AMIR KAPETANOVIĆ

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Zagreb

KANCONIJERSKI JEZIK MARINA DRŽIĆA

U članku se analiziraju jezične značajke pjesničkoga izraza M.

Držića u njegovim Pjesnima Ijuvenim, prvom hrvatskom tiskanom pe-
trarkističkom kanconijeru (1551.). Analiza pokazuje da se Marin Držić
uspješno snalazio u višem (biranom pjesničkom) stilu. U dvadeset Drži-
ćevih ljubavnih pjesama mogu se uočiti općeštokavske, dubrovačke i ti-
pične jezične značajke koje nalazimo u tekstovima hrvatskih renesansnih
pjesnika štokavaca. Osim toga, u Držićevoj uporabi pjesničkoga jezika
mogu se prepoznati njegovi uzori, ali i jezičnostilske posebnosti u sklo-
pu dotadašnjega hrvatskoga petrarkizma. Marin Držić kretao se stazom
svojih prethodnika u pisanju ljubavnih stihova, ali je u renesansnom pe-
trarkističkom diskursu ipak ostavio svoj potpis, šaru koja je bez pomna
čitanja nevidljivo pismo.

1.1. Nedavnim slučajnim otkrićem primjeraka dviju Držićevih knjiga u milan-

skoj nacionalnoj knjižnici,1 tiskanih iste godine (1551.) kod različitih venecijanskih
tiskara, razriješeno je napokon jedno od tamnih mjesta hrvatske književne historio-
grafije. Otkriveni prvotisci tiskani za Držićeva života ne nude njegove dosad nepo-
znate stihove, ali potvrđuju neke pretpostavke istraživača Držićevih ranih stihova.2
U Držićevoj knjižici od 28 skromno otisnutih listova, koju je tiskao Niccolo Bascarini
pod naslovom Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s množim družim lijepim stvarmi,
nalazi se Držićev predgovor, 20 ljubavnih pjesama, nekoliko prigodnica, poslanica

1 Za otkriće iz Nacionalne knjižnice Braidense zaslužan je E. Stipčević, v. STIPČEVIĆ 2007.

2 Na primjer, u tom prvotisku bjelina između 10. i 11. pjesme potvrđuje Petrovićevo do-
kazivanje na temelju metričke analize da je Rešetar pogriješio kad ih je tiskao kao jednu
pjesmu. O tome v. KAPETANOVIĆ 2007. Ovdje treba naglasiti još jednu naoko nebitnu
pojedinost. Prethodni kanconijeri hrvatskih petrarkista nisu tiskani, poznati su samo pre-
ma prijepisima. Za povijest hrvatskoga jezika i hrvatske versifikacije izdanje je važno jer i
u njemu kao i u rukopisnim kanconijerima nalazimo ikavsko-jekavske rime. Prema tomu,
Rešetar nema pravo tvrdeći da su takva "neuglađena" mjesta krivnja samo prepisivača.
Držić je vrlo rano pokazao "autorsku" svijest jer nije volio da mu se tekstovi kvare prepisi-
vanjem, pa je to jedan od razloga zašto se odlučio tiskati Tirenu, što navodi u predgovoru
njezina prvoga izdanja.

419
 Marin Držić: 1508 - 2008.

Sabu Nikolinovu, Tužba Ljubmira od komedije Tirene, Prolog drugi komedije prikazane u
Držić na piru, Venere i Adon i Novela od Stanca.
1.2. Osim spomenutih dvadeset ljubavnih pjesama petrarkističkom diskursu
Marina Držića pripadaju i petrarkistički umeci u replikama Držićevih drama. Petro-
vić je utvrdio da oni nisu uzeti iz tiskanih Držićevih pjesama i zaključio "(...) da Dr-
žić u usta svojih komičnih ličnosti nije stavljao ljubavne stihove kakve je sam pisao,
već one koje je smatrao staromodnima ili uopće slabima",3 pa se može pretpostaviti
da je Držić ipak cijenio svoje stihove iz objavljenoga kanconijera. Osim toga, Petrović
je nekim indicijama pokušao dati obrise netrpeljivosti i poetičke suprotstavljenosti
između suvremenika Nikole Nalješkovića i Marina Držića,4 ali čvrstih dokaza za to
nitko dosad nije našao. Novo izdanje Nalješkovićeva književnoga opusa5 pokazalo
je, što Petrović nije znao, da je Nalješković u svoje pastorale umetao stihove iz svojih
petrarkističkih pjesama. Kakvo je mišljenje o takvu postupku imao "pripitomljeni
pučanin"6 Nalješković, teško je danas sa sigurnošću reći.
2. Od Vodnika preko Rešetara do novijih istraživača drži se da maleni Držićev
petrarkistički kanconijer ne donosi ništa novo hrvatskoj književnosti, odnosno da se
njegove pjesme: "ničim ne odvajaju od starije dubrovačke petrarkističke erotike",7
"na polu lirske poezije samo nastavla petrarkističko sentimentalno pjevane Siska
Menčetića i Gore Držića",8 da je Marin Držić "išao stopama Siška Mečetića i svoga
strica Džore Držića",9 a "u Pjesnima Ijuvenim jezik mu i književnom funkcijom ostaje
sasvim u okvirima svoje petrarkističke stilizacije".10 Za strukturiranje petrarkističko-
ga diskursa M. Držića i ostalih petrarkista ključne su pojmovne metafore za ljubav,11

