ugodi
Tobyju, to ju je on više prezirao. Uvijek je bio pretjerano uljudan prema njoj brižno pazeći da ne učini ili ne
kaže nešto što bi je toliko uznemirilo da nazove Carusa. Dokle god bude živ, Toby neće zaboraviti strašnu bol
od onog željeza koje mu je smrskalo ruku, ni pogled na lice Carusa kad je ovaj rekao: »Ako ikad povrijediš
Millie ...«

Zbog toga što nije mogao svoju agresiju očitovati prema svojoj ženi, Toby je svoj bijes usmjerio na
publiku. Tko god bi zvecnuo po tanjuru, digao se da ode u toalet ili se usudio razgovarati dok je Toby bio na
pozornici, smjesta je postao meta bijesne tirade.
Izvodio je to s takvim naivnim, nevinim šarmom da ga je publika obožavala, a kad bi sasjekao neku nesretnu
žrtvu, ljudi bi se do suza smijali. Spoj njegovog nevinog, neporočnog lica i opakog smiješnog jezika činio ga je
neodoljivim. Mogao je reći najodvratnije stvari i provući se s njima. Da te Toby Temple izdvoji za svoje jezične
ekshibicije, postalo je znak prestiža. Tobyjevim žrtvama nikad nije palo na pamet da je Toby stajao iza svake
riječi koju je rekao. Dok je ranije bio tek jedan od nadobudnih mladih komičara, sad je postao predmet
razgovora zabavljačkih krugova.
Kad se Clifton Lawrence vratio iz Evrope, zapanjila ga je vijest da se Toby oženio plesačicom. Činilo mu
se to neprimjereno Tobyju, ali kad je Tobyja pitao o tome, ovaj ga je pogledao u oči i rekao: — što se tu može
reći, Cliff? Sreo sam Millie, zaljubio se i tako ti je to.
Nekako to ipak nije zvučalo vjerodostojno. A još je nešto zbunjivalo Lawrencea. Jednoga je dana Clifton u
svom uredu rekao Tobyju: — Ti stvarno — stvarno postaješ sjajan. Sredio sam ti četverotjedni angažman u
Thunderbirdu. Dvije tisuće tjedno.
— A što je s onom turnejom?
— Zaboravi je. Las Vegas plaća deset puta više i svi će vidjeti tvoj nastup.
— Prekriži Vegas. Daj mi turneju.
Clifton ga je iznenađeno pogledao. — Ali Las Vegas je...
— Daj mi turneju. — U Tobyjevom glasu bio je prizvuk koji Clifton Lawrence nije čuo nikad ranije. Nije
to bila nadutost ili temperament; bilo je tu nečeg dubljeg, duboko kontrolirane srdžbe.
Isijavalo je to s lica koje je postalo još vedrije i dječačkije nego ikad, i to je bilo ono što je zastrašivalo.

Od tog dana Toby je bio neprekidno na putu. Bio je to jedini njegov bijeg iz zatvora. Nastupao je u noćnim
klubovima, kazalištima, u dvoranama, a kad su ti angažmani istekli, progonio je Cliftona Lawrfincea da mu
ugovori nastupe u koledžima. Bilo kamo, samo da pobjegne od Millie.
Prilike da ode u krevet s požudnim privlačnim ženama bile su bezgranične. U svakom je gradu bilo isto.
Čekale su ga u garderobi prije i poslije nastupa i postavljale mu zasjede u hotelskom predvorju.
Toby ni s jednom od njih nije otišao u krevet. Mislio je na penis onog Čovjeka koji je bio odsječen i
spaljen te na riječi Carusa: »Stvarno si opremljen... Neću te ozlijediti. Ti si mi prijatelj. Sve dotle dok si dobar
prema Millie .. .*
I Toby je sve te žene otpravljao.
— Zaljubljen sam u svoju ženu — rekao bi plaho. A one su mu vjerovale i obožavale ga zbog toga, pa se
proširio glas, kao Sto je Toby i želio da se proširi: Toby Temple se ne zajebava uokolo, on je pravi obiteljski
čovjek.
No dražesne poželjne mlade djevojke i dalje su ga opsjedale, i što je Toby više odbijao, to su ga one više
željele. A on je bio toliko gladan žene da je neprestano osjećao fizičku bol. Prepone su ga toliko boljele da mu
je ponekad bilo teško raditi. Opet je počeo masturbirati. Svaki put kad bi to radio, mislio je o svim onim lijepim
djevojkama koje su čekale da pođu s njim u krevet, pa bi kleo i bjesnio na svoju sudbinu.
Zato što ga nije mogao imati, Tobyju je cijelo vrijeme glava bila puna seksa. Kad god bi se vratio kući
nakon turneje, Millie ga je iščekivala, žudna, dražesna i spremna. A kad bi je ugledao, sve su njegove seksualne
želje splasnule. Ona je bila neprijatelj, i Toby ju je prezirao zbog onoga Sto s njim radi. Prisilio je samog sebe
da ide s njom u krevet, ali je zapravo zadovoljavao Carusa. Kad god bi je uzeo, bilo je to s takvom divljom
brutalnošću da je morala ječati od boli. Pretvarao se da misli kako su to zvuči ugode i tucao ju je jače i jače sve
dok konačno ne bi svršio u prasku gnjeva koji je u nju izlijevao njegovo otrovno sjeme. Nije vodio ljubav.
Vodio je mržnju.

U lipnju 1950. Sjeverni Korejci prešli su 38. paralelu i napali Južne Korejce, a predsjednik Truman
naredio je snagama Sjedinjenih Država da interveniraju. Bez obzira na to što je ostali svijet mislio
o korejskom ratu, Toby je smatrao da je to za njega najbolja šansa.
 Na početku prosinca u Daily Variety je izišla vijest da se Bob Hope sprema na božičnu turneju da zabavi
jedinice u Seulu. Trideset sekundi nakon što je to pročitao, Toby se našao na telefonu i razgovarao s Cliftonom
Lawrenceom.
— Moraš me u to utrpati, Cliff.
— Zašto? Skoro ti je trideset godina. Vjeruj mi, dragi dečko, te turneje nisu zabavne. Ja...
— Brige mene jesu li zabavne ili nisu — vikao je Toby u slušalicu. — Oni vojnici tamo riskiraju svoje
živote. Najmanje što mogu učiniti jest daim priuštim malko smijeha.
To je bila strana Tobyja Templea koju Clifton prije nije vidio. Bio je dirnut i zadovoljan.
— U redu. Ako ti je toliko stalo do toga, vidjet ću što mogu napraviti — obećao je Clifton.
Sat kasnije nazvao je Tobyja: — Razgovarao sam s Bobom. Bio bi sretan da mu se pridružiš. Ali ako se
predomisliš ...
— Ni u kojem slučaju — rekao je Toby spuštajući slušalicu.
Clifton Lawrence je dugo sjedio i razmišljao o Tobyju. Jako se njime ponosio. Toby je bio divno ljudsko
biće, a Clifton Lawrence bio je oduševljen što je njegov agent, očaran time što čovjek koji pomaže oblikovati
sve uspješniju Tobyjevu karijeru.

Toby je nastupao u Taeguu, Pusanu i Chonjuu i našao je utjehu u vojničkom smijehu. Millie je blijedjela u
njegovoj podsvijesti.
A onda je Božić prošao. Umjesto da se vrati kući, otišao je na Guam. Ondje su ga momci voljeli. Otišao
jeu Tokio i zabavljao ranjenike u vojnoj bolnici. No na kraju je došlo vrijeme da se vrati kući.
U travnju, kad se Toby vratio s desetotjedne turneje po Srednjem zapadu, Millie ga je čekala na aerodromu.
Prve su joj riječi bile: — Dragi, imat ću dijete!
Piljio je u nju zaprepašten. Njegov izraz lica shvatila je kao izraz sreće.
— Nije li to divno — uzviknula je. — Sad kad budeš odsutan, imat ću dijete da mi pravi društvo. Nadam
se da će biti dječak kako bi ga mogao voditi na bejzbol i . . .
Toby nije čuo ostatak budalaština koje je mljela. Kao da su njene riječi protjecale izdaleka kroz neki filtar.
Negdje u podsvijesti Toby je vjerovao da će se jednoga dana za nj nekako naći izlaz. Bili su u braku dvije
godine i činilo mu se kao vječnost. A sad ovo. Millie ga nikada neće pustiti.
Nikada.

Beba se očekivala negdje oko Božića. Toby je sklopio angažman da ode na Guam sa skupinom zabavljača,
ali nije imao pojma hoće li se Al Caruso suglasiti s time da on bude odsutan kad Millie bude rađala. To se
moglo ustanoviti samo na jedan način. Toby je nazvao Las Vegas.
Carusov veseli poznati glas smjesta se javio na vezi.
— Zdravo, dečko. Drago mi je što ti čujem glas.
— Drago m i j e što ja čujem tvoj, Al.
— Čujem da ćeš postati tata. Mora da si stvarno uzbuđen.
— Uzbuđen nije prava riječ — rekao je Toby iskre no. Pustio je da mu se u glasu primijeti prizvuk brižnog
nemira. — Zato te i zovem, Al. Dijete se treba rodili negdje oko Božića, i... — morao je biti vrlo oprezan. —
Ne znam... ne znam što da radim. Želim biti ovdje s Millie kad se mali rodi, ali su me zamolili da se vratim u
Koreju i Guam da zabavljam jedinice.
Duga stanka. — To je gadno mjesto.
— Ne želim iznevjeriti naše momke tamo dolje, ali ne želim iznevjeriti ni Millie.
— N-da. — Još jedna stanka. A zatim: — Reći ću ti što ja mislim, dečko. Svi smo mi dobri
Amerikanci, zar ne? Oni dečki se tamo dolje bore za nas, zar ne? Toby je osjetio kako mu se tijelo iznenada
opušta.
— Svakako. Ali ne volim ...
— S Millie će biti sve u redu — rekao je Caruso.
— Žene već vraški dugo rađaju djecu. Idi u Koreju.

Šest tjedana kasnije, na Badnjak, dok je Toby silazio s pozornice uz gromoglasan pljesak garnizona u
Pusanu, predan mu je brzojav kojim ga obavještavaju d a j e Millie umrla rađajući mrtvog sina.
Toby je bio slobodan.
 14

14. kolovoza 1952. bio je trinaesti rođendan Josephine Czinski. Na zabavu ju je pozvala Mary Lou Keny-
on, rođena istoga dana. Mati je zabranila Josephine da ode. — Ono su pokvareni ljudi — opomenula ju je
gospođa Czinski. — Bilo bi bolje da ostaneš kod kuće i proučavaš Bibliju.
No Josephine nije imala namjeru da ostane kod kuće. Njeni prijatelji nisu bili pokvareni. Kad bi barem
mogla navesti svoju majku da to shvati. Čim je mati otišla, Josephine je uzela pet dolara, koje je zaradila
Čuvajući djecu, pošla u grad i ondje kupila prekrasan bijeli kupaći kostim. Zatim je krenula prema Mary Lou-
Predosjećala je da će to biti divan dan.

Mary Lou Kenyon živjela je u najljepšoj od svih naftaških palača. Kuća joj je bila puna antikviteta,
neprocjenjivih tapiserija i krasnih slika. Na imanju su bile kućice za goste, štale, tenisko igralište, privatno
uzletište i dva bazena — veliki za Kenyonove i njihove goste, i odostraga za osoblje.
Mary Lou je imala starijeg brata Davida, čije je poglede Josephine s vremena na vrijeme zamjećivala. Bio je to
najljepši mladić kojega je Josephine vidjela. Kao da je bio visok tri metra, imao je široka ragbijaška ramena i
izazivačke sive oči. Bio je half All-Americana i dobio je Rhodesovu stipendiju. Mary Lou je imala i jednu stariju
sestru, Beth, koja je umrla kad je Josephine bila još mala.
Sada, na zabavi, Josephine se stalno osvrtala u nadi da će vidjeti Davida, ali ga nigdje nije ugledala. Ranije
bi se nekoliko puta zaustavio da s njom razgovara, ali je Josephine svaki put pocrvenjela i nijemo stajala,
zavezana jezika.
Zabava je vrlo uspjela. Bilo je četrnaestoro dječaka i djevojčica. Pojeli su obilan obrok govedine s roštilja,
pilića, čilija, salate od krumpira i limunade, koji su im na terasu poslužili uniformirani batleri i služavke. Zatim
su Mary Lou i Josephine otvorile svoje poklone dok su svi ostali stajali oko njih i o njima razgovarali.
Mary Lou je rekla: — Hajdemo se svi okupati.
Požurili su u svlačionice, svatko na svojoj strani bazena. Kad se Josephine presvukla u novi kupaći kostim,
pomislila je da nikad nije bila toliko sretna. Bio je to savršen dan koji je provela sa svojim prijateljima. Bila je
jedna od njih i dijelila je s njima ljepotu koja ih je posvuda okruživala. Ništa zlo nije bilo u tome. Poželjela je
zaustaviti vrijeme i zamrznuti ovaj dan kako nikad ne bi svršio.
Istupila je na blještavo sunce. Dok je išla prema bazenu, postala je svjesna d a j e drugi motre, djevojke s
neprikrivenom zavišću, a dječaci vragoljasto, potajno. U posljednjih nekoliko mjeseci njeno je tijelo naglo
sazrelo. Dojke su joj bile čvrste i pune, napinjale su njen kupaći kostim, a bokovi su dali naslutiti bujne
zaobljene forme žene. Josephine je skočila u bazen pridružujući se ostalima.
— Igrajmo se Marca Pola — poviknuo je netko.
Josephine je voljela tu igru. Uživala je u kretanju u toploj vodi, dok su joj oči bile čvrsto stisnute. Zaviknula
bi »Marco», a ostali bi morali odgovoriti »Polo!« Josephine bi zaplivala za zvukom njihovih glasova prije nego
što bi se oni odmaknuli sve dok ne bi nekoga povukla, a tada bi taj morao loviti.
Počela je igra. Cissy Topping je lovila. Pošla je za dječakom koji joj se sviđao, za Bobom Jacksonom, ali ga
nije mogla uhvatiti, pa je povukla Josephine. Josephine je čvrsto zažmirila i osluškivala izdajničke zvukove
pljuskan ja.
— Marko! — viknula je.
Začuo se zbor »Polo«. Josephine se bacila prema najbližem glasu. Pipala je u vodi. Nije bilo nikoga.
— Marco! — uzviknula je.
Ponovo zbor »Polo«. Naslijepo je zahvalila, no dosegla je samo zrak. Nije joj bilo važno Sto su bili brži od
nje; željela je da ova igra potraje, zauvijek baš kao što je željela da ovaj dan potraje u vječnost.
Smirila se naprežući se da čuje pljusak, hihot, šapat. Muvala se po bazenu zatvorenih očiju, raširenih ruku i
dodirnula stepenice. Zakoračila je gore da stiša zvuk vlastitih pokreta.
— Marco! —poviknula je.
Odgovora nije bilo. Stajala je nepokretna.
— Marco!
Tišina. Kao da je bila u toplom, vlažnom, napuštenom svijetu, sama. Zafrkavali su je. Bili su odlučili da joj
nitko ne odgovori. Josephine se nasmiješila i otvorila oči.
Bila je sama na stepenicama bazena. Nešto ju je navelo da pogleda dolje. Donji dio njenog bijelog kupa ćeg
kostima bio je umrljan crvenim, a između bedara tekao je tanki mlaz krvi. Sva su djeca stajala na rubovima
bazena i zurila u nju. Josephine je podigla pogled prema njima, zatečena. — Ja — prekinula se ne znajući što da
kaže. Hitro se spustila niz stepenice u vodu da prikrije svoju sramotu.
— Mi to ne radimo u bazenu — rekla je Mary Lou.
— Poljaci rade — zahihotao je netko.
— Hej, hajdemo se istuširati.
— Da. Gadi mi se.
— Tko bi se još kupao u ovome?
Josephine je ponovno zažmirila i čula kako se svi udaljuju prema svlačionici ostavljajući je. Ostala je na
mjestu i dalje čvrsto žmireći, stišćući noge u nastojanju da zaustavi sramotni mlaz. Nikad ranije nije imala
nienstruaciju. Došla joj je potpuno neočekivano. Svi će se oni za trenutak vratiti i reći joj da su je samo zafr -
kavali, da su i dalje njeni prijatelji, da radost neće prestati. Vratit će se i objasniti da je sve to bila igra. Možda
su se već i vratili, spremni da se igraju. Očiju čvrsto stisnutih prošaptala je »Marco«, a jeka je za mrla na
poslijepodnevnom zraku. Pojma nije imala koliko je dugo stajala ondje u vodi, zatvorenih očiju.
Mi to ne radimo u bazenu.
Poljaci rade.
U glavi joj je počelo žestoko tući. Osjetila je mučninu i želudac joj se odjednom počeo grčiti. No znala je
da i dalje mora ondje stajati čvrsto stisnutih očiju. Dok se ne vrate i ne kažu joj da je to bila šala.
Čula je korake i šuškanje iznad sebe, i odjednom je znala da je sve u redu. Vratili su se. Otvorila je oči i
podigla pogled.
David, stariji brat Mary Lou, stajao je na rubu bazena s frotirom u rukama.
— Ispričavam se za sve njih — rekao je prigušenog glasa. Pružio joj frotirni ogrtač. — Evo. Iziđi i obuci
ovo.
No Josephine je zažmirila i ostala na mjestu, ukočena. Poželjela je umrijeti što brže.

15.

Bio je jedan od dobrih Samovih dana. Probne snimke novog filma Tessie Brand bile su divne. Dijelom je
to, naravno, bilo zbog toga sto se Tessie slomila da opravda svoje ponašanje. Ali bez obzira na razlog, Barbara
Čarter će se pojaviti kao najuspješniji producent godine. Bit će to sjajna godina za kostimografa.
Televizijske serije koje je proizvodio »Pan-Pacific« dobro su išle, a »Moj čovjek Petko« bila je najuspje-
šnija. Televizijska mreža pregovarala je sa Samom o novom petogodišnjem ugovoru za serije.
Sam je upravo spremao da ode na ručak, kadli mu je Lucille žurno upala i rekla: — Upravo su ulovili
jednoga kako podmeće požar u odjelu rekvizita. Vode ga ovamo.

Čovjek je šutke sjedio na stolcu sučelice Samu, a dva su stražara kompanije stajala iza njega. Oči su mu
sjale od zloće. Sam se još nije oporavio od šoka.
— Zašto? — upitao je. — Za ime. Božje zašto?
— Zato što nisam htio tvojeg jebenog milosrđa — rekao je Dallas Burke. — Mrzim tebe, ovaj studio i
cijelu tu trulu branšu. Ja sam ovu branšu podigao, ti kuj in sine. Platio sam za polovicu studija u ovom ušljivom
gradu. Svi su se na moj račun obogatili. Zašto mi nisi dao da režiram film, umjesto što si me pokušao isplatiti
pretvarajući se da kupuješ hrpu jebenih ukradenih bajki. Kupio bi od mene. i telefonski imenik. Sam. Nisam od
tebe želio nikakvih usluga — želio sam posao. Tjeraš me da umrem kao propalica, ti pizdo jedna, i nikad ti to
neću oprostiti.
Dugo nakon što su Dallasa Burkea izveli. Sam je sjedio i razmišljao o njemu sjećajući se sjajnih stvari koje
je Dallas napravio, divnih filmova koje je snimio. U bilo kojem drugom poslu bio bi heroj, predsjednik odbora
ili bi se bio povukao sa zgodnom debelom mirovinom i slavom.
No to je bio divni svijet show businessa.
 16.

Početkom pedesetih godina zvijezda Tobyja Templea bila je u usponu. Nastupao jeu vrhunskim noćnim
klubovima — Chez Paree u Chicagu, Latin Casino u Philadelphia, Copacabana u New Yorku. Nastupao je u
dobrotvorne svrhe, po dječjim bolnicama i na priredbama humanitarnog karaktera. Nastupao bi za svakoga,
svugdje i u svako doba. Publika mu je bila životna hrana. Trebao je pljesak i ljubav. Bio je potpuno zaokupljen
show businessom. Važni događaji zbivali su se Sirom svijeta, no za Tobyja su bili samo materijal za njegove
nastupe.

Godine 1951. otpušten je general Me Artur koji je rekao: »Stari vojnici ne umiru — samo izblijede«, a
Toby je dodao: »Isuse, moramo se služiti istom praonicom rublja«.
Kada je 1952. bačena hidrogenska bomba, Tobyjev je odgovor bio: »Nije to ništa. Trebali ste vidjeti moju
premijeru u Atlanti.«
Ike je bio predsjednik, Staljin je umro, a mlada je Amerika nosila kape a la Davy Crockett, i bio je bojkot
autobusa u Montgomervju.
I sve je bilo materijal za Tobyjev nastup. Kad bi onim svojim nevinim izgledom zbunjenog nevinašca izvodio
svoje točke, publika je urlikala.
Tobyjev cijeli život sastojao se od viceva. »... pa je on rekao: Pričekaj časak, uzet ću šešir i poći s to-
bom. ..«, pa »... da vam kažem istinu, izgledalo je tako dobro da sam ga sam pojeo!« zatim »...to je bombo -
nijera, ali će me pozvati...« i »... trebao sam biti cajkan...« pa »... sad sam te dobio, a nema broda...« pa «... samo
moja sreća. Uzet ću onaj dio koji jede...« i tako dalje, i tako dalje, dok se publika valjala od smijeha. Publika ga
je voljela, a on se hranio njenom ljubavlju, tovio se od nje i penjao još više.
No u Tobyju je bilo nekog dubokog divljeg nemira. Uvijek je tražio nešto više. Nikada nije uživao jer se
bojao da bi negdje drugdje mogao propustiti bolju zabavu ili nastup pred boljom publikom ili ljubiti ljepšu
djevojku. Djevojke je mijenjao jednako često kao što je mijenjao košulje. Nakon iskustva s Millie bojao se
dublje veze s bilo kojom. Sjećao se kada je nastupao po jazbinama i zavidio komičarima s velikim limuzinama i
lijepim ženama. Postigao je to i bio je podjednako osamljen kao što je bio i tada. Tko li je taj koji je rekao: »Kad
stigneš onamo, toga tamo više nema«?
Bio je obdaren da postane broj jedan i znao je da će mu to uspjeti. Jedino mu je bilo žao što mu mati neće
biti prisutna da vidi kako se njeno proročanstvo obistinjuje.
Jedino što ga je na nju podsjećalo bio je otac.

Starački dom u Detroitu bio je ružna zgrada od cigli građena u jednom drugom stoljeću. Njeni su zi dovi
zadržavali slatkast vonj starosti, bolesti i smrti.
Tobyjev je otac pretrpio moždani udar i sada je jedva vegetirao, čovjek bezizražajnih apatičnih očiju i
svijesti koja nije marila ni za što osim za Tobyjeve posjete. Toby je stajao u prljavom predvorju sa zelenim
sagom, u domu gdje je sada živio njegov otac. Bolničari i stanovnici doma zadivljeno su se gurali oko njega.
— Gledao sam vas prošlog tjedna u showu Harolda Hobsona, Toby. Mislim da ste bili upravo čudesni.
Kako samo smislite sve te mudrolije?
— Smisle ih moji pisci — rekao je Toby, a oni su se smijali njegovoj skromnosti.
Jedan je bolničar dolazio hodnikom gurajući kolica s Tobyjevim ocem. Otac je bio svježe obrijan, a kosa
mu je bila zalizana. Dopustio im je da mu odjenu odijelo u čast posjete njegovog sina.
— Hej, pa to je Beau Brummel! — povikao je Toby, a svi su se okrenuli i zavidno pogledali gospodina
Templea želeći da i oni imaju divnog, glasovitog sina kao što je Toby, pa da on dođe i posjeti ih.
Toby je prišao ocu, nagnuo se nad njim i zagrlio ga. — Koga ti to pokušavaš zeznuti? — upitao je Toby.
Pokazao je na bolničara. — Ti bi njega trebao vozati, tata.
Svi su se nasmijali pohranjujući dosjetku u pamet kako bi mogli ispričati svojm prijateljima što su čuli od
Tobyja Templea. Jednog sam dana bio s Tobyjem Templeom i on je rekao... Stajao sam tako kao sada do tebe i
čuo ga...
Stajao je i zabavljao, blago ih vrijeđao, a oni su uživali. Zezao ih je zbog njihovog seksualnog života,
zdravlja, djece, i za kratko vrijeme mogli su se smijati svojim vlastitim problemima. Na kraju je Toby potišteno
rekao: — Žao mi je što vas ostavljam, vi ste najzgodnija publika koju sam sreo posljednjih godina
— oni će i ovo upamtiti — ali moram malko biti nasamo s tatom. Obećao mi je ispričati nekoliko novih šala.
Nasmiješili su se, nasmijali i obožavali ga.

Toby je bio nasamo s ocem u maloj sobi za posjete. Čak je i ova soba vonjala na smrt, pa ipak ovo je sve tome i
slutilo, zar ne, pomislio je Toby. Smrt? Kuća je bila puna istrošenih majki i očeva koji su bili na odlasku.
Izvučeni su iz malih stražnjih spavaćih soba, iz blagovaonica i salona, gdje su postali neugodnost kad god bi
došli gosti, pa su ih u ovaj starački dom otpremila njihova djeca i nećaci. Vjeruj mi, to je za tvoje dobro, tata,
mama, ujo George, teta Bess. Bit ćeš s veoma mnogo zgodnih ljudi svoje dobi. Imat ćeš društvo cijelo vrijeme.
Znaš što mislim? A ono što su zaista mislili, bilo je: Šaljem te onamo da umreš sa svima ostalim beskorisnim
starim ljudima. Muka mi je od tvog slinjenja za stolom i pričanja uvijek istih priča, gnjavljenja djece i
mokrenja u krevet. Eskimi su mnogo pošteniji u pogledu toga. Oni svoje stare šalju van na led i ondje ih
ostavljaju.
— Zbilja mi je drago što si danas došao — rekao je Tobyjev otac. Govor mu je bio polagan. — Želio sam
razgovarati s tobom. Imam nekih dobrih vijesti. Stari Art Riley, vrata do mene, jučer je umro.
Toby je zurio u njega. — I to je dobra vijest?
— To znači da mogu preseliti u njegovu sobu — objasnio mu je otac. — To je jednokrevetna.
I to je sve Sto je zanimalo starost: borba za opstanak, grčevito se držati ono malo udobnosti koja je još
preostala. Toby je ovdje vidio ljude za koje bi bilo mnogo bolje da su mrtvi, ali su se grčevito držali života.
Sretan rođendan, gospodine Dorset. Kako se osjećate danas kad ste navršili devedeset pet godina? ... Kad
razmišljam o alternativi, osjećam se sjajno.
Napokon je došlo vrijeme da Toby ode.
— Vratit ču se da te posjetim čim budem mogao - obećao je Toby. Dao je ocu nešto novaca i
razdijelio obilne napojnice svim bolničarima i osoblju. — Dobro se brinete o njemu, ha? Trebam starca za svoje
predstave.
I Toby je otišao. Istog trenutka kad je prošao kroz vrata, sve ih je zaboravio. Razmišljao je o svojoj
večerašnjoj predstavi.
Tjednima neće govoriti ni o čemu osim o njegovom posjetu.

17.

U sedamnaestoj godini Josephine Czinski bila je najljepša djevojka u Odessi. Imala je zlatnu preplanulu
put, a duge crne kose prelijevale su se crvenkasto — kestenjasto na suncu, dok je u tamno smeđim očima
prosijavalo zlato. Stas joj je bio zapanjujući, punih zaobljenih grudi, a tanak struk se sužavao do lagano
nabubrenih bokova i dugih lijepo oblikovanih nogu.
Josephine se više nije družila s naftašima. Sada je izlazila s običnim ljudima. Poslije škole radila je kao
konobarica u Gotden Derricku, poznatom svratištu. Mary Lou i Cissy Topping i njihovi prijatelji dolazili su
onamo sa svojim udvaračima. Josephine bi ih uvijek pristojno pozdravila, no sve se bilo promijenilo.
Bila je prepuna nemira, težnje za nečim Sto nije poznavala. Bilo je to nešto što se nije moglo imenovati, ali
nešto što je bilo prisutno. Željela je napustiti ovaj ružni grad, aii nije znala kamo želi otići ili što želi učiniti. Od
dugog razmišljanja o tome počinjale su njene glavobolje.
Izlazila je s desetak različitih mladića i muškaraca. Njenoj je majci najmiliji bio Warren Hoffman.
— Warren bi ti bio dobar muž. Redovito ide u crkvu, dobro zarađuje kao vodoinstalater i sasvim je lud za
tobom.
— Dvadeset i pet mu je godina i debeo je.
Mati je pomno promatrala Josephine. — Sirote Poljakinje ne nalaze vitezove u blještavim oklopima. Ni u
Teksasu, ni bilo gdje drugdje. Prestani se zanositi.
Josephine bi Warrenu Hoffmanu dopuštala da je jednom tjedno izvodi u kino. Držao bi njenu ruku u svojoj
znojavoj, žuljevitoj šapetini i stiskao je za vrijeme filma. No ona je to jedva i primjećivala. Bila je previše
zaokupljena onim što se zbivalo na ekranu. A tamo je bio produžetak svijeta lijepih ljudi i stvari s kojima je bila
odrasla, samo što je sve to bilo veće i uzbudljivije. Negdje u mračnom djeliću mozga Josephine je osjećala da'
bi joj Hollywood mogao dati sve što je željela: ljepotu, zabavu, smijeh i radost. Izuzevši to da se uda za
bogataša, znala je da nema nikakvog drugog puta da ikad dostigne takav život. A sve su bogate mladiće zauzele
bogate djevojke.
Osim jednoga.
Davida Kenyona. Josephine je često o njemu razmišljala. Odavno je još u kući Mary Lou ukrala njegovu
fotografiju. Sakrila ju je u svoj ormar i vadila bi je daje pogleda kad god bi bila nesretna. Slikaju je podsjećala
na Davida koji stoji na rubu bazena i govori: »Ispričavam se za sve njih«, a osjećaj ranjenosti postupno bi
iščezao i zamijenila bi ga njegova nježna toplina. Davida je vidjela samo jednom nakon onog strašnog dana kraj
njegovog bazena kad joj je donio ogrtač. Bio je u autu sa svojom Obitelji, a Josephine je kasnije saznala da su
ga odvezli na kolodvor. Otišao je u Oxford u Englesku. Bilo je to prije četiri godine, 1952. Kući se vraćao na
ljetne praznike i o Božiću, ali im se putovi nisu nikad sreli. Josephine je često čula kako druge djevojke
razgovaraju o njemu. Uz imanje koje je baštinio od oca, baka mu je ostavila zakladu od pet milijuna dolara. Bio
je prava lovina. Ali ne za kćerku poljske krojačice.
Josephine nije znala da se David Kenyon vratio iz Evrope. Bila je kasna večer jedne srpanjske subote, a
ona je radila u Golden Derricku. Činilo joj se da je pola stanovništva Odesse došlo u svratiste da ubije sparinu
litrama limunade, sladoleda i sode. Bilo je toliko prometa da jednostavno nije imala predaha. Prsten automobila
neprekidno je kružio oko neonom svijetljenog svratišta poput metalnih životinja poredanih na nekom
nadrealističkom izvoru. Josephine je na pladanj za automobil isporučila — njoj se barem činilo — milijuntu
narudžbu cheesburgera i coca-cole, izvukla jelovnik i otišla do bijelih sportskih kola koja su se upravo dovezla.
— Dobar večer — rekla je veselo. — Biste li pogledali jelovnik?
— Hvala, strankinjo.
Na zvuk glasa Davida Kenyona Josephinino je srce odjednom počelo udarati. Izgledao je točno onako
kako ga se sjećala, samo što joj se činio ljepšim. Sada je bio zreliji, sigurniji, Sto je bio rezultat bo ravka u
inozemstvu. Pokraj njega sjedila je Cissy Topping, a izgledala je hladno i krasno u skupocjenoj svilenoj suknji i
bluzi.
Cissy je rekla: — Zdravo, Josie. Ne bi trebala raditi ovako vruće večeri, draga.
Kao da je Josephine sama odabrala ovo umjesto da ode u klimatizirano kino ili da se vozika u sportskom
automobilu s Davidom Kenyonom.
A Josephine je ravnodušno rekla: — To me spašava od ulice — i primijetila kako joj se David Kenyon
smiješi. Znala je da je shvatio.

Dugo nakon što su otišli, Josephine je razmišljala

o Davidu. Ponovila je svaku riječ — zdravo, strankinjo ... ja ću pohanu svinjetinu i pivo — neka bude i kava.
Hladna pića ne valjaju u sparnim večerima... kako ti se sviđa ovdje raditi?... ja bih platio., za drži sitniš... bilo
mi je drago što sam te opet vidio, Josephine — tražeći skrivenu misao, nijanse koje su joj možda promakle.
Naravno, nije joj mogao reći ništa dok je Cissy sjedila pokraj njega, ali je istina i to da joj zapravo ništa nije
imao reći. Čudilo ju je što se uopće sjećao njenog imena.
Stajala je pred sudoperom u kuhinjici svratišta, zanesena u svoje misli, kad je Paco, mladi kuhar Mek-
sikanac, došao odostraga i rekao: — Que pasa, Josita? Tako čudno gledaš.
Voljela je Pača. Bilo mu je gotovo trideset godina, bio je vitak, tamnook, spremnog osmijeha i spremne
šale kad je gužva bila najveća i kad su svi bili napeti.
— Tko j e taj ?
Josephine se nasmijala. — Nitko, Paco.
— hueno, jer tamo je šest gladnih automobila koji lude. Vamos!

Telefonirao je slijedećeg jutra, a Josephine je znala i prije nego što je podigla slušalicu. Prošle noći nije ga
mogla izagnati iz misli. Kao da je ovaj poziv bio produžetak njenog sna.
Prve su mu riječi bile: — Strašna si. Dok me nije bilo, izrasla si i postala ljepotica — a ona je mogla
umrijeti od sreće.
Te ju je večeri izveo na večeru. Josephine je bila spremna za neki skrovitiji restorančić gdje na Davida
vjerojatno ne bi naletjeli njegovi prijatelji. Umjesto toga otišli su u njegov klub, gdje je svatko zastao pokraj
njihovog stola da ih pozdravi. Davida ne samo što nije bilo stid da ga vide s Josephine, on kao da se njome
ponosio. A ona ga je ljubila za to i iz sto drugih razloga. Zbog njegovog izgleda, njegove nježnosti i
razumijevanja, puke radosti što je s njim. Nije imala pojma da može postojati netko tako divan po put Davida
Kenyona.
Svakog dana nakon njenog posla bili su zajedno. Josephine je morala odbijati muškarce još od svoje
četrnaeste godine, jer je iz nje zračila seksualnost koja je izazivala. Muškarci su je uvijek čapali i grabili
nastojeći joj stisnuti dojke ili gurnuti ruke pod suknju, zamišljajući da je to način da je uzbude, ne znajući
koliko ju je to odbijalo.
David Kenyon je bio drukčiji. Povremeno bi je obgrlio ili slučajno dodirnuo, a cijelo bi njeno tijelo na to
reagiralo. Nikad ranije nije se ni uz koga tako osjećala. One dane kad se nije srela s Davidom, ni
o čemu drugome nije mogla razmišljati.
Spoznala je da se u njega zaljubila. Kako su tjedni prolazili, a oni sve više vremena provodili zajedno.
Josephine je shvatila da se zbilo čudo: David se zaljubio u nju.
Razgovarao je s njom o svojim problemima i o poteškoćama sa svojom Obitelji. — Mati želi da pre-
uzmem posao — rekao joj je — ali nisam siguran da na taj način želim provesti ostatak života.
Uz naftne izvore i rafinerije interesi Kenyonovih uključivali su jednu od najvećih stočnih farmi na Ju-
gozapadu, lanac hotela, neke banke i veliko osiguravajuće društvo.
— Zar joj ne možeš jednostavno reći ne, David?
David je uzdahnuo: — Ne znaš ti moju majku.
Josephine je upoznala Davidovu majku. Bila je
to sićušna ženica (Činilo se nevjerojatnim da je David potekao od tako krhke osobe) koja je rodila troje djece.
Za vrijeme i poslije svake trudnoće bila je vrlo bolesna. Preživjela je srčani udar nakon trećeg poroda.
Godinama je ponavljala svoje patnje svojoj djeci, koja su rasla s uvjerenjem da je njihova mati svjesno
izazivala smrt kako bi svakom od njih dala život. To joj je omogućilo moćan utjecaj u Obitelji, kojim se
neštedimice služila.
— Želim živjeti svojim životom — rekao je David Josephini — ali ne mogu učiniti ništa što bi
povrijedilo mamu. Stvar je u tome što doktor Young misli da ona neće još dugo.
Jedne večeri Josephine je ispričala Davidu o svojim maštarijama, o odlasku u Hollywood i o tome da postane
zvijezda. Pogledao ju je i mirno rekao: Neću ti dopustiti da odeš. — Osjetila je kako joj srce luđački kuca.
Svaki put kad su bili zajedno, osjećaj prisnosti između njih postajao je sve snažniji. Njeno ga podrijetlo nije
nimalo smetalo. Nije imao ni trunka snobizma u sebi. Stoga je incident koji se jedne noći odigrao u svratištu
bio još šokantniji.
Bilo je vrijeme zatvaranje, a David je sjedio u parkiranom autu i čekao. Josephine je bila u kuhinji s
Pacom i žurno odlagala posljednje pladnjeve.
— Ozbiljan momak, ha? — rekao je Paco.
Josephine se nasmijala. — Kako si to pogodio?
— Zato što izgledaš kao Božić. Tvoje lijepo lice blista. Reci mu da je sretan hombre!
 Josephine se nasmiješila i rekla. — Hoću. — Nagonski se nagnula i poljubila Pača u obraz. Trenutak
kasnije čula je grmljavinu automobilskog motora, a zatim cilik gume. Okrenula se na vrijeme da vidi kako
Davidov bijeli kabriolet udara o branik drugih kola i juri iz svratišta. Stajala je u nevjerici i promatrala kako se
stražnja svjetla gube u noći.
U tri sata ujutro, dok je ležala prevrćući se u krevetu, čula je kako su se pred njenom spavaćom sobom
zaustavila kola. Požurila je do prozora i navirila se. Za volanom je sjedio David. Bio je trešten pijan. Josephine
je preko spavaćice hitro navukla ogrtač i izišla.
— Ulazi — zapovjedio je. Otvorila je vrata automobila i uvukla se pokraj njega. Duga, mučna tišina. Kad
je konačno progovorio, glas mu je bio mukao, no bilo je tu još nečeg osim viskija. Ü njemu je kiptjelo, divlji
bijes istjerivao je iz njega riječi poput malih eksplozija.— Ne posjedujem te— rekao je David. — Slobodna si
da činiš što god želiš. Alu dok izlaziš sa mnom, očekujem od tebe da ne ljubiš ni kakve proklete Meksikance.
Shvaćaš?
Bespomoćno ga je gledala, pa rekla: — Kad sam poljubila Paca, bilo je to zato što je rekao nešto što me
razveselilo. On mi je prijatelj.
David je duboko uzdahnuo nastojeći obuzdati osjećaje koji su se uskomešali u njemu. — Reći ču ti nešto
što nisam rekao nijednom živom stvoru.
Josephine je sjedila iščekujući, pitajući se što će sada uslijediti.
— Imam stariju sestru — rekao je David. — Beth. Ja — ja je obožavam.
Josephine se nejasno prisjetila Beth, plavokose, bjelopute ljepotice, koju je znala viđati kad bi došla da se
poigra s Mary Lou. Josephine je imala osam godina kad je Beth preminula. Davidu mora da je bilo petnaest
godina. — Sjećam se kad je Beth umrla — rekla je Josephine.
Slijedeće Davidove riječi bile su šokantne: — Beth je živa.
Zinula je u njega: — Ali, ja — svi misle - -.
— Ona je u ludnici. — Okrenuo se prema njoj, a glas mu je bio beživotan. — Silovao ju je jedan od naših
meksičkih vrtlara. Bethina se spavaća soba nalazila preko puta moje. Čuo sam njene krikove i potrčao u njenu
sobu. Bio joj je strgao spavaćicu, bio je na njoj i... Glas mu je prepukao od uspomena.
— Borio sam se s njim dok nije dotrčala majka i pozvala policiju. Napokon su došli i odveli ga u zatvor. Te je
noći počinio samoubojstvo u ćeliji. No Beth je poludjela. Nikad neće otići odande. Nikada. Ne mogu ti reći
koliko je ljubim, Josie. Tako mi prokleto ne dostaje. Od te noći, ja-ja-ja ne mogu — podnijeti...
Stavila je svoju ruku na njegovu i rekla: — Oprosti, David. Shvaćam, i drago mi je što si mi rekao.

Na neki čudan način taj ih je incident još više zbližio. Raspravljali su o stvarima o kojima nikad ranije
nisu govorili. David se nasmiješio kad mu je Josephine ispričala o vjerskom fanatizmu svoje majke. — Nekoć
sam imao jednog takvog ujaka — rekao je. — Otišao je u neki tibetanski samostan.
— Slijedećeg ću mjeseca napuniti dvadeset i četiri godine — rekao je David jednoga dana. — Stara je
obiteljska tradicija da se Kenyoni žene do dvadeset i četvrte — a njoj je srce poskočilo.
Slijedeće večeri David je nabavio ulaznice za predstavu u kazalištu Globe. Kad je došao po Josephine,
rekao je: — Zaboravimo na dramu. Razgovarat ćemo o našoj budućnosti.
U trenutku kad je Josephine čula te riječi, znala je da se obistinjuje sve ono za što se molila. Mogla je to
pročitati iz Davidovih očiju. U njima se zrcalila ljubav i želja.
Rekla je: — Odvezimo se do jezera Dewey.

Željela je da to bude najromantičnija prošnja, pa da jednog dana postane priča koju će ona uvijek i
neprekidno pričati svojoj djeci. Željela je zapamtiti svaki trenutak te noći.
Jezero Dewey bilo je mala lokva, četrdesetak milja od Odesse. Noć je bila divna i zvjezdana s blagim žutim
mjesecom u zadnjoj četvrti. Zvijezde su plesale po vodi, a zrak je bio pun tajnovitih zvukova tajan stvenog
svijeta, mikrokozmos svemira, gdje su milijuni sićušnih nevidljivih stvorenja vodili ljubav, proždirali, bivali
proždrti i umirali.
Sjedili su u autu šutke osluškujući zvukove noći. Promatrala ga je dok je bio za volanom automobila i dok
je njegovo lijepo lice djelovalo napeto i ozbiljno. Nikad ga nije toliko ljubila kao u tom trenutku. Po željela je da
za nj učini nešto divno, da mu dade nešto po čemu bi on shvatio koliko joj je stalo do njega. I odjednom je znala
što će učiniti.
— Hajdemo se okupati, David — rekla je.
— Nismo ponijeli kupaće kostime.
— Nije važno.
Okrenuo se prema njoj i zaustio da progovori, ali je ona bila izvan automobila i trčala prema obali jezera.
Kad se počela razodijevati, čula ga je kako dolazi za njom. Skočila je u toplu vodu. Trenutak kasnije David je
bio pokraj nje.
— Josie...
Okrenula se prema njemu i na njega, a tijelo ju je boljelo od Želje, žudnje za njim. Zagrlili su se u vodi,
mogla je oćutjeti njegovu muškost pritisnutu uza se, a on je rekao: — Ne možemo, Josie. — Glas mu je bio
prigušen žudnjom za njom. Posegla je dolje za njim i rekla: — Da. O, da, David.

