Istočni Jadran i Bizant

U posljednjih petnaestak godina nekoliko velikih europskih i svjetskih muzeja (u

Paderbornu, Mainzu, New Yorku, Münchenu, Londonu, Milanu...) monografskim
izložbama i opsežnim studijskim katalozima, predstavilo je bizantsku baštinu koja se
čuva u tim muzejima, a koja potječe s različitih lokaliteta s prostora nekadašnjeg
Bizantskoga Carstva. Riječ je o zbirkama koje su upotpunjavane povremeno,
uglavnom otkupom i donacijama, tijekom 19. stoljeća. Posudbom eksponata iz drugih
muzeja te su izložbe također težile i što cjelovitijem prikazivanju uloge i važnosti
bizantske umjetnosti na kulturno stvaralaštvo zapadne Europe. Ni jedna od tih
izložbi, ponajprije zbog jezičnih barijera, nije ni na koji način dotaknula takve
spomenike s prostora današnje Hrvatske. Stoga je jedna od zadaća izložbe Istočni
Jadran i Bizant i kulturno-povijesna valorizacija bizantske ostavštine u našim
krajevima. To je posebno važno i stoga jer se tadašnja hrvatska država nalazila na
periferiji Europe, u zoni koja je neposredno graničila s Bizantom.

Izložba Istočni Jadran i Bizant, dakle, valorizira i razrađuje umjetnost i kulturu

kasnoantičkoga i ranosrednjovjekovnoga doba, koja je nastajala i razvijala se pod
različitim utjecajima, a poglavito pod utjecajem bizantske umjetnosti, od 6. do 12.
stoljeća. U teritorijalnom pogledu obrađuje spomeničku baštinu s područja današnje
Hrvatske. Na tim područjima bizantska vlast nije bila jednako intenzivno i jednako
dugo nazočna. U Panoniji svega nekoliko desetljeća, u Istri do 788. godine, a u
pojedinim priobalnim dijelovima Dalmacije do 12. stoljeća. Stoga je i logično da je
izložba uglavnom usmjerena prema prostoru istočnojadranskog arhipelaga, priobalja
i zaobalja. U okviru izložbe dotiču se i veze istočne i zapadne obale Jadrana
(Ravenna, Venecija, Akvileja) te veze s prijestolnicom u Konstantinopolu i drugim
dijelovima Bizantskoga Carstva. Respektira se i položaj ranosrednjovjekovne
Hrvatske između Franačkoga i Bizantskoga Carstva (na primjeru Zadra uoči
Aachenskoga mira 812. godine) te relativna normalizacija hrvatsko-bizantskih
odnosa u drugoj polovini 10. stoljeća kada je hrvatski kralj Stjepan Držislav (969. –
996.) iz Carigrada dobio naslov eparha i patricija. Tijekom 11. stoljeća hrvatski
vladari postupno su preuzimali dominaciju u priobalnoj Dalmaciji, u kojoj bizantska
vlast do kraja stoljeća potpuno iščezava.

Bizantsko Carstvo vladalo je cjelinom ili dijelovima današnjih hrvatskih prostora s

prekidima više od šesto godina (duže negoli i jedna strana sila), no ostavilo je

1
relativno malo neposrednih i jasnih dokaza svoje nazočnosti. Dakle, kod nas je
izostao tipičan pečat bizantske civilizacije kakav je, na primjer, prepoznatljiv u
gradovima zapadne obale Jadrana. No razgrnu li se malo naslage koje su se
nataložile tijekom prošlosti, moguće je uočiti kako je Bizant znatnije usađen u temelje
našega društva, zajedno s drugim kulturnim i društvenim utjecajima i događanjima.
Vidljiv je, primjerice, u pismenoj baštini, toponomastici, pravnome nasljeđu,
graditeljstvu, crkvenim obredima...

Neki su mišljenja da i Dioklecijanovu palaču, koja je svjetski značajan spomenik

umjetnosti i nesumnjivo najznačajniji kasnoantički kompleks u Dalmaciji, također
treba promatrati kao temeljni i ugaoni kamen na kojemu se počela razvijati bizantska
kultura. U njoj se, naime, miješaju komponente rimskoga graditeljstva sa stilskim
elementima Istoka. Također i funkcionalizmom pojedinih svojih prostora odražava
životne potrebe imperatora-teokrata, čije koncepcije o carskoj ličnosti u odnosu na
državu i podanike stoje u temelju nekih organizacijskih formi koje je kasnije široko
usvojio Bizant i proslijedio ga takoreći sve do naših dana.