3 PETROVIĆ 1967:14.
4 Petrović piše da "(...) ono što kroz maglu stoljeća naziremo nije samo kavga dvojice po-
znatih Dubrovčana 16. st., nego, bar donekle, i sraz dviju pjesničkih senzibilnosti koje su
se srele u dubrovačkoj lirici oko sredine 16. st." te da se Nikola Nalješković i Marin Držić
obraćaju "u svojim kanconijerima, prilično često istim ili sličnim temama i motivima (...),
pa bi analizom vrijedilo ispitati (...) je li možda, kako se čini, versifikatorska lakoća i bla-
goglagoljivost Nalješkovićeva, i uz to feminina slatkastost njegove lirike ('rob viran ali
miran'), ono što je Držića odbijalo i iritiralo." (PETROVIĆ 1967:13, 14)
5 NALJEŠKOVIĆ 2005: XXX.
6 Tako ga naziva NOVAK 1997: 355.
7 VODNIK 1913:155.
8 REŠETAR1930: LXXIX.
9 KOMBOL 1945:142.
10 KATIČIĆ 1999:112.
11 Na primjer: LJUBAV JE SUŽANJSTVO ("kojo[m] me, jaoh, steza, da sam rob uvik njoj" 10),
LJUBAV JE LUDILO ("rič puna lubavi koga da ne smami" 14), LJUBAV JE VATRA ("neg u
ognu, ili hoć ili neć, stojati" 9), LJUBAV JE ČAROLIJA ("uzdišu kim množi, zatravil mene
jes" 9), LJUBAV JE TEKUĆINA (u suzah vas plovem, uzdišem dan i noć" 11), LJUBAV JE
POSJEDOVANJE ("drag gilu, da s' ti moj kako sam ja tvoja" 16), LJUBAV JE RAT ("Lubavi,
tvoj stril zlat spravi k njoj ognjeni" 9), LJUBAV JE BOLEST ("a ne vim, koja čes može me

420
 Amir Kapetanović: Kanconijerski jezik Marina Držića

koje se na izraznoj razini u njihovim tekstovima očituju manje-više konvencional-

