Vdocuments - MX - Katarina Horvat Levaj Barokna Arhitektura

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om
Katarina Horvat-Levaj
Barokna arhitektura
(objavljeno u: Hrvatska umjetnost, povijest i spomenici , ur. Milan Pelc, Zagreb,
2010., str. 249-287)
Barok se u Hrvatskoj poklopio sa zamahom graditeljstva nakon

zaustavljanja osmanlijske invazije početkom 17. stoljeća, te s istodobnom
crkvenom obnovom nakon Tridentskoga koncila. Zahvaljujući još većoj
graditeljskoj djelatnosti nakon istjerivanja Turaka u 18. stoljeću, barok je
kvantitativno najbogatiji stil starije hrvatske arhitekture. U ovom će prikazu,
međutim, biti izdvojeni samo oni primjeri koji svojim arhitektonskim osobinama i
kvalitetom čine sastavni dio korpusa europskog baroka, te oni koji svojim
posebnostima, vezanima uz povijesno-zemljopisne okolnosti nastanka,
zastupaju nove oblikovne vrijednosti. Naime, više nego li bilo koja druga grana
umjetnosti, arhitektura je izravno povezana s povijesnim prilikama, pa se stoga
politička podijeljenost Hrvatske u 17. i 18. stoljeću odrazila na izrazito
regionalnom karakteru njezine arhitekture. Ujedno, dvije glavne hrvatske regije
– kontinentalna s tradicijom Hrvatskoga kraljevstva uklopljenog u Habsburšku
Monarhiju i obalna pod dominacijom Venecije – i u političkom i u kulturnom
pogledu pripadaju dvama »svjetovima« – srednjoeuropskom i mediteranskom.
Navedenu podvojenost umanjuju tek iznimke poput širenja srednjoeuropskog
kulturnog kruga na sjeverni Jadran (Hrvatsko primorje i habsburški posjedi u
Istri i Kvarneru), rezultirajući u baroknom graditeljstvu osebujnim spojem
austrijskih i venecijanskih utjecaja. I fenomen Dubrovačke Republike –
slobodnoga grada-države – na krajnjem jugu Hrvatske, imao je dalekosežne
posljedice u arhitekturi orijentiranoj (za razliku od mletačke Dalmacije) samome
Rimu, ali i južnoj Italiji. Kad tome pridodamo zemljopisni položaj Hrvatske na
razmeđi europskog zapada s istokom, tj. njezinu ulogu »predziđa kršćanstva« u
ratovima s Turcima, kulturno-povijesne odrednice hrvatske arhitekture baroknog
razdoblja postaju još složenije.
U skladu s navedenom raznorodnošću i tip naručitelja barokne
arhitekture različit je u pojedinim dijelovima Hrvatske. Uz univerzalne
promicatelje baroka u sakralnoj arhitekturi 17. stoljeća – isusovački red –

aktivan u svim većim urbanim središtima kontinentalnog područja kao i u
http://slide pdf.c om/re a de r/full/ka ta r ina -hor va t-levaj-ba rokna -a rhite ktura 1/33

priobalnim gradovima izvan venecijanske dominacije, tu ulogu postupno

preuzimaju i drugi redovi, napose franjevci. Zadržavši kontinuitet katoličanstva u
krajevima okupiranima od Turaka, upravo je njima pripao početak graditeljske
obnove oslobođene Slavonije u 18. stoljeću. Moćne naručitelje barokne
arhitekture predstavljaju i brojne biskupije, od kojih je teritorijalno najveća
Zagrebačka biskupija. U širokom spektru graditeljskih aktivnosti pojedinih
biskupa nalazimo katedrale i filijalne crkve, palače, te ladanjske rezidencije.
Štoviše i najranija pojava rimskog baroka na tlu Hrvatske povezana je s
gradnjom jedne katedrale – dubrovačke, no tu je naručitelj bio grad-država. Za
razliku od gradskih komuna kao glavnih inicijatora graditeljskih zahvata u
Dalmaciji, u kontinentalnoj Hrvatskoj, uz crkvene organizacije, najvažniji nositelji
barokne umjetnosti dolaze iz redova plemstva. Ali u tom je pogledu bitna razlika
između sjeverozapadnog područja s kontinuitetom staroga plemstva (kao
nosioca hrvatskih državnopravnih tradicija) i istočnih slavonskih krajeva, gdje
habsburški carevi nakon oslobođenja 1699. godine infeudiraju posjede stranim
plemićima (austrijskim, mađarskim i talijanskim). I na kraju, premda su europski
dvorovi u 17. i 18. stoljeću bili izvan Hrvatske, njezin je strateški položaj
uzrokovao izravne arhitektonske intervencije bečkih vladara u pograničnom
području (Slavonski Brod, Bjelovar, Rijeka).
Prema tome, barokni se stil u arhitekturi pojedinih hrvatskih regija prihvaća
u različito vrijeme, te dolazi iz različitih ishodišta. Stoga se i ustaljena stilska
periodizacija na rani, visoki i kasni barok ostvaruje s određenim pomacima. U
okviru cijelog teritorija može se, međutim, izvršiti temeljna podjela na 17.
stoljeće – koje odgovara ranom baroku – i 18. stoljeće – koje obuhvaća visoki i
kasni barok. Uz dominantni barokni izričaj, zamjetljiva je usporedna primjena
drugih stilskih izraza, bilo da je riječ o gotici, renesansi i manirizmu u 17.
stoljeću, ili da se radi o rokokou i klasicizmu tijekom druge polovice 18. stoljeća.
Rezultat je ovdje, slično renesansi, osebujni pluralizam sa zajedničkim stilskim
okvirom.

Arhitektura 17. stoljeća – rani barok
Iako je prvo od dva »barokna stoljeća« u Hrvatskoj još cijelo ispunjeno
ratovima s Turcima, mirom u Žitvi 1606. godine omogućene su stabilnije prilike

u njezinim kontinentalnim krajevima, svedenima na »ostatke ostataka«

(reliquiae reliquiarum), te podijeljenima na Bansku Hrvatsku pod upravom

Hrvatskog sabora i Vojnu krajinu – pogranično područje pod izravnom upravom
Beča. Međutim, osim ugovorenoga mira, 1606. godina značila je za Hrvatsku i
početak baroka: te godine, naime, Hrvatski sabor i zagrebačka gradska općina
pozivaju isusovce u Zagreb. Njihova je funkcija, uz promicanje katoličke obnove,
bila i organizacija školstva, tako da su već 1607. godine utemeljili gimnaziju,
promaknutu 1669. godine u akademiju (jezgru budućeg Zagrebačkog
sveučilišta).
Izgradnjom isusovačkog kompleksa na zagrebačkom Gradecu
ostvareno je novo arhitektonsko žarište u urbanom tkivu srednjovjekovnoga
»slobodnog kraljevskog grada«. Naime, ne samo da je isusovački kolegij na
karakteristično barokni način u svoju strukturu inkorporirao gradske zidine,
rastvorivši ih velikim prozorima, nego je u tradicionalnu samostansku koncepciju
unio bitnu novost: crkva je volumno osamostaljena, dodirujući četverokrilni
samostan samo začeljem, a ne, kako je uobičajeno, cijelom bočnom stranom.
Još više od urbanističkih inovacija, za razvoj hrvatske barokne sakralne
arhitekture važna je organizacija prostora zagrebačke isusovačke crkve,
posvećene sv. Katarini (1620.-1632.). Po uzoru na matičnu crkvu tog reda u
Rimu – Il Gesù – i ovdje je riječ o longitudinalnoj jednobrodnoj građevini s
bočnim kapelama i emporama. Međutim, oblikovanje kapela nadovezuje se na
srednjoeuropsku tradiciju unutrašnjih kontrafora – Wandpfeilera – koju u okviru
ranobarokne arhitekture, nakon prototipa u Münchenu, razrađuje Hans Alberthal
u tri isusovačke crkve: Dillingen (1610.-1617.), Eichstatt (1617.-1620.) i
Innsbruck (1619.-1621.). Oblikovne podudarnosti zagrebačke Sv. Katarine s
navedenim crkvama svjedoče o njihovu izravnom utjecaju, a potvrdu
povezanosti Zagreba sa znamenitom švicarsko-tirolskom graditeljskom obitelji
Albertallija pruža podatak o nešto kasnijem angažmanu graditelja imenom Hans
Alberthal na obnovi zagrebačke katedrale.
Poput navedenih Alberthalovih crkava i zagrebačku isusovačku crkvu
karakterizira snažna prostorna integracija, izražena u ujednačenosti širine broda
i ravno zaključenoga svetišta, s kontinuiranim bačvastim svodom ritmiziranim
susvodnicama. Ritmizaciju dodatno potencira raščlamba čeonih strana zidnih
stupaca pilastrima i prekinutim gređem, te scenična postava oltara u bočnim

kapelama, što usmjeravaju prostor prema dominantnom svetištu. Pored

južnonjemačkog podrijetla prostornog tipa, na moguće veze ove osebujne crkve

sa suvremenim austrijskim građevinama upućuje pak njezino izvorno zabatno
pročelje (prije izmjene 1881. godine). Sudeći prema sačuvanim dokumentima i
građevnoj strukturi, pročelje je, naime, trebalo sadržavati dva zvonika, nalik
nešto mlađoj isusovačkoj crkvi u Beču (1624.-1631.), nastaloj zaslugom
Ferdinanda II., cara koji je osim Eufrozine Pàlfy de Erdödy, glavni donator
zagrebačke crkve.
Osim isusovačke Sv. Katarine, čijoj je baroknosti pridonijelo i naknadno
ukrašavanje štukaturama i zidnim slikama, u Zagrebu nalazimo još jedan
istovremeni (ako ne i raniji) primjer istovjetnog ranobaroknog tipa sakralne
građevine, naizgled prikriven historicističkom obnovom potkraj 19. stoljeća.
Riječ je o gotičkoj franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu, barokiziranoj
tijekom prve polovice 17. stoljeća interpolacijom unutarnjih kontrafora i bočnih
kapela.
Time su u hrvatskom glavnom gradu stvoreni uzori za razvoj crkava
dvaju dominantnih redova – isusovačkog i franjevačkog – ponovljeni ubrzo u
drugom važnom urbanom središtu kontinentalne Hrvatske – Varaždinu – te
potom rašireni i u manja urbana i sakralna središta. Između crkava zamjetljive
su varijacije, uzrokovane vremenom nastanka ili djelovanjem različitih graditelja.
Tako isusovačka crkva u Varaždinu, podignuta 1642.-1646. godine zaslugom
grofa Gašpara Draškovića, u cijelosti slijedi Sv. Katarinu, dok među
franjevačkim crkavama pratimo razvoj od one u Klanjcu (1639.-1655.), pod
patornatom Erdödyja, s jednostavnijim rješenjem unutrašnjosti bez empora, do
varaždinske crkve (1650.) nadsvođene u brodu modernijim tipom križnog svoda.
Sve ih, međutim, karakterizira visoka kvaliteta i jasna tipološka obilježja, kojima
se arhitektura kontinentalne Hrvatske izravno uključila u srednjoeuropska
ranobarokna stilska strujanja.
Navedeno rješenje pokazalo se prikladnim i za crkve drugih redova,
posebice pavlina, a odrazi iste koncepcije prepoznaju se u praksi naknadne
prigradnje bočnih kapela, koja započinje upravo u pavlinskoj gotičkoj crkvi u
Lepoglavi. Međutim, u redovničkoj arhitekturi 17. stoljeća primjenjuje se i
jednostavniji tip longitudinalne jednobrodne crkve bez kapela s ravno
zaključenim svetištem, čemu je primjer nekadašnja pavlinska crkva u

Križevcima (danas župna crkva sv. Ane).

Slična se tlocrtno-prostorna organizacija može pratiti u istodobnoj

arhitekturi župnih crkava kontinentalne Hrvatske, samo što je njihova stilska
interpretacija drukčija: nasuprot dominantnom ranom baroku redovničke
sakralne arhitekture, ovdje nalazimo paralelnu primjenu starijih, ponajviše,
gotičkih oblika. I dok bi se pojava ranijih stilskih elemenata na manjim seoskim
crkvama mogla tumačiti stilskom retardacijom, primjer zagrebačke gotičke
katedrale, u kojoj prema želji naručitelja upravo Hans Alberthal 1647. godine
obnavlja urušeni svod u oblicima kasne gotike, ukazuje na to da se radi o
svjesnom izboru. Jedan od najreprezentativnijih primjera tog trenda predstavlja
župna crkva sv. Anastazije u Samoboru (1671.-1675.). Naime, iako njezina
donatorica, grofica Auersperg, traži od graditelja Hansa Allia da ponovi rješenje
zagrebačke isusovačke crkve sv. Katarine, on je u okviru ranobarokne
Wandpfeiler-crkve projektirao kasnogotičko poligonalno svetište s vanjskim
kontraforima.
Prisutnost starijih stilskih oblika osobito je zamjetljiva tijekom 17. stoljeća
na crkvenim zvonicima. Činjenica da im je uloga ujedno bila obrambena
uzrokovala je njihovu masivnost, a aktualnost i simbolika fortifikacijske
arhitekture iz prethodnoga 16. stoljeća, utjecala je na odabir pretežno
renesansnih oblikovnih elemenata (kordonski vijenci i polukružne bifore).
Reprezentativni primjer te vrste zacijelo je bivši zvonik zagrebačke katedrale,
kojeg 1633.-1643. godine također gradi Hans Alberthal. Osim zvonicima-
kulama, postavljenima u tom ranom razdoblju najčešće uz crkveno pročelje ili
bočno uz svetište, fortificiranost izvangradskih crkava, kao i zagrebačke
katedrale, ostvarivala se njihovim smještajem u kastrumu ili pak na starijem
gradištu. Prostorni i dekorativni oblici prethodnih stilskih razdoblja ostali su na
stanoviti način fiksirani i u tadašnjoj drvenoj sakralnoj arhitekturi. Malobrojni
sačuvani primjeri, pretežno na području Pokuplja i Posavine, svjedoče o dugom
ponavljanju jednoprostornih longitudinalnih rješenja s poligonalnim svetištima i
slikovitim krovnim zvonicima.
Uz prevladavajuće longitudinalne sakralne građevine, tijekom 17. stoljeća
u Hrvatskoj se grade i centralne crkve. Ali dok najznačajnija rotonda –
slobodnostojeća crkva sv. Josipa s kupolom i lanternom u Karlovcu (1680.) –
nije sačuvana, pojedine kružne kapele prigrađene uz longitudinalne crkve

govore jednako o renesansnoj tradiciji oblikovanja prostora kao i o prihvaćanju

baroka u plastičkoj raščlambi (kapela sv. Barbare u župnoj crkvi u Brdovcu).