Bili su opet na obali, i on je bio povrh nje, i u njoj, i jedno s njom, i oboje su bili dio zvijezda, zemlje i
baršunaste noći.
 Dugo su ležali zajedno grleći se. Tek mnogo kasnije, nakon što ju je David iskrcao pred kućom, Josephine
se sjetila da je nije zaprosio. Ali to više nije bilo važno. Ono što su njih dvoje podijelili bilo je mnogo čvršće od
bilo kakvog vjenčanog obreda. Zaprosit će je sutra.

Josephine je sutradan spavala do podneva. Probudila se sa smiješkom. Smiješak joj je bio na licu i onda kad
je njena mati ušla u spavaću sobu noseći divnu staru vjenčanu haljinu. — Idi do Brubakersa i smjesta mi donesi
dvanaest metara tila. Gospođa Topping upravo mi je donijela svoju vjenčanu haljinu. Moram je do subote
prepraviti za Cissy. Ona i David Kenyon će se vjenčati.

David Kenyon je otišao do svoje majke čim je Josephine odvezao kući. Ležala je u krevetu, sitna lomna
ženica koja je nekoć bila vrlo lijepa.
Mati je otvorila oči čim je David ušao u njenu slabo osvijetljenu spavaću sobu. Nasmiješila se kad je vidjela
tko je ušao. — Zdravo, sine. Kasno si se digao.
— Bio sam vani s Josephine, mama.
Nije rekla ništa, samo ga je promatrala razboritim sivim očima.
— Oženit ću se njome — kazao je.
Polako je odmahnula glavom. — Ne mogu ti dopustiti da napraviš takvu pogrešku, David.
— Ti u stvari ne znaš Josephine. Ona je...
— Sigurna sam da je ljupka djevojka. No nije pogodna da bude žena jednog Kenyona. Cissy Topping će te
usrećiti. A ako uzmeš nju, mene ćeš usrećiti.
Uzeo je njenu slabašnu ruku i rekao: — Jako te ljubim, mama, ali sam sposoban da sam donosim odluke.
— Jesi li? — upitala je blago. — Da li uvijek radiš ono što je ispravno?
Piljio je u nju, a ona je rekla: — Može li se uvijek pouzdati u tebe da ćeš postupiti kako valja, David? Da
nećeš izgubiti glavu? Da nećeš učiniti strašnu...
Naglo je povukao ruku.
— Znaš li uvijek što radiš, sine? — Njen glas je sada bio još blaži.
— Majko, zaboga!
— Već si dosta učinio ovoj Obitelji, David. Nemoj me više opterećivati. Mislim da to ne bih mogla
podnijeti.
Lice mu je bilo blijedo. — Znaš da nisam, nisam, nisam mogao ...
— Prestar si da te ponovno odstranim. Sad si čovjek. Želim da tako i postupiš.
Glas mu je bio tjeskoban. — Ja — ja je ljubim ... Spopao ju je grč i David je pozvao liječnika. Kasnije su
on i liječnik porazgovarali.
— Bojim se da tvoja mati neće dugo, David.
I tako je za njega donesena odluka.
Otišao je da se nađe sa Cissy Topping.
— Ljubim jednu drugu — rekao je David. — Moja majka je oduvijek mislila da ti i j a...
— Tako sam i ja mislila, dragi.
— Znam da je ovo strašno moliti, ali... bi li bila voljna udati se za mene... dok mi mati ne umre, a onda mi
dati rastavu?
Cissy ga je pogledala i blago rekla: — Ako tako želiš, David.
Kao da mu je neopisiv teret pao s ramena. — Hvala ti, Cissy, ne mogu ti reći koliko...
Nasmiješila se i rekla: — Pa čemu inače stari prijatelji?

Trenutak nakon što je David otišao, Cissy Topping je telefonirala Davidovoj majci. Rekla je samo: — Sve
je sređeno.
Jedino što David Kenyon nije pretpostavio bilo je to da će Josephine za predstojeće vjenčanje saznati prije
nego što joj on uzmogne sve objasniti. Kad je stigao u Josephininu kuću, na vratima ga je dočekala gospođa
Czinski.
— Htio bih razgovarati s Josephine.
Zurila je u njega pogledom punim zlobnog trijumfa. — Gospodin Isus će svladati i smožditi svoje
neprijatelje, a opaki će biti zauvijek prokleti.
David je strpljivo rekao: — Želim razgovarati s Josephine.
— Otišla je — rekla je gospođa Czinski. — Otišla je!

18.

Prašnjavi Greyhoundov autobus na liniji Odessa— El Passo—San Bernardin—Los Angeles zaustavio se na

holivudskom kolodvoru na Vine Streetu u sedam ujutro, a negdje tijekom dvodnevnog puta od tisuću pet- sto
milja Josephine Czinski je postala Jill Castle. Izvana je izgledala kao ista osoba. Promijenila se iznutra. Nešto je
u njoj iščezlo. Umro je smijeh.
Istog trenutka kad je doznala novost, znala je da mora pobjeći. Počela je bezumno bacati odjeću u kovčeg.
Nije imala pojma kamo će ili što će raditi kad dospije onamo. Znala je samo da smjesta mora uteći odanle.
Kad je izlazila iz spavaće sobe i na zidu spazila fotografije filmskih zvijezda, odjednom je spoznala kamo
će. Dva sata kasnije bila je na autobusu za Hollywood. Odessa i svi ljudi u njoj potisnuti su u njenoj svijesti,
blijedjeti su sve brže i brže što ju je autobus brže vozio prema njenoj novoj sudbini. Na stojala je samu sebe
prisiliti da zaboravi svoju bjesomučnu glavobolju. Možda bi trebala potražiti liječnika zbog strahovitih bolova u
glavi. No sada za to više nije marila. Bio je to dio njene prošlosti i bila je sigurna da će bolovi prestati. Odsada
će život biti divan. Josephine Czinski je bila mrtva.
Živjela Jill Castle.
Knjiga druga
 19.

Toby Temple je postao supertvijezda zbog nevjerojatnog slijeda događaja: utvrđivanja očinstva, puknutog
slijepog crijeva i predsjednika Sjedinjenih Država.

Klub vašingtonskih novinara održavao je svoju godišnju večeru, a počasni gost je bio predsjednik države.
Bio je to ekskluzivan događaj kojemu su prisustvovali potpredsjednik, članovi vlade, vrhovni suci i svatko tko je
mogao kupiti, posuditi ili ukrasti ulaznicu. Zbog toga što je taj događaj pratila svjetska štampa, posao šefa
svečanosti postao je vrlo cijenjen. Ove godine izabran je jedan od najboljih američkih komičara da vodi
konferansu showa. Tjedan dana nakon što je prihvatio tu ulogu, čovjek je pozvan kao optuženi na parnicu zbog
utvrđivanja očinstva u koju je bila upletena petnaestogodišnja djevojka. Po savjetu svog odvjetnika, komičar je
smjesta otišao iz zemlje na neodređeno vrijeme. Odbor svečane večere obratio se kandidatu broj dva, popularnoj
filmskoj i televizijskoj zvijezdi. Ovaj je stigao u Washington noć prije večere. Slijedećeg poslijepodneva, na
sam dan banketa, njegov je agent telefonirao da javi kako se glumac nalazi u bolnici na hitnoj operaciji zbog
prsnuća slijepog crijeva.
Do večere preostalo još samo šest sati. Odbor je bjesomučno pregledavao popis mogućih zamjena. Slavna
imena bila su zauzeta filmovima ili televizijskim showovima, ili su pak bila predaleko da bi u Washington stigla
na vrijeme. Jedan za drugim kandidati su otpadali, pa se konačno, pri dnu popisa, pojavilo ime Tobyja Templea.
Jedan član odbora odmahnuo je glavom. — Temple je komičar za noćne klubove. Predivlji je. Ne bismo se
usudili pustiti ga da radi što hoće s predsjednikom.
— Bio bi u redu kad bismo ga mogli navesti da u mekša svoje šale.
Predsjedatelj odbora osvrnuo se na prisutne i rekao: — Reći ću vam što je kod njega sjajno, momci. On je
u New Yorku i može stići ovamo za jedan sat. Prokleti banket je večeras!
Eto tako je odbor izabrao Tobyja Templea.

Kad se Toby ogledao po natrpanoj dvorani za bankete, pomislio je za sebe da bi, kad bi ovdje noćas pala
bomba, saveŽna vlada Sjedinjenih Država ostala bez vodstva.
Predsjednik je sjedio usred svečanog stola na podiju. Pet-šest tajnih agenata stajalo je iza njega. U zbrci
koja je nastala u posljednji trenutak kad se sve sređivalo, nitko se nije sjetio da predsjedniku predstavi Tobyja,
no Tobyja to nije smetalo. Predsjednik će me upamtiti, pomislio je Toby. Prisjetio se svojeg razgovora s
Downeyjem, predsjedateljem odbora. Downev je rekao: — Obožavamo tvoj humor, Toby, vrlo si zabavan kad
napadaš ljude, pa ipak — bio je zastao da pročisti grlo — ovo ovdje večeras je, mhm, osjet ljiv skup. Nemoj me
krivo shvatiti. Nije da oni ne mogu prihvatiti malu šalu na svoj račun, ali — sve što se večeras kaže u ovoj
prostoriji — bit će objavljeno preko novinskih medija diljem svijeta. Naravno, nitko od nas ne želi da se išta
kaže što bi predsjednika
Sjedinjenih Država ili članove Kongresa učinilo smiješnima. Drugim riječima, želimo da budeš zabavan, ali ne
želimo da ikoga razbjesniš.
— Imajte povjerenja u mene — nasmiješio se Toby.
Raščišćeni su tanjuri, i Downey je stajao pred mikrofonom: — Gospodine predsjedniče, uvaženi gosti,
drago mi je što vam mogu predstaviti našeg voditelja programa, jednog od najbistrijih mladih komi- fara,
gospodina Tobyja Templea!
Čuo se uljudan pljesak kad je Toby ustao i otišao do mikrofona. Pogledao je publiku, a onda se okrenuo
predsjedniku Sjedinjenih Država.
Predsjednik je bio jednostavan domaći čovjek. Nije vjerovao u ono što je nazvao diplomacijom u cilindru.
— Narod narodu — bio je rekao u govoru cijeloj naciji — to je ono što trebamo. Moramo se lišiti oslanjanja na
kompjutere i početi ponovno vjerovati svojim instinktima. Kada sjedam s glavarima stranih sila, volim
pregovarati po vlastitim instinktima. — To je postalo fraza.
Sada je Toby pogledao predsjednika Sjedinjenih Država i rekao glasom koji je prigušivao ponos: —
Gospodine predsjedniče, ne mogu vam reći koliko je za mene uzbudljivo što sam ovdje gore na istom po diju s
čovjekom koji dupetom drma svijetom
Jedan dug trenutak zaprepaštene tišine, a onda se predsjednik nakesio, nasmijao iz svega grla, a publika je
odjednom prasnula u smijeh i pljesak. Od tog trenutka Toby nije mogao pogriješiti. Napao je senatore u
dvorani. Vrhovni sud, štampu. Obožavali su to. Vrištali su i urlali jer su znali da Toby nije zapravo ozbiljno
mislio ni jednu riječ od svega onoga što je rekao. Bilo je neodoljivo zabavno čuti te uvrede iz usta ovog
dječačkog, nevinog lica. Te je večeri bilo prisutno i nekoliko stranih ministara. Toby ih je oslovio besmislenom
verzijom njihovih vlastitih jezika koji su zvučali tako stvarno da su kimali glavama slažući se. Bio je učeni idiot
i verglao je besmislice koje su ih slavile, kudile, a značenje njegovog bjesomučnog brbljanja bilo je tako jasno
da je svaka osoba u prostoriji razumjela Sto Toby govori.
Aplaudirali su mu stojeći. Predsjednik je prišao Tobyju i rekao: — Ovo je bilo sjajno, stvarno sjajno.
Priređujemo večericu u Bijeloj kući u ponedjeljak navečer, pa bih bio sretan, Toby, da...

Slijedećeg dana sve su novine pisale o uspjehu Tobyja Templea. Posvuda su se navodile njegove pri-
mjedbe. Zamolili su ga da bude zabavljač u Bijeloj kući. Ondje je bio još veća senzacija. Značajni pozivi počeli
su pristizati sa svih strana. Toby je nastupao u londonskom Palladiumu, dao je posebnu predstavu za kraljicu,
zamolili su ga da u dobrotvorne svrhe ravna simfonijskim orkestrima i da nastupa u Odboru za nacionalnu
umjetnost. Cesto je igrao golf s predsjednikom, a u Bijelu kuću zvali su ga neprekidno na večere. Toby je
upoznao zakonodavce, guvernere i šefove najvećih američkih korporacija. Sve ih je vrijeđao, i što ih je više
napadao, to su bili ushićeniji. Uživali su u Tobyjevoj prisutnosti, dopuštali da svojom jetkom duhovitošću
napada njihove goste. Tobyjevo prijateljstvo postalo je simbol prestiža u kulturnim krugovima.
Ponude koje su stizale bile su fenomenalne. Clifton Lawrence bio je zbog njih jednako uzbuđen kao i
Toby, a Cliftonovo uzbuđenje nije uopće bilo povezano s poslom ili novcem. Toby Temple je bilo nešto
najdivnije što mu se dogodilo tijekom godina jer se osjećao kao da mu je Toby sin. Na Tobyjevu karijeru
utrošio je više vremena nego na bilo koga drugog od svojih klijenata, ali se isplatilo. Toby je marljivo radio,
usavršio je svoju nadarenost tako da je bije- štala poput dijamanta. A bio je zahvalan i plemenit, nešto što je bilo
rijetko u ovom poslu.
— Žele te svi vrhunski hoteli u Vegasu — rekao je Clifton Lawrence Tobyju. — Novac nije u pitanju,
žele te, točka. Na stolu imam scenarije iz »Foxa«, »Universala«, »Pan-Pacifica« — sve same glavne uloge.
Možeš na turneju po Evropi, možeš grstovati gdje god želiš, ili možeš imati vlastiti televizijski show na bilo
kojoj mreži. Preostat će ti još uvijek dosta vremena da radiš u Vegasu i snimiš jedan film godišnje.
— Koliko bih mogao zaraditi vlastitim televizijskim showom?
— Mislim da ih mogu nagnati na deset tisuća tjedno za jednosatni šareni program.
— Morat će nam dati stalne dvije godine, možda tri. Ako su dovoljno na te zagrizli, ući će.
Likujući Toby se zavalio na kauč. Deset tisuća po nastupu, recimo četrdeset nastupa godišnje. U tri godine
to će prijeći milijun dolara, a samo zato što će svijetu govoriti što o njemu misli. Pogledao je Cliftona. Mali je
agent nastojao da djeluje hladno, ali Toby je mogao primijetiti da je. Clifton zagrizao. Želio je da Toby sklopi
ugovor s televizijom. Zašto ne? Clifton bi pokupio sto dvadeset tisuća dolara provizije za Tobyjevu nadarenost i
znoj. Da li Clifton stvarno zaslužuje toliki novac? On nikad nije morao vući svoju starku po prljavim malim
klubovima, niti je pijana publika na njega bacala prazne pivske boce, niti je morao ići pohlepnim šarlatanima po
bezimenim selendrama da liječi trišu, jer su jedine djevojke koje su mu bile dostupne bile nalarfane drolje oko
jazbina. Što je Clifton Lawrence uopće znao o sobama po kojima jure žohari, o masnim splačinama i o
beskonačnoj procesiji cjelonoćnih autobusnih putovanja od jedne paklene rupe do druge? Nikada to neće moći
razumjeti. Jedan je kritičar nazvao Tobyja Čovjekom koji je uspio preko noći, a Toby se glasno nasmijao. Sada
je, sjedeći u uredu Cliftona Lawrencea, rekao: — Želim vlastiti televizijski show.

Šest tjedana kasnije potpisan je ugovor s »Consolidated Broadcastingom«.

— Televizijska mreža želi da neki studio pokrije financijski deficit — rekao je Clifton Lawrence Tobyju.
— Sviđa mi se ta ideja jer je mogu pretvoriti u ugovor za film.
— Koji to studio?
— »Pan-Pacific«.
Toby se namrštio. — Sam Winters?
— Točno. Po mojem, on je najbolji šef studija u čitavom ovom poslu. Uz to posjeduje i prava koja bih
želio da ti dobiješ — »Dečko ide na Zapad«.
Toby je rekao: — Bio sam u vojsci s Wintersom. U redu. No on mi je dužan. Goni frajera!

Clifton Lawrence i Sam Winters nalazili su se u sauni rekreacione dvorane u »Pan-Pacific« studiju i udisali
topli zrak koji je mirisao po eukaliptusu.
— To je život! — uzdahnuo je mali agent. — Komu još treba novac!
Sam se nacerio. — Zašto ovako govoriš kad se pogađamo, Cliff?
— Ne želim sve pokvariti, dragi dečko.
— Čujem da si za Tobyja Templea sklopio ugovor kod »Consolidated Broadcastinga«.
— N-da. Najveći ugovor koji su ikad sklopili.
— Odakle ćeš namaći pokriće deficita za taj show?
— Zašto, Sam?
— Moglo bi nas zanimati. Mogao bih čak uskočiti s ugovorom za film. Upravo sam kupio komediju
»Dečko ide na Zapad«. Još nije objavljena. Mislim da bi Toby bio savršen za to.
Clifton Lawrence se namrštio i rekao: — Sranje! Da sam to bar znao ranije, Sam. Sklopio sam ugovor s
MGM-ora.
— Jeste li već potpisali?
— Pa, praktički da. Dao sam im riječ .,.
Dvadeset minuta kasnije Clifton Lawrence je zaključio unosan sporazum za Tobyja Templea po kojem će
»Pan-Pacific Studio« biti producent »Toby Temple showa« i dati mu glavnu ulogu u filmu »Dečko ide na
Zapad«.
Pregovori su se mogli nastaviti i dalje, ali je u sauni postalo nepodnošljivo vruće.
Jedna od odredbi ugovora bila je da se Toby Temple ne mora pojavljivati na probama. Tobyjev dubler radit će s
gostujućim zvijezdama u skečevima i plesnim točkama, a Toby će se. pojaviti na glavnoj probi i snimanju. Na
taj način moći će svoju ulogu odigrati svježe i uzbudljivo.
Poslije podne na dan premijere showa, u rujnu 1956. godine, Toby je ušao u kazalište u Vine Streetu, gdje
se snimao show, sjedio je i promatrao probu. Kad je bila gotova, zamijenio je svoga dublera. Odjednom je
kazalište bilo naelektrizirano. Show je oživio, pucketao i iskrio. A kad je te večeri snimljen i emitiran,
promatralo ga je četrdeset milijuna ljudi. Kao da je televizija bila stvorena za Tobyja Templea. U krupnom
planu bio je još zanosniji, svatko je poželio da Toby bude u njegovoj dnevnoj sobi. Show je bio trenutačan
uspjeh. Skočio je na prvo mjesto po Nielsenovoj ljestvici i ondje se čvrsto ukopao. Toby Temple nije više bio
zvijezda.
Postao je superzvijezda.
 20.
Hollywood je bio uzbudljiviji nego što je Jill Castle sanjala. Pošla je na. razgledavanje i vidjela izvana kuće
filmskih zvijezda. I znala je da će jednoga dana imati krasnu kuću u Bel-Airu ili na Beverly Hillsu. U
međuvremenu je živjela u starom pansionu, ružnoj dvokatnoj drvenoj zgradi, preinačenoj u još ružniju kuću s
dvanaest sićušnih soba za iznajmljivanje. Njena je soba bila jeftina, što je značilo da je mogla razvući dvije,
stotine dolara koje je bila uštedjela. Kuća se nalazila na Bronsonu, nekoliko minuta od Hollywooda i Vine
Streeta, srca Hollywooda, i bila je na dohvat ruke filmskim studijima.
Još je nešto u toj kući privlačilo Jill. Tu je živjelo tucet stanara, i svi su oni ili nastojali dospjeti na film, ili
su radili u filmovima kao statisti ili glumci sporednih uloga, ili su se povukli iz toga posla. Stare lafice lelujale
su po hodnicima u požutjelim haljinama i s viklerima, u izlizanim kostimima, s oguljenim cipelama koje se više
nikad neće laštiti. Stanari su djelovali istrošeno. Čak više nego staro. U zajedničkoj dnevnoj sobi s trošnim i
rasklimanim namještajem svi su se oni navečer skupljali da tračaju. Svatko je Jill davao savjete, a većina tih
naputaka bila je kontradiktorna.
- Da dospiješ na film, draga, trebaš si naći jednog AR-a kojem ćeš se svidjeti. —To joj je rekla dama
kiselog lica, nedavno otpuštena iz jedne televizijske serije.
— Što je to AR? — upitala je Jill.
— Asistent režisera. — Tonom u kojem se osjećalo sažaljenje prema Jillinom nepoznavanju: — to je onaj
koji unajmljuje šljakere.
Jill je bila previše zbunjena da upita što su to »šljakeri«.
— Ako mene pitaš za savjet, nađi si nekog zagorjelog šefa za dodjelu uloga. AR te može upotrijebiti samo
na svojem filmu. Šef za dodjelu uloga može te strpati u sve. — Ovo od bezube žene koja mora da je imala
osamdeset godina.
— N-da. Većinom su pederi. — Proćelavi karakterni glumac.
— U čemu je razlika? Hoću reći, ako se time netko lansira? — gorljivi mladić s naočalama koji je žudio
za tim da postane pisac.
— A što mislite da počnem kao statist? pitala je Jill. — Centralna služba za uloge...
— Ni ne sanjaj. Knjige Centralne službe za uloge su zatvorene. Neće te ni upisati ako nisi specijalna.
— Op-oprostite, što to znači specijalna?
— Pa, na primjer, ako si invalid. To nosi tri deset osam dolara pedeset osam centi, umjesto uobičajenih
dvadeset jedan, pedeset. Ili ako imaš svečanu odjeću ili znaš jahati, onda možeš dobiti dvadeset osam, trideset
tri. Ako znaš kako se dijele karte ili barata štapom na kockarskom stolu, to je dvadeset osam, trideset tri. Ako
znaš igrati ragbi ili bejzbol, to se plaća trideset tri, pedeset osam, isto kao i invalidu. Jašeš li devu ili slona, to je
pedeset pet, devedeset četiri. Poslušaj me i prekriži statiranje. Idi za sporednim ulogama.
— Nisam sigurna da znam u čemu je razlika — priznala je Jill.
— Sporedni glumac dobije bar jednu rečenicu. Statistima nije dopušteno razgovarati, osim u zboru.
— Što u zboru?
— U zboru — u zboru za stvaranje zvučne kulise.
— Prvo što moraš nabaviti jest agent.
— Kako da ga nađem.
— Popisani su u »Screen Actoru«. To je Časopis koji izdaje Udruženje filmskih glumaca. Imam jedan
primjerak u svojoj sobi. Donijet ću ga.
Svi su oni zajedno s Jill razgledali popis agenata i napokon ga saželi na tucet manjih imena. Po općem
mišljenju, Jill neće imati priliku kod veće agencije.
Oboružana popisom, Jill je počela obilaziti agente. Prvih šest agenata nije s njom htjelo ni razgovarati.
Naletjela je na sedmoga baš kad je odlazio iz svojeg ureda.
— Oprostite — rekla je Jill. — Tražim agenta.
Na trenutak ju je promotrio pa rekao: — Da vidimo vaš portfelj.
Bijelo je piljila u njega. — Moj što?
— Mora da ste se upravo iskrcali iz autobusa. U ovom gradu ne možete operirati bez knjige. Napravite
nekoliko fotografija. Različite poze. Seksi. Cice i guzu.

Jill je pronašla fotografa u Culver Cityju nedaleko od »David Selznick Studiosa«, koji joj je napravio
portfelj za trideset i pet dolara. Tjedan dana kasnije podigla je fotografije i bila njima vrlo zadovoljna. Izgledala
je divno. Sva njena raspoloženja kamera je uhvatila. Bila je zamišljena... ljuta. Zaljubljena, seksi. Fotograf je
slike umetnuo u knjigu slobodnih celofanskih stranica.
— Ovdje naprijed — objasnio je — stavite dokaze o svojoj glumačkoj sposobnosti.
Dokaze. To je bio slijedeći korak.

U naredna dva tjedna Jill je obišla, ili pokušala obići, sve agente sa svog popisa. Ni jedan od njih nije ni
izdaleka bio zainteresiran. Jedan joj je rekao: — Pa bili ste jučer ovdje, medena.
Odmahnula je glavom: — Ne, nisam bila.
— Pa, bila je ista kao i vi. U tome i jest problem. Sve vi izgledate kao Elizabeth Taylor, Lana Turner i
Ava Gardner. Da u bilo kojem drugom gradu pokušavate doći do namješten]a u bilo kojem drugom poslu, svi bi
se otimali za vas. Lijepi ste, seksi, i imate sjajnu figuru. Ali u Hollywoodu je izgled roba slabe prođe. Lijepe
djevojke stižu ovamo iz cijelog svijeta. Nastupale su kao glavne zvijezde u školskim komadima, ili pobjeđivale
na natječajima za ljepotice, ili su im mladići rekli da trebaju na film i, zuuum, evo ih! Jate se ovdje u tisućama i
sve su iste. Vjerujte mi, medena, bili ste ovdje jučer.

Stanari su pomogli Jill da napravi nov popis agenata. Njihovi su uredi bili manji i nalazili su se u jeftinijoj
Četvrti, no rezultati su bili isti.
— Vratite se kad budete imali nekog glumačkog iskustva, mala. Zgodnički ste, i što se mene tiče, mogli
biste biti najsjajnija nakon Garbo, ali ne mogu gubiti vrijeme da to ustanovim. Idite i pribavite filmske
svjedodžbe, pa ću vam biti agent.
— Kako da dođem do filmske svjedodžbe ako mi nitko ne da posao?
Kimnuo je: — M-da. To i jest problem. Mnogo sreće.

Na Jillinom popisu preostala je još samo jedna agencija koju joj je preporučila neka djevojka pokraj koje je
sjedila u »Mayflower Coffee Shopu« na Hollywood Boulevardu. »Dunning Agency« nalazila se u malom
bungalovu, dalje od Cienege u četvrti vila. Jill je telefonirala da ugovori sastanak, a neka joj je žena rekla da
dođe u šest sati.
Našla se u malom uredu koji je nekoć bio nečija dnevna soba. Unutra je bio stari oštećeni pisaći stol,
zatrpan papirima, kauč od umjetne kože skrpan bijelim flasterima i tri stolca od trske, razbacana po sobi.
Visoka, krupna žena kozičava lica izašla je iz jedne druge prostorije i rekla: — Dobar dan. Izvolite?
— Ja sam Jill Castle. Imam ugovoren sastanak s gospodinom Dunningom.
— S gospođicom Dunning — rekla je žena. — To sam ja.
— O — rekla je iznenađena Jill — oprostite, mislila sam...
Ženin smijeh bio je, topao i prijateljski. — Nije važno.
Ali jest važno, pomislila je Jill preplavljena iznenadnim uzbuđenjem. Zašto joj se to ranije nije dogodilo?
Žena agent. Netko tko je prošao kroz sve te traume, netko tko će razumjeti što je to za mladu djevojku koja
istom počinje. Bit će naklonjenija nego što to može biti ikoji muškarac.
— Vidim da ste donijeli svoju portfelj — govorila je gospođica Dunning. — Smijem li ga pogledati?
— Svakako — rekla je Jill. Uručila joj ga je.
Žena je sjela, otvorila portfelj, počela okretati stranice kimajući u znak odobravanja. — Fotogenični ste. Jill nije
znala što da kaže. — Hvala vam. Žena je proučavala sliku Jill u kupaćem kostimu. — Imate dobru figuru. To je
važno. Odakle ste?
— Iz Teksasa. Iz Odesse.
— Koliko ste već u Hollywoodu?
— Otprilike dva mjeseca.
— Kod koliko ste već agenata bili?
Na trenutak je Jill bila u iskušenju da slaže, ali u očima one žene nije bilo ničeg drugog osim sućuti i
razumijevanja.
— Kod tridesetak. Čini mi se.
Žena se nasmijala. — Tako ste na kraju dospjeli do Rose Dunning. Mogli ste proći i gore. Ja nisam MCA
ili William Morris, ali ja svojim ljudima nalazim posao.
— Nemam nikakvog glumačkog iskustva.
Žena je klimnula bez iznenađenja. — Da imate, bili biste kod MCA ili Williama Morrisa. Ja sam
svojevrsna međustanica. Pomognem start nadarenoj dječurliji, a onda mi ih preotmu velike agencije.
Prvi put u nekoliko tjedana Jill je počela osjećati tračak nade. — M-m-mislite li da bi vas zanimalo da
vodite mene? — upitala je.
Žena se nasmiješila. — Imam klijenata koji rade, a nisu ni upola tako zgodni kao što ste vi. Mislim da vas
mogu ubaciti u posao. To je jedini način na koji ćete uopće steći iskustvo, zar ne?
Jill se užarila od zahvalnosti.
— S ovim prokletim gradom je muka zato što ovakvoj djeci kao što ste vi ne daje šansu. Svi studiji vrište
da im očajnički trebaju novi talenti, a onda podižu visoki zid i nikoga ne pripuštaju. No prijeći ćemo mi njih.
Znam tri stvari za koje biste vi mogli biti sposobni. Za limunadu u dnevnom programu, rolu u filmu Tobyja
Templea i ulogu u novom filmu Tessie Brand.
U Jillinoj se glavi sve okretalo. — Ali bi li oni... ?
— Ako vas ja preporučim, uzet će vas. Ne šaljem klijente koji nisu dobri. To su tek sporedne uloge,
shvatite, ali to će biti početak.
— Ne mogu vam reći koliko bih vam bila zahvalna - rekla je Jill.
— Mislim da ovdje imam scenarij za takvu limunadu. — Rose Dunning se nespretno osovila, izvlačeći se
iz naslonjača, i otišla u drugu sobu mahnuvši Jill da je slijedi.
Ta je soba bila spavaća soba s bračnim krevetom u kutu pod prozorom i metalnim ormarom za kartoteku u
drugom kutu. Rose Dunning se odgegala do kartoteke, otvorila ladicu, izvukla scenarij i donijela ga Jill.
— Evo ga. Šef za dodjelu uloga je moj dobar prijatelj, i ako s ovim prođete, stalno će vam davati posao.
— Proći ću — obećala je Jill revno.
 Žena se nasmiješila i rekla: — Naravno, ne mogu onamo poslati mačka u vreći. Biste li mi to htjeli
pročitati?
— Naravno. Kako da ne.
Žena je otvorila scenarij i sjela na krevet. — Pročitajte ovaj prizor.
Jill je sjela na krevet do nje i zavirila u scenarij.
— Vaš lik je Natalie. Ona je bogatašica koja se udala za slabića. Odlučila se rastati od njega, a on je ne
pušta. Ovdje upadate.
Jill je brzo preletjela prizor. Da je barem imala priliku prostudirati scenarij preko noći, ili samo jedan sat.
Bilo joj je strahovito stalo da ostavi dobar dojam.
— Spremni?
— M-m-mislim — rekla je Jill. Sklopila je oči i nastojala misliti poput svog lika. Bogata žena. Poput
majki njenih prijateljica s kojima je odrasla, ljudi koji su smatrali samim po sebi razumljivo da imaju sve što
požele, vjerujući da ostali ljudi postoje samo zbog njihove udobnosti. Sve bjelosvjetske Cissy Toppings.
Otvorila je oči pogledala tekst i počela čitati: — Hoću s tobom razgovarati, Peter ...
— Ne može li to pričekati? — Rose Dunning je čitala drugu ulogu.
— Bojim se da se s tim već previše dugo čeka. Hvatam avion za Reno danas poslije podne.
— Tek tako?
— Ne. Pokušavam uhvatiti taj avion već pet godi na, Peter. Ovaj put ću uspjeti.
Jill je osjetila kako ruka Rose Dunning tapša njeno bedro. — Jako dobro — rekla je Rose s odobravanjem.
— Nastavite čitati. — Ostavila je ruku na Jillinoj nozi.
— Tvoj je problem u tome što još nisi odrastao. Još uvijek se igraš. No, odsad ćeš se morati igrati sam.
Ruka Rose Dunning milovala joj je bedro. Bilo je to neugodno. — Fino. Nastavite — rekla je.
— Neću da više ikad pokušaš stupiti u vezu sa mnom. Je li to sasvim jasno?
Ruka je milovala Jill brže, pomičući se prema njenim preponama. Jill je ispustila scenarij i pogledala Rose
Dunning, ženino se lice žarilo, a pogled joj je bio staklen.
— Nastavite čitati — rekla je promuklo.
— Ne-ne mogu — rekla je Jill. — Ako vi...
Ženina se ruka počela pomicati brže. — To je zato da vas uvedem u raspoloženje, draga. To je borba spo-
lova, znate. Želim u vama osjetiti seksualnost. — Njena je ruka sada čvršće pritiskala pomičući se prema
Jillinim nogama.
— Ne! — Jill se digla na noge dršćući. Slina je kapala iz kutova ženinih usta. — Budi dobra prema meni, i
ja ću biti dobra prema tebi. — Glas joj je bio molećiv. — Dođi ovamo, zlato. — Ispružila je ruke i pokušala je
ščepati, a Jill je istrčala iz ureda.
Na ulici je povratila. Pa i onda kad su grčevi prestali i kad se želudac smirio, nije se osjetila bolje. Ponovo
se javila glavobolja.
Nije bilo pošteno. Glavobolje nisu bile njene. Pripadale su Josephini Czinski.

U slijedećih petnaest mjeseci Jill Castle je postala punopravni član Preživjelih, plemena ljudi na rubu show
businessa koji su godine, a ponekad i cijeli život, proveli u nastojanju da upadnu u Business radeći pov remeno i
druge poslove, činjenica što su povremeni poslovi ponekad trajali deset do petnaest godina nije ih
obeshrabrivala.
Drevna plemena nekoć su sjedila oko logorskih vatri i pripovijedala sage o hrabrim djelima, a i preživjeli su
sjedili uokolo Schwabova drug-storea i prepričavali junačke pripovijesti o show businessu služeći se šalicama
hladne kave dok su razmjenjivali posljednje interne tračeve. Bili su izvan Businessa, pa ipak, na neki
neobjašnjiv način, bili su na samom bilu tog posla. Mogli su vam reći koja će zvijezda biti zamijenjena, koji je
producent uhvaćen da spava sa svojim režiserom, koji će se šef mreže uskoro uzdići. Te su stvari znali prije
svih drugih zahvaljujući svojoj osobitoj vrsti prašumskih bubnjeva. Jer Business je ko prašuma. U tom pogledu
nisu imali iluzija. Njihove su iluzije ležale u drugom smjeru. Mislili su da će moći naći načina da probiju vrata
studija, da prijeđu zidove kompanija. Bili su umjetnici, bili su Odabrani. Hollywood je bio njihov Jerihon, a
Jošua će zatrubiti u svoju zlatnu trubu i golema će se vrata pred njima sru- siti, a njihovi će neprijatelji biti
uništeni. I gle, magični štap Sama Wintersa će se pomaknuti, oni će nositi srebrne haljine i biti filmske zvijezde
i odonda će ih obožavati zahvalna publika. Amen. Kava kod Schwaba bila je opojno sakramentsko vino, a oni
su bili učenici budućnosti koji su se zbijali zbog udobnosti, utopljavali jedan drugoga svojim snovima, na
samom rubu uspjeha. Poznavali su nekog pomoćnika režisera koji im je kazao za nekog producenta koji je
rekao nekom odgovornom za uloge, a koji je opet obećao, i svake sekunde stvarnost bi im mogla dopasti šaka.
U međuvremenu su radili po samoposluživanjima, garažama, kozmetičkim salonima i praonicama automo-
bila. Živjeli su unutar svojih krugova, vjenčavali se unutar njih i razvodili i nikad nisu primijetili kako ih
vrijeme iznevjerava. Nisu bili svjesni novih bora ni prosijedih sljepoočica, kao ni činjenice da im je trebalo
dodatnih pola sata ujutro da se našminkaju. Postali su odležani a da nisu bili upotrijebljeni, zastarjeli a da nisu
sazreli, prestari za karijeru u plastičnoj industriji, prestari da rađaju djecu, prestari za one uloge mladih za
kojima su nekoć toliko čeznuli.
Sada su bili karakterni glumci. Ali su i dalje sanjali.
Mlađe i zgodne djevojke dizale su ono što su nazivali novac iz madraca.
— Zašto slamati starku na nekom poslu od devet do pet kad morate samo leći na leđa nekoliko minuta i
pokupiti lakih dvadeset dolara? Samo dotle dok vas ne nazove vaš agent.
Jill to nije zanimalo. Njen jedini interes bila je njena karijera. Sirota Poljakinja nikad se neće moči udati za
nekog Davida Kenyona. To je sada znala. No Jill Castle, filmska zvijezda, mogla je imati svakoga i sve što je
poželjela. Ako joj to ne uspije, ponovno će se preobraziti u Josephine Czinski. To ona nikada neće dopustiti.
Prvi svoj glumački posao Jill je dobila preko Harriete Marcus, jedne od Preživjelih, čiji je treći bratić imao
bivšeg šogora drugog asistenta režisera u televizijskoj medicinskoj seriji, koja se snimala u »Universal
Studiosu«. Suglasio se s time da Jill dade priliku. Uloga se sastojala od jedne rečenice, za koju je Jill trebala
dobiti pedeset sedam dolara, uz odbitak socijalnog osiguranja, te uz uskratu poreza i doprinosa za starački dom
filmskih radnika. Jill je trebala igrati ulogu bolničarke. Prema scenariju, trebala se nalaziti u bolničkoj sobi uz
krevet pacijenta i mjeriti puls kad dođe liječnik.
LIJEČNIK: »Kako mu je sestro?«
BOLNIČARKA: »Bojim se, ne osobito, doktore.«
I to je bilo sve,
Jill je dobila jednu jedinu šapirografiranu stranicu iz scenarija, i to u ponedjeljak poslije podne, a rečeno joj
je da se na šminkanje javi u šest sati slijedećeg jutra. Stotinu je puta ponovila prizor. Žalila je što joj kompanija
nije dala cijeli scenarij. Kako su mogli od nje očekivati da otkrije kakav je to lik iz jedne jedine stranice' Jill je
pokušala analizom doći do toga kakva bi žena mogla biti ta bolničarka? Je li bila udata? Neudata? Mogla je biti
potajno zaljubljena u liječnika. Ili su možda imali neku avanturu i sad je s tim bilo gotovo? Kako se odnosila
prema pacijentu? Je li joj bila mrska pomisao o njegovoj smrti? Ili bi smrt bila blagoslov?
— Bojim se, ne osobito, doktore. — Nastojala je glasom izraziti zabrinutost.
Pokušala je ponovno. — Bojim se, ne osobito, doktore.
Panično, on će umrijeti.
— Bojim se, ne osobito, doktore. — Optužujući. Bila je to liječnikova pogreška. Da nije bio odsutan sa
svojom ljubavnicom...
Jill je cijele noći ostala budna radeći na ulozi, previše napeta da bi mogla spavati, ali ujutro, kad se javila u
studio, osjećala se ushićenom i živahnom. Još je bio mrak kad je stigla do portirnice na Lankershim Boulevardu
u automobilu koji joj je posudila prijateljica Harriet. Rekla je portiru svoje ime, on ga je potražio na popisu i
mahnuo joj da uđe.
— Studio sedam — rekao je. — Dva bloka dolje, zatim desno.
Na popisu je bilo njeno ime. »Universal Studios« je očekivao nju. Bilo je to kao u nekom divnom snu.
Dok se Jill vozila prema studiju, zaključila je da će o svojoj ulozi morati porazgovarati s režiserom, da će mu
morati dati do znanja da je sposobna pružiti bilo koju interpretaciju koju on želi. Zaustavila se na veli kom
parkiralištu i ušla u studio sedam.
Studio je bio prenatrpan ljudima koji su hitro pomicali svjetla, nosili električnu opremu, namještali
kameru, davali naloge stranim jezikom koji nije razumjela. — Daj mi zasjenjeni reflektor i dodaj brutus ... daj
mi difuzor... zgasni malu ...
Jill je stajala i promatrala, upijala prizore, mirise i zvukove show businessa. Ovo je bio njen svijet, njena
budućnost. Naći će načina da impresionira režisera, da mu pokaže kako je ona nešto osobito. On će je htjeti
upoznati kao osobu, ne samo kao jednu od glumica.
Drugi asistent režisera natjerao je Jill i desetak drugih glumaca do garderobe, gdje su joj dali bolni- carsku
uniformu i poslali je natrag na pozornicu, gdje su je našminkali zajedno sa svim drugim sporednim glumcima u
kutu ateljea. Čim su s njom završili, pomoćnik režisera izviknuo je njeno ime. Požurila je do kulise bolničke
sobe, gdje je režiser stajao blizu kamere i razgovarao sa zvijezdom serije. Zvijezda se zvala Rod Hanson, a
glumio je kirurga punog sućuti i mudrosti. Kad im se Jill približila, Rod Hanson je govorio: — Imam
njemačkog ovčara koji može prdnuti bolji dijalog nego što je ovo sranje. Zašto mi tekstopisci nikad ne mogu
dati neki karakter, za Krista Boga!
— Rod, na programu smo već pet godina. Nemoj poboljšavati hit. Publika te ljubi ovakvog kakav si.
Kamerman je pristupio režiseru. — Sve upaljeno, šefe.
— Hvala, Hal — rekao je režiser. Okrenuo se Rodu Hansonu. — Možemo li ovo napraviti, mali?
Diskusiju ćemo završiti kasnije.
— Jednoga ću dana obrisati guzicu ovim studijem — odbrusio je Hanson i otišao.
Jill se okrenula režiseru koji je sad bio sam. To je bila prilika da porazgovara o interpretaciji svoje uloge,
a da mu pokaže kako je razumjela njegove probleme i kako je ovdje da mu pomogne da ovaj prizor ispadne
sjajno. Toplo i prijateljski mu se osmjehnula. — Ja sam Jill Castle — glumim bolničarku. Mislim da ona
stvarno može biti zanimljiva i imam nekoliko ideja o tome kako ...
Odsutno je kimnuo glavom i rekao: — Tamo uz krevet — te otišao da popriča s kamermanom. Jill je
stajala i zaprepašteno zurila za njim. Drugi pomoćnik režisera, bivši šogor trećeg Harrietinog bratića, dojurio je
do Jill i rekao prigušenim glasom: — Zaboga, zar me nisi Čula. Tamo uz krevet!
— Željela sam ga pitati...
— Ne prdi! — prošaputao je bijesno. — Čisti se onamo!
Jill je prišla pacijentovom krevetu.
— U redu — smirite se, svi. — Pomoćnik režisera pogledao je režisera. — Želite li probu, šefe?
— Za ovo? Snimajmo.
— Dajte nam znak. Smjestite se, svi, lijepo i mirno. Snimamo. Idemo!
 Jill je s nevjericom slušala zvuk zvona. Izbezumljeno je pogledala prema režiseru želeći ga upitati kako bi
on htio da ona protumači prizor, kakav je njen odnos prema samrtniku, što će...
Jedan je glas poviknuo: — Akcija!
Svi su s iščekivanjem zurili u Jill. Pitala se bi li se usudila zamoliti ih da na trenutak zaustave kameru
kako bi mogla porazgovoriti o prizoru i...
Režiser je zaurlao: — Isuse Kriste! Bolničarka! Ovo nije mrtvačnica, ovo je bolnica. Izmjerite mu prokleti
puls prije nego što umre od starosti!
Jill je bojažljivo pogledala u krug jasnih svjetala oko sebe. Duboko je uzdahnula, podigla bolesnikovu ruku
i mjerila mu puls. Ako joj već ne žele pomoći, morat će interpretirati prizor na svoj način. Bolesnik je bio
liječnikov otac. Njih su se dva svađali. Otac je stradao u nesreći, i liječnika su upravo obavijestili o tome. Jill je
podigla pogled i vidjela kako joj se približava Rod Hanson. Pristupio joj je i rekao. — Kako mu je, sestro?
Jill je pogledala u liječnikove oči i u njima pročitala zabrinutost. Željela mu je reći istinu — njegov otac
umire i prekasno je da izglade svađu. A ipak mu je morala to iznijeti na takav način da ga to ne uništi i...
Režiser se derao: — Sijeci! Sijeci! Prokletstvo, ona idiotkinja ima jednu jedinu rečenicu i ne može je se
sjetiti. Gdje ste je samo našli — na žutim stranicama?
Jill se okrenula prema glasu koji se derao iz mraka, sva zajapurena od neugodnosti. — Znam — znam
svoju ulogu — rekla je potreseno. — Upravo sam htjela...
— No ako je znaš, zaboga, bi li je htjela izgovoriti? U ovoj bi se pauzi mogao provesti vlak. Kad te pita to
jebeno pitanje, odgovori! U redu?
— Samo sam se pitala da li da...
— Idemo ponovno, odmah. Daj nam znak.
— Evo znak. Pažnja. Snimamo.
— Idemo.
— Akcija!
Jilline su noge drhtale. Kao da je ona bila jedina ovdje kojoj je bilo stalo do prizora. Željela je samo da
ostvari nešto lijepo. Vruća svjetla stvarala su kod nje vrtoglavicu i osjećala je kako joj znoj curi niz ruke
uništavajući svježe uškrobljenu uniformu.
— Akcija! Sestro!
Jill se nadvila nad pacijenta i stavila ruku na njegov bilo. Ako ponovno krivo odigra scenu, nikad joj više neće
dati novu priliku. Pomislila je na Harriet i svoje prijatelje u pansionu i na to što bi joj oni rekli.
Liječnik je ušao i prišao joj: — Kako mu je, sestro?
Neće više biti jedna od njih. Bit će meta pod- smijeha. Hollywood je mali grad. Glas se brzo Siri.
— Bojim se, ne osobito, doktore.
Ni jedan je drugi studio neće niti pipnuti. Bit će to njen posljednji posao. Bit će to konac svega, cije log
njenog svijeta.
Liječnik je rekao: — Želim da ovog čovjeka smjestite odmah u šok-sobu.
— Dobro! — poviknuo je režiser. — Reži i kopiraj.
Jill jedva da je bila svjesna ljudi koji su hrlili pokraj nje počinjući micati kulise kako bi napravili prostor za
novu scenu. Snimila je svoju prvu scenu i razmišljala o nečem drugom. Nije mogla vjerovati da je bilo gotovo.
Pitala se da li da potraži režisera i zahvali mu za priliku koju joj je dao, ali je on bio na drugom kraju pozornice i
razgovarao s nekim ljudima. Drugi asistent režisera pružio joj je ruku, stisnuo je i kazao: — Bila si dobra, mala,
samo slijedeći put nauči tekst.
Imala je svoj film; imala je svoju prvu svjedodžbu.
Odsada, pomislila je Jill, radit ću stalno.