no. Najveću pozornost u svojoj temeljitoj studiji o Držićevu jeziku (1933.) Rešetar je
posvetio štokavštini proznih drama jer je u njoj tražio odslik govorne dubrovačke
štokavštine XVI. stoljeća. Artificijelne značajke Držićeva književnoga jezika nisu ga
osobito zanimale:12 Držićeve stihove smatrao je nepouzdanim vrelom jer za njega
"metrika pak stoji sasvim za sebe te s jezikom nema nikakva posla - ona je uvijek
umjetna stvar" (Rešetar 1933:100). Iako je bio okrenut povijesnoj dijalektologiji, Re-
šetar je ipak istakao stilsku slojevitost Držićeva književnoga opusa napisavši da je
jezična slika Držićeva opusa "vrlo šarena".13
2.1. Poslije M. Rešetara i drugih istraživača nije potrebno dokazivati štokavsku
osnovicu dvadeset Držićevih ljubavnih pjesama. Ona se lako prepoznaje u potvr-
đenosti jekavskoga refleksa jata u mnogim leksičkim morfemima i u jednom rela-
cijskom morfemu14 ("taj lica rumena, kojijem me zatravi" 1215), u zamjenici što (14), u
suglasničkoj skupini cr- (crveni 6), u refleksu /đ/ < /d'/ (suđeno 9) i /št/ < */sf / (puštat
5), u nedosljednom prijelazu završnoga slogovnoga /!/ > /o/ (bio x procaftio 5, ali: bil x
vil 6), u potvrđenosti nastavka -u u Ljd. m. i s. r. (ognju 5, srcu 8) i nastavka -a u Gmn.
Neke od navedenih jezičnih značajki koegzistiraju u Držićevim pjesmama sa starijim
i/ili čakavskim značajkama.
2.2. Držićev se pjesnički jezik po nekim neopćeštokavskim karakteristikama
može uže locirati u dubrovačku štokavštinu, a to su fonem /dz/ (dzora 8), gubljenje /j/
(čuva'te 5), pojednostavnjivanje završnoga suglasničkoga skupa sf > s (oblas 5, nemilos
10), ikavski refleks u prefiksu pri- (prislavne 16), pa i kada je u leksičkom morfemu
ekavski ili jekavski refleks (priverno 12, priliepe 9), te po nekim leksemima koje su u
vrelima Akademijina rječnika potvrđeni samo ili pretežito u književnim tekstovima
dubrovačkih pisaca, na primjer: trkač (6) (= 'tobolac'), plesati (7) (= 'gaziti'), mrklost (6)
(= 'tamnost'), svasma (8) (= 'posve').
2.3. Držićeve Pjesni Ijuvene sadrže prepoznatljiva jezična obilježja pjesničkoga
stila koji su izgradili prvi hrvatski liričari. Broj slogova i rimovanje u stihovima često
ima presudnu ulogu u Držićevu pjesničkom jezičnom izboru. U njegovim stihovima
metrički su iskorištene sinkope (požal'te 5) i apokope (obeseV 11), variranje završnih

izvidat / ako mi ne ures ne bude lika dat" 9), LJUBAV JE (EKONOMSKA) RAZMJENA
("kad plata čemerno meni jes tuženje" 12), LJUBAV JE OTROV ("mojim se tugami svak čas
jad prilaga" 13) itd.
12 Rešetar u jednom poglavlju uspoređuje jezik Držićevih pjesama i njegove proze, v. REŠE-
TAR 1933: 207-211.
13 REŠETAR 1933:121.
14 "Držić je u pjesmama jači ikavac u završecima negoli u osnovama - možebit to je isto tako
puka 'pjesnička samovola'" (REŠETAR 1933:133).
15 U članku se stihovi i primjeri citiraju prema Rešetarovu izdanju iz 1930. Pored primjera u
zagradi brojkom je označena stranica izdanja. Ukoliko ima više potvrda u Držićevu tek-
stu, ne popisuju se iscrpno svi primjeri.

