ARHEOLOŠKA BAŠTINA JUSTINIJANOVE EPOHE

NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA - PRINOS KRISTIJANIZACIJI

SREDOZEMLJA

ŽELJKO TOMIČIĆ UDK: 904 (210.5)(262.3-11) “652”

Institut za arheologiju Izvorni znanstveni članak
HR - Zagreb, Gajeva 32 Primljeno: 21. VII. 2010.

Autor se u prikazu, posvećenom slavljeniku, usredotočio na sažeto pred-

stavljanje glavnih kategorija (profanih i sakralnih) arheoloških svjedočan-
stava Justinijanove epohe koja, predstavlja jedan od važnih i nezaobilaznih
europskih mostova između antike i ranoga srednjeg vijeka. Taj je "most" i za
buduća stoljeća snažno odredio kretanja i povijesne mijene bitne za obliko-
vanje ukupne slike suvremene Europe.
Arhipelag uz istočnu obalu Jonijeva zaljeva (Jadrana), Dalmacija, Li-
burnija i Histrija, potom kopneno zaleđe do lanca Dinarida i prostor antičkih
Panonija na sjeveru, sastavni su dijelovi velike povijesne europske scene
na kojoj su se, posebice sredinom VI. stoljeća, odvijali složeni i sudbono-
sni događaji. Riječ je o jednoj od glavnih bojišnica uokolo najsjevernijega
zaljeva Sredozemlja, koja je dijelom prizorišta šireg procesa poznatijeg kao
Justinijanova rekonkvista.

Hrvatsku ranosrednjovjekovnu kulturno-povijesnu matricu u bitnim

crtama odredili su prostor (kopno i arhipelag), potom bogato kulturno na-
sljeđe, koje su nam podarili kulturni slojevi populacija prethodnih raz-
doblja, kako prapovijesnog, tako, posebice, oni klasične grčke i rimske
antike. Treća sastavnica koja proizlazi iz matrice hrvatskog ranog srednjo-
vjekovlja je, dakako, jezik.
U tom naoko jednostavnom redoslijedu kulturnih slojeva kojega suvre-
meni arheolozi promatraju iz perspektive tisućljeća, po našem dubokom
uvjerenju, posebno mjesto pripada epohi cara Justinijana I. (527.-565.).
Kako je riječ o epohi koja prethodi hrvatskom i europskom ranom sred-
363
 Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

njem vijeku osobito je važno naglasiti njezinu presudnu važnost i ulogu

kulturnog supstrata na kojem će se postupno „taložiti“ novi, trajni srednjo-
vjekovni kulturni i etnički superstrat.
U našem prikazu, posvećenom slavljeniku, usredotočili smo se na vrlo
sažeto predstavljanje glavnih kategorija arheoloških svjedočanstava Justi-
nijanove epohe koja, jamačno, predstavlja jedan od važnih i nezaobilaznih
europskih mostova između antike i ranoga srednjeg vijeka. Taj je „most“
i za buduća stoljeća snažno odredio kretanja i povijesne mijene bitne za
oblikovanje ukupne slike suvremene Europe.
Arhipelag uz istočnu obalu Jonijeva zaljeva (Jadrana), Dalmacija, Li-
burnija i Histrija, potom kopneno zaleđe do lanca Dinarida i prostor an-
tičkih Panonija na sjeveru, sastavni su dijelovi velike povijesne europske
scene na kojoj su se, posebice sredinom 6. stoljeća, odvijali složeni i sudbo-
nosni događaji. Riječ je o jednoj od glavnih bojišnica uokolo najsjevernijeg
zaljeva Sredozemlja, koja je dijelom prizorišta šireg procesa poznatijeg kao
Justinijanova rekonkvista.1
Ambiciozni istočnorimski car Justinijan I. odlučio je realizirati plan re-
stitucije zapadnog dijela i njegovo ponovno trajno inkorporiranje u obnov-
ljeni imperij. Tom Carstvu okosnica je bilo Sredozemno more. Dolaskom
na prijestolje 527. godine zatekao je Justinijan punu carsku blagajnu (još
od cara Anastazija) te je sebi postavio vrlo visoki i, prirodno, teško dosežan
cilj - obnovu Carstva. Valjalo je vratiti sve teritorije novostvorenih german-
skih kraljevstava (Istočnih Gota, Vandala, Zapadnih Gota) u stare granice
Carstva. Nadalje, car je pokrenuo duboke društvene reforme, kodifikaciju
prava (Codex Iustinianus), snažno organiziranje Crkve, uređenje crkvenih
sporova, reorganizaciju vojske i, dakako, gradnju i obnovu gradova, crkava
i mnoštva utvrda diljem prostranog Carstva. Doba cara Justinijana I. bilo
je kratkotrajan sretan povijesni trenutak, koji je bio vrlo pogodan za učvr-
šćivanje Carstva u jedinstvenim, zamalo, starim granicama, ali i kao rijetka
šansa uspostavi trajnijih odnosa Bizanta sa zapadnim dijelovima Carstva.
U tom složenom povijesnom procesu istočna obala Jadrana dobila je pre-
sudno važnu ulogu vojno-političkog i kulturnog, tj. duhovnog posrednika.
Rekonkvista cara Justinijana odvijala se usporedno mačem i križem.
Stoga je razumljivo da se materijalna svjedočanstva tog procesa, tj. du-
1. SUIĆ 1976, 283; SUIĆ 1981, 342; SUIĆ 1995, 133-145; RAPANIĆ 1979, 93-100;
RAPANIĆ 1980, 207; RAPANIĆ 1983, 831; RAPANIĆ 1987, 58, b. 1; GUNJAČA 1986,
124-136; MIKULČIĆ, 1986, 101-123; FABER 1988, 113-140; TOMIČIĆ 1988, 141-174;
TOMIČIĆ 1989, 29-53; TOMIČIĆ 1990, 139-162; TOMIČIĆ 1993, 91-96; TOMIČIĆ
1994, 103-116; TOMIČIĆ 1998, 1075-1090; BRUSIĆ 1988, 111-119; ZANINOVIĆ
1987, 7-25; GOLDSTEIN 1992, 30-32; BURY 1958; LEE 2007, 113-133.