Slijedeći posao dobila je nakon trinaest mjeseci u sporednoj ulozi u MGM-u. U međuvremenu je radila niz
građanskih poslova. Postala je mjesna avonska dama, radila je za šankom s osvježujućim pićima i sladoledom i
— kratko — vozila je taksi.
Kako joj je ponestajalo novca, odlučila je da stan podijeli s Harriet Marcus. Bio je to stan s dvjema spavaćim
sobama, a Harrietina je spavaća soba bila aktivna i prekovremeno. Harriet je radila u robnoj kući u centru grada
kao model. Bila je privlačna djevojka, kratke crne kose, crnih očiju, dječačkog manekenskog tijela i sa smislom
za humor.
— Kad dolaziš iz Hobokena — rekla joj je Harriet — najbolje je da imaš smisla za humor.
U početku su Jill pomalo plašile Harrietine hladne samodostatnosti, ali uskoro je spoznala da je ispod te
uobražene fasade bilo milo, prestrašeno dijete. Neprekidno je bila zaljubljena. Kad ju je Jill upoznala, Harriet je
rekla: — 2elim da upoznaš Ralpha. Vjenčat ćemo se slijedećeg mjeseca.
Nekoliko dana nakon što je Ralph otišao, Harriet je upoznala Tonyja. Radio jeu nekom uvozno-izvoznom
poduzeću, i Harriet je bila do ušiju zaljubljena u njega.
— On je vrlo važna osoba — povjerila se Harriet Jill. No netko očito nije tako mislio jer su ga mjesec
dana kasnije našli u Los Angeles Riveru kako pluta s jabukom utisnutom u usta.
Alex je bio Harrietina slijedeća ljubav.
— On je nešto najljepše što si ikad vidjela — povjerila se Harriet Jill.
 Alex je bio zgodan. Odijevao se u skupa odijela, vozio blistav kabriolet i mnogo vremena provodio na
trkama. Romanca je potrajala sve dok Harrieti nije počelo ponestajati novaca. Jill je ljutilo to što je Harriet
imala tako malo razbora u pogledu muškaraca.
— Nema mi pomoći — priznala je Harriet. — Privlače me momci koji su u nevolji. Mislim da je to moj
majčinski nagon. — Nakesila se i dodala: — Moja je mati bila idiot.
Jill je promatrala kako procesija Harrietinih zaručnika dolazi i odlazi. Bili su tu Nick i Bobby, John i
Raymond, sve dok ih napokon Jill više nije mogla slijediti.
Nekoliko mjeseci nakon što su počele zajedno stanovati, Harriet je objavila da je trudna.
— Mislim da je Leonard — duhovito je primijetila — ali znaš — svi su oni isti u mraku.
— Gdje je Leonard?
— U Omahi ili na Okinawi. Uvijek sam bila traljava u zemljopisu.
— Što ćeš učiniti?
— Rodit ću svoje dijete.
Zbog krhka tijela Harrietina je trudnoća postala očita za nekoliko tjedana, pa je morala odustati od svog
manekenskog posla. Jiil je pronašla posao u robnoj kući tako da bi mogla izdržavati i sebe i Harnet.
Jednog poslijepodneva kad se vratila s posla, pronašla je Harrietinu ceduljicu. Na njoj je pisalo: »Oduvijek
sam željela da se moje dijete rodi u Hobokenu. Otišla sam kući svojima. Kladim se da me tamo čeka jedan
divan momak. Hvala na svemu.« U potpisu je stajalo: »Harriet, opatica.«
Stanje odjednom postao pustinja.

21.

Bilo je to opojno doba za Tobyja Templea. Imao je četrdeset dvije godine i svijet je bio njegov. Šalio se s
kraljevima i igrao golf s predsjednicima, ali milijuni njegovih obožavatelja pivopija nisu mu to zamjerali jer su
znali da je Toby jedan od' njih, njihov šampion koji muze sve te svete krave, ismijava velike
i moćne, mjerila establishmenta. Ljubili su Tobyja baš kao što su znali da i Toby ljubi njih.
U svim svojim intervjuima govorio je o svojoj majci, i ona je svaki put postajala svi sličnija svetici. Bio je
to jedini način na koji je Toby mogao s njom dijeliti svoj uspjeh.

Toby je stekao krasno imanje u Bel-Airu. Kuća je bila u tudorskom stilu, s osam velikih spavaćih soba, s
prostranim stubištem i rukom izrađenim oplatama iz Engleske. Imala je kino-dvoranu, igračnicu, vinski podrum,
a na terenu je bio veliki bazen, nadstojnikova kućica i dvije kućice za goste. Kupio je raskošnu kuću u Palm
Springsu, ergelu trkaćih konja i tri komičara na kojima se mogao iživljavati. Toby ih je sve zvao »Mac« i svi su
ga obožavali. Posluživali su ga, vozali ga, nabavljali mu djevojke u svako doba dana ili noći, putovali s njim,
prenosili njegove poruke.
što god je gazda poželio, tri Maca su mu uvijek bila spremna na usluzi. Bili su lude. Nacionalne lude. Toby je
imao četiri tajnice, dvije samo zato da odgovaraju na golem priliv pisama obožavatelja. Njegova privatna
tajnica bila je zgodna dvadeset jednogodišnja Sherry, čija je kosa bila boje meda. Tijelo joj je modelirao
seksualni manijak, a Toby je zahtijevao da nosi kratke suknje i ništa ispod njih. To im je uvelike štedjelo
vrijeme.

Premijera prvog filma Tobyja Templea prošla je izrazito dobro. Sam Winters i Clifton Lawrence bili su u
dvorani. Nakon toga su sva trojica otišla do Chascna da porazgovaraju o filmu. Toby je uživao u svom prvom
susretu sa Samom nakon sklapanja ugovora. — Bilo bi jeftinije da ste mi odgovorili na telefonske pozive —
rekao je Toby i ispričao Samu koliko gaje pokušavao dobiti.
— Moja zla sreća — rekao je Sam potišteno.
Sada kad su sjedili kod Chasena, Sam se okrenuo Cliftonu Lawrenceu. —Ako ga cijelog ne progutaš, volio
bih sklopiti novi ugovor za tri filma s Tobyjem.
— Neću ga cijelog pojesti. Nazvat ću te izjutra — odgovorio je agent Samu. Pogledao je na svoj sat. —
Moram juriti.
— Kamo ćeš? — upitao je Toby.
— Imam sastanak s drugim klijentima. Imam ja i drugih klijenata, dragi dečko.
Toby ga je neobično pogledao pa rekao: — Svakako.

Osvrti drugog jutra bili su izvrsni. Svaki je kritičar prorokovao da će Toby Temple biti jednako velika
zvijezda na filmu kao i na televiziji.
Toby je pročitao sve osvrte, a zatim nazvao Cliftona Lawrencea.
— Čestitam, dragi dečko — rekao je agent. — Jesi li vidio Reporter i Variety? Oni osvrti su prava
ljubavna pisma.
— N-da. To je mladi svježi sir, a ja sam veliki debeli štakor. Mogu li uopće imati veće zabave od ovoga?
— Rekao sam ti da ćeš jednoga dana posjedovati svijet, Toby, i sada je tako. Sav je tvoj. — U agentovom
se glasu osjećalo istinsko zadovoljstvo.
— Cliff, volio bih porazgovarati s tobom. Možeš li doći ovamo?
— Svakako. Bit ću slobodan u pet sati...
— Mislio sam sada.
Kratko oklijevanje, a onda je Clifton rekao: — Imam sastanke do...
— O, ako si previše zauzet, zaboravi. — I Toby je prekinuo vezu.
Minutu kasnije nazvala je tajnica Clrftona Lawrencea i rekla: — Gospodin Lawrence je upravo krenuo na
sastanak s vama, gospodine Temple.

Clifton Lawrence je sjedio na Tobyjevom kauču. — Zaboga, Toby, znaš da za tebe nikad nisam prezauzet.
Pojma nisam imao da bi me želio vidjeti danas, jer inače ne bih ugovorio druge sastanke.
Toby je sjedio i zurio u njega puštajući ga da se znoji. Clifton je pročistio grlo pa rekao: — Hajde! Ti si mi
najdraži klijent. Jesi li to znao?
A to je. bila istina, pomislio je Clifton. Ja sam ga stvorio. On je moje djelo. Uživam u njegovom uspjehu
isto koliko i on sam.
Toby se osmjehnuo. — Jesam li zaista, Cliff? — Mogao je vidjeti kako nestaje napetosti u tijelu žustrog
malog agenta. — Već sam se počeo pitati.
— Što time misliš?
— Imaš toliko klijenata da ponekad mislim da mi ne posvećuješ dovoljno pažnje.
— Nije istina. Više vremena trošim ...
— Volio bih da radiš samo sa mnom, Cliff.
Clifton se nasmiješio. — Šališ se.
— Ne. Ozbiljno. — Promatrao je kako je s Cliftonovog lica nestalo smiješka. — Mislim da sam dovoljno
značajan da imam vlastitog agenta, a kad kažem vlastitog agenta, ne mislim nekoga tko je previše zaposlen da
bi bio sa mnom jer ima tucet drugih ljudi o kojima se mora brinuti. To ti je kao grupni seks, Cliff. Netko uvijek
ostane tvrdoga...
Clifton ga je na trenutak proučavao, a onda rekao: — Smiješaj nam nešto za piće. — Dok je Toby otišao za
bar, Clifton je mirno sjedio i razmišljao. Znao je u čemu je zapravo problem, a to nije bio Tobyjev ego ili njegov
osjećaj važnosti.
Ticalo se Tobyjeve osamljenosti. Toby je bio najosamljeniji čovjek kojega je Clifton poznavao. Clifton je
promatrao kako Toby kupuje na desetke žena i kako pokušava raskošnim darovima kupiti prijatelje. Nitko se u
Tobyjevoj prisutnosti nije mašio čekovne knjižice. Clifton je jednom čuo kako neki muzičar govori Tobyju: —
Ne moraš kupovati ljubav, Toby. Svi te ionako vole. — Toby je namignuo pa rekao: — A zašto riskirati?
Taj glazbenik više nikad nije radio u Tobyjevom showu.

Toby je od svakoga želio sve. Bio je pohlepan, i što je više stjecao, to je pohlepa bivala veća.
Clifton je čuo da je Toby išao u krevet čak s pet— šest djevojaka istodobno nastojeći zadovoljiti žudnju
koja ga je progonila. No, naravno, to nije hodalo. Ono što je Toby trebao bila je jedna djevojka, a on je nije
našao. Tako se i dalje igrao brojkama.
Imao je očajničku potrebu da oko njega stalno budu ljudi.
Osamljenost. Jedino je nije bilo onda kad je Toby bio pred publikom, kad je mogao čuti pljesak i osjetiti
ljubav. Sve je to zapravo vrlo jednostavno, pomislio je Clifton. Kad Toby nije bio na pozornici, svoju je publiku
nosio sa sobom. Uvijek su ga okruživali muzičari, lude, pisci, plesačice, propali komičari i svi drugi koje je
mogao privući u svoju porodicu.
A sada je poželio Cliftona Lawrencea. Cijeloga.
Clifton je radio s desetak klijenata, ali njihov ukupni prihod nije bio znatno veći od Tobyjeva pri hoda od
noćnih klubova, televizije i filmova, jer su
ugovori koje je mogao sklopiti za Tobyja bili fenomenalni. Pa ipak, svoju odluku Clifton nije temeljio na novcu.
Donio ju je zato što je volio Tobyja Templea, a Toby ga je trebao. Baš kao sto je i on trebao Tobyja. Prisjetio se
koliko mu je život bio pust prije nego što se pojavio Toby. Godinama nije bilo nikakvih novih izazova. Hranio
se starim uspjesima. A sada je pomislio o naelektriziranom uzbuđenju oko Tobyja, zabavi, smijehu i dubokom
drugarstvu što su ih njih dvojica dijelila.
Kad se Toby vratio Cliftonu i dao mu piće, ovaj je podigao čašu na zdravicu i rekao: — Za nas dvojicu,
dragi dečko.

Bila je to sezona uspjeha, zabave i slavlja, a Toby je uvijek bio u tome. Ljudi su od njega očekivali da bude
zabavan. Glumac bi se mogao sakriti iza riječi Shakespearea, Showa ili Molierea, pjevač bi mogao računati s
pomoći Gershwina, Rodgersa i Harta ili Colea Portera. No komičar je bio gol. Njegovo jedino oružje bila je
duhovitost.
Tobyjeve improvizacije ubrzo su postale poznate po cijelom Hollywoodu. Na primanju u čast jednog
starijeg osnivača filmske kompanije netko je upitao Tobyja: — Je li njemu stvarno devedeset i jedna godina?
Toby je odgovorio: — N-da. Kad doživi stotu, raspolovit će ga na dvojicu po pedeset.
Na nekoj večeri jedne je noći glasoviti liječnik koji se brinuo o mnogim zvijezdama pričao dug i zamršen
vic grupici komičara.
— Doktore — zavapio je Toby — nemojte nas zabavljati — spasite nas!
Jednog je dana dok je jedna filmska kompanija radila s lavovima i kad je Toby vidio kako ih provode,
poviknuo: — Kršćani — deset minuta odmora!

Tobyjeve psine postale su legendarne. Jedan njegov prijatelj katolik otišao je u bolnicu na manju
operaciju. Dok se oporavljao, lijepa mlada opatica zastala je pokraj njegovog kreveta. Pogladila mu je čelo. —
Izgledate tako lijepo i mimo. Tako nježna put.
— Hvala vam, sestro.
Nagnula se preko njega i počela mu poravnavati jastuke, a dojke su joj dodirivale njegovo lice. I pro tiv
svoje volje jadnom se čovjeku digao. Kad je sestra počela poravnavati pokrivače, ruka joj je skliznula preko
njega. Bio je bolno ponižen.
— Bože dragi — rekla je opatica. — Sto mi tu imamo? — I podigla je pokrivače otkrivši penis tvrd poput
stijene.
— Strašno — strašno mi je neugodno, sestro — promrmljao je. — Ja...
— Nemojte da vam bude neugodno. Sjajan je to kurac — rekla je opatica i počela se spuštati na njega.
Proteklo je šest mjeseci dok čovjek nije saznao da mu je to Toby namjestio drolju.
Jednom kad je Toby izlazio iz lifta, okrenuo se napuhanom šefu televizijske mreže i rekao: — Usput, Will,
kako si se uopće mogao izvući od optužbi za nemoral? — Vrata lifta su se zatvorila, a šef je ostao u liftu s
petero-šestero ljudi koji su zabrinuto zurili u njega.
Kad je nastupilo vrijeme da se raspravlja o novom ugovoru, Toby je uredio da mu se u studio dovede
dresirana puma. Otvorio je vrata Wintersovog ureda baš kad je Sam bio usred jednog sastanka.
— Moj agent želi s tobom razgovarati — rekao je Toby. Gurnuo je pumu u ured i zatvorio vrata.
Kad je Toby kasnije pripovijedao tu zgodu, rekao je: — Trojica momaka u onom uredu samo što nisu
dobila srčani napad. Trebalo im je mjesec dana da iz one sobe istjeraju smrad pumine pišaline.
Toby je imao štab od deset tekstera koji su radili za njega, a na čelu su se nalazili O'Hanlon i Rainger.
Neprekidno je prigovarao tekstovima koje su izmišljali njegovi pisci. Jednom je u svoju ekipu tekstera uključio
i jednu kurvu. Kad je saznao da njegovi tekstopisci većinu vremena provode u spavaćoj sobi, morao ju je
najuriti. Drugi put je na sastanak tekstera doveo verglaša i njegovog majmuna. Bilo je to ponižavajuće i
okrutno, ali su O'Ha ni on, Rainger i ostali pisci prešli preko toga jer je Toby njihove tekstove pretvarao u suho
zlato. Bio je najbolji u svom poslu.
Tobyjeva plemenitost bila je rasipnička. Svojim je namještenicima i prijateljima davao zlatne satove,
upaljače za cigarete, kompletne garderobe i plaćao im putovanja u Evropu. Uza se je nosio golemu svotu i sve
je plaćao gotovinom, uključujući i dva rolls roycea. Bio je lake ruke. Svakoga bi se petka desetak onih koji se
smucaju okolo svrstalo ispruženih ruku. Jednom je rekao nekom redovitom potucalu: — Hej, pa što ti ovdje
radiš? Čitao sam u Varietyju da si dobio posao na filmu. — Čovjek je pogledao Tobyja i dobacio: — K vragu,
pa zar nemam dvotjedni otkazni rok?

O Tobyju je kolalo milijardu priča i gotovo sve su bile istinite. Jednog dana na sastanku o tekstu jedan je
pisac ušao nešto kasnije, što je bio neoprostiv grijeh. — Oprostite što sam zakasnio — ispričao se. — jutros m i
j e malog pogazio auto.
Toby ga je pogledao i rekao: — Jeste li donijeli šale?
Svi su u prostoriji bili zgranuti. Nakon sastanka jedan je tekstopisac rekao O'Hanlonu. — To je
najbezosjećajniji gad na svijetu. Da gorite, on bi vam prodao vodu.
Toby je avionski dopremio najpoznatijeg neurokirurga da operira ozlijeđenog dječaka i platio sve bolničke
troškove. Ocu je rekao: — Ako ikad ikome ovo spomenete, izbacit ću vas nogom u tur.

Rad je bio jedino što je Tobyja navodilo da zaboravi svoju osamljenost i jedino Sto ga je doista usrećivalo.
Ako je show bio dobar, Toby je bio najzabavniji drug na svijetu, ali ako show nije dobro išao,
bio je zloduh i napadao je svaki mogući cilj koji bi bio u dometu njegove duhovitosti.
Volio je dominirati. Jednom je na sastanku o tekstovima objema rukama prihvatio Raingerovu glavu i
objavio cijeloj sobi: —Ovo je moje. Pripada meni.
Istodobno je u njemu rasla mržnja prema piscima zato što ih je trebao, a nije želio da mu itko treba. Stoga
se prema njima odnosio prezirno. Na dan isplate pravio je avione od isplatnih Čekova i slao ih tekstopiscima
zrakom. Njih je otpuštao za najmanje prekršaje. Jednoga je dana jedan od njih došao sav osunčan, i Toby ga je
smjesta otpustio. — Zašto si to napravio? — upitao je O'Hanlon. — On je jedan od najboljih.
— Da je radio — rekao je Toby — ne bi imao vremena da se sunča.
wNovi je tekster donio šalu o majkama i bio isprašen.“
Ako bi neki gost u njegovom showu izazvao salve smijeha, Toby bi uskliknuo: — Sjajan si! Želim te
svakog tjedna u ovom showu. — Okrenuo bi se producentu i rekao: — Čuo si me? — a producent bi znao da se
taj glumac više nikad neće pojaviti u tom showu.
Toby je bio splet proturječnosti. Bio je ljubomoran na uspjeh drugih komičara, no ipak se zbilo slijedeće:
jednom kad je odlazio na probu, prošao je pokraj garderobe stare zvijezde komedije, Vinnieja Turkela, čija je
karijera odavno pošla nizbrdo. Vinnieja su angažirali da odigra svoju prvu dramsku ulogu u televizijskoj drami
koja je išla uživo. Nadao se da će to biti njegov povratak. No, eto, kad je Toby pogledao u garderobu, spazio je
Vinnieja na kauču, pijanog. Režiser showa je prošao i rekao Tobyju: — Ostavi ga, Toby. S njim je gotovo.
— Što se dogodilo?
— Pa, znaš da je Vmniejev znak raspoznavanja uvijek bio njegov visoki drhtavi glas. Počeli smo s
pokusima, i svaki put kad je Vinnie zinuo i pokušao biti ozbiljan, svi su se počeli smijati. To je starog uništilo.
— Računao je s ovom ulogom, zar ne? — upitao je Toby.
Režiser je slegnuo ramenima: — Svaki glumac računa sa svakom ulogom.
Toby je Vinnieja Turkela odnio svojoj kući i ostao sa starom zvijezdom komedije trijezneći ga. To je
najbolja uloga koju ste ikad tumačili. Hoćete li je otpuhnuti?
Vinnie je bijedno odmahnuo glavom: — Već sam je otpuhnuo, Toby. Ne mogu je snimiti.
— Tko kaže da ne možete? — upitao je Toby. — Tu ulogu možete odigrati bolje od ikoga na svijetu.
Starac je mahnuo glavom. — Smijali su mi se.
— Pa naravno! A znate li zašto? Zato što ste ih cijelog života nasmijavali. Od vas su očekivali da budete
smiješni. No ako produžite, pobijedit ćete ih. Smlavit ćete ih.
Ostatak poslijepodneva obnavljao je Vinniejevo samopouzdanje. Te je večeri Toby telefonirao režiseru
kući. — Türkei je sada u redu — rekao je. — Nemaš se čega bojati.
— Znam da nemam — odgovorio je režiser. — Smijenio sam ga.
— Odsmijeni ga — odgovorio je Toby. — Moraš mu to dati.
— Ne mogu riskirati, Toby. Opet će se napiti i...
— Da ti kažem što ću ja učiniti — ponudio je Toby. — Zadrži ga. Ne budeš li ga htio nakon kostimirane
probe, preuzet ću njegovu ulogu, i to badava.
— Stanka, a zatim je režiser rekao: — Hej! Je li to ozbiljno?
— Kladi se u što hoćeš.
— Dogovoreno — rekao je brzo režiser. — Reci Vinnieju da bude na probi u devet ujutro.
Kad je show emitiran, bio je to uspjeh sezone.
A kritičari su izdvojili upravo nastup Vinnieja Turkela. Osvojio je sva priznanja koja televizija može dati i
otvorila mu se nova karijera dramskog glumca. Kad je Tobyju poslao skupocjen poklon u znak zahvalnosti,
Toby mu ga je vratio s ceduljicom: »Nisam to učinio ja, nego vi.« Takav je bio Toby Temple.
Nakon nekoliko mjeseci sklopio je ugovor s Vinniejem Turkelom da odigra skeč u njegovom showu.
Vinnie je upao u jednu Tobyjevu poantu, i od tog trenutka Toby mu je davao krive šlagvorte, rušio šale i
ponižavao ga pred četrdeset milijuna ljudi.
To je također bio Toby Temple.
Netko je upitao O'Hanlona kakav je zapravo Toby Temple, a O'Hanlon je odgovorio: — Sjećate li se filma
u kojem Charlie Chaplin susreće milijunaša? Kad je milijunaš pijan, Chaplinu je drug. Kad je trijezan, izbacuje
ga nogom u tur. To je Toby Temple, samo bez pića.
Na jednom sastanku sa šefovima televizijske mreže jedan od mladih rukovodilaca gotovo da nije prozborio
ni riječi. Kasnije je Toby rekao Cliftonu Lawrenceu: — Mislim da me ne voli..
— Tko?
— Onaj mali sa sastanka.
— Što te briga. On je trideset druga rupa na svirali.
 — Nije mi rekao ni riječi — mrgodio se Toby. — On me stvarno ne voli.
Toby je bio toliko uznemiren da je Clifton Lawrence morao pronaći mladog šefa. Nazvao je zaprepaštenog
čovjeka usred noći i rekao: — Imate li vi išta protiv Tobyja Templea?
— Ja? Mislim da je on najzabavniji čovjek na svijetu.
— Da li biste mi htjeli učiniti jednu uslugu, dragi dečko? Nazovite ga i recite mu to.
— Što?
— Nazovite Tobyja i recite mu da ga volite.
— Ma dobro. Nazvat ću ga odmah sutra ujutro.
— Nazovite ga sada.
— Pa sad je tri ujutro!
— Nije važno. On vas čeka.
Kad je rukovodilac nazvao Tobyja, slušalica se smjesta podigla. Čuo je Tobyjev glas: — Zdravo.
Mladi šef je progutao slinu i rekao: — Htio — htio sam vam samo reći da mislim kako ste sjajni.
— Hvala, drugar — rekao je Toby i spustio slušalicu.

Tobyjeva je svita rasla. Ponekad bi se probudio usred noći i telefonirao prijateljima da dođu na partiju
karata ili bi probudio O'Hanlona i Raingera i pozvao ih na teksterski sastanak. Često bi cijele noći prosjedio kod
kuće projicirajući filmove, s tri Maca, Cliftonom Lawrenceom i pet-šest starleta i prikrpa.
I što je više ljudi bilo oko njega, to je Toby postajao osamljeniji.

22.

Bio je studeni 1963. i jesensko je sunce uzmak - nulo pred oskudnim prohladnim svjetlom s neba. Rana
jutra bila su maglovita i studena; počele su prve zimske kiše.
Jill Castle je još uvijek svakog jutra zastala kod Schwaba, ali joj se činilo da je razgovor uvijek isti.
Preživjeli su razgovarali o tome tko je ostao bez uloge i zašto. Zlurado su uživali u svakom lošem osvrtu koji je
izašao, a odbijali svaki dobar. Bila je to jadikovka izgubljenih, a Jill se počinjala pitati hoće li i ona postati poput
njih. Još uvijek je bila sigurna da će postati Netko, ali kad se osvrnula po istim poznatim licima, spoznala je da
svi oni isto tako misle. Je li bilo moguće da su svi oni bili daleko od stvarnosti, da su svi oni igrali na san koji se
nikad neće ostvariti. Nije tu pomisao mogla podnijeti.
Jill je postala majka-ispovjednica grupe. Dolazili su joj s problemima, a ona je slušala i nastojala pomoći.
Savjetom, s nekoliko dolara ili konačištem na tjedan ili dva. Rijetko je s kime izlazila, jer je bila obuzeta svojom
karijerom i nikog još nije srela tko bije zainteresirao.

Kad god bi Jill smogla odvojiti nešto novca, poslala bi ga svojoj majci s dugim oduševljenim pismima o
tome kako joj dobro ide. U početku joj je mati otpisivala zahtijevajući od nje da se pokaje i postane zaručnica
Božja. Ali kako je Jill povremeno snimala i slala kući više novca, njena se mati nekako i protiv svoje volje
počela ponositi kćerkinom karijerom. Više se nije protivila Jillinoj želji za glumom, ali je nava ljivala na Jill da
glumi u vjerskim filmovima. — Sigurna sam da bi ti gospodin De Mille dao ulogu ako mu objasniš svoj vjerski
odgoj — napisala je.
Odessa je bila mali grad. Jillina mati je i dalje radila za naftaše, a Jill je znala da će njena majka
o njoj razgovarati i da će prije ili kasnije David Kenyon saznati za njen uspjeh. I tako je u svojim pismima Jill
redala priče o zvijezdama s kojima je radila uvijek brižno pazeći da ih navodi po imenu. Naučila je trik
sporednih glumaca koji su tražili da ih fotografi snime dok stoje tik uz zvijezde. Fotograf bi joj dao dvije slike;
Jill bi jednu poslala majci, a drugu zadržala za sebe. Pisma je pisala tako da je izgledalo kako joj do karijere
filmske zvijezde predstoji tek jedna jedina stepenica.

U južnoj Kaliforniji, gdje nikada ne pada snijeg, običaj je da tri tjedna prije Božića niz Hollywood
Boulevard prolazi parada Djeda Mraza i da svake noći nakon toga pa sve do Badnjaka vozilo sa Djedom
Mrazom kruži ulicama. Građanima Hollywooda jednako je stalo do proslava malog Isusa kao i njihovim
susjedima u sjevernim krajevima. Njih se nije moglo smatrati odgovornima što se »Slava Bogu na visini«, »Tiha
noć« i »Rudolf, jelen crvena nosa« čuje iz kuća i automobilskih radija među ljudima koji se kupaju u znoju na
temperaturi od 25 do 30 stupnjeva. Čeznu za starinskim bijelim Božićem jednako žarko kao i ostali vatreni
rodoljubni Amerikanci, ali zato što znaju da im Bog to neće omogućiti, naučili su kako da ga sami stvore.
Ukrašavaju ulice girlandama, božićnim svjetlima i plastičnim borovima, kartonskim likovima Djeda Mraza,
njegovih sanjki i jelena. Zvijezde
i karakterni glumci nadmeću se za Čast tko će jahati u paradi svetog Nikole; ne zato što im je stalo do toga da
prenesu blagdansku radost tisućama djece i odraslih koji se natiskaju duž staze kojom prolazi povorka, nego
zato što povorku prenosi televizija, pa će im se lica vidjeti od jedne obale do druge.
Jill Castle je stajala u kutu, sama, i promatrala dugačku paradu kićenih vozila koja je prolazila pokraj nje,
zvijezde koje su s vozila mahale svojim razdraganim obožavateljima. Glavni meštar ovogodišnje parade bio je
Toby Temple. Oduševljena svjetina bjesomučno je klicala dok je njegovo vozilo prolazilo. Jill je na trenutak
ugledala Tobyjevo ozareno duhovito lice, a onda je ono nestalo.
Nastupila je glazba holivudske gimnazije, za njom vozilo masonskog hrama pa mornarička glazba. Bilo je
tu konjanika u kaubojskim nošnjama, glazba Vojske spasa za kojom su nastupili orijentalni mistici. Bilo je i
raspjevanih sastava koji su nosili zastave i vrpce, vozilo Karott's Barry Farm sa životinjama i pticama
napravljenima od cvijeća, pa vatrogasna kola, klaunovi
i džez sastavi. Možda to i nije bilo u duhu Božića, ali je bio pravi holivudski spektakl.
Jill je svojedobno radila s nekoliko karakternih glumaca koji su bili na paradnom vozilu. Jedan od njih joj
je domahnuo i zazvao je: — Hej, Jill! Kako si?
Nekoliko ljudi iz svjetine okrenulo se i zavidno pogledalo, a to je u nje stvorilo prekrasan osjećaj vlastite
važnosti da ljudi znaju da je ona u Businessu. Duboki puni glas pokraj nje je prozborio: — Oprostite, jeste li vi
glumica?
Jill se okrenula. Čovjek koji je to rekao bio je visok, plavokos, zgodan mladić, koji je dobrano prešao
dvadesetu. Lice mu je bilo preplanulo, a zubi bijeli i pravilni. Nosio je stare traperice i plavi kaputić od tvida s
kožnatim zakrpama na laktovima.
— Da.
— I ja. Hoću reći, glumac. — Nakesio se i dodao:
— Koji se probija.
Jill je pokazala prstom na sebe i rekla: — I ja se probijam.
Nasmijao se. — Mogu li vas pozvati na kavu?
Zvao se Alan Preston i došao je iz Salt Lake Cityja, gdje je njegov otac bio starješina u mormonskoj crkvi.
— Odrastao sam uz previše vjere i nedovoljno zabave- povjerio joj se. Gotovo proročanski — pomislila je Jill.
Imamo gotovo navlaš isto podrijetlo.
— Ja sam dobar glumac — rekao je Alan potišteno — ali ovo je u svakom slučaju okrutan grad. Tamo,
kod kuće, svatko želi da ti pomogne. A ovdje, kao da su svi krenuli da te satru.
Razgovarali su sve dok se kavana nije zatvorila, i do tada su postali stari prijatelji. Kad ju je upitao:
— Bi li pošla k meni? — Jill se kolebala satno na trenutak. — U redu.
Alan Preston je živio u pansionu podalje od Highland avenije, dvije četvrti od Hollywood Bowla. Imao je
sobicu u stražnjem dijelu kuće.
— Ovo bi trebali zvati Talog — rekao joj je. — Trebala bi vidjeti čudake koji ovdje žive. Svi oni misle da
će uspjeti u show businessu.
Kao i mi, pomislila je Jill.
Pokućstvo u Alanovoj sobi sastojalo se od kreveta, komode, stolca i malog klimavog stola. — Upravo
čekam da se preselim u svoj stan — objasnio je Alan.
Jill se nasmijala. — Baš kao i ja.
Alan ju je počeo grliti, a ona se ukočila. — Molim te, nemoj !
Pogledao ju je na trenutak, a onda blago rekao.
— U redu. Njoj je odjednom bilo neugodno. A što je onda tražila ovdje u ovoj muškarčevoj sobi? Znala je
odgovorna to. Bila je očajnički osamljena. Žudjela je za nekim s kim će razgovarati, za tim da oko sebe osje ti
ruke muškarca koji će je držati, hrabriti i govoriti joj kako će sve biti krasno. Kako li je to davno bilo.
Razmišljala je o Davidu Kenyonu, no to je bio drugi život, drugi svijet. Toliko ga je željela da je to bilo bolno.
Nešto kasnije, kad je Alan Preston ponovno obavio ruke oko Jill, zažmirila je i tu se stvorio David koji ju je
ljubio, razodijevao i milovao.
Jill je noć provela s Alanom, a nekoliko dana kasnije on je preselio u njen mali stan.
Alan Preston bio je najjednostavniji čovjek kojeg je Jill susrela. Bio je komotan i opušten, prihvaćao je
svaki dan onako kako je dolazio i nimalo ga nije zabrinjavala sutrašnjica. Kad bi raspravljala s njime o nje-
govom načinu života, rekao bi joj: — Hej, sjećaš li se »Sastanka u Samari«? Ako se to mora dogoditi, dogo dit
će se. Sudbina će naći tebe. Ne moraš za njom tragati.
Alan bi u krevetu ostao dugo nakon što bi Jill otišla u potragu za poslom. Kad se vratila kući, našla bi ga u
naslonjaču kako pije ili s prijateljima pijucka pivo. Nikakav novac nije donio kući.
— Ti si glupača — rekla je Jill jedna prijateljica.
— Služi se tvojim krevetom, jede tvoju hranu, pije tvoje piće. Otarasi ga se.
No Jill ga se nije otarasila.
Prvi put je shvatila Harriet, shvatila sve svoje prijateljice koje su se očajnički držale muškaraca koje nisu
voljele, muškaraca koje su mrzile.
Bio je to strah od samoće.

Jill je bila bez posla. Do Božića je bilo samo nekoliko dana, a ona je spala na nekoliko posljednjih dolara.
A ipak je svojoj majci morala poslati božićni poklon. Alan je riješio problem. Jednog jutra rano otišao a da nije
rekao kamo. Kad se vratio, rekao je: — Imamo posao.
— Kakav posao?
— Glumački, naravno. Mi smo glumci, zar ne?
 Jill ga je pogledala ispunjena iznenadnom nadom.
— Je li ti to ozbiljno?
— Naravno. Naletio sam na jednog svog prijatelja koji je režiser. Sutra počinje snimati. Ima uloge za nas
oboje. Za svakog od nas po sto glavi dnevno!
— Pa to je divno! — uskliknula je lili. — Stotinu dolara! — S time je svojoj majci mogla kupiti divne
engleske vune za zimski kaput i da joj još preostane dovoljno za kožnatu tašku. — To je samo mali privatnik.
Snimaju otraga u nečijoj garaži.
Jill je rekla: — Pa što možemo izgubiti? To je uloga.

Garaža se nalazila u južnom dijelu Los Angelesa, u kraju koji je za jedne generacije spao od ekskluzivne
četvrti na malograđansku otmjenost, pa na samo dno.
Na vratima ih je dočekao nizak crnomanjast muškarac koji se rukovao s Alanom i rekao: — Uspio si, stari
moj. Sjajno.
Okrenuo se prema Jill i zadivljeno zafućkao. — Tako si i rekao, stari moj. Ona je šut.
Alan je rekao: — Jill, ovo je Peter Terraglio. Jill Castle.
— Kako ste? — rekla je Jill.
— Pete je režiser — objasnio je Alan.
— Režiser, producent, glavni perač čaša. Radim od svega pomalo. Uđite. — Poveo ih je kroz praznu
garažu u prolaz što je nekad vodio do stanova za poslugu. Iz hodnika se ulazilo u dvije spavaće sobe. Vrata
jedne od njih bila su otvorena. Jill je stigla do dovratnika, pogledala unutra i zastala šokirana, zatečena. Usred
sobe, na krevetu, ležalo je četvero golih ljudi: Crnac, Meksikanac i dvije djevojke, jedna bijela i jedna crna.
Snimatelj je osvjetljavao gomilu dok je jedna od djevojaka uvježbavala na Meksikancu felacio. Djevojka je na
trenutak prestala, ponestalo joj je daha pa rekla: — Hajde kurče! Očvrsni!
Jill je osjetila nesvjesticu. Okrenula se na peti na dovratku da se vrati prolazom i osjetila kako je noge
izdaju. Alan ju je zagrlio pridržavajući.
— Je li ti dobro?
Nije mu mogla odgovoriti. Glava joj se odjednom rasprsla i želudac joj je bio pun noževa.
— Pričekaj ovdje — naredio je Alan.
Za trenutak se vratio s bočicom crvenih pilula i politrom votke. Izvadio je dvije pilule i dao ih Jill. — To će
ti pomoći.
Jill je strpala pilule u usta, a u glavi joj je tuklo.
— Speri ih ovim — rekao joj je Alan.
Učinila je kako joj je rekao.
— Evo. —Alan joj je dodao još jednu pilulu. Progutala ju je s volkom. — Trebaš na trenutak prileći.
Poveo ju je u praznu spavaću sobu, i ona se ispružila na krevetu pomičući se vrlo polagano. Pilule su
počele djelovati. Bilo joj je bolje, želučani sok joj je prestao navirati u usta.
Petnaest minuta kasnije glavobolja je iščezavala. Alan joj je dao još jednu pilulu. Ne razmišljajući, Jill ju je
progutala. Ispila je još jedan gutljaj votke. Bio je pravi blagoslov riješiti se boli. Alan se ponašao ne obično,
neprekidno obilazeći krevet. — Sjedi mirno — rekla je.
— Sjedim mirno.
Jill je pomislila kako je to smiješno, pa se počela smijati. Smijala se sve dok joj suze nisu potekle niz lice.
— Kakve — kakve su ono bile pilule?
— Za tvoju glavobolju, maco.
Terraglio se navirio u sobu i rekao: — Kako ide? Svi veseli?
— Svi — svi veseli — promumljala je Jill. Terraglio je pogledao Alana i kimnuo. — Pet minuta —
rekao je i odjurio.
Alan se naginjao nad Jill milujući joj prsa i stegna, skidajući suknju i prstima joj prčkao među nogama.
Bilo je čudesno uzbudljivo i Jill je odjednom poželjela da uđe u nju.
— Slušaj, mala — rekao je Alan — ne bih tražio da učiniš išta loše. Samo,vodi ljubav sa mnom. To mi
ionako radimo, samo što ćemo ovaj put za to biti plaćeni. Dvjesto glavi. I to je sve tvoje.
Odmahnula je glavom, ali se činilo kao da joj je potrebna čitava vječnost da je odmakne s jedne strane na
drugu. — Ne mogu to učiniti — rekla je nerazgovijetno.
— Zašto ne?
Morala se napregnuti da se prisjeti. — Zato — zato što ću biti zvijezda. Ne mogu snimati porno-filmove.
— Bi li htjela da te pojebem?
— O, da! Želim te, David.
Alan je zaustio da nešto kaže, a onda se nakesio.
— Sigurno, maco. I ja tebe želim. Dođi. — Prihvatio je ruku djevojke i podigao je s kreveta. Jill se osjećala
kao da leti.
Bili su u hodniku, a onda su prešli u drugu spavaću sobu.
— U redu — rekao je Terraglio kad ih je vidio. — Ostavite sve isto. Stiže nam svježa krv.
— Hoćete da promijenim posteljinu? — upitao je jedan iz ekipe.
— Što ti, do vraga, misliš tko smo mi, MGM?
 Jill se pripijala uz Alana. — David, ovdje ima ljudi.
— Otići će oni — uvjerio ju je Alan. — Ovamo. — Izvadio je još jednu pilulu i dao je Jill. Prinio je bocu
votke do njenih usana, i ona je progutala tabletu. Od tog trenutka nadalje sve se zbivalo u maglici. David ju je
svlačio i umirivao. Zatim je bila s njim na krevetu. Prikučio je svoje golo tijelo do njenog. Sinulo je jasno
svjetlo i zablještalo.
— Metni ovo u usta — rekao je, a to je govorio David.
— O da. — Nježno ga je milovala i počela ga stavljati u usta, a netko u sobi je rekao nešto Što Jill nije
mogla čuti, a David se odmaknuo tako da se Jill morala licem okrenuti prema svjetlu i žmirkati u bLještavilo.
Osjetila je kako je guraju na leđa, a onda je David bio u njoj i vodio s njom ljubav, a istodobno je u ustima
imaLa njegov penis. Tako ga je jako Ijubila. Svjetla su je smetala, kao i razgovor u pozadini.
Htjela je reći Davidu da ih stiša, ali je bila u deliričnoj ekstazi, doživljavala orgazam za orgazmom, sve dok nije
pomislila da će joj se tijelo raspasti. David je ljubio nju, ne Cissy, bio joj se vratio i bili su vjenčani. Provodili
su tako divan medeni mjesec.
— David... — rekla je. Otvorila je oči, a na njoj je bio Meksikanac, koji je jezikom prelazio niz njeno
tijelo. Pokušala ga je pitati gdje je David, ali nije mogla protisnuti riječ. Zažmirila je kad je čovjek izveo slasne
stvari na njenom tijelu. Kad je ponovno otvorila oči, čovjek se nekako preobrazio u djevojku duge crvene kose i
velikih grudi koje su se vukle po Jillinom trbuhu. Onda je žena počela jezikom izvoditi nešto, a Jill je zažmirila
i izgubila svijest.

