KULTURNA I PRIRODNA BASTINA NA PODRUCJU REPUBLIKE HRVATSKE 1.

Spomenici materijalne kulture Na podrucju danasnje neovisne drzave Republike Hrvatske postoje brojna arheoloska nalazista iz svih razdoblja ljudske povijesti o kojima smo vec nesto rekli u pregledu povijesti, a ovdje cemo istaknuti samo ono najvaznije, poglavito iz kulturne povijesti. Tako je npr. nalaz pracovjeka u Husnjakovu brdu kraj Krapine potkraj 19. st. sto ga je izveo hrvatski paleontolog Dragutin Gorjanovic - Kramberger (1899.) i danas jedan od najvaznijih lokaliteta te vrste u svijetu. Osim Krapine poznata su nalazista u Sandalji kraj Pule, Veternici kraj Zagreba, Vindiji kraj Ivanca, Grapcevoj spilji na Hvaru, Sarvasu kraj Osijeka, Vucedolu kraj Vukovara i dr. Buduci se teritorij danasnje Republike Hrvatske nalazi na zapadnom, rimskom podrucju Carstva, ali da se razvijao i pod utjecajem istocne, grcke, odnosno bizantske kulture, tu postoji raznolikost oblika zivota, gospodarstva, graditeljstva i uopce u cjelokupnoj kulturnoj bastini. To naslijedje djelovalo je i na slavenske doseljenike, poglavito Hrvate, koji vec na rusevnim, ali nazocnim temeljima Rimskog Carstva, stvaraju svoju vlastitu, autohtonu kulturu, naravno u skladu s njihovim skromnim mogucnostima i iskustvom. Tako se tu uz velebne i dobro uscuvane divot - gradjevine poput palace rimskog cara Dioklecijana u Splitu, isto tako monumentalne arene cara Vespazijana u Puli, nalazi i prekrasna bazilika biskupa Eufrazija u Porecu iz 6. st. po Kristu. Sve su te tri iznimne gradjevine stoga upisane u UNESCO-vu listu posebne svjetske bastine. U novije vrijeme upisan je u listu i grcki, pa rimski, odnosno kasnije bizantski, a danas hrvatski srednjovjekovni grad Trogir, zapravo njegova gradska jezgra na otoku koji je, poput Splita koji se razvio unutar Dioklecijanove palace, pravi arhitektonski muzej na otvorenom. Tome nisu daleko gradske jezgre Kotora, Dubrovnika, Stona (s najvecim obrambenim zidom iza kineskog na svijetu), Korcule, (ciji gradski raster podsjeca na riblji kostur), pa Zadra, Nina, Raba, Paga, Osora, Senja, Rovinja, te Huma i Roca u Istri koje nazivaju najmanjim gradovima na svijetu. Hrvati se osobito ponose svojim brojnim srednjovjekovnim i renesansnim crkvama i katedralama poput onih u Ninu, Zadru, (Sv. Donat, Sv. Krsevan i Sv. Stosija), pa Sv. Duje u Splitu, koja je kao najstarija katedrala u Europi nastala unutar i na temeljima Dioklecijanove palace. To su i crkva Sv. Lovrijenca - Ivana u Trogiru, Sv. Tripuna u Kotoru (danas u Crnoj Gori), pa na Hvaru, Rabu, Pagu, Trsatu, Rovinju, Senju, a poseban graditeljski dragulj je katedrala sv. Jakova u Sibeniku koju su pobunjeni Srbi 1991. tesko ostetili, ali je ipak nisu uspjeli srusiti. U kontinentalnom dijelu Hrvatske su takodjer brojne crkve i samostani, te gradske jezgre, ali nesto mladje po postanku. Ostaci romantickog samostana Rudine kraj Pozege, iz 12. st. cija je plastika rijetkih oblika izazvala iznimnu pozornost na Svjetskoj izlozbi u Parizu 1971. potvrdjuju da je i sjeveroistocna Hrvatska (Slavonija) bila u predtursko vrijeme razvijene poput ostale srednje Europe. Medjutim, sve je unisteno tijekom gotovo dvostoljetne osmanlijske agresije. Medju spomenike najvisih kategorija treba ubrojiti samostan i crkvu u Iloku, gradsku jezgru u Vukovaru i Pozegi, crkvu Sv. Lovre u Pozegi, samostan u Nasicama, renesansne utvrde u Brodu (Slavonskom) i Osijeku, crkvu Sv. Marije u Kutini, pa barokni Varazdin, gornji Grad u Zagrebu s crkvama Sv. Marka i Sv. Katarine, pa katedrala sv. Stjepana kralja, hrvatska prvostolnica. Graditeljski je zanimljiva i katedrala u Djakovu, barokne crkve u Belcu (Hrvatsko zagorje), u Selima kraj Siska, ali i samostan u Hrvatskoj Kostajnici i crkva u Petrinji i Gori koje su srusene u velikosrpskoj agresiji 1991. Zacudo, postedili su Srbi ostatke portala cistercitskog samostana u Topuskom, ali su tesko devastirali samostan pavlina u Kamenskom kraj Karlovca, samostan franjevaca i dvorac obitelji Eltz u Vukovaru i druge. Brojni hrvatski benediktinski, franjevacki, dominikanski, pavlinski i isusovacki samostani imaju izuzetnu kulturno - povijesnu, graditeljsku, arhivsku i bibliotecnu vrijednost, npr. samostani u Dubrovniku (gdje je radila i prva ljekarna o ovom dijelu Europe), pa samostan na Mljetu, Blaca na Bracu, Visovac u jezeru na utoku Krke u more, a na kontinentalnom dijelu Hrvatske najpoznatiji su samostani u Lepoglavi, Varazdinu, Pozegi, Brodu i drugdje. U Hrvatskoj i BiH katolici - tj. Hrvati posebno stuju kult Djevice Marije kojoj su posvecena brojna svetista, crkve i samostani. Najpoznatija su medju njima ona u Mariji Bistrici nedaleko Zagreba, u Trsatu (Rijeka), u Sinju, u Aljmasu, Vocinu u Krasnom na Velebitu i druga. U Hrvatskoj postoji i nekoliko pravoslavnih samostana i crkava s vrijednim ikonama i inventarom. To su Orahovica, Lepavina, Gomirje, Krka, Krupa i dr. Postoje i crkve koje pravoslavni smatraju svojima kao npr. Sv. Spasa na izvoru Cetine, ali je ona mnogo starija od 17. st. kad su Vlasi, danasnji Srbi,

doselili na podrucje Hrvatske. Buduci je Hrvatska bila u 15. i 16. st. predzidje krscanstva i jedna od posljednjih crta obrane krscanske Europe od Osmanlija, na hrvatskom tlu od Zemuna do Jajca, Knina, Dubrovnika izgradjeno je dva - tri niza tvrdih gradova ciji se ostatci ili dobro ocuvani objekti i danas vide. To su, prije svega, velebne dubrovacke zidine, Klis ponad Splita, kninska utvrda, sibenska utvrda i utvrdjena luka, tvrdjava Nehaj u Senju, Ogulin, karlovacka utvrda u obliku zvijezde, tlocrtni Sisacki grad, Zrin, Gvozdansko, Ozalj, Okic, Medvedgrad ponad Zagreba, Veliki Tabor, Varazdin, tvrdjava Zrinskih u Cakovcu, Kalnik - grad, Djurdjevac i drugi. U najzapadnijem dijelu Hrvatske, u Prigorju i Zagorju, izgradjeni su mnogi prekrasni dvorci hrvatskog plemstva kao sto su Trakoscan, Miljana, Opeka, Klenovnik, Gornja Stubica, Marusevec, Novi Marof, Lobor, Janusevec, Luznica, Kerestinec, Brezovica, Slavetic, te nesto mladji dvorci po postanku u Virovitici, Nasicama, Donjem Miholjcu, Valpovu, Kutjevu, Cerniku, Vukovaru i drugdje. 