Najmonumentalniju centralnu crkvu ranobaroknog razdoblja grade, međutim,
ponovno isusovci, ovaj put na sjevernojadranskom području Kvarnera, u Rijeci.
Isusovci dolaze u Rijeku 1627. godine posredstvom bečkog dvora,
zaposjevši ekskluzivne lokacije u gradu, najprije nizinsku neposredno uz more
za koju projektiraju veliku trobrodnu crkvu, a potom se iz statičkih razloga
premještaju na dominantni položaj uz kaštel (1738.), gdje na mjestu crkve
gradskog zaštitnika sv. Vida započinju gradnju istoimene crkve centralnog
tlocrta, uvjetovanog konfiguracijom i veličinom gradilišta. Sastavne dijelove
njihova kompleksa činili su kolegij i sjemenište (srušeni 1935.), a za izdržavanje
učilišta dobili su u feud obližnji Kastav. Tlocrtnu organizaciju Sv. Vida određuje
osmerokutni brod, okružen ovalnim kapelama te nadvišen kupolom. Takvo
rješenje dovodilo se u vezu s Palladijevom tradicijom i Longheninom crkvom
Santa Maria della Salute u Veneciji, no istraživanje opusa projektanta –
Giacoma Briana iz Modene – ukazalo je na još starija ishodišta u okviru
firentinske renesanse. Tome odgovara dvobojnost u raščlambi interijera tamnim
mramornim polustupovima, gređem i lukovima postavljenima ispred bijelih
zidnih površina. Naknadno je prema projektu furlanskog graditelja Bernandina
Martinuzzija dograđena redovnička galerija (1725.), čime je u prostor današnje
riječke katedrale uvedena svijetla i prozračna atmosfera, karakteristična za 18.
stoljeće.
Tijekom 17. stoljeća riječki isusovci započinju gradnju velike longitudinalne
crkve i na svom obližnjem posjedu u Kastvu (tzv. Crekvina), koja u ovaj kraj
unosi inovaciju oblikovanja ranobaroknog dvoranskog prostora proširenog
bočnim kapelama, no taj je pretenciozni projekt ostao nedovršen.
Navedene kvarnerske crkve svojom se kvalitetom ističu u širem kontekstu
sakralne arhitekture 17. stoljeća u obalnoj Hrvatskoj. Naime, ne samo da
isusovci, kao glavni inicijatori podizanja ranobarokne arhitekture, zbog političkih
napetosti između venecijanske i papinske države nisu imali mogućnost
osnivanja svojih sjedišta u jadranskim područjima pod mletačkom upravom,
nego u Dalmaciji u to doba općenito nedostaju uvjeti i potreba za onom
graditeljskom obnovom koja je obilježila ostale hrvatske krajeve nakon
zaustavljanja osmanlijske ekspanzije. Više-manje po strani od ranobaroknih

stilskih strujanja, dalmatinske se crkve grade u skladu s tradicijom domaćih

klesarskih radionica – Bokanića, Pomenića, Pavlovića, Trifunića, Škarpa – kako

to svjedoči hvarska katedrala, započeta početkom 16. stoljeća te građena kroz
cijelo 17. stoljeće u oblicima karakterističnim za renesansu.
Dijametralno oprečnu situaciju Dalmaciji nalazimo, međutim, ponovno na
jugu istočnoga Jadrana, u Dubrovniku. Svojom kvalitetom i stilskim obilježjima
sakralna arhitektura toga grada-države, nastala nakon razornoga potresa 1667.
godine, na visokom nivou zaključuje ranobarokna dostignuća cijele Hrvatske,
najavljujući visoki barok. Ali posebni status Dubrovnika, tj. njegova samostalna
državnost, omogućila je prihvaćanje baroka i ranije od navedene sveobuhvatne
postpotresne obnove. Tako se obilježja novog stila zamjećuju već u okvirima
manirističke arhitekture koja ovdje, nadovezujući se na izrazitu renesansu, biva
jasnije artikulirana nego u drugim našim sredinama. Uz bogatu dekoraciju crkve
i zgrade bratovštine Rosario (1594., 1642.), istaknut je primjer tome crkva
Gospe od Karmela, zvana Karmen, na Pustijerni (1633.-1636.). Zbog zaobljenih
prijelaza između broda i svetišta već je i ranije bila zamijećena njezina
baroknost, no nedavno arheološko otkriće odgovarajućeg zaobljenja i uz
pročelni zid, ukazuje na projekt ranobarokne eliptoidne crkve.
I najistaknutije barokno urbanističko-arhitektonsko žarište u povijesnoj
jezgri Dubrovnika – isusovački kompleks – započinje svoju građevnu povijest
prije potresa 1667. godine. Osnivanje kolegija omogućila je ostavština isusovca
Marina Gundulića, a ambiciozni plan rektora Gianbattiste Canaulija (1653.)
predvidio je regulaciju cijele gradske četvrti u najstarijem, povišenom dijelu
grada, kako bi kompleks dobio dominantni položaj. Reprezentativnosti položaja
bila je primjerena prvotna crkva (1661.) koju, nasuprot uobičajenom
isusovačkom longitudinalnom tipu, karakterizira (kao i u Rijeci) centralna
koncepcija s kružnim brodom i ovalnim kapelama upisanima u poligon, no
realizaciju tog osebujnog projekta, pripisanog isusovačkom graditelju Serafinu
Fabriniju, zaustavio je potres.
Katastrofalni potres 6. travnja 1667. godine, u kojem je izginula trećina
stanovništva, oštetio je ili do temelja porušio najvažnije javne i sakralne
građevine, te većinu stambenoga fonda. Samo je razmjerno dobra sačuvanost
gradskih zidina bila razlogom da se, umjesto osnivanja novog naselja na
poluotoku Lapadu, pristupi obnovi grada. Način na koji je obnova vođena,

međutim, preobrazio je Dubrovnik u jedan od najbaroknijih gradova na Jadranu.

Zaslugom grada-države ta je zadaća povjerena vrsnim stranim arhitektima, a

političko rivalstvo dviju Republika – Dubrovačke i Venecijanske – usmjerilo je
Dubrovčane prema drugim talijanskim centrima, a ponajprije Rimu. Zahvaljujući
naklonosti pape, ali i djelovanju dubrovačkog diplomata pri Svetoj stolici –
Stjepana Gradića – u samome se ishodištu barokne umjetnosti pronalaze
projektanti glavnih graditeljskih pothvata, primljeni u državnu službu Dubrovačke
Republike.
Prvi od njih, Giulio Ceruti, poslan u Dubrovnik neposredno nakon potresa,
autor je »modela obnove grada«. U jednostavnim tipskim kućama sagrađenima
na glavnoj ulici Placi i u susjednim blokovima (koji uglavnom slijede matricu
srednjovjekovnoga planiranoga grada), osim ekonomiziranja gradnje,
prepoznaje se tipično barokna težnja prostornoj ekstenziji koja se postiže
multipliciranjem unificiranih pročelja. Kad su u žarišta urbanih osi postavljene i
reprezentativne sakralne građevine, ostvareni su barokni urbanistički efekti
bliski mnogim tadašnjim europskim gradovima.
Prvu urbanističko-arhitektonsku inovaciju te vrste značila je gradnja nove
katedrale inicijativom Stjepana Gradića, a prema projektu Andree Buffalinija.
Započeta 1673. godine na temeljima srušene romaničke katedrale, barokna je
katedrala preorijentacijom pročelja formirala reprezentativnu kulisu novoga trga
oblikovanog na mjestu potresom srušenih kuća. Svojom, pak, osnovom u obliku
latinskog križa s kupolom nad križištem, unijela je u Dubrovnik rimski model
crkve, započet s Il Gesù, te potom dalje razvijan u smislu jačanja barokne
prostorne integracije i dinamike u brojnim crkvama 17. stoljeća (Sant' Andrea
della Valle, San Carlo al Corso). Ali za razliku od navedenih rimskih
jednobrodnih crkava s bočnim kapelama, dubrovačka je katedrala trobrodna
građevina s bočnim kapelama što i njezinom pročelju daje određeni pečat
osebujnosti. Dokumenti o gradnji svjedoče da je navedena trobrodnost bila
izričita Gradićeva želja (uvjetovana dimenzijama prethodne romaničke
katedrale), a usporedbe sa širim mediteranskim područjem upućuju da se
projektant okrenuo i sjevernotalijanskim uzorima. Određene paralele prostornoj
koncepciji dubrovačke katedrale nalazimo, naime, u Genovi (SS. Annunziata)
odakle potječu i prva dva voditelja njezine gradnje – Paolo Andreotti i Pier
Antonio Bazzi.

Zahvaljujući trećem voditelju gradnje – Sicilijancu Tommasu Napoliju –

angažiranom u državnoj službi Dubrovačke Republike tijekom posljednjeg
desetljeća 17. stoljeća, dubrovačka je katedrala zadobila i južnotalijanski pečat.
Osim zamjene projektiranoga bačvastog svoda križnim svodom, te unošenja
baroknog plasticiteta u inače ranobarokni repertoar arhitektonske plastike,
Napoli je obogatio katedralu bočnim terasama s balustradama. Navedeni
arhitektonski element, izveden po uzoru na crkve Palerma, Tommaso Napoli će
kasnije, nakon službe na habsburškom dvoru, ponoviti na svojim remek-djelima
– vilama Valguarneri i Palagoniji na Siciliji. Štoviše, i u Dubrovniku možemo
pratiti znatan utjecaj katedralnih terasa na gradsku stambenu i ladanjsku
arhitekturu. U sakralnoj arhitekturi taj se vrsni arhitekt internacionalnog značenja
ponovno iskazao pri obnovi gotičko-renesansnog Kneževa dvora, gdje projektira
kapelu ovalnog tlocrta. Samu pak katedralu dovršio je 1712. godine dubrovački
graditelj i klesar Ilija Katičić, proširivši stečena iskustva najprije u Dubrovniku, a
potom i u susjednoj Boki kotorskoj gdje gradi svetište crkve Gospe od Škrpjela
na otočiću ispred Perasta.
Potkraj 17. stoljeća projektirana je i najkvalitetnija barokna sakralna
građevina Dubrovnika – isusovačka crkva sv. Ignacija. Naime, pošto je
započeta gradnja kolegija prema Fabrinijevim nacrtima, isusovci su poslije
potresa odustali od prvotnog plana centralne crkve, priklonivši se klasičnom tipu
jednobrodne longitudinalne građevine s dva para bočnih kapela i prostranim
svetištem. Za projektanta, međutim, ovaj put je izabran vodeći talijanski arhitekt
i slikar isusovačkoga reda – Andrea Pozzo iz Tridenta. Kao u Pozzovu San
Ignaziju u Rimu ili njegovoj adaptaciji isusovačke crkve u Beču, i ovdje je
organizacija prostora i raščlamba zidova izvedena u funkciji scenične
dominacije bogato oslikanog svetišta, čime je dubrovačka isusovačka crkva
postala prvo ostvarenje visokog baroka, ne samo u Dubrovniku nego i uopće u
Hrvatskoj.
Prethodno izneseni slijed gradnje ranobarokne sakralne arhitekture prati
profana arhitektura – dvorci, ljetnikovci, palače i samostani – no još razmjerno
nesigurne prilike u 17. stoljeću nisu omogućile primjenu odgovarajućih stilskih
postignuća. Naime, u skladu s potrebom utvrđenosti, posebno izraženom kod
izvangradskih feudalnih rezidencija, stambena se arhitektura oblikuje u okviru

