Zašto sportisti odbijaju pomoć sportskog psihologa?

Granice savršenstva svakodnevno se pomiću i ako se želi biti najbolji više nije dovoljno samo
uporno i redovno trenirati, nego se i pozabaviti drugim područjima sportske pripreme, a jedan
od njih je psihološka priprema. Ona uključuje rad na područjima motivacije, koncentracije,
samopouzdanja, komunikacije itd. Zahtjevi modernog sporta postali su toliko visoki da
mentalna čvrstoća sportista postaje gotovo jednako važna koliko i njegove tehničke
mogućnosti. Prosječni sportista kojem se u klub dovede sportski psiholog uglavnom će
reagirati vrlo negativno. Zašto je to tako?
Mnogi profesionalni sportisti i vrhunski amateri složiti će se da njihova psiha ima veliki utjecaj
na njihov uspjeh u sportu. Mnogi od njih priznaju da bi im pomoć sportskog psihologa mogla
biti od velike pomoći, ali unatoč tome većina njih odbijaju njihove usluge. Svima koji su se
ikada bavili sportom poznato je da poraz često dolazi zbog nemogućnosti kontroliranja
nervoze, ljutnje, straha ili očaja u ključnim situacijama. U takvim slučajevima jedina pomoć
sportistima su treneri koji uglavnom nisu sposobni nositi se s takvim problemima i često
samo otežavaju situaciju.
Odbijanje pomoći problem je sa dugom povijesti u sportskoj psihologiji i već se odavno
shvatilo da odbijanje tretmana ima samo negativne posljedice na pacijenta. Unatoč ozbiljnim
problemima s nervozom, depresijom ili prehranom sportisti će gotovo uvijek potražiti pomoć
psihologa samo kao zadnje rješenje. Mnogi od njih patiti će u tišini. Jedan od razloga za to je
taj da oni jednostavno ne žele biti ovisni o nekome.
Ako neko pati od nervoze ili ljutnje u većini će slučajeva smatrati da to nije ništa važno i da
se može riješiti bez ičije pomoći. Sportisti imaju nekoliko metoda kojima se nose s
problemima:

-Praznovjerje

Nije neobično čuti da sportisti koriste ritualno ponašanje prije takmičenja ili treninga. Sa
gledišta sportaša, takvo praznovjerje neophodno je za dobar nastup. Sam ritual odvući će
njegovu pažnju od povećane nervoze i omogućiti mu osjećaj kontrole nad situacijom. Takvi
su rituali često prihvaćeni od strane sportista, trenera i navijača, ali u stvarnosti oni
dajutakmičenjusamoprivremenoolakšanje.

-Poboljšanje nastupa putem dopinga

Mnogo opasniji način kontrole situacije tokom takmičenja je uzimanje hemikalija. Taj rastući
trend u sportu još je jedan primjer kako sportisti odbijaju profesionalnu podršku i umjesto
toga kontroliraju emocije na način koji uništava njih same. Sportista koji pati od nekog
problema prije će potražiti pomoć dopinga nego sportskog psihologa, iako je svjestan da je ta
metoda ilegalna i opasna.
- Poremećaji u prehrani

Mnogi se sportisti izgladnjuju kako bi postigli težinu za određenu kategoriju na takmičenju.

Needucirani sportisti ignoriraju potrebu za hranom koja će dovesti njihova tijela u
odgovarajuću formu. Za njih se ispostavilo da vrlo malo poznaju sportsku psihologiju i
mogućnosti koje ona nudi.

- Pretreniranost

Još jedan način na koji sportisti pokušavaju nadoknaditi svoje nedostatke, nositi se s
ljutnjom, sramom ili nervozom je podvrgnuti se pretjeranom treningu. Ta je metoda često
povezana i sa dopingom što dovodi do potencijalne opasnosti.
Odgovor na pitanje zašto se sportisti radije okreću ovakvim nesigurnim metodama nego
stručnoj pomoći leži u tome da se oni jednostavno boje govoriti o svojim osjećajima. Svaki
sportista napominje važnost mentalnog treninga, koncentracije, vizualizacije i metoda
poboljšanja nastupa, ali rijetko ili gotovo nikada nitko od njih ne spominje kako se osjećaju.
Teško je razumjeti zašto sportisti priznaju da je sportska psihologija najbolja metoda za
rješavanje njihovih problema, ali ipak se odbijaju podvrgnuti takvom tretmanu. Stručnjaci
smatraju da je to zato što se boje da će njihov status u društvu biti ugrožen ako se sazna da
posjećuju psihologa.
Jasno je da se sportisti brane od psihološkog tretmana za koji su priznali da bi im mogao
pomoći. Sve se uglavnom svodi na to da se takvo ponašanje objašnjava strahom od
ponižavanja ili ovisnosti o nekome, ali ako se usredotočimo na činjenicu da sportisti jako
rijetko govore o svojim osjećajima i da se rijetko tko obazire na to doći ćemo do zaključka da
njih ustvari muči ogroman strah od suočavanja sa njima. To je razumljivo ako znamo da su
svi sportovi usredotočeni samo na akciju i sportiste se uči izražavanju emocija kroz pokrete i
akcije, radije nego kroz riječi i razgovor. Sjedenje na stolici ili, još gore, ležanje na kauču,
nemogućnost kretanja i dopuštanje stvarima da dolaze nesvjesno i neovisno o našoj volji
mnogim je sportistima zastrašujuće. U tom slučaju, jedino ako mu je zaista ugrožena karijera
i uspjeh u sportu sportista će razmisliti o pomoći sportskog psihologa. Psiholozi mogu
govoriti koliko god žele o poboljšanju nastupa i o tome kako sportska psihologija nije samo
savjetovanje nego je i praktična disciplina kad sportisti jednostavno ne žele prihvatiti takvu
priču. Oni znaju da će tamo situacija biti mirna i tiha, da neće biti trčanja, skakanja niti
takmičenja i da će morati samo mirno sjediti ili ležati puštajući osjećajima da sami izađu na
površinu kroz njihove riječi. Ti su sportisti gospodari svojih tijela, ali ne i svojih emocija i to je
ono što odvaja psihologiju od sporta. U ovom su trenutku psiholozi i sportisti dva različita
svijeta i jedino što preostaje je vidjeti da li sportski psiholozi mogu spojiti te svjetove i
omogućiti sportistima da se osjećaju kao potpune osobe.