2. Spomenici pisane i likovne kulture Malo je naroda u Europi, gotova da ih i nema, koji su doselili na podrucje Rimskog Carstva, u njegov zapadni dio, a da se nisu romanizirali i utopili u toj visoj kulturi, izgubili svoj jezik a cesto i ime (Franci, Burgundi, Goti, Langobardi). To se, medjutim, nije dogodilo i s Hrvatima koji su primili tekovine te kulture, zatim i krscanstvo, djelimice pismo (latinicu), ali se nisu nikada asimilirali, nego su, naprotiv, brojne Iliroromane, Avare, Vlahe i dijelove drugih naroda kroatizirali. Taj proces kroatizacije najbolje se mogao pratiti bas na rimskim, bizantskim gradovima u istocnoj, hrvatskoj obali Jadranskog mora, npr. u Splitu, Zadru, Trogiru, Rabu, Dubrovniku i drugima cija je kroatizacija trajala sve do novijeg doba. Isto tako mozemo ne bez ponosa reci da ima malo naroda koji su na temeljima rimske i bizantske kulture stvarali svoju vlastitu koja je usprkos utjecajima ipak autohtona, iako u skromnijim razmjerima, sto potvrdjuju brojne crkvice cesto izgradjene na temeljima rimskih hramova, ali samo na jednom dijelu tih golemih gradjevina. Npr. crkva Sv. Kriza u Ninu je, zapravo, katedrala u malom, a grad Nin, koji su Hrvati podigli na mjestu anticke Nne, uostalom kao i susjedni hrvatsko gradovi po postanku kao sto su Biograd i Sibenik, pokazuju kako su Hrvati ubrzo usvojili pomorsku i urbanu kulturu svojih prethodnika i uskoro postali takmaci grcko - rimskim primorskim gradovima koji su u pravilu bili od njih stariji najmanje jedan milenij. Pa i najmladji medju njima, Split, upravo ove godine slavi 17 stoljeca svog postojanja. Ono po cemu se Hrvati isticu i razlikuju od slavenskih i drugih srednjoeuropskih naroda je broj pisanih spomenika u kamenu s imenima njihovih knezova i kraljeva, po poveljama koje su njihovi vladari ostavili u originalu ili prijepisima, po opisima bizantskih i franackih kronicara, po spisima i zapisima koji su sacuvani u rimskim arhivima, poglavito onom Sv. Stolice, dakle po pisanim spomenicima od iznimne povijesne vaznosti. Hrvati, kao narod drze da je njihova povijest u stijenu upisana, a to potvrdjuju odlomci u kamenu s imenom kneza Trpimira, Branimira, te spomenik nad spomenicima kakvi su npr. Viseslavova krstionica koja svjedoci ne samo o tome da su Hrvati prihvatili krscanstvo nego i zapadnu kulturu i civilizaciju. To se isto moze reci i za Bascansku plocu s pocetka 12 st. koja je unikat kakvim se ne moze podiciti ni jedan slavenski narod, tj. da imaju urezano u kamen ime svojega vladara Zvonimira, da se tu izricito kaze da je on kralj i da je sve to napisano i hrvatskim jezikom i hrvatskim pismom. I to u vrijeme kad onodobno Europom dominiraju latinski jezik i latinica, te na istoku grcki jezik i pismo. Medju poveljama najvaznija je ona iz 852. koja se sacuvala u prijepisu, a spominje i ime kneza Trpimira i ime naroda, tj. Hrvati, iako su Grci taj naziv, za koji mnogi drze da je iranskog podrijetla, zapisali i sest stoljeca prije toga. Isto tako je vazna isprava koju 879. izdaje Hrvatima papa Ivan VIII. i priznaje knezevinu, tj. drzavu Hrvata, kao i njenog kneza Branimira. Hrvatski kralj Petar Kresimir IV. zapisuje u jednoj darovnici kako je Jadransko more - mare nostrum - tj. nase dalmatinsko more. Sacuvana prisega hrvatskog kralja Zvonimira papi Grguru VII., onom koji je Henrika IV., velikog njemackog cara, natjerao u Canossu, potvrdjuje crno na bijelom kako je on zakoniti kralj Hrvatske. Ako tome dodamo citavo poglavlje koje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet posvecuje Hrvatima, te kronike popa Dukljanina, Tome Arhidjakona, arapske, ugarske, ruske i druge zapise, onda mozemo zakljuciti kako je o postojanju hrvatske srednjovjekovne drzave, prve kraljevine medju svim Slavenima, sacuvano mnogo izvora koji potvrdjuju kako su Hrvati bili iznimno vazan cinitelj na medjuprostoru Franackog na zapadu i Bizantskog Carstva na istoku. Rekosmo da su Hrvati vec u 12. st. pisali na svom pismu i jeziku, ali treba dodati da su se

sluzili, zapravo, s tri pisma, tj. latinicom, glagoljicom i jednom verzijom cirilice zvanom bosancica. Jezik kojim su se sluzili u to doba bio je staroslavenski, tj. ondasnji jezik koji su tada razumjeli svi slavenski narodi. Posebno treba istaknuti da su Hrvati jedini narod koji je ishodio pravo obavljanja svete sluzbe Bozje na svom jeziku, a svi ostali su se morali sluziti jednim od tada priznatih jezika (latinski, grcki, hebrejski). A danas, kad se svi narodi u sluzbi Bozjoj koriste svojim nacionalnim jezicima, Hrvati se i opet razlikuju jer osim hrvatskog knjizevnog jezika u uporabi je u zapadnoj Austriji i istocnoj Madjarskoj jezik Gradiscanskih Hrvata. Do tih posebnosti doslo je ne samo zbog specificnog polozaja izmedju Zapadne i Istocne crkve, odnosno Franackog pa Njemackog Carstva i Bizanta, nego i zbog uporne borbe i narodne samosvijesti u ondasnjih Hrvata koji su znali sacuvati ono sto je cinilo plemenski, narodni a danas nacionalni identitet. U razdoblju od 12. do 16. st. kad Hrvatska zivi u zajednici s Ugarskom, kad te dvije zemlje povezuje zajednicka dinastija, tzv. personalna unija, postoje brojni dokumenti na latinskom i ponesto na hrvatskom jeziku, npr. isprave zajednickih kraljeva, Kolomana u 12., Bele IV. u 13. st. i drugih, ali i zapisi hrvatskih sabora, ali, sto je najvaznije, i tekst prvih gradskih i drugih statuta i zakonika. Najvazniji medju njima je Vinodolski zakon iz 1288. pisan hrvatskom jezikom i glagoljicom. To pokazuje kako je hrvatsko drustvo 13. st. vec gospodarski i kulturno razvijeno, kako ima svoje stoljetne pravne norme, obicajno pravo, koje tada prvi put zapisuje svojim jezikom. Isto taku su vazni Trogirski, Korculanski, Poljicki i drugi statuti, Statut Zagrebackog kaptola, prvi urbari, a sredinom 15. st. nastao je i tzv. Istarski razvod koji je pisan takodjer hrvatskom jezikom i glagoljicom, ali prvi njegovi zapisi potjecu iz 1325. godine. Razvod zapravo znaci podjelu zemlje, tj. odredjivanje medja, a taj je dokument iznimno vazan zato sto pokazuje da je i Istra, iako u mletackoj upravi, bila po etnickom sastavu, pismu, jeziku, kulturi hrvatska zemlja. Medju najljepse i najbogatije ilustrirane pisane spomenike srednjeg vijeka spadaju misali, tj. crkvene knjige pisane rukom na pargameni, a svezane uz sluzbu Bozju - misu. Sacuvali su se misali cak iz 11. i 12. st., pa Zagrebacki misal biskupa Kazotica iz 14. st. i istodobno Trogirski, Vatikanski i Misal kneza Novaka. Ova dva posljednja, pisana glagoljicom, spadaju medju ponajljepse misale iz hrvatske kulturne bastine. Treba posebno istaknuti da je i prva knjiga poslije Gutenbergova izuma bio Misal po zakonu Rimskog dvora iz 1483. (Kosinj?) i njegov skori pretisak u Senju 1494. godine. Uz spomenute postoje i misali Jurja od Topuskog i Pavla Modrusanina, oba iz 15. stoljeca. Sluzbeni Rimski misal iz 1570. preveo je s latinskog Bartol Kasic, ali nije objavljen, a prvi preuredjeni misal na hrvatskom jeziku objavljen je 1969. u Zagrebu. U Bosni je od 12. st. nastajala posebna banovina u sjeni hrvatsko - ugarskog kraljevstva i pod njenim suverenitetom. Ta banovina, poglavito za bana Kulina (1180.