421
 Marin Držić: 1508 - 2008.

slogovnih /l/ i /o/ (anđelski 15 / anđeoski 6, satvoril 7 / podirao 5), variranje sažetih i ne-
sažetih oblika (ki 5 / koji 11, me 11 / moje 12), variranje nesklonjivih oblika tipa pokoli
13 / pokli 12, uporaba naveska -zi u zamjeničkim oblicima DL ž. r. (mojojzi 14, ovojzi
7), navezak -e u Ijd. (kime 6, dzorome 8), različiti ostvaraji prefiksa s / z / sa (satvoril 7
/ stvoren 10, sadružil 12 / združiti 14), variranje oblika u Gmn. nebesa 10 (x uresa) / ne-
besi 7 (x uresi) / nefees 15 (x Mres), upotreba oblika u akuzativu umjesto u lokativu (na
svit 14) i neodređenoga oblika pridjeva umjesto određenoga (taj tvoj obraz16 bil 16) te
arhaičnoga pridjevskoga nastavka -i u oblicima DLjd. ž. r. (u muci Ijuveni 12 umjesto
Ijuvenoj), variranje indeklinabilnih petrarkističkih poetizama (vil 13, stril 6) i dekli-
nabilnih (vila 10, strila 7). Ponekad je Držić zbog broja slogova ispuštao i pomoćni
glagol (npr. da bi mi zgar [bila] dana 12). Značajka je Držićevih stihova u odnosu na
prozu i to što u njima nalazimo kondicional koji se ne izriče participom uz oblike
pomoćnoga glagola biti nego infinitivom (rad bih znat 12).
U 20 ljubavnih pjesama Držić nijednom nije upotrijebio čakavizme ča17 i zač,18
čakavsko mani i arhaično mni. Najstariji hrvatski petrarkisti, ali i njegov suvremenik
Nalješković, služe se tim jednosložnim ili dvosložnim oblicima s obzirom na potrebe
sroka i broja slogova u stihu. Držić je u petrarkističkim stihovima upotrijebio kao
dvosložnu riječ štokavsko među (14), a u ostalim pjesmama i jednosložno meu (16,
17,19). U rimama i izvan njih rabio je oblik gospoja (8), a ne gospoda. Odmak od kon-
vencionalnih pjesničkih čakavizama prethodnika i suvremenika koji su pripadali
štokavskoj varijanti hrvatskoga petrarkizma primjećuje se u Držićevim ljubavnim
stihovima i kada izbor čakavizma nije mogao biti motiviran metričkim potrebama,
na primjer, Držić ne upotrebljava oblike glagola vazeti. Jedanput u ljubavnim pje-
smama Držić rabi glagol prijati (9) (x stojati), ali /a/ iza /j/ nije samo čakavska nego i
zapadnoštokavska značajka.19 No, nijedan naš petrarkist štokavac nije u tolikoj mjeri
ikavizirao svoje stihove kao M. Držić. U petrarkista, pa tako i u stihovima M. Dr-
žića, vlada ikavsko-jekavsko dvojstvo (uz pokoji ekavizam kao venčac 6), ali izbor
ikavskoga ili jekavskoga refleksa u dubrovačkih pjesnika nije utjecao na metar jer je
i dugi jekavski jat u njihovim književnim tekstovima jednosložan (rijetko nalazimo
stilogeni dvosložni dugi jat). Pjesničkom slobodom u Držićevim pjesmama treba
smatrati uporabu veznika a uz oblike zamjenice ja, umjesto na početku zavisne reče-
nice ("vjerovat a meni gospoja neće toj" 11).
Na leksičkoj razini prepoznatljive su značajke petrarkističkoga stila: izbjegava-
nje tuđica/posuđenica i vulgarizama, upotreba arhaizama (Lmn. pjesneh 11, istoči

16 Na tom mjestu u tekstu i Rešetar i Čale čitaju pogrešno: umjesto obraz stoji ures.
17 Usp. Š. Menčetić: "ča u ne ličcu sja, kruna je od svil vil" (pj. 60, stih 18), Dž. Držić: "ča
prudi bili dan, čemu su svitlosti" (pj. 579, stih 14), v. Rešetarovo izdanje iz 1937: 37, 400.
18 M. Držić zač ima u poslanici: "boli dio od koje zač će dat Držiću" (19). U Ranjininu zborniku
često je potvrđeno zač.
19 O tome v. LISAC 2003: 52. V. i str. 107.

422
 Amir Kapetanović: Kanconijerski jezik Marina Držića

13, goj 14, saj 5, letušti 10, gorušti 11 uz goreći x leteći 13) i tipičnih deminutiva (su-
načce 13, tužica 15, suzica 14, diklica 15, ružica 8) te kontaktnih i distantnih sinonima
(npr. pozriti 9 : pogledati 9, ures 14 : ukras 13, jak 14 : kako 15, rob i sužan 8, mir 9 : pokoj
11 : goj 14, gizda 14 : lipos 14 : lipota 6, tamnos 6 : mrklos 6), a uz to i nekih leksema,
na primjer, glagola lipsati 15 (= 'nestati, nestajati'), koji izvan petrarkističkoga stila
ima pejorativno značenje (= 'crknuti'). Osim toga, tu su i neke kolokacije poput
slatki pogled (9) / slatki pozor (9), poznate ne samo iz stihova petrarkista nego i iz
osmeračkih srednjovjekovnih plačeva i prikazanja (usp. "slatki pozor rač' mi dati" 20
ili "slatki pozor rači dati".) 21
3. Držić se u petrarkiranju, kako tvrde dosadašnji istraživači, kretao utrtim sta-
zama prethodnika, ponajviše Menčetićevom. Primjerice, od Menčetića uzima lek-
sem ukras, koji M. Držić varira s leksemom ures22 (ostali petrarkisti samo ures), zatim
iskaze nosi obraz bil (10) i kad se u lov odpravi (6) (u Menčetića: pripravi).23 Od Men-
četića je posudio sa semantičkim pomakom i sintagmu letušte naravi (IO).24 Od naj-
starijih hrvatskih petrarkista usvojio je pridjev željahan (= 'tužan') i prilog željahno.
Držićevim petrarkističkim diskursom kao da odjekuje i Lucićeva Jur nijedna na svit
vila (premda je objavljena poslije Držićevih knjiga):25 "reg bi da š riom lubav tanačac
izvodi" (7),26 ali i stihovi Mavra Vetranovića: "neka smo, jaoh, druži, ljubavi ma dra-
ga, / u ljuvenoj tuzi, čim se trud odlaga" (10).27 Iz dubrovačkih molitvenika XV. st. (ili
možda iz Vetranovićevih tekstova) mogao je uzeti frazem priklon' uši tvoje (li). 2 8 Dva
puta izrečena apostrofa uzdaše tužni moj (10, l i ) 2 9 povezuje Držića sa suvremenikom
Nalješkovićem (Nalješković: moj tužni uzdaše).30 Nalješković se kadšto razlikovao od
prve generacije petrarkista ondje gdje se Marin Držić s njima slagao, na primjer, u
181 pjesmi Nalješkovićevu kanconijeru nisu potvrđeni leksemi tipični za hrvatski
renesansni petrarkizam pozor i diklica.