364
 Ž. Tomičić, Arheološka baština Justinijanove epohe na istočnoj obali Jadrana

gotrajnog ratovanja diljem Sredozemlja i usporedne grandiozne obnove

sveukupnog profanog i eklezijastičkog sustava, tj. kršćanske pobožnosti
(božanska liturgija, kult svetaca, svetišta, hodočašća, obožavanje ikona)
manifestiraju na oslobođenim i nanovo pripojenim dijelovima Carstva. Po-
djednako i diljem istočnojadranskog arhipelaga, priobalja ali i zaobalja.
Za našu temu važno je da se svjedočanstva tog sveobuhvatnog procesa,
kojega slobodno možemo nazvati Renovatio Imperii, ocrtavaju osobito raz-
vidno i u krajobrazu kasnoantičke Histrije, Liburnije, Dalmacije, odnosno
u manjem, znatno skromnijem, opsegu i u dubljem zaleđu u Panoniji.
Glavne ratne operacije za ostvarenje carevog strateškog plana – re-
konkviste, odvijale su se, prema prvorazrednom suvremenom povijesnom
izvoru - Prokopiju iz Cezareje, nakon uspješno okončanih ratova s Per-
zijancima na istoku i Vandalima u sjevernoj Africi, upravo na području
antičke Dalmacije i posebice dugotrajne i iscrpljujuće na susjednom Ape-
ninskom poluotoku2.
Jezgra tadašnje europske sile Kraljevstva Istočnih Gota, donedavnih
federata Istočnog Rimskog Carstva, a od 535. njegov neprijatelj, zahvalju-
jući prvorazrednom središnjem položaju na italskom tlu, kao i talasokraciji,
ostvarivala je kontrolu Sicilije, Otranta, alpskih prijevoja prema sjeveru
Srednje Europe, odnosno i akvatorija Jadrana sa pripadajućim dubokim
zaleđem i koridorima prema sjeveru, tj. panonskom prostoru i Podunavlju.
Justinijanove uspješne vojne operacije na istočnoj jadranskoj obali,
na kojoj su mete sukobljenih strana bile antičke aglomeracije (pogodna
utvrđena sidrišta i baze logistike), a među njima na prvom mjestu Salona,
dovele su do „oslobađanja“ i ponovnog priključenja Dalmacije, Liburnije
i Histrije te pripadajućeg arhipelaga. To je prema carevoj strategiji bila, u
konačnici, i desantna osnovica za obračun s Istočnim Gotima na italskom
tlu pedesetih godina 6. stoljeća. Na taj su način i naši prostori snažno integ-
rirani u onodobnu povijesnu zbilju Europe.
Konstantinopol je tijekom Justinijanove vladavine središtem Car-
stva, u kojem je bio carev dvor i u kojem je sjedište najutjecajnije Crkve.
Grad je u carevo doba postao raskošna prijestolnica prostranog Carstva
koje se protezalo od Sirije i Kavkaza do Hispanije, odnosno od Duna-
va i Krima do sjeverne Afrike.3 U tom prostranom Carstvu oblikuju se
primjerice potpuno novi gradovi (Justiniania Prima) ili radikalno ob-
navljaju urbana središta dugoga trajanja koja dobijaju snažnije bedeme,
2. LEE 2007, 113-133; BURY 1958, pogl. 16-19.; POHL 2007, 448-476; GOLDSTE-
IN 1992.
3. CROKE 2007, 60-86.