-1204.) nastoji voditi i samostalnu politiku i jacati gospodarske odnose. To se isto odnosi i na hrvatski Dubrovnik koja tada postaje takmac Veneciji i nastoji uspostaviti dobre odnose i s Bosnom, Srbijom, Dukljom, ali i sa svim sredozemnim drzavama. Kulin s Dubrovnikom 1189. sklapa trgovacki ugovor koji govori mnogo o razvoju gospodarskih i trgovackih odnosa a pisan je hrvatskom jezikom. Slican je ugovor Tvrtko I. kao ban bosanski sklopio s Dubrovcanima i, kao i Kulin, oslobodio ih svih nameta i carina u svojoj banovini. Posebno upozoravam na te cinjenice u nasa doba kad pregovori izmedju Republike Hrvatske i BiH oko uporabe luke Ploce i prolaz kroz podrucje Neuma traje godinama. Medju likovnim, kiparskim, slikarskim, zlatarskim i drvorezbarskim umjetninama isticu se plutej s likom hrvatskog kralja s krunom (Split) i lik hrvatskog dostojanstvenika iz Biskupije kod Knina, oltarne pregrade (npr. u crkvi Sv. Martina u Splitu), razni pleterni ukrasi (plutej sv. Nediljice u Zadru), skrinja sv. Simuna i zbirka nazvana zlato i srebro Zadra, vratnice splitske katedrale, rad majstora A. Buvine; prekrasni portal katedrale u Trogiru, rad majstora Radovana, Orlandov stup u Dubrovniku. Medju slikarima 15. i 16. st. isticu se J. Culinovic, B. Jurjev, Vincet iz Kastva (Mrtvacki ples), A. Medulic, N. Bozidarevic i minijaturist svjetskog glasa Julije Klovic - Croata. Njihove slike, poglavito religioznog sadrzaja, ne zaostaju mnogo za srednjoeuropskim djelima toga doba. 3. Razvoj prosvjete, znanosti i kulture Zacetci skolstva u Hrvata sezu u 9. st. kad su na dvor kneza Trpimira stigli prvi benediktinci iz Italije. U 10. st. u Zadru se spominje prvi magister (ucitelj), a crkveni sabor u Splitu za kralja Tomislava (925.) raspravlja i o skolovanju. U Zagrebu za biskupa Kazotica u 14. st. postoji vec katedralna skola, sto je, zapravo, pocetak visega skolstva u Hrvatskoj. Hrvati su se skolovali na talijanskim sveucilistima i na pariskoj Sorbonni gdje je oko 1390. i prvi Hrvat,

imenom Juraj iz Slavonije bio profesorom. On je prvi svijetu uz hebrejsko, latinsko i grcko pismo pokazao i glagoljicu kao hrvatski alfabet. Prvo sveuciliste u Hrvatskoj radilo je u Zadru potkraj 14. st. a vodili su ga dominikanci. Bio je to glavni i generalni studij toga reda (1396.). Takav status dobilo je 1671. i pavlinsko uciliste u Lepoglavi, a isusovacka akademija u Zagrebu, dobila je 1669. od cara Leopolda I. diplomu kojom joj se priznaju sva prava kao i ostalim sveucilistima u Habsburskoj Monarhiji. Godine 1874. proglaseno je u Zagrebu Sveuciliste Franje Josipa s tri fakulteta (filozofija, pravo, teologija), prvo medju Juznim Slavenima. Do danas povecava se broj fakulteta u Zagrebu na oko 50, a utemeljena su Sveucilista u Splitu, Zadru, Rijeci i Osijeku. U Sarajevu je otvoreno Sveuciliste 1939., pa 1947. a danas rade fakulteti jos u Mostaru, Tuzli, Banja Luci i Zenici. Prva akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) osnovana je 1866. u Zagrebu kao sredisnja znanstvena ustanova za sve Juzne Slavene, pa se i nazivala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija - HAZU). Medjutim, znanstvena drustva su hrvatskom gradovima postojala su od 16. st. u Dubrovniku, Splitu, Zadru, a u Splitu djeluje od 1703. i Academia Ilirica. Istodobno u Dalmaciji i Istri rade i gospodarske akademije i drustva s ciljem unaprjedjenja poljodjelstva. Prve tiskare na ovom tlu pocinju s radom samo cetrdesetak godina poslije Gutenbergova otkrica, tj. 1483. objavljen je spomenuti Misal na hrvatskom jeziku, zatim Brevijar 1491. Prva tiskara radila je u Kosinju ili Modrusu, a od 1494. radi tiskara u Senju, pa u Rijeci 1530., u Nedeliscu kraj Cakovca (protestantska) i u Zagrebu 1664. Vecina prvotisaka (inkunabula) objavljena je glagoljskim pismom, a prva latinicka knjiga je Lekcionar B. Splicanina tiskana u Veneciji kao i mnoge druge hrvatske knjige. Prve knjiznice imali su brojni samostani (Dubrovnik, Zadar, Split), privatne knjiznice javljaju se vec u 16. st., a zatim knjiznice u bogoslovnim skolama, kaptolima, biskupijama i gimnazijama, odnosno kod velikaskih obitelji npr. Zrinskih. Potkraj 18. st. kad se ukidaju neki redovi njihove knjiznice, npr. u Zagrebu pripadaju Zagrebackoj akademiji koja 1818. postaje javnom, a 1850. nacionalnom knjiznicom. To je danasnja Nacionalna i sveucilisna (od 1874.) knjiznica, najveca po broju knjiga u ovom dijelu Europe. Hrvatske ljekarne spadaju medju najstarije u Europi (Trogir 1271. i Dubrovnik 1272.). Ljekarna Male brace u Dubrovniku iz 1317. postoji i danas. Dubrovnik je prvi u svijetu uveo i karantensku sluzbu (1377.). Arhivsku sluzbu obavljali su u srednjem vijeku kaptoli, prva arhivska skrinja izradjena je za potrebe Kraljevine Hrvatske i Slavonije 1643., a od 1744. Hrvatska ima i svog drzavnog arhivara. To je danas Drzavni arhiv u Zagrebu kao sredisnja, nacionalna ustanova. Osim drzavnih arhiva u Hrvatskoj postoje i regionalni, pokrajinski, zupanijski i gradski arhivi, a medju njima su u europskim razmjerima poznati posebice Povijesni arhivi u Dubrovniku, Zadru i Splitu koji cuvaju brojne spise o proslosti Hrvatske i hrvatskog zaledja, tj. BiH i drugih zemalja na Balkanskom poluotoku. Kazalista na podrucju Hrvatske postoje jos u antici, a o tome svjedoce ostatci amfiteatara u Puli, Saloni (Solinu), na Visu. Od 15. st. postoje crkvena i gradska kazalista u primorskim gradovima u Hrvatskoj. Prva kazalisna zgrada podignuta je u Hvaru na istoimenom otoku 1612. godine. Kazalisni zivot bio je osobito bogat u 16. st. u Dubrovniku, Zadru, Splitu, a od 17. st. i u kontinentalnim gradovima, npr. u Zagrebu, Varazdinu, Pozegi i dr. Tijekom 19. st. pocinje razvoj modernih kazalista u Hrvatskoj, grade se kazalisne zgrade (u Rijeci 1805., u Dubrovniku 1809., u Splitu 1859., u Puli 1871.),a 1895. podize se reprezentativna zgrada Hrvatskog narodnog kazalista u Zagrebu. Danas postoje profesionalna kazalista s operom u Splitu, Rijeci i Osijeku, te u Dubrovniku, Puli i Varazdinu. Muzeji i galerije kao javne, narodne ili drzavne institucije su na ovom podrucju nastale uglavnom tijekom 19. i 20. st. iako su u gradovima (Dubrovniku, Splitu, Zadru) samostanima, kaptolima i u velikaskim obiteljima (npr. Zrinski) kao i knjiznice, arhivi, razne zbirke bili poznati jos u kasnom srednjem vijeku. Medju zbirkama su bile najcesce numizmaticke, anticke, prirodne, oruzja i slicno. Prvi javni muzej u Hrvatskoj utemeljen je u gradu - muzeju Splitu i to arheoloski 1821. godine. U sjevernoj Hrvatskoj sve pocinje s hrvatskim narodnim preporodom. Godine 1841. osniva se Gospodarsko drustvo, a 1842. prva narodna kulturna ustanova Matica hrvatska koja pocinje sa sustavnim skupljanjem svekolikog kulturno povijesnog blaga. Sluzbeno je Narodni muzej poceo s radom 1846. u Zagrebu i on i danas radi kao Hrvatski povijesni muzej. Medjutim, zadarski Narodni muzej djeluje vec od 1832. Danas postoje muzeji u svim vecim gradovima, a arheoloski muzeji u Puli, Zadru, Splitu imaju anticke, starohrvatske i druge eksponate velike vrijednosti, dok npr. onaj u Zagrebu ima rijetki etrurski papirus, egipatsku mumiju i vrijednu numizmaticku zbirku.