zatvorenih, dakle, renesansnih prostornih koncepcija. U tom pogledu

najkvalitetnija ostvarenja nalazimo među utvrđenim dvorcima hrvatskih velikaša

– Zrinskih i Frankopana – čiji su se posjedi u 17. stoljeću protezali duž cijele
Hrvatske, od Jadrana na jugu do Međimurja na sjeveru. No bez obzira što je
ban Nikola Zrinski povjerio 1650. godine obnovu svojih Novih dvora u Čakovcu
vodećem srednjoeuropskom arhitektu Filibertu Luccheseu, a knez Petar Zrinski
istovremenu gradnju Novog Zrinskog grada u Kraljevici zasada nepoznatom
znalačkom projektantu, u oba reprezentativna primjera riječ je o četverokrilnim
građevinama s arkadno rastvorenim unutrašnjim dvorištima. Model kaštela s
ugaonim okruglim kulama, cjelovito realiziran u Kraljevici, davao je obilježje
utvrđenim obitavalištima i drugih plemića kontinentalne Hrvatske, primjerice
Erdödyja u Novim Dvorima Klanječkim (1603.) ili Orehovečkih u Gornjoj Rijeci
(1663.), dok Draškovići svoj četverokrilni dvorac u Klenovniku (1593.-1667.)
zaštićuju, kao i Zrinski Čakovec, vanjskim prstenom fortifikacija. Nagovještaji
novoga stila u tim impozantnim zdanjima očituju se tek u detaljima arhitektonske
plastike.
Na sličnoj se koncepciji temelji prostorna organizacija istodobnih
samostana. U smislu različitog stilskog formiranja profane i sakralne arhitekture
u 17. stoljeću posebno je indikativan isusovački samostan na zagrebačkom
Gradecu (1641.-1645.). Premda sagrađen poslije ranobarokne crkve sv.
Katarine, fasade njegova klaustra raščlanjene su polukružnim renesansnim
monoforama. Barokni je ton dobio tek dogradnjom drugog kata početkom 18.
stoljeća što, obuhvativši sva tri krila, izuzev pročelnog (koje ostaje niže),
najavljuje otvoreni »U« tlocrt. Samostani podignuti izvan gradova i sami su
često bili utvrđeni, čime je još više naglašena njihova sličnost s feudalnim
kaštelima, kako to svjedoče pavlinski samostani u Lepoglavi i Sveticama.
Iako četverokrilne kaštele kao svoja obitavališta podiže i dalmatinsko
plemstvo, u južnom dijelu Hrvatske nastaju tijekom 17. stoljeća složenije
kombinacije stambene, ladanjske i fortifikacijske arhitekture. Tako se primjerice
na prostoru Dubrovačke Republike grade reprezentativni maniristički ljetnikovci
u neposrednoj blizini Grada – Pucić-Crijevićev na Pilama, Natalijev u Gružu, a
usporedno s njima i osebujne torete – utvrđene ladanjske kuće plemića po
rubnim dijelovima Republike – Zlatarićeva kula u Pijavičinom na Pelješcu,
knežev dvor u Pridvorju. Dok su u njihovu unutrašnjem rasporedu ponovljena

dostignuća dubrovačke gradske arhitekture – toreta u Kuparima – svojim

fortifikacijskim elementima, posebno stražarnicama, torete svjedoče o

utjecajima iz susjedne Boke kotorske, ali i s nasuprotne jadranske obale prije
svega Apulije. U pogledu spomenuta ispreplitanja različitih utjecaja posebno je
zanimljiva utvrđena stambena arhitektura otoka Visa, što upravo u 17. stoljeću
doživljava svoj procvat. Naime, u tom omiljenom ladanjskom boravištu
aristokracije susjednoga otoka Hvara, koja je na Visu imala velike
zemljoposjede, djelovanjem domaćih i dubrovačkih graditelja, uz tradicionalne
kuće-kule nastaju i slikoviti kompleksi poput Jakinovih dvora u viškom naselju
Kut, s ljetnikovcem dubrovačkog tipa rastvorenim »venecijanskom« kvadriforom,
te slobodnostojećom kulom podignutom unutar ograđenog vrta.
Unatoč smještaju većine navedenih ladanjskih sklopova unutar prostranih
perivoja, barokni razvoj stambene arhitekture u smislu jačeg povezivanja s
okolnim prostorom omogućio je u 17. stoljeću tek sigurni obruč gradskih
fortifikacija. U tom pogledu prednjači Dubrovnik. Naime, već spomenuta
razaranja u potresu 1667. godine bila su snažan poticaj obnovi gotovo
cjelokupne stambene izgradnje, a promijenjene prostorne okolnosti omogućile
su objedinjavanje većeg broja starijih parcela. Time su stvoreni preduvjeti za
afirmaciju novoga stila upravo u rješenju unutrašnjeg prostora, organiziranog na
tipično barokni način oko reprezentativno koncipiranog stubišta – palača
Zamanja u Pracatovoj ulici (1672.-1675.). Činjenica pak da neke parcele ostaju
neizgrađene, te se, uređene kao terase ili vrtovi, povezuju s interijerima palača,
omogućila je također za barok karakteristično prožimanje vanjskog i unutrašnjeg
prostora. Međutim, kada se interijeri i eksterijeri palača organiziraju oko istih osi,
jasno je da je došlo do afirmacije i nekih visokobaroknih načela – palača
Bessegli u Ulici Cvijete Zuzorić. Arhivski izvori upućuju da su projektanti
paradigmatskih rješenja u stambenoj arhitekturi Dubrovnika bili već spomenuti
talijanski arhitekti angažirani na obnovi sakralnih i javnih građevina: Giulio
Ceruti, Francesco Cortese, Paolo Andreotti, Tommaso Napoli. Daljnji stilski
pomak u gradnji dubrovačkih palača ostvarit će, međutim, dubrovački arhitekti i
graditelji tijekom 18. stoljeća.
Arhitektura 18. stoljeća – visoki i kasni barok

Početak novoga stoljeća podudara se s ključnom političkom promjenom

u Hrvatskoj: oslobađanjem njezina istočnog dijela, Slavonije, od osmanlijske
okupacije. Veliki oslobodilački austrijsko-turski rat, započet porazom Turaka kod
Beča 1683. godine, te okončan zaslugom princa Eugena Savojskog mirom u
Sremskim Karlovcima 1699. godine, preobrazio je reliquiae reliquiarum
nekadašnjeg Hrvatskog kraljevstva, u Croatia rediviva – oživjelu Hrvatsku, s
teritorijem proširenim gotovo za trećinu svoje veličine i granicama utvrđenim na
Savi i Dunavu. Usporedni proces potiskivanja Turaka od strane Venecije na
Jadranu donio je dalmatinskim gradovima, uz povećanje okolnog područja
(zaleđa), i mogućnost za početak prosperiteta. U onom pak dijelu današnje
Hrvatske, gdje su se dvije velike kršćanske sile, Habsburška Monarhija i
Mletačka Republika, našle u međusobnom sukobu (a ne u sukobu s
Osmanlijskim carstvom), a to su Istra i Kvarner, nakon dugotrajnih iscrpljujućih
ratova u prethodnom razdoblju, 18. stoljeće također je značilo razdoblje
relativnog mira i stabilnosti.
Navedena situacija odrazila se na procvat cjelokupne umjetnosti, a
posebice arhitekture, koja od dvadesetih godina pa do sredine novog stoljeća
postupno zadobiva razvijena barokna obilježja. Međutim, za razliku od 17.
stoljeća, kada se u većini hrvatskih regija novi stil manifestirao prvenstveno na
crkvama, sada barok podjednako obilježava sakralnu i stambenu arhitekturu –
palače i dvorce – a ostvaruju se i važna urbanistička dostignuća.
Najvažnije promjene odigrale su se tijekom prve polovice 18. stoljeća u
graditeljstvu oslobođene Slavonije. Ponajprije njezino utvrđivanje sustavom
gradova-tvrđava na velikim rijekama: Broda na Savi, Osijeka na Dravi i
Petrovaradina na Dunavu – što ih je koncipirao sam princ Eugen Savojski –
predstavlja fenomen u europskim okvirima. I arhitektonski zahvati, koji su
obilježili početak visokog baroka u tom dijelu Hrvatske izravno su vezani uz
Eugena Savojskog i pobjedu nad Osmanlijama. Na svom posjedu u Bilju,
nedaleko Osijeka, koji dobiva za zasluge u ratu od cara Leopolda I., princ
Eugen podiže 1707.-1712. godine utvrđeni lovački dvorac, a u obližnjem Topolju
daje 1722. godine sagraditi zavjetnu crkvu sv. Petra i Pavla u spomen pobjede
nad Turcima. Kada se uzme u obzir da je Eugenov projektant bio sam Johann
Lucas von Hildebrandt, najznačajniji austrijski barokni arhitekt tog vremena, ne

začuđuje da niski četverokrilni dvorac u Bilju s dominatnim ulaznim dijelom

naglašenim tornjem s lukovicom podsjeća na pojedine dvorce koje Hildebrandt

za istog naručitelja gradi na teritoriju monarhije (Ober Siebenbrunn, Ráckeve).
Istom kulturnom krugu pripada i crkva u Topolju jedinstvenoga bačvasto
svođenog prostora zaključenog oblom apsidom te s vanjskim i unutrašnjim
zidovima raščlanjenima elegantnim pilastrima. Njezina simbolička vrijednost
očituje se u istaknutom položaju uz rukavac Dunava poviše Mohačkoga polja,
gdje je 1526. godine sultan Sulejman izvršio pobjednički prodor na teritorij
Hrvatsko-Ugarske kraljevine, ali i gdje je 1687. godine osmanlijska vojska
pretrpjela veliki poraz što ju je primorao na povlačenje iz Ugarske.
Prema najnovijim istraživanjima, Hildebrandov se utjecaj može
prepoznati u Slavoniji i na sakralnoj arhitekturi nekih drugih vlastelinstava, koja
su nakon oslobođenja pripala austrijskom plemstvu (Valpovo), a posebno na
oktogonalnoj crkvi sv. Ane podignutoj sred tvrđave Brod 1743. godine (srušena
nakon Drugog svjetskog rata). Njezina orginalnost sukladna posebnom statusu
tvrđavske crkve, očitovala se u paviljonskoj koncepciji, s vratima na četiri strane,
nalazeći paralele ponajprije u Hildebrandtovim vrtnim paviljonima, ali i u
osebujnoj, kasnije obnovljenoj, ovalnoj kapeli Marije Mira na mjestu
potpisivanjha povijesnog mira 1699. godine u Sremskim Karlovcima.
Osim vojne zaštite i formiranja vlastelinstava, koje organizira habsburški
dvor – pa su u odgovarajućim arhitektonskim zahvatima dominantni utjecaji
Beča – u Slavoniji se od početka 18. stoljeća provodi reinkorporacija teritorija u
sustave državne i crkvene uprave, vođena iz Zagreba. U tom procesu,
konsolidaciji biskupija prethodi širenje crkvenih redova, da bi tek na kraju
uslijedila uspostava županija. Jednako kao stotinu godina ranije u zapadnoj
Hrvatskoj, i ovdje su početkom 18. stoljeća najustrajniji širitelji barokne
arhitekture bili crkveni redovi: franjevci, koji održavaju kontinuitet katoličanstva
za vrijeme stopedeset godina turske okupacije, te novopridošli misionarski red
isusovaca.
Bez obzira je li bila riječ o obnovi franjevačkih sklopova iz vremena prije
osmanlijske dominacije – Velika, Požega, Našice – ili o baroknim
novogradnjama – Slavonski Brod, Vukovar – nastavlja se tradicija zatvorenih
četverokrilnih samostana s longitudinalnim crkvama, ponekad nadopunjenima
bočnim kapelama. Svojim arhitektonskim obilježjima ističu se franjevački

kompleksi u Brodu (započet 1727.) i Cerniku (započet 1728.); prvi po niskom

masivnom zvoniku, prilagođenom gradu-tvrđavi, i impresivnom trijemu s

kamenim stupovima u klaustru, a drugi po povećanju križno svođenih traveja u
crkvi s blago zaobljenim bočnim kapelama, čime su decentno najavljene stilske
promjene. No primjeri poput isusovačke crkve sv. Mihovila u Osijeku ili
franjevačke crkve sv. Roka u Virovitici nagovješćuju da je došlo vrijeme
radikalno nove stilske interpretacije tradicionalnih predložaka.
Isusovci dolaze u Osijek odmah po oslobođenju od Turaka 1687.
godine, kada taj grad postaje glavno habsburško uporište za daljnje ofanzive
protiv Osmanlijskog carstva. Jačanje njegove strateške važnosti bilo je
popraćeno urbanističkom preobrazbom: 1712.-1721. godine podiže se planirani
barokni grad sa širokim ulicama unificiranih pročelja i središnjim trgom
uokvirenim reprezentativnim javnim zgradama, od kojeg se pruža scenična
vizura prema trgu s isusovačkim kompleksom. Dominantna crkva sv. Mihovila,
(1725.-1767.), ističe se ponajprije tipom pročelja s dva zvonika uobičajenim od
ranobaroknog razdoblja upravo u isusovačkoj arhitekturi (crkve u Beču, Trnavi i
Györu). Međutim, ono što je u njezinoj koncepciji novo za područje u kojem je
sagrađena, unutrašnja je transformacija Wandpfeiler-konstrukcije proširenjem
kapela između zidnih stupaca, te postavom oltara ispod prozora, čime su u
longitudinalni prostor bačvasto nadsvođene lađe uvedene poprečne osi.
Slično rješenje nalazimo na suprotnom kraju Hrvatske u pavlinskoj crkvi
sv. Petra u Šumi, u tada habsburškom dijelu Istre. No, daljnji stupanj razvoja
istog tipa redovničke arhitekture ostvaruju na teritoriju Slavonije franjevci u
Virovitici. Prisutni u tom gradu od 13. stoljeća, s obnovom kompleksa započinju
1725. godine, zaokruživši ga gradnjom monumentalne longitudinalne crkve s
bočnim kapelama (1746.-1757.). Bitna novost u odnosu na starije građevine
očituje se u zaobljenom tlocrtu kapela, te u naglašavanju svetišta dvjema
eliptoidnim kupolama, dok eleganciju prostornih proporcija potencira raščlamba
zidova jonskim pilastrima. Takvim svojim obilježjima, virovitička crkva sv. Roka
odražava stilske promjene što se tijekom prve polovice 18. stoljeća odigravaju u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj kojoj je u okviru crkvene podjela pripadala.
Nasuprot obnoviteljskim pothvatima u Slavoniji, gdje je većina baroknih
zahvata predstavljala gradnje iz temelja, u sjeverozapadnom dijelu
kontinentalne Hrvatske, pošteđenom turske okupacije, početkom 18. stoljeća