365
 Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

nove profane i posebice važne duhovne sadržaje – crkve4 ali organizira

se i prostor u kojem na važnosti dobijaju rustificirana naselja, posebice
ona fortificirana na priobalju i arhipelagu5. Važnu sastavnicu u organi-
zaciji prostora tvore vile rustike prepoznate diljem istočnojadranskog
arhipelaga i zaobalja6.
Spomenemo li samo neka imena crkava, poput Sv. Irene, Svetih Sergija
i Bakha, Svetih Apostola, ili Sv. Sofije, za koje je car osobno odgovoran u
metropoli, odnosno utemeljenja crkava u Jeruzalemu i Betlehemu u Svetoj
Zemlji, na brdu Sinaju ili građevina u Efezu (Sv. Ivan) i mnogih drugih,
odnosno posebice u Ravenni, glavnom gradu egsarhata i moći Bizanta (Sv.
Apolinar i Sv. Vital)7, stječe se predodžba o veličini uloge koju je Justinijan
igrao8. Bilo je to Prvo Zlatno Doba bizantske, ali mi bi, u duhu Justinija-
novih ideja, pridodali i ukupne umjetnosti onodobne Europe. Ono što je
posebice istaknuto u Justinijanovu patronstvu to je njegov univerzalni ka-
rakter, a to nisu samo velika djela – građevine religijske i sekularne (ceste,
utvrde, hipodrom, vodovodi, žitnice, mostovi), već podjednako mozaičke
dekoracije, koji nose odraz njegove velikodušnosti i ukusa, ali i mali objek-
ti umjetničkog obrta u svim materijalima.
U našem sažetom prikazu ne osvrćemo se na svjedočanstva sitne ma-
terijalne kulture, točnije na ona umjetničkog obrta (nakit), odnosno na po-
jedinačne ili skupne nalaze novca Justinijanove epohe koji su otkriveni,
prepoznati i u stručnoj literaturi prezentirani9. Izvan okvira našeg uratka
izlaze i nalazi iz brodoloma promatrane epohe, koji svojim zanimljivim
sadržajima kao i položajem signaliziraju pravce plovidbe uzduž arhipela-
ga istočne jadranske obale i priobalja10. Nadalje, valja napomenuti kako
su pored ranobizantskih tragova pokretne materijalne kulture svakako
vrlo važni i oni iz istočnogotskog kulturnog kruga koji su tvarna svjedo-
čanstva o organizaciji života i postojanju germanskih etničkih skupina
kao bitnih sudionika onodobnog multietničkog i multikulturnog scenari-
ja. To su nakitne tvorevine11 i nalazi novca istočnogotskih vladara12.

4. HOLUM 2007, 87-112; SUIĆ 1995, 138 (Salona, Pola, Jader, Varvarija, Narona);
CAMBI 2002, 212, 253 (b. 940, b. 1161- 1162).
5. SUIĆ 1995, 138-139.
6. BEGOVIĆ & SCHRUNK 2000, 425-439.
7. MAUSKOPF DELIAYANNIS 2010, 201-276.
8. ALCHERMES 2007, 343-375.
9. VINSKI 1974, 5-86, tab. I-L, karte A-C.; MIRNIK 1981; ŠEPAROVIĆ 2009, 27-34.
10. BRUSIĆ 1976, 31-39.
11. VINSKI 1989, 5-74; UGLEŠIĆ 1989-1990, 207-230; UGLEŠIĆ 2007, 273-276.
12. DEMO 1994.

366
 Ž. Tomičić, Arheološka baština Justinijanove epohe na istočnoj obali Jadrana