Dva su muškarca stajala i promatrala tijelo na krevetu.

— Hoće li s njom biti sve u redu? — upitao je Terraglio.
— Jasno — rekao je Alan.
— Ti ih stvarno dobro njušiš — rekao je Terraglio zadivljeno. — Ona je strašna. Dosad najbolji šut.
— Drago mi je — i pružio je ruku.
Terraglio je izvukao iz džepa debeli svježanj novčanica i izdvojio dvije. — Evo ti. Bi li svrnuo na božićnu
večericu? Stella bi te jako rado vidjela.
— Ne mogu — rekao je Alan. — Božić ću provesti sa ženom i djecom. Hvatam slijedeći avion za Floridu.
— Pa ovdje ćemo imati božanski film. — Terraglio je kimnuo prema onesviještenoj djevojci. — Kakvu
da joj damo najavu?
Alan se nakesio. — Zašto da ne uzmete njeno pravo ime? Josephine Czinski. Kad film bude igrao u
Odessi, bit će to pravi štos za sve njene prijatelje.

23.

Slagali su joj. Vrijeme nije bilo prijatelj koji liječi sve rane; bio je neprijatelj koji uništava mladost.
Godišnja su doba dolazila i odlazila, i svako je donijelo novu žetvu proizvoda Hollywoodu. Konkurencija je
stizala auto-stopom, na motociklima, vlakovima i avionima. Svi su oni bili osamnaestogodišnjaci, kakva je
nekoć bila Jill. Bili su dugonogi, okretni, svježih Čeznutljivih mladih lica i vedrog prirodnog osmijeha. Sa
svakim novim naraštajem Jill je bila godinu dana starija. Jednog se dana pogledala u ogledalo. Bila je 1964.
godina, i njoj je bilo dvadeset pet.
Isprva ju je iskustvo sa snimljenim pornografskim filmom prestravilo. Živjela je u strahu da će neki šef
doznati za to i staviti je na crnu listu. Ali kako su prolazili tjedni, a zatim mjeseci, Jill je postupno zaboravila
svoje strahove. No bila se promijenila. Svaka nastupajuća godina ostavila je na njoj svoju oznaku, patinu
tvrdoće, poput godova na drvetu. Počela je mrziti sve ljude koji joj nisu htjeli dati priliku da glumi, ljude koji su
davali obećanja, a nikad ih nisu ispunjavali.
Upala je u bezgraničan niz jednoličnih nezahvalnih poslova. Bila je tajnica, recepcionerka, pečenjar - ka,
dadilja, manekenka, konobarica, telefonistica i prodavačica. Samo dok ne dobije Poziv.
No Poziv nikad nije stigao. A Jillina je ogorčenost rasla. Povremeno je nastupala kao statistica i glumica s
jednom rečenicom, ali to nikad nije vodilo nikamo. Pogledala je u ogledalo i shvatila poruku Vremena: Požuri.
Pogled u vlastiti odraz bio je poput osvrtanja u naslage. Još uvijek je bilo tragova svježe mlade djevojke koja je
u Hollywood stigla prije sedam beskonačnih godina. No svježa mlada djevojka je imala nabore pokraj kutaka
očiju i dublje bore koje su od nosa vodile prema bradi, upozoravajuće oznake da vrijeme promiče, a uspjeh nije
postignut, uspomene svih onih bezbrojnih sumornih malih poraza. Požuri, Jill, požuri!
Kad je Fred Kapper, osamnaestogodišnji pomoćnik režisera u BFOXU«, rekao Jill da ima lijepu ulogu za
nju ako bi htjela s njim u krevet, dogodilo se da je ona zaključila kako je došlo vrijeme da kaže — da.
S Fredom Kapperom našla se u studiju za vrijeme ručka.
— Imam samo pola sata — rekao je. — Daj da promislim gdje možemo biti nasamo. — Na trenutak je
zastao, namrštio se duboko razmišljajući, a zatim sinuo. — Prostorija za sinhronizaciju. Dođi.
Prostorija za sinhronizaciju bila je mala projekciona kabina, zvučno izolirana, u kojoj su se sve zvučne
vrpce miješale na jednu.
Fred Kapper se ogledao po praznoj prostoriji i rekao: — Sranje, sranje! Nekad je ovdje bio mali kauč. —
Pogledao je na sat. — Morat ćemo se snaći. Skini se, zlato. Osoblje za sinhronizaciju vratit će se za dvadesetak
minuta.
Jill je na trenutak zurila u njega osjećajući se poput drolje, i prezirala ga je. Ali nije dopustila da se to i
vidi. Bila je pokušavala na svoj način, ali se izjalovilo. Sada će to učiniti na njihov način. Skinula je haljinu i
gaćice. Kapper se nije gnjavio sa skidanjem. Samo je povukao svoj ciferšlus i izvukao nabrekli penis. Pogledao
je Jill i nakesio se: — Kakva divna kanta. Nagni se.
Jill se osvrnula uokolo kako bi se o nešto naslonila. Ispred nje se nalazila naprava za smijeh, konzola na
kotačima puna vrpci snimljenoga smijeha, kojima se upravljalo pucetima s vanjske strane.
— Hajde, nagni se.
Jill je na trenutak okolišala, zatim se nagnula prema naprijed pridržavajući se rukama. Kapper joj je prišao
odostraga i Jill je osjetila kako joj njegovi prsti razmiču guzove. Trenutak kasnije osjetila je kako vrškom
penisa pritišće njen čmar. — Hej! — rekla je Jill. — Ne ovamo! Ne-ne mogu ...
— Vrišti mi, lutkice! — I zabio je svoj ud u nju razdirući je strahovito bolno. Svakim njenim vriskom
ubadao je dublje i čvršće. Očajnički se pokušavala izmaći, ali ju je grabio za bokove, gurao se unutra i van
čvrsto je držeći. Sad je već izgubila ravnotežu. Kad je posegnula da se dohvati poluge, prsti su joj dodirnuli
puceta naprave za smijeh, i odjednom je soba bila puna manijakalnog smijeha. Dok je Jill cičala u strašnim
bolovima, njene su ruke stiskale na pravu, a neka je žena hihotala, neka je grupica grohotala, jedna se djevojka
cerekala, a stotine glasova je blebetalo, smijuljilo se i urlalo na neku prostu potajnu šalu. Jeke su se histerično
odbijale od zidova, dok je Jill plakala od boli.
Odjednom je osjetila niz brzih drhtaja, a trenutak kasnije strani komad mesa unutar nje se povukao; smijeh
u prostoriji polagano je zamro. Jill je mirno stajala sklopljenih očiju boreći se s boli. Kad se napokon uspjela
osoviti i okrenuti, Fred Kapper je povlačio ciferšlus na rasporku.
— Bila si senzacionalna, draga. Ono me vrištanje stvarno uzbuđuje.
A Jill se pitala u kakvu li će se životinju pretvoriti u devetnaestoj godini.
Primijetio je da djevojka krvari. — Obrisi se i dođi u studio dvanaest. Počinješ raditi danas poslije podne.
Nakon ovog prvog iskustva, ostalo je bilo lako. Jill je počela redovito raditi u svim kompanijama: »Warner
Brothersu«, »Paramountu«, »Universalu«, »Columbiji«, »Foxu“. Zapravo, svugdje osim kod Disneyja, gdje
seks nije postojao.
Uloga koju je Jill ostvarila u krevetu bila je fantazija, a ona ju je glumila spretno pripremajući se za nju kao
da igra pravu ulogu. Čitala je knjige o istočnjačkoj erotici, kupovala ljubavne napitke i stimulanse u sex-shopu
na Santa Monica Boulevardu. Imala je losion koji joj je dala jedna stjuardesa s Istoka sa slabašnim dodatkom
zimzelena. Naučila je svoje ljubavnike masirati polako i čulno. — Lezi i misli o onome što činim s tvojim
tijelom — šaptala je. Nanosila je losion na muškarčeva prsa, pa niz njegov trbuh prema slabinama, blagim
kružnim pokretima. — Zažmiri i uživaj.
Prsti su joj bili laki poput leptirovih krila dok je silazila niz partnerovo tijelo i milovala ga. Kad je kod
njega počinjala erekcija, Jill bi uzela njegov rastući penis u ruku i blago ga gladila, prelazeći jezikom između
njegovih nogu sve dok muškarac nije cičao od zadovoljstva, a zatim bi nastavljala polako niže sve do nožnih
prstiju. Onda bi ga okrenula i sve je opet počinjala iz početka. Kad je muškarčev ud omlohavio, metnula bi
glavić tek malo među usne svoje vagine i polako ga uvukla u sebe osjećajući kako se ukrucuje i otvrdnjuje.
Naučila je muškarce kako da dođu do vrha i zastanu neposredno prije orgazma te ponovo dosegnu vrhunac da bi
napokon svršili u ekstatičnom prasku. Doživljavali su ugodu, oblačili se i odlazili. Ni jedan nije ostao toliko da
njoj dade onih najljepših pet minuta seksa, mirni zagrljaj nakon svega, spokojnu oazu ljubavnikova naručja.
To što je Jill dobivala glumačke uloge bila je neznatna cijena za zadovoljstvo koje je davala ljudima
odgovornima za glumce, pomoćnicima režisera, režiserima i producentima. Po gradu je postala poznata kao
»užarena pička«, i svi su željeli dobiti svoj udio. A Jill ga je davala. Svaki put kad ga je davala, bilo je toliko
manje samopoštovanja i ljubavi u njoj i toliko više mržnje i gorčine.
Nije znala kako ni kada, ali je znala da će jednoga dana ovaj grad platiti što joj je učinio.
U slijedećih pet godina Jill se pojavila u deseciraa filmova, televizijskih showova i propagandnih spotova.
Bila je tajnica koja je rekla: »Dobro jutro, gospodine Stevens«, dadilja koja je rekla: »Ne brinite, lijepo se vas
dvoje provedite. Stavit ću djecu u krevet.« I vozačica lifta koja je najavila: »Sad će šesti kat«, djevojka u
skijaškom odijelu koja je u povjerenju rekla: »Sve moje prijateljice upotrebljavaju dainties.« No nikad se ništa
nije dogodilo. Bila je bezimeno lice u gomili. Bila je u Businessu, a ipak nije bila, i nije mogla pod nijeti
pomisao na to da će ostatak života provesti ovako.

Godine 1969. umrla joj je mati. Odvezla se u Odessu na sprovod. Bilo je kasno popodne i na posljednjem
ispraćaju bilo je samo pet-šest ljudi, a ni jedna od žena za koje je njena mati radila tolike go dine. Prisustvovalo
je nekoliko vjernika, zagovornika strašnoga suda. Jill se prisjetila kako je bila prestravljena na onim sastancima!
No njena je mati u njima našla neku vrstu utjehe istjerujući svakovrsne demone koji su je mučili.
Jedan poznati glas mimo ju je oslovio: — Zdravo, Josephine. — Okrenula se, a on je stajao pokraj nje, pa
mu je pogledala u oči i bilo je kao da se nikada nisu razdvojili, kao da i dalje pripadaju jedno dru gom. Godine
su mu na lice otisnule zrelost, sjedinama prošarale zaliske. No nije se bio promijenio, još uvijek je bio David,
njen David. Pa ipak, bili su stranci.
Govorio je: — Moje saučešće.
Samu sebe je čula kako odgovara: — Hvala ti, David.
Kao da su recitirali tekst iz kakvog komada.
— Moram s tobom razgovarati. Možemo li se večeras naći? — U glasu mu je osjećala preklinjanje.
Pomislila je na njihov posljednji sastanak i na njegovu tadašnju žudnju, obećanje i snove. Rekla je:
— U redu, David.
— Na jezeru? Imaš li auto?
 Kimnula je.
— Naći ćemo se ondje za jedan sat.

Cissy je stajala pred zrcalom, gola, spremajući se da se obuće za večernji izlazak kad je David stigao kući.
Ušao je u njenu spavaću sobu, stao i promatrao je. Mogao je svoju ženu procijeniti potpuno bestrasno jer nije
prema njoj osjećao ništa. Bila je divna. Brinula se o svojem tijelu, održavala mu formu dijetom i vježbanjem.
Tijelo joj je bilo prva briga, i David nije imao nikakva razloga ne vjerovati da ga je vrlo liberalno dijelila s
drugima, sa svojim učiteljem golfa, skijaškim trenerom, nastavnikom letenja. No nije je mogao okrivljavati.
Prošlo je dugo vremena otkako je zadnji put bio s njom u krevetu.
U početku je stvarno vjerovao da će mu dati rastavu kad umre mama Kenyon, no Davidova je mati još
uvijek bila živa i dobro se osjećala. David nije nikako mogao doznati da li ga je izigrala ili se dogo dilo čudo.
Godinu dana nakon vjenčanja rekao je Cissy: — Mislim da je sad vrijeme da porazgovaramo o onoj rastavi.
Cissy je rekla: — O kakvoj rastavi? — A kad je spazila zaprepašten pogled na njegovom licu, nasmijala
se: — Meni se sviđa da budem supruga gospodina Davida Kenyona, dragi. Jesi li zbilja mislio da ću te
prepuštati onoj poljskoj droljici?
Ošamario ju je.
Sutradan je otišao svome odvjetniku. Kad mu je ispričao što želi, odvjetnik je rekao: — Mogu vam
isposlovati rastavu. Ali ako se Cissy zaintači, David, bit će vraški skupa.
— Stvorite je.
Kad su Cissy donijeli isprave o rastavi, zaključala se u Davidovu kupaonicu i progutala prekomjernu dozu
tableta za spavanje. David i dvojica slugu morali su razbiti teška vrata. Cissy je dva dana lebdjela nad ponorom
smrti. David ju je posjetio u privatnoj bolnici kamo su je bili odvezli.
— Oprosti, David — rekla je — ne želim živjeti bez tebe. Eto toliko.
Slijedećeg jutra povukao je zahtjev za rastavu.
To je bilo prije gotovo deset godina. I Davidov je brak postao nelagodno primirje. Potpuno je preuzeo
Kenyonovo carstvo i sve svoje snage posvetio upravljanju nad njim. Tjelesnu utjehu nalazio je u brojnim
djevojkama, koje je imao po raznim gradovima diljem svijeta kuda ga je vodio njegov posao. No nikad nije
zaboravio Josephine.
David nije imao pojma kakav je bio njen stav prema njemu. Bilo mu je stalo da to sazna, a ipak se bojao
otkrića. Imala je sve razloge da ga mrzi. Kad je saznao vijest o Josephininoj majci, otišao je u mrtvačnicu samo
zato da vidi Josephine. Onog trenutka kad ju je ugledao, znao je da se ništa nije promijenilo. Ne za njega.
Godine su smjesta nestale, i on je bio zaljubljeni]i nego ikad ranije.
Moram s tobom razgovarati.., Naći ćemo se večeras.
U redu, David...
Na jezeru.

Cissy se okrenula kad je primijetila da je David motri u zrcalu. — Bolje požuri i presvući se, David.
Zakasnit ćemo.
— Idem na sastanak s Josephine. Bude li me htjela, oženit ću se njome. Mislim da je vrijeme da ova farsa
svrši, a ti?
Stajala je buljeći u Davida, a njen se goli lik odražavao u zrcalu.
— Pusti me da se obučem.
David je kimnuo i otišao iz sobe. Ušao jeu veliki salon, koračao gore-dolje spremajući se za sukob.
Svakako, nakon svih ovih godina, Cissy više neće inzi- stirati na braku koji je bio šuplja ljuštura. Dat će joj sve
što ...
Čuo je zvuk Cissina automobila koji je kretao, a zatim cviljenje guma dok je zaokretala niz prilaz cesti,
Potrčao je prema ulaznim vratima i navirio se. Cissin masseratti jurio je prema auto-cesti. Brzo je uskočio u
svoj auto, pokrenuo ga i jurnuo za Cissy.
Kad je stigao na auto-cestu, njen se auto upravo gubio u daljini. Legao je na gas. Masseratti je bio brži
auto od njegovog rollsa. Čvršće je pritisnuo pedalu gasa: 70... 80... 90... Njenih kola više nije bilo na vidiku.
100 ... 110 ... još uvijek nikakva znaka od nje.
Dospio je na vrh male uzvisine i odanle vidio auto poput daleke igračke kako bjesomučno ulazi u zavoj.
Inercija je vukla auto na jednu stranu, gume su se borile da ostanu na cesti. Masseratti se njihao naprijed i
natrag vrludajući preko ceste. Zatim se ispravio i svladao zavoj. Odjednom je udario u bankinu i uzletio u zrak
kao s katapulta i prevrnuo se nekoliko puta preko polj a.
Izvukao je Cissyno onesviješteno tijelo iz automobila nekoliko trenutaka prije nego što je probušeni
rezervoar eksplodirao.
Tek u šest sati ujutro glavni kirurg je izišao iz operacijske dvorane i rekao Davidu: — Živjet će.

Jill je na jezero stigla malo prije zalaska sunca. Odvezla se do ruba vode. Isključivši motor, predala se
zvukovima vjetra i zraka. Ne znam kad sam bila tako sretna, pomislila je. Zatim se ispravila. O da, znam.
Ovdje. S Davidom. Pa se prisjetila kako je njegovo tijelo palo na njeno i svladala ju je malaksalost od žudnje.
Sve što je smetalo njihovoj sreći bilo je prošlo. Osjetila je to onog trenutka kad ga je vidjela. Još je uvijek bio
zaljubljen u nju. Znala je to.
Promatrala je kako krvavo crveno sunce polako tone u daleke vode i kako se mrači. Poželjela je da David
požuri.
Prošao je jedan sat, pa drugi, i zrak je postao studen. Sjedila je u autu nepomična i mirna. Promatrala je
kako golemi mrtvačko-bijeli mjesec lebdi nebom. Osluškivala je noćne zvuke svuda oko sebe i rekla samoj
sebi: »David stiže.«
Jill je svu noć ondje prosjedila, a ujutro, kad je sunce počelo bojiti obzor, pokrenula je motor i odvezla se
kući u Hollywood.

23.

Jill je sjedila pred psihom i u zrcalu promatrala svoje lice. Vidjela je jedva primjetljiv nabor u kutu oka, pa se
namrštila. Nije pošteno, pomislila je. Muškarac se može potpuno zapustiti. Može imati sijedu kosu, trbušinu i
lice poput zemljopisne karte, a nitko niti ne pomišlja na to. Ali tena neka ima bar jedan sićušan nabor... Počela
je stavljati šminku. Bob Schiffer, najbolji holivudski majstor šminke, naučio ju je nekoliko svojih zahvata. Jill
je upotrijebila kao bazu kruti puder umjesto praška što je nekoć upotrebljavala. Puder je sušio kožu, dok ju je
kruti puder održavao vlažnom. Zatim se usredotočila na svoje oči, na šminku ispod donjih kapaka tri ili četiri
nijanse blažu od ostalog make upa tako da su sjene bile blaže. Utrljala je malo sjenila za oči da dobiju na boji, a
zatim pažljivo stavila umjetne trepavice na vlastite savijajući ih na vanjskim rubovima pod kutom od četrdeset
pet stupnjeva. Nanijela je nešto malo duo ljepila na trepavice, pa na njih nalijepila lažne kako bi joj oči izgledale
veće. Da bi trepavice dobile puniji izgled, iscrtala je sićušne točkice na donjem kapku ispod svojih trepavica.
Nakon toga namazala je i na- pudrala usnice prije nego što je nanijela drugu naslagu ruža. Na obraze je nanijela
rumenilo, naprašila puderom lice, mimoišavši područje oči, gdje bi puder istaknuo sićušne nabore.
Jill se zavalila u stolac i proučavala učinak u zrcalu. Izgledala je divno. Jednoga će dana morati pribjeći
triku s vrpcom, ali Bogu hvala do toga je još bilo mnogo godina. Jill je poznavala starije glumice koje su
pribjegavale tom štosu. Malo ispod vlasišta lijepile su na kožu sićušne komade selotejpa. Spojeni s tim vrpcama,
bili su konci koji su bili opleteni oko njihove glave i sakriveni ispod kose. Ishod je bio taj da se opuštena koža
lica nategnula dajući dojam nenaborana lica, bez troškova i boli kirurškog zahvata. Slična je varijacija
primijenjena i za maskiranje opuštenih dojki. Komad vrpce prilijepljen na grudi s jedne strane, a za čvršće meso
više na prsima s druge davao je jednostavno privremeno rješenje tog problema. Jiiline su dojke još bile čvrste.
Počešljala je meku crnu kosu, još se jednom pogledala u zrcalu, bacila pogled na sat i shvatila da će morati
požuriti.
Imala je intervju za „Toby Temple Show«.

25.
Eddie Berrigan, šef glumačke ekipe u Tobyjevom showu, bio je oženjen muškarac. Uredio je da se tri
poslijepodneva tjedno koristi prijateljevim stanom. Jedno poslijepodne bilo je rezervirano za Berriganovu
ljubavnicu, a ostala dva za one koje je nazivao »stari talent« i »novi talent«.
Jill Castle je bila novi talent. Nekoliko mu je prijatelja reklo da im je Jill pružila fantastičan »servis usluga«
i divno im fafala kurac. Eddie je žudio da je iskuša. Sada se u jednom skeču našla uloga koja kao da je bila
stvorena baš za nju. Taj lik je samo morao izgledati poželjno, reći nekoliko riječi i otići sa scene.
Jill je probala pročitati tekst pred Eddiejem, i on je bio zadovoljan. Nije bila nikakva Kate Hepburn, ali to
uloga nije ni iziskivala. — Ušla si — rekao je.
— Hvala, Eddie.
— Evo ti tekst. Proba počinje sutra ujutro točno u deset. Budi točna i upamti tekst.
— Naravno. — Čekala je.
— Hm — što misliš da se poslijepodne nađemo na kavici?
Jill je kimnula.
— Jedan moj prijatelj ima stan u Argyleu deve deset pet, trinaest. Allerton.
— Znam gdje je to — rekla je Jill.
— Stan šest D. U tri sata.

Proble su tekle glatko. Bit će to dobar show. U točki tjednog talenta nastupali su spektakularni plesači iz
Argentine, popularna rock-and-roll grupa, mađioničar, u čijim je rukama sve živo nestajalo, i vrhunski pjevač.
Jedini koji je nedostajao bio je Toby Temple. Jill je upitala Eddieja Berrigana zašto je Toby odsutan. — Je li
bolestan?
Eddie je otpuhnuo: — Bolestan je kao parip. Seljaci vježbaju dok se stari Toby zabavlja. Pojavit će se u
subotu da snimi show, a onda nestati.
 Toby Temple se pojavio u subotu ujutro ušavši u studio nonšalantno poput nekog kralja. Iz kuta pozornice
Jill je promatrala kako ulazi u pratnji svoje tri lude, Cliftona Lawrencea i nekoliko bivših komičara. Taj je
spektakl Jill ispunio prezirom. O Tobyju Templeu znala je sve. Bio je egomanijak koji se, kako se šuškalo,
hvalio da je spavao sa svakom lijepom glumicom u Hollywoodu. Njemu nikad nitko nije rekao ne. O da, Jill je
znala sve o Velikom Tobyju Templeu.
Režiser, nizak nervozan muškarac po imenu Harry Durkin, predstavio je Tobyju glumce. Toby je radio s
većinom od njih. Hollywood je malo mjesto i lica uskoro postanu poznata. Toby još nije bio upoznao Jill Castle.
Izgledala je krasno u pamučnoj haljini bež boje, hladno i elegantno.
— Što ti radiš, zlato? — upitao je Toby.
— Ja sam u astronautskom skeču, gospodine Temple.
Toplo joj se nasmiješio i rekao: — Prijatelji me zovu Toby.
Glumci su se dali na posao. Proba je tekla neobično dobro, i Durkin je brzo shvatio zašto. Toby se
producirao pred JUL Bio je povalio sve druge djevojke iz predstave, a Jill je bila novi izazov.
Skeč koji je Toby imao s Jill bio je vrhunac showa. Dao joj je nekoliko dodatnih rečenica i jednu smiješnu
točku. Kad je proba svršila, rekao joj je: — Da gucnemo nešto u mojoj garderobi?
— Hvala, ne pijem.
Jill se nasmiješila i otišla. Imala je sastanak sa šefom glumačke ekipe, i to joj je bilo važnije od Tobyja
Templea. On je bio samo za jedanput. Šef glumačke ekipe značio je stalno zaposlenje.
— Još jedna bomba — rekao je Clifton Tobyju. — Onaj astronautski skeč je bio kolosalan.
Toby se nacerio. — N-da. Sviđa mi se ona mačkica u skeču. Ima nečeg u njoj.
— Lijepa je — rekao je Clifton. Svakog je tjedna bila druga djevojka. Sve su one imale nečeg u sebi i sve
su one išle u krvet s Tobyjem i postajale lanjski snijeg.
— Uredi da s nama večera, Cliff.
To nije bila molba. To je bila zapovijed. Prije nekoliko godina Clifton bi bio rekao Tobyju neka to učini
sam. Ali sada, kad je Toby nekoga zamolio da nešto napravi, to je taj i napravio. On je bio kralj, a ovo je bilo
njegovo kraljevstvo, i oni koji nisu željeli biti istjerani, ostajali su u njegovoj milosti.
— Naravno, Toby — rekao je Clifton. — Sredit ču to.
Clifton je otišao niz hodnik do garderobe u kojoj su se presvlačile plesačice i članice ekipe. Kratko i oštro
pokucao je na vrata i ušao. U prostoriji je bilo desetak djevojaka u različitim fazama svlačenja. Nisu na njega
obraćale nikakvu pozornost, osim što su ga pozdravile. Jill je bila skinula šminku i upravo je navlačila svoju
odjeću za grad. Clifton joj je prišao.
— Bila si jako dobra.
Jill ga je bez zanimanja pogledala u ogledalu. — Hvala. — Nekoć davno bila bi uzbuđena što se nalazi tako
blizu Cliftona Lawrencea. Mogao joj je otvoriti sva vrata Hollywooda. Sada su, međutim, svi znali da je on
jednostavno pion Tobyja Templea.
— Imam za tebe dobru vijest. Gospodin Temple želi da mu se pridružiš na večeri.
Jill je lagano raskuštrala kosu vršena prstiju i rekla: — Recite mu da sam umorna. Idem u krevet.
— I otišla je.

Te je večeri gozba bila promašaj. Toby, Clifton Lawrence i Durkin, režiser, bili su u La Ruea u prednjem
separeu. Durkin je predložio da pozovu nekoliko plesačica, ali je Toby bijesno otklonio taj prijedlog-
Natkonobar je govorio: — Jeste li spremni naručiti jelo, gospodine Temple?
Toby je pokazao na Cliftona i rekao: — Da. Dajte ovom ovdje idiotu porciju jezika.
Clifton se pridružio smijehu ostalih za stolom pretvarajući se da se Toby jednostavno šali.
Toby je odsjekao: — Zamolio sam te da obaviš tako jednostavnu stvar kao što je pozvati djevojku na
večeru. Tko ti je rekao da je prestrašiš?
— Bila je umorna — objasnio je Clifton. — Rekla je...
— Ni jedna kurva nije preumorna da večera sa mnom. Mora da si joj rekao nešto što ju je odbilo. — Toby
je podigao glas. Ljudi iz susjednog separea okrenuli su se i blenuli. Toby im se dječački nasmiješio i rekao: —
Ovo je oproštajna večera, ljudi. — Pokazao je na Cliftona. — Poklonio je svoj mozak zoološkom vrtu.
S drugog stola začuo se smijeh. Clifton se nasilu nacerio, ali je lomio prste pod stolom.
— Želite li čuti koliko je glup? — upitao je Toby ljude iz susjednog separea. — U Poljskoj se o njemu
pričaju vicevi.
Smijeh je porastao. Clifton se želio dići i otići, ali se nije usudio. Durkin je sjedio i bilo mu je neugodno, a bio je
previše pametan da bilo što kaže. Toby je sada privukao pozornost nekoliko obližnjih separea. Ponovno je
podigao glas osmjehujući se na svoj šarmantni način. — Cliff Lawrence, ovaj ovdje, svoju glupost prihvaća
čestito. Kad se rodio, njegovi su se roditelji strašno borili oko njega. Njegova je mati tvrdila da on nije njeno
dijete.
Na svu sreću večera je konačno završila. Ali sutra će se šale o Cliftonu Lawrenceu pričati po cijelom gradu.

Clifton Lawrence je te noći legao u krevet ne mogavši zaspati. Pitao je samog sebe zašto li je Tobyju
dopustio da ga ponižava. Odgovor je bio jednostavan: novac. Prihod od Tobyja Templea donosio mu je više od
četvrt milijuna dolara godišnje. Clifton je živio raskošno i široke ruke i nije uštedio ni centa. Kako su mu drugi
klijenti otišli, trebao je Tobyja. Tu je bio problem. Toby je to znao; draženje Cliftona postalo je krvav sport.
Clifton je morao otići prije nego što bude kasno.
No bio je svjestan toga da je već prekasno.
 U taj je položaj upao zbog svoje privrženosti Tobyju: doista ga je volio. Promatrao je kako Toby razara
druge: žene koje su se u njega zaljubile, komičare koji su se pokušali s njime nadmetati, kritičare koji su ga
ribali. No to su bili drugi. Clifton nikad nije vjerovao da će se Toby okomiti na njega. On i Toby bili su previše
prisni, Clifton je za njega previše učinio.
Bojao se razmišljati o onome što nosi budućnost.

Toby inače ne bi Jill Castle dva puta pogledao. No nije bio navikao na to da mu uskrate išta što poželi.
Jiilino odbijanje djelovalo je samo kao poticaj. Ponovno ju je pozvao na večeru. Kad je otklonila, Toby je
slegnuo na to kao na neku vrst glupe igre koju je izvodio i odlučio da je zaboravi. Ironija se, međutim sastojala u
tome da — ako je ovo bila igra — Jill nikad ne bi bila kadra prevariti Tobyja, jer je on i predobro poznavao
žene. Ne, osjetio je da Jill doista ne teti izaći s njim, i ta ga je misao razljutila. Nije je bio kadar istjerati iz misli.
Ležerno je spomenuo Eddieju Berriganu da bi moglo biti sjajno da Jill Castle ponovno postave u show.
Eddie joj je telefonirao. Rekla mu je da je zauzeta sporednom ulogom u nekom vesternu. Kad je Eddie o tome
obavijestio Tobyja, komičar je bio bijesan.
— Reci joj da otkaže sve što radi — odbrusio je.
— Platit ćemo je bolje. Pa zaboga, ovo je najbolji show koji se emitira. Što je toj vijoglavoj kurvi?
Eddie je ponovno nazvao Jill i prenio joj Tobyjeve riječi. — On te stvarno želi natrag u show, Jill. Možeš
li?
— Žao mi je — rekla je Jill. — Imam ulogu u »Universalu«. Ne mogu je se osloboditi.
Niti bi pokušala. Glumica u Hollywoodu ne napreduje tako da napušta studio. Toby Temple nije za Jill bio
ništa osim jednodnevnog posla. Slijedeće večeri Veliki joj je čovjek osobno telefonirao. Preko telefona glas mu
je bio topao i čaroban.
— Jill? Ovdje tvoj stari partner, Toby.
— Halo, gospodine Temple.
— Ma hajde, što će ti taj »gospodin«? — Nije bilo odgovora. — Voliš li bejzbol? — upitao je. — Imam
mjesta u loži za...
— Ne, ne volim.
— Ni ja. — Nasmijao se. — Iskušavao sam te. Slušaj, što veliš za večeru sa mnom u subotu navečer?
Svoga sam kuhara ukrao Maximu iz Pariza. On...
— Žao mi je. Imam sastanak, gospodine Temple.
— Ni tračka zanimanja u njenom glasu.
Toby je osjetio da čvršće steže slušalicu. — Pa kad si slobodna?
— Ja sam jako zaposlena djevojka. Ne izlazim baš puno. Ali hvala vam što ste me pozvali.
I veza se prekinula. Drolja je njemu spustila slušalicu — jebena sporedna glumica spustila je slušalicu
Tobyju Templeu! Nije još bilo žene koja ne bi dala godinu života da s Tobyjem provede noć — a ova glupa
pička ga je odbila! Bio se strašno razbjesnio i istresao se na sve oko sebe. Ništa nije bilo u redu. Tekst je
zaudarao, režiser je bio idiot, glazba je bila strašna, a glumci očajni. Poslao je Eddieja Berrigana, šefa glumačke
ekipe, da dođe u njegovu garderobu.
— Što znaš o Jill Castle? — upitao je Toby.
— Ništa — odgovorio je Eddie kao iz topa. Nije bio budala. Kao i svi drugi u showu, točno je znao što se
zbiva. Ma što se dogodilo, nema nikakve namjere da ga uhvate na brisanom prostoru.
— Spava li ona s kime?
— Ne, gospodine — rekao je Eddie uvjerljivo. — Da spava znao bih to.
— želim da to istražiš — naredio je Toby. — Ustanovi ima li momka, kamo ide, što radi — znaš što
želim.
— Da, gospodine — rekao je iskreno Eddie.
U tri sata idućeg jutra Eddieja je probudio telefon koji je stajao uz njegovo uzglavlje.
— Što si otkrio? — upitao je jedan glas.
Eddie je sjeo u krevet nastojeći se razbuditi. — Tko je to, do vraga... ? — Odjednom je shvatio tko je s
druge strane žice. — Provjerio sam — rekao je Eddie žurno. — Ima čist zdravstveni list.
— Nisam od tebe tražio njenu jebenu medicinsku svjedodžbu — odbrusio je Toby. — Liježe li s kime?
— Ne, gospodine. Ni s kim. Razgovarao sam sa svojim dečkima u gradu. Svi oni vole Jill i uzimaju je
zato što je dobra glumica. — Sada je govorio brže jer mu je bilo stalo do toga da uvjeri čovjeka s druge stran
žice. Ako Toby Temple ikad dozna da je Jill spavala s njim — odabrala njega umjesto TobyjaTemplea!
— Eddie više nikad u ovom gradu neće dobiti posla. On je razgovarao sa svojim prijateljima, šefovima
glumačkih ekipa, i svi su oni bili u istom položaju kao i on. Nitko nije želio Tobyja Templea za neprijatelja, pa
su se složili da će urotnički šutjeti. — Ne zabavlja se ni s kim.
Tobyjev je glas omekšao. — Tako. Reklo bi se da je samo neka luda cura, ha?
— Pa mislim daje — rekao je Eddie olakšano.
— Hej! Nadam se da te nisam probudio!
— Ne, ne, sve je u redu, gospodine Temple.
No Eddie je dugo ležao budan razmišljajući o tome što bi mu se moglo dogoditi ako istina ikad izađe na
vidjelo.
Jer ovo je bio Tobyjev grad.
 Toby i Clifton Lawrence ručali su u »Hillcrest Country Clubu«. „Hillcrest« je stvoren zato što je vrlo malo
vrhunskih izletišta u Los Angelesu dopuštalo ulazak Židovima. Te su se politike držali tako kruto da je jednom
zgodom desetogodišnjoj kćeri Groucha Marxa, Melindi, naređeno da izađe iz bazena kluba u koji ju je uvela
njena nežidovka prijateljica. Kad je Groucho saznao što se dogodilo, telefonirao je upravitelju kluba i rekao: —
Slušajte, moja je kći samo polužidovka. Biste li joj dopustili da uđe u bazen samo do pasa
Posljedica takvih incidenata bila je ta da su neki utjecajni Židovi, koji su voljeli golf, tenis, karte, i
zagriženi protivnici antisemita zajednički napravili vlastiti klub prodajući dionice isključivo židovskim čla-
novima. »Hillcrest« je bio sagrađen u krasnom perivoju nekoliko milja od središta Beverly Hillsa i ubrzo je
postao glasovit po najboljem bifeu i najugodnijem razgovoru u gradu. Nežidovi su zahtijevali da im se omogući
pristup. Jednim tolerantnim potezom odbor je izglasao da se nekolicini nežidova dopusti ulazak u klub.
Toby je sjedio uvijek za komičarskim stolom, gdje su se okupljali holivudski šaljivdžije da razmjenjuju
šale i nadmeću se međusobno. No danas su Tobyju bile na pameti druge misli. Odveo je Cliftona za stol u kutu.
— Trebam tvoj savjet, Cliff — rekao je Toby.
Mali agent ga je iznenađeno pogledao. Već odavno Toby nije od njega tražio nikakav savjet. — Svakako,
dragi dečko.
— Ma o onoj curi — počeo je Toby. Cliff je odmah bio u prednosti pred njim. Pola je grada do sada znalo
za tu pričicu. Bila je to najveća šala u Hollywoodu. Jedan ju je novinar čak nepotpisano napisao. Toby je
pročitao i prokomentirao: — Tko li je samo taj dripac? — Veliki se ljubavnik upecao na djevojku iz grada koja
ga je odbila. U ovoj situaciji moglo se postupati samo na jedan način.
— Jill Castle — govorio je Toby — sjećaš li se nje? Ona cura koja je bila u showu?
— A, da, vrlo privlačna djevojka. U čemu je stvar?
— Proklet bio ako znam — priznao je Toby. — Kao da ima nešto protiv mene. Svaki put kad je zamolim
za sastanak, dobijem košaru. Osjećam se kao govnar iz Iowe. — Clifton je iskoristio priliku. — Pa zašto je ne
prestaneš tražiti?
— U tome i jest ono najluđe, druže. Ne mogu. Između tebe, mene i mog kurca, nikad nisam ni jednu
žensku toliko želio kao ovu. Toliko me opsjela da ni na što drugo ne mogu misliti. — Nasmiješio se samo
svjesno i rekao: — Rekao sam ti da je ludo. Bio si nekoliko puta u takvom položaju, Cliff. Sto da radim?
U jednom lakoumnom trenutku Clifton je bio u iskušenju da Tobyju rekne istinu. No nije mu mogao reći
da njegova djevojka iz snova spava posvuda po gradu sa svakim pomoćnikom šefa glumačke ekipe koji bi joj
mogao dati jednodnevni posao. Nije mogao reći ako je želio zadržati Tobyja kao klijenta. — Imam ideju —
predložio je Clifton. — Ozbiljno drži do svoje glume?
— Da, ambiciozna je.
— U redu. Onda joj daj takvu ponudu koju će morati prihvatiti.
— Što želiš reći?
— Priredi gozbu kod svoje kuće.
— Pa rekao sam ti da neće ...
— Dopusti mi da svršim. Pozovi šefove studija, producente, režisere, ljude koji bi joj mogli koristiti. Ako
je doista zainteresirana da bude glumica, umirat će od želje da ih upozna.

Toby je okrenuo njen broj. — Halo, Jill.

— Tko je to? — upitala je.
Cijela je zemlja poznavala njegov glas, a ona je još pitala tko je!
— Toby. Toby Temple.
— Oh. — Bio je to zvuk koji je mogao značiti bilo što.
— Slušaj, Jill, priređujem malu večernju zabavicu kod svoje kuće slijedeće srijede i — čuo je kako
počinje otklanjati, pa je požurio — i doći će Sam Winters, šef »Pan-Pacifica« i nekoliko drugih šefova
kompanija, te nekoliko producenata i režisera. Pomislio sam da bi za tebe moglo biti korisno da ih upoznaš. Jesi
li slobodna?
Nakon najkraće stanke Jill je rekla: — U srijedu navečer. Da, slobodna sam. Hvala ti, Toby.
A ni jedno od njih nije znalo da je to bio sastanak u Samari.