veliki udio imaju barokizacije starijih objekata. U sakralnoj arhitekturi, uz

nadsvođivanje crkvenih brodova te obnovu pročelja i povisivanje zvonika,

najvažnije su intervencije te vrste dogradnje bočnih kapela starijim crkvama. U
skladu s visokobaroknim zahtjevima, one se, međutim, više ne nižu (kao u
ranobaroknom razdoblju) duž lateralnih strana crkava, nego se postavljaju jedna
nasuprot drugoj, u poprečnu os broda, kako to svjedoče pojedini slikoviti primjeri
hodočasničkih crkava u Hrvatskom zagorju – Taborsko, Vinagora, Belec. Time
je najavljena glavna tema sakralne arhitekture zrelobaroknog razdoblja –
centralizacija longitudinalnog prostora – koja će tijekom prve polovice 18.
stoljeća najviše doći do izražaja upravo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Spomenuta tendencija ostvaruje se najprije u okviru tzv. trolisnih
crkava, vezanih uz graditeljstvo pavlina. Riječ je o građevinama s trikonhalno
oblikovanim svetištem s kupolom, nadovezanim na izduženu lađu, što je u
osnovi renesansna ideja, u srednjoeuropskom prostoru na visokoj razini
realizirana u katedrali u Salzburgu. No prostorni odnosi između broda i
dominantnog svetišta, postignuti već kod najranije hrvatske crkve tog tipa –
Majke Božje Koruške u Križevcima (1725.) – svjedoče o baroknom izrazu,
utemeljenom na djelima štajerskih graditelja Carlonea i Hornera. Naime
križevački su pavlini uz stariju lađu dogradili kvadratno svetište s tri niske apside
i visokom kupolom. Još znatnije veze sa štajerskom arhitekturom prepoznatljive
su u idućoj, također pavlinskoj crkvi istog tipa – Sv. Jeronimu u Štrigovi (1738.-
1740.). Iako je ovdje trolisni tlocrt utemeljen na starijoj građevini, u interijeru je
postignuto jače isticanje kupole, dok vanjštini glavni pečat daju dva pročelna
tornja.
Naglašavanje svetišta kupolom javlja se u tom razdoblju i kod pojedinih
crkava kojih svetište nema trkonhalni oblik, a to je ponajprije kapela Presvete
krvi Kristove u Dvorcu Batthyany u Ludbregu, građena tijekom obnove dvorca
prema projektu arhitekta Josefa Huebera iz Graza (1745.), te zagrebačke crkve:
Sv. Franjo Ksaverski (1748.-1752.) uz isusovačku ladanjsku rezidenciju i Sv.
Marija na Dolcu na mjestu srednjovjekovne cistercitske opatije. Te su crkve
ujedno značajne jer unose nove teme u arhitekturu ovoga područja, kao što su
eliptoidne niše u brodu (Ludbreg), konveksno-konkavno pročelje (Ksaver) i
trobrodnost (Dolac), što, međutim za kontinentalno područje ostaje iznimna.
Trolisni tlocrt s kupolom prihvatili su i pojedini plemići za svoje

mauzoleje, kako to svjedoči kapela Majke Božje u Križančiji kraj Velikog

Bukovca na posjedu grofova Draškovića iz 1731. godine. Međutim, činjenica da

je ovdje riječ o centralnoj građevini, tj. da je bočnim konhama naglašena sama
okrugla lađa (a ne svetište kao kod ranijih primjera), dovodi navedenu kapelu u
izravnu vezu s arhitektonskim tipom, koji na području sjeverozapadne Hrvatske
najjasnije izražava visokobaroknu težnju dinamičnoj koncepciji centraliziranog
prostora, a to su tzv. četverolisne crkve.
Slično trolisnima, i četverolisne crkve pripadaju regionalnim
fenomenima baroknoga graditeljstva, čija rasprosranjenost nadilazi današnje
granice država. Postoje različite teorije o podrijetlu četverolisnog tipa, ali u
obliku kakav je prisutan u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, on se formira u
kasnobaroknoj arhitekturi Štajerske. U Hrvatskoj najranija se četverolisna crkva
gradi na posjedu zagrebačkih biskupa. Riječ je o župnoj crkvi sv. Ladislava u
Pokupskom koju 1736.-1739. godine daje podići biskup Juraj Branjug, poznat
kao obnovitelj biskupske palače u Zagrebu, interpolirane u renesansnu
katedralnu tvrđavu. Crkvu karakterizira kvadratično segmentno zaključeno
svetište i šira kvadratična lađa s dvije plitke stiješnjene bočne kapele koje
zajedno s tzv. svođenim slavolukom na prijelazu prema svetištu, te njegovim
pandanom iznad pjevališta, formiraju četverolisni oblik. Osim tlocrta, značajnu
inovaciju za daljnji razvoj barokne arhitekture u Hrvatskoj znači primjena
kupolastih svodova u brodu i svetištu, tzv. čeških kapa (koje će uskoro potpuno
zamijeniti starije tipove bačvastih i križnih svodova).
Ubrzo se na obližnjem području uz Kupu grade još dvije župne crkve slične
prostorne organizacije (Donja Kupčina i Kupinec), da bi tijekom petog desetljeća
18. stoljeća taj model bio prihvaćen i na širem teritoriju Zagrebačke biskupije,
dostigavši vrhunac razvoja u kasnobaroknoj hodočasničkoj crkvi sv. Marije
Jeruzalemske na Trškom Vrhu iznad Krapine (1749.-1752.). Osim visoke razine
barokne dinamike postignute konveksno-konkavnim tretmanom zidnih površina,
crkva se odlikuje i razrađenom kompozicijom pročelja. Naime, i u
sjeverozapadnoj se Hrvatskoj tijekom prve polovice 18. stoljeća postupno
prihvaća srednjoeuropska invencija zvonika »iza pročelja« (postavljenog s jedne
strane na pročelni zid a s druge na unutrašnji luk koji određuje pjevalište), što
upravo u pročelnom zvoniku Trškog Vrha dostiže najzrelije rješenje, sa
središnjim poljem naglašenim zabatom, te s konkavnim bočnim zonama.

Dojmljivosti crkve pridonosi smještaj na dominantnom položaju u krajoliku,

pojačan oblikovanjem cinktora (zaštićenog ophoda) s okruglim kulama i

unutrašnjim trijemom.
Podudarnosti u prostornoj organizaciji s hrvatskim četverolisnim
crkavama, te adekvatni raspon u stilskom razvoju pokazuje skupina štajerskih
crkava, rasprostranjenih na teritoriju današnje Slovenije i Austrije, od kojih su
one u Ponikvama (1735.-1740.) i Rogatcu (1738.-1743.) najranije, a u Sladkoj
Gori (1743.-1751.) i Ehrenhausenu (1751.-1754.) najraskošnije. U ranijoj
literaturi neke od spomenutih crkava bile su pripisane mariborskom graditelju
Johannu Fuchsu, da bi potom njihovim projektantom bio proglašen Fuchsov
mariborski prethodnik u istoj graditeljskoj redionici – Josef Hoffer. Nedavno je
pak uočen utjecaj štajerskih arhitekata Carla Antonija Carlonea i Johanna
Geroga Stennga na prvu četverolisnu crkvu u regiji – Pokupsko, a Josefa
Huebera na one kasnije – Trški Vrh, Sladka Gora i Ehrenhausen, čime je i dalje
pitanje projektanta tih paradigmatskih rješenja za kasnobaroknu sakralnu
arhitekturu Hrvatske i Štajerske ostalo otvoreno.
Disperzija četverolisnih crkava sredinom 18. stoljeća u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj označila je prekretnicu u sakralnoj arhitekturi: njome je prekinuta
tradicionalna stroga podjela na longitudinalni i centralni tip, te započinju različite
varijacije njihove sinteze. Brodovi longitudinalnih crkava centraliziraju se
kvadratičnim travejima čeških kapa, redovito s dva od njih – crkva sv. Franje
Ksaverskog u Zagrebu, a ponekad i s tri traveja zaobljenih bočnih strana –
župna crkva sv. Nikole u Varaždinu (1753.-1761.), dok je svetište u takovj
koncepciji, kao i u prvoj četverolisnoj crkvi, obavezno kvadratično i zaključeno
užom stiješnjenom ili segmentnom apsidom (tzv. dvodijelno svetište). Često se
grade crkve sastavljene od dvodijelnog svetišta i šire kvadratične jednotravejne
lađe sa svođenim slavolukom i njegovim pandanom iznad pjevališta – župne
crkve u Gradišću iznad Bosiljeva (1753.) te na Draškovićevu posjedu u
Brezovici (1756.), a zamjetan je i obrnuti slijed redukcije četverolisnih crkava, sa
lađom proširenom stiješnjenim kapelama, ali bez svođenog slavoluka –
pavlinska kapela sv. Jurja u Purgi Lepoglavskoj (1749.). U tom pogledu
posebno zanimljivo rješenje predstavlja kombinacija četverolista s ovalom,
izvedena u župnoj crkvi sv. Lovre u Vivodini (1753.).
Vrhunac tog trenda te ujedno i jedan od najviših dometa kasnobarokne

sakralne arhitekture na području Hrvatske uopće, znači ovalna crkva sv. Marije

Magdalene na vlastelinstvu zagrebačkog Kaptola u Selima kod Siska (1759.-

1765.). Njezinu prostornu organizaciju čini dominantni ovalni brod pod visokom
kupolom s eliptoidnim predvorjem na jednoj strani te segmentno zaključenim
svetištem na drugoj strani, čime se crkva nadovezala ne niz vrhunskih
austrijskih ostvarenja, počam od Hildebrandtove crkve sv. Petra u Beču. No za
razliku od navedenog uzora, ali i njegovih kasnijih štajerskih izvedenica poput
župne crkve u Saggautalu, s ovalnim brodom proširenim širim bočnim i užim
dijagonalnim kapelama, ovdje zidove broda raščlanjuju tek plitke dijagonalne
niše za oltare smještene između klasičnih dvojnih pilastara, što odaje
projektanta upoznatog sa suvremenom bečkom arhitekturom. Posebna
vrijednost ove kasnobarokne crkve s obilježjima rokokoa, očituje se u
oblikovanju bogato raščlanjenog konveksnog pročelja flankiranog s dva
elegantna zvonika konkavno uvučenih strana. Time se crkva u Selima uključila
u skupinu sakralnih građevina s dva tornja, koje s različitih strana markiraju
prilazne ceste Zagrebu – crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brezovici
(1756.) te crkva Svih svetih u Sesvetama (1766.-1773.), i sama također
elegantna ovalna građevina.
U kontekstu visokokvalitetnih kasnobaroknih crkava sredine 18.
stoljeća, valja posebno istaknuti današnju katedralu sv. Terezije u Požegi
(1756.-1763.), podignutu zaslugom zagrebačkog biskupa Franje Thauzyja i
potporom same carice Marije Terezije. Postavši kao filijala zagrebačkog Kaptola
sakralnim središtem za široko područje oslobođene Slavonije, crkva je rezultat
inventivnog projekta iskazanog jednako u unutrašnjoj kao i u vanjskoj
kompoziciji. Monumentalna unutrašnjost podijeljena je, naime, na tri prostrana
kvadratična traveja baldahinskih svodova, od kojih je središnji naglašen
zaobljenim bočnim kapelama. Centralizacija tog dominatnog dijela cjelokupnog
prostora potencirana je skošenjem uglova u okviru inače koveksno-konkavno
tretiranih zidnih stupaca s kompozitnim pilastrima. Pročelju, pak, glavni pečat
daje inkorporirani zvonik efektne konstrukcije s vanjskim kontraforima i
udvostručenim parovima voluta, u čijoj se eleganciji prepoznaje specifična
lakoća i prozračnost rokokoa. Svojom volumno-prostornom organizacijom
požeška župna crkva (današnja katedrala) nadilazi ranije spomenute
četverolisne crkve, te se uklapa u šire srednjoeuropske trendove centralizacije

longitudinalnih crkava, čiji je glavni predstavnik na području Habsburške

monarhije bio bečki arhitekt Franz Anton Pilgram. No, samo oblikovanje
arhitektonske plastike, kapela i pročelja, upućuje ponovno na štajerski
arhitektonski krug, odnosno na graditelja Josefa Hoffera, s kojim je Zagrebačka
biskupija bila povezana.
Prema tome sredina 18. stoljeća značila je u sakralnoj arhitekturi
kontinentalne Hrvatske razdoblje najviših kvalitativnih dometa u okviru
kasnobaroknog stilskog izraza, potaknutih sveopćim gospodarskim
prosperitetom marijaterezijanskog razdoblja. Ujedno to je početak kvantitativnog
povećavanja opsega gradnje, koji u stilskom smislu završava usvajanjem
klasicizma tijekom jozefinskog perioda. Nastavljaju se dominantni austrijski
utjecaji, ali pisani izvori druge polovice 18. stoljeća svjedoče o aktivnosti većih
graditeljskih radionica u Zagrebu i Varaždinu. Istaknut ćemo samo najznačajnije
stilsko-tipološke fenomene toga razdoblja.
Uz daljnje varijacije sinteze longitudinalnih i centralnih crkava, čiji je
predstavnik pijaristička (župna) crkva sv. Terezije sred novoosnovanog vojnog
grada Bjelovara (1756.-1772.), tijekom druge polovice 18. stoljeća, ponovno
dolazi do izrazitije distinkcije između navedenih tipova, čime se na određeni
način postupno odražava i novi ukus klasicizma. Longitudinalni tip zastupaju
velike jednobrodne crkve podijeljene na jednolike traveje čeških kapa, što se
podižu na području cijele kontinentalne Hrvatske, uključivo i Slavoniju,
primjerice župna crkva sv. Ivana Nepomuka u Vinkovcima (1772.), ali su ipak
posebno karakteristične za područje Vojne krajine, poput župne crkve sv. Lovre
u Petrinji (1780.-1781.), gdje ih projektiraju vojni inženjeri.
Jozefinskim odredbama (patent o vjerskoj toleranciji 1781. godine),
pandane katoličkim crkvama u krajiškim naseljima počinju potkraj 18. stoljeća
predstavljati pravoslavne crkve koje se, napustivši nasljeđe bizantinizma
(prisutnog primjerice u manastiru Lepavina kraj Koprivnice) sada integriraju u
tipologiju srednjoeuropskih crkava. Unutar tipskih longitudinalnih rješenja, koja i
početkom 19. stoljeća zadržavaju pojedine barokne elemente (tzv. barokni
klasicizam), ističu se pretenciozniji zahvati, poput pravoslavne crkve sv. Nikole u
Karlovcu Josipa Stillera (1784.-1786.). Sve ih, međutim, karakterizira smanjenje
postorne dinamike i plošnost arhitektonske plastike, generalna obilježja
arhitekture nadolazećeg klasicističkog perioda.