Kad je biskup J. J. Strossmayer 1882. darovao svoju vrijednu zbirku starih slikarskih majstora JAZU, utemeljena je 1884. prva javna galerija u Hrvatskoj. Vec 1906. osniva se i Moderna galerija, a prije desetak godina je A. Topic - Mimara darovao svoju veliku i bogatu zbirku svom, hrvatskom narodu, pa je ona sada najglasovitija galerija u Hrvatskoj - nazvana slikovito i Mimarom. Vrijedne galerije postoje i u drugim vecim gradovima. 4. Jezicna kultura Prije obrade suvremene jezicne problematike na podrucju danasnje Republike Hrvatske treba podsjetiti na nekoliko cinjenica: 1. da je samo hrvatski jezik, odnosno njegova tadanja staroslavenska varijanta, imala, kao sto rekosmo, pravo sluzenje mise i drugih crkvenih obreda na svom jeziku, te da su se na ovom prostoru rabila i tri domaca pisma: glagoljica, bosancica i cirilica. 2. da je tijekom 16. st. a i nesto kasnije hrvatski jezik (crovata lingua) bio vojnicki i diplomatski jezik od Beca do Carigrada i da su ga govorili svi Turci, a napose ratnici (M. A. Pigafetta). 3. da je ikavski govor, koji je poglavito hrvatsko narjecje, bio uobicajen u citavoj BiH od Jadranskog mora do Drine, te da su se istim jezikom sluzili i okolni krajevi kao Dalmatinska zagora, Lika, Slavonija, dakle jedno zaokruzeno podrucje citava danasnja BiH i rubni dijelovi Hrvatske. Do dolaska Vlaha, danasnjih Srba, nije se znalo za ijekavicu, pa je postojala samo Kraljeva Sutiska (ne Sutjeska), Tintiste (ne Tjentiste), kameni spomenik mrtvima se usicao u kamen (stecak) i nazivao biligom (ne biljegom). I dalje: 4. da je rimski papa Urban VIII. godine 1623. nalozio svim katolickim samostanima da otvaraju katedre vec uobicajenih crkvenih jezika, (i arapskog) ali uz njih obvezno i ilirskog, a to znaci hrvatskog jezika. To se odnosilo na samostane ali i sveucilista s obje strane Alpa, dakle od Salamanke i Valencije u Spanjolskoj, do Pariza, Klna, Beca, Bologne, Padove itd. U svezi s bliskoscu jezika treba jos jednom odbaciti velikosrpsku stoljetnu laz kako su, toboze, Hrvati preuzeli srpski jezik, onaj koji je u prvoj polovici 19. st. u svojim jezikoslovnim radovima kodificirao Vuk Stefanovic Karadzic uz pomoc Slovenca J. Kopitara. Doista, Karadzic je 1818. izdao Rjecnik srpskog jezika s osnovama gramatike, a vec prije toga Slaveno - srpske narodne pjesme. Medjutim, priznao je kako se pisuci Rjecnik sluzio brojnim sokackim, a to znaci hrvatskim rjecnicima. Naime, prva hrvatska gramatika B. Kasica izasla je jos 1604., a za njom prije Karadzica jos pet - sest hrvatskih gramatika sve do one S. Starcevica 1812. Prvi hrvatski rjecnik (uz jos 4 europska jezika) izasao je 1595., a napisao ga je F. Vrancic. Drugi Mikaljin 1651. imao je 25 tisuca rijeci, a Karadzicev 157 godina kasnije oko 26 tisuca. A za tim, prije Karadziceva, slijedi jos pet hrvatskih rjecnika. I dok je spomenuti B. Kasic preveo Bibliju na hrvatski 1630., Karadzic prevodi na srpski Novi zavjet tek 1847. godine. Ako se uzme u obzir da je vecinu pjesama skupio po Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i sve proglasio srpskim narodnim pjesmama, te da je od 1836. sve Hrvate osim kajkavaca i cakavaca smatrao Srbima, a sve muslimane Srbima islamske vjeroispovjedi, onda ce se vidjeti njegove velikosrpske osnove i teznje da sve Juzne Slavene proglasi Srbima. To je sve Karadzic obrazlozio u knjizici koja ima poglavlje Srbi svi i svuda koji je prvi osporio A. Starcevic, a Franjo Racki, jugoslavenski orijentiran hrvatski povjesnicar se upitao: Zar Srbi i na Mjesecu?. Ta srpska posesivnost i nasilna srbizacija hrvatske, crnogorske, muslimanske kulture, jezika, velikih imena gotovo je dvostoljetna konstanta srpske politike, ali nazalost i znanosti. To je osim Karadzica na etnografskom podrucju ucinio Jovan Cvijic u pocetku 20. st. i europskoj znanosti podvalio toboznju znanost i etnicke karte u kojima je srpski narod i jezik bio dominantan na citavom Balkanskom poluotoku i dijelu srednje Europe. Nazalost, dio hrvatskih jezikoslovaca prihvacao je naivno Karadzicevu polaganu srbizaciju hrvatskog jezika. Bila je to struja tzv. vukovaca koja je smatrala da su hrvatski i srpski jedan jezik, da ih treba sto vise izjednaciti, ali na stetu hrvatskog jezika, poglavito onog kajkavskog i cakavskog narjecja hrvatskog jezika. Vrhunac tih nametanja bio je tzv. Novosadski dogovor 1954. gdje zakljuceno, pod politickim pritiskom iz Beograda, da su hrvatski, srpski i crnogorski jedan jezik (muslimani se ne spominju), ali se to odnosilo i na njih. Uskoro je izdan Pravopis hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog jezika, pa pokrenut Rjecnik, ali je izasao u Hrvatskoj samo do slova K i tada je napusten jer se shvatilo da sve to vodi postupnoj srbizaciji hrvatskog (ali i onog mijesanog jezika kojim se govorilo tada u BiH). Hrvatski je odgovor tom jezicnom imperijalizmu bila Deklaracija o nazivu i polozaju hrvatskoga knjizevnog jezika koju su 1967. potpisale sve kulturno - prosvjetne ustanove i M. Krleza kao najugledniji hrvatski knjizevnik toga doba. Izdan je 1971. i Pravopis hrvatskog jezika koji je uskoro zabranjen i unisten, ali je objavljen u emigraciji, u Londonu i tajno se sirio

po Hrvatskoj. Od raspada Jugoslavije 1990. postoje u praksi novih drzava cetiri sluzbena jezika: hrvatski, srpski, bosnjacki i, uvjetno govoreci, crnogorski. 5. Hrvatska knjizevnost Pocetci hrvatske narodne i umjetnicke knjizevnosti dosizu duboku proslost, a prvi pisani spomenik, zapravo pocetak hrvatske knjizevnosti, cini Bascanska ploca iz 1105. godine. Jedna od posebnosti hrvatske knjizevnosti je cinjenica da je od pocetaka do danas bila dijalekatski trovrsna, stokavska u Slavoniji, kontinentalnoj Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Dubrovniku, kajkavska u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagreb i sira okolica), i cakavska uzduz Jadranske obale od Istre, Primorje do blizu Dubrovnika. Druga posebnost je u tome sto osim tri spomenuta dijalekta (narjecja) hrvatski pisci pisu i na tada medjunarodnom latinskom jeziku, koji je u Hrvatskoj bio u sluzbenoj uporabi ponajduze u Europi, sve do ukidanja feudalnih odnosa i zavrsetka hrvatskog nacionalnog preporoda u godini europskih revolucija - 1848. Uz to treba dodati da Hrvatska ima iznimno bogat latinitet, medju najpoznatijima u Europi. Isto tako treba reci da su uzduz hrvatske, jadranske obale Hrvati pisali i na talijanskom, npr. N. Tomasseo, a u sjevernoj Hrvatskoj i na madjarskom. Pa je tako npr. hrvatski velikas Nikola Zrinski objavio dotad najbolji spjev na madjarskom jeziku Adrianskoga mora sirena (Venecija 1660.). Medju najstarije i najvaznije tekstove hrvatske knjizevnosti spadaju liturgicki, biblijski, pravni i prosvjetni. To su vec spomenuti Vinodolski zakon (1288.), Istarski razvod iz 15. st., Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st., Zapis popa Martinca u Novljanskom brevijaru s kraja 15. st. i dr. Treba dodati da su Hrvati imali svoju prvu skolsku pocetnicu