Na terasi je svirao orkestar, dok su livrirani konobari donosili pladnjeve s predjelima i čašama šampanjca.
Kad je Jill stigla sa zakašnjenjem od četrdeset pet minuta, Toby je nervozno požurio do vrata da je
pozdravi. Nosila je jednostavnu bijelu svilenu haljinu, a crna joj je kosa blago padala na ramena. Izgledala je
očaravajuće. Toby s nje nije mogao skinuti pogled. Bila je svjesna tada da izgleda divno. Oprala je i uredila
kosu vrlo brižno i dugo provela u šminkanju.
—Ovdje je mnogo ljudi s kojima te želim upoznati. — Toby je uzeo Jillinu ruku i poveo je preko velikog
predvorja u svečani salon. Jill je zastala na ulazu i zagledala se u goste. Gotovo joj je svako lice u prostoriji bilo
poznato. Viđala ih je na naslovnim stranicama Timea, Lifea, New$weeka, Pariš Matcha, Oggija ili na ekranu.
To je bio pravi Hollywood. To su bili filmski stvaraoci. Jill je ovaj prizor zamišljala tisuću puta: kako je s tim
ljudima, kako s njima razgovara. Sada kad se to ostvarilo, bilo joj je teško shvatiti da se to doista zbiva.
Toby joj je dodavao čašu šampanjca. Prihvatio ju je za nadlakticu i poveo do muškarca oko kojeg se
okupila grupica ljudi. — Sam, želim te upoznati s Jill Castle.
Sam se okrenuo. — Zdravo, Jill Castle — rekao je prijazno.
 — Jill, ovo je Sam Winters, poglavica »Pan Pacific Studiosa«.
— Znam tko je gospodin Winters — rekla je Jill.
— Jill je glumica, Sam, prokleto pametna glumica. Mogao bi je iskoristiti. Daj svojoj prčvarnici malo
sjaja.
— Imat ću to na umu — rekao je Sam uljudno.
Toby je prihvatio čvrsto Jillinu ruku. — Dođi ovamo, zlato — rekao je. — želim te predstaviti svima.
Prije nego što je večer završila, Jill je upoznala tri šefa kompanija, pet-šest važnih producenata, tri
režisera, nekoliko pisaca, nekoliko novinskih i televizijskih komentatora i desetak zvijezda. Za večerom je
sjedila s Tobyjeve desne strane. Slušala je različite razgovore uživajući u osjećaju da je unutra prvi put.
— ... muka je s tim historijskim dramama... ako jedna od njih propadne, može uništiti cijelu kompaniju.
»Fox« se drži zubima za maglu iščekujući kako će Kleopatra proći.
— ...jeste li već vidjeli novi film Billyja Wildera? Senzacionalno!
— N-da. Više mi se sviđao dok je radio s Brackettom. Brackett ima stila.
— Billy ima talenta.
— ...pa sam tako prošlog tjedna poslao Pecku scenarij trilera i ludo mu se svidjelo. Rekao je da će mi za
dan, dva konačno odgovoriti.
— ... dobio sam poziv da se upoznam s novim guruom Krishi Paramananadom. Pa, draga moja, ispalo je
da ga već poznam... bio sam na bar mitzvahu.
— ...problem financiranja filma s dva je u tome da dok dobiješ otisnut odgovor, inflacija plus prokleti
sindikati, nagura stvar na tri do četiri.
Milijuna, pomislila je Jill. Tri do četiri milijuna. Prisjetila se beskrajnih jeftinih razgovora kod Schwaba
gdje su smucala, Preživjeli, lakomo jedan drugog hranili mrvicama informacija o tome što filmska poduzeća
rade. No, ljudi za ovim stolom večeras bili su stvarni Preživjeli, oni koji su pokretali sve Sto se zbivalo u
Hollywoodu.
To su bili ljudi koji su pred njom zatvarali vrata, koji joj nisu htjeli dati priliku. Svaka osoba za ovim
stolom mogla joj je pomoći, mogla joj je promijeniti život, ali ni jedna od njih nije imala pet minuta vremena za
Jill Castle. Pogledala je producenta koji se vinuo u nebesa s velikim novim mjuziklom. Svojedobno nije s Jill
htio razgovarati.
Na drugom kraju stola znameniti režiser komedija vodio je živahan razgovor sa zvijezdom svojeg
posljednjeg filma. Svojedobno, nije se htio sastati s Jill.
Sam Winteres je razgovarao sa šefom jednog drugog studija. Jill je svojedobno poslala Wintersu brzojav
moleći ga da gleda njen nastup u jednom televizijskom showu. Nikad se nije potrudio da joj odgovori.
Trebat će platiti za sve uvrede i poniženja, oni i svi drugi u ovom gradu koji su s njom postupali tako podlo.
Ovog trenutka ona tim ljudima nije značila ništa, ali značit će. O, da. Jednoga će dana znati.
Hrana je bila izvrsna, ali je Jill bila previše zauzeta da primijeti što jede. Kad je večera svršila, Toby je
ustao i rekao: — Hej! Bit će najbolje da požurimo prije nego što počnu s filmom bez nas; držeći njenu ruku,
poveo ju je u veliku dvoranu za projekcije, gdje su trebali gledati film.
Dvorana je bila uređena tako da je šezdesetero ljudi moglo udobno promatrati film s kaučeva i iz
naslonjača. Otvoreni šank sa slasticama stajao je s jedne strane ulaza. S druge strane nalazio se aparat za kokice.
Toby se namjestio pokraj Jill. Bila je svjesna toga da je za sve vrijeme projekcije njegov pogled bio više na njoj
nego na filmu. Kad je film završio, a svjetla se upalila, posluženi su kava i kolači. Pola sata kasnije društvo se
počelo razilaziti. Većina gostiju imala je obaveze u studijima rano ujutro.
Toby je stajao na ulaznim vratima i opraštao se sa Samom Wintersom kad je naišla Jill već u kaputu.
— Kamo ćeš? — upitao je Toby. — Ja ću te odvesti kući.
— Imam auto — odgovorila je slađahno. — Hvala ti za divnu večer, Toby. — I otišla je.
Toby je stajao i nije vjerovao svojim očima dok se odvozila. Bio je skovao uzbudljive planove za osta tak
večeri. Nakanio ju je povesti na kat u spavaću sobu i — bio je već odabrao vrpce koje će svirati! Svaka od ovih
žena večeras bila bi mi zahvalna da skokne u moj krevet. Toby se zamislio. A one su bile zvijezde, a ne neka
blesava sporedna glumica. Jill Castle je jednostavno, bila preblesava da shvati što odbija. Što se Tobyja ticalo, s
ovime je bilo gotovo. Naučio je svoju lekciju.
Nikad više neće razgovarati s Jill.

Telefonirao joj je u devet ujutro. A odgovorila mu je automatska sekretarica s vrpce. — Halo, ovdje Jill
Castle. Žao mi je što nisam sada kod kuće. Ako ostavite ime i telefonski broj, nazvat ću vas kad st; vratim.
Molim vas, pričekajte da čujete znak. Hvala. — Čuo se oštri bip.
Toby je stajao i stiskao slušalicu, a zatim je zalupio njome ne ostavivši nikakvu poruku. Proklet bio bude li
razgovarao s mehaničkim glasom. Trenutak kasnije ponovno je nazvao isti broj. Opet je saslušao snimku pa
rekao: — Imaš najbolju snimku glasa u gradu. Trebala bi ga spakovati. Obično ne nazivam djevojke koje pojedu
pa pobjegnu, ali u tvom slučaju odlučio sam napraviti iznimku. Što radiš navečer u... ? — Veza se prekinula.
Predugo je govorio za prokletu vrpcu. Sledio se ne znajući što da učini, osjećajući se poput budale. U bjesnilo ga
je dovodilo to što će morati ponovno nazivati, ali je i po treći put okrenuo broj i rekao: — Kao što sam govorio
prije nego što me ovaj rabin prekinuo, što veliš o večeri, danas navečer? Čekat ću tvoj poziv. — Ostavio je svoj
broj i spustio slušalicu.
Nestrpljivo je čekao cijeli dan a ona se nije javila. Oko sedam sati je pomislio: K vragu i ti. To ti je bila
posljednja prilika, mala. A ovaj put je bilo konačno. Uzeo je svoj privatni telefonski imenik i počeo ga
prelistavati. U njemu nije bilo nikoga tko bi ga zanimao.

26.

Bila je to najveća uloga u Jillinu životu. Nije imala pojma zašto ju je Toby toliko želio kad je mogao imati
bilo koju djevojku u Hollywoodu, a to nije niti bilo važno. Činjenica je bila da ju je želio. Danima nije mogla ni
o čemu razmišljati osim o večernjoj zabavi i o tome kako su se svi — a svi su bili uvaženi ljudi — dodvoravali
Tobyju. Sve bi bili učinili za njega. Na neki način morala je pronaći kako da Tobyja navede da sve učini za nju.
Znala je da mora biti vrlo pametna. Tobyja je bio glas da kad jednom odvede curu u krevet, gubi svaki interes za
nju. Uživao je u osvajanju, u izazovu. Jill je provodila puno vremena razmišljajući o Tobyju i o tome kako će ga
smotati.
Telefonirao joj je svakog dana, a ona bi puštala da protekne i tjedan dana prije nego što bi pristala da iziđe s
njim na večeru. Bio je u takvom euforičnom stanju da je cijela glumačka i tehnička ekipa raspredala o tome.
— Kad bi bilo takve životinje — rekao je Toby Cliftonu — rekao bih da sam se zaljubio. Svaki put kad
pomislim na Jill, digne mi se. — Nacerio se i dodao: — A kad mi se digne, draškane, to je kao da se digne
oglasna ploča na Hollywood Boulevardu.
Navečer, na dan njihovog prvog sastanka, Toby je došao po Jill u njen stan i rekao: — Imamo stol kod
Chasena. — Bio je siguran da će joj to goditi.
— Oh? — U njenom glasu osjetio se tračak razočaranja.
Žmirnuo je. — Ti bi radije nekamo drugamo? Bila je subotnja večer, ali je Toby znao da bi svugdje mogao
dobiti stol: kod »Perina«, u »Ambasadoru«, „Derbyju«. — Reci.
Jilî je oklijevala, a onda rekla: — Smijat ćeš se.
— Ne, neću.
— Kod „Tommvja«.

Tobyja je upravo masirao jedan od njegovih Macova uz rub bazena dok je Clifton Lawrence promatrao. —
Ne bi vjerovao — čudio se Toby. — Stajali smo u repu u tom lokalu s hamburgerima čitavih dvadeset minuta.
Znaš li ti uopće gdje je taj vražji »Tommy«? Usred Los Angelesa. Jedini ljudi koji idu u centar Los Angelesa su
meksički poljoprivredni radnici. Ona je luda. Ja sam spreman profućkati sto dolara na nju s francuskim
šampanjcem i svim ostalim, a cijela ona večera stajala me dva dolara i četrdeset centi. Htio sam je kasnije,
povesti Pipu. Znaš li što smo umjesto toga radili? Šetali smo plažom u Santa Monici. Cipele su mi bile pune
pijeska. Nitko ne šeće noću plažom. Napast će te ronioci. — Odmahnuo je zadivljeno glavom. — Jill Castle.
Vjeruješ li joj ?
— Ne — odgovorio je Clifton suho.
— Nije htjela svratiti k meni na čašicu prije spavanja, pa sam pretpostavljao da ću kod nje u krevet, je li
tako?
— Tako je.
— Krivo. Nije me čak ni pustila kroz vrata. Do bijem pusu u obraz i već jurim kući, sam. No kakav mi je
to noćni izlazak u grad za Charlieja superzvijezdu?
— Hoćeš li je ponovno vidjeti?
— Jesi li šašav? Najbolje da neću!
Nakon toga Toby i Jill su bili zajedno gotovo svake noći. Kad bi mu rekla da se ne može s njim naći jer je
zauzeta ili zato jer ima rano ujutro posla, Toby bi bio očajan. Nazivao bi je desetak puta dnevno.
Izvodio ju je u najotmjenije restorane i u najekskluzivnije privatne klubove u gradu. Zauzvrat, Jill je njega
izvodila na staro šetalište u Santa Momci; u Trancas Inn i francuski restorančić" Taix, Papa De Carlos i na sva
druga zabita mjesta poznata glumici koja se tek probija i koja je bez para. Tobyju nije bilo važno kamo ide,
samo da je Jill s njime.
Bila je prva osoba koju je upoznao, a s kojom je njegov osjećaj osamljenosti nestao.

Toby se sada gotovo bojao da s Jill ode u krevet jer bi magije moglo nestati. A ipak ju je želio više nego što
je ikad žudio za bilo kojom ženom. Jednom, na kraju večeri, kad mu je davala ovlašni poljubac, za laku noć,
Toby je posegnuo među njene noge i rekao: — Bože, Jill, poludjet ću ne budem li te imao. — Odmaknula se i
rekla hladno: — Ako je to sve što želiš, to možeš kupiti bilo gdje u gradu za dvadeset dolara. — Zalupila mu je
vrata pred nosom. Nakon toga se naslonila na vrata, dršćući, bojeći se da je otišla predaleko. Cijelu je noć
proležala budna, zabrinuta.
Sutradan joj je Toby poslao dijamantnu narukvicu. Znala je da je sve u redu. Vratila je narukvicu s brižno
sastavljenom porukom: »Svejedno, hvala. Zbog tebe se osjećam prelijepom«.
— Stoji me tri soma — rekao je Toby ponosno Cliftonu — a ona mi je vratila! — S nevjericom je
potresao glavom. — Što ti misliš o takvoj curi?
Clifton je mogao točno reći što misli, ali je rekao samo: — Svakako daje neobična, dragi dečko.
— Neobična! — uzviknuo je Toby. — Svaka ženska u ovom gradu hvata sve što joj samo može dopasti
užagrenih šaka. Jill je prva djevojka koju sam upoznao a koja ne da ni prebijene pare za materijalne stvari. Da li
ti to mene okrivljuješ što sam za njom poludio?
— Ne rekao je Clifton. No počeo se zabrinjavati. Znao je sve o Jill i pitao se nije li o tome trebao govoriti
ranije.
— Ne bi me smetalo kad bi uzeo Jill za svog klijenta — rekao je Toby Cliftonu. — Kladio bih se da bi
mogla postati velika zvijezda.
Clifton je otklonio pristojno, ali odlučno. — Ne, hvala Toby. Jedna superzvijezda u mojim rukama je
dovoljna. — Nasmijao se.
Te noći Toby je tu opasku ponovio Jill.

Poslije svojeg neuspjelog pokušaja s Jill, Toby se brižljivo čuvao da ne potakne temu o njihovom odlasku
u krevet. Istinski se ponosio time što ga je odbijala. Sve druge djevojke koje su išle s njim u krevet bile su
otirači. Ali Jill ne. Kad bi učinio nešto što je smatrala nepristojnim, to bi mu i rekla. Jedne večeri Toby je
osorno odbio čovjeka koji ga je uporno tražio autogram.
Kasnije mu je Jill rekla: — Zgodno je kad si sarkastičan na pozornici, Toby, ali onoga si čovjeka
povrijedio.
Toby je otišao čovjeku i ispričao mu se.
Jill mu je rekla da misli kako za njega nije dobro da toliko pije. Smanjio je konzumiranje. Nehajno bi
stavila primjedbu na njegovu odjeću, i on bi promijenio krojače. Toby je dopuštao Jill da govori ono što nikom
drugom na svijetu ne bi tolerirao. Nitko se nikad nije usuđivao da mu gazduje ili da ga kritizira.
Osim, naravno, njegove majke.

Jill nije pristajala na to da od Tobyja primi novac ili skupocjene poklone, no on je znao da ona ne može
imati mnogo novaca i stoga je njeno hrabro ponašanje izazivalo u njemu još veći ponos. Jedne je večeri u
njenom stanu, dok ju je Toby čekao da se dotjera prije večere, primijetio svežanj računa u dnevnoj sobi. Tutnuo
ih je u džep i sutradan naredio Ciftonu da ih isplati. Osjećao se kao da je ishodio pobjedu. No želio je za Jill
učiniti nešto veliko, nešto značajno.
I iznenada je znao šta će to biti.
— Sam, učinit ću ti veliku, veliku uslugu!
čuvaj se zvijezda i kad ti darove nose, pomislio je Sam Winters kiselo.
— Kao lud si tragao za djevojkom za onaj Kellerov film, je li tako? — upitao je Toby. — Pa, mislim da
sam ti je našao.
— Nekog koga poznam? — upitao je Sam.
— Upoznao si je kod mene. Jill Castle.
Sam se sjetio Jill. Crnka, lijepo lice i tijelo. Prestara da igra tinejdžerku u Kellerovom filmu. No ako je
Toby Temple želio da se okuša na toj ulozi, Sam će pristati. — Neka dođe ovamo poslije podne — rekao je.
Sam se postarao za to da Jillina proba bude brižno obavljena. Dao joj je jednog od najboljih kompanijinih
snimatelja, a Keller je osobno režirao probu.
Drugog je dana pogledao probne snimke. Kao što je i slutio, Jill je bila prestara za ulogu mlade djevojke.
Ali inače nije bila loša. Ono što joj je nedostajalo bila je karizma, magija koja je izbijala s ekrana.
Telefonirao je Tobyju Templeu. — Jutros sam pogledao Jillinu probu, Toby. Fotogenična je i može čitati
rolu, ali nije glavna glumica. Mogla bi lijepo zarađivati s manjim ulogama, ali ako joj je na srcu da postane
zvijezda, mislim da traži krivi posao.
Toby je te večeri izveo Jill na večeru što se davala u čast proslavljenog engleskog režisera koji je netom
stigao u Hollywood. Jill se tome veoma veselila.
Otvorila mu je vrata, i čim ga je spazila, znala je da nešto nije u redu. — Saznao si nešto o mojem testu —
rekla je.
Nevoljko je kimnuo: — Razgovarao sam sa Samom Wintersom. — Rekao joj je što mu je Sam bio kazao
nastojeći ublažiti udarac.
Jill je stajala, slušala bez riječi. Bila je toliko sigurna. Ulogu je tako dobro osjećala. Niodakle je izbilo
sjećanje na zlatni pokal iz izloga robne kuće. Mala je djevojčica patila od želje i gubitka, Jill je i sada osjećala
isti očaj.
Toby je govorio: — Slušaj, draga, nemoj se uzrujavati zbog toga. Winters nema pojma što govori.
No on je znao! Ona neće uspjeti. Sve boli, patnja i nada bile su nizašto. Kao da je njena mati imala pravo i
kao da osvetoljubivi Bog kažnjava Jill za nešto što ni sama ne zna. Mogla je čuti kako se propovjednik dere.
Vidite onu curicu? Gorjet će u paklu zbog svojih grijeha ako ne podigne dušu do Boga i ne pokaje se. Došla je u
ovaj grad s ljubavlju i snovima, a grad ju je degradirao.
Svladao ju je nepodnošljiv osjećaj tuge i uopće nije bila svjesna da jeca dok oko sebe nije osjetila Tobyjevu
ruku.
— Ššš! Sve jeu redu — rekao je, a njegova ju je blagost navela da još žešće zaplače.
Stajala je mirno dok ju je držao u naručju, pa mu je pričala o svojem ocu koji je umro kad se rodila, o
zlatnom pokalu i holty rollerima i o glavoboljama te o noćima ispunjenim užasom dok je čekala Boga da je
usmrti. Pričala mu je o beskrajnim dosadnim poslovima kojih se laćala da bi postala glumica, i o nizu
neuspjeha. Po nekom duboko ukorijenjenom nagonu čuvala se da ne spominje muškarce svojega života. Premda
je ovo s Tobyjem započela kao igru, sada je prešlo okvire pretvaranja. Upravo u ovom trenutku svoje obnažene
ranjivosti posegnula je za njim. Dotakla je duboko u njemu žicu koju nitko nikada nije još udario. Izvukao je
rupčić i obrisao joj suze. — Hej, ako ti misliš da ti je bilo teško — rekao je, — poslušaj ovo. Moj stari je bio
mesar i...
Razgovarali su do tri ujutro. Bilo je to prvi put da je Toby s jednom djevojkom razgovarao kao s ljudskim
bićem. Razumio ju je. Kako i ne bi; ona je bila on.
Ni jedno od njih nije znalo tko je napravio prvi potez. Ono što je počelo kao nježno tješenje puno
razumijevanja polako je postalo čulna životinjska žudnja. Izgladnjelo su se ljubili, a on ju je čvrsto držao.
Mogla je osjetiti kako je pritišće njegova muškost. Trebala ga je, on joj je skidao odjeću, a ona mu je pomagala,
pa je bio gol u mraku pokraj nje, a oboje je bilo ustreptalo. Spustili su se na pod. Toby je ušao u nju, i Jill je
jednom zastenjala zbog njegove veličine; počeo se povlačiti. Privukla ga je bliže k sebi držeći ga bjesomučno.
Počeo ju je tada ševiti ispunjavajući je, dopunjavajući, od njenog tijela stvarati cjelinu. Bilo je to nježno i divno,
a raslo je te postalo bjesomučno i požudno, i odjednom je bilo iznad toga. Bila je to ekstaza, nepodnošljiv ushit,
besvjesno životinjsko parenje, a Jill je vrištala: — Ljubi me, ljubi me, Toby! Ljubi me! — Njegovo je usoptalo
tijelo bilo na njoj, u njoj, bilo je dio nje i oni su bili jedno.
Cijelu su noć vodili ljubav, razgovarali i smijali se, i bilo im je kao da su oduvijek pripadali jedno drugom.
Ako je Toby ranije mislio da mu je jako stalo do Jill, sada je bio lud za njom. Ležali su u krevetu, a on ju je
zaštitnički držao u svom naručju i čudeći se mislio: To je, dakle, ljubav. Okrenuo se da je pogleda. Bila je topla,
raskuštrana i toliko krasna da je ostajao bez daha. Nikad nikog nije toliko ljubio. Re kao je: — Želim se tobom
oženiti.
Bila je to najprirodnija stvar na svijetu.
Čvrsto ga je zagrlila i rekla: — O, da, Toby. — Ljubila ga je i namjeravala se za njega udati.
I tek nekoliko sati kasnije Jill se prisjetila zbog čega je sve ovo u prvom redu otpočelo. Željela je Tobyjevu
moć. Željela je uzvratiti svira onim ljudima koji su je iskoristili, povrijedili, ponizili. Željela je osvetu.
Sada će je imati.

27.

Clafïton Lawrence bio je u nevolji. Donekle, pretpostavljao je, bila je njegova vlastita pogreška što je
dopustio da stvari odu tako daleko. Sjedio je za Tobyjevim barom, a Toby mu je govorio: — Zaprosio sam je
jutros, Jiff, a ona je rekla da. Osjećam se kao šesnaestogodišnji deran.
Clifton je nastojao da mu se na licu ne primijeti šok.
Morao je biti neobično pažljiv u ovoj stvari. Znao je samo jedno: nije smio dopustiti da se ona mala
skitnica uda za Tobyja Templea. Kad se oglasi to vjenčanje, svaki će holivudski crv izaći iz crvotočine
izjavljujući da je on dospio unutra prvi. Bilo je pravo čudo što Toby dosad nije doznao sve o Jill, ali nije se to
moglo dovijeka čuvati od njega. Kad dozna istinu, Toby će ubijati. Okomit će se na sve oko sebe, na svakoga
koji je dopustio da mu se ovo dogodi, a Clifton Lawrence bit će prvi koji će okusiti udarac Tobyjeva gnjeva. Ne,
Clifton nije mogao dopustiti ovo vjenčanje. Bio je u iskušenju da Tobyju kaže kako je dvadeset godina stariji od
Jill, ali se suspregnuo. Pogledao je Tobyja i oprezno rekao: — Možda bi bilo pogrešno zaletavati se. Dugo treba
da doista upoznaš jednu osobu. Mogao bi se predom...
Toby je to glatko odbio. — Bit ćeš mi kum. Što misliš, da li da vjenčanje održimo ovdje, ili gore u Las
Vegasu?
Clifton je znao da govori uzalud. Samo se na jedan način mogla spriječiti katastrofa. Morao je otkriti kako
da zaustavi Jill.

Toga je popodneva mali agent nazvao Jill i zamolio je da dođe u njegov ured. Stigla je sa zakašnjenjem od
jednog sata, pružila mu obraz na poljubac, sjela na rub kauča i rekla: — Nemam mnogo vremena, imam
sastanak s Tobyjem.
— Ovo neće dugo trajati.
Clifton ju je proučavao. Bila je to jedna druga Jill. Gotovo da nije imala nikakve sličnosti s djevojkom koju
je bio upoznao prije nekoliko mjeseci. Sada je u njoj bilo nekog samopouzdanja, sigurnosti koje ranije nije bilo.
No dobro, imao je on posla s ovakvim djevojkama i ranije.
— Jill, bit ću izravan — rekao je Clifton. — Nisi dobra za Tobyja. Hoću da odeš iz Hollywooda. — Iz
ladice je izvukao bijelu omotnicu. — Ovdje je pet tisuća dolara u gotovom. To je dovoljno da odeš kamo god
želiš.
Blenula je na trenutak u njega, iznenađena, a onda se zavalila na kauč i počela smijati.
— Ne šalim se — rekao je Clifton Lawrence. — Misliš li da bi se Toby oženio tobom ako otkrije da si
spavala s cijelim gradom?
Dugo je promatrala Cliftona. Poželjela mu je reći da je on odgovoran za sve što joj se bilo dogodilo. On i
svi drugi ljudi na vlasti koji joj nisu htjeli dati priliku. Natjerali su je da plaća svojim tijelom, po nosom, dušom.
No znala je da ga nikako neće moći navesti dato shvati. Pokušavao ju je prestrašiti. Neće se usuditi ispričati
Tobyju o njoj; bio bi to sraz Lawrenceove riječi i njene.
Jill je ustala i izišla iz ureda.
 Sat kasnije Toby je nazvao Cliftona.
Clifton još nikad nije čuo Tobyja tako uzbuđena. — Ne znam što si rekao Jill, momče, ali moram ti
saopćiti — ona ne može čekati. Na putu smo za Las Vegas da se vjenčamo!

Learov mlažnjak bio je trideset i pet milja od međunarodnog aerodroma Los Angelesa i letio je brzinom od
250 čvorova. David Kenyon je uspostavio vezu s prihvatnom kontrolom aerodroma u Los Angelesu i dao joj
svoj položaj.
David je bio ushićen, bio je na putu do Jill.
Cissy se oporavila od većine ozljeda koje je zadobila u onoj automobilskoj nesreći, no lice joj je bilo
izranjeno. David ju je poslao najboljem plastičnom kirurgu na svijetu, jednom brazilskom liječniku. Nije je bilo
već šest tjedana, i za to vrijeme slala mu je oduševljene izvještaje o liječniku.
Prije dvadeset i četiri sata Cissy je nazvala Davida da mu kaže kako se više neće vratiti. Zaljubila se.
David nije mogao vjerovati svojoj dobroj sreći.
— Pa to-pa to je divno — uspio je promucati. — Nadam se da ćete ti i doktor biti sretni.
— O, nije to doktor — odgovorila je Cissy. — To je jedan momak koji ovdje ima plantažicu. Strahovito ti
je sličan, David. Jedina je razlika u tome što me on ljubi.
Krčanje radija prekinulo je njegove misli: — Lear Tri Alfa Papa, ovdje prihvatna kontrola Los Angeles.
Spuštanje čisto na pistu dvadeset pet lijevo. Iza vas će biti United 707, Kad se spustite, molim vas da odvezete
do rampe sa svoje desne strane.
— Primljeno. — David se počeo spuštati i srce mu je počelo udarati. Bio je na putu da nađe Jill, da joj
kaže kako je još uvijek ljubi, da je zamoli da se uda za njega.
Prolazio je kroz terminal, kad li je prošao pokraj stalka sa Štampom i ugledao naslov: »Toby Temple se
oženio glumicom«. Dva puta je pročitao članak, a onda se okrenuo i otišao u aerodromski bar.
Tri dana je bio pijan i zatim je odletio natrag u Teksas.

28.

Bio je to bajni medeni mjesec. Toby i Jill su privatnim mlaznim avionom odletjeli u Las Hadas, gdje su bili
gosti Patinosa i njihovog vilinskog odmarališta, stvorenog od meksičke prašume i žala. Mladenci su dobili
privatnu vilu, okruženu kaktusima, hibisku- sima i bugenvilima šarenih boja, iz kojih su im cijele noći egzotične
ptice pjevale serenadu. Deset su dana proveli istražujući, jedreći i zabavljajući se na tere venkama. Jeli su slasne
ručkove kod Legazpija, koje su im pripravljali gurmanski kuhari, i plivali u slatkovodnim bazenima. Jill je
kupovala u ekskluzivnim buticima na Plazi.
Iz Meksika su odletjeli u Biarritz, gdje su odsjeli u L'Hotel dn Palais, prekrasnoj palači koju je Napoleon
III sagradio za svoju caricu Eugenie. Mladenci su se kockali po kockarnicama, odlazili na borbe s bikovima, u
ribolov, i po cijele noći vodili ljubav.
S Cote Dasque odvezli su se na istok na Gstaad, na tisuću dvjesto metara nadmorske visine u bemski
Oberland. Otišli su na razgledne letove među vrhove dodirujući Mont Blanc i Mattemhom. Skijali su se po
blještavo bijelim padinama i sanjkali u psećim zapregama te išli na fondue i plesali. Toby nikad nije bio tako
sretan. Našao je ženu koja će mu ispuniti život. Više nije bio osamljen.
Toby je mogao nastaviti medeni mjesec zauvijek, ali je Jill žudjela za tim da se vrati kući. Nije ju zanimalo
ni jedno od svih tih mjesta, niti itko od svih tih ljudi. Osjećala se kao netom okrunjena kraljica kojoj nisu
dopuštali da se vrati u svoju domovinu. Jill Castle je gorjela od želje za povratkom u Hollywood.
Gospođa Tobyja Templea trebala je poravnati račune.
Knjiga treća
 29

Postoji vonj promašaja. To je smrad koji prianja poput mijazma. Baš kao što pas može otkriti zadah straha
u čovjeku, tako i ljudi mogu osjetiti kad nekom Čovjeku pođe po zlu.
Osobito u Hollywoodu.
Svi su u Businessu znali da je s Cliftonom Lawrenceom gotovo i prije nego što je on to znao. To se moglo
osjetiti u zraku oko njega.
Clifton nije imao nikakvih vijesti o Tobyju i Jill onog tjedna kad su se vratili s medenog mjeseca. Bio je
poslao skup poklon, ostavio tri telefonske poruke, na koje se nitko nije osvrnuo. Jill. Nekako je uspjela Tobyja
odvratiti od njega. Clifton je znao da mora postići primirje. On i Toby previše su jedan drugome značili da bi
ikome dopustili da se uplete među njih.
Clifton se odvezao do njihove kuće ujutro kad je znao da će Toby biti u studiju. Jill ga je vidjela kako se
penje prilazom pa mu otvorila vrata. Izgledala je izrazito lijepo, i to joj je rekao. Njen stav je bio prijateljski.
Sjeli su u vrt i popili kavu, a ona mu je pričala o bračnom putovanju i o mjestima koja su vidjeli. Rekla je: —
Oprosti što ti Toby nije odgovorio na pozive, Cliff. Nemaš pojma kakva je bila ludnica. —
Nasmiješila se ispričavajući, a Clifton je znao da je pogriješio što se tiče nje. Nije bila njegov neprijatelj.
— Volio bih da počnemo iznova i da budemo prijatelji — rekao je.
— Hvala, i ja bih to voljela.
Clifton je osjetio neizmjerno olakšanje. — Želim tebe i Tobyja pozvati na večeru. Rezervirat ću po sebni
separe u Bistrou. Druge subote. Svečano odijelo, sto vaših najprisnijih prijatelja. Što kažeš?
— Divno. Tobyju će biti drago.

Jill je pričekala poslijepodne onog dana kada je padala zabava da telefonira i kaže: — Jako mi je žao,
Cliff, bojim se da večeras neću moći doći. Nešto sam umorna. Toby misli da bih trebala ostati kod kuće i
otpočinuti.
Clifton je uspio prikriti svoje osjećaje. — Žao mi je, Jill, ali shvaćam. Toby će moći doći, zar ne?
Čuo je uzdah preko telefona. — Bojim se da neće, dragi dečko. Nikamo neće bez mene. Ali ti se lijepo
zabavi. — I spustila mu je slušalicu.
Bilo je prekasno da otkaže zabavu. Račun je iznosio tri tisuće dolara. No Cliftona je stajao mnogo više od
toga. Nije mu došao počasni gost, njegov jedan jedini klijent, i svi prisutni — šefovi kompanija, zvijezde,
režiseri — svi ljudi koji su nešto značili u Hollywoodu bili su toga svjesni. Clifton je to pokušao prikriti
govoreći da se Toby ne osjeća dobro. To je bilo najgore što je mogao učiniti. Kad je sutradan popodne uzeo
primjerak »Herald Examinera«, u njemu je bila fotografija gospodina i gospođe Temple snimljena prošle noći
na »Dodgers Stadiumu“.

Clifton Lawrence je sada znao da se bori za vlastiti život. Ako ga Toby odbaci, neće biti nikoga tko bi ga
podigao. Ni jedna od velikih agencija neće ga uzeti jer joj neće moći dovesti nikakve klijente; a nije mogao
podnijeti pomisao na to da još jednom sve otpočne sam. Za to je bilo prekasno. Morao je naći načina da sklopi
mir s Jill. Telefonirao joj je i rekao da bi želio doći k njoj i porazgovarati.
— Naravno — rekla je. — Baš sam sinoć govorila Tobyju da te već dugo nismo vidjeli.
— Doći ću za petnaest minuta — rekao je Clifton. Otišao je do ormarića s pićem i natočio dupli viski. U
posljednje vrijeme to je i prečesto činio. Bio je loš običaj da se pije u radno vrijeme, ali koga je to smetalo?
Kakav posao? Svakog dana primao je značajne ponude za Tobyja, ali nije mogao doći do slavnog čovjeka i
sjesti te bar porazgovarati o njima s njime. U prošlosti su o svemu razgovarali. Prisjetio se svih onih divnih
zajedničkih trenutaka, svih putovanja koja su poduzimali, zabava i šala te djevojaka. Bili su bliski kao blizanci.
Toby ga je trebao, računao s njim. A sad... Clifton je natočio još jedno piće i bilo mu je drago da vidi kako mu
ruke toliko ne dršću.
Kad je stigao u Templeovu kuću, Jill je sjedila na terasi i pila kavu. Podigla je pogled i nasmiješila se kad
ga je vidjela da joj prilazi. Ti si prodavač, rekao je Clifton samom sebi. Obrtati je.
— Drago mi je što te vidim, Cliff. Sjedi.
— Hvala, Jill. — Sjeo je nasuprot njoj za veliki stol od kovana željeza i promatrao je. Nosila je bijelu
ljetnu haljinu, a kontrast između njene crne kose i zlatno preplanule puti bio je zadivljujući. Izgledala je mlađa i
— jedino što mu je palo na pamet — ne kako nevina. Promatrala ga je toplim, prijateljskim pa gle dom.
— Bi li doručkovao, Cliff?
— Ne, hvala. Već sam odavno jeo.
— Tobyja nema.
— Znam. Želio sam razgovarati s tobom nasamo.
— Čime ti mogu pomoći?
— Primi moju ispriku — rekao je Clifton naglo. Nikad nikoga ni za što nije molio, a sada je to činio.
— Mi... ustao sam na lijevu nogu. Možda je to bila moja krivnja. Vjerojatno jest. Toby je bio tako dugo moj
klijent i moj prijatelj da sam ga... da sam ga želio zaštititi. Možeš li to razumjeti?
Jill je kimnula, a njene su smeđe oči bile čvrsto prikovane uz njega. Rekla je: — Naravno, Cliff.
Duboko je uzdahnuo. — Ne znam je li ti ikada to rekao, ali ja sam onaj koji je lansirao Tobyja. Znao sam
da će biti velika zvijezda prvi put kad sam ga sreo. — Primijetio je da ga vrlo pozorno sluša. — Tada sam imao
mnogo važnih klijenata, Jill. Sve sam ih ostavio da bih se mogao usredotočiti na Tobyjevu karijeru.
— Toby mi je pričao o tome koliko si za njega napravio — rekla je.
— Je li? — mrzio je revnost u svojem glasu.
Jill se osmjehnula. — Pričao mi je o onom danu
kad se pravio da te Sam Goldwyn nazvao i kako si svejedno došao da ga vidiš. To je bilo lijepo.
Clifton se nagnuo naprijed i rekao: — Ne želim da se isto dogodi s vezom koju imamo Toby i ja. Treba mi
tvoja podrška. Molim te da zaboraviš sve što se dogodilo između nas. Ispričavam se što sam bio neuljudan.
Mislio sam da štitim Tobyja. No pogriješio, sam. Mislim da ćeš mu ti biti sjajna.
— Želim biti. Jako.
— Ako me Toby ostavi, mislim — mislim da bi me to ubilo. Ne govorim samo o poslu. On i ja imamo ...
on mi je kao sin. Volim ga. — Prezirao je sebe zbog toga, ali je čuo samog sebe kako ponovno moli.
— Molim te, Jill, u ime Božje... — zastao je, a glas mu je bio prigušen.
Dugo ga je gledala svojim tamnosmeđim očima, a zatim pružila ruku. — Nemam ništa protiv — rekla je
Jill. — Možeš li doći sutra na večeru?
Clifton je duboko uzdahnuo, a onda se nasmiješio veselo pa rekao: — Hvala. — Osjetio je da su mu se oči
iznenada zamaglile. — Neću — neću to zaboraviti. Nikada.
Slijedećeg jutra kad je Clifton došao u svoj ured, našao je preporučeno pismo u kojem ga obavještavaju da
su njegove usluge okončane i da više nema ovlaštenje da djeluje kao agent Tobyja Templea.

30.

Jill Castle Temple bila je za Hollywood nešto najuzbudljivije nakon otkrića cineinascopea. U gradu film-
skih poduzeća, gdje su svi igrali igru obožavanja vladareva ruha, Jill je svoj jezik upotrijebila kao k6su. U gradu
u kojem je laskanje bilo dnevni oblik konverzacije, Jill je neustrašivo govorila što misli. Uz nju je bio Toby, i
ona se razmetala svojom moći kao toljagom, napadajući sve značajne šefove studija. Nikad ništa takvog nisu
prije iskusili. Nisu se usudili napasti Jill jer nisu željeli uvrijediti Tobyja. On je bio najunosnija holivudska
zvijezda, pa su ga željeli, trebali.
Toby je bio veći nego ikada. Njegov televizijski show i dalje je bio na prvom mjestu svakog tjedna po
Nielsenovim ljestvicama, filmovi su bili strahovito unosni, a kad je nastupao u Las Vegasu, kockarnice su
udvostručile dobit. Toby je bio najveći zalogaj u show businessu. Tražili su ga da bude gost na priredbama, da
snima albume, da se osobno pojavljuje, da nastupa na rasprodajama, na dobrotvornim zabavama, u filmovima,
tražili su ga i tražili.
Najugledniji ljudi u gradu raspadali su se od dodvoravanja Tobyju. Ubrzo su načuli da je put da se dodvore
Tobyju bio taj da se dodvore Jill. Počela je osobno organizirati Tobyjeve sastanke i uređivati mu život tako da u
njemu bude mjesta samo za one koje je ona odobrila. Oko njega je podigla neprobojnu barikadu i nikome osim
bogatih, znamenitih i moćnih ljudi nije bilo dopušteno da prođe kroz nju. Ona je bila čuvarica ognja. Mala
Poljakinja iz Odesse u Tek- sasu zabavljala se s guvernerima, ambasadorima, svjetski poznatim umjetnicima i
predsjednikom Sjedinjenih Država. Ovaj joj je grad učinio strašne stvari. Ali ih više nikad neće učiniti. Ne. Ne
dotle dok ima Tobyja Templea.

Ljudi koji su se našli u gadnoj nevolji bili su oni s Jillinog popisa mržnje.
Ležala je u krevetu s Tobyjem i čulno ga milovala. Kad se opustio i iscrpio, privila bi mu se u naručaj i
rekla: — Dragi, jesam li ti ikad pričala o vremenu kad sam tražila agenta i kad sam otišla onoj ženi — kako se
ono zvala? O da, Rose Dunning. Rekla mi je da ima za mene ulogu pa je sjela na krevet pokraj mene da je sa
mnom pročita.
Toby se okrenuo prema njoj da je pogleda, a oči su mu se suzile. — I što se dogodilo?
Jill se nasmiješila: — Bila sam glupo nevinašce, pa dok sam čitala, osjetila sam kako rukom prelazi uz
moja bedra. — Zabacila je glavom i nasmijala se.
— Strahovito sam se prepala. Nikad u životu nisam tako brzo trčala.
Deset dana kasnije gradska komisija za dozvole ukinula je licencu agencije Rose Dunning, i to za stalno.

Slijedećeg su vikenda Toby i Jill otišli u svoju kuću u Palm Springs. Toby je ležao na stolu za masažu u
patiju, s teškim frotirom ispod sebe, dok mu je Jill pružala dugu i opuštajuću masažu.
Toby je ležao na leđima, na očima je imao štitnike od vate koji su ga štitili od jakih sunčanih zraka. Jill je
masirala noge upotrebljavajući blagi masni losion.
— Ti si mi stvarao otvorila oči što se tiče Cliffa — rekao je Toby. — On nije bio ništa drugo nego parazit
koji me muzao. Čujem da se mota po gradu pokušavajući se s nekim uortačiti. Nitko ga neće. Bez mene ne
može dospjeti ni u zatvor.
Jill je na trenutak zastala i rekla. — žao mi je Cliffa.
— Baš to i jest nevolja s tobom, draga. Misliš srcem umjesto glavom. Moraš naučiti da budeš tvrđa.
Jill se mimo nasmiješila. — Ne mogu si pomoći. Takva sam. — Počela je masirati njegove listove, po-
mičući ruke polako prema bedrima, laganim senzualnim pokretima. Kod njega je nastupila erekcija.
 — O, Isuse — zastenjao je.
Ruke su joj sada pošle naviše pomičući se prema Tobyjevim preponama, a krutost se povećavala. Gurnula
je ruke između njegovih nogu i ispod njega i turnula masni prst u njega. Njegov golemi penis bio je tvrd poput
stijene.
— Brzo, mala — rekao je. — Popni se na mene.

Bili su u marini na Jill, velikom motornom jedrenjaku koji joj je Toby kupio. Sutradan je trebalo snimati
Tobyjev prvi televizijski show u novoj sezoni.
— O — ovo su mi najljepši praznici u životu — rekao je Toby. — Mrska mi je i pomisao da moram
natrag na posao.
— To je tako divan show — rekla je Jill. — Uživala sam radeći ga. Svi su bili tako dragi. — Zastala je na
trenutak, a onda ovlaš dolada: — Gotovo svi.
— Što time misliš? — Tobyjev je glas bio oštar. — Tko nije bio dobar prema tebi?
— Nitko, dragi. Nisam to trebala niti spomenuti.
No na kraju je dopustila Tobyju da to iscijedi iz nje, i sutradan je šef glumačke ekipe Eddie Berrigan bio
otpušten.
Narednih mjeseci Jill je saopćila Tobyju pričice o drugim šefovima glumačkih ekipa sa svog popisa,
te su oni nestajali jedan za drugim. Svatko tko ju je ikada iskoristio, morao je platiti. Bilo je to, pomislila je,
poput obreda parenja sa pčelom maticom. Svi su oni postigli svoj užitak i sad su morali biti uništeni.
Okomila se na Sama Wintersa, čovjeka koji je rekao Tobyju da nije nadarena. Nikad nije ni riječi rekla
protiv njega; naprotiv, pred Tobyjem ga je hvalila. Ali je uvijek druge šefove hvalila malko više... Drugi šefovi
studija imali su materijale koji su više odgovarali Tobyju... režisere koji su ga zaista razumjeli. Jill bi dodala da
se nikako ne može oteti pomisli da Sam Winters zapravo ne cijeni Tobyjev talent. Nedugo zatim i Toby je bio
takvog mišljenja. Kad mu je Clifton Lawrence otišao, Toby više nije imao nikog s kime bi razgovarao, nikoga
kome bi vjerovao, osim Jill. Kad je odlučio svoje filmove snimati u drugom studiju, vjerovao je da je to njegova
vlastita zamisao. Ali Jill se pobrinula da Sam Winters sazna istinu.
Odmazda.

Bilo je ljudi bliskih Tobyju koji su osjećali da Jill ne može potrajati, da je ona jednostavno privremeni
uljez, prolazna zanesenost. Stoga su je tolerirali i postupali prema njoj sa slabo zastrtim prezirom. To im je bila
pogreška. Jednog za drugim Jill je eliminirala i njih. Nije željela kraj sebe nikoga tko je bio značajan u
Tobyjevom životu ili tko bi mogao utjecati na njega, a protiv nje. Pobrinula se za to da Toby promijeni svog
odvjetnika, tvrtku za odnose s javnošću i unajmila je ljude po vlastitom uzoru. Ota rasila se trojice Macova i
Tobyjeve svite čankoliza. Promijenila je cijelu poslugu. Sada je to bila njena kuća i ona je bila gospodarica.
Za zabave kod Templeovih vladao je u gradu najveći interes. Svatko tko je nešto značio bio je ondje.
Glumci su se miješali s društvenim vrhom i guvernerima te šefovima moćnih korporacija, štampa je uvijek bila
prisutna u punom sastavu, i to je bila premija za goste sretnike. Ne samo što su išli Templeovima i divno se
zabavljali nego su svi znali da su bili kod Templeovih i da su se divno zabavljali.
Kad Templeovi nisu bili domaćini, bili su gosti. Pozivi su stizali kao lavina. Zvali su ih na premijere,
dobrotvorne bankete, političke skupove, otvorenja restorana i hotela.
Toby bi bio sasvim zadovoljan da ostane kod kuće nasamo s Jill, ali je ona voljela izlaziti. Nekih večeri
morali su se pojaviti na tri ili četiri zabave, pa je požurivala Tobyja s jedne na drugu.
— Isuse, pa ti si trebala biti šef društvenih skupova kod Grossingera — nasmijao se Toby.
— Ja to izlazim zbog tebe, dragi — odgovorila je Jill.