Tijekom ali posebice nakon uspješnog okončanja ratova s Istočnim

Gotima (535.-555.), dakle sredinom 6. stoljeća, zahvatila je, područje
uz istočnu obalu Jadrana, intenzivna i ubrzana profana, ali i sakralna
izgradnja, odnosno i obnova. Tu zamašno osmišljenu i, dakako, skupu
akciju prepoznajemo, kako u urbanim aglomeracijama uzduž istočne
jadranske obale (Salona, Jader, Pola, Parentium), tako i u prostoru, u
ageru, odnosno posebice na arhipelagu, koji je nudio dodatne kom-
parativne prednosti, tj. sigurnost sidrišta, odnosno plovidbe i protoka
roba, tj. brzo prebacivanje većih vojnih kontingenata, logistike ali i du-
hovnih ideja13. Arhipelag je predstavljao i svojevrsnu refugijalnu zonu
za pučanstvo14, što je prepoznato posebice tijekom kasnijih slavenskih
doseljavanja.
Svršetak gotskoga rata koji su uspješno okončali carski vojskovođe
Belizar i Narzes, a koji je prema prvorazrednom povijesnom izvoru –
Prokopiju iz Cezareje, velikim dijelom vođen na ozemlju istočne ja-
dranske obale, propraćen je intenzivnom graditeljskom aktivnosti, kako
obnovom od ranije postojećeg obrambenog sustava, tako i izgradnjom
potpuno nove strategije uzduž čitave obale od Istre na sjeveru do Alba-
nije na jugu15. Sustav utvrda i pristaništa te sidrišta trebao je osiguravati
maritimni put uzduž Jonijeva zaljeva, poradi zaštite vojnog i trgovač-
kog plovidbenog pravca, onemogućavajući neprijatelju da priđe obali
posutoj prastarim aglomeracijama, od kojih neke potječu iz prapovije-
sti, kao i iz grčke i rimske epohe, a svjedoče kontinuitet života do naših
dana. Takav sustav kastra prekrio je i glavne komunikacije riječnim
dolinama Une, Vrbasa i Neretve, iz dubina Panonije odakle su prema
Dalmaciji prijetile opasnosti. Strategijska izgradnja uzduž Jadrana za-
svjedočena je brojnim položajima utvrda i obrambenim sklopovima.
Obnavljaju se gradski bedemi Salone16, dograđuju stariji bedemi Aseri-
je17 i Bribira18, podižu utvde na otocima (Korintija na Krku, Kaštelina
i sv. Kuzma i Damjan na Rabu, sv. Juraj iznad grada Paga i Sutojanj
na sjeveru otoka Paga),19 odnosno u podvelebitskom kanalu (Prizna,
13. BRUSIĆ 1993, 223-236.
14. SUIĆ 1995, 139; CAMBI 2002, 213.
15. GUNJAČA 1986; SUIĆ 1986; GOLDSTEIN 1992; SUIĆ 1995, 133-145; CAMBI
2002; TOMIČIĆ 1996, 1075-1090;
16. CAMBI 2002, 211 i d.; MARIN 1994, 11-96.
17. FADIĆ 2001, 69-89; TOMIČIĆ 2009, 235-242.
18. SUIĆ 1995, 133-145.
19. GUNJAČA 1986; FABER 1988, 113-140; TOMIČIĆ 1989, 29-53; TOMIČIĆ
1989a, 28-31; TOMIČIĆ 1993, 91-96; TOMIČIĆ 1994/1995, 103-116; TOMIČIĆ 1996a,
291-305.

367
 Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

Tribunj, Šibuljine)20, koje kontroliraju akvatorij. Na graničnoj liniji uz

plovni put smješteni su limitanei (Toreta na Kornatu, Svetac, Majsan), a u
dubini provincije utvrde brane comitatenses. Utvrde su sagrađene ili ob-
novljene u relativno kratko doba što je dokaz dinamike sukoba i potrebe da
se dosegnuta crta bojišnice, tj. oslobađanja zadrži. Iza nanovo pripojenoga
ozemlja uspostavila se u doba vladavine cara Justinijana I. i njegovih na-
sljednika administrativna uprava21.
Pored profanih građevina ozemlje i arhipelag uz istočnu obalu Jadrana
posut je duhovnim obilježjima. Brojne nove crkve, adaptacije i dogradnje
starih, nova oprema duhovnih sadržaja i propratni elementi, dokazi visoke
umjetničke razine svjedočanstva su nastupa i novog ustroja pobjedničke
crkve Justinijanove epohe.
U Parentiju (Poreču) nastaje Eufrazijeva bazilika s jedinstvenim i u
potpunosti uščuvanim episkopalnim sklopom.22 U Poli (Puli) nadbiskup
Ravenne Maksimijan (rođen u široj okolici grada) podiže najsjajniju pul-
sku baziliku Sv. Marije Formoze.23 U Jaderu (Zadru) definitivan izgled
dobiva krstionica i katekumenej te se upotpunjuje ranokršćanski biskup-
ski kompleks.24 Potom u Enoni (Ninu) u 6. stoljeću nastaju dvije crkve
u gradu25, a jedna u ninskoj luci – Zatonu.26 Sakralni objekti podižu se
osim u gradovima (Salona – križna bazilika biskupa Honorija) i u blizini
važnih pomorskih te kopnenih prometnih pravaca ali i u ruralnim prosto-
rima, kako nam to svjedoče brojni primjeri crkava i njihove opreme (Ga-
lovac- Crkvina, Podvršje-Glavčine, Pridraga-Sv. Martin, Lovrečina, Stari
Grad na Hvaru, Gedatae-Gata, Srima, Trbounje-Crkvina i sl.).27 Prigodom
opremanja crkava Justinijanovi mozaicisti ostavili su diljem Carstva djela
vrhunskog dometa. Pored jedinstvenih ostvarenja umjetnika mozaicista,
primjerice, u Ravenni, nastalih poticajima nadbiskupa Maximiana, rodom
iz okolice Pole, oblikuju se usporedivi primjerci na istočnoj obali Jadrana
u bazilici biskupa Eufrazija u Parentiumu,28 potom u Sv. Mariji Formosi