20 Npr. v. stih 2877. u Muci Spasitelja našega u BATUŠIĆ-KAPETANOVIĆ 1998: 87. Isti stih
nalazi se i u Marijinu plaču iz Klimantovićeva zbornika (1501-1512), v. stih 369. u FANCEV
1938:199.
21 U Marijinu plaču iz Zbornika duhovnoga štiva (sign. HAZU: IV a 92,138a).
22 Usp. "a da mi ne ukras ne bude dati lik" (13).
23 Npr. u 130. pjesmi, v. Rešetarovo izdanje (1937.), str. 78.
94 V t V V , V

U M. Drzica narav znaci 'svojstvo', a u Mencetica 'biće'; Dz. Držić ima letušte ptice, usp. AR,
s. v. narav.
25 O poznavanju Lucićevih stihova prije njihove objave v. TOMASOVIĆ 2004: 70.
26 U Lučića: "bi reć tančac da izvodi" (LUČIĆ - HEKTOROVIĆ 1968: 43).
27 U Vetranovića: "zač se trud odlaga onomuj, tko tuži kad mu tko pomaga, da u tugah š njim
druži" (VETRANOVIĆ 1872: 349).
28 U Vatikanskom dubrovačkom molitveniku (prikloni uho tvoje) i Akademijinu dubrovačkom moli-
tveniku (prikloni uho svoje), v. MALIĆ 2004:150, 238.
29 M. Držić ima i željahni moj uzdah (11).
30 NALJEŠKOVIĆ 2005: 245.

423
 Marin Držić: 1508 - 2008.

Iz iskaza lirskoga subjekta u prvoj pjesmi, osim asimilacije prepoznatljivih Petrar-