Toby je snimao film kod MGM-a i bio je prezauzet. Jedne je noći kasno došao kući iscrpljen i našao
pripremljeno večernje odijelo. — Pa nećemo opet, van, zlato? Ni jedne večeri cijele jebene godine nismo bili
kod kuće!
— Zabava je u povodu Davisovih. Bili bi strahovito uvrijeđeni da se ne pojavimo.
Toby je umorno sjeo na krevet. — Tako sam se veselio lijepoj toploj kupelji i mirnoj večeri. Samo za nas
dvoje.
No otišao je na zabavu. I budući da je uvijek morao biti u štosu, uvijek u središtu pozornosti, crpio je iz
svog golemog rezervoara energije sve dok se svi nisu smijali, pljeskali mu i jedan drugom pričali kako je Toby
Temple briljantno zabavan čovjek. Kasno te noći, ležeći na krevetu, Toby nije mogao zaspati, tijelo mu je bilo
iscrpljeno, ali su mu misli oživljavale trijumfe večeri, redak po redak, smijeh za smijehom. Bio je vrlo sretan
čovjek. I sve to zbog Jill. Kako li bi je tek obožavala njegova mati.

U ožujku su primili poziv za filmski festival u Cannesu.

— Nikako — rekao je Toby kad mu je Jill pokazala pozivnicu. — Jedini Cannes u koji ću ići je onaj u
mojoj kupaonici. Umoran sam, zlato. Iscrpio sam se do daske.
Jerry Guttman, Tobyjev čovjek za odnose s javnošću, rekao je Jill da postoje dobri izgledi da Tobyjev film
dobije nagradu kao najbolji film i da bi tome znatno pripomogla Tobyjeva prisutnost. Mislio je da bi za Tobyja
bilo važno da ode onamo.
 U posljednje vrijeme Toby se stalno žalio da je umoran i nije mogao zaspati. Noću je uzimao tablete za
spavanje, od čega bi ujutro bio mamuran. Jill je suzbila osjećaj umora time što mu je dala za do ručkom
benzedrina kako bi imao dovoljno energije da progura dan. Sada je ciklus sredstava za umirenje i sredstva za
podizanje počeo ubirati danak od njega.
— Već sam prihvatila poziv — rekla je Jill Tobyju - ali ću ga otkazati. Nema problema, dragi.
— Hajdemo na mjesec dana dolje u Springs i samo se izležavajmo u sapunu.
Pogledala ga je: — što?
Sjeo je vrlo miran. — Htio sam reći na suncu. Ne znam zašto je ispalo u sapunu.
Nasmijala se. — Zato što si zabavan. — Jill mu je stisnula ruku. — U svakom slučaju to s Palm Springsom
zvuči divno. Uživam kad sam s tobom nasamo.
— Ne znam što mi je — uzdahnuo je Toby. — Jednostavno više nemam safta. Mislim da starim.
— Nikad ti nečeš ostariti. Ti mene možeš izderati.
Nakesio se. — Da? Mislim da će mi žalac živjeti znatno duže od mene. — Protrljao je potiljak i rekao: —
Mislim da ču pridrijemati. Da ti pravo kažem, danas se ne osjećam baš za to. Za večeras nemamo ništa, zar ne?
— Ništa što ne bih mogla otkazati. Otpustit ću poslugu i sama skuhati večeru. Samo za nas.
— Hej, pa to će biti sjajno.
Promatrao ju je kako odlazi, pa pomislio: Isuse, ja sam najsretniji momak koji je ikad živio.

Te su noći do kasna ležali u krevetu. Jill je Tobyju priredila toplu kupelj i osvježila ga masažom, gnječeći
njegovo umorno mišićje, otirući njegovu napetost.
— O, to je tako divno — promrmljao je. — Kako sam uopće mogao bez tebe?
— Nemam pojma. — Privila mu se. — Toby, pričaj mi o festivalu u Cannesu. Kako to tamo izgleda?
Nikad nisam bila ni na jednom.
— To je samo rulja mahera koji su se s cijelog svijeta sjatili da prodaju svoje posrane filmove jedan
drugome. To je najveća prevara na svijetu.
— Po tebi, to zvuči uzbudljivo — rekla je Jill.
— Da? Pa, mislim da na stanovit način i jesi uzbudljivo. Sve je krcato različitim tipovima.—Na trenutak
ju je proučavao. — Da li ti zbilja želiš ići na taj blesavi filmski festival?
Brzo je odmahnula glavom. — Ne. Ići ćemo u Palm Springs.
— K vragu, pa u Palm Springs možemo bilo kada.
— Stvarno, Toby, nije važno.
Nasmiješio se. — Znaš li zašto sam toliko lud za tobom? Bilo koja druga žena na svijetu tupila bi me da
je povedem na festival. Ti umireš za tim da ideS, ali da li ti to govoriš? Ne. ZeliS sa mnom ići u Springs Jesi li
otkazala onaj pristanak?
— Još ne, ali...
— Nemoj, ići ćemo u Indiju. — Licem mu je proletio zbunjen izraz. — Jesam li rekao Indiju? Htio sam
reći u Cannes.

Kad se njihov avion spustio na Orlyju, Tobyju je predan kablogram. Njegov je otac umro u staračkom domu.
Bilo je prekasno da se Toby vrati na sprovod. Uredio je da se sagradi novo krilo staračkog doma koje će biti
prozvano po njegovim roditeljima.

Cijeli svijet je bio u Cannesu.

Bio je to Hollywood, London, Rim, sve skupa pomiješano u blještavu mnogojezičnu kakofoniju, i
užurbano, u tehnikoloru i panaviziji. Sa svih strana svijeta filmski su se stvaraoci sjatili na francusku rivijeru
noseći pod rukom konzerve sa snovima, vrpce celuloida napravljene na engleskom, francuskom, japanskom,
mađarskom i poljskom, koje će ih učiniti bogatima i glasovitima preko noći. Crotsette je bila krcata
profesionalcima i amaterima, veteranima i novajlijama, onima koji dolaze i bivšima, koji se svi nadmeću za
ugledne nagrade. Dobiti nagradu na filmskom festivalu u Cannesu značilo je novac u banci; ako pobjednik nije
imao ugovora o distribuciji, mogao ga je dobiti, a ako ga je već imao, mogao ga je još i popraviti.
Svi hoteli u Cannesu bili su natrpani; bujica se razmilila duž obale u Antibes, Beaulieu, Saint-Tropez i
Menton. Stanovnici malih sela zurili su sa strahopoštovanjem u znamenita lica koja su preplavila njihove ulice,
restorane i barove.
Svaka je soba bila rezervirana nekoliko mjeseci unaprijed, ali Toby Temple nije imao teškoća da dobije
veliki apartman u »Carltonu«. Tobyja i Jill gostili su kamo god bi došli. Foto-aparati novinskih snimatelja
neprekidno su škljocali, a njihove su slike odašiljane diljem svijeta. Zlatni par, kralj i kraljica Hollywooda.
Izvjestitelj i su intervjuirali Jill i tražili njeno mišljenje o svemu i svačemu, od francuskih vina do afričke
politike. Bila je to davna žudnja Josephine Czinski iz Odesse u Teksasu.
Tobyjev film nije dobio nagradu, ali je dvije večeri prije svršetka festivala vrhovni žiri proglasio da daje
specijalno priznanje Tobyju Templeu za njegov doprinos na polju zabave.
Bio je to gala događaj, i velika dvorana za bankete u hotelu »Carlton« bila je prepuna gostiju. Jill je
sjedila na podiju odmah do Tobyja. Opazila je da Toby ne jede. — Sto je, dragi? — upitala je.
 Toby je odmahnuo glavom: — Vjerojatno sam danas bio previše na suncu. Osjećam se nekako traljavo.
— Sutra ću se pobrinuti da se odmoriš. — Jill je za Tobyja dogovorila intervjue za Paris Match i
londonski Times prijepodne, ručak s grupom televizijskih reportera, a zatim koktel. Odlučila je odgoditi ono
što je najmanje važno.
Na kraju večere, gradonačelnik Cannesa se digao i predstavio Tobyja: — Mesdames, Messieurs, et tovites
distingues, c'est un grand privilege de vous presenter un homme dont l'oeuvre a donni plaisir et bonheur au
monde entier. J'ai l'honneur de Ini presenter cette médaillé spiciale, un stagne de notre affeelion et de notre
appriciation. — Podigao je zlatnu medalju i vrpcu te se naklonio Tobyju. — Monsieur Toby Temple! —
Oduševljen pljesak gledališta, dok je cijela velika dvorana za bankete ustala na noge i stojeći aplaudirala. Toby
je sjedio na svom stolcu ne mičući se.
— Ustaj —prošaptalaje Jill.
Toby je polako ustao, blijed i nesiguran. Stajao je na trenutak i smiješio se, a onda pošao prema mi-
krofonu. Na pola puta posrnuo je i pao na pod bez svijesti.

Tobyja Templea odvezli su transportnim avionom francuskih zračnih snaga u Pariz i žurno ga prebacili u
američku bolnicu, gdje su ga smjestili u šok-sobu. Pozvani su najbolji francuski specijalisti, a Jill je sjedila u
privatnoj sobi u bolnici i čekala. Trideset i šest sati odbijala je jelo i piće te nije odgovarala ni na koji
telefonski poziv brojnih ljudi koji su nazivali bolnicu iz cijeloga svijeta.
Sjedila je sama, piljila u zidove, gluha i slijepa na metež oko sebe. Misli su joj bile usredotočene samo na jedno:
Toby mora ozdraviti. Toby je bio njeno sunce, a ako sunce zađe, i sjena će umrijeti. Nije mogla dopustiti da se
to dogodi.
Bilo je pet sati ujutro kad je doktor Duclos, šef odjela, ušao u privatnu sobu koju je Jill uzela da bi mogla
biti uz Tobyja.
— Gospođo Temple, bojim se da nema nikakvog smisla pokušavati ublažiti udarac. Vaš je muž pretrpio
tešku moždanu kap. Po svemu sudeći, više nikad neće moći hodati, niti govoriti.

31.

Kad su Jill napokon pustili da uđe u Tobyjevu bolničku sobu u Parizu, zaprepastio ju je njegov izgled.
Preko noći Toby se postarao i isušio kao da su svi njegovi životni sokovi presahli. Djelomično su mu bile uzete
obje ruke i noge, i premda se mogao glasati životinjskim gunđanjem, nije mogao govoriti.
Proteklo je šest tjedana a da liječnici nisu dopustili da se Toby premjesti. Kad su se Toby i Jill vratili u
Kalifomiju, na aerodromu ih je saletjela novinarska i televizijska rulja te stotine simpatizera. Bolest Tobyja
Templea izazvala je veliku senzaciju. Neprekidno su se javljali prijatelji koji su se raspitivali o Tobyjevom
zdravlju i oporavljanju. Televizijske ekipe nastojale su prodrijeti u kuću da ga snime. Stizale su poruke od
predsjednika države i senatora te tisuće pisama i razglednica od obožavatelja koji su voljeli Tobyja Templea i
koji su se molili za njega.
No pozivi su prestali. Nitko nije nazivao da se raspita kako se Jill osjeća, da li bi željela izići na nekakvu
mirnu večeru, nekamo se izvesti ili pogledati kakav film. Nitko u Hollywoodu nije nimalo mario za nju.
Dovela je osobnog Tobyjevog liječnika, dra Elija Kaplana, a ovaj je pozvao dva vrhunska neurologa — jednog
iz medicinskog centra kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, i drugog sa sveučilišta »Johns Hopkins«.
Njihova je dijagnoza bila navlas ista kao ona dra Duclosa iz Pariza.
— Važno je shvatiti — rekao je dr Kaplan Jill — da Tobyjev razum nije ni na koji način pogođen. Može
čuti i shvatiti sve što kažete, no zahvaćen je njegov govor i motorne funkcije. Ne može odgovoriti,
— Zar — zar će uvijek biti ovakav?
Dr Kaplan je oklijevao. — Nemoguće je biti potpuno siguran, naravno, ali po našem mišljenju njegov je
živčani sustav previše oštećen da bi se nekom terapijom postigli značajniji učinci.
— Ali niste sigurni.
— Ne...
No Jill je znala.

Uz tri bolničarke koje su danonoćno njegovale Tobyja, Jill se dogovorila s jednim fizioterapeutom da
dolazi u njenu kuću svakog jutra kako bi radio s Tobyjem. Terapeut je nosio Tobyja u bazen i držao ga u
naručju blago rastežući mišiće i tetive, dok je Toby slabašno pokušavao mahati nogama i micati rukama u toploj
vodi. Nije bilo nikakvog napretka. Četvrtog tjedna stigla je terapeutkinja za govor. Svakog je poslijepodneva
provodila po jedan sat nastojeći pomoći Tobyju da ponovno progovori, da oblikuje zvukove riječi.
Nakon dva mjeseca Jill nije mogla opaziti nikakve promjene. Baš nikakve. Pozvala je dra Kaplana.
— Morate nešto učiniti da mi pomognete — zatražila je. — Ne možete ga tek tako ostaviti.
Bespomoćno ju je pogledao. — Žao mi je, Jill. Pokušao sam vam reći...

Jill je sjedila u biblioteci, sama, dugo nakon što je dr Kaplan otišao. Osjetila je kako počinje jedna od onih
njenih gadnih glavobolja, ali nije bilo vremena da sama misli o sebi. Popela se na kat.
 Toby je bio podbočen u krevetu i buljio u prazno. Kad mu je Jill prišla, Tobyjeve plave oči su za sjale.
Pratile su Jill, jasne i žive, dok je pristupala njegovom krevetu i promatrala ga. Usnice su mu se pomaknule i
začuo se nerazgovijetan zvuk. Oči su mu ispunile suze zbog neuspjeha. Jill se prisjetila riječi dra Kaplana.
Važno je shvatiti da Tobyjev razum nije ni na koji način pogođen.
Jill je sjela na rub kreveta. — Toby, hoću da me poslušaš. Izići ćeš iz ovog kreveta. Prohodat ćeš, prohodat
ćeš. — Sad su mu niz obraze tekle suze. — Učinit ćeš to — rekla je Jill. — Učinit ćeš to zbog mene.

Slijedećeg jutra Jill je otpustila bolničarke, fizioterapeuta, terapeutkinju za govor. Čim je čuo tu novost, dr
Eli Kaplan požurio je do Jill.
— Slažem se s vama u pogledu fizioterapeuta, Jill, ali bolničarke! Toby mora kraj sebe imati dva deset i
četiri sata na...
— Ja ću biti s njim.
Odmahnuo je glavom. — Pojma nemate u što se upuštate. Jedna osoba ne može..,
— Nazvat ću vas, budem li vas trebala.
Otpravila ga je.

Muke su počele.
Jill će pokušati učiniti ono za što su je liječnici uvjeravali da se ne može upustiti. Prvi put kad je osovila
Tobyja i stavila ga u kolica, zaprepastila se koliko je bio lagan. Spustila ga je u prizemlje liftom, koji su bili
ugradili, i počela raditi s njim u bazenu onako kako je vidjela da radi fizioterapeut. Ali to što se sad dogodilo
bilo je drukčije. Dok je terapeut bio blag i laskav, Jill je bila kruta i neumoljiva. Kad je Toby pokušao
progovoriti, dajući do znanja da je umoran i da više ne može izdržati, Jill je rekla: — Nisi još gotov. Još
jednom. Za mene, Toby.
I natjerala bi ga da vježbu izvede još jednom.
Pa još jednom, sve dok nije sjedio nijemo plačući od iscrpljenosti.
Poslije podne Jill bi se dala na posao da Tobyja ponovno nauči govoriti. — Uu ... uuuu.
— Aaa ... aaak...
— Ne! Uuu. Zaokruži usnice, Toby. Neka te slušaju. Uuu.
— Aaaa ...
— No, proklet bio! Progovorit ćeš ti! Hajde, reci uuu!
I on bi pokušao ponovno.
Jill bi ga svake večeri hranila, a zatim legla u njegov krevet držeći ga u naručju. Vukla je njegove
bespomoćne ruke polako gore i dolje po svojem tijelu preko dojki i preko meke rascjepine između svojih nogu.
— Osjećaš, Toby — šaptala je. — Sve je to tvoje, dragi. Tebi pripada.- Želim te. Želim da ozdraviš kako bi se
opet mogli ševiti. Željela bih da me jebeš, Toby.
Pogledao ju je onim svojim živim, svijetlim očima i proizveo neko nevezano cviljenje.
— Uskoro, Toby, uskoro.

Jill je bila neumorna. Otpustila je poslugu jer nikog nije željela u blizini. Nakon toga sama je kuhala.
Telefonski je naručivala namirnice i nikad nije izlazila iz kuće. U početku je bila vrlo zauzeta odgovaranjem na
telefonske pozive, ali su pozivi uskoro presušili, a onda potpuno prestali. U vijestima su prestali objavljivati
biltene o zdravstvenom stanju Tobyja Templea. Svijet je znao da on umire. Bilo je to samo pitanje vremena.
No Jill nije htjela dopustiti da Toby umre. Ako on umre, umrijet će i ona s njime.

Dani su se stopili u dug i beskrajan vijenac mukotrpnog rada. Jill se dizala u šest ujutro. Najprije bi očistila
Tobyja. Bio je potpuno inkontinentan. Iako je imao kateter i pelenu, zaprljao bi se preko noći, i plahte bi se
ponekad morale promijeniti, kao i Tobyjeva pidžama. Smrad u spavaćoj sobi bio je gotovo nepodnošljiv. Jill bi
napunila lavor toplom vodom, uzela spužvu i meku tkaninu te brisala izmet i mokraću s Tobyjevog tijela. Kad
bi bio očišćen, otrljala bi ga, napudrala, zatim obrijala i počešljala.
— Tako. Krasno izgledaš, Toby. Sad bi te trebali vidjeti tvoji obožavatelji. Ali vidjet će te uskoro. Tući će
se da uđu da te vide. Predsjednik će biti tamo, svi će biti prisutni da vide Tobyja Templea.
Zatim bi mu pripremila doručak. Napravila bi zobenu kašu, ili kasu od pšenice, ili pak kajganu, hranu koju
bi mu mogla žlicom unijeti u usta. Hranila ga je kao da je djetešce, sve vrijeme s njim razgovarala obećavajući
mu da će ozdraviti.
— Ti si Toby Temple — pjevušila je. — Svi te ljube, svi žele da se vratiš. Tvoji te obožavatelji čekaju,
Toby. Zbog njih se moraš oporaviti.
Pa još jedan dug mukotrpan dan.

Odvezla bi njegovo nemoćno sakato tijelo do bazena da ondje vježba. Nakon toga bi ga masirala i radila s
njim govornu terapiju. Zatim bi bilo vrijeme da spremi ručak, a nakon ručka sve bi počelo iznova. Cijelo
vrijeme govorila bi Tobyju kako je divan, koliko ga ljube. On je Toby Temple, i svijet čeka da mu se vrati.
Navečer bi uzela poneki od njegovih albuma i držala ga tako da ga on može vidjeti.
— Evo nas s Kraljicom. Sjećaš li se kako su ti te večeri svi klicali? Tako će biti opet. Bit ćeš veći nego
ikad, Toby, veći nego ikad. Noću bi ga dobro pokrila i iscrpljena se uvukla u ležaj koji je postavila do njegovog
kreveta. Usred noći probudio bi je odvratan smrad Tobyjeve crijevne aktivnosti. Izvukla bi se sa svog ležaja,
promijenila Tobyjevu pelenu i očistila ga. Tada bi već bilo vrijeme da počne pripravljati doručak i da krene u
novi dan.
Pa još jedan dan. U beskrajnom nastupu dana.
Svakoga je dana gurala Tobyja malo jače i malo dalje. Živci su joj bili toliko istrošeni da bi mu, ako bi
osjetila da se Toby ne trudi, opalila pljusku posred lica. — Pobijedit ćemo ih — rekla je žestoko. — Ozdravit
ćeš.

Jillino je tijelo bilo iscrpljeno mukotrpnom kolotečinom, u koju se sama uvalila, ali kad bi noću legla, ne bi
mogla spavati. Previše joj je slika plesalo glavom poput prizora iz starih filmova. Ona i Toby okruženi
reporterima na kanskom festivalu ... Predsjednik u njihovom domu u Palm Springsu kako govori Jill koliko je
lijepa... obožavatelji oko Tobyja i nje na nekoj premijeri... Zlatni par., I Toby kako korača da primi odlikovanje
i pada... pada ... Napokon bi utonula u san.
Ponekad bi se Jill probudila s iznenadnom žestokom glavoboljom koja ne bi prestajala. Ležala bi mirno u
osamljenosti mraka, boreći se s boli, sve dok se ne bi sunce pokazalo, a tada bi bilo vrijeme da ustane. I opet bi
sve počelo iz početka, činilo se kao da su ona i Toby jedini preživjeli neki davno zaboravljeni pokolj. Njen se
svijet stisnuo na dimenzije ove kuće, ovih soba, ovog čovjeka. Nemilosrdno je umarala samu sebe od zore do
mraka.
A zamarala je i Tobyja, svojeg Tobyja zatvorenog u pakao, u svijet u kojem je postojala samo Jill, koju je
morao slijepo slušati. Tjedni, mukotrpni i bolni, vukli su se jedan za drugim i pretvarali u mjesece. Sada bi
Toby počinjao plakati čim bi je vidio kako mu prilazi, jer je znao da će biti kažnjen. Svakog je dana postajala
sve nemilosrdnija. Tjerala je Tobyjeve mlohave beskorisne udove da se miču sve dok ga ne bi svladala
nepodnošljiva bol. Strahovitim grgljajućim molbama zaklinjao ju je da prestane, no Jill bi rekla:
— Još ne. Ne dok ponovno ne postaneš čovjek. Ne dok im svima ne pokažemo. — Nastavljala bi gnječiti
njegove iscrpljene mišiće. Bio je bespomoćno odraslo djetešce, vegetirao je, bio je ništa. Ali kad gaje Jill
gledala, vidjela ga je onakvog kakav će biti, pa je izjavila: — Hodat ćeš ti!
Podigla bi ga na noge i pridržavala dok bi on s mukom stavljao jednu nogu pred drugu tako da se kretao
kao u grotesknoj parodiji pokreta, poput pijanca, rasklimane marionete.
Glavobolje su joj postale češće. Stvaralo ih je jarko svjetlo, glasna buka ili iznenadan pokret. Moram
liječniku, pomislila je. Kasnije, kad Tobyju bude bolje. Sada nije bilo ni vremena, ni prostora za nju.
Samo za Tobyja.
Jill kao da je bila opsjednuta. Odjeća joj je neuredno visila, ali pojma nije imala o tome koliko je izgubila
na vagi ili kako izgleda. Lice joj je bilo izmoždeno i ispijeno, oči upale. Njene nekad lijepe sjajne crne kose
bile su bez sjaja i kao u rezancima. Nije to znala, a niti bi joj to bilo važno.
Jednoga je dana pod vratima našla brzojav u kojem je stajalo da nazove dra Kaplana. Nije bilo vremena.
Morala se održavati svakodnevnom kolotečinom. Dani i noći postali su kafkijanska mora kupanja Tobyja,
vježbanja s njim, njegova presvlačenja, brijanja i hranjenja.
I onda opet sve iznova.
Za Tobyja je nabavila hodalicu te mu stisnula prste oko nje i pomaknula mu noge, pridržavajući ga,
nastojeći mu pokazati pokrete, koračajući s njim naprijed i natrag sve dok ne bi stojećki zaspala, ne znajući
više gdje je i tko je ili što radi.
A onda je, jednoga dana, znala da je svemu došao kraj.

Bila je s Tobyjem pola noći i napokon otišla u svoju spavaću sobu, gdje je malo prije zore zapala u
omamljujući san. Kad se probudila, sunce je već bilo visoko na nebu. Spavala je dugo nakon podneva. Toby
nije bio ni nahranjen, ni okupan, ni presvučen. Ležao je na krevetu, bespomoćan, iščekivao je, vjerojatno
zastrašen. Jill se počela pridizati i ustanovila da se ne može pomaknuti. Bila je toliko do dna, do srži iscrpljena,
da je njeno izmoždeno tijelo nije više slušalo. Ležala je, bespomoćna, znajući da je izgubila, da je sve bilo
uzalud, svi oni dani i noći pakla, mjeseci agonije, sve to nije značilo ništa. Tijelo ju je izdalo, kao što je i
Tobyja izdalo njegovo. Jill više nije imala snage da mu je da, i zbog toga je poželjela zaplakati. Bilo je gotovo.
Začula je šum na vratima spavaće sobe pa je podigla pogled. Toby je stajao na vratima, sam, njegove su
uzdrhtale ruke stiskale hodalicu, a usta oblikovala nerazumljive slinave zvukove dok se naprezao da nešto
kaže.
— Jill... Jill...
Nastojao je reći »Jill«. Počela je nekontrolirano jecati i nije mogla prestati.

Od toga dana Tobyjev je napredak bio spektakularan. Prvi put je on znao da će ozdraviti. Više nije
prigovarao kad bi ga Jill gurala i preko granica njegove izdržljivosti. Pozdravljala je to. Želio je da se oporavi
zbog nje. Jill je postala njegova božica; ako ju je prije ljubio, sada ju je obožavao.
A nešto se zbilo i Jill. Ranije se borila za svoj vlastiti život. Toby je bio puki instrument kojim se morala
poslužiti. No to se nekako promijenilo. Kao da je Toby postao dio nje. Bili su jedno tijelo, jedna misao i jedna
duša, obuzeti istom namjerom. Prošli su kroz muke čistilišta. Njegov je život bio u njenim rukama, i ona ga je
njegovala, jačala i spasila; i iz toga je izrasla svojevrsna ljubav. Toby je pripadao njoj baš kao što je ona
pripadala njemu.

Jill je promijenila Tobyjevu prehranu tako da je ponovno počeo dobivati kile koje je bio izgubio. Svakog
je dana dugo bio na suncu i dugo šetao po imanju upotrebljavajući hodalicu, zatim štap, sve više jačajući.
Došao je dan kada je Toby mogao sam hodati, a proslavili su ga tako da su priredili večeru sa svijećama u
blagovaonici.
Naposljetku, Jill je osjetila da je Toby spreman da ga vide. Telefonirala je dr Kaplanu, i njegova ga je
bolničarka odmah s njim spojila.
— Jill! Bio sam strašno zabrinut. Pokušavao sam vas nazvati, a nikad nikakvog odgovora. Poslao sam vam
brzojav, i kad nisam dobio odgovor, pretpostavio sam da ste Tobyja nekamo odveli. Je li on — da li on... ?
— Dođite i sami se uvjerite, Eli.

Dr Kaplan nije mogao prikriti iznenađenje. — Nevjerojatno — rekao je Jill. — To je — to je pravo čudo.
— I jest čudo — rekla je Jill. Samo što u ovom životu čovjek sam stvara svoja čuda, jer je Bog za uzet
negdje drugdje.
— Ljudi me još zovu da se raspitaju o Tobyju — govorio je dr Kaplan — očito nisu to mogli saznati preko
vas. Sam Winters me zove bar jednom tjedno. Nazivao je i Cliftona Lawrence.
Jill je otpisala Cliftona Lawrencea. Ali Sam Winters! To je bilo dobro. Jill je morala naći načina da saopći
svijetu kako je Toby Temple još super zvijezda, da su oni i dalje velik i zlatan par.
Slijedećeg jutra Jill je nazvala Sama Wintersa i pitala ga bi li htio doći u posjet Tobyju. Sam je stigao u
njihovu kuću sat kasnije. Jill je otvorila vrata da ga pusti u kuću, a Sam je nastojao prikriti zapre paštenje zbog
njenog izgleda. Jill je izgledala deset godina starija nego kad ju je posljednji put vidio. Oči su joj bile upale
smeđe duplje, a lice su joj izbrazdale duboke bore. Izgubila je toliko na vagi da je izgledala gotovo poput
kostura.
— Hvala što si došao, Sam. Tobyju će biti drago da te vidi.
Sam je bio spreman da Tobyja nađe u krevetu, sjenu onog nekadašnjeg čovjeka, ali dočekalo ga je veliko
iznenađenje. Toby je ležao na madracu pokraj bazena i, kad mu je Sam prišao, digao se, malko polako, ali
čvrsto, te mu pružio krepku ruku. Djelovao je preplanulo i zdravo, bolje nego što je izgledao prije bolesti. Kao
da su nekom tajanstvenom alkemijom Jillino zdravlje i vitalnost pretekli u Tobyjevo tijelo, a bolesne klice, koje
su harale Tobyjem, otekle u Jill.
— Hej, drago mi je što te vidim!
Toby je govorio nešto polakše i preciznije nego ranije, no glas mu je bio jasan i snažan. Nikakvog znaka
uzetosti o kojoj je Sam slušao. Bilo je to isto ono dječačko lice vedrili plavih očiju. Sam je zagrlio Tobyja pa
rekao: — Isuse, zbilja si nas prestrašio,
Toby se nakesio i rekao: — Ne moraš me zvati »Isuse« kad smo nasamo.
Sam je pogledao Tobyja još pomnije i začudio se. — Poštenja mi, ne mogu to shvatiti. Prokletstvo, pati
izgledaš mlađi. Cijeli se grad spremao na sprovod.
— Samo preko mene mrtvog — nasmiješio se Toby.
Sam je rekao: — Fantastično je što danas mogu liječnici...
— Nikakvi liječnici. — Toby se okrenuo da pogleda Jill i u pogledu mu je blistalo otvoreno divljenje. —
Želiš znati tko je to učinio? Jill. Samo Jill. Svojim dvjema golim rukama. Sve je odstranila i ponovno me
podigla na noge.
Sam je pogledao Jill, zbunjen. Nije mu izgledala ranije kao djevojka sposobna za takvo nesebično djelo.
Možda ju je pogrešno procijenio, — Kakvi su ti planovi? — upitao je Tobyja. — Pretpostavljam da ćeš se htjeti
odmoriti...
— Vraća se na posao — rekla je Jill. — Toby je previše nadaren da bi samo besposleno sjedio.
— Jedva čekam da krenem — složio se Toby.
— Možda Sam ima neki projekt za tebe — sugerirala je Jill.
Oboje ga je motrilo. Sam nije želio obeshrabriti Tobyja, ali nije želio niti podržati neke lažne nade. Nije
bilo moguće snimiti film sa zvijezdom ako je ne osiguraš, a ni jedno osiguravajuće društvo neće osi gurati
Tobyja Templea.
— Ovog trenutka nemam na lageru ništa — rekao je oprezno Sam. — Ali ću svakako imati na umu.
— Bojiš ga se uzeti, zar n e ? — kao da mu je čitala misli.
— Ni u kojem slučaju. — Oboje je znalo da laže. Nitko u Hollywoodu neće ući u rizik da ponovno uzme
Tobyja Templea.
—
Toby i Jill promatrali su na televiziji jednog mladog komičara.
— Truo je — otfrknuo je Toby. — Prokletstvo, želio bih se vratiti u program. Možda bih trebao naći
kakvog agenta. Nekoga tko bi se raspitao po gradu i ustanovio što se radi.
— Ne! —Jillin je glas bio odlučan.— Nećemo nikome dopustiti da s tobom kućari. Nisi ti neka protuha
koja traži posao. Ti si Toby Temple. Mi ćemo njih natjerati da dođu k tebi.
Toby se kiselo nasmiješio pa rekao: — Baš nam ne razbijaju vrata, zlato.
— Razbijat će — obećala je Jill. — Ne znaju u kakvom si stanju. Sad si bolji nego što si ikad bio. Samo
im moramo pokazati.
— Možda bih trebao pozirati gol za one časopise.
Jill ga nije slušala.— Imam ideju — rekla je polako. — Show za jednog čovjeka.
— Ha?
— Show za jednog čovjeka. — U glasu joj se osjećalo sve veće uzbuđenje. — Rezervirat ću za tebe
Huntington Hartford Theatre. Cijeli će Hollywood doći. Nakon toga počet će nam razbijati vrata.

I doista, cijeli je Hollywood došao: producenti, režiseri, zvijezde, kritičari — svi ljudi koji su nešto
predstavljali u show businessu. Kazalište u Vine Street odavno je bilo rasprodano, i stotine ljudi ostale su bez
ulaznica. Ispred predvorja bila je razdragana gomila kad su Toby i Jill stigli u limuzini koju je vozio šofer. Bio
je on njihov Toby Temple. Vratio im se iz mrtvih i obožavali su ga više nego ikad.
Publika u kazalištu bila je ondje dijelom zbog poštovanja prema čovjeku koji je nekad bio slavan i velik, ali
uglavnom zbog radoznalosti. Bili su ondje da odaju posljednju počast umirućem junaku, sagorjeloj zvijezdi.
Jill je osobno bila to isplanirala. Otišla je do O'Hanlona i Raingera, a oni su napisali nekoliko briljantnih
tekstova počinjući monologom u kojem su zezali grad zbog toga što je sahranjivao Tobyja još za života. Jill se
našla i s ekipom skladatelja songova koja je dobila tri Akademijine nagrade. Nikad ni za koga nisu napisali
specijalan materijal, ali kad im je Jill rekla: — Toby tvrdi da ste vi jedini autori na svijetu koji...
Režiser Dick Landry doletio je iz Londona da postavi show.
Jill je prikupila najbolje talente koje je mogla naći da podupru Tobyja, ali će na kraju sve ovisiti u samoj
zvijezdi. Bio je to show za jednog čovjeka, i on će biti sam na pozornici.
Napokon je došao i taj trenutak. Svjetla su se prigušila i kazalište je zašuštalo šaptom punim očekivanja
koji prethodi podizanju zastora, tihom molitvom da se ove noći dogodi čudo.
Dogodilo se.
Kad je Toby Temple došetao na pozornicu čvrstog i postojanog koraka, s onim svojim poznatim nestašnim
smiješkom koji je žario njegovim dječačkim licem, nastupila je trenutačna tišina, a zatim divlji prasak pljeska i
klicanja, svi su se podigli na noge i cijelo se kazalište treslo punih pet minuta. Toby je mimo stajao da se
urnebes stiša, i kad se kazalište napokon umirilo, rekao je: — I vi ovo zovete doček? - a oni su zaurlali.
Bio je briljantan. Pričao je viceve, pjevao i plesao, napadao svakoga i kao da nikad nije bio otišao. Publika ga se
nije mogla nasititi. Još je bio superstar, a sad je bio i nešto više. Postao je živa legenda.
Magazin »Variety« pisao je sutradan: »Došli su pokopati Tobyja Templea, a ostali su da ga slave i da mu
kliču. A i jest zaslužio! Nitko u show businessu nema tu magiju starog majstora. Bila je to večer ovacija, i nitko
tko je imao sreće da bude prisutan neće nikada moći zaboraviti taj nezaboravan...«
Magazin »Hollywood Reporter« je pisao: »Publika je došla vidjeti povratak velike zvijezde, ali je Toby
Temple pokazao da nikad nije niti otišao ...«
I svi drugi listovi pisali su u istom panegiričnom tonu. Od toga trenutka Tobyjevi su telefoni neprestano
zvonili. Pisma i brzojavi s pozivima i ponudama doslovce su se slijevali.
Razbijali su vrata.

Toby je svoj show za jednog čovjeka ponovio u Chicagu, Washingtonu i New Yorku. Kamo god je otišao,
bio je senzacija. Za nj su se sada više zanimali nego ikada ranije. U valu odane nostalgije prikazivani su
Tobyjevi stari filmovi u biranim kinematografima i sveučilištima. Televizijske su stanice upriličile »Tjedan
Tobyja Templea« i prikazivale njegove stare showove.
Pojavile su se Toby Temple lutke, Toby Temple igračke, Toby Temple slagalice, knjige sa šalama i ma-
jice. Dao je pristanak da se njegovo ime upotrijebi za šibice, kavu, cigarete i zubnu pastu.
Pojavio se kao istaknuta točka u jednom mjuziklu kod Universala i potpisao ugovor da će kao gost
sudjelovati u svim velikim showovima. Televizijske su mreže zaposlile pisce koji su se nadmetali da ostvare
novi »Sat Tobyja Templea«.
Sunce je još jednom izašlo i sjalo na Jill.
Još su jednom organizirane zabave, primanja, pa ovaj ambasador, onaj senator, privatne projekcije filmova
i... Svi su ih za sve željeli. Priređen im je ručak u Bijeloj kući, čast koja je obično rezervirana za glavare država.
Pljeskali su im gdje god su se pojavili.
AU sada su aplaudirali Jill jednako kao i Tobyju. Čudesna priča o onome što je učinila, njen pothvat kad je
sama nasuprot svim prognozama vratila Tobyjevo zdravlje, pobudila je maštu cijelog svijeta. Novine su je
pozdravljale kao ljubavnu priču stoljeća, časopis »Timea stavio ih je oboje na naslovnu stranicu odajući veliko
priznanje Jill u članku koji je to popratio.

Toby je dobio ponudu od pet milijuna dolara da bude zvijezda novog tjednog televizijskog showa koji će
otpočeti u rujnu, za svega dvanaest tjedana.
— Otići ćemo u Palm Springs kako bi se dotle mogao odmoriti — rekla je Jill.
Toby je odmahnuo glavom. — Dosta si dugo bila zatvorena. Malo ćemo se provesti. — Zagrlio ju je i
dodao: — Nisam baš jak na riječima, zlato, ako se ne radi o šalama. Ne znam kako da ti kažem što osjećam
prema tebi. — Ja — ja ti jednostavno želim reći da nisam živio do onog dana kad sam tebe sreo.
I naglo se okrenuo kako Jill ne bi mogla primijetiti suze u njegovim očima.
 Toby je sklopio aranžmane da sa svojim showom ode na turneju u London, Pariz i — kao najuspješniji
potez — u Moskvu. Svi su se nadmetali za njegov potpis. Podjednako su ga obožavali u Evropi kao i u Americi.

Jednog sunčanog blistavog dana bili su na »Jill« i plovili prema Catalini. Na brodu je bilo desetak gostiju,
među njima Sam Winters, O'Hanlon i Rainger, koji su bili izabrani za glavne tekstere Tobyjevog novog
televizijskog showa. Svi su bili u salonu, zabavljali se i pričali. Jill se osvrnula i opazila da nema Tobyja. Otišla
je na palubu.
Toby je stajao uz ogradu buljeći u more. Jill mu je pristupila i rekla: — Dobro se osjećaš?
— Samo promatram vodu, draga.
— Divna je, zar ne?
— Ako si morski pas. — Zgrozio se. — Ne bih želio na taj način umrijeti. Uvijek sam se bojao utapljanja.
Stavila je svoju ruku u njegovu. — Što te muči?
Pogledao ju je. — Pa mislim da ne bih želio umrijeti. Plašim se onoga što je tamo. Ovdje, ja sam velik
čovjek. Svi znaju Tobyja Templea, ali tamo ... ? Znaš kako zamišljam pakao?
— Kao mjesto gdje nema publike.

Fratarski klub priredio je zabavu s roštiljem, a Toby Temple je bio počasni gost. Desetak vrhunskih
komičara nalazilo se na podiju zajedno s Tobyjem, Jill, Samom Wintersom i šefom televizijske mreže s kojim
je Toby sklopio ugovor. Jill je zamoljena da ustane i da se nakloni. Doživjela je buran aplauz.
Oni mene pozdravljaju, pomislila je Jill. Ne Tobyja, mene! Konferansje je bio domaćin glasovitog
večernjeg televizijskog razgovornog showa. — Ne mogu vam reći koliko sam sretan što ovdje vidim Tobyja —
rekao je. — Jer da ovdje večeras ne odajemo počast, ovaj bismo banket održavali na Forest Lawnu.
Smijeh.
— A vjerujte mi ondje je hrana strašna. Jeste li kad jeli na Forest Lawnu? Poslužuju ostacima s Posljednje
večere.
Smijeh.
Okrenuo se Tobyju. — Zbilja se tobom ponosimo, Toby. Stvarno, čuo sam da su te zamolili da dio svoga
tijela pokloniš znanosti. Oni će ga metnuti u staklenku u harvardskoj medicinskoj školi. Jedini je problem u
tome što nisu uspjeli pronaći dovoljno veliku staklenku za tu svrhu.
Urnebes.
Kad je Toby ustao da im odgovori, sve ih je nadvisio. Svi su se složili da je to bio najbolji roštilj koji su
fratri ikad priredili.

Clifton Lawrence je te noći bio u gledalištu.

Sjedio je za stolom u stražnjem dijelu prostorije blizu kuhinje s drugim nevažnim ljudima. Morao se
pozvati na staro prijateljstvo da dobije čak i ovaj stol. Otkako ga je Toby Temple najurio, nosio je etiketu onoga
koji gubi. Bio se pokušao uortačiti s nekom velikom agencijom. Međutim, budući da nije imao klijenata, nije
imao Sto niti ponuditi. Zatim je pokušao kod manjih agencija, ali njih nije zanimao ageni srednjih godina koji je
nekad bio nešto; željeli su agresivne mladiće. Na kraju se skrasio kao namještenik u maloj novoj agenciji.
Tjedna mu je plaća bila manja od onoga Sto je nekoć trošio na jednu jedinu večeru kod Romanoffa.
Sjetio se svog prvog dana u novoj agenciji. Vlasnici su joj bili tri agresivna mladića — ne, dečka — a ni
jedan od njih nije napunio tridesetu. Klijenti su im bile zvijezde rocka. Dva su agenta bila bradata, a svi su
nosili traperice, sportske košulje i teniske bez čarapa. Uz njih se Clifton osjećao kao da mu je tisuću godina.
Govorili su jezikom koji nije razumijevao. Zvali su ga »tatica« ili »ćaća«, a on je mislio o ugledu koji je nekoć
imao u ovom gradu, pa mu je došlo da zaplače.
Nekad okretan, veseo agent, postao je ofucan i ogorčen. Toby Temple je bio cijeli njegov život, i Clifton je
o tim danima govorio s gorčinom. Samo je o tom mislio. O tome i o Jill. Nju je okrivljavao za sve što mu se
bilo dogodilo. Toby sebi nije mogao pomoći. Na njega je utjecala ona kuja. Ali, on kako je Clifton mrzio Jill.
Sjedio je u stražnjem dijelu prostorije i promatrao gomilu koja je aplaudirala Jill Temple, kad je jedan od
njih za stolom rekao: — Toby je u svakom slučaju srećković. Da mi je samo komadić toga. Sjajna je u krevetu.
— N-da? — upitao je netko zajedljivo. — Odakle ti to znaš?
— Ona je u onom porno-filmu u »Pussycat Theatre«. K vragu, mislio sam da će onom momku pocuclati
utrobu.
Cliftonova su usta odjednom postala tako suha da je jedva mogao oblikovati riječi. — Jeste... jeste li
sigurni da je to bila Jill Castle?
Nepoznati mu se okrenuo. — Svakako, siguran sam. Uzela je nego drugo ime, Josephine, tako nekako.
Neko ludo poljsko ime. — Zapiljio se u Cliftona pa rekao: — Hej, niste li vi nekad bili Clifton Lawrence?