20. GLAVIČIĆ 1984, 7-28; TOMIČIĆ 1990, 139-162.

21. MARGETIĆ 2002, 474 - 482.
22. CAMBI 2002, 243-245.
23. GNIRS 2009, 175, 185; UJČIĆ 2007, 81-86.
24. UGLEŠIĆ 2002,11-18.
25. UGLEŠIĆ 2002, 36-41.
26. UGLEŠIĆ 2002, 34-36.
27. UGLEŠIĆ 2002, 57-61; UGLEŠIĆ 2002, 45-50;UGLEŠIĆ 2002, 52-56; JELIČIĆ
RADONIĆ & al, 1994; JELIČIĆ RADONIĆ 1994a; JELIČIĆ RADONIĆ 1994b, 21-37.;
MARŠIĆ 2005, 207-216; ZANINOVIĆ 2008, 528-542.
28. PRELOG 1986.

368
 Ž. Tomičić, Arheološka baština Justinijanove epohe na istočnoj obali Jadrana

u Poli29, odnosno u Jaderu30, Starom Gradu (Pharos) na otoku Hvaru31 i

Braču32 te velegradu kasne antike u Saloni.33
Obalni gradovi, slično utvrdama ranobizantske epohe, svjedoci su stal-
nog priljeva brojnog pučanstva iz ugroženog zaleđa, kao i bjegunaca u
istočnijim balkanskim prostranstvima. U Justinijanovo doba u tri maha je
Carstvo zahvaćeno kugom iz Etiopije i Egipta – godine 541, 544. i 558.34
To je, dakako, moralo imati odraza i na pučanstvo Dalmacije u koju dola-
ze, poglavito plovnim prometnim pravcem uzduž istočnojadranske obale,
velike vojničke postrojbe za rat na Apeninskom poluotoku.
Arheološkom metodologijom mogu se na ovdje promatranom prostoru
tijekom Justinijanove epohe izdvojiti razne kulturne skupine: autohtone,
pretežito romanske, germanske i ostale. Najveći je utjecaj romanskog pu-
čanstva u Dalmaciji, u provinciji u kojoj se ono najdulje održalo. Važna je
uloga jadranskih otoka koji su dokazali neprekinuti kontinuitet života, po-
sebice u urbanim središtima (Arba, Apsoros i dr.). Ta je prednost odredila i
njihove snažne kontakte sa susjednim Apeninskim poluotokom, posebice s
regijom Ravenskog egzarhata, Apulijom i Venecijom.
Nakon smrti Justinijana I. 565. godine na prijestolje dolazi carev nećak
Justin II. Avari su zabavljeni na zapadu Europe merovinškim kraljevstvom,
a da ih izbjegnu iseljavaju pod kraljem Alboinom 568. godine, iz sjeveroza-
padnog Ilirika u sjevernu Italiju Langobardi. Italiju tada više ne mogu bra-
niti Bizantinci (Narzes). Istodobno su Vizigoti napali bizantsku Hispaniju,
a Mauri bizantsku Afriku. Opsjednut štednjom novca i problemima Istoka
car Justin II, nije ništa poduzeo da povrati ozemlje koje je rekonkvistom
prije njega vratio Justinijan I.
Padom Sirmija 582. i potom, potkraj 6. stoljeća Siscije te vjerojatno i
Narone, linija obrane antičke civilizacije spustila se, poradi stalnog prodora
barbarskih naroda (Avari, Slaveni, Kutriguri), znatno bliže istočnoj obali
Jadrana. Do svršetka 6. stoljeća, točnije pouzdano još 599. godine, dakle
u doba vladavine bizantskog cara Mauricija (582.-602.), Dalmacija je tada
pod upravom Marcelina kojemu se papa Grgur I. obraća kao prokonzulu.35
Rana bizantska vlast na Jadranu s vremenom se urušila, a njezino su
mjesto zauzele nove slavenske kneževine i Venecija. Preostalo starosjedi-

29. GNIRS 2009, 175, 185; UJČIĆ 2007, 81-88, Mozaik na sl. III.7. (str. 117).
30. CAMBI 2002, 288, sl. 459 i sl. 460.
31. CAMBI 2002, 289, sl. 461, sl. 462.
32. BELAMARIĆ & al., 1994.
33. CAMBI 2002, 288, sl. 458.
34. HORDEN 2007, 134 – 160.
35. MARGETIĆ 2002, 479.