I među crkvama centralnog tipa možemo uočiti istodobnu primjenu

različitih stilskih izričaja – baroknog i klasicističkog. Kasnobaroku struju
prezentira monumentalna ovalna župna crkva u Pregradi (1803.), projekt
mariborskog arhitekta Johanna Fuchsa, s kapelama između masivnih zidnih
stupaca. Postupnim pak uvođenjem crkava s okruglim lađama i kupolom
afirmira se najprije samo klasicistički tlocrt – rotonde u Daruvaru (1764.),
Dropkovcu (1769.) i Vukovini (prvi spomen 1799.) – da bi na kraju u Sv. Tereziji
u Suhopolju (1803.) bila oživljena klasična tradicija rimskog Panteona s
istaknutim trijemom u obliku antičkog hrama ispred pročelja. Uporaba
slobodnostojećih stupova, kao jednog od bitnih obilježja klasicizma, dala je novu
vrijednost interijerima pojedinih longitudinalnih crkava kontinentalne Hrvatske,
primjerice župnoj crkvi sv. Franje Asiškog u Velikom Bukovcu te crkvi Marije
Lauretanske u Pogančecu kraj Vrbovca (1780.-1795.).
Nasuprot razmjerno kasnoj afirmaciji klasicizma u sakralnoj arhitekturi
kontinentalne Hrvatske, u njezinu obalnom dijelu ta je stilska struja dominantna
od početka 18. stoljeća. Riječ je, naime, o venecijanskom baroknom klasicizmu
utemeljenom na djelima Andree Palladija, koji se na visokoj razini ostvaruje u
Istri (odnosno u njezinom dijelu pod upravom Venecijanske Republike).
Standardno rješenje sakralne arhitekture predstavljaju tzv. kasnopaladijevske
crkve – jednobrodne građevine s plitkim bočnim kapelama i koritastim svodom u
brodu, te sa svetištem nadvišenim kupolom. Osobitost unutrašnje raščlambe
njihovih zidnih plašteva klasični su pilastri koji plastički oživljavaju i pročelja
zaključena trokutnim zabatima.
Ishodište navedenog tipa znači Palladijeva crkva Il Redentore u Veneciji
(1577.-1592.), transformirana (tj. pojednostavljena) u djelima venecijanskog
arhitekta Giorgia Massarija dvadesetih godina 18. stoljeća. Pojava prve crkve te
vrste u Umagu 1730. godine govori o ažurnosti istarske sredine, dok gradnja
istovjetne crkve u Poreču 1747. godine svjedoči o prisutnosti samog Massarija
kao projektanta. Tijekom 18. stoljeća kasnopaladijevske su se crkve proširile u
unutrašnju Istru i na Kvarner pri čemu prihvaćaju utjecaje drugih sredina, poput
župne crkve u Tinjanu, oblikovane pod utjecajem obližnje pavlinske crkve u Sv.
Petru u Šumi unutar habsburškog posjeda. Svojom impostacijom i
voluminoznošću navedene župne crkve imaju izrazito urbanističko značenje,

bilo da definiraju gradske trgove (Umag, Poreč, Buzet, Veli Lošinj), bilo da

akcentiraju prostorne gabarite akropolno smještenih utvrđenih gradića

unutrašnje Istre (Buzet, Tinjan, Grožnjan).
Originalna varijanta kasnopaladijevskoga tipa ostvarena je u župnoj crkvi
sv. Servola u Bujama, projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Dongettija
(1754.). Svetište je, naime, od broda odvojeno trima lučnim otvorima
oslonjenima na stupove, čime je na na nov način interpretirana sceničnost
svetišta Palladijeve crkve Il Redentore. Prema sačuvanom modelu za gradnju,
crkva je trebala biti osvijetljena dvostruko većim brojem prozora od uobičajenog
(od čega se prilikom gradnje odustalo).
Raskorak između nacrta projektanta i želja naručitelja pokazuje i
najmonumentalnija sakralna građevina 18. stoljeća u Istri – župna crkva sv.
Eufemije u Rovinju. Iako je autor nove župne crkve (1724.) trebao biti jedan od
vodećih venecijanskih arhitekata – Giovanni Scalfarotto – njegov je projekt u
cijelosti odbačen, a i od drugog projektanta, također Venecijanca, Giovannija
Dozzija Rovinjani traže korekcije u pogledu visine glavnog broda i broja bočnih
kapela. Ipak u konačnici je realizirana osebujna trobrodna crkva (1736.), s
izmjenom različitih tipova svodova, te s jednakom visinom brodova, kako je u to
doba bilo uobičajeno u katedralama obližnjih gradova Kopra i Udina.
Ambijentalno-urbanistička vrijednost rovinjske crkve očituje se u njezinu
dominantnom položaju na vrhu grada poviše mora, pri čemu nije zanemariva
uloga visokog zvonika iz 17. stoljeća. Projektiran po uzoru na toranj
venecijanske crkve sv. Marka, postavljen je, kako je to u mediteranskom
području uobičajeno, odvojeno od tijela crkve.
Još pretenciozniji uzor za svoju župnu crkvu izabrali su građani Vodnjana,
naselja koje je u 17. i 18. stoljeću svojim prosperitetom nadmašilo obližnju Pulu.
Njihova trobrodna crkva sv. Blaža (1761.) s transeptom i kupolom nad križištem
projektirana je po uzoru na samu venecijansku katedralu (San Pietro di
Castello). Na temelju usporedbe sa sjevernotalijanskim crkvama nastalima
prema istom predlošku, vodnjanska je crkva atribuirana Bernardinu
Maccaruzziju, arhitektu koji potom projektira sličnu crkvu i na krajnjem jugu
dalmatinske obale, u Boki kotorskoj, župnu crkvu Rođenja Blažene Djevice
Marije u Prčnju (1789.).
Pojedini primjeri venecijanske sakralne arhitekture ostvaruju se tijekom 18.

stoljeća i u Dalmaciji, ali kvantitativno njihov je udio daleko manji nego u Istri, ili

u Boki, gdje su i ranije djelovali arhitekti iz Venecije: Giuseppe Beati s projektom

trobrodne (nedovršene) župne crkve sv. Nikole u Perastu (1738.) i Bartolo
Riviera s jednobrodnom župnom crkvom sv. Eustahija u Dobroti (1762.-1772.).
Na prostoru Dalmacije, naime, i dalje ostaje dominantna djelatnost domaćih
graditeljskih radionica – Skokovih, Macanovića, Foretića – što nastavljaju
tradiciju oblikovanja velikih trobrodnih crkava, poput impozantne župne crkve u
Milni na otoku Braču Ignacija Macanovića (1780.). Kasnopaladijevskim se
obilježjima ovdje ističe samo župna crkva u Kaštel Lukšiću (1773.-1775.), a
ostale venecijanske projekte – djela vojnih inženjera – kao što su katedrale u
Skradinu i Makarskoj, te franjevačka crkva u Sinju i crkva sv. Filipa Nerija u
Splitu, karakterizira nešto jednostavnija prostorna organizacija. Ipak i
dalmatinsku baroknu graditeljsku baštinu obogatio je jedan istaknuti
venecijanski neopaladijevski arhitekt, sam Giorgio Massari, projektiranjem
kapele sv. Križa u franjevačkoj crkvi na otoku Badiji kraj Korčule (1723.).
Osim u sakralnoj arhitekturi, venecijanski su se utjecaji u 18. stoljeću
odrazili na palačama istarskih i dalmatinskih gradova. Usklađenošću sa
zatečenom strukturom srednjovjekovnoga bloka te reprezentativnošću pročelja
artikuliranog brojnim lučnim otvorima s osebujnim maskeronima, ističe se
palača Battiala-Lazzarini u Labinu. Cjelovitost pak tipičnog venecijanskog
projekta sažimaju palače Fozze u Zadru i Cindro u Splitu sa središnjom
dvoranom rastvorenom karakterističnim pročelnim triforama, dok jednako tako
reprezentativna splitska palača Milesi svojim elegantnim pročeljem nosi
ponajprije urbanističke kvalitete u artikulaciji gradskog trga.
Nazočnost venecijanskih projektanata nije u 18. stoljeću zaobišla ni
Dubrovačku Republiku. Nakon, već spomenutih rimskih i južnotalijanskih
arhitekata prisutnih u gradu potkraj 17. stoljeća, Dubrovčani su početkom 18.
stoljeća za obnovu crkve svog zaštitnika sv. Vlaha pozvali jednog Venecijanca –
arhitekta i kipara Marina Gropellija. Prilikom ponovne gradnje te u požaru
stradale crkve (1707.-1715.), smještene na samom Stradunu, Gropelli je
upotrijebio tradicionalni venecijanski tlocrt s upisanim grčkim križem te s
kupolama u središnjem i ugaonim poljima. Vanjština crkve pak prepoznatljiva je
po skošenom podnožju sa stubama i balustradom, te po kvalitetnoj
arhitektonskoj i figurativnoj plastici.

Osim crkvom sv. Vlaha Marino Gropelli se iskazao u Dubrovniku i prilikom

preoblikovanja Lože glavne straže (1708.), gdje koristi tipičnu venecijansku
rustiku (bugnato), primijenjenu potom u njegovim gradnjama za privatne
naručitelje, poput ljetnikovca Bozdari u Rijeci dubrovačkoj. No ubrzo se
Dubrovčani opet okreću svojim ranijim favoritima: rimski arhitekt sicilijanskog
podrijetla Pietro Passalacqua dovršava isusovački kompleks oblikovanjem
monumentalne kamene skalinade (1735.). Poput kasnobarokne Scale di
Spagna u Rimu i ovdje je dinamičnim konveksno-konkavnim linijama ostvarena
duboka scenična vizura s portalom samostana u središnjoj osi, kojom je
isusovačka arhitektonska cjelina integirana na baroku svojstven način u
postojeću strukturu grada.
Zanimljivo preplitanje južnotalijanskih i venecijanskih utjecaja s bogatom
dubrovačkom graditeljskom baštinom prepoznaje se i na jednoj istaknutoj
rezidencijalnoj građevini – vili Pucić podignutoj sredinom 18. stoljeća
neposredno uz gradska vrata Od Pila. Svojom stepenastom konturom s bočnim
terasama i balustradama vila upućuje da je njezin projektant bio inspiriran
dubrovačkom katedralom, a slična dispozicija terasa krakterizira i
južnotalijansku ladanjsku arhitekturu. Istodobno svojom središnjim rizalitom
Pucićeva rezidencija nosi obilježja venecijanske arhitekture, posebno
Massarijevih vila. Unutrašnji prostor pak, odnosno stubište sa stupovima,
ponavlja rješenja palača unutar gradskih zidina. Upravo taj element – stubište
raščlanjeno kamenim stupovima – postat će zahvaljujući dubrovačkim
graditeljima i klesarima standardom stanovanja toga grada u 18. stoljeću –
palača Ranjina na Trgu pred Dvorom, palača Sorkočević u Gučetićevoj ulici,
palača Pucić na Gundulićevoj poljani itd.
Povećanje komfora stanovanja, odnosno jača afirmacija baroknog stila u
rezidencijalnoj arhitekturi ostvaruje se tijekom 18. stoljeća na teritoriju cijele
Hrvatske. U tom pogledu vodeća ulogu preuzimaju dvorci kontinentalnih
krajeva, u kojima se uspostavljaju tipološki modeli, potom preuzimani u
palačama i javnim zgradama većih urbanih središta.
Po velikom broju dvoraca posebno se ističe sjeverozapadni dio Hrvatske,
gdje kontinuitet izvangradskog feudalnog stanovanja nije bio prekinut turskim
osvajanjima. Stoga je i udio starijih, renesansnih i ranobaroknih struktura imao

razmjerno veliku ulogu u oblikovanju plemićkih rezidencija 18. stoljeća.