Jedan dio Santa Monica Boulevarda, između Fairfaxa i Lacicnege, pripada području okruga. Otočić
okružen gradom Los Angelesom, taj se dio ravna po propisima okruga, koji su slobodniji od onih u samom
gradu. U jednom području od Šest blokova kuća postoje četiri kinematografa koja prikazuju samo pornografiju
najpaprenije vrste, pet-šest knjižara u kojima kupci mogu stajati u posebnim kabinama i promatrati filmove i
desetak salona za masažu u kojima rade poželjne mlade djevojke koje su stručnjaci za pruža nje svega osim
masaže. »Pussycat Theatre« nalazi se usred svega ovog.
U mračnoj dvorani bilo je možda dvadesetak ljudi, i to sve samih muškaraca, s izuzetkom dviju žena koje
su sjedile držeći se za ruke. Clifton se osvrnuo po gledalištu i pitao što li je te ljude dovelo u za mračene spilje
usred sunčanog dana da sate i sate promatraju slike drugih koji na filmu bludniče. Počeo se prikazivati glavni
film, i Clifton je zaboravio na sve osim na ono što se zbivalo na ekranu. Nagnuo se naprijed u sjedalu
usredotočivši se na lice svake glumice. Radnja je govorila o mladom sveučilišnom profesoru koji je svoje
studentice krijumčario u spavaću sobu na noćna predavanja. Sve su one bile mlade, iznenađujući privlačne i
nevjerojatno »od prirode nadarene«. Prolazile su kroz cijeli niz seksualnih vježbi, oralnih, vaginalnih i analnih,
sve dok nisu bili zadovoljni i profesor i njegove učenice.
No ni jedna od djevojaka nije bila Jill. Morala bi biti ovdje, pomislio je Clifton. To mu je bila jedina prilika
da se osveti za sve ono što mu je učinila. Uredit će da Toby vidi taj film. Film će Tobyja povrijediti, ali će se
oporaviti od toga. Jill će biti uništena. Kad Toby dozna kakvu je kurvetinu oženio, izbacit će je nogom u tur.
Jill je morala biti u ovom filmu.
I odjednom, evo je — na širokom platnu, u divnim blještavim, živim bojama. Mnogo se bila promijenila.
Sada je bila vitkija, ljepša i produhovljenija. No bila je to Jill. Clifton je sjedio i upijao prizor uživajući u njemu,
gosteći svoje osjećaje i razveseli uj ući ih, sav obuzet naelektriziranim osjećajem trijumfa i osvete.
Clifton je na svom sjedalu ostao sve dok se nisu pojavila imena glumaca. I tamo je pisalo Josephine
Czinski. Ustao je i otišao natrag u projekcijsku kabinu. U sobičku je sjedio muškarac u košulji kratkih rukava i
čitao izvještaje s utrka. Pogledao je Cliftona kad je ovaj ušao i rekao: — Nikome nije dopušten ulaz ovamo,
drug.
— Želim kupiti kopiju ovog filma.
Čovjek je odmahnuo glavom. — Nije na prodaju.
— Okrenuo se svojoj utrci.
— Dat ću vam sto dolara da dignem kopiju. Nitko za to nikad neće saznati.
Čovjek ga nije čak ni pogledao.
— Dvjesto dolara — rekao je Clifton.
Kinooperator je okrenuo stranicu.
— Tristo.
Podigao je pogled i proučavao Cliftona, — U gotovu?
— U gotovu.

U deset sati drugog dana Clifton je došao u Tobyjevu kuću s limenkom filma. Ne, ne filma, pomislio je
sretno. Dinamita. Dovoljno da Jill Castte baci u pakao.
Vrata je otvorio engleski batler, kojega Clifton nikad ranije nije vidio.
— Recite gospodinu Templeu da ga je došao po sjetiti Clifton Lawrence.
— Žao mi je, gospodine. Gospodina Templea nema ovdje.
— Pričekat ću — rekao je odlučno Clifton.
No batler je odgovorio: — Bojim se da to neće biti moguće. Gospodin i gospođa Temple jutros su otpu-
tovali u Evropu.
 32

Evropa je bila niz uspjeha.

Navečer, na dan Tobyjeve premijere u londonskom Palladiumu, Oxford Circus bio je krcat svjetinom koja
je bjesomučno nastojala barem na tren ugledati Tobyja i Jill. Cijelo područje oko Argyll Streeta okružila je
gradska policija. Kad je rulja probila kordon policije, hitno su pozvani u pomoć policajci na ko njima. Točno na
udarac kojim je označeno osam sati, stigla je kraljevska obitelj, i show je počeo.
Toby je premašio svačije očekivanje. Lica ozarena nevinošću, inteligentno je napadao britansku vladu i
njenu samodopadnost stare škole. Objasnio je kako se to dogodilo da postanu manje moćni od Ugande i kako se
to ne bi bilo moglo dogoditi manje zaslužnoj zemlji. Svi su urlali od smijeha jer su znali da se Toby samo šali.
Ni riječi od svega toga nije mislio ozbiljno. Toby ih je volio.
Kao što su i oni voljeli njega.

Prijem u Parizu bio je još bučniji. Jill i Toby bili su gosti u predsjedničkoj palači i posvuda po gradu
razvozili su ih u državnoj limuzini. Cijeli ih se dan moglo vidjeti na naslovnim stranicama novina, a kad su se
pojavili u kazalištu, morale su stići dodat - ne policijske snage da obuzdaju mase. Na kraju Tobyjeve predstave
otpratili su ih do limuzine koja ih je čekala, a baš u tom trenutku rulja se probila kroz policijski kordon i stotine
Francuza bacile su se na njih vrišteći: — Toby, Toby... on veut Toby! — Uzburkana gomila izvukla je olovke i
bilježnice za autograme te se natisla da podigne velikog Tobyja Templea i njegovu divnu Jill. Policija ih nije
mogla potisnuti; rulja ju je odgurnula na stranu trgajući Tobyjevu odjeću, boreći se za suvenire. Pritisak tjelesa
samo što nije zgnječio Tobyja i Jill, ali ona se nije bojala. Ova je pobuna bila priznanje njoj. Ona je to učinila za
sve te ljude; vratila im je Tobyja.

Posljednja njihova stanica bila je Moskva.

Moskva je u lipnju jedan od najljepših gradova na svijetu. Nježne bijele breze i lipe 5 gredicama žu tog
cvijeća obrubljuju široke bulevare krcate domaćim ljudima i posjetiocima koji šeću na suncu. To je tu ristička
sezona. Osim službenih posjetitelja, sve turiste u Rusiju vodi »Inturist«, turistička agencija koja organizira
prijevoz, hotele i razgledavanja grada pod stručnim vodstvom. No Tobyja i Jill dočekala je na međunarodnom
aerodromu Seremetjevo velika limuzina zis i odvezla ih u hotel »Metropol«, koji je obično rezerviran za
ugledne goste. Apartman je bio pun votke »Stoličnaje« i crnog kavijara.
General Jurij Romanovič, visoki partijski službenik, došao je u hotel da im poželi dobrodošlicu.
— Mi u Rusiji ne prikazujemo baS previše američkih filmova, gospodine Temple, ali smo često prikazivali
vaše filmove. Ruski narod osjeća da genij prelazi sve granice.
Za Tobyja su bila rezervirana tri nastupa u Boljšom teatru. Na premijeri je u aplauzu sudjelovala i Jill. Zbog
jezične barijere Toby je većinu svojih točaka izvodio pantomimski, a publika je uživala. Održao je tiradu na
svojem pseudoruskom a njihov smijeh i pljesak odjekivali su golemim kazalištem poput blagoslova ljubavi.
U slijedeća dva dana general Romanovič pratio je Tobyja i Jill prilikom njihovog privatnog razgleda vanja
grada. Otišli su u park Gorki i vozili se na divovskom razglednom točku te pogledali povijesnu katedralu svetog
Vas i lij a. Od vezi i su ih u Moskovski državni cirkus i priredili im banket u Aragvi, gdje su posluženi
kavijarom od zlatne ikre, najijeđim od osam vrsti kavijara, zakuskom i pašteticama. Kao desert jeli su
jabločnaju, nevjerojatno fin kolač od jabuka sa sirupom od marelica.
Pa nova razgledavanja. Otišli su u Puškinov umjetnički muzej, u Lenjinov mauzolej i u Djetski mir,
čarobni dječji moskovski raj.

Poslije podne onog dana kad je Toby trebao održati svoju posljednju predstavu, Templeovi su se baš
spremali da izađu u kupovinu. Toby je rekao: — Zašto ti sama ne bi pošla, dušo? Mislim da bih malko
pridrijemao.
Na trenutak ga je promatrala. — Osjećaš li se dobro?
— Sjajno. Samo sam malo umoran. Idi i pokupuj Moskvu.
Jill je okolišala. Toby je izgledao blijed. Kad ova turneja završi, Jill će se postarati da se Toby dobro
odmori prije nego što počne s novim televizijskim showom. — U redu — suglasila se. — Prilegni.

Jill je upravo prolazila kroz predvorje prema izlazu, kadli je začula neki muški glas: »Josephine« i još dok
se okretala, znala je tko je to. čarolija se ponovo zbila u djeliću sekunde.
David Kenyon joj je pristupao, smiješio se i govorio: — Tako mi je drago da te vidim — a njoj se
činilo kao da će joj se srce zaustaviti. On je jedini čovjek koji je to ikad mogao izazvati, pomislila je Jill.
— Bi li nešto popila sa mnom? — upitao je David.
 — Da — rekla je.

Hotelski je bar bio prostran i pretrpan, ali su pronašli relativno miran stol u kutu za kojim su mogli
razgovarati.
— Što ti radiš u Moskvi? — upitala je Jill.
— Naša me vlada zamolila da dođem ovamo. Na stojimo sklopiti ugovor o nafti.
Konobar je došetao do njihovog stola i preuzeo narudžbu za piće.
— Kako Cissy?
David je na trenutak pogledao pa rekao: — Rastali smo se prije nekoliko godina. — Namjerno je pro-
mijenio temu. — Pratio sam sve što se s tobom zbivalo. Još od djetinjstva sam obožavatelj Tobyja Templea.
Toby je nekako izgledao vrlo star. Drago mi je da mu je opet dobro. Kad sam čitao o njegovoj kapi, bio sam
zabrinut za tebe. — U njegovom pogledu Jill je vidjela nešto čega se sjećala još iz davnih dana: želju, potrebu.
— Mislim da je Toby bio sjajan u Hollywoodu i Londonu — govorio je David.
— Bio si tamo? — upitala je iznenađeno.
— Da. — Zatim je hitro dodao: — Imao sam ondje nekog posla.
— Zašto nisi došao iza pozornice?
Oklijevao je. — Nisam ti htio dosađivati. Nisam znao da li bi me željela vidjeti.
Piće im je stiglo u teškim okruglastim čašama.
— Za tebe i za Tobyja — rekao je David. A u tome kako je to izgovorio bilo je nečega, neke zatomljene
sjete, požude...
— Uvijek odsjedaš u »Metropolu«? — upitala je.
— Ne, Zapravo, vraški sam se namučio da dobijem. .. Prekasno je opazio zamku. Kiselo se nasmiješio. —
Znao sam da ćeš biti tu. Trebao sam iz Moskve otići prije pet dana. Ostao sam, čekao da naletim na tebe.
— Zašto, David?
Mnogo je vremena prošlo prije nego što je odgovorio. Kad je progovorio, rekao je: — Sve je sad prekasno,
ali ti svejedno želim reći jer mislim da imaš pravo saznati.
Pa joj je ispričao o svojem vjenčanju sa Cissy, o tome kako ga je izigrala, o njenom pokušanom
samoubojstvu i o onoj noći kad je bio zamolio Jill da se s njim nađe na jezeru. Sve je to izašlo u izljevu osjećaja
koji je potresao Jill.
— Uvijek sam bio u tebe zaljubljen.
Sjedila je i slušala, a osjećaj sreće obuzimao joj je tijelo poput toplog vina. Bilo je to kao da se prekrasan
san obistinjuje, bilo je to sve što je ikad željela, za čime je čeznula. Jill je promatrala muškarca koji je sjedio
sučelice njoj i sjetila se njegovih čvrstih ruku na svojem tijelu, njegovog čvrstog tijela koje je tražilo svoje, pa je
u sebi osjetila burkanje. No Toby je bio postao dio nje, bio je njeno vlastito meso; a David...
Tik pokraj nje netko je rekao: — Gospođo Temple! Posvuda vas tražimo. — Bio je to general Romanovič.
Jill je pogledala Davida. — Nazovi me ujutro.

Tobyjeva posljednja predstava u Boljšom teatru je bila uzbudljivija od ičega što je ranije viđeno. Gledaoci
su bacali cvijeće, klicali, toptali nogama i nikako nisu htjeli izići. Bio je to dostojan vrhunac ostalih trijumfa.
Nakon showa trebali su ići na veliki prijem, ali je Toby rekao: — Slomljen sam, božice. Zašto ti ne bi otišla?
Vratit ću se u hotel i sklopiti oči.

Jill je otišla na zabavu sama, ali se osjećala kao da je David uz nju u svakom trenutku. Vodila je kon -
verzaciju sa svojim domaćinima, plesala i cijenila priznanja koja su joj odavali, ali je sve vrijeme u mislima
ponovno doživljavala svoj susret s Davidom.
Oženio sam se pogrešnom djevojkom. Cissy i ja smo rastavljeni. Nikad te nisam prestao ljubiti.

U dva ujutro Jillin pratilac dopratio ju je do njenog hotelskog apartmana. Ušla je i našla Tobyja kako leži
na podu usred sobe, bez svijesti, desne ruke ispružene prema telefonu.

Tobyja Templea su žurno kolima hitne pomoći prevezli u diplomatsku polikliniku na Prospektu Sverčkova
broj tri. Tri vrhunska specijalista pozvana su usred noći da ga pregledaju. Svi su suosjećali s Jill. Šef bolnice
otpratio ju je u jedan privatni ured, gdje je čekala na novosti. Kao neka repriza, pomislila je Jill. Sve se ovo već
ranije bilo dogodilo. Bilo je to maglovito, nestvarno.
Nekoliko sati kasnije vrata ureda su se otvorila i niski debeli Rus dogegao se unutra. — Ja sam doktor
Durov rekao je. — Nadležan sam za slučaj vašeg muža.
— Hoću znati kako mu je.
— Sjednite, gospođo Temple, molim vas.
Jill uopće nije bila svjesna toga da je ustala. — Recite mi !
— Vaš je muž pretrpio moždani udar — stručno se to zove cerebralna venozna tromboza.
— Koliko je to gadno?
 — To je — kako vi ono kažete? — najteže, najopasnije. Ako vaš muž poživi — a još je prerano da se to
kaže — nikad više neće moći hodati, niti govoriti. Razum mu je bistar, ali je potpuno uzet.

Prije nego što je Jill otišla iz Moskve, David joj je telefonirao.

— Ne mogu ti reći koliko mi je žao — rekao je.
— Bit ću uz tebe. Kad god me zatrebaš, doći ću. Upamti to.
Bilo je to jedino što joj je pomoglo da ostane pri zdravoj pameti u mori koja je tek počinjala.

Povratak kući bio je paklenski deja vu. Bolnička nosiljka u avionu, hitna pomoć od aerodroma do kuće,
bolesnička soba.
Samo što ovaj put nije bilo isto. Jill je to znala od onog trenutka kad su joj dopustili da vidi Tobyja. Srce
mu je kucalo, vitalni organi su funkcionirali. U svakom pogledu bio je živ organizam. A opet nije bio. Bio je
truplo koje diše i pulsira, mrtvac u šatoru s kisikom, s cijevima i iglama koje su se ubadale u njegovo tijelo
poput antena, koje su mu donosile životne sokove potrebne da ostane živ. Lice mu je bilo izobličeno zbog širom
otvorenih usta, što je njegovom licu davalo izgled kao da se kesi, a usne su mu se toliko povukle da su desni bile
izložene. Bojim se da vam ne mogu dati nikakvu nadu, rekao je ruski liječnik.
Bilo je to prije nekoliko tjedana. Sad su opet bili kod kuće u Bel-Airu. Jill je smjesta zvala dra Kaplana, a
on je pozvao specijaliste koji su pozvali nove specijaliste, a odgovor je uvijek bio isti. Vrlo opsežan udar koji je
teško oštetio ili uništio živčane centre, s vrlo malo izgleda da će se popraviti oštećenje koje je već postojalo
otprije.
Bolničarke su dežurale danonoćno, a fizioterapeut je radio s Tobyjem, no bili su to jalovi pokušaji.
Objekt svih tih pokušaja bio je groteskan. Toby- jeva je put požutjela, a kosa mu je ispadala u velikim
pramenovima. Uzeti udovi bili su smežurani i rigidni. Na licu mu je bio ogavan izraz koji nije mogao kon-
trolirati. Bilo ga je grozno pogledati, prava mrtvačka glava.
No oči su mu bile žive. I to kako žive! Isijavale su snagu i frustraciju svijesti zatočene u beskorisnu školjku.
Kad god bi Jill ušla u njegovu sobu, Tobyjeve su je oči žudno, panično, molećivo pratile. Zbog čega? Zato da
ga ponovo osovi na noge? Zato da ponovno progovori? Da ga ponovno pretvori u čovjeka?
Piljila bi u njega bez riječi, razmišljajući: Dio mene leži u tom krevetu, muči se, uhvaćen u klopku. Bili su
vezani jedno uz drugo. Sve bi bila dala da spasi Tobyja, da spasi samu sebe. No znala je da nema nikakvog
načina. Nema ovaj put.
Telefoni su neprestano zvonili. Bila je to repriza svih onih drugih telefonskih poziva, svih onih drugih
izraza sućuti.
No jedan telefonski razgovor bio je drukčiji. Telefonirao joj je David Kenyon. — Samo ti želim reći: što
god ti mogu učiniti — bilo što — samo čekam.
Jill je pomislila na to kako on izgleda, onako visok, lijep i snažan, pa se sjetila one izobličene karikature
čovjeka u susjednoj sobi. — Hvala ti, David. Cijenim to. Nemaš što. Ne bar za sada.
— Imamo dobrih liječnika u Hustonu — rekao je. — Neki od njih su najbolji na svijetu. Mogu ih
avionski dopremiti do njega.
Jill je osjetila da joj se grlo steže. Oh, koliko je željela zamoliti Davida da dođe do nje i da je odvede
odavde! No nije mogla. Bila je vezana uz Tobyja i znala je da ga nikad neće moći ostaviti.
Ne za njegovog života.

Dr Kaplan je završio pregled. Jill ga je čekala u knjižnici. Okrenula se prema njemu kad je ušao. Ne-
spretnim pokušajem da bude Šaljiv rekao joj je: —
— Pa, Jill, imam dobru i lošu novost.
— Recite mi prvo lošu.
— Bojim se da je Tobyjev živčani sustav toliko teško oštećen da ga je nemoguće rehabilitirati. O tome
nema nikakve dvojbe. Ne ovaj put. Nikad više neće hodati, niti govoriti.
Dugo je buljila u njega, a onda rekla: — A koja je dobra novost?
Dr Kaplan se nasmiješio. — Tobyjevo je srce začuđujuće snažno. Uz pravilnu njegu može živjeti još dvadeset
godina.
Jill ga je pogledala s nevjericom. Dvadeset godina. I to mi je bila dobra vijest. Razmišljala je o sebi op-
terećenoj onom užasnom nakazom gore na katu, uhvaćenoj u moru iz koje nema izlaza. Nije se mogla razvesti
od Tobyja. Ne sve dotle dok on živi. Jer nitko ne bi to shvatio. Bila je junakinja koja mu je spasila život. Svi bi
se osjetili izdani, prevareni, kad bi ga sada ostavila. Čak i David Kenyon.
David joj je telefonirao svakog dana i stalno joj je govorio o njenoj divnoj vjernosti i nesebičnosti, a oboje
su bili svjesni duboke emocionalne struje koja je tekla među njima.
Neizgovoreni izričaj bio je kad Toby umre.

33.

Tri su bolničarke u smjenama danonoćno dežurale uz Tobyja. Bile su žustre i sposobne i bezlične poput
strojeva. Jill je bila zahvalna za njihovu prisutnost jer nije mogla podnijeti Tobyjevu blizinu. Pogled na onu
odvratnu nacerenu masku odbijao ju je. Pronalazila je izlike da se drži podalje od njegove sobe. Kad bi se bila
natjerala da ode do njega, opazila bi kod njega trenutačnu promjenu. To bi čak opazile i bolničarke. Toby je
ležao nepokretan i nemoćan, zaleđen u svom spastičnom kavezu. Pa ipak, u trenutku kada bi Jill ušla u sobu,
životnost bi počela isijavati iz onih svijetloplavih očiju. Jill je Tobyjeve misli mogla čitati jednako jasno kao da
ih on govori glasno. Nedaj da umrem! Pomozi mi! Pomozi!
Gledala je njegovo skrhano tijelo i mislila: Ne mogu ti pomoći. Ne želiš živjeti ovako. Želiš umrijeti.

Ta je ideja počela narastati u Jill.

Novine su bile pune pripovijesti o nasmrt bolesnim muževima čije su ih žene oslobodile patnji. Čak su i
neki liječnici priznali da su svjesno dopustili da poneki pacijenti umru. Eutanazija, tako se to zvalo. Usmrćenje
iz milosrđa. No Jill je znala da bi se to isto tako moglo nazvati umorstvo, premda u Tobyju ništa više nije
živjelo, osim onih prokletih očiju koje je nikako nisu prestajale pratiti.

U narednim tjednima Jill nikako nije izlazila iz kuće. Najveći dio vremena provodila bi zatvorena u svojoj
spavaćoj sobi. Vratile su joj se glavobolje i nije mogla naći nikakvog olakšanja.

Novine i revije donosile su tople reportaže o paraliziranom superstaru i njegovoj odanoj ženi koja ga je
jednom, njegujući, vratila u zdravlje. Svi su časopisi mozgali nad tim hoće li Jill biti sposobna ponoviti to čudo.
No ona je znala da više neće biti nikakvih Čudesa. Toby se više nikad neće oporaviti.
Dvadeset godina, tako je rekao dr Kaplan. A David je tamo čekao na nju. Morala se nekako izbaviti iz
svoga zatvora. Počelo je jedne mračne tmurne nedjelje. Ujutro je kišilo i cijelog dana lijevalo bubnjajući o krov
i prozore sve dotle dok Jill nije pomislila da će poludjeti. Bila je u svojoj spavaćoj sobi, čitala je, nastojala
izbrisati zlokobnu kišu iz svijesti kad je noćna bolničarka ušla u sobu Zvala je Ingrid Johnson. Bila je ukočena
nordijka.
— Plamenik na katu ne radi — izjavila je Ingrid.
— Morat ću otići dolje u kuhinju da spremim večeru za gospodina Templea. Biste li htjeli s njim ostati
nekoliko trenutaka?
Jill je u glasu bolničarke mogla osjetiti negodovanje. Sestri je bilo čudno što žena ne prilazi muževijevoj
bolesničkoj postelji. — Pripazit ću na njega - rekla je Jill.
Odložila je knjigu i otišla hodnikom do Tobyjeve spavaće sobe. U trenutku kad je ušla u sobu, u nosnice
joj je udario poznati smrad bolesti. Začas se svaka nit njenog bića ispunila sjećanjem na one duge, strašne
mjesece u kojima se borila da spasi Tobyja.
Tobyjeva je glava bila naslonjena na veliki jastuk. Dok je promatrao kako Jill ulazi, oči su mu odjednom
oživjele odašiljući grozničave poruke. Gdje si bila? Zašto nisi uza me? Trebam te. Pomozi mi! Izgledalo je kao
da mu oči imaju glas. Jill je pogledala na gnusno zgrčeno tijelo s onom nacerenom maskom smrti i bilo joj je
mučno. Nikad se nećeš oporaviti, proklet bio! Morat ćeš umrijeti! Želim da umreš!
Dok je Jill zurila u Tobyja, primijetila je da se izraz njegovih očiju promijenio. Registrirale su prepast,
nevjericu, i onda se počele ispunjavati takvom mržnjom, takvom izravnom ozlovoljenošću da je Jill i nehotice
ustuknula od kreveta. Shvatila je šta se dogodilo. Svoje je misli izrekla glasno. Okrenula se i istrčala iz sobe.

Ujutro je kiša prestala. Iz podruma su dovedena Tobyjeva stara kolica. Dnevna bolničarka Frances Gordon
izvezla je Tobyja u kolicima u vrt da ga uhvati sunce. Jill je slušala zvuk kolica koja su se kretala predvorjem
prema liftu. Pričekala je nekoliko trenutaka, a zatim sišla u prizemlje. Baš je prolazila kraj knjižnice kad je čula
kako zvoni telefon. Bio je to David koji ju je zvao iz Washingtona.
— Kako si danas? — Glas mu je bio topao i brižan.
Nikad nije bila toliko sretna da čuje njegov glas.
— Fino, David.
— 0, kad bi bar mogla biti sa mnom, draga.
— I ja bih htjela. Tako te ljubim. I ja te želim. Želim da me opet držiš u naručju. Oh, David...
Ona se nagonski okrenula. Toby je bio sapet u kolicima u predsoblju, gdje ga je bolničarka na trenutak
ostavila. Njegove plave oči zurile su u Jill tako prezirno, toliko zlobno da je to bilo poput fizičkog udarca.
Njegova joj je svijest govorila kroz oči urlajući na nju: Ubit ću te! Jill je prestravljeno ispustila telefon.
Istrčala je iz sobe, popela se stepenicama, a mogla je osjetiti kako je Tobyjeva mržnja progoni poput neke
žestoke zle sile. U spavaćoj sobi ostala je cijeli dan odbivši svaku hranu. Sjedila jeu stolcu kao u transu, a u
mislima je neprekidno prevraćala onaj trenutak za telefonom. Toby je znao. Znao je. Nije se više mogla suočiti s
njime.
Konačno je pala noć. Bila je sredina srpnja i u zraku se još osjećala dnevna jara. Jill je širom otvorila prozor
svoje spavaće sobe kako bi uhvatila svaki dašak mogućeg povjetarca.

U Tobyjevoj sobi na dužnosti je bila sestra Gallagher. Na prstima je pristupila da pogleda svog pacijenta.
Bolničarka Gallagher je poželjela da mu može čitati misli jer bi onda možda mogla pomoći sirotom čovjeku.
Pažljivo je pokrila Tobyja. — A sada se dobro ispavajte — rekla je veselo. — Vratit ću se da vas prigledam. —
Nikakve reakcije. Nije je čak niti pogledao.
 Možda je i bolje da ne mogu čitati njegove misli, pomislila je sestra Gallagher. Posljednji put ga je
pogledala i povukla se u svoj mali salon da gleda kasni televizijski program. Bolničarka Gallagher uživala je u
razgovornim showovima. Strašno je voljela promatrati kako filmske zvijezde brbljaju. Pri tome su djelovali tako
strašno ljudski, baš kao obični, svakodnevni ljudi. Stišala je zvuk kako ne bi uznemirila svoga pacijenta. No
Toby Temple je ionako ne bi čuo. Misli su mu bile negdje drugdje.

Kuća je utonula u san, sigurna u čuvanoj nepristupačnosti belerskih šuma. Nešto slabašnih zvukova od
prometa dopiralo je sa Sunset Bpulevarda. Sestra Galiagher je gledala ponoćni film. Željela je da prikažu koji
stari film Tobyja Templea. Bilo bi tako uzbudljivo promatrati gospodina Templea na televiziji i znati da je on
ovdje osobno, tek nekoliko metara odavde.
U četiri ujutro sestra Gallagher pridrijemala je usred filma strave i užasa.
U Tobyjevoj spavaćoj sobi vladala je duboka tišina.
U Jillinoj sobi jedino što se moglo čuti bio je zvuk kucanja sata uz uzglavlje. Jill je ležala na krevetu, gola,
čvrsto spavala, grleći jednom rukom jastuk, dok joj se tijelo crnilo na bijeloj posteljni. Zvukovi ulice bili su
prigušeni i daleki.
Nemirno se okrenula u snu i zadrhtala. Sanjala je da su ona i David na Aljasci na medenom mjesecu. Bili
su na širokoj smrznutoj ravnici, a zahvatila ih je iznenadna oluja. Vjetar je puhao ledeni zrak u nji hova lica i
bilo je teško disati. Okrenula se prema Davidu, no on je otišao. Bila je sama u studenom Arktiku, kašljala je,
borila se za dah. Zvuk nečijeg gušenja probudio je Jill. Čula je strašno zasoptano krkljanje, samrtni hropac, pa je
otvorila oči, a taj je zvuk dolazio iz njenog vrata. Nije mogla disati. Ledeni plašt zraka prekrio ju je poput
odvratnog pokrivača milujući joj golo tijelo, gladeći grudi, ljubeći joj usne mraznim smradnim dahom koji je
zaudarao iz groba. Dok se borila za zrak, srce joj je divljački tuklo. Pluća su joj bila opržena hladnoćom.
Pokušala je sjesti, a neka nevidljiva težina kao da ju je pritiskala. Znala je da to mora biti san, ali je istodobno
mogla čuti ono odvratno krkljanje iz svoga grla dok se borila za zrak. Umirala je. No može li osoba umrijeti za
vrijeme more? Jill je mogla osjetiti kako joj hladne vitke smrti istražuju tijelo, mičući joj se među noga ma, sada
u njoj, ispunjavaju je, i s iznenadnošću od koje joj je srce zastalo shvatila je da je to Toby. Nekako, na neki
način, bio je to Toby. I brzi nastup strave u Jill dao joj je snage da se probije do podnožja kreveta, boreći se za
zrak, mišlju i tijelom boreći se da ostane živa. Dospjela je do poda i jedva se osovila na noge, potrčala prema
vratima osjećajući kako je progoni studen, kako je okružuje, kako je hvata. Prsti su joj našli kvaku i širom je
otvorila vrata. Istrčala jeu predsoblje hvatajući zrak, puneći pluća kisikom.
Predsoblje je bilo toplo, mimo, tiho. Jill je stala njišući se, a zubi su joj cvokotali nekontrolirano. Okrenula
se i osvrnula u svoju sobu. Sve je bilo uobičajeno i mirno. Proživjela je moru. Jill je na trenutak okolišala, a
onda se polako vratila. Soba je bila topla. Nije bilo ničeg čega bi se mogla bojati. Naravno, Toby joj nije mogao
nauditi.

U saloniću sestra Gallagher se probudila i pošla pogledati bolesnika.

Toby Temple je ležao na krevetu točno onako kako ga je bila ostavila. Oči su mu zurile u strop, usredo -
točene na nešto što sestra Gallagher nije mogla vidjeti.

Nakon toga mora se počela javljati u pravilnim razmacima, poput kobnog predznaka usuda, kao neko
predviđanje strahote koja treba nastupiti. Polako se u Jill počeo razvijati užas. Kamo god je po kući išla, mogla
je osjetiti Tobyjevu prisutnost. Kad ga je bolničarka izvodila van, Jill bi ga mogla čuti. Tobyjeva kolica prerasla
su u visoko škripanje i trgala joj živce kad god bi ih čula. Moram ih dati popraviti, pomislila je. Izbjegavala je
da se približi bilo čemu što je do Tobyjeve sobe, ali nije joj to pomoglo. On je bio posvuda i čekao je.
Glavobolje su sada bile stalne, bjesomučno ritmičko udaranje koje joj nije dalo da otpočine. Jill je poželjela
da boi prestane na sat, na minutu, na sekundu. Morala je spavati. Otišla je u sobu za poslugu iza kuhinje, što je
god mogla dalje od Tobyjeve odaje. Soba je bila topla i mirna. Legla je na krevet i sklopila oči. Gotovo
istodobno je zaspala.
Probudio ju je smrdljiv hladan zrak, koji je ispunjao sobu, grabio je, pokušavao je pokopati. Jill je skočila i
potrčala prema vratima.

Dani su bili grozni, ali su noći bile stravične. Uvijek su bile iste. Jill bi otišla u svoju sobu, sklupčala se u
krevet boreći se da ostane budna, plašeći se da zaspi, znajući da će Toby doći. Ali njeno bi iscrpljeno tijelo
popustilo, i ona bi konačno zaspala.
Probudila bi je hladnoća. Ležala bi dršćući u krevetu, osjećajući kako studeni zrak mili prema njoj, kako je
nešto zlo ornata poput strašnog prokletstva. Ustala bi i utekla u šutljivoj stravi.

Bilo je tri sata ujutro.

Jill je zaspala u naslonjaču čitajući knjigu. Iz sna se budila postupno, polako, i otvorila je oči u potpuno
mračnoj sobi znajući da se dogodilo nešto zlo. Tada se prisjetila što je to. Kad je otišla spavati, sva su svjetla
bila upaljena. Osjetila je kako joj srce počinje užurbano kucati, pa je pomislila: Ničega se ne treba plašiti.
Sestra Gallagher mora da je ušla i ugasila svjetla.
 Zatim je čula zvuk, Dolazio je iz predsoblja, škrip... škrip... Tobyjeva su se kolica primicala vratima njene
spavaće sobe. Osjetila je kako joj se na potiljku kostriješe dlake. To je samo neka grana koja struže po krovu ili
kućni šumovi, rekla je samoj sebi. A ipak je znala da to nije točno. I previše je često čula taj zvuk. Škrip...
škrip... poput glazbe smrti koja dolazi po nju. Ne može to biti Toby, pomislila je. On je u svome krevetu,
bespomoćan. Gubim pamet. No mogla je čuti kako to nešto prilazi sve bliže i bliže. Bilo je sad na njenim
vratima. Zastalo je iščekujući. I odjednom tresak, a onda tišina.
Ostatak noći Jill je provela skutrena u naslonjaču u mraku, previše užasnuta da bi se pomaknula.
Ujutro je na podu pred vratima svoje spavaće sobe pronašla razbijenu vazu, koja je pala sa stolića u pred-
soblju.

Razgovarala je s drom Kaplanom. — Vjerujete li vi u to da... u to da misao može kontrolirati tijelo? —

upitala je Jill.
Pogledao ju je zbunjeno. — U kojem smislu?
— Kad bi Toby poželio — poželio jako da se digne iz kreveta, bi li mogao?
— Mislite bez pomoći? U sadašnjem stanju? — pogledao ju je s nevjericom. — On je potpuno nepokretan.
Potpuno.
Jill još uvijek nije bila zadovoljna. — Ako — da stvarno odluči ustati — da osjeti da nešto mora učiniti...
Dr Kaplan je odmahnuo glavom. — Naš um daje naloge tijelu, aii ako su nam motorni impulsi bloki rani,
ako nemamo mišića koji bi proveli te naloge, onda se ništa ne može dogoditi.
Morala se uvjeriti. — Vjerujete li u to da se predmeti mogu pomicati mišlju?
— Mislite na psihokinezu? Obavljeni su mnogi pokusi, ali još nitko nije izišao s nekim dokazom koji bi
me uvjerio.
Pred vratima njene spavaće sobe bila je razbijena vaza.
Jill je poželjela da mu to saopći, da mu ispriča o hladnom zraku koji je neprekidno slijedi, o Tobyjevim
kolicima pred njenim vratima, no on bi pomislio da je luda. A'je li luda? Da štogod s njom ne valja? Gubi li ona
razum?
Kad je dr Kaplan otišao, Jill se pogledala u zrcalo. Zaprepastilo ju je ono što je vidjela. Obrazi su joj upali,
a oči su joj bile goleme na blijedom, koštunjavom licu. Nastavim ti ovako, pomislila je, umrijet ću prije Tobyja.
Pogledala je svoju slijepljenu neurednu kosu i polomljene raspucane nokte. Nikad ne smijem dopustiti da me
David vidi ovakvu. Moram se početi starati o sebi. Od sada, rekla je samoj sebi, ići ćeš kozmetičarki jedanput
tjedno, jest ćeš tri obroka dnevno i spavati osam sati.
Slijedećeg jutra Jill je otišla kozmetičarki. Bila je iscrpljena, i pod toplim ugodnim šumom haube je
zadrijemala, a mora je započela. Bila je u krevetu, spavala je. Mogla je čuti kako Toby na svojim kolicima
dolazi u njenu spavaću sobu...škrip... škrip... Polako se digao iz stolca, osovio na noge i krenuo prema njoj
cereći se, a njegove su koščate ruke posegnule za njenim vratom. Jill se probudila s bjesomučnim vriskom
uzbudivši cijeli kozmetički salon. Pobjegla je a da je nisu niti počešljali.
Poslije tog događaja bojala se ponovno izići iz kuće.
A bojala se i ostati u njoj.

Nešto kao da nije bilo u redu s njenom glavom. Nisu to bile samo glavobolje. Počela je zaboravljati. Pošla
bi u prizemlje po nešto, ušla u kuhinju i stajala ne znajući zbog čega je došla. Pamćenje se počelo s njom čudno
poigravati. Jednom je sestra Gordon došla da s njom porazgovara; Jill se pitala što bolničarka tu radi, a onda se
odjednom sjetila. Režiser je na sceni čekao Jill. Pokušala se sjetiti svoje uloge. Bojim se, ne osobito, doktore.
Mora porazgovarati s režiserom i ustanoviti kako on želi da izgovori te riječi. Sestra Gordon je držala njenu
ruku i govorila: — Gospođo, Temple — gospođo Temple, je li vam dobro?
— A Jill je opet bila u svojem okolišu, opet u sadašnjosti, zahvaćena užasom onoga što se zbivalo s njom.
Znala je da neće moći ovako nastaviti. Morala je ustanoviti je li sve u redu s njenim razumom, ili — da li se
Toby mogao nekako pokrenuti, je li bilo moguće da je na neki način napadne, da je pokuša ubiti.
Morala ga je vidjeti. Prisilila se da ode dugim hodnikom do Tobyjeve spavaće sobe. Na trenutak je stajala
pred njom čeličeći se, a onda je ušla.

Toby je ležao na krevetu, a bolničarka ga je prala spužvom. Sestra je podigla pogled, ugledala Jill i rekla:
— Pa, gledajte, evo gospođe Temple. Upravo se lijepo kupamo, zar ne?
Jill se okrenula da promotri spodobu na krevetu.
Tobyjeve ruke i noge stisnule su se u žilave produžetke pričvršćene o njegov usahli, iskrivljeni torzo. Među
nogama, poput neke duge, nepristojne zmije, ležao je njegov beskorisni penis, mlohav i gadan. Žutilo je iščezlo
s Tobyjevog lica. ali onaj razjapljeni idiotski smiješak ostao je i dalje. Tijelo je bilo mrtvo, ali su oči bile
grozničavo žive. Oštre, istražujuće, osuđujuće oči, oči koje planiraju, koje mrze, lukave plave oči pune tajnih
planova, smrtonosne odlučnosti. Gledala je Tobyjevu svijest. Važno je prisjetiti se da mu je um neoštećen, bio
joj je rekao liječnik. Njegov je um mogao misliti, osjećati i mrziti. Taj um nije morao ništa raditi osim planirati
svoju osvetu, smišljati način kako da je uništi. Toby je želio da ona umre, baš kao što je to ona željela i njemu.
Dok ga je gledala, piljeći u one njegove oči koje plamte mržnjom, mogla ga je čuti kako govori: »Ubit ću
te« i osjetiti valove gnušanja koji su je tukli poput pravih udaraca.
Jill je piljila u one oči, sjetila se razbijene vaze i znala da ni jedna od onih mora nije bila iluzija. Na šao je
način.
Sada je znala da se radi o Tobyjevom ili njenom životu.

34.

Kad je dr Kaplan završio pregled, otišao je potražiti Jill. — Mislim da bi trebalo prekinuti terapiju u bazenu
— rekao je. — To je gubitak vremena. Nadao sam se da bismo mogli postići neko poboljšanje Tobyjevog
mišićja, ali ništa od toga. Razgovarat ću osobno s terapeutom.
— Ne! — Bio je to oštar uzvik.
Dr Kaplan ju je iznenađeno pogledao. — Jill, znam što ste prošli put učinili za Tobyja, no ovaj put je
beznadno. Ja...
— Ne možemo odustati. Još ne. — U njenom se glasu zamjećivao očaj.
Dr Kaplan se kolebao, a onda slegnuo ramenima. — Dobro, ako vam to toliko znači, ali...
— Znači.
U tom trenutku bila je to najvažnija stvar na. svijetu. To će spasiti Jillin život. Znala je sada što mora
učiniti.