vec 1527. godine. Pocetci hrvatske latinske knjizevnosti vezu se uz europski poznata imena kao sto su Janus Pannonius (Ivan Cesmicki) i Marko Marulic cija Judita, napisana 1501., a tiskana1521. u versih arvackih slozena predstavlja prvo veliko umjetnicko djelo na hrvatskom jeziku. Hrvatska knjizevnost je imala i svoje pjesnike petrarkiste Dubrovcane Dz. Drzica i S. Mencetica. Jednu od najljepsih ljubavnih pjesama u pet stoljeca hrvatske knjizevnosti (Jur ni jedna na svit vila) kao i prvu hrvatsku dramu napisao je u pocetku 16. st. Hvaranin Hanibal Lucic. Prvi putopisni hrvatski spjev napisao je takodjer Hvaranin Petar Hektorovic (Ribanje i ribarsko prigovaranje - 1568.), a prvi hrvatski roman (Planine) objavio je Zadranin Petar Zoranic (1536.). Najbrojnija i ponajbolja djela hrvatske knjizevnosti iz razdoblja humanizma i baroka nastala su u Dubrovniku. Ipak, vrhunac hrvatske humanistike tj. knjizevnosti koja je nadahnuta djelima antickih pisaca cini opus spomenutog Marka Marulica. A medju Dubrovcanima 16. st. isticao se prvi i dosad ponajbolji hrvatski komediograf Marin Drzic. Njegov Dundo Maroje i druga djela i danas odusevljavaju gledatelje u kazalistu. Drzic je po tematici blizak Shakespeareu, Moliereu i Goldoniju, ali, a to je vazno, pisao je prije njih. To isticemo stoga da spoznamo kako je hrvatska knjizevnost toga doba isla ukorak, a ponegdje i prethodila europskim umjetnickim strujanjima. Najvece djelo dubrovacke, a to znaci i hrvatske knjizevnosti 17. st., a u mnogocemu najjaci poetski izricaj izmedju Maruliceve Judite i Smrti Smail age Cengica I. Mazuranica, cini Osman Ivana Gundulica, ali i oda slobodi kakva je Dubravka, odnosno protureformatorski spjev Suze sina razmetnoga. Gundulic je najsnaznija pjesnicka osobnost svoga stoljeca i u europskim razmjerima, ali ipak nedovoljno poznat jer je pisao na jeziku malobrojnog naroda. I zato nije cudo sto posesivni srpski povjesnicari knjizevnosti bez imalo stida ubrajaju njega i citavu dubrovacku knjizevnost u korpus srpske knjizevnosti(!) i to samo zato sto je pisana stokavskim narjecjem, a ono je, toboze, po V. Karadzicu, srpsko? Najvece ime preporodne hrvatske knjizevnosti je Ivan Mazuranic sa svojim spomenutim Smail agom (1846.) i dopunom Gunduliceva Osmana (1844.). Napisao je najprevodjenije djelo hrvatske knjizevnosti, koje su kao i mnogo toga u hrvatskoj knjizevnosti i kulturi neki Srbi nastojali pripisati sebi, odnosno crnogorskom pjesniku Petru Petrovicu Njegosu, ali bez uspjeha. U okviru romanticarske i nacionalno obojene hrvatske knjizevnosti druge polovice 19. st. dominira ime Augusta Senoe, a medju realistima potkraj toga stoljeca su najpoznatiji Ante Kovacic, Eugen Kumicic, Ksaver Sandor Djalski i Josip Kozarac . Najsnazniji pjesnik toga doba je Senjanin Silvije Strahimir Kranjcevic koji je godinama zivio u Bosni, a najugledniji hrvatski pjesnik i kriticar moderne, tj. pocetka 20. st. je Antun Gustav Matos. Najsnazniji, najkompletniji i izvan Hrvatske najpoznatiji knjizevnik je Miroslav Krleza (1893.1981.). Medju pjesnicima treba posebno istaknuti Tina Ujevica, Dobrisu Cesarica i zivuce Dragutina Tadijanovic (1905.) i Slavka Mihalica. Medju prozaistima istaknuli su se M. Budak, V. Kaleb, M. Bozic, Petar Segedin, a od zivucih Ranko Marinkovic, Ivan Aralica, Pavao

Pavlicic i dr. Treba, na koncu, reci kako je hrvatska knjizevnost imala od 1945. i svoju, dopunsku granu. Bila je to knjizevnost, ali i znanost iseljene ili emigrantske Hrvatske o kojoj se nista nije smjelo znati u Hrvatskoj u okviru Jugoslavije. U egzilu su djelovali mnogi prognani Hrvati poput Vinka Nikolica, pjesnika Viktora Vide i dr. Izdavali su novine i casopise kao npr. Hrvatsku reviju koju je Nikolic prenio 1991. u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Treci ogranak hrvatske knjizevnosti je ona u Gradiscanskih Hrvata u Austriji, i drugih Hrvata u Madjarskoj i Jugoslaviji (Sokci, Bunjevci, Bokelji i dr.). 6. Narodna kultura Narodi koji zive na podrucju danasnje Republike Hrvatske, poglavito Hrvati, imaju bogatu narodnu ili pucku kulturu, tradiciju i predaju. To se poglavito odnosi na narodnu, usmenu knjizevnost, glazbu, ples, likovno stvaralastvo, nosnje, narodni zivot, pravne norme, sportske igre i drugo. Veliko bogatstvo, skupljano stoljecima, sacuvalo se i u novije vrijeme zapisano i objavljeno pa je podloga za proucavanje jezikoslovcima, knjizevnim povjesnicarima, etnolozima i drugim znanstvenicima. Temeljna podjela te narodne knjizevnosti je na proznu, pripovjedacku te na poeziju - epsku i lirsku, a svaka od njih na mnogo podskupina prema nacinu obrade, tematici i sl. Ta knjizevnost koja je nastajala u narodu, a prenosila se usmenom predajom, starija je od pojave tiska, ali je i prije zapisivana u pojedinim kronikama, legendama i crkvenim stivima. Prvu predaju o dolasku Hrvata pod vodstvom petero brace i dvije sestre zapisao je bizantski car Konstantin Porfirogenet (10 st.). Hrvati su u Zadru pred papom 1177. pjevali narodne pjesme. Dakle, pjesme su se ne samo govorili, nego i pjevale i uz njih se plesalo. U narodu se sacuvala legenda o smrti kralja Zvonimira, a Lj. Gaj je zapisao u krapinskom kraju u 19. st. najpoznatiju predaju o braci Cehu, Lehu i Mehu koji su otud krenuli na istok i osnovali drzave, prvi Cesku, drugi Poljsku, a treci Rusiju (Mesku). Dakle, legenda ide obrnuto od povijesne znanosti. U jednom od najljepsih brojnih hrvatskih misala (crkvenih obrednika), onom koji se pripisuje knezu Novaku (1368.) zapisani su narodni stihovi kao i u drugim kasnijim crkvenim misalima i kodeksima. U Hektorovicevu Ribanju... zapisane su prve bugarstice (tuzaljke) a u Zoranicevim Planinama narodna pjesma, kod J. Barakovica jos jedna bugarstica, itd. Narodna pjesma ima utjecaj na nastajanje umjetnicke lirike 16. i 17. stoljeca, dakle u doba renesanse. Sibenski humanist J. Sizgoric vec je u 15. st., medju prvima u Europi sakupljao narodne poslovice, a spominjao je ljubavne pjesme, svatovske i naricaljke. J. Bajamonti, Splicanin, zapisivao je potkraj 18. st. hrvatske narodne pjesme, pa ih je usporedio po njihovoj ljepoti s Homerovim spjevovima. Tijekom 18. st. zbila su se dva dogadjaja koji su pronijeli slavu hrvatske, a moze se reci i juznoslavenske narodne pjesme diljem Europe. Prvo je otkrice najljepse balade s ovih prostora Asanaginice, a drugo pojava pisca Andrije Kacica Miosica i njegova spjeva na narodni nacin Razgovora ugodnog naroda slovinskoga. Naime, talijanski redovnik Alberto Fortis je u svojih 12 posjeta Hrvatskoj i druzenju s nasim fratrima objavio 1774. djelo Putovanje po Dalmaciji, opisao zivot pucana Dalmatinske zagore, tzv. Morlaka, objavio u prijevodu lirsku pjesmu - baladu Asanaginicu i potaknuo zanimanje europskih znanstvenika za nase ljude i obicaje. Odgovorio mu je svojom knjigom Sinjanin Ivan Lovric o istoj temi, a obje su te publikacije izazvale zanimanje diljem Europe. To poglavlje sa spomenutom baladom prevedeno je na mnoge europske