Međutim, bitno je nov njihov odnos prema okolnom krajoliku, preuređenom u

perivoje (nerijetko s umjetnim jezerima, skupturama i egzotičnim biljem) te
izravno uključenom u prostornu organizaciju kompleksa. U skladu s takvom
koncepcijom transformira se i tijelo dvorca. Naime, iako se i u 18. stoljeću
zadržavaju zatvoreni četverokrilni sklopovi, pa čak i od poznatih arhitekata –
Martinellijeva adaptacija dvorca Althan (ranije Zrinski) u Čakovcu (1743.) i
Hueberova obnova dvorca Batthyany u Ludbregu (1745.) – za to je doba tipičan
dinamičniji raspored krila. Spomenute dinamične efekte moguće je postići novim
prigradnjama, poput scenično postavljenoga niskog pročelnog trakta s tornjem
ispred ranobaroknog Ratkajevog dvorca u Miljani. No, cjelovito rastvaranje
prema okolnom parkovnom prostoru ostvaruju tek kasnobarokne novogradnje
trokrilnoga »U« tlocrta.
Jednu od najranijih hrvatskih plemićkih rezidencija »U« tlocrta znači
Patačićev dvorac u Zajezdi (1730.-1740.). Početni stadij tipološkog razvoja
reflektira se u visokom ogradnom zidu dvorišta, a tradicionalnost tlocrtnog
rasporeda odaje uski arkadno rastvoreni hodnik uz dvorište, te nizovi jednolikih
prostorija uz vanjska pročelja. U takvoj koncepciji trokrako je stubište smješteno
lateralno. Tipično barokna dominacija stubišnog prostora njegovom centralnom
pozicijom čini se da je prije mogla doći do izražaja kod jednostavnijih
jednokrilnih zdanja, kako to svjedoči dvorac Bedekovića u Gornjoj Bedekovčini
(1750.). Rasporedom stubišnih krakova u obliku slova »T« te oblikovanjem
arhitektonske plastike, Bedekovićev dvorac (jednako kao i Zajezda) pripada
štajerskom graditeljskom krugu.
Kod trokrilnih dvoraca daljnje se volumno-prostorne transformacije očituju
tijekom druge polovice 18. stoljeća povećanjem važnosti glavnog krila koje
postaje širim od ostalih, te naglašavanjem glavne dvorane koja se postavlja u
središnju os. Aksijalnost cjelokupne organizacije potencirana je oblikovanjem
nadsvođene veže cijelom dubinom prizemlja na koju se s vanjske strane
nadovezuje prilazna aleja, a s unutrašnje središnja šetnica perivoja. Istodobno
stubišni se usponi organiziraju simetrično, sa svake strane veže, a njihovu
povećanu prostornost omogućuju reprezentativna predvorja na katu.
Naglašavanje središnjeg dijela dvorca odražava se u volumnom isticanju glavne
dvorane, često uravnoteženom ugaonim istacima. U tom pogledu zamjetljiv je

raspon od »historicističkog« oponašanja renesansnih kula na sva četiri ugla

Rauchovog dvorca u Lužnici do njihova preoblikovanja u ugaone paviljone na

Draškovićevom dvorcu u Brezovici, zacijelo inspiriranome Hildebrandtovim
Belvedereom u Beču.
Sva navedena kasnobarokna obilježja na originalni je način objedinio
projektant visokokvalitetnog dvorca Krste II. Oršića u Gornjoj Bistri nadomak
Zagreba (1770.-1775.). U okviru pažljivo proporcioniranog trokrilnog kompleksa
s ugaonim rizalitima, organiziranog oko središnje longitudinalne osi, osebujna je
»paviljonska koncepcija« izražena ovdje u samoj središnoj zoni dvorca. Naime,
ne samo da je glavna dvorana visinski izdignuta u zonu krovišta, nego i svojim,
za hrvatske razmjere, jedinstvenim ovalnim oblikom, formira snažni konveksni
istak ulaznog pročelja. Njezina bogata plastička raščlamba, te radijalna
dispozicija otvora, daje joj dinamičnu snagu dominantnog prostornog žarišta,
obuhvaćenog subordiniranim nižim krilima, te pažljivo artikuliranim parkovnim
prostranstvima.
Navedene kvalitativne domete svojih kasnobaroknih dvoraca plemstvo
sjeverozapadne Hrvatske velikim dijelom ponavlja i u gradskim rezidencijama,
posebice u Varaždinu, koji sredinom 18. stoljeća privremeno postaje hrvatski
glavni grad (od premještanja Hrvatskog kraljevskog vijeća u Varaždin 1767.
godine pa sve do katastrofalnog požara 1776. godine). U širokom dijapazonu
rješenja, dijelom određenih zatečenom urbanom strukturom, vanjskom
arhitektonskom raščlambom ističe se palača Patačić, s ugaonim erkerom i
raskošnom rokoko dekoracijom, nadalje gradska vijećnica naglašena središnjim
tornjem te županijska palača, prepoznatljiva po skladnim pročelnim rizalitima,
djelo štajerskog graditelja Jakoba Erbera. Cjeloviti pak trokrilni »U« tlocrt
najbolje prezentira zagrebačka palača Vojković (1764.), iznimna po efektnom
središnjem istaku razvedenoga kasnobaroknog zabata.
Visoku kvalitetu baroknog oblikovanja pokazuju i mnogobrojni dvorci u
Slavoniji. Štoviše, već navedena činjenica da su nakon turske okupacije
habsburški vladari slavonska vlastelinstva podijelili pripadnicima stranog
plemstva, rezultirala je znatno većom raznolikošću arhitektonskih ishodišta nego
li je to slučaj sa sjeverozapadnom Hrvatskom. Među njima pratimo raspon od
izravnog utjecaja Beča, realiziranom u već spomenutom dvorcu u Bilju, preko
učestalih mađarskih utjecaja, do izdvojenog primjera odraza arhitekture samoga

Rima na dvorcu u Iloku. Dobivši od Leopolda I. gotičko-renesansni burg grofova

Iločkih, rimska je obitelj Odescalchi tijekom njegove barokizacije izvela

neožbukano arkadno pročelje po uzoru na rimske crkve, a vrijednost cijelog
iločkog kompleksa potencirana je akropolnim smještajem poviše Dunava, prema
kojem je orijentirano novooblikovano pročelje.
Osim stranih feudalaca, tijekom druge polovice 18. stoljeća svoje posjede u
Slavoniji ponovno stječu pripadnici hrvatskoga plemstva, a da njihov udio u
graditeljskoj baštini tog područja nije zanemariv jasno pokazuje dvorac grofova
Jankovića u Daruvaru (1771.-1777.). Profinjena raščlamba njegova trokrilnog
volumena s meko oblikovanim rizalitima i lomljenim mansardnim krovištem
upućuje na znalačkog srednjoeuropskog (vjerojatno mađarskog) projektanta.
Reprezentativna pak veža s masivnim toskanskim stupovima ima i »lokalne«
preteče na tlu Slavonije u pola stoljeća starijoj Guvernerovoj palači u Osijeku.
Isti arhitektonski elementi raščlanjuju ulaznu vežu dvorca Pejačevića u Virovitici.
Ali ovdje je, kao i kod izvorne faze monumentalnog dvorca iste plemićke obitelji
u Našicama, riječ o klasicizmu ranog 19. stoljeća.
Kao i u sakralnoj arhitekturi, klasicizam se tijekom zadnjih desetljeća
postupno infiltrira i u profana zdanja na teritoriju cijele Hrvatske. Još unutar
barokne volumno-prostorne kompozicije, najprije ga čitamo u inzistiranju na
raščlambi velikim redovima pilastara i trokutnim timpanima, te u paralelnom
oplošnjenju arhitektonske plastike. Brojni su primjeri tog trenda u gradskoj i
izvangradskoj stambenoj arhitekturi, bilo da je riječ o razmjerno jednostavnim
građanskim kućama, bilo pak o složenim kompleksima kao što su primjerice
istarske stancije (Dajla kraj Novigrada, Seget kraj Umaga). Barokni klasicizam,
međutim, osobito dobro ilustriraju tadašnje javne građevine, od županijskih
palača u kontinentalnoj Hrvatskoj (Vukovar, Križevci) do monumentalne upravne
zgrade šećerane u Rijeci (1752., 1785.-1786.). Sagrađena kao dio cjelokupne
modernizacije grada i luke, kojoj upravo barokni klasicizam daje svoj
prepoznatljivi pečat, potonja se zgrada ističe iznimnom reprezentativnošću
stubišta s elegantnim stupovima, organiziranoga oko »šuplje jezgre«.
Premda se već tijekom 18. stoljeća na hrvatskim prostorima javljaju i
primjeri »čiste« klasicističke arhitekture, poput visokokvalitetnog
neopaladijevskog dvorca Sermage-Hellenbach pokraj Marije Bistrice (1786.),
barokno graditeljsko nasljeđe ne prestaje s fin de siècleom. Stil koji je obnovio

lice Hrvatske nakon jednog od najtežih razdoblja njezine povijesti, manifestirat

će se u okviru baroknog klasicizma na različite načine u arhitekturi pojedinih

naših regija još dugo u 19. stoljeće.
KLJUČNA DJELA
Akademska (isusovačka) crkva sv. Katarine u Zagrebu

Isusovci dolaze na zagrebački Gradec na poziv Hrvatskog sabora (1606.), a u skladu
s internacionalnim karakterom tog protureformacijskog reda i njihova je crkva sv.
Katarine (1620.-1632.) označila početak baroka u Hrvatskoj. Podignuta kao dio
većeg sklopa (gimnazije i kolegija), na istaknutom položaju, već je svojom
impostacijom najavila novo doba. No znatno više od toga, inovativne su njezine
arhitektonske značajke. Poput matične crkve tog reda – Il Gesù u Rimu – i Sv.
Katarina je jednobrodna bačvasto nadsvođena longitudinalna crkva s bočnim
kapelama i emporama. Međutim, oblikovanje kapela između zidnih stupaca
nadovezuje se na srednjoeuropsku kasnogotičku tradiciju unutrašnjih kontrafora –
Wandpfeilera – koji početkom 17. stoljeća doživljavaju svoju ranobaroknu
transformaciju zahvaljujući graditelju Hansu Alberthalu. Kao u Alberthalovim
paradigmatskim crkvama u Dilingenu i Eichstattu (1610.- 1620.), i u zagrebačkoj su
isusovačkoj crkvi zidni stupci glavni elementi unutrašnje artikulacije, što sceničnim
usmjeravanjem prostora prema dominantnom svetištu daju dvoranskom interijeru
ranobaroknu dinamičnost. Sukladno navedenom određenju bilo je i prvotno pročelje
crkve sv. Katarine (izmijenjeno nakon potresa 1880.). No uz ranobaroknu, koloristički
naglašenu raščlambu i efekni portal (ugrađen u neostilsko pročelje), izvori i struktura
upućuju da je ovdje bila riječ o nedovršenom projektu s dva zvonika. Time se Sv.
Katarina uvrstila u grupu ranobaroknih crkava na području Habsburške Monarhije, od
kojih najreprezenativniji komparativni primjer znači isusovačke crkva u Beču (1624.-
1631.), nastala zaslugom Ferdinanda II., uz Eufrozinu Pálfy de Erdödy, glavnog
donatora i zagrebačke crkve. Kao takva, Sv. Katarina je služila za uzor nizu hrvatskih
crkava tijekom 17. stoljeća, kojima se naša ranobarokna arhitektura uključila u sam
vrh srednjoeuropskog graditeljstva tog vremena.
Isusovački kompleks u Dubrovniku

Dubrovački isusovački kompleks s kolegijem, crkvom sv. Ignacija i prilaznom
skalinadom jedinstveno je ostvarenje barokne arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj.
Osnovan
od ostavštinom
preko stotinu godinadubrovačkog isusovca
(1653.-1765.) prema Marina Gundulića,
projektima nastaje uodrazdoblju
više arhitekata, kojih su
neki pripadali samom vrhu europske arhitekture. Izrazita barokna obilježja nosi već
sam smještaj kompleksa na dominantnom položaju u najstarijem dijelu grada, a
posebno značenje takvoj poziciji pridaje činjenica da je sačuvan plan prvog rektora
Gianbattista Canaulija (1653.) prema kojem je trebalo regulirati cijelu gradsku četvrt.
Gradnja započinje 1662. godine, a uz četverokrilni kolegij, prvotni je projekt Serafina
Fabrinija uključivao centralnu crkvu čiju je realizaciju, međutim, zaustavio je potres
1667. godine. Novonastala situacija, osim što je privremeno prekinula gradnju,
rezultirala je proširenjem sklopa, a time i njegovom ambicioznijom koncepcijom.
Ponajprije korigirana je prostorna organizacija kolegija, koji sada poprima otvoreniji
tlocrt, a vizija njegova kasnijeg prostornog razvoja ostvarena je preorijentacijom
ulaznog pročelja prema gradu. No glavnu inovaciju značilo je podizanje velike

longitudinalne crkve (1699.-1725.) prema projektu jednog od vodećih isusovačkih

arhitekata – Andree Pozza iz Tridenta. Posvećena utemeljitelju reda sv. Ignaciju,
dubrovačka se crkva nadovezuje na rimski Il Gesù, ali navedeni je ranobarokni
predložak Pozzo transformirao u duhu visokobaroknog stilskog htijenja. Dvoranski
prostor svođen bačvastim svodom sa susvodnicama oživljen je izmjenom širih
traveja
kulminiras kapelama i užih traveja
(kao i u Pozzovoj s galerijama,
adaptaciji a dominantna
isusovačke longitudinalna
crkve u Beču) os
u scenično
tretiranom svetištu, snažne plastičke raščlambe i bogatoga zidnog oslika. Ista
visokobarokna estetika karakterizira pročelje crkve dinamično tretirane središnje
zone s monumentalnim portalom, kojeg je skupturski dotjerao venecijanski kipar
Marino Gropelli. Završnu fazu i kvalitativni vrhunac građevnog razvoja isusovačkog
kompleksa značila je izvedba monumentalne kamene skalinade (1735.), djelu
rimskog arhitekta sicilijanskog podrijetla Pietra Passalacque. Uzor u Rimu – poznatu
kasnobaroknu Scalu di Spagna – Passalacqua je inventivno prilagodio dubrovačkoj
sredini, oblikovavši konveksno-konkavnim, osovinski koncipiranim stubišnim
prostorom, duboku sceničnu vizuru. Upravo zahvaljujući Passalacquinoj skalinadi
dubrovački se isusovački sklop s pravom smatra najkvalitetnijom baroknom
urbanističko-arhitektonskom cjelinom na hrvatskoj obali Jadrana.
Katedrala sv. Terezije u Požegi