kinih stihova,31 nazire se iskustvo starijega Marina Držića,32 koji razmišlja o svojoj bur-
noj mladosti i s vjerskom literaturom u rukama priprema se, navršivši četrdesetu, za
svećenički poziv (1549-1550), godinu dana prije tiskanja svojih knjiga. Lirski subjekt
prve pjesme, koji ne mašta o užitku na travi u slatkoj ljubavi kao lirski subjekt četvrte
pjesme kanconijera, nego mašta o uživanju u vječnom raju "u višnjih", ispovijeda se i
moralizira unoseći u petrarkistički kanconijer iskaze "ođimo svjetovne tamnosti" (6),
"sunce slidimo od višnje svitlosti" (6), spominje moć koja je dana po Božjoj milosti i
opominje smrtnom noći koja obuzima tamom. Ti završni stihovi prve pjesme sličniji
su početku neljubavne 23 (24) pjesme: "O svite! ti si pun tamne tamnosti / daleče koli
si od višnje svitlosti!" (18). Osim toga, u prvoj pjesmi Držić riječima smagljivi nemoćnik
(5) unosi u renesansni kanconijerski jezik nešto novo jer te riječi i sintagmu ne poznaje
ni hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo ni dotadašnji petrarkistički stihovi. Među pe-
trarkistima samo M. Držić po uzoru na poznato sunačce od istoči33 perifrastično naziva
zvijezdu danicu zvizda s istoči (6, 8), vješto i jedinstveno kombinira riječi kao što su
vilinja stražica (7), zla strila (12),34 bijela vil (8). U jednom od Držićevih petrarkističkih
umetaka u Grižuli, koje Petrović povezuje s Ranjininim zbornikom i Nalješkovićevim
stilom, spominje se bijela vila ("a to je, er moju ne vidim bielu vil" 147),35 što je karakteri-
stično samo za Držićev petrarkizam (trebalo bi barem donekle relativizirati Petroviće-
ve tvrdnje kako u umecima nema ništa Držićevo). Premda bi se moglo pomisliti da su
deminutivni oblici plamak (14) i tanačac (7) (ne tančacl) tipični za hrvatske petrarkiste,
oni se nalaze samo u Držićevu kanconijeru. U tim se kanconijerima nikada nije upo-
trebljavao ni glagol uzbaniti se (8) (= 'dičiti se'), koji nalazimo u Držićevoj 5. pjesmi.
Iz frazema voditi na stanke (11) odjekuje prahrvatska pravna terminologija (u Držića
stanak nije deminutiv od stan, nego staro (st)stan'bkb (= 'sastanak; vijeće, skup, zbor...'),
potvrđeno kao kroatizam stanicum u starim hrvatskim latinskim listinama (v. AR, s. v.
2. stanak). Mogle bi se navoditi još neke rijetko potvrđene riječi iz renesansnih kanco-
nijera (npr. rvat, planina), ali navedeni primjeri su dostatni za zaključak kako je Držić
unutar hrvatskoga konvencionalnoga petrarkističkoga diskursa uspio ostaviti svoju
na prvi pogled nevidljivu šaru.

31 To su 2,10,11,12,19,26,27,31, 32. Detektirao ih je ČALE 1979:180-181. V. i TOMASOVIĆ

2004: 71.
32 Bogišić i Petrović posumnjali su u staru tezu da su Držićeve ljubavne pjesme plod njegova
pjesnikovanja prije odlaska u Italiju, pa Petrović piše da su "Pjesni Ijuvene sadržavaju izbor
iz Držićeve ljubavne lirike, s naglaskom baš na pjesmama poznijeg vremena", koje "ne
umijemo ni približno datirati" (PETROVIĆ 1967: 8).
33 I Držić tako, ali nastoji tu već izlizanu sintagmu razbiti u stihu: "i da ino s istoči, jaoh, ne
sja sunačce" (13).
34 Atributi su obično: zlata, zlatna, ognjena, gorka, Ijuvena, gorka, huda, ljuta, smrtna, jadna, bla-
žena.
35 Usp. stih Držićeve 5. pjesme kanconijera: "prislavna da je taj gospoja bielih vil" (8).

424
 Amir Kapetanović: Kanconijerski jezik Marina Držića

4. Zaključak
Marin Držić pisao je svoje prozne drame srednjim stilom, u kojem varira po po-
trebi formalno i neformalno oblikovane iskaze. To je diskurs koji je mogao adoptirati
i pjesničke (npr. arhaizmi) i razgovorne jezične značajke (npr. dijalektizmi, vulgariz-
mi). Artificijelne jezične značajke njegova pjesničkoga izraza u Pjesnima Ijuvenim, pr-
vom hrvatskom tiskanom petrarkističkom kanconijeru, svjedoče da se Marin Držić
snalazio uspješno i u višem, biranom pjesničkom stilu, u kojem vlada konvencija i
metar. Može se reći da se Držić kretao stazom svojih prethodnika u slaganju svojih
stihova, ali je u renesansnom petrarkističkom diskursu ipak ostavio svoj potpis, šaru
koja bez pomna čitanja ostaje Držićevo nevidljivo pismo.