Izložba Istočni Jadran i Bizant posebnu pozornost usmjerava prema justinijanskoj

epohi koja seže do svršetka vladavine cara Heraklija (641.), pa na taj način
predstavlja prijelomno i važno prijelazno razdoblje iz kasne antike u hrvatsko rano
srednjovjekovlje. Na istočnojadranskome području, upravo tijekom vladavine cara
Justinijana I. (527. – 565.), tj. njegove rekonkviste, prepoznatljiv je, primjerice,
zanimljiv horizont profanoga graditeljstva. Utvrde (kastra), raspoređene uzduž
istočnog Jadrana i njegova neposrednog zaleđa, tvore siguran plovni put koji je
alternativa kopnenom prometovanju koje se također utvrđuje tijekom vladavine
Justinijana I., jer je bilo kontinuirano ugrožavano doseljavanjem Slavena i Avara.

Izložba također nastoji prikazati i organizaciju prostora, urbano nasljeđe (Poreč, Pula,
Salona i sl.), sakralno graditeljsko nasljeđe (Eufrazijana, crkva sv. Petra i Mojsija u
Solinu i sl.), materijalnu kulturu, hagionimiju, numizmatiku te posebno ratovanje s
Istočnim Gotima, odnosno doseljavanje Slavena i potom Hrvata.

Tijekom ranoga srednjeg vijeka, a osobito nakon uspješnog rata i slamanja avarske
države u Panoniji pojačava se franački pritisak i na jadransko priobalje, tada bizantski
teritorij. Franačka je vlast uspostavljena nad Venecijom i Dalmacijom oko 800.
godine. To je prouzročilo intervenciju bizantske flote koja ulazi u Jadransko more i

2
vraća obalne dijelove izgubljenog posjeda. U pregovorima s Karlom Velikim važnu su
ulogu odigrali predstavnici Venecije i Zadra, osobito zadarski biskup Donat koji je u
tim prilikama boravio u Konstantinopolu i Aachenu. Zbog svojih zasluga dobio je u
Konstantinopolu moći sv. Anastazije koje donosi u Zadar. Istovremeno su iz
Kalcedona dopremljene i moći sv. Eufemije u Rovinj, što sve ukazuje na značaj što
ga je Carstvo na Bosporu pridavalo jadranskim gradovima, ugroženima interesima
franačke politike. Biskup Donat je u Zadru podigao monumentalnu rotondu Sv.
Trojstva, koja svojim osnovnim građevinskim ustrojem otkriva da su joj uzori i na
Istoku, i na Zapadu. Riječ je o rotundi s troapsidnim svetištem (mogući utjecaj
Zapada) te s unutarnjim prstenom masivnih nosača galerije i cilindričnim tamburom s
kupolom (mogući utjecaj Bizanta). Ta je crkva ujedno i najveća sakralna građevina
podignuta u to doba na Jadranu. Bizantski elementi u crkvenom graditeljstvu vidljivi
su i na nizu drugih objekata, kako na obali tako i u zaleđu, na prostoru Kneževine,
osobito u doba kneza Branimira (879. – 892.).

Diplomatska nastojanja predstavnika Zadra i Venecije, između ostaloga, rezultirala

su i podjelom interesnih sfera dvaju carstava, što se konačno očitovalo u sklapanju
Aachenskog mira (812. godine) kojim se uređuju odnosi između Bizantskoga i
Franačkoga Carstva. U bizantskoj interesnoj sferi ostali su gradovi na
istočnojadranskoj obali (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar) i nekoliko otoka (Krk,
Rab, Cres) koji su osiguravali morski put između Konstantinopola i Venecije, dok su
preostali dijelovi dalmatinske obale i šire zaleđe ostali u okviru franačke interesne
sfere na koju se oslonila i mlada Kneževina Hrvatska. Otada se Hrvatska sve više
usmjeravala na odnose sa srednjom i zapadnom Europom, jer je u Bizantu nastajala
bitno drukčija društvena, kulturna i civilizacijska klima, ponajprije zbog crkvenog
raskola 1054. godine. Zadnji pokušaj zaposjedanja dijelova Dalmacije zbio se u
vrijeme cara Emanuela Komnena, 1160-tih godina, kada je bizantska vlast zadnji put
obnovljena u idućih petnaestak godina (gotovo do rijeke Krke).