jezike. Preveo ju je na njemacki Johann W. von Goethe, a objavio J. G. Herder, pa zatim najpoznatiji europski pjesnici, ukljucivsi i A. Puskina. Iako ta pjesma potjece iz ikavskog Splitskog rukopisa, nastala je u Dalmaciji, a obradjuje zivot islamskog svijeta u kraju oko Imotskog, (u doba kad je bio okupiran od Osmanlija), tu je pjesmu dva puta redigirao Vuk Karadzic i plasirao je, toboze, kao srpsku narodnu pjesmu. Slicno su prosle i pjesme o Jaksicima koje je prvi put objavio M. A. Reljkovic, a preuzeo kao srpske opet Karadzic. Godine 1756. objavio je franjevac Andrija Kacic Miosic svoj Razgovor ugodni... dosad uz Mazuranicevog Smail agu najizdavaniju hrvatsku knjigu . Europski ugled postigla je ta zbirka cinjenicom sto je tri pjesme iz nje preveo na talijanski Fortis, a otud Nijemci pa su objavljene u Herderovoj zbirci Narodnih pjesama (na njemackom). Karakteristicni su i duhoviti narodni dvostisi zvani gange i njoj slicne rere. U Slavoniji, Baranji, Lici i medju Hrvatima u Vojvodini pjevaju se veseli, cesto i lascivni deseteracki dvostisi zvani becarac koga su u proslosti pratile gajde, a danas sve popularnije tambure. Uzevsi u cjelini, narodno umjetnicko stvaralastvo, poglavito pucka pjesma, svirka i ples uz nju, razvijeni su u

Hrvatskoj i djelimice u BiH kao malo gdje u europskih naroda. Na podrucju Hrvatske postoji iznimno veliko bogatstvo tradicija narodne glazbe. To je posljedica preplitanja razlicitih utjecaja i kultura slavenskog, mediteranskog, balkanskog, orijentalnog i srednjoeuropskog kulturnog kruga. Isto takav utjecaj postoji i na podrucju folklora, glazbala, narodnih plesova, narodnih nosnji, obicaja, tradicija. U narodnoj glazbi postoje osjetne razlike medju pojedinim regijama u Hrvatskoj kao i u BiH, ali isto tako i u pojedinim manjim podrucjima. Zagorje, Medjimurje i Podravina znatno se razlikuju od Slavonije i Baranje, a ove opet od Istre i Kvarnera, a sve one zajedno su potpuno razlicite od glazbe dinarskih podrucja, pa i Bosne, odnosno Hercegovine. Isto tako postoji raznovrsnost u nosnji, u njenim bojama i materijalu iz kojih je izradjena. U pravilu postoje velike razlike izmedju ravnicarskih dijelova gdje se nosnja izradjivala od lana i konoplje u odnosu na dinarsku i bosansku koja se tkala od vune, a ova opet od muslimanske koja je pretezito od navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a juzni su uglavnom crno - bijeli, kod islamskog pucanstva zeleni i plavi. Sve te razlike u glazbi, instrumentima, nosnji ponajbolje se mogu vidjeti na Smotri folklora koja se vec desetljecima svake godine odrzava u Zagrebu, te slicne manifestacije kao sto su zetveni Djakovacki vezovi ili Duzijanca bunjevackih Hrvata u Vojvodini, Vinkovacke jeseni, te festivali kao sto su Melodije Istre i Kvarnera, Krapinski, Slavonski i Splitski festival, Etno - festival u Neumu, slican u Mostaru i drugdje. Narodna likovna umjetnost odrzava se ponajvise u izradi narodnih nosnji, drvorezbarstvu, loncarstvu, kovackoj vjestini, kozarstvu, izradi nakita, ukrasa, gradnji kuca, staja; izradi alata, oruzja i slicno. Zbog spomenutih raznolikih utjecaja i tu postoji bogatstvo boja, oblika, materijala. Europski su poznate npr. narodne cipke iz Lepoglave, ili s otoka Paga, drvorezbarija iz Slavonije, filigranska, zlatarska ili kujundzijska umjetnost u BiH. Svjetsku slavu stekla je hrvatska naivna likovna umjetnost, kako ona na staklu, tako i kiparski i drvorezbarski radovi. Poznata je Hlebinska skola naivaca koju su utemeljili K. Hegedusic, Ivan Generalic, Franjo Mraz. Danas su njeni najbolji (zivuci) predstavnici Ivan Lackovic Croata i Ivan Rabuzin. Izlozbe koje se slikovito nazivaju cudo hrvatske naive postigle su iznimne uspjehe po cijelom svijetu. Slicne, iako manje poznate uspjehe postize i naivna skulptura, npr. radovi Petra Smajica koji je utemeljitelj poznate kiparske kolonije u Ernestinovu u Slavoniji. Godine 1994. utemeljen je Hrvatski muzej naivne umjetnosti. U Vojvodini, kod backih Hrvata, postoji skupina zena koje rade svoje slike od slame, tzv. slamarke koje postizu takodjer izvanredne uspjehe. I na podrucju narodnog sporta postoji izuzetno bogatstvo i tradicija. Najstarije je bacanje kamena s ramena, narodno hrvanje, razne pastirske igre na travi, utrke na konjima, borbe bikova, borbe pijetlova, utrke magaraca, pa razne igre na konjima, gadjanje kopljima, igre macevima i slicno. Kako bi se sto vise ocuvale te narodne tradicije osnovana je u slavonskom selu Brodjancima Olimpijada starih sportova koja se odrzava svake godine. Medju viteskim igrama najstarija je (vec 282 godine), najslikovitija, najljepsa i ponajteza Sinjska alka. Naime, konjanici u punom trku gadjaju dugim kopljem u okrugli okvir zvan alka, a odrzava se svake godine uoci Velike Gospe (pocetak kolovoza) u Sinju u cast velike pobjede hrvatske (krscanske) vojske nad Turcima - Osmanlijama iz Bosne (1715.). Druga, takodjer lijepa i slikovita viteska igra je Moreska koja se igra macevima na otoku Korculi u cast i sjecanje na borbu i pobjede Hrvata nad stranim osvajacima, u ovom slucaju s Turcima, a prosirila se u 15. i 16. st. iz Spanjolske kada su pobijedili i protjerali Maure (Arape). Igraci su odjeveni u bogate nosnje, podijeljeni na bijele (Hrvate) i crne (Turke), ali je ishod uvijek isti - pobjedjuju bijeli. Na Korculi (Blato, Smokvica i dr.) priredjuje se u pokladno vrijeme takodjer viteska igra s macevima nazvana kumpanija (mostra). Tijekom plesa igraci izvode razne figure, pjevaju uz pratnju bubnjeva i misnica, a na koncu im se pridruzuje i djevojke i izvode zajednicki kolo (tanac). U Istri se trci i gadja u prstenac (Barban), u Djurdjevcu se izvodi igra picoka koja podsjeca na pobjedu nad Turcima uz pomoc lukavstva, tj. bacanje pileta (picoka) prigodom opsade. Sve su to rijetke igre ciji pocetci sezu duboko u proslost, a slikovite, bogato ukrasene nosnje, staro oruzje, privlaci ljude, poglavito turiste, snimatelje, novinare. Za njegovanje tih i slicnih igara, pjesama, nosnji i plesova postoje brojna kulturno umjetnicka drustva od kojih je najpoznatije Lado i Ivan Goran Kovacic iz Zagreba, Lindjo iz Dubrovnika i druga. 7. Glazbena umjetnost Narodna glazba je po postanku vrlo stara. Prenosila se usmeno, pjevanjem, a pocetci umjetnicke glazbe gube se u tami srednjeg vijeka. Prvi napjevi za crkvene potrebe zabiljezeni

