Knjaz Danilo – najveći državnik u istoriji Crne Gore

DA LI JE BILO UZALUD, KNJAŽE?

Ž. Andrijašević

Liči na podaničku adoraciju, ali nije: knjaz Danilo je najveći državnik u

istoriji Crne Gore. U najnepovoljnijim političkim i ekonomskim
okolnostima, uprkos snažnim unutrašnjim otporima i spoljnim
neprijateljima, on je stvorio državu. Ali ne državu koja je u mnogo čemu
država samo po formi, a to znači – da ima zakone koji se ne poštuju,
institucije koje polovično ili formalno funkcionišu, podanike koji ne
plaćaju porez, granice koje svijet ne priznaje... Država koju je on stvorio,
uistinu je to bila po suštini svojoj. On je proglasio Crnu Goru za
knjaževinu, pripremio državu za Grahovac i u slavnoj bici izvojevao
najveću pobjedu nad Turcima u istoriji balkanskog ratovanja, slomio
protursku opoziciju u zemlji, koja nije dala da se državno jedinstvo
uspostavi i, na kraju, dobio zvanično međunarodno priznanje državne
granice sa Osmanskim carstvom.

Državu koju je devet godina stvarao, ostavio je svom nasljedniku, koji

nije imao drugih briga osim da je unapređuje i modernizuje. Stvarati
institucije nakon Danilove smrti, bila je samo stvar budžetskih
mogućnosti. O knjaževoj kratkoj vladavini najbolji sud dao je njegov
savremenik Lazo Popović: „Pod njegovom vladom oživje sirotinja i
narod kojega su davili i zatucali zli ljudi, svako nađe kod njega pravicu i
veliku obranu kad je zasluževa. On promijeni sud cio, a stavi da sude one
ljude koji su najdostojniji što ih je naša za to, ne bojeći se nikoga do
Boga. Stavi senatore, kapetane, barjaktare, stotinaše, perjanike, desečare,
popisa vojsku, izgna mito da mu nema traga, izgna lupeže iz sve zemlje,
usječe danak, uredi Crnu Goru, nagna i nejunake da su junaci, nepoštene
da moraju bit pošteni, ograniči Crnu Goru i učini da je sve države
priznaju za nezavisimu.“
Knjaz Danilo se ubraja u velike državnike i zato što je odredio pravu
svrhu državi koju je stvarao. Država mu nije služila kao represivni sistem
za održavanje lične vlasti, već sistem koji ima funkciju da oblikuje,
odnosno, politički, ekonomski i kulturno emancipuje crnogorsko društvo.
A to znači, da razvije osjećaj podaničke odgovornosti prema državi kao
političkoj zajednici, osjećaj pripadnosti ovom političkom organizmu, da
odalji društvo od siromaštva i ekonomskog beznađa, da ga zabranom
mnogih štetnih običaja odvoji od praznovjerja i primitivizma. Crna Gora
kakvu je želio da stvori, trebalo je da liči na uređene zemlje u kojima je
boravio, a ne na ostatak neke zaostale zajednice iz XVII vijeka. On je,
kao nijedan vladar prije i poslije njega, odučavao svoj narod od
nemorala, izdaje, neposlušnosti. Tako je u Zakoniku koji je donio,
propisao smrtnu kaznu za krađu, pa je još predvidio i novčanu nagradu
za onoga ko ubije lopova u krađi. Upravo zato, kada je surovo slamao
političke otpore i smrću kažnjavao prekršioce zakona, činio je to zbog
toga što su se svi oni našli na putu stvaranja uređene i moderne Crne
Gore, a ne zato što su se oni vrijeđali njegovu vladarsku taštinu. Surovo
se obračunao i sa onima koji su našli saveznike u protivnicima svoje
zemlje, suzbivši do neškodljivih granica jednu ekspanzivnu crnogorsku
bolest – izdaju.

Unutrašnja politika knjaza Danila jeste politika koja je u službi jednog

programa, a ne u službi održavanja njegove apsolutne vlasti. Kao vladar
koji je svjestan da svojim reformama može da bude Petar Veliki
crnogorske istorije, odnosno, da su mu okolnosti pružile priliku da
pokaže svoju veličinu, on bezobzirno lomi sve otpore i protivnike koji su
se ispriječili između njega i velikog cilja. Zato on svoje protivnike vidi
kao protivnike njegovih ciljeva, a ne protivnike njegove apsolutističke
vladavine. NJemu nije cilj da održi neograničenu vlast da bi mogao da
čini što hoće, već da bi mogao da čini ono što njega, Zeka Malog, treba
da učini velikim. Treba, naravno, razlikovati borbu za ideje od žudnje za
zadovoljenjem vladarske sujete. Danilo je, ipak, vladar ideje. Takvim
vladarima vlast i vladavina su sredstvo, a ne cilj. Vladari kojima je jedini
cilj trajna i neograničena moć, ne drže do ideja, niti žele da unaprijede
državu i emancipuju društvo. Oni unapređuju samo poluge svoje vlasti i
emancipuju tehnologiju manipulacije podanicima. Knjaz Danilo je
apsolutnu vlast koristio da stvori drugačiju i bolju Crnu Goru, a ne da od
nje napravi svoj spahiluk. Tadašnja plemenska pamet ga nije razumjela,
a njegovi protivnici ga nijesu ozbiljno shvatili. Tako je i danas. Da se
kojim slučajem knjaz vrati u današnju Crnu Goru, zatekao bi nastavljače
onih protiv kojih se borio, okupljene u taboru političkog primitivizma i
izdaje. Da li je bilo uzalud, knjaže?