Literatura i vrela
BATUŠIĆ, Nikola - KAPETANOVIĆ, Amir, Pasije, Erasmus naklada - Udruga Pasion-
ska baština, Zagreb, 1998.
CALE, Frano, "O životu i djelu Marina Držića", Marin Držić: Djela, Zagreb, 1979, str.
49-64 (+ bilješke na str. 180-202).
Djela Marina Držića, za štampu priredio Milan Rešetar, Stari pisci hrvatski 7, 2. izda-
nje, JAZU, Zagreb, 1930.
FANCEV, Franjo, "Plač blažene dive Marije (Plač gospoje)", Građa za povijest književ-
nosti hrvatske 13, JAZU, Zagreb, 1938, str. 193-212.
KAPETANOVIĆ, Amir, "Filološki pogled u dum Marinove prvotiske razlike iz 1551.
godine", Forum LXXVIII, br. 10-12, Zagreb 2007, str. 1063-1070.
KATIČIĆ, Radoslav, "O Držićevu jeziku pedeset godina nakon Rešetara", Na kro-
atističkim raskrižjima, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999, str.
101-114.
KOMBOL, Mihovil, Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb, 1945.
LISAC, Josip, Hrvatska dijalektologija 1: Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja
i hrvatski govori torlačkog narječja, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb,
2003.
LUČIĆ, Hanibal - HEKTOROVIĆ, Petar, Skladanja izvarsnih pisan razlicih / Ribanje i
ribarsko prigovaranje i Razlike stvari ine, priredio M. Franičević, Pet stoljeća hrvat-
ske književnosti 7, Matica hrvatska - Zora, 1968.
MALIĆ, Dragica (prir.), Najstariji hrvatski latinički spomenici (do sredine 15. stoljeća),
Uvodne tekstove napisale Dragica Malić i Dunja Fališevac, Stari pisci hrvatski 43,
HAZU, Zagreb, 2004.
NALJEŠKOVIĆ, Nikola, Književna djela, Kritičko izdanje priredio i popratne teksto-
ve napisao Amir Kapetanović, Djela hrvatskih pisaca, Matica hrvatska, Zagreb,
2005.

425
 Marin Držić: 1508 - 2008.

NOVAK, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske književnosti, Od humanističkih početaka

do Kašićeve ilirske gramatike iz 1604, knj. 2, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1997.
PETROVIĆ, Svetozar, "Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića",
Umjetnost riječi XI, br. 1, Zagreb, 1967, str. 5-15.
Pjesme Šiška Menčetića i Gore Držića i ostale pjesme Raninina zbornika, Stari pisci hr-
vatski II, drugo, sasvim preudešeno izdane, priredio M. Rešetar, JAZU, Zagreb,
1937.
REŠETAR, Milan, "Uvod", Djela Marina Držića, Stari pisci hrvatski 7 (drugo izdanje),
priredio M. Rešetar, JAZU, Zagreb, 1930, str. I-CXLVII.
REŠETAR, Milan, "Jezik Marina Držića", Rad JAZU 248, Zagreb, 1933, str. 99-240.
STIPČEVIĆ, Ennio, "Otkrivena prva izdanja Držićevih djela u Milanu", Forum LXX-
VIII, br., 10-12, Zagreb, 2007, str. 1057-1061.
TOMASOVIĆ, MIRKO, "Pjesni Ijuvene Marina Držića u kronologiji hrvatskoga i eu-
ropskoga petrarkizma", Vila Lovorka: studije o hrvatskom petrarkizmu, Književni
krug, Split, 2004, str. 67-76.
VETRANOVIĆ ČAVČIĆ, Mavro, Pjesme Mavra Vetranovića Čavčića, Stari pisci hrvat-
ski IV, Dio 2: Pjesni razlike / Pelegrin / Drame, skupili V. Jagić, I. A. Kaznačić i Đ.
Daničić, Zagreb, 1872.
VODNIK, Branko, Povijest hrvatske književnosti. Knjiga 1. Od humanizma do potkraj
XVIII. stoljeća, S uvodom V. Jagića o hrvatskoj glagolskoj književnosti, Izdanje
Matice dalmatinske, Izdala Matica hrvatska, Zagreb, 1913.

The Language of Petrarchan Discourse in the Work of Marin Držić

Summary

The article analyses linguistic features of the poetic expression in Pjesni Ijuvene
by Marin Držić, the first Croatian printed Petrarchan song book (1551). The analysis
shows that Marin Držić was well acquianted with the higher poetic style. In twenty of
his love poems, one notices general Štokavian features as well as the linguistic features
of Dubrovnik and the representative features one finds in the texts of the Croatian Što-
kavian renaissance poets. Also, in his use of poetic language one can recognize his role
models and linguistic and stylistic features of the Croatian Petrarchism of the period.
Marin Držić vvalked the path of his predecessors in writing love poetry, but still left his
mark in the renaissance Petrarchan discourse, a mark which without careful reading is
nothing but an invisible letter.

426