su u Hrvatskoj u 10. st., a na podrucju danasnje BiH znatno kasnije. Jedna od posebnosti glazbenog zivota na ovom prostoru je glagoljasko pjevanje - pojanje. Prvi primjerci crkvene glazbe sacuvani su u katolickim kodeksima od 11. do 15. st. Prvi Hrvat za koga znamo da se pozabavio crkvenom glazbom, a mozda je i skladao, je zagrebacki biskup blazeni Augustin Kazotic s pocetka 14. st. Prvi hrvatski skladatelji javljaju se u Dubrovniku i Dalmaciji u doba renesanse. U doba baroka spominje se u Italiji Hrvat zvan Ivan Sibencanin. U to doba djeluju glazbeni stvaraoci i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Prvi hrvatski skladatelji koji su bili poznati i u sirim razmjerima bili su uglavnom Dubrovcani i Dalmatinci koji su bili u neposrednom dodiru sa Zapadom, poglavito Italijom. To su Dubrovcanin Luka (Sorgo) Sorkocevic, Ivan Mane Jarnovic i Splicanin Julije Bajamonti cija se djela i danas izvode. Luka Sorkocevic (1734.-1789.), dubrovacki diplomat i glazbenik, podrijetlom iz glasovite plemenitaske obitelji, ostavio je raznolik opus glazbenih djela koji se i danas ocjenjuju kao antologijski dosezi hrvatske pretklasicne glazbe. To se isto moze reci i za djelo splitskog lijecnika i polihistora Julija Bajamontija (1744.-1800.) koji je, uz razna glazbena djela 1787., kad je umro veliki hrvatski znanstvenik Rudjer Boskovic, napisao njemu u cast i poseban Rekvijem. Prvi hrvatski violinski virtuoz i ujedno skladatelj bio je Ivan Mane Jarnovic (1747.-1804.). Svirao je tudja djela, ali i izvodio svoje kompozicije diljem citave Europe od Irske i Engleske do carske Rusije. Njegovi napjevi bili su toliko popularni da su ih onodobni kompozitori uvrstavali u svoje opere. I pocetci hrvatske moderne glazbe, kao uostalom i knjizevnosti, vezani su uz hrvatski narodni preporod u prvoj polovici l9. st. Tada su dvojica glazbenika njemackih prezimena pohrvatili svoja imena i napisali brojne skladbe, poglavito popularne, pokretacke napjeve, tzv. davorije. To su Ferdo Livadic (Wiesner) i Vatroslav Lisinski (Fuchs). Lisinski je za svoga kratkog zivota 1819.-1854. skladao i prvu hrvatsku operu, jednu od prvih medju slavenskim narodima Ljubav i zloba (1846.). Vrhunac hrvatske glazbene umjetnosti l9. st. a mozda i uopce dosegao je Rijecanin Ivan Zajc (1832.-1914.) sa svojim operama, poglavito s najpopularnijom Nikola Subic Zrinjski (1876.) ciji se napjev U boj, u boj pjeva i danas poput borbene koracnice. To je dosada najizvodjenija hrvatska opera. Na pocetku 20. st. istice se nekoliko hrvatskih skladatelja koja uspjesno nastavljaju djelo Lisinskog i Zajca. To su B. Bersa (djelovao i u Sarajevu), D. Pejacevic (koja je vrhunac popularnosti postigla u nase vrijeme), A. Dobronic, I. Matetic Ronjgov i drugi. U razdoblju izmedju dva svjetska rata afirmirali su se F. Lhotka, K. Baranovic i poglavito Jakov Gotovac (1890.-1982.). On poseze i u libretu i u glazbenom izricaju za narodnim motivima i stvara (1935.)Ero s onoga svijeta, uz Zajceva Zrinjskog ponajbolju hrvatsku operu. Poslije II. svjetskog rata, uz spomenute, istaknuli su se skladatelji poput I. Brkanovica, B. Papandopula, S. Suleka, B. Bjelinskog i dr. U europskim razmjerima posebnu su popularnost u suvremenim glazbenim oblicima postigli Ivo Malec i Milko Kelemen. Treba dodati da je hrvatska glazba u ovom stoljecu dala i nekoliko dirigenata medju kojima je svjetsku slavu stekao Lovro pl. Matacic (1899.-1985.). I u nase doba ima Hrvatska nekoliko europski afirmiranih dirigenata npr. Niksa Bareza, Vjekoslav Sutej i drugi. I M. Trnina ima svoje nasljednice koje su pjevale u najvecim svjetskim operama poput Ruze Pospis - Baldani,Lj. Molnar Talajic, B. Ruk-Facic i dr. uostalom kao Z. Balokovic u klavirskim virtuozima kakvi su Ivo i Lovro Pogorelici, pa Zagrebacki solisti, Zagrebacki kvartet, Simfonijski orkestar HRT-a i drugi. 8. Obavjestajna sredstva (novine, radio, televizija) - filmska umjetnost Prve novine u Hrvatskoj pokrenute su na njemackom jeziku u sjeverozapadnom dijelu, odnosno na talijanskom na jugu (u Dalmaciji). Doista, spominju se i prve novine u Zagrebu na latinskom (1771.), ali se nisu sacuvale. Prema tome, mozemo uzeti da su prve novine bile Agramer deutsche Zeitung (Zagrebacke njemacke novine) - Zagreb 1786. Zatim slijedi jos nekoliko novina na njemackom jeziku od kojih su najduze (1826.-1912.) izlazile Agramer Zeitung - Zagrebacke novine. Tijekom 19. st. tiskane su novine na njemackom i u Karlovcu, Osijeku, Varazdinu, Sisku i Puli. U Rijeci su od 1813. izlazile novine na talijanskom, najduze La Bilancia (1867.-1919.). Takodjer su talijanske novine objavljivane povremeno i u Zadru, Splitu i Dubrovniku. Na hrvatskom su jeziku prve novine pocele izlaziti za francuske okupacije u Dalmaciji. Bile su to dvojezicne novine: Kraljski Dalmatin - Il Regio Dalmata (dakle hrvatsko - talijanske). Takvih dvojezicnih novina bilo je jos nekoliko. Medjutim, novine pokrenute od Hrvata i samo na hrvatskom jeziku su u svezi s hrvatskim narodnim preporodom. Poslije vise neuspjelih

pokusaja to je poslo za rukom Ljudevitu Gaju koji je 1835. pokrenuo Novine horvatzke i njihov casopisni prilog Danicza horvatzka. Iduce godine su umjesto kajkavstine pocele izlaziti na stokavstini i promijenile su ime u Ilirske (narodne novine) i Danicu ilirsku. Izlazile su do zabrane ilirskog imena iz Beca 1843. kad su postale Narodnim novinama. Godine 1850. prodao ih je Gaj hrvatskoj vladi pa su postale sluzbenim i tako se zovu i danas. Prve strucne novine su bile Gospodarski list koji izlazi od 1842. neprekinuto do sada. Dalmatinski Hrvati pokrenuli su 1844. Zoru Dalmatinsku, istarski Hrvati u Trstu Nasu Slogu(1870.), backi Hrvati iste godine Bunjevacko - sokacke novine, Gradiscanski Hrvati 1910. Nase novine, dok su Hrvati u dijaspori pokrenuli na talijanskom jos 1859. u San Franciscu (SAD) L ecco della patria - Glas domovine. Sredisnji hrvatski list punih 80 godina 19. i 20. st., koji je najvise ucinio u duhovnoj i politickoj integraciji hrvatskog naroda je zagrebacki Obzor koji je pokrenut poslije sloma apsolutizma 1861. i izlazio sve do 1941. kad je obustavljen (od 1871. do konca izlazenja nazivao se Obzor), a izdavala ga je najbrojnija hrvatska stranka - Narodna iza koje se tijekom 19. st. stajali biskup J. J. Strossmayer i povjesnicar F. Racki. Izmedju dva svjetska rata najcitaniji list bile su Novosti u Zagrebu (od 1907. do 1941.), tijekom ratnih godina za postojanja NDH ukinuti su gotovo svi dotadanji listovi, a drzavno glasilo bio je Hrvatski narod. Istodobno partizanski pokret izdaje vec od 1941., svoj bilten Vjesnik, od 1943. Slobodnu Dalmaciju i Glas Slavonije i svi ti listovi izlaze i danas kao glavni drzavni i regijski dnevnici uz rijecki Novi list, a najcitaniji dnevnik danas je zagrebacki Vecernji list, Jutarnji list pa zatim Slobodna Dalmacija i dr. Prvi list, zapravo casopis, pokrenuo je u Bosni franjevac Ivan F. Jukic 1850., a tiskao ga je u Hrvatskoj. Nazvao ga je Bosanski prijatelj. Casopis saderzavajuci potrebite, koristne i zabavne stvari, a gotova ga je u cijelosti sam popunjavao. U Hrvatskoj je prvi casopis na hrvatskom jeziku bila spomenuta Gajeva Danica, a za njom je slijedilo Kolo (Zagreb, 1842.). Bio je to povremeni casopis - almanah za literarne i strucne radove, kakav je bio i Knjizevnik (Zagreb, 1864.). Bio je to knjizevni list, casopis u sirem smislu, tj. za jezik, povijest, prirodne znanosti i sl. On je posluzio kao znanstveno opravdanje za skoro osnivanje Akademije znanosti koje je i utemeljena 1866. kao Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti HAZU). Sredisnji i najugledniji