Župna crkva sv. Terezije u Požegi znači jedno je od najkvalitetnijih ostvarenja
kasnobarokne sakralne arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj, obilježeno osebujnom
sintezom longitudinalnog i centralnog prostora. Njezina gradnja (1756.-1763.) izravno
je povezana s porastom političkog značenja Požege nakon protjerivanja Osmanlija,
kada zagrebački biskup Franjo Thauzy izabire upravo taj grad za sjedište filijale
Zagrebačkog kaptola (1752.) i osnivanje nove župe, djelatne za šire područje
Slavonije. Tim činom, koji je poduprla Marija Terezija, na svojevrstan je način
najavljeno osnivanje požeške biskupije (1997.) i dizanje župne crkve sv. Terezije na
rang katedrale. U skladu s reprezentativnim naručiteljem jest i volumno-prostorna
organizacija crkve. Monumentalna longitudinalna unutrašnjost, podijeljena na tri
prostrana kvadratična traveja baldahinskih svodova – ulazni dio s pjevalištem,
središnji prostor broda i oblo zaključeno svetište – centralizirana je formiranjem
zaobljenih stiješnjenih kapela uz središnji travej. Akcentiranje tog tlocrtno nešto
većeg dijela izvedeno je skošenjem konveksno-konkavnih stupaca, raščlanjenih
kompozitnim pilastrima, te pojačanim osvjetljenjem kroz prozore u obliku rokoko
kartuša. Organizacija unutrašnjeg prostora odražava se i na volumnoj kompoziciji
crkve, s dominantnim
tretirano središnjim
pročelje. Njegova smiona zvonikom inkorporiranim
i originalna u konveksno-konkavno
konstrukcija izražena je efektnim
kontraforima u obliku udvostručenih voluta. Navedenim značajkama crkva svjedoči o
znalačkom projektantu, formiranom u krugu bečke i štajerske kasnobarokne
arhitekture. Sagledavanjem pak komparativnih primjera navedenih područja došlo se
do najbližih paralela za prostorni tip Sv. Terezije u opusu bečkog arhitekta Franza
Antona Pilgrama (projekt katedrale u Vácu), dok oblikovanje pročelja i arhitektonske
plastike najveće podudarnosti nalazi u štajerskoj četverolisnoj župnoj crkvi u
Ehrenhausenu. Svojom inventivnošću, izraženom paralelnom primjenom
kasnobaroknih, rokoko i klasicističkih obilježja, požeška crkva značila je izrazitu
inovaciju u hrvatskoj baroknoj arhitekturi.

Župna crkva sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska

Crkva sv. Marije Magdalene (1759.-1765.) sagrađena na vlastelinstvu zagrebačkog
Kaptola u Selima kod Siska, prezentira za hrvatsku arhitekturu jedinstvenu
kasnobaroknu interpretaciju dviju značajnih baroknih tema – ovalnoga tlocrta i
konveksno-konkavnog
visokom kupolom, na pročelja
koji se duž s dva zvonika. Sastavljena
longitudinalne osi s jedneodstrane
ovalnog broda s
nadovezuje
eliptoidno predvorje flankirano zvonicima, a s druge strane kvadratično oblo
zaključeno svetište, crkva sv. Marije Magdalene slijedi bečku Peterskirche,
paradigmatsko rješenje Johanna Lucasa von Hildebrandta, transformirano tijekom
18. stoljeća u širokom krugu njegovih austrijskih sljedbenika, te prihvaćeno i u
obližnjoj Štajerskoj. No za razliku od navedenih primjera, kojima glavno obilježje daje
dinamizacija ovalnog prostora širim bočnim i užim dijagonalnim kapelama, ovdje je
proširenje ovala reducirano samo na plitke dijagonalne niše, dok središnji prostor
artikuliraju, umjesto ranijih plastičnih zidnih stupaca, klasični dvojni pilastri i vijenac.
Tako ostvarena prostorna kohezija, u kojoj se navedena klasicizirajuća raščlamba
isprepleće s rokoko motivima, napose u osvjetljenju kroz prozore-kartuše i ovalne
lukarne, svjedoči o novim stilskim strujanjima u kasnobaroknoj arhitekturi druge
polovice 18. stoljeća. Inovativnošću se odlikuje i vanjština crkve sv. Marije
Magdalene, kojoj glavno obilježje daje dinamično pokrenuto pročelje s dva elegantna
zvonika. Konveksnoj središnjoj pročelnoj zoni, naime, efektni kontrast čine konkavne
plohe zvonika izdvojenih od korpusa crkve, kojim dominira kupola s visokom
lanternom. Takva volumno-prostorna organizacija nadilazi mnoga istodobna
srednjoeuropska ostvarenja, ukazujući na vrsnoga projektanta, formiranoga na
temeljima najviših dostignuća bečke barokne arhitekture, te vjerojatno i samog
pripadnika marijaterizijanskog dvorskog stila.
Palača Vojković u Zagrebu

Kasnobarokna trokrilna palača, koju je na zagrebačkom Gradecu (Matoševa 9)
podigao potpukovnik Sigismund Vojković (1764.), znači jednu od najraskošnijih
gradskih rezidencija tog doba u kontinentalnoj Hrvatskoj. Kao mjesto održavanja
kazališnih predstava i koncerata, Vojkovićeva je palača bila stjecište tadašnje elite,
naročito nakon požara u Varaždinu (1776.) kada se banska vlada vratila u Zagreb, a
s njom i glavni predstavnici hrvatskog plemstva. Iako ju je već na prijelazu 18. i 19.
stoljeća čak dva puta pokušala otkupiti Zagrebačka županija, ona ostaje u vlasništvu
istaknutih plemića – Oršića, Kulmera i Rauchova sve do 20. stoljeća, da bi danas u
njoj biose
palača smješten
odlikuje Hrvatski povijesnibaroknim
karakterističnim muzej. Zapremivši mjesto
otvorenim »U« triju starijih
tlocrtom, parcela
organiziranim
oko središnje osi. Posebnu kvalitetu znači nadsvođeno predvorje (veža) u prizemlju i
dvorana na katu, postavljeni u središnju os cijelom dubinom ulaznog krila. Sa svake
strane veže uspinju se dva simetrična stubišta raskošno tretirane kamene ograde, a
činjenica da je ovdje, za razliku od suvremenih hrvatskih dvoraca, izostavljen hodnik
uz dvorišna pročelja, nadoknađena je dvostrukim nizovima prostorija u bočnim
zonama. Centralni prostori veže i dvorane rizalitno su istaknuti na pročelju, štoviše,
dvorana se osamostalila i u zoni krovišta, naglašena zabatom razvedenog obrisa.
Elementi raščlambe, posebno portal valovita zabata, prozorski okviri i pilastri odlikuju
se kasnobaroknim plasticitetom, a njihovo pojačano grupiranje na središnjem rizalitu
u skladu je s cjelokupnom arhitektonskom koncepcijom palače. U tom kontkestu
važnu ulogu igra i urbanistički smještaj na obodu grada, tako da sklop uključuje i

prostrani vrt, doprinijevši karakterističnom baroknom rastvaranju srednjovjekovnih

utvrđenih gradova, ali i jednako tako karakterističnoj baroknoj sintezi gradskih i
izvangradskih rezidencija u osebujne vrtne palače, što je sve svjedočanstvo vrsnog
projektanta i graditelja.

Dvorac Oršić u Gornjoj Bistri

Dvorac grofa Krste Oršića u Gornjoj Bistri (1770.-1775.) na zapadnim obroncima
Medvednice nadomak Zagreba, zauzima istaknuto mjesto u okviru kasnobarokne
izvangradske rezidencijalne arhitekture na području kontinentalne Hrvatske. Riječ je,
naime, o trokrilnom dvorcu »U« tlocrta s volumno naglašenom središnjom zonom i
ugaonim rizalitima. Svojom pak najistaknutijom značajkom – središnjom ovalnom
dvoranom – dvorac Oršić nosi pečat iznimnosti i unutar znatno šire regije. U skladu s
takvom organizacijom jest osovinska pozicija ulazne veže u prizemlju (flankirane
stubištem) te paviljonska koncepcija svođene dvorane na katu, koja rastvorena
zrakasto poredanim otvorima i visinski izdignuta iz krovišta formira snažni konveksni
istak na pročelju. Uz navedena istančano artikulirana stilska obilježja, ovdje su
zadržani i pojedini tradicionalni elementi, poput arkadno rastvorenog hodnika uz
dvorište. Plastička raščlamba, međutim, ponovno je izrazito barokna, kulminirajući na
pročelnom konveksnm rizalitu s dinamično tretiranim portalom u prizemlju i
kompozitnim pilastrima na katu. U unutrašnjosti pak, najveća je pažnja pridana
arhitektonskoj plastici ulaznog prostora i kapele, dok je dvorana artikulirana
iluzionističkim freskama, s prozorima ukrašenima pejzažnim prikazima. Kako je
stvarni okolni pjezaž mogao izgledati, nakon postupne devastacije okoliša, daje
naslutiti očuvani plan parka iz 18. stoljeća, što uz standardnu baroknu osovinski
trasiranu prilaznu aleju, sadrži i »romantičarske«, organički tretirane nasade, šetnice i
vodene površine. Navedena stilsko-tipološka obilježja dvorca svjedoče o profinjenosti
naručitelja, visokookopoziciponiranog u tadašnjem državnom aparatu (na funkciji
podmaršala), ali i o znalačkom i senzibilnom projektantu, koji se na izmaku baroka
još jednom pozvao na vrhunska ostvarenja bečke profane arhitekture u djelima
Johanna Bernharda Fischera von Erlacha i Johanna Lucasa von Hildebrandta.
LITERATURA
CARLO GIULIO ARGAN, Arhitektura i kultura, o pojmu arhitektonske tipologije, Split,

1989.
ELENA BASSI, Architettura del Sei e Settecento a Venezia, Venecija, 1980.
DARKAInstituta
Radovi BILIĆ, Generalni
za povijestinventar državnih
umjetnosti 31 građevina
(2007.), u Dalmaciji iz 1789. godine, u:
179-188.
RICHARD BÖSEL, Jesuitenarchitektur in Italien 1540-1773., Die Baudenkmäler der
römischen und neapolitanischen Orednprovinz, Teil I., Beč, 1986.
DUBRAVKA BOTICA, Gotika u baroku. Problemi stila u arhitekturi 17. stoljeća na
izabranim primjerima, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti , 28 (2004.), 114-125.
DUBRAVKA BOTICA, Četverolisne crkve u Srednjoj Europi – problem tipologije
sakralne arhitekture 18. stoljeća, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, 2007.
GÜNTER BRUCHER, Barockarchitektur in Österreich, Köln, 1983.
PAVAO BUTORAC, Gospa od Škrpjela. Sarajevo, 1928.
SANJA CVETNIĆ, LJUBICA PERNAR-ROBIĆ, Župa Pohoda Blažene Djevice Marije
Vukovina, Vukovina, 2005.

ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Župna crkva sv. Marije Magdalene i župna kurija u Selima
kod Siska, u: Peristil , 10-11 (1967.-1968.), 133-154.
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Dokumentaciona građa isusovačke arhitekture u sjevernoj
Hrvatskoj i Slavoniji, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 1 (1975.), 219-
245.
ĐURĐICA
umjetnosti , CVITANOVIĆ,
8 (1984.), 63-71.Graditelj Hans Alberthal, u: Radovi Instituta za povijest
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Gorički i gorsko-
dubički arhiđakonat , knj. I., Zagreb, 1985.
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Arhitektura pavlinskog reda u baroknom razdoblju, u:
Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244-1786.: slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetnički
obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, katalog izložbe (ur.)
Đurđica Cvitanović, Vladimir Maleković, Jadranka Petričević, Zagreb, 1989., 111-
125.
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Župna crkva Svih Svetih i prepoštova kurija u Sesvetama,
u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 14 (1990.), 161-171.
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Isusovačka arhitektura baroknog razdoblja u hrvatskim
zemljama, u: Isusovačka baština u Hrvata: u povodu 450-te obljetnice osnutka
Družbe Isusove i 500-te obljetnice rođenja Ignacija Loyole, katalog izložbe, (ur.)
Biserka Rauter Plančić, Zagreb, 1993., 41-59.
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Sakralna arhitektura baroknog i klasicističkog razdoblja, u:
Sveti trag: devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije: 1094.-1994., katalog
izložbe, (ur.) Tugomir Lukšić, Ivanka Reberski, Zagreb, 1994., 234-270.
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Johan Fuchs, projektant župne crkve u Pregradi, u: Peristil ,
38 (1995.), 121-128.
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Arhitektura franjevačke provincije Hrvatsko-kranjske Sv.
križa, u: MIR I DOBRO, umjetničko i kulturno nasljeđe Hrvatske franjevačke
provincije sv. Ćirila i Metoda o proslavi stote obljetnice utemeljenja, katalog izložbe,
(ur.) Marija Mirković, Franjo Emanuel Hoško, Zagreb, 2000., str. 193-204.
ĐURĐICA CVITANOVIĆ, Turopoljske ljepotice Drvene seljačke crkve, Zagreb, 2008.
LELJA DOBRONIĆ, Zagrebački Gornji grad nekad i danas, Zagreb, 1967.
LELJA DOBRONIĆ, ANKICA PANDŽIĆ, Palača Hrvatskog povijesnog muzeja 1764.-
2004., Zagreb, 2004.
ERVIN DUBROVIĆ, Adamićevo doba 1780.-1830., Izgradnja Rijeke, Adamićevo
kazalište i inženjerske ambicije, Muzej grada Rijeke.
CVITO FISKOVIĆ, Spomenici otoka Visa od IX do XIX stoljeća, u: Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji , 17 (1968.), 61-268.
NADA GRUJIĆ,
EBERHARD Ladanjska
HEMPEL, arhitektura
Baroque dubrovačkog
Art and područja,
Architecture Zagreb,
in Central 1991. Penguin,
Europe,
1965.
ANĐELA HORVAT, Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međumurju, Zagreb,
1956.
ANĐELA HORVAT, Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, u: Barok u Hrvatskoj , (ur.)
Milan Prelog, Zagreb, 1982., 3-381.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Sakralna arhitektura, u: Križevci – grad i okolica,
Umjetnička topografija Hrvatske, (ur.) Žarko Domljan, Zagreb, 1993., 247-257.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Utvrde i dvorci, u: Ludbreg – Ludbreška Podravina,
Umjetnička topografija Hrvatske, (ur.) Katarina Horvat-Levaj, Ivanka Reberski,
Zagreb, 1997., str. 91-101.

KATARINA HORVAT-LEVAJ, Sakralna arhitektura, u: Ludbreg – Ludbreška

Podravina, Umjetnička topografija Hrvatske, (ur.) Katarina Horvat-Levaj, Ivanka
Reberski, Zagreb, 1997.,121-138.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Barokna franjevačka arhitektura provincija Sv.
Ladislava i Sv. Ivana Kapistranskog, u: MIR I DOBRO, umjetničko i kulturno nasljeđe
Hrvatske
utemeljenja,franjevačke provincije
katalog izložbe, (ur.) sv. Ćirila
Marija i Metoda
Mirković, o Emanuel
Franjo proslavi stote
Hoško,obljetnice
Zagreb,
2000., str. 207-218.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Barokne palače u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik,
2001.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Barokna arhitektura, u: Kulturna baština Požege i
Požeštine, (ur.) Natalija Čerti, Požega, 2004., 183-207.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Katedrala sv. Terezije u Požegi, u: Radovi Instituta za
povijest umjetnosti 28 (2004.), 208-231.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Između ljetnikovaca i palača – reprezentativna
stambena arhitektura dubrovačkog predgrađa Pile u 18. stoljeću, u: Kultura ladanja –
Zbornik radova sa znanstvenih skupova »Dani Cvita Fiskovića« održanih 2001. i
2002. godine, (ur.) Nada Grujić, Zagreb, 2006., 195-212.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Tommaso Napoli u Dubrovniku, u: Umjetnički dodiri
dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, Zbornik radova sa znanstvenog skupa
održanog 21. i 22. studenog 2003. godine u Splitu, (ur.) Vladimir Marković, Ivana
Prijatelj-Pavičić, Split, 2007., 31-52.
KATARINA HORVAT-LEVAJ, Ranobarokno pročelje Crkve sv. Katarine u Zagrebu –
nedovršeni projekt s dva zvonika, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31
(2007.), 91-110.
VIKI JAKAŠA, Barokna stambena arhitektura u Splitu, u: Radovi Instituta za povijest
umjetnosti 26 (2002.), 57-68.
IVY LENTIĆ KUGLI, Varaždinski graditelji i zidari (170-1850), Zagreb, 1981.
HELMUT LORENZ, Architektur, u: Barock – Geschichte der bildenen Kunst in
Österreich, Beč, 1999., 219-302.
METODA KEMPERL, Joseph Hoffer: Ein neuer name unter den steirischen
Architekten des 18. Jahrhunderts, u: Österreichische Zeitschrift für Kunst und
Dnekmalpflege, 56, 2/3 (2002.), 261-271.
METODA KEMPERL, Lovrenc Prager – arhitekt Župne crkve sv. Lovre u Vivodini, u:
Radovi Instituta za povijest umjetnosti , 29 (2005.), 201-210.
METODA KEMPERL, Korpus poznobaročne sakralne arhitekture na slovenskem
Štajerskem, Ljubljana, 2007.
NINA KUDIŠ,
Prilozi povijesti Projekt Giacoma
umjetnosti Briana
u Dalmaciji , 34 za isusovačku
(1994.), crkvu sv. Vida u Rijeci, u:
269-283.
KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER, Palača šećerane u Rijeci, Rijeka, 2008.
VLADIMIR MARKOVIĆ, Anton Erhard Martinelli graditelj Althanovog dvorca u
Čakovcu, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti , 1/2 (1972.), 13-21.
VLADIMIR MARKOVIĆ, Pietro Passalacqua u Dubrovniku, u: Peristil , 24 (1981.), 95-
114.
VLADIMIR MARKOVIĆ, Ljetnikovac Bozdari u Rijeci dubrovačkoj i Marino Gropelli, u:
Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji , 30 (1990.), 231-265.
VLADIMIR MARKOVIĆ, Kuća i prostor grada u Dubrovniku nakon potresa 1667.
godine, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti , 14 (1990.), 137-149.
VLADIMIR MARKOVIĆ, Barokni dvorci Hrvatskog zagorja, Zagreb, 1995.

VLADIMIR MARKOVIĆ, Rimsko pročelje dvorca Odescalchi u Iloku, u: Radovi

Instituta za povijest umjetnosti , 27 (2003.), 185-195.
VLADIMIR MARKOVIĆ, Arhitektura u Hrvatskoj, u: Hrvatska i Europa, kultura
znanost i umjetnost, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stoljeće), sv. III., (ur.) Ivan
Golub, Zagreb, 2003., 599-616.
VLADIMIR
VLADIMIR MARKOVIĆ,
MARKOVIĆ,Crkve 17. i 18.
Katedrale stoljeća u Istri
i trobordne župne – tipologija
crkve 17.i stil
i , 18.
Zagreb, 2004.u
stoljeća
Dalmaciji, u: Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, Zbornik
radova sa znanstvenog skupa održanog 21. i 22. studenog 2003. godine u Splitu,
(ur.) Vladimir Marković, Ivana Prijatelj-Pavičić, Split, 2007., 17-30.
VLADIMIR MARKOVIĆ, Kapela blaženog Ivana Trogirskog Nikole Firentinca i
sakralna arhitektura u Dalmaciji 300 godina poslije, u: Radovi Instituta za povijest
umjetnosti 31 (2007.), 121-130.
RADMILA MATEJČIĆ, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u: Barok u Hrvatskoj , (ur.)
Milan Prelog, Zagreb, 1982., 385-648.
RADMILA MATEJČIĆ, Crkva svetog Vida, Rijeka 1994.
CHRISTIAN NORBERG-SCHULZ, Baroque Architecture, London, 1979.
CHRISTIAN NORBERG-SCHULZ, Late Baroque and Rococo Architecture, London,
1980.
MLADEN OBAD-ŠĆITAROCI, Perivoji i dvorci Hrvatskog zagorja, Zagreb, 1989.
MLADEN OBAD-ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji u Slavoniji , Zagreb, 1998.
KRUNO PRIJATELJ, Dokumenti za historiju dubrovačke barokne arhitekture, u:
Tkalčićev zbornik , II. (1958.), 117-156.
KRUNO PRIJATELJ, Barok u Dalmaciji, u: Barok u Hrvatskoj , (ur.) Milan Prelog,
Zagreb, 1982., 651-883.
IVANA PRIJETELJ-PAVIČIĆ, LOVORKA ČORALIĆ, Prilog poznavanju opusa
graditelja Vicka Ignacijevog Macanovića i Grgura Mazzonija, u: Umjetnički dodiri
dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, Zbornik radova sa znanstvenog skupa
održanog 21. i 22. studenog 2003. godine u Splitu, (ur.) Vladimir Marković, Ivana
Prijatelj-Pavičić, Split, 2007., 53-69.
PETAR PUHMAJER, Barokne palače u Varaždinu, doktorska disertacija, Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
BERNHARD SCHÜTZ, Die kirchilche Barockarchitektur in Bayern und
Oberschwaben 1580-1780 , München, 2000.
GJURO SZABO, Kroz Hrvatsko zagorje, Zagreb, 1939.
NACE ŠUMI, Baročna arhitektura, Ljubljana, 1969.
AMBROZ TUDOR, Ladanjska izgradnja prostora Hvarske komune, doktorska
disertacija,UZELAC,
ZLATKO FilozofskiTvrđavska
fakultet Sveučilišta
crkva sv.u Ane
Zagrebu, 2008.Lucasa von Hildebrandta u
Johanna
Slavonskom Brodu, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti , 28 (2004.), 188-207.
PÁL VOIT, Der Barock in Ungarn, Budimpešta, 1971.
RATKO VUČETIĆ, Postmoderni grad sjeverozapadne Hrvatske – primjer Varaždina,
u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007.), 131-152.

Vdocuments - MX - Katarina Horvat Levaj Barokna Arhitektura

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Vdocuments - MX - Katarina Horvat Levaj Barokna Arhitektura

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

Barok se u Hrvatskoj poklopio sa zamahom graditeljstva nakon

promicatelje baroka u sakralnoj arhitekturi 17. stoljeća – isusovački red –

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

priobalnim gradovima izvan venecijanske dominacije, tu ulogu postupno

ratovima s Turcima, mirom u Žitvi 1606. godine omogućene su stabilnije prilike

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

(reliquiae reliquiarum), te podijeljenima na Bansku Hrvatsku pod upravom

stupaca pilastrima i prekinutim gređem, te scenična postava oltara u bočnim

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

južnonjemačkog podrijetla prostornog tipa, na moguće veze ove osebujne crkve

zaključenim svetištem, čemu je primjer nekadašnja pavlinska crkva u

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

Slična se tlocrtno-prostorna organizacija može pratiti u istodobnoj

nije sačuvana, pojedine kružne kapele prigrađene uz longitudinalne crkve

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

baroka u plastičkoj raščlambi (kapela sv. Barbare u župnoj crkvi u Brdovcu).

zaustavljanja osmanlijske ekspanzije. Više-manje po strani od ranobaroknih

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

klesarskih radionica – Bokanića, Pomenića, Pavlovića, Trifunića, Škarpa – kako

poluotoku Lapadu, pristupi obnovi grada. Način na koji je obnova vođena,

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

Zaslugom grada-države ta je zadaća povjerena vrsnim stranim arhitektima, a

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

Zahvaljujući trećem voditelju gradnje – Sicilijancu Tommasu Napoliju –

izvangradskih feudalnih rezidencija, stambena se arhitektura oblikuje u okviru

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

najkvalitetnija ostvarenja nalazimo među utvrđenim dvorcima hrvatskih velikaša

knežev dvor u Pridvorju. Dok su u njihovu unutrašnjem rasporedu ponovljena

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

fortifikacijskim elementima, posebno stražarnicama, torete svjedoče o

Arhitektura 18. stoljeća – visoki i kasni barok

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

Početak novoga stoljeća podudara se s ključnom političkom promjenom

Lucas von Hildebrandt, najznačajniji austrijski barokni arhitekt tog vremena, ne

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

naglašenim tornjem s lukovicom podsjeća na pojedine dvorce koje Hildebrandt

bočnim kapelama. Svojim arhitektonskim obilježjima ističu se franjevački

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

masivnom zvoniku, prilagođenom gradu-tvrđavi, i impresivnom trijemu s

kontinentalne Hrvatske, pošteđenom turske okupacije, početkom 18. stoljeća

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

nadsvođivanje crkvenih brodova te obnovu pročelja i povisivanje zvonika,

Trolisni tlocrt s kupolom prihvatili su i pojedini plemići za svoje

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

Bukovca na posjedu grofova Draškovića iz 1731. godine. Međutim, činjenica da

središnjim poljem naglašenim zabatom, te s konkavnim bočnim zonama.

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

pojačan oblikovanjem cinktora (zaštićenog ophoda) s okruglim kulama i

Vrhunac tog trenda te ujedno i jedan od najviših dometa kasnobarokne

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

Magdalene na vlastelinstvu zagrebačkog Kaptola u Selima kod Siska (1759.-

četverolisne crkve, te se uklapa u šire srednjoeuropske trendove centralizacije

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

arhitekture nadolazećeg klasicističkog perioda.

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

I među crkvama centralnog tipa možemo uočiti istodobnu primjenu

voluminoznošću navedene župne crkve imaju izrazito urbanističko značenje,

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

akcentiraju prostorne gabarite akropolno smještenih utvrđenih gradića

Pojedini primjeri venecijanske sakralne arhitekture ostvaruju se tijekom 18.

5/14/2018 Ka ta r ina Hor va t Levaj - Ba rokna a rhite kturA - slide pdf.c om

u Boki, gdje su i ranije djelovali arhitekti iz Venecije: Giuseppe Beati s projektom