369
 Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

lačko, pretežito romansko urbano pučanstvo uspjelo je prenijeti doseljenim

Hrvatima mnoge tečevine i kršćanstvo. To je, prema akademiku Nenadu
Cambiju, u ranom srednjem vijeku urodilo obilatim plodovima u vrlo vri-
jednoj i originalnoj hrvatskoj kulturi.36
Na Zapadu Europe se u doba Justinijana I. i njegovih nasljednika po-
stupno, iza Alpa, oblikovala franačka merovinška jezgra iz koje će se ka-
snije, posebice u doba Karla Velikog, oblikovati moćno Franačko Carstvo
koje će posezati prema Histriji, Panonijama, Liburniji i Dalmaciji, dajući
znakovitu povijesnu ulogu ranosrednjovjekovnoj kneževini Hrvata i pri-
donoseći njezinom inkorporiranju u zapadni kulturni krug. Pritom epizoda
s carem Justinijanom I. i njegovim pokušajem uključivanja zapadnog di-
jela Ilirika u oživjelo sredozemno Carstvo predstavlja nezaobilaznu kariku
europske kulturne povijesti. Hrvatski prostori su u tom razdoblju kasne
antike Sredozemlja usvajali i snažne umjetničke poticaje iz dalekog sredi-
šta Carstva – Konstantinopola, ali i iz važnog središta na suprotnoj obali
Jadrana – Ravenne.
Baštineći visoke domete kulturnog nasljeđa Justinijanove epohe pro-
stor Hrvatske dokazuje kako je za nastanak njezine visoke srednjovjekov-
ne civilizacije od presudne važnosti bio neprekinuti kontinuitet antičke
civilizacije.37
Tom dragocjenom baštinom Hrvatska je ujedno dobila i vrlo složenu
i odgovornu ulogu i obvezu čuvara, trajnog istraživača i tumača važnog
dijela slojevitog naslijeđa Europe.

LITERATURA
ALCHERMES, D. JOSEPH, Art and Architecture in the Age of Justinian, u:
The Cambridge companion to the Age of Justinian (ur. Michael Maas), Cambridge
2005, 343-375.
BEGOVIĆ, VLASTA i DVORŽAK SCHRUNK, IVANČICA, Villae rusticae
na Brijunskom otočju, OpuscA 23-24, Zagreb 2000, 425-439.
BELAMARIĆ, JOŠKO i dr., Ranokršćanski spomenici otoka Brača, Split 1994.
BRUSIĆ, ZDENKO, Late antique and Byzantine underwater finds along ea-
stern coast of Adriatic. Balcanoslavica 5, Beograd 1976, 36-37.
ISTI, Neki oblici kasnoantičke keramike podmorskih nalazišta uz našu obalu.
Gunjačin zbornik, Zagreb 1980, 77-86.
ISTI, Antička luka u Polačama na otoku Mljetu. Izdanja HAD 12, Zagreb
1988, 139-150.

36. CAMBI 2002, 311.

37. KUNTIĆ-MAKVIĆ 1997, 73-91.

370
 Ž. Tomičić, Arheološka baština Justinijanove epohe na istočnoj obali Jadrana

ISTI, Kasnoantička utvrđenja na otocima Rabu i Krku. Izdanja HAD 13, Za-
greb 1988a, 111-119.
ISTI, Gdje je bila bitka kod Skradina o kojoj piše Prokopije?, Obavijesti HAD
2, Zagreb 1995, 17.
BURY, J. B., History of the Later Roman Empire from the Death of Theodosi-
us I to the Death of Justinian, New York 1958.
CAMBI, NENAD, Antika. Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, II, Zagreb 2002
(posebno od str. 211.- nadalje i literatura).
CROKE, BRIAN, Justinian΄s Constantinopole, u: The Cambridge companion
to the Age of Justinian (ur. Michael Maas), Cambridge 2005, 60-86.
DEMO, ŽELJKO, Ostrogothic coinage from collection in Croatia, Slovenia,
Bosna & Hercegovina, Situla 32, Ljubljana 1994.
FABER, ALEKSANDRA, Osvrt na neka utvrđenja otoka Krka od vremena
prethistorije do antike i srednjeg vijeka. Prilozi 3/4 (1986-1987), Zagreb 1988,
113-140.
FADIĆ, IVO, Bedemi Aserije, Histria Antiqua 7, Pula 2001, 69-89.
GNIRS, ANTON, Arheološki tekstovi, Pula 2009.
GOLDSTEIN, IVO, Bizant na Jadranu, Bizant na Jadranu od Justinijana I.
do Bazilija I. Latina et Graeca, Zagreb 1992.
GUNJAČA, ZLATKO, Kasnoantička fortifikacijska arhitektura na istočnoja-
dranskom priobalju i otocima, Materijali XXII, Novi Sad 1986, 124-136.
ISTI, Ostaci arhitekture i analiza građevinskih faza, Srima - Prižba. Starokr-
šćanske dvojne crkve, Šibenik 2005, 7-48.
HOLUM, G. KENNETH, The Classical City in the Sixth century, u: The
Cambridge companion to the Age of Justinian (ur. Michael Maas), Cambridge
2005, 87-112.
HORDEN, PEREGRINE, Mediterranean Plague in the Age of Justinian, u:
The Cambridge companion to the Age of Justinian (ur. Michael Maas), Cambridge
2005, 134-160.
JELIČIĆ RADONIĆ, JASNA, Mozaici konsignatorija salonitanske katedrale,
Diadora 15, Zadar 1993, 275-290.
ISTA i dr., Gata. Crkva Justinijanova doba, Split 1994.
ISTA, Ranokršćanske dvojne crkve u Starom Gradu na Hvaru, Split 1994a.
ISTA, Salonitanski kulturni krug Justinijanova doba, PPUD 34, Split 1994b,
21-37.
KRUEGER, DEREK, Christian Piety and Practice in the Sixth Century, u:
The Cambridge companion to the Age of Justinian (ur. Michael Maas), Cambridge
2005, 291-315.
KUNTIĆ-MAKVIĆ, BRUNA, Grčka i rimska starina, u: Hrvatska i Europa.
Kultura, znanost i umjetnost, I. (ur. Ivan Supičić), Zagreb 1997, 73-91.
LEE, A. D., The Empire at War, u: The Cambridge companion to the Age of
Justinian (ur. Michael Maas), Cambridge 2005, 113-133.

