Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom

Zahumlju
Izvor: Wikipedija
Kako je starohrvatske crkve veoma teko poblie datirati pa je zbog toga
nemogue pratiti razvoj pojedinih oblika i tipova, bilo geografski bilo kronoloki,
to ih povjesniari umjetnosti pri opisivanju obino razvrstavaju prema pripadnosti
odreenom tipu s obzirom na tloris i konstrukciju. U ovom lanku bit e
najprikladnije drati se povijesno-geografskog rasporeda, idui od sjeverozapada
prema jugoistoku.
Ovom prilikom obuhvatit e se samo povijesno podruje Zahumlja. Razumije se
da u ovom prostorno ogranienom lanku zbog mnoine objekata nee biti
mogue svaki pojedini ni spomenuti. Neto opirnije e ipak biti prikazani oni
najznaajniji, koji se takvim smatraju bilo zbog njihovih tipolokih osobina, bilo
zbog povijesti vanosti pojedinog objekta.[1]

Sadraj
1 Povijesna pozadina
2 Starohrvatska arhitektura
2.1 Osobine
2.2 Podjela
2.3 Podrijetlo
2.4 Pripadnost
3 Starohrvatske crkve u Zahumlju
3.1 Crkva sv. Mihajla kod Stona
3.2 Crkva sv. Martina kod Stona
3.3 Crkva neznana titulara u Olju
3.4 Crkva sv. Petra u Zavali
3.5 Crkva neznana titulara, Panik
4 Poveznice
5 Literatura
6 Izvori

Crkva sv. Mihajla

Povijesna pozadina
Novija historiografska istraivanja
temeljena na kritikoj analizi teksta
najznaajnijih izvora za povijest prvih
stoljea ivota Hrvata u novoj domovini,
kao to su djelo O upravljanju carstvom
(De administrando imperio) cara
Konstantina Porfirogeneta, te Hrvatska
kronika i Ljetopis popa Dukljanina, sve
oitije ukazuju na to da je hrvatski
narodni prostor u novoj domovini tekao
neprekinuto uz itavu istonu jadransku
obalu sve od Istre do dananje sjeverne
Albanije. Pop Dukljanin na tome
prostoru poznaje u 8. stoljeu dvije
hrvatske politike jedinice: zapadnu ili
Bijelu Hrvatsku od Istre do Cetine, te
junu ili Crvenu Hrvatsku od Cetine do
Vojue. Konstantin Porfirogenet nabraja
Primorska Hrvatska tijekom vladavine kneza Trpimira (845. - 864.).
na tom istom podruju vie politikih
Bijela Hrvatska predstavlja jezgru Primorske kneevine, dok pod
jedinica: Hrvatsku, Neretvansku
Crvenu Hrvatsku pripadaju Paganija (Neretvanska kneevina),
kneevinu, Zahumlje, Travunju i Duklju,
Zahumlje, Travunja i Duklja
iako tvrdi da su Hrvati nakon pobjede
nad Avarima zauzeli itavu bivu rimsku
Dalmaciju, a to je podruje Dukljaninove Crvene i Bijele Hrvatske. Postavlja se pitanje jesu li Hrvati odmah
nakon dolaska organizirali jedinstvenu dravu na tlu itave rimske Dalmacije, koju su ratovanjem preoteli od
Avara, do kada je to jedinstvo trajalo te kakav je politiki odnos bio izmeu navedenih politikih oblasti
prema sredinjoj vlasti vladara Kraljevstva Hrvata. Na ta pitanja historiografija, naalost, nije uspjela sve do
sada dati jedinstven i siguran odgovor.[1]
Bez obzira na nesigurnost u pitanju politikih odnosa, sudei i prema samim povijesnim izvorima u uem
smislu, nema vie mjesta sumnji u hrvatski etniki karakter kako Bijele tako i Crvene Hrvatske u prvih
nekoliko stoljea nakon dolaska. Jedinstven karakter spomenika kulture u ranom srednjem vijeku na itavoj
istonoj jadranskoj obali samo jo vie utvruje tu spoznaju. Dok je jo starija hrvatska politika
historiografija, optereena vjekovnom predrasudom, koja je jo od Ivana Lucia (Lucius), te Rakoga do
iia, u junoj granici Neretvanske kneevine gledala ujedno i junu hrvatsku, etniku i politiku granicu,
povijesno-umjetnika historiografija, domaa i strana, davno je uoila pojavu jedinstvene, starohrvatske
umjetnosti uzdu itave istone jadranske obale. Karakteristine spomenike te umjetnosti, presvoene
crkvice slobodnih oblika i pleterne klesarije njihova kamenog namjetaja nalazimo sve do 11. stoljea ne
samo na tlu zapadne Hrvatske nego i dalje na jug sve do u Duklju. Jedinstveno obiljeje starohrvatske
umjetnosti na itavu hrvatskom etnikom podruju bez obzira na eventualnu politiku rascjepkanost tako je
oito da su je svi povjesniari umjetnosti, kako hrvatski tako i srpski, redovito zajedno obraivali
obuhvaajui ujedno itav istonojadranski prostor.[1]
Oni koji iz ovih ili onih razloga izbjegavaju ili ne prihvaaju termin starohrvatska umjetnost te se radije slue
terminom predromanika, ve i u samim naslovima svojih knjiga ili poglavlja u njima, pod razliitim
teritorijalnim oznakama, najee pod nazivom Primorje ili Dalmacija, izraavaju njihovu teritorijalnu
cjelovitost i njihove zajednike znaajke. Dok je starohrvatska crkvena arhitektura u zapadnoj Hrvatskoj,

posebno u sjevernoj Dalmaciji ve od prolog stoljea predmet ivog interesa i prouavanja od strane
arheologa i povjesniara umjetnosti (Radi, Jeli, Ivekovi, Marun, Buli, Karaman) znatno se manja panja
posveivala takvu istraivanju na tlu june Dalmacije i drugih krajeva koji ulaze u teritorijalni opseg june,
nekadanje Crvene Hrvatske, bolje poznate pod mlaim povijesnikm nazivom Duklja. U tom pravcu mnogo
se uinilo u godinama nakon Drugog svjetskog rata to zalaganjem Srpske akademije nauka, to marom
znanstvenika iz odgovarajuih ustanova triju socijalistikih republika, Crne Gore, Bosne i Hercegovine te
Hrvatske, koje se danas dijelom proteu tim povijesnim podrujem. Tako su ne samo temeljitije obraeni,
proueni i konzervirani neki od ranije poznatih nalaza i objekata, nego je arheoloki identificiran i otkriven
itav niz do nedavna javnosti sasvim nepoznatih objekata crkvenog graditeljstva i otkriveno mnogo komada
ili fragmenata starohrvatske pleterne plastike.[1]

Starohrvatska arhitektura
Osobine
Starohrvatske crkve sve do 11. stoljea veinom su veoma malene
jednostavne u svojoj zidarskoj tehnici i esto nepravilnih linija. Nisu
graene u obliku paetvorinaste bazilike na tri broda, koju je crkva
irila na zapadu Europe, ve su jednobrodne ili raznovrsnih tlorisnih
oblika na trolist, etverolist, esterolist, kri. One su redovito
pokrivene svodovima i kupolicama u vrijeme kad je monumentalno
crkveno graditeljstvo na Zapadu upotrebljavalo iskljuivo drveni
strop. Apside tih starohrvatskih crkvica bile su polukrune ili
etvrtaste, no veoma esto izvana etvrtaste, a iznutra polukrune, to
se smatra jednom od karakteristinih osobitost: starohrvatskog
graditeljstva, jer su stari hrvatski majstori veoma rado uklapali oble
Hrvatski pleteri, skica
linije tlorisa u pravokutnike. Vanjski ukrasi starohrvatskih crkvica
bili su nizovi lezena i slijepih lukova, dok je unutranjost resio brojni
i kieni kameni namjetaj: rtvenici i baldakini nad njima (ciboriji), oltarne pregrade koje su dijelile prostor
za puk od svetita za sveenike, zatim kropionice i propovjedaonice. Ravne i glatke povrine tog kamenog
ili mramornog namjetaja kao i okvire vrata i prozora ukraavali su starohrvatski majstori poput saga plitkim
i plosnatim rezbarijama.[1]

Podjela
U brojnim, mada uvijek ponovljenim kombinacijama susreu se u njima starokranske lozice i krieve,
stilizirane palmete i zvijezde, lukove i kuke, pokadto ptice i zvijeri, poznate nam sa starokranskih
skulptura, a ovdje razrijeene u paralelne crtice; pa nadasve pletere u razlinim oblicima od prostog uzla i
pletenice do itavih mrea, isprepletenih trostrukim prutiima. Iako starohrvatsko crkveno graditeljstvo ima
zajednike bitne osobine, bilo je ipak i razlika u njima, ne samo po raznolikosti njihovih tlocrta, nego isto
tako i po konstrukciji. Zbog arolikosti tlocrta starohrvatskih crkava, Igor Karaman ih je nazvao crkvicama
slobodnih oblika. Ipak sve to arenilo dade se sistematizirati u dvije osnovne grupe: centralne osnove (kri,
trolist, esterolist, osmerolist) i longitudinalne osnove s kupolicom ili bez nje.[1]
Dok je Karaman sistematizirao starohivatske crkve samo s obzirom na njihovu veliinu u dvije skupine:
male presvoene crkvice slobodnih oblika i monumentalne crkve u obiajnom zapadnoeuropskom stilu
trobrodne bazilike, u novije se doba pokualo odrediti i regionalne tipove. Tako je Tomislav Marasovi
centralni esterolisni tip obiljeio kao regionalni tip sjeverne i srednje Dalmacije, dok longitudinalne crkvice
s kupolama smatra junodalmatinskim regionalnim tipom, pri emu kao krajnje toke zastupljenosti ovog
posljednjeg tipa uzima Omi i Kotor. Ipak treba upozoriti da se takva podjela ne moe uzeti u apsolutnom

smislu, jer se velik broj longitudinalnih, jednobrodnih starohrvatskih crkvica nalazi zapadno od granine
toke, od Omia (npr. prvobitni oblik sv. Marte u Bijaima, crkva u Riinicama u Solinu i dr.), kao to se i
crkvice centralne osnove nalaze jugoistono od te granice (crkvica u Olju blizu Stona s osmerolisnom
osnovom i dr.).[1]

Podrijetlo
S obzirom na graditeljske osobine starohrvatskih crkava
iznosila su se u literaturi najrazliitija miljenja, te su se
dovodile u vezu s utjecajima Bizanta, pa ak i Istoka,
povezivale se s tradicijom drvene arhitekture zakarpatske
domovine ili s domaom tradicijom zateene
kasnoantike umjetnosti. Neki dre da u svemu tome ima
pomalo istine i da je predromanika umjetnost
(starohrvatska umjetnost) "u stvari sinteza raznih, esto
sasvim oprenih komponenata, koje su nai primorski
majstori sloili u jedinstvenu celinu". Nasuprot ovakvim
shvaanjima Ljubo Karaman je ustrajno zastupao
miljenje o izvornosti starohrvatskog graditeljstva. Po
njegovu miljenju starohrvatske crkvice su djelo
domaih majstora, koji na periferiji Istoka i Zapada,
preputeni sami sebi rade i grade kako najbolje znaju i
Tomislavovo Hrvatsko Kraljevstvo i velike pobjede
umiju. Bez obzira na pitanje eventualnih utjecaja izvana,
protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim
osobito od strane zateenih starokranskih
planinama 927.
kasnoantikih crkvenih graevina, koji su nesumnjivi,
Karaman s pravom naglaava da su crkvice iz ranog
srednjeg vijeka u hrvatskoj Dalmaciji svakako starohrvatske. Hrvatske su one po tome to su ih podignuli
hrvatski upani, knezovi, kraljevi, biskupi i monici i to su njima sluile; to svjedoe natpisi to su se nali
u tim crkvicama, ili sauvani dokumenti o njima. Hrvatske su te crkvice i po tome, to su ih bez sumnje
gradili domai majstori, a ne graditelji izvana. To opet svjedoi bitna razlika u tehnici, u tlorisima i u
konstrukciji tih crkvica prema suvremenoj arhitekturi drugih zemalja.[1]
Jednako su se tako i o podrijetlu pleterne plastike, kojom je ukraavan kameni namjetaj starohrvatskih
crkava u literaturi iznosila najrazliitija miljenja. Po nekima su te skulpture bile djela grkih majstora, koji
su iz Bizanta doli u Italiju i u nae krajeve. Drugi su ih opet nazivali langobardskim, drei da su to
proizvodi ukusa i rada doseljenih barbarskih plemena, posebno Langobarda. Obje su te hipoteze opovrgnute,
jer "ipak su starohrvatske skulpture u Dalmaciji i njima posve srodne skulpture u Italiji karolinkog doba
drugaije od suvremenih proizvoda u Bizantu, a pogotovo nemaju ni slinosti ni veze s langobardskom
ornamentikom". Naputeno je miljenje da je to izvorna nacionalna umjetnost starih Hrvata pa danas
prevladava shvaanje da je pleterna plastika, koja se susree u ranom srednjem vijeku u Italiji i nekim
susjednim joj zemljama kao i u hrvatskim krajevima tijekom 8. stoljea malo-pomalo sazrela u svoje
karakteristine oblike kao regionalna varijanta prilika i preduvjeta plastine umjetnosti zajednikih itavoj
Europi onog vremena.[1]

Pripadnost
Polazite za razvoj te ranosrednjovjekovne umjetnike grane bila je kasna antika i kranska dekoracija.
Ako je tome tako i ako se predromanika pleterna plastika openito "treba promatrati kao krajnji rezultat
konstantnog procesa shematizacije i linearizacije kasnoantikih dekorativnih motiva, koji se odvijaju na
podrujima gdje traje kontinuirana umjetnika djelatnost, a takovo podruje je bila i cijela jadranska obala",
onda se bez sumnje moe s punim pravom pretpostaviti da je i starohrvatska pleterna plastika izrasla iz

kasnoantikih motiva u vlastitoj sredini i razvijala se usporedo sa slinim procesom koji se odvijao u
susjednoj Italiji. Samo uvjerenje da se proces kristijanizacije Hrvata poeo odvijati tek krajem 8. stoljea,
bilo je razlogom to je Ljubo Karaman drao da je iz Italije, zajedno s kranstvom prenesena i ta nova
pleterna dekoracija u Hrvatsku. Ako se odbaci pretpostavka o tako kasnom pokrtenju Hrvata, a na to sve
vie upuuju novija historiografska i arheoloka istraivanja, namee se sam
od sebe zakljuak da se i na tlu stare rimske Dalmacije, odnosno nove drave
Hrvata, na istoj kultunoj tradiciji i pod slinim povijesnim okolnostima
razvijao usporedo i slian proces na podruju plastine dekoracije.[1]
Sasvim mali broj starohrvatskih crkava moe se poblie datirati, pa se one u
pomanjkanju sigurnijih kriterija obino iroko datiraju u razdoblje od 9. do 11.
stoljea. Kao donja vremenska granica uzima se poetak 9. stoljea ponajvie
iz uvjerenja dijela historiografije da je tek tada izvreno pokrtavanje Hrvata i
drugih junih Slavena. Novija istraivanja u vezi s pokrtenjem Hrvata kao i
novija arheoloka otkria upuuju meutim na to da se pokrtenje ili moda
samo pokatolienje Hrvata moralo zbiti odmah nakon njihova dolaska u
C. Medovi, Dolazak
Dalmaciju. Prema tome i donju vremensku granicu u kronologiji starohrvatske
Hrvata
crkvene arhitekture treba pomaknuti sve do druge polovice 7. stoljea. S tim su
u skladu i noviji pogledi na podrijetlo starohrvatske pleterne plastike, kojom je
bio ukraen kameni namjetaj starohrvatskih crkvica. Sve ovo daje puno pravo da predromaniku arhitekturu
i skulpturu na hrvatskom etnikom i nacionalnom podruju, koja je i do sada bila poznata u domaoj i stranoj
literaturi pod specifinim nazivom starohrvatska, iako se uklapa u ope tijekove zapadnoeuropske
predromanike, smatramo uistinu starohrvatskom ne samo u kronolokom nego i u nacionalnom smislu. Ona
je starohrvatska ne samo po vremenu u kojem je nastala nego i po zemlji u kojoj se razvila te po narodu u
kojem se njegovala.[1]

Starohrvatske crkve u Zahumlju

Srednjovjekovno Zahumlje, Hum (Chelmania), obuhvaalo je teritorij od Neretve do Dubrovnika s
poluotokom Peljecem. Politiko sredite ove oblasti bilo je ranije u gradu Blagaju (Hum), a kasnije u gradu
Stonu. Ston je bio ujedno i sjedite katolike biskupije. Od povijesnih linosti te oblasti najpoznatiji je knez
Mihajlo Vuevui (u historiografiji poznat pod iskrivljenim imenom Vievi), koji je zajedno sa stonskim
biskupom bio na crkvenom saboru u Splitu 925. godine.[1]

Crkva sv. Mihajla kod Stona

Podrobniji lanak o temi: Crkva sv. Mihajla kod Stona
Od starohrvatskih crkvica na podruju Zahumlja iroj javnosti najpoznatija crkvica sv. Mihajla, koja se
uzdie na breuljku Gorica, gdje se nalazio srednjovjekovni grad Ston. Veoma je malih razmjera (duine cca
4,5 m, a irine cca 2,5 m), ali elegantnih proporcija. Datira iz 8. ili 9. stoljea. To je longitudinalna
jednobrodna graevina s apsidom polukrunom iznutra a etvrtastom izvana, kao to je i niz apsida
starohrvatskih crkvica du jadranske obale. Po dva pilastra sa svake strane dijele lau u tri prostora, koji se
sa strane zavravaju polukrunim niama. Svaki od tri prostora prekriven je svodom, srednji dio bavastim, a
prednji kao i onaj uz svetite krstastim. S vanjske strane juni i sjeverni zid razvedeni su nizom lezena sa
slijepim arkadama meu njima. U srednjem prostoru lae s obje strane nalazi se po jedan irok i visok, gore
zaobljen prostor s pragovima bogato dekoriranim pleternom plastikom. Isto takav prozor nalazi se i po
sredini apside.[1]

Sudei prema modelu crkvice to ga dri lik okrunjena vladara, po opem uvjerenju donatora graevine, ona
je imala nad srednjim travejem i kupolicu, te zvonik u proelju. No pitanje je predstavlja li model na fresci
ovu crkvicu, jer na modelu je apsida polukruna, a u stvarnosti je ona izvana etvrtasta, pa je time i
pretpostavka o originalnom izgledu crkvice dovedena u pitanje. Pleter sauvan na prozorima i naen oko
crkvice ubraja se meu hrvatske najljepe pleterne reljefe, koji "vrsnoom svoga rezanja i punoom vrsto
organizirane i ispunjene kompozicije... nadilaze one u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, a slie onima u
dubrovakom kraju". Smatra se da su freske na zidovima sv. Mihajla ranoromanike i da su djelo domaeg
majstora koji je bio pod utjecajem talijanskog ranoromanikog slikarstva, te da su s obzirom na stil i prikaz
jednog dukljanskog vladara kao donatora nastale u drugoj polovici 11. ili moda poetkom 12. stoljea.
Treba posebno upozoriti na napadnu slinost krune s uhobranima na glavi kraljevog lika na ovoj fresci s
onom na bareljefu hrvatskog vladara u splitskoj krstionici.[1] Na ktitorskom natpisu crkve u Stonu dukljanski
kralj Mihajlo 1080. godine sebe titulira:[2]

Portret Mihajla Vojisavljevia iz crkve

sv. Mihajla kod Stona (oko 1080.)

Michaelvs fortiter super rego pacifico c(i)vitates omnes Romanos

Ja Mihailo snano smirujem i vladam nad svim rimskim gradovima

Crkva sv. Martina kod Stona

U okolici Stona, u Stonskom polju bio je vie preromanikih, starohrvatskih crkvica. Jedna od njih je i
crkvica sv. Martina na pristranku brijega Humac iznad movarne nizine Luine.46 To je bila jednobrodna
presvoena crkvica (vel. 4,08 x 2,22 m) s apsidom kojaje iznutra polukruna a izvana etvrtasta kao i kod sv.

Mihajla. Nema potvrde daje bila opremljena kamenim namjetajem s pleternom plastikom. Po
arhitektonskom sklopu sauvanih ruevina moe se datirati od 10. do poetka 12. stoljea.[1]

Crkva neznana titulara u Olju

U unutranjosti starog Zahumlja po svojem obliku i konstrukciji
posebno je zanimljiva crkvica u Olju, nepoznata titulara. Tlocrt crkvice
krune je osnove oko koje se nie osam izvana i iznutra polukrunih
apsida, jedino je zapadna apsida, koja je ulazna, zbog te funkcije izvana
etvrtasta. Zidne plohe su joj ralanjene s vanjske strane nizom nia i
lezena. Po sredini svake apside nalazi se po jedan prozor, koji se iri
prema unutranjosti, to je rijetka pojava u starohrvatskom graditeljstvu.
Ruevine starohrvatske crkve u
Na ulaznu zapadnu apsidu naslanja se narteks (predvorje) pravokutna
Olju
oblika i veliine 6,25 x 3,60 m, dok duina promjera osmerolista s
unutarnje strane iznosi 10 m. Vanjski uglati oblik zapadne, ulazne apside
smatra se najzanimljivijom arhitektonskom osobitosti u tipologiji vieapsidnih krunih graevina.[1]
Svodovi apsida nisu se ouvali, jer su zidovi porueni ba na onoj visini gdje bi se mogao oekivati poetak
presvoenja. Ipak se smatra sigurnim da su apside imale polukupolasti svod, dok je otvoreno pitanje je li
sredinji kruni prostor bio posvoen kupolom ili pak pokriven drvenom konstrukcijom. Od crkvenog
namjetaja nije se nita ouvalo, to veoma oteava njezino datiranje, pa se stoga i vrijeme podizanja ove
crkve uzima veoma iroko, od 8. do 11. stoljea.[1]

Crkva sv. Petra u Zavali

U selu Zavali na zapadnom rubu Popova polja, a unutar srednjovjekovne nekropole
Crkvina, vrena su u ljeto 1957. sustavna arheoloka iskapanja. Tom zgodom su
istraene i ruevine srednjevjekovne crkve, koja je prema narodnoj predaji bila
posveena sv. Petru. Crkva je jednobrodna graevina s narteksom i apsidom, koja je
etvrtasta izvana i iznutra. To je graevina srednje veliine, jer dimenzije njezine lae
iznose 8,60 x 4,80 m, a apside 3,15 x 2,77 m. U crkvi i izvan nje te kod okolnih seljaka
naeno je vie fragmenata kamenog crkvenog namjetaja, najveim dijelom kamenih
ploa oltarne pregrade.[1]
Ukraeni su karakteristinom starohrvatskom troprutastom pleternom ornamentikom.
Na nekima je ist geometrijski ornament, a na nekima su razliite kompozicije
Zavala, pleterni
stiliziranih ptica. Tako su na jednoj od tih ploa prikazane dvije okrunjene ptice, a meu
ornament
njima posudica-kale. Ova plastina ornamentika donekle je rustina, ali se dri da ipak
na zaostaje za slinim radovima u drugim krajevima nae zemlje. Na osnovu stilskih
osobina pleternog ornamenta ploa iz Zavale, dri se da su ploe, a po tome i crkva s kojom ine stilsku a
vjerojatno i vremensku cjelinu, raene u doba razvijene pleterne skulpture, tj. u vrijeme od 9. do prve
polovice 11. stoljea.[1]

Crkva neznana titulara, Panik

Neto jugoistonije, u irem kompleksu antikog lokaliteta u Paniku, a uz desnu obalu Trebinjice nalazi se
drugi lokalitet zvan takoer Crkvina s ostacima antike i srednjevjekovne arhitekture i manjom nekropolom
steaka. Tu je otkopana ranosrednjevjekovna crkva nepoznata titulara, poznata u literaturi kao crkva u
Paniku. Datira od 9. do 12. stoljea. To je jednobrodna graevina s narteksom i apsidom koja je etvrtasta
izvana i iznutra. S vanjske strane pobonih zidova nie se po pet pilastara. Jesu li medu pilastrima bile

polukrune nie kao i tolikim drugim starohrvatskim crkvicama, ne moe se znati, jer su zidovi ouvani tek u
visini dva do tri reda kamena, a sasvim su naslonjeni na ostatke zidova stanje, starokranske graevine.
Dimenzije crkvice 7,5 x 4 m. Pretpostavlja se da je i ta crkva bila presvoena. U crkvici nisu naeni nikakvi
fragmenti kamenog namjetaja, ali je bila oslikana freskama.[1]
Naeno je nekoliko tisua fragmenata fresko-maltera u utu, koji
je iskopan iz grobnice memorijalne graevine na ijim temeljima
crkvica poiva, a pripadali su ovoj crkvici. Pretpostavlja se da je
fresko-malter s likovima svetaca poslije ruenja crkvice namjerno
pohranjen u praznu, ranije otvorenu i opljakanu grobnicu, da bi
se zatitio od daljeg oskvinjivanja. Iz ouvanih fragmenata
uspjelo je izvriti djelominu rekonstrukciju nekih likova i
odjee, a identificirano je i nekoliko grkih ili irilikih slova
kojima su bile pisane signature na slikama. Freske u Paniku odaju
slinost s onima u crkvi sv. Tome u Kutima u Boki Kotorskoj,
Bileko jezero na granici BiH i Crne Gore
koja se datira u poetak 12. stoljea kao i s nekima u junoj
Italiji, takoer iz 12. stoljea, a koje stilski pripadaju krugu
junoitalske varijante bizantskog slikarstva epohe Komnena, pa se po tome freske datiraju u sredinu 12.
stoljea.[1]

Poveznice
Crkva sv. Mihajla kod Stona, Crkva u Paniku
Ston, Olje, Popovo polje, Zahumlje
Starohrvatska umjetnost, Predromanika

Literatura
Benedikta Zeli-Buan, lanci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, HKD Sv. Jeronima, Zagreb,
1994.
Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stecima, Veselin Maslea, Sarajevo, 1965.
Ivan Supii (urednik), Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture, AGM, Zagreb, 1997.
Eduard Hercigonja (urednik, edicija HAZU), Hrvatska i Europa: Srednji vijek i Renesansa, AGM,
Zagreb, 2000.

Izvori
1. Benedikta Zeli-Buan, lanci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1994.
2. Natpis dukljanskog kralja Mihaila u na crkvi u Stonu (crnogorski) (http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorij
a/duklja/natpis_dukljanskog_kralja_mihaila_u_stonu.htm)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?
title=Starohrvatske_crkve_u_srednjovjekovnom_Zahumlju&oldid=4635362"
Kategorija: Starohrvatski arheoloki lokaliteti u Hrvatskoj
Datum i vrijeme posljednje promjene na ovoj stranici: 9. prosinca 2015. u 12:47
Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim uvjetima; dodatni
uvjeti se mogu primjenjivati. Pogledajte Uvjete koritenja za detalje.