Slijedećeg je dana bio petak. David je telefonirao da joj saopći kako mora poslom u Madrid.
— Možda te neću moći nazvati preko vikenda.
— Nedostajat ćeš mi — rekla je Jill. — Mnogo.
— I ti ćeš meni nedostajati. Je li s tobom sve u redu? Čudno nekako govoriš. Je si li umorna?-
Jill se borila da oči drži otvorene, da zaboravi strašnu bol u glavi. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put
jela ili spavala. Bila je toliko slaba da joj je bilo teško stajati. Prisilila se da joj glas zvuči snažnije. — Fino mi
je, David.
— Ljubim te, draga. Pripazi na sebe.
— I hoću, David. Ljubim te, molim te da toga budeš svjestan. — Bez obzira na sve što se dogodi.
Čula je kako je fizioterapeutov auto zaokrenuo na prilaz, pa je pošla u prizemlje, a u glavi joj je tuklo.
Drhtave noge jedva su je mogle nositi. Otvorila je vrata baš u trenutku kad je fizioterapeut htio pozvoniti.
— ...bro jutro, gospođo Temple — rekao je. Zakoračio je, ali mu je Jill prepriječila put. Pogledao ju je
iznenađeno.
— Doktor Kaplan je odlučio da obustavimo terapiju s gospodinom Templeom — rekla je Jill.
Fizioterapeut se namrštio. Znači da se badava ovamo vozio. Trebalo mu se to reći ranije. U nekom drugom
slučaju bio bi prigovorio zbog ovakvog postupka. Ali gospođa Temple je bila takva dama, s takvim velikim
problemima. Nasmiješio joj se i rekao:
— U redu, gospođo Temple, razumijem.
I ponovno je ušao u svoj auto.
Jill je pričekala dok nije čula kako auto odlazi. Zatim se ponovno popela stubama. Na pola puta obuzeo ju
je opet val vrtoglavice, pa se morala prihvatiti za ogradu dok nije prošao. Sada se nije mogla za ustaviti.
Zaustavi li se, bit će mrtva.
Otišla je do vrata Tobyjeve sobe, pritisnula kvaku i ušla. Sestra Gallagher sjedila je u naslonjaču i plela.
Iznenađeno je podigla pogled kad je spazila Jill na vratima. — Oho — rekla je — došli ste nas posjetiti. Kako je
to lijepo! — Okrenula se prema krevetu. — Znam da je gospodinu Temple drago. Zar ne, gospodine Temple?
Toby je sjedio u krevetu podbočen jastucima, a oči su mu odašiljale poruku za Jill: Ubit ću te!
Jill je odvratila pogled i pristupila sestri Gallagher.
— Zaključila sam da ne provodim dovoljno vremena sa svojim mužem.
— No da, to sam i ja baš mislila — procvrkutala je sestra Gallagher — ali onda sam zaključila da ste i vi
sami bolesni, pa sara samoj sebi rekla ...
— Sada se osjećam puno bolje — prekinula ju je Jill. — Voljela bih biti nasamo s gospodinom
Templeom.
Bolničarka Gallagher skupila je svoj pribor za pletenje pa ustala. — Naravno — rekla je. — Sigurna sam
da Će mu to biti drago. — Okrenula se prema nacerenom liku na krevetu. — Zar ne, gospodine Temple? — A
obraćajući se Jill, dodala je: — Otići ću dolje u kuhinju i pripremiti šalicu čaja.
— Ne. Za pola sata prestaje vam dužnost. Možete sada otići. Ostat ću ovdje dok ne dođe sestra Gordon.
— Jill joj se brzo ohrabrujući osmjehnula. — Ne brinite. Ja ću biti ovdje s njime.
— Pa mislim da bih imala nešto i kupiti, pa...
— Fino — rekla je Jill. — Samo požurite.
Jill je stajala, nepokretna, sve dok nije čula kako su se ulazna vrata zalupila i kako se automobil sestre
Gallagher udaljuje. Kad je zvuk motora nestao u ljetnom zraku, Jill se okrenula da promotri Tobyja.
Njegove su se oči upile u njeno lice zureći netremice i nepokolebljivo. Prisilivši samu sebe da se približi
krevetu, zadigla je pokrivače i pogledala njegovo usahlo, uzeto truplo, uvele nepokretne noge.
Kolica su bila u kutu. Jill ih je dovezla do kreveta i postavila ih tako da je mogla Tobyja ugurati na njih. Mašila
se prema njemu pa zastala. Bio joj je potreban svaki djelić volje da ga dotakne. Tek nekoliko centi metara od nje
bilo je nacereno mumificirano lice, usta koja se idiotski smješkaju i svijetloplave oči koje bljuju otrov. Jill se
nagnula i prisilila da Tobyja podigne na ruke. Bio je gotovo bez težine, ali ga je Jill, onako iscrpljena, jedva
mogla podići. Kad je dodirnula njegovo tijelo, osjetila je da je studeni zrak ponovno počinje omatati. Pritisak u
njenoj glavi postajao je nepodnošljiv, Pred očima su joj bile svijetlo obojene točke koje su počele plesati, sve
brže i brže, stvarajući vrtoglavicu. Osjetila je da će se onesvijestiti, ali je znala da ne smije dopustiti da se to do-
godi. Ne, ako želi živjeti. Nadljudskim naporom povukla je Tobyjevo mlohavo tijelo na kolica i povezala ga.
Pogledala je na sat. Imala je samo dvadeset minuta. Pet joj je minuta trebalo da ode u svoju spavaću sobu i da se
presvuče u kupaći kostim i vrati u Tobyjevu sobu.
Otkočila je kočnicu kolica i počela gurati Tobyja niz hodnik u lift. Stajala je iza njega dok su se spuštali
tako da mu nije mogla vidjeti oči, ali ih je mogla osjetiti. I počela je osjećati vlažnu hladnoću nezdravog zadaha
koji je počeo ispunjati lift gušeći je, milujući, puneći joj pluća svojom truleži sve dok se nije počela daviti. Nije
mogla disati. Pala je na koljena, zadahtana, boreći se da ostane pri svijesti, ulovljena ovdje zajedno s njime. Kad
je počela osjećati da joj se mrači, vrata lifta su se otvorila. Ispuzala je na toplo sunčano svjetlo i legla na tlo,
duboko udišući, upijajući svjež zrak, polako vraćajući energiju. Okrenula se prema liftu. Toby je sjedio u
kolicima, promatrao, čekao. Jill je brzo izgurala kolica iz lifta. Pošla je prema bazenu. Dan je bio krasan, bez
oblaka, topao i blag, a sunce se ljeskalo na plavetnoj filtriranoj vodi.
Odvezla je kolica do ruba dubljeg dijela bazena i povukla kočnicu. Obišla je kolica i prišla im sprijeda.
Tobyjeve su oči počivale na njoj pažljivo, zbunjeno. Jill je posegnula za pojasom koji je Tobyja vezivao uz
stolac i stegnuta ga što je čvršće mogla, povlačeći ga, natežući ga svom snagom koja joj je bila pre ostala,
osjećajući da je opet hvata omaglica od tog napora. Odjednom je bilo učinjeno. Jill je promatrala kako se
Tobyjev pogled promijenio kad je shvatio što se događa i počeo se ispunjati divljim, demonskim strahom.
Otpustila je kočnicu, uhvatila ručicu kolica i počela ih gurati prema vodi. Toby je nastojao pomaknuti svoje
paralizirane usne, nastojao je vrisnuti, no nikakav zvuk nije izišao, a efekt je bio zastrašujući. Nije mogla
podnijeti da gleda u njegove oči. Nije ih željela biti svjesna.
Gurnula je kolica na sam rub bazena.
A ona su se zaglavila. Zadržalo ih je betonsko uzvišenje. Gurnula je jače, ali kolica nisu htjela preko. Kao
da ih je Toby zadržavao pukom snagom svoje volje. Jill je mogla vidjeti kako se napreže da ustane sa stolca,
kako se bori za život, Odvezat će se, osloboditi, posegnuti svojim koščatim prstima za njenim vratom... Mogla je
čuti njegov glas koji vrišti: ne želim umrijeti... ne želim umrijeti... a ona nije znala je li to njena mašta ili je to
stvarnost, ali u hitnji strave pronašla je iznenadnu snagu i gurnula što je jače mogla naslon kolica. Trznula su se
naprijed,, pa gore u zrak, te ostala ondje nepokretno, što se činilo kao vječnost, a onda se strovalila u bazen
snažno pljusnuvši. Kolica kao da su dugo lebdjela na vodi, a onda su polako počela tonuti. Vrtlozi vode okrenuli
su kolica tako da su posljednje što je Jill vidjela bile Tobyjeve oči koje su je slale u pakao dok ih je voda
preplavljivala.

Stajala je ondje cijelu vječnost dršćući na toplom podnevnom suncu, puštajući da joj u um i tijelo ponovno
navre snaga. Kad se konačno opet mogla pokrenuti, spustila se stepenicama u bazen da smoči kupaći kostim.
Zatim je otišla u kuću da nazove policiju.

35.

Smrt Tobyja Templea dospjela je u naslove novina diljem svijeta. Ako je Toby postao narodni heroj, onda
je Jill postala heroina. Stotine tisuća riječi štampane su o njima, njihove su se fotografije pojavile u svim
medijima. Njihovu veliku ljubavnu priču stalno su iznova prepričavali, a tragični svršetak dao joj je još veću
dirljivost. Pisma i telegrami sućuti slijevali su se od glavara država, kućanica, političara, milijunaša, tajnica.
Svijet je pretrpio osobni gubitak; Toby je svoj dar za smijeh podijelio sa svojim obožavateljima, a oni će mu
uvijek biti zahvalni. Radio-valovi bili su puni pohvala za njega, a svaka mu je televizijska mreža odala
poštovanje.
Nikad više neće biti drugoga Tobyja Templea.
Sudska istraga održala se u zgradi krivičnog suda na Grand Avenue, u centru Los Angelesa, u maloj
skučenoj sudnici. Sudski istražitelj vodio je saslušanje pred porotom od šestoro ljudi.
Prostorija je bila pretrpana. Kad je Jill stigla, fotoreporteri, izvjestitelj i i obožavatelji natisnuli su se oko nje.
Bila je odjevena u jednostavnu crnu vunenu haljinu, sašivenu po mjeri. Nije bila nimalo našminkana i nikada
nije izgledala ljepša. U onih nekoliko dana koliko je proteklo od Tobyjeve smrti Jill se čudesno ponovno
rascvjetala. Prvi put za nekoliko mjeseci mogla je ponovno spavati čvrsto i bez snova. Imala je strahovit tek i
glavobolje su joj prestale. Demon koji joj je cijedio život bio je nestao.
Svakog je dana razgovarala s Davidom. Želio je doći na istragu, ali je Jill ustrajala na tome da se on ne
pojavljuje. Imat će dovoljno vremena kasnije. - Ostatak života — rekao joj je David.

U istrazi je pozvano šestero svjedoka. Bolničarke Gallagher, Gordon i Johnson svjedočile su o općem
postupku s pacijentom i o njegovom stanju. Bolničarka Gallagher davala je svoj iskaz.
 — U koje ste doba onog jutra trebali predati dužnost? — upitao je istražni sudac.
— U deset.
— U koje ste vrijeme stvarno otišli?
Oklijevanje. — Devet i trideset.
— Je li vam to bio običaj, gospođo Gallagher, da svojeg pacijenta ostavljate prije isteka svoje smjene?
— Ne, gospodine. Bilo je to prvi put.
— Biste li htjeli objasniti kako se dogodilo da ste baš toga dana otišli ranije?
— Bio je to prijedlog gospođe Temple. Željela je biti nasamo sa svojim mužem.
— Hvala. To je sve.
Bolničarka Gallagher odstupila je s mjesta za svjedoke. Naravno da je smrt Tobyja Templea bio nezgodan
slučaj, pomislila je. Žalosno je da moraju tako divnu ženu kao što je Jill Temple povlačiti kroz te neugodnosti.
Bolničarka Gallagher pogledala je prema Jill i odjednom osjetila grižnju savjesti. Sjetila se one noći kad je bila
otišla u spavaću sobu gospođe Temple i zatekla je kako spava u naslonjaču. Sestra Gallagher je tiho ugasila
svjetla i zatvorila vrata kako ne bi uznemirila gospođu Temple. U mračnom predsoblju bolničarka Gallagher
okrznula je vazu na stalku, i ona je pala i razbila se. Kanila je to reći gospođi Temple, ali je vaza izgledala vrlo
skupa, pa kako gospođa Temple nije niti spominjala, bolničarka Gallagher je odlučila da ne kaže ništa.
Sada je na mjestu za svjedoke bio fizioterapeut.
— Vi ste obično svakog dana vježbali s gospodinom Templeom?
— Da, gospodine.
— Da li se to vježbanje provodilo u bazenu?
— Da, gospodine. Bazen je bio zagrijan na 35 stupnjeva i...
— Jeste li vježbali s gospodinom Templeom onog dana koji je u pitanju?
— Ne, gospodine.
— Biste li nam htjeli reći zašto?
— Ona me otpravila.
— Pod »ona« mislite na gospođu Temple?
— Točno.
— Je li vam navela neki razlog?
— Rekla je da doktor Kaplan više ne želi da s gospodinom Templeom izvodim vježbe.
— I tako ste otišli a da niste vidjeli gospodina Templea?
— Točno. Da.

Na mjestu za svjedoke bio je doktor Kaplan.

— Gospođa Temple vas je nazvala nakon nesreće, doktore Kaplan. Jeste li pregledali pokojnika čim ste
stigli na mjesto nesreće?
— Da. Policija je izvukla tijelo iz bazena. Još je uvijek bilo privezano uz kolica. Policijski liječnik i ja
pregledali smo tijelo i zaključili da je prekasno za bilo kakav pokušaj oživljavanja. Oba su plućna krila bila
puna vode. Nismo mogli otkriti nikakve znakove života.
— Što ste zatim uradili, doktore Kaplan?
— Pobrinuo sam se o gospođi Temple. Bila je u stanju akutne histerije. Bio sam za nju vrlo zabrinut.
— Doktore Kaplan, jeste li vodili kakav prethodni razgovor s gospođom Temple o prekidu fizikalne
terapije?
— Jesam. Rekao sam joj kako mislim da je to puki gubitak vremena.
— Kakva je bila reakcija gospođe Temple?
Doktor Kaplan je pogledao Jill Temple pa rekao:
— Njena je reakcija bila vrlo neobična. Inzistirala je na tome da nastavimo s pokušajima. — Okolišao je. —
Budući da sam pod zakletvom i budući da ovaj istražni sud zanima istina, mislim da sam dužan nešto izjaviti.
U prostoriji je zavladao potpun muk. Jill je zurila u njega. Doktor Kaplan se okrenuo prema loži s
porotom,
— Želio bih izjaviti u zapisnik da je gospođa Temple vjerojatno najbolja i najhrabrija žena koju sam
ikada imao čast upoznati. — Oči svih prisutnih okrenule su se prema Jill. — Prvi put kad je njenog muža
udarila kap, nitko od nas nije mislio da postoje ikakvi izgledi za oporavak. No, ona mu je sama, syojeručno,
vratila zdravlje. Učinila je za njega ono Sto ni jedan liječnik ne bi mogao učiniti. Nikad vam ne bih uspio
opisati njenu privrženost i posvećenost mužu. — Pogledao je prema mjestu na kojem je sjedila Jill. — Ona je
nadahnuće za sve nas.
Gledaoci su spontano zapljeskali.
— To će biti sve, doktore — rekao je istražni sudac. — Htio bih pozvati gospođu Temple na mjesto za
svjedoke.
Svi su gledali kako se Jill digla i polako otišla na mjesto za svjedoke da položi zakletvu.
— Znam kakva je to neugodnost za vas, gospođo Temple, i nastojat ću da s njom svršim što brže.
— Hvala vam. — Glas joj je bio tih.
— Kad je doktor Kaplan rekao da želi prekinuti s fizikalnom terapijom, zašto ste je željeli nastaviti?
Pogledala ga je, a on joj je u očima mogao vidjeti duboku bol. — Zato što sam željela da moj muž dobije
svaku moguću šansu da se ponovno oporavi, Toby je volio život, i ja sam ga htjela ponovno u njega vratiti. Ja...
— glas joj je zadrhtao, ali je nastavila:
— Morala sam mu sama pomoći.
 — Na dan smrti vašeg muža fizioterapeut j e došao u kuću, a vi ste ga otpravili.
— Da.
— Pa ipak, ranije, gospođo Temple, rekli ste da ste željeli da se ova terapija nastavi. Možete li objasniti
svoj čin?
— To je vrlo jednostavno. Osjetila sam da je jedino naša ljubav dovoljno jaka da izliječi Tobyja. Izliječila
ga je ranije... Prekinula je nesposobna da na stavi. A onda, vidljivo smažući snage, nastavila je promuklim
glasom: — Morala sam mu dati do znanja koliko ga ljubim, koliko želim da ponovno ozdravi.
Svi u sudnici nagnuli su se naprijed naprežući se da čuju svaku riječ.
— Biste li nam rekli što se dogodilo ujutro na dan nesreće?
Nastupila je tišina koja je potrajala punu minutu dok je Jiii pribirala snage, a onda je progovorila: — Otišla
sam u Tobyjevu sobu. Kao da mu je bilo vrlo drago što me vidi. Rekla sam mu da ću ga osobno odvesti u
bazen, da ću ga ponovno privesti k zdravlju. Obukla sam kupaći kostim kako bih s njim mogla raditi u vodi.
Kad sam ga počela skidati s kreveta i stavljati u kolica, pozlilo mi je. Trebala sam tada shvatiti da nisam fizički
dovoljno jaka da učinim ono što sam pokušavala. No nisam se mogla zaustaviti. Ne, ako mu je to moglo
pomoći. Metnula sam ga u kolica i razgovarala s njim cijelim putem do bazena. Odvezla sam ga do ruba ...
Zastala je, a u dvorani su svi ostali bez daha.
Jedini zvuk bilo je struganje novinarskih pera dok su oni grozničavo črčkali po stenografskim blokovima.
— Nagnula sam se da odvežem pojaseve koji su vezivali Tobyja za kolica, ali mi je opet bilo slabo pa sam
počela padati. Mora da sam slučajno otkočila kočnicu. Stolica se počela kotrljati prema bazenu. Pokušala sam je
zgrabiti, a ona... ona je otišla u bazen sa... sa Tobyjem koji je bio na njoj privezan. — Gušila se. — Skočila sam
u bazen za njim i borila se da ga oslobodim, ali su pojasevi bili previše stegnuti. Nastojala sam ga izvući iz
vode, ali je bio... bio je pretežak. Bio je ... jednostavno ... pretežak. — Sklopila je na trenutak oči da sakrije
svoju duboku bol. A onda, gotovo šaptom: — Pokušala sam pomoći Tobyju, a ubila sam ga.
Poroti je trebalo manje od tri minute da donese presudu: Toby Temple umro je nesretnim slučajem.

Clifton Lawrence je sjedio u stražnjem dijelu sudnice i slušao presudu. Bio je siguran da je Jiii umorila
Tobyja. No to nije mogao dokazati. Dobro se izvukla.
Slučaj je bio zaključen.

35.

Pogreb se održao na Forest Lawnu sunčanog kolovoskog jutra, na dan kad je Toby Temple trebao otpočeti
svoju novu televizijsku seriju. Tisuće ljudi vrvjelo je po lijepom valovitom zemljištu nastojeći baciti pogled na
sve one uglednike koji su došli odati svoje posljednje poštovanje. Televizijski snimatelji snimali su pogreb
dugim kadrovima i zumirali na zvijezde, producente i režisere koji su bili pokraj groba. Predsjednik Sjedinjenih
Država poslao je svoga izaslanika. Prisutni su bili guverneri, šefovi filmskih kompanija, predsjednici velikih
korporacija i predstavnici svakog udruženja kojemu je Toby pripadao: SAG, AFTRA, ASCAP i AGVA.
Predsjednik beverlihilskog ogranka Udruženja ratnih veterana bio je u potpunoj uniformi. Bili su tu i odredi
lokalne policije i vatrogasaca.
I mali su ljudi bili ondje. Postavljači kulisa. Šefovi pozornica, statisti i dubleri koji su radili s Tobyjem
Templeom. Garderobi]erke, potrkala, poslovođe i pomoćnici režisera. Bilo je i drugih, a svi su oni došli odati
počast velikom Amerikancu. Prisutni su bili O'Hanlon i Rainger, koji su se sjećali koštunjavog dječarca koji je
bio ušao u njihov ured u »Twentieth Century-Foxu«. Koliko sam shvatio, vi ćete mi, momci, pisati neke šale...
Rukama kao da cijepa drva. Možda bismo mu mogli napisati skeč o drvosječama.,, Previše se napreže... Isuse,
s takvim materijalom — zar ne?... Kemičar otvara vrata smijeha, a komedijaš otvara vrata smiješnom. A Toby
Temple je radio i učio i dospio na vrh. Bio je gad, razmišljao je Rainger. . Ali bio je naš gad.

Clifton Lawrence je bio ondje. Mali agent je otišao brijaču, a odjeća mu je bila svježe izglačana, no oči
su ga odavale. Bio je čovjek koji nije uspio, a nalazio se među onima koji su mu nekoć bili ravni. I Clifton se
bio zadubio u uspomene. Sjećao se prvog neumjesnog telefonskog razgovora. Postoji jedan mladi komičar
kojega bi Sam Goldwyn želio da vidite... Pa Tobyjeve predstave u školi. Ne morate pojesti cijeli lonac kavijara
da ustanovite da je dobar. Nije li tako? ... Odlučio sam te uzeti za klijenta, Toby... Budeš li mogao pivopije
strpati u džep, onda će i oni koji piju šampanjac biti laka roba... Mogu od tebe napraviti najveću zvijezdu u
poslu. Svi su željeli Tobyja Templea. Studiji, televizijske mreže i noćni klubovi. Imaš toliko klijenata da
ponekad mislim da mi ne posvećuješ dovoljnu pažnju... To ti je kao grupni seks, Cliff. Netko uvijek ostane
tvrdoga... Trebam tvoj savjet, Cliff... Radi se o ovoj djevojci...
Clifton Lawrence se imao čega sjećati.
Do Cliftona je stajala Alice Tanner.
Bila je zaokupljena uspomenama na Tobyjevu prvu audiciju u njenom uredu. Negdje, sakriven iza svih
ovih filmskih zvijezda, nalazi se mladić s mnogo dar a . . . Otkako sam sinoć vidio one profesionalce, ne, ne
mislim da ću uspjeti... Pa onda, kako se u njega zaljubila. Oh, Toby, toliko te ljubim... I ja tebe ljubim, Alice...
Zatim je otišao. No bila mu je zahvalna što gaje jednom imala.
Al Caruso je također došao odati počast. Bio je pogrbljen i sijed, a njegove smeđe oči Djeda Mraza bile su
pune suza. Sjećao se kako je Toby bio divan prema Millie.
 Prisutan je bio i Sam Winters. Razmišljao je o svemu onom zadovoljstvu koje je Toby Temple dao
milijunima ljudi i čudio se kako je to netko mogao sravnjivati s boli koju je Toby nanio nekolicini.
Netko je gurnuo Sama i on se okrenuo te spazio lijepu, tamnokosu djevojku kojoj je bilo otprilike
osamnaest godina. — Ne poznajete me, gospodine Winters — nasmiješila se — ali sam čula da tražite djevojku
za novi film Williama Forbesa. Ja sam iz Öhija i...
David Kenyon se također nalazio ovdje. Jill ga je bila zamolila da ne dođe, ali je David uporno inzistirao na
tome. Želio je biti blizu nje. Jill je pretpostavila da joj to više ne može naškoditi. Završila je svoju predstavu.
Predstava je završena, njena je uloga bila gotova. Jill je bila tako sretna i tako umorna. Kao da joj je
plamena kušnja kroz koju je prošla spalila tvrdu srž gorčine, ispalila sve ozljede razočaranja i mržnje. Jill Castle
je umrla u razaranju, a Josephine Czinski se ponovno rodila iz pepela. Ponovno je bila mirna, puna ljubavi
prema svakome i zadovoljstva koje nije poznavala još od vremena kad je bila mlada djevojka. Nikad nije bila
toliko sretna. Poželjela je tu sreću podijeliti sa svijetom.
Pogrebni obred je završavao. Netko je prihvatio Jill pod ruku, a ona je dopustila da je odvedu prema
limuzini. Kad je stigla do auta, ondje je stajao David, kojemu se na licu odražavalo obožavanje. Jill mu se
nasmiješila. David je uzeo njene ruke u svoje pa su razmijenili nekoliko riječi. Jedan novinski foto-repor ter ih je
snimio.

Jill i David su odlučili pričekati pet mjeseci prije nego što se uzmu kako bi se udovoljilo društvenim
konvencijama. David je mnogo vremena provodio izvan zemlje, ali su svakodnevno razgovarali. Četiri mjeseca
nakon Tobyjevog pogreba David je nazvao Jill i rekao: — Imam sjajnu ideju. Ne čekajmo više. Moram slijedeći
tjedan u Evropu na jedan sastanak. Otplovimo za Francusku na Bretagne. Kapetan nas može vjenčati. Medeni
mjesec provest ćemo u Parizu i odanle ćemo poći kamo god poželiš i na koje god vrijeme hoćeš. Što kažeš?
— O, da, David, da!

Posljednji put se dugim pogledom osvrnula po kući razmišljajući o svemu što se ovdje zbilo. Razmi šljala je
o prvoj večernjoj zabavi koja se ovdje održala i o svim kasnijim zabavama, o Tobyjevoj bolesti i o svojoj borbi
da ga privede zdravlju. A onda... Bilo je previše uspomena.
Bila je sretna što odlazi.
 37.

Davidov privatni mlažnjak dovezao je Jill u New York, gdje ju je čekala limuzina koja ju je odvezla u
hotel »Regency« na Park Avenue. Sam upravitelj otpratio je Jill do golemog apartmana na vrhu zgrade.
— Hotel vam je na potpunoj usluzi, gospođo Temple — rekao je. — Gospodin Kenyon dao nam je upute
da se pobrinemo kako biste imali sve što trebate.
Deset minuta nakon što se Jill prijavila, David je telefonirao iz Teksasa. — Udobno? — upitao je.
— Malko je pretrpano — nasmijala se Jill. Ima pet spavaćih soba, David. Što da radim sa svima njima?
— Da sam ja ondje, pokazao bih ti — rekao je.
— Obećanja, obećanja — zadirkivala ga je. — Kad ću te već jednom vidjeti?
— Bretagne isplovljuje sutra u podne. Moram ovdje posvršavati još neke poslove. Naći ćemo se na brodu.
Rezervirao sam apartman za mladence. Jesi li sretna, draga?
— Nikad nisam bila sretnija — rekla je Jill. A to je bilo točno. Sve što se ranije zbilo, sva bol i agonija,
sve se to zbog ovoga isplatilo. Sad se sve činilo udaljeno i maglovito, poput napola zaboravljenog sna.
— Ujutro će doći po tebe jedan auto. šofer će imati tvoju kartu za brod.
— Bit ću spremna — rekla je Jill. Sutra.

Moglo je to započeti fotografijom Jill i Davida Kenyona, snimljenom na Tobyjevom sprovodu i prodanom
novinskoj agenciji. Mogla je to biti nehajna primjedba nekog od službenika hotela u kojem je Jill odsjela ili
nekog Člana posade Bretagne. U svakom slučaju, nije bilo moguće da se ženidbeni planovi nekoga tako
znamenitog kao što je Jill Temple održe u tajnosti. Prvi članak o njenom predstojećem vjenčanju pojavio se u
biltenu Associated Pressa. Nakon toga ta je vijest dospjela na naslovne stranice svih američkih novina.
Reportažu su prenijeli i Hollywood Reporter i Daily Variety.

Limuzina je stigla pred hotel točno u deset sati. Vratar i tri liftboja ukrcala su Jillinu prtljagu u auto.
Jutarnji je promet bio slab i vožnja do mola 90 trajala je manje od pola sata.
Stariji brodski časnik čekao je Jill na mostiću. — Čast nara je što ćemo vas imati na brodu, gospođo
Temple — rekao je. — Sve je spremno za vas. Budite ljubezni, ovuda, molim vas.
Otpratio je Jill na šetnu palubu i uveo u veliki zračni apartman s vlastitom terasom. Sobe su bile pune
svježeg cvijeća.
— Kapetan me zamolio da vam prenesem njegove pozdrave. Vidjet će se s vama na večeri. Rekao je da
vam kažem koliko se veseli što će obaviti vaše vjenčanje.
— Hvala vam — rekla je Jill. — Znate li je li gospodin Kenyon već na brodu?
— Baš smo primili telefonsku poruku. Na putu je od aerodroma. Prtljaga mu je već ovdje. Ako biste što
trebali, molim vas da me obavijestite.
— Hvala vam — odgovorila je Jill. — Ne trebam ništa. — A to je bilo točno. Nije bilo ni jedne jedine
stvari koju bi trebala, a koju nije imala. Bila je najsretnija osoba na svijetu.
Netko je kucnuo na vrata kabine, i ušao je stjuard noseći novo cvijeće. Jill je pogledala posjetnicu. Cvijeće
je poslao predsjednik Sjedinjenih Država. Uspomene. Istisnula ih je iz svijesti i počela se raspremati.

Stajao je kod ograde glavne palube, proučavao putnike dok su se uspinjali. Svi su bili svečano ras položeni
spremajući se na praznike ili prateći one koje vole na brod. Nekolicina mu se nasmiješila, ali čovjek na njih nije
obraćao pozornost. Promatrao je mostić.

U jedanaest i četrdeset, dvadeset minuta prije isplovljavanja, silver shadow s livriranim vozačem dojurio je
na molo 90 i zaustavio se. Iz automobila je iskočio David Kenyon, pogledao na sat i rekao šoferu:
— Savršeno tempirano, Otto.
— Hvala, gospodine. I smijem li vama i gospođi Kenyon zaželjeti stvarno radostan medeni mjesec?
— Hvala — odgovorio je David Kenyon žureći prema mostiću, gdje je pokazao kartu. Na brod ga je
otpratio isti časnik koji se postarao i za Jill.
— Gospođa Temple je u vašoj kabini, gospodine Kenyon.
— Hvala.
David ju je mogao zamisliti u apartmanu za mladence kako ga čeka i srce mu je stalo brže kucati. Tek što
je krenuo, kadli ga je jedan glas zazvao: — Gospodine Kenyon...
David se okrenuo. Muškarac koji je stajao blizu ograde prišao mu je smiješeći se. David ga nikad ranije
nije vidio. Osjećao je milijunaško nagonsko nepovjerenje prema prijateljski nasmiješenim neznancima. Gotovo
bez razlike oni su uvijek nešto tražili.
Čovjek je pružio ruku, i David se oprezno rukovao. — Poznajemo li se nas dvojica? — upitao je David.
— Ja sam stari Jillin prijatelj — rekao je čovjek, a David se opustio. — Zovem se Lawrence. Clifton
Lawrence.
— Drago mije, gospodine Lav/rence. — Bio je nestrpljiv da °de.
 — Jill me zamolila da dođem i da se s vama na đem — rekao je Clifton. — Isplanirala je za vas malo
iznenađenje.
David ga je pogledao. — Kakvo iznenađenje?
— Dođite sa mnom pa ću vam pokazati.
David je krzmao jedan trenutak. — U redu. Hoće li to dugo trajati?
Clifton Lawrence ga je pogledao i nasmiješio se.
— Pa, ne mislim.
Liftom su se odvezli na palubu C prolazeći pokraj mnoštva ukrcanih putnika i posjetilaca. Otišli su
hodnikom do nekih dvokrilnih vrata. Clifton ih je otvorio i uveo Davida. David se našao u velikom praznom
gledalištu. Osvrnuo se zbunjeno. — Ovamo unutra?
— Ovamo unutra. — Clifton se smiješio.
Okrenuo se i pogledao prema kino-operateru u kabini te kimnuo. Operater je bio pohlepan. Clifton mu je
morao dati dvjesto dolara prije nego što se suglasio s time da mu pomogne. — Ako se stvar ikad otkrije, izgubit
ću posao — gunđao je.
— Nitko to nikad neće saznati — uvjerio ga je Clifton. — To je tek obična psina. Morate samo zaklju čati
vrata kad uđem sa svojim prijateljem i početi projicirati film. Izići ćemo za desetak minuta.
Na kraju se operater složio.
Sad je David zbunjeno gledao Cliftona. — Filmovi? - upitao je David.
— Samo sjednite, gospodine Kenyon.
David je sjeo na sjedalo u sredini prolaza i ispružio svoje duge noge. Clifton je sjeo na sjedalo preko puta
njega. Promatrao je Davidovo lice dok su se svjetla gasila i dok su svijetli likovi počinjali titrati na velikom
ekranu.

Kao da ga je netko željeznim čekićima udarao u solarni pleksus. David je piljio u prostačke likove na
platnu, a pamet mu je odbijala prihvatiti ono što su oči gledale.
Jill, mlada Jill, onakva kakva je izgledala kad se prvi put zaljubio u nju bila je gola na krevetu. Svaku je
crtu mogao jasno vidjeti. Nijem od nevjerice, promatrao je kako je neki čovjek uzjahao djevojku na ekranu i
zabio joj penis u usta. Počela ga je oduševljeno cuclati, milujući ga, a u scenu je ušla druga djevojka, raširila
Jilline noge i duboko u nju utisnula svoj jezik. David je mislio da će mu pozliti. U jednom divljem trenutku nade
pomislio je da bi ovo mogla biti montaža, krivotvorina, ali kamera je hvatala svaki pokret koji je Jill napravila.
Zatim je na scenu stupio Meksikanac, uspeo se na Jill, i zastor crvene maglice spustio se pred Davidovim očima.
Opet je imao petnaest godina i promatrao je ondje svoju sestru Beth, svoju sestru kako sjedi na golom
Meksikancu vrtlaru u svom krevetu i govori: O Bože, ljubim te, Jüan, samo me ti fukaj, ne prekidaj! I David je
stajao na zavratku, ne vjerujući, promatrajući svoju ljubljenu sestru. Obuzeo ga je slijepi, sveobuhvatni bijes, pa
je zgrabio čelični otvarač za pisma sa stola i potrčao prema krevetu, te udarcem zbacio sestru i zario otvarač u
vrtlareva prsa, te opet i opet, sve dok zidovi nisu bili umrljani krvlju, a Beth je vrištala: O Bože, ne! Prekini,
David! Ljubim ga. Vjenčat ćemo se! Posvuda je bilo krvi. Davidova je mati utrčala u sobu i otjerala Davi da. No
kasnije je doznao da je njegova majka nazvala okružnog tužioca, bliskog prijatelja Obitelji Kenyon. Dugo su
razgovarali u radnoj sobi, a Meksikančevo je tijelo odnijeto u zatvor. Slijedećeg je jutra objavljeno da je u svojoj
ćeliji izvršio samoubojstvo. Tri tjedna kasnije Beth je smještena u jedan zavod za umobolne.
Sve je to sada navrlo u Davida, nepodnošljiva krivnja za ono što je bio uradio; podivljao je. Zgrabio je čovjeka
koji je sjedio preko puta i tresnuo ga šakom u lice, udarao ga, urlao besmislene nerazgovijetne riječi, napadao ga
zbog Beth i zbog Jill i zbog sebe samog. Clifton Lawrence se pokušao braniti, no nikako nije mogao zaustaviti
udarce. Šaka ga je pogodila po nosu i osjetio je da je nešto puklo. Šaka ga je zgromila u usta, i krv je počela teći
poput rijeke. Stajao je bespomoćno očekujući da ga dohvati novi udarac. No odjednom ih više nije bilo. U
prostoriji se nije čulo ništa osim njegovog izmučenog hroptavog disanja i čulnih zvukova s ekrana.
Clifton je izvadio rupčić pokušavajući zaustaviti krvarenje. Isteturao je iz gledališta pokrivajući nos i usta
rupčićem te pošao prema Jillinoj kabini. Dok je prolazio pokraj blagovaonice, kuhinjska vrata na trenutak su se
otvorila i on je ušao u kuhinju pokraj užurbanih kuhara, stjuarda i konobara. Našao je stroj za pravljenje leda,
zahvatio komadiće leda nekom krpom i stavio ih preko nosa i usta. Krenuo je van. Ispred njega je bila velika
svadbena torta s malim likovima mladoženje i nevjeste od prženog šećera. Clifton je pružio ruku, otkrinuo
mladenkinu glavu i prstima je zdrobio.
Zatim je otišao potražiti Jill.

Brod je već krenuo. Jill je mogla osjetiti kad se brod od dvadeset i pet tisuća tona počeo udaljavati od
mola. Pitala se što li zadržava Davida.
Dok je svršavala s raspremanjem stvari, začula je kucanje na vratima kabine. Potrčala je prema vratima i
viknula: — David! — Otvorila ih je širom raširenih ruku.
Clifton Lawrence je stajao pred njom natečena i krvava lica. Jill je spustila ruke i blenula. — Što ti ovdje
radiš? Što — što ti se dogodilo?
— Samo sam svratio dati kažem zdravo, Jill.
Jedva ga je mogla razumjeti.
— I da ti prenesem Davidovu poruku.
 Jill ga je, ne shvaćajući, gledala. — Davidovu?
Clifton je ušao u kabinu. Nervirao ju je. — Gdje je David?

Okrenuo joj se i rekao: — Sjećaš li se kakvi su u stara vremena bili filmovi? Postojali su dobri momci u bijelim
šeširima i zločesti u crnim šeširima, i na kraju si uvijek znao da će zločesti dobiti ono što ih spada. Odrastao
sam s takvim filmovima, Jill. Odrastao sam vjerujući da je život doista takav, da momci u bijelim šeširima
uvijek pobjeđuju.
— Ne znam o čemu govoriš.
— Lijepo je znati da ponekad život stvarno ispada poput onih starih filmova. — Nasmiješio joj se
natečenim raskrvavljenim usnama pa rekao: — David je otišao, zauvijek.
Zurila je u njega ne vjerujući.
I u tom trenutku oboje je osjetilo kako se brod zaustavlja. Clifton je izišao na verandu i pogledao niza
stranu broda. — Dođi ovamo.
Jill je na trenutak okolišala, a zatim pošla za njim puna neke bezimene i sve veće tjeskobe. Pogledala je
preko ograde. Duboko dolje na vodi mogla je vidjeti Davida kako prelazi na pilotski tegljač, kako napušta
Bretagne. Čvrsto je stisnula ogradu da se održi. — Zašto? — pitala je zaprepašteno. — Što se dogodilo?
Clifton Lawrence joj se okrenuo pa rekao: — Prikazao sam mu tvoj film.
Smjesta je znala što je time mislio pa je zastenjala: — O Bože. Ne. Molim te, ne! Ubio si me!
— Onda smo jednaki.
— Van! — vrisnula je. — Van odavde! — bacila se na njega i nokti su joj se zarili u njegove obraze i
zaderali duboke brazde po njegovom licu. Clifton se zaljuljao i snažno je udario po licu. Pala je na kolje na
hvatajući se za glavu od bolova,
Clifton je stajao i dugo je gledao. Ovako ju je želio zapamtiti. — Do viđenja, Josephine Czinski — rekao
je.
Otišao je iz Jilline kabine pa se spustio na palubu pokrivajući donji dio lica rupčićem. Išao je polako,
proučavajući lica putnika, tražeći neko svježe lice, neki neobičan tip. Nikad se ne zna kad možete nale tjeti na
nov talent. Osjećao se spremnim da se ponovno lati posla.
Tko zna? Možda bi mogao imati sreće te otkriti nekog drugog Tobyja Templea.

Nedugo nakon što je Clifton otišao, Claude Dessard je svratio do Jilline kabine i kucnuo na vrata. Odgovora
nije bilo, ali je glavni opskrbnik broda mogao čuti zvukove iz prostorije. Pričekao je časak, a onda podigao glas i
rekao: — Gospođo Temple, ovdje Claude Dessard, glavni opskrbnik. Samo sam se pitao mogu li vam čime
poslužiti?
Nakakvog odgovora nije bilo. Sada je Dessardov unutrašnji alarmni sistem tulio. Instinkti su mu govorili da
se nešto strašno dogodilo, a imao je predosjećaj da se to na neki način sve odvijalo oko ove žene. Niz divljih,
groznih primisli zaplesalo mu je mozgom. Ubijena je, kidnapirana ili ... Pokušao je pritisnuti kvaku. Vrata su
bila nezaključana. Dessard ih je polako gurnuo. Jill Temple je stajala na drugom kraju kabine, gledala kroz
okrugli brodski prozor, leđima okrenuta prema njemu, Dessard je otvorio usta da nešto kaže, ali ga je zaustavila
neka čudna sleđena krutost onog lika. Na trenutak je stajao nespretno razmišljajući da li da se tiho povuče, kadli
je kabinu ispunio nezemaljski oštar zvuk kao kad životinja zavija od boli. Bespomoćan pred tako dubokom
osobnom agonijom. Dessard se povukao, zatvorivši pažljivo vrata za sobom.
Stajao je časak pred kabinom osluškujući neartikulirani plač iznutra, a onda, duboko uznemiren, okrenuo se
i pošao prema kino-dvorani na glavnoj palubi.

Te su večeri za kapetanovim stolom bila dva prazna mjesta. U pola obroka kapetan je dao znak Dessardu,
koji je bio domaćin društva manje važnih putnika dva stola dalje. Dessard se ispričao i požurio do kape tanovog
stola.
— Ah, Dessard — rekao je kapetan srdačno. Spustio je glas, a ton mu se promijenio: — Što se dogodilo
s gospođom Temple i gospodinom Kenyonom?
Dessard je pogledao ostale goste pa prošaptao: — Kao što znate, gospodin Kenyon je napustio brod s
pilotom kod broda svjetionika Ambrose. Gospođa Temple je u svojoj kabini.
Kapetan je ispod glasa opsovao. Bio je metodičan čovjek koji nije volio da mu što poremeti ustaljene
navike. —Merde. Obavljene su sve pripreme za vjenčanje — rekao je.
— Znam, kapetane. — Dessard je slegnuo ramenima i prevrnuo očima. — Amerikanci — rekao je.

Jill je sjedila sama u zamračenoj kabini, sklupčana u naslonjač, koljena podvijenih do brade, piljeći u
prazno. Žalila je, ali ne Davida Kenyona, ni Tobyja Templea, pa čak ni samu sebe. Žalila je onu djevojčicu po
imenu Josephine Czinski. Jill je željela toliko učiniti za tu curicu, a sada su propali svi divni, čarobni snovi koje
je za nju snivala.
Sjedila je slijepa za sve, nijema od poraza koji nije mogla pojmiti. Još prije samo nekoliko sati posjedovala
je svijet, imala sve što je ikad željela, a sad više nije imala ništa. Polako je postala svjesna toga da joj se vratila
glavobolja. Nije je ranije bila primijetila zbog druge boli, strahovite boli koja joj je trgala utrobu. Ali sad je
osjetila da se steže vrpca oko njenog čela. Još je više prikučila koljena bradi, u fetalni položaj, nas tojeći istisnuti
sve drugo. Bila je tako umorna, tako strahovito umorna. Željela je samo da ovdje sjedi zauvijek i da ništa ne
mora misliti. Onda će bol možda prestati, barem nakratko.
Odvukla se na krevet pa legla i sklopila oči.
Zatim je to osjetila. Val hladnog smrdljivog zraka koji kreće prema njoj, koji je okružuje, koji je miluje. Pa
je začula njegov glas kako je naziva po imenu. Da, pomislila je, da. Polako, gotovo u transu, Jill se osovila i
izašla iz kabine slijedeći glas u glavi koji ju je pozivao.
Bilo je dva ujutro i palube su bile puste kad je Jill izašla iz svoje kabine. Zurila je u more promatrajući
blago zapljuskivanje valova o brod dok je sjekao vodu i slušala onaj glas. Glavobolja je sada bila još gora, teška
agonija opačine. No glas joj je govorio da ne brine, govorio joj da će sve biti u redu. Pogledaj, rekao joj je glas.
Jill je pogledala u vodu i vidjela da ondje nešto pluta. Bilo je to lice. Tobyjevo lice koje joj se smiješilo,
utopljene plave oči koje su je gledale. Studeni je povjetarac počeo puhati blago je gurajući bliže ogradi.
— Morala sam to učiniti, Toby — prošaptala je.
— Shvaćaš, zar ne?
Glava u vodi je kimala, njihala se, pozivala je da dođe i da joj se pridruži. Vjetar je postao hladniji, i Jill je
počela drhtati. Ne boj se — rekao joj je glas. Voda je duboka i topla... Bit ćeš ovdje sa mnom... Zauvijek. Dođi,
Jill.
Sklopila je na trenutak oči, ali kad ih je otvorila, nasmiješeno lice i dalje je bilo ondje održavajući korak s
brodom, osakaćenih udova koji su se njihali u vodi Dođi k meni, rekao je glas.
Nagnula se preko ograde da kaže Tobyju neka je ostavi na miru, a studeni ju je vjetar gurnuo i odjednom je
lebdjela u blagom, baršunastom noćnom zraku kovitlajući se u prostoru. Tobyjevo se lice približavalo da se s
njom nađe, i ona je osjetila kako uzete ruke grle njeno tijelo, kako je drže. I bili su zajedno vječno i zauvijek.
A onda nije bilo ničeg osim blagog noćnog vjetra i bezvremenog mora.
I iznad zvijezde, u kojima je sve bilo zapisano.
 ZAHVALE

Želim izraziti svoju zahvalnost na ljubeznoj pomoći slijedećim filmskim i televizijskim producentima:
Seymouru Bernsu
Larryju Gelbartu
Bertu Granetu
Harveyju Orkinu
Martyju Rackinu
Davidu Swiftu
Robertu Weitmanu

i duboku zahvalnost za to što su sa mnom podijelili svoje uspomene i iskustva:

Martyju Allenu
Miltonu Berleu
Redu Buttonsu
Georgeu Burnsu
Jacku Carteru
Buddyju Hackettu
Grouchou Marxu
Janu Murrayu
AUTOR