hrvatski knjizevni casopis 19. st. bio je zagrebacki Vienac koji je izlazio od 1869. do 1903., a pokrenula ga je nacionalna kulturna ustanova Matica ilirska (od 1874. Matica hrvatska). Prvi strucni casopis bio je povjesnicarski Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Zagreb 1851.), a nedugo zatim ucitelji i pedagozi pokrecu svoj Napredak (Zagreb, 1859.) koji izlazi i danas kao najstariji takav casopis u ovom dijelu Europe. Prva radio - postaja na podrucju ondasnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca otvorena je u Zagrebu 1926. Bila bi pocela s radom i koju godinu prije da nisu iz Beograda kocili otvaranje zbog prestiza tada glavnog grada. Slicno se dogodilo i sa prvom televizijskom postajom cetrdeset godina kasnije. Naime, pripremali su se potajno Zagreb, Beograd i Ljubljana, ali je to poslo za rukom samo Zagrebu 1956. godine. Naime, u to doba su poslije usvajanja zajednickog pravopisa u Novom Sadu 1954., izdavanja zajednicke Historije Jugoslavije, nastojali sve premjestiti u Beograd (npr. Jugoslavensko dramsko kazaliste, Jugoslavenski radio, Jugoslavenska televizija, Jugoslavenski arhiv, itd.) i otud sustavno raditi na jugoslavizaciji kulturnog i politickog zivota, a jugoslavizacija, kako se naknadno pokazalo, bila je samo prva stepenica potpunoj centralizaciji, unitarizaciji, zapravo zamisljenoj srbizaciji Jugoslavije. Prve radio postaje izvan Zagreba utemeljene su za NDH (1942. u Sarajevu i Dubrovniku, pojacan odasiljac u Banja Luci, u Osijeku 1943.). Prva projekcija otkrica filma brace Lumiere odrzana je u Zagrebu ujesen 1896., samo godinu dana poslije prve kinematografske predstave u svijetu uopce. Najstarije sacuvane filmske snimke jednog poljskog snimatelja iz Hrvatske potjecu iz 1903. U Splitu je 1907. J. Karaman otvorio prvo kino, a od 1910. poceo je snimati vaznije splitske dogadjaje, pa se sacuvala snimka Sokolskog sleta iz iste godine i to je najstariji filmski zapis u Hrvatskoj. Godine 1917., potkraj I. svjetskog rata osniva se Croatia - film u Zagrebu i snima prvi igrani film Brcko u Zagrebu, ali se nije sacuvala kopija kao ni vecina pokusaja snimljenih do 1930. godine. Do pocetka rata djelovao je u Zagrebu pionir hrvatskog filma Oktavijan Miletic i snimio vise amaterskih dokumentaraca i dobio nekoliko nagrada u inozemstvu. Tijekom rata, za postojanja NDH, snimio je nagradjeni dokumentarac Barok u Hrvatskoj, a 1944. i prvi cjelovecernji film u Hrvatskoj o hrvatskom skladatelju iz preporoda - Lisinskom. Poslije II. svjetskog rata snimio je Miletic nekoliko filmova i danas se poznata hrvatska filmska

nagrada zove po njemu Oktavijan. Od 1954. odrzava se festival jugoslavenskog, danas hrvatskog filma u Vespazijanovoj areni u Puli, od 1979. postoji u Hrvatskoj kinoteka, brojni kinoklubovi, Filmoteka 16 (od 1963.), nekoliko filmskih casopisa itd. Hrvatski film razvijao se do 1990. pod stalnom paskom Komunisticke partije i Beograda, pa je bilo i nekoliko zabranjenih filmova. Najveci uspjesi hrvatskog filma vezu se uz animaciju koja postoji od 1922. Afirmirala se u svijetu Zagrebacka skola crtanog filma, a njen predstavnik D. Vukotic je za film Surogat dobio 1962. Oscara americke Akademije za film. 9. Nasi ljudi - velikani europske znanosti i kulture Hrvati su relativno malobrojan narod, ali se po svojim prinosima riznici europske, pa ponegdje i svjetske znanosti, umjetnosti i kulture mogu mjeriti s mnogoljudnijim narodima od koji su neki zbog povoljnijeg geopolitickog smjestaja imali mirniju i sretniju proslost. U ovom odlomku pobrojat cemo ukratko samo one odlicnike koji su u svoje vrijeme i svojim djelom bili poznati i izvan granica Hrvatske, u europskim razmjerima. Jedan od prvih Hrvata koji se spominje jos u 10. stoljecu bio je Dzauhar, drzavnik i vojskovodja na dvoru Fatimida u Tunisu. Na celu svoje vojske zauzeo je 969. Egipat i uskoro dao podici novi grad El Kahiru, danas Kairo, glavni grad te zemlje. Drugi glasoviti Hrvat bio je Herman Dalmatin, filozof i prevoditelj s arapskog iz 12. st. Djelovao je u Spanjolskoj i Francuskoj, putovao na Bliski istok i prvi upoznao Europu s djelima Abu Mashara (astronoma), Ptolomeja i s Kuranom. U 15. st. djelovao je uceni Hrvat Ivan Stojkovic, profesor na sveucilistima u Parizu i Bologni, kardinal i djelatni sudionik koncila u Baselu 1430.-1434. U 15. st. istaknuo se Dubrovcanin Benedikt Kotruljic, ministar na aragonskom dvoru u Napulju, koji je na talijanskom napisao prvo europsko djelo o trgovini i knjigovodstvu (1458., a tiskano 1573.). Na hrvatskom je objavljeno tek 1989. (O trgovini i savrsenom trgovcu). U doba humanizma, tijekom 15. i 16. st. isticali su se mnogi uceni Hrvati koji su pisali na latinskom, a bavili su se znanoscu ili knjizevnoscu. Jedan od najuglednijih bio je Ivan Vitez od Sredne (1405.-1472.). Studirao je u Padovi i postao protonotar i kancelar ugarsko-hrvatskog kraljevstva, nadbiskup ostrogonski i primas Ugarske. Kao uglednik na dvoru kralja Matijasa Korvina okruzio se odlicnicima duha, poglavito Hrvatima, a to su bili Ivan Cesmicki, latinski Janus Pannonius, Nikola Modruski, Martin Bylica i drugi. Vitez je jedan od najuglednijih utemeljitelja Akademije znanosti u Pozunu (danas Bratislava), Sveucilista, knjiznice i dr. Njegovi latinski govori i poslanice odlikuju se jezikom, stilom i misaonoscu. Njegov suvremenik Ivan Cesmicki (1434.-1472.) bio je ponajbolji latinski pjesnik svoga doba, a njegova djela tiskana su i bila cijenjena u Europi. To se isto moze reci i za Marka Marulica koji nastavlja tradiciju hrvatskih latinista i u 15. st. Pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom, a djela su mu prevedena i na desetak europskih jezika. I medju protestantskim piscima i misliocima imali su Hrvati nekoliko poznatih predstavnika. To su Matija Vlacic Ilirik (1520.-1575.) protestantski teolog, povjesnik i bliski suradnik Martina Luthera, pokretaca protestantizma. Najbolje mu je djelo Kljuc Svetog pisma na latinskom (Basel 1567.). Drugi je bio Stjepan Konzul Istranin (1521.-1579.). Sa slovenskim protestantom P. Trubarom i Hrvatom Antunom Dalmatinom radi na prijevodu Biblije na hrvatski jezik, siri novo vjerovanje, osniva tiskare, u jednoj od njih, u Urachu, tiska vise izdanja na latinici, cirilici i glagoljici. Uz dva spomenuta glasovita Istranina treba svakako spomenuti i treceg koji dolazi iz tog, sjeverozapadnog dijela Hrvatske. To je filozof, polihistor, latinist Franjo Petric, (lat. Patricius), a mozda hrvatski i Petris, Petrisevic. Rodio se na otoku Cresu 1529., a umro u Rimu 1597. Smatrali su ga najvecim neoplatonicarom Europe svoga doba, a njegova dva najvaznija djela, na latinskom Nova sveopca filozofija (1593.) i istodobno na talijanskom Sretan grad, su aktualna i proucavana i danas. U to doba djelovao je i uceni, ali kontroverzni Zagrepcanin Pavao Skalic koji je prvi uporabio naziv enciklopedija u danasnjem znacenju (1559.), a na prijelazu iz 16. u 17. st. Sibencanin Faust Vrancic (1551