371
 Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

MARGETIĆ, LUJO, Organizacija Dalmacije u doba Justinijana, u: Prikazi i

diskusije, Split 2002, 474-482.
MARIN, EMILIO, Civitas Splendida Salona. Geneza, profil i transformacija
starokršćanske Salone, Salona Christiana, Split 1994, 11-96.
MARŠIĆ, DRAŽEN, Skulptura, Srima – Prižba. Starokršćanske dvojne cr-
kve, Šibenik 2005, 71-183.
MAUSKOPF DELIYANNIS, DEBORAH, Ravenna in Late Antiquity, Cam-
bridge 2010, 201-276.
MIGOTTI, BRANKA, Ranokršćanska topografija na području između Krke
i Cetine, Zagreb 1990.
ISTA, Ranokršćanska biskupija Scardona (Skradin). The Early Christian
Episcopal See of Scardona (Skradin), Prilozi 9, Zagreb 1992, 101-112.
MIRNIK, IVAN, Coin Hoards in Yugoslavia, BAR International Series 95,
Oxford 1981.
POHL, WALTER, Justinian and the Barbarian Kingdoms, u: The Cambridge
companion to the Age of Justinian (ur. Michael Maas), Cambridge 2005, 448-476.
PRELOG, MILAN, Poreč, grad i spomenici, Beograd 1958.
ISTI, Eufrazijeva bazilika u Poreču, Zagreb 1986.
RAPANIĆ, ŽELJKO, Contribution à la paléographie du littoral est d’Adria-
tique. Balcanoslavica 8, Beograd 1979, 93-100.
ISTI, Prilog proučavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u
ranom srednjem vijeku. VAHD 74, Split 1980, 189-218.
ISTI, La costa orientale dell’Adriatico nell’Alto Medioevo. Settimane di studi
del Centro italiano di studi sull’alto medioevo XXX, Spoleto 1983, 831 i d.
ISTI, Predromaničko doba u Dalmaciji, Split 1987.
ISTI, Marginalija o „postanku“ Dubrovnika. Izdanja HAD 12, Zagreb 1988,
39-51.
SIMONI, KATICA, Knin-Greblje – kataloški opis grobova i nalaza, ShP III.
ser., 19, Split 1989, 75-119.
SUIĆ, MATE, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976.
ISTI, Zadar u starom vijeku, Zadar 1981.
ISTI, Bizantski limes na istočnoj obali Jadrana, u: Petriciolijev zbornik I,
PPUD, Split 1995, 133-145.
ISTI, Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske. Opera Selecta, Zadar 1996.
ŠEPAROVIĆ, TOMISLAV, Skupni nalaz novca iz 5. i 6. stoljeća na lokalitetu
Klapavice – Crkvina kod Klisa, ShP III. ser., 36, Split 2009, 27-34.
TOMIČIĆ, ŽELJKO, Sv. Juraj iznad Paga, ranobizantski kastron. Obavijesti
HAD 21/3, Zagreb 1989, 28-31.
ISTI, Arheološka svjedočanstva o ranobizantskom vojnom graditeljstvu na
sjevernojadranskim otocima. Prilozi 5/6 (1988/1989), Zagreb 1989a, 29-53.
ISTI, Materijalni tragovi ranobizantskog vojnog graditeljstva u Velebitskom
podgorju, VAMZ, 3. ser., XXII, Zagreb 1990, 139-162.

372
 Ž. Tomičić, Arheološka baština Justinijanove epohe na istočnoj obali Jadrana

ISTI, Tragovi ranobizantskog vojnog graditeljstva na sjevernom hrvatskom

Primorju. Traces of early Bizantine Military Architecture in the Northern Croa-
tian Coastal region, u: Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske
tradicije. Zbornik Pedagoškog fakulteta, Rijeka 1993, 91-96.
ISTI, Auf der Spur der Reconquista Iustiniana, spätantike Befestigungsanla-
gen an der Nordküste Kroatiens. Prilozi 10/1993, Zagreb 1994/1995, 103-116.
ISTI, Le traccia della riconquista Giustinianea sulla costa dell´Adriatico Ori-
entale, Acta XIII CIAC, Split 1996, 1075-1090.
ISTI, Svetojanj – kasnoantička utvrda kraj Stare Novalje na otoku Pagu, Arhe-
ološki radovi i rasprave 12, Zagreb 1996a, 291-305.
ISTI, Razmišljanja o jednom rijetkom spoliju iz Aserije, Histria Antiqua 18-
2/2009, Pula 2009, 235-242.
UGLEŠIĆ, ANTE, Tipološko-stilska analiza istočnogotskog nakita na po-
dručju rimske provincije Dalmacije, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 29,
Zadar 1989-1990, 207-230.
ISTI, Ranokršćanska arhitektura na području Zadarske nadbiskupije, Zadar
2002.
ISTI, Ranokršćanska arhitektura na području današnje šibenske biskupije,
Drniš-Zadar 2006.
ISTI, Noviji nalazi seobe naroda iz sjeverne Dalmacije, Prilozi 24, Zagreb
2007, 273-276.
UJČIĆ, ŽELJKO, „Stucco“ dekoracija južne kapele bazilike Sv. Marije For-
mose u Puli, Diadora 15, Zadar 1993, 237-256.
ISTI, Le décor stuqué de la chapelle méridionale de la „Formosa“ Pula, in
Hortus Artium Medivalium I, 1995, 117-125.
ISTI, La basilica paleocristiana di S. Maria Formosa a Pola, katalog izložbe,
Pula 2005.
ISTI, Ravenna e Pola paleocristiana, u: Felix Ravenna. La croce, la spada,
la vela: l´alto Adriatico fra V e VI secolo (ur. Augenti, Andrea i Bertelli, Carlo),
Milano 2007, 81-86.
VINSKI, ZDENKO, Kasnoantički starosjedioci u salonitanskoj regiji prema
arheološkoj ostavštini predslavenskog supstrata. VAHD LXIX/1967, Split 1974,
5-86, tab. I-L, karte A-C.
ISTI, Razmatranja o iskopavanjima u Kninu na nalazištu Greblje, ShP III. ser.,
19 (1989), Split 1991, 5-74.
ZANINOVIĆ, MARIN, Antička osmatračnica kod Stona, Situla 14-15, Opus-
cula Iosepho Kastelic sexagenario dicata. Ljubljana 1974, 163-172.
ISTI, Ston u prethistoriji i antici. Stonski zbornik. Ston 1987, 7-25.
ZANINOVIĆ, JOŠKO, Ranokršćanski sakralni kompleks „Crkvina“ u selu
Trbounje kod Drniša, Archaeologia Adriatica 2, Zadar 2008, 529-542.

373
 Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

ZUSAMMENFASSUNG - SAŽETAK

ARCHÄOLOGISCHES ERBE DER EPOCHE IUSTINIANS

AN DER ÖSTLICHEN ADRIAKÜSTE – EIN BEITRAG
ZUR CHRISTIANISIERUNG DES MITTELMEERRAUMS
In dieser Übersicht konzentriert sich der Autor auf eine äußerst zusammen-
fassende Darstellung der Hauptkategorien der profanen und sakralen archäolo-
gischen Zeugnisse der Epoche Iustinians, welche gewiss eine der bedeutenden
und unumgänglichen europäischen Brücken zwischen der Antike und dem Früh-
mittelalter darstellt. Diese „Brücke“ bestimmte auch für die nachfolgenden Jahr-
hunderte im Wesentlichen die Bewegungen und die historischen Wechsel, die für
die Gestaltung des Gesamtbilds eines zeitgenössischen Europas von Bedeutung
sind. Die Inselgruppe an der Ostküste der Bucht Ionius (Adria), Dalmatia, Libu-
rnia und Histria, sowie das Hinterland bis zur Dinaridenkette und das Gebiet der
beiden antiken Pannonien im Norden sind wesentliche Bestandteile der großen
historischen Bühne Europas, wo sich insbesondere in der Mitte des 6. Jahrhun-
derts komplexe und schicksalsprägende Ereignisse abspielten. Es handelt sich
um eine der wichtigsten Fronten im Umkreis der nördlichsten Bucht des Mit-
telmeerraums, welche teilweise der Schauplatz eines größeren Prozesses ist, be-
kannt unter dem Begriff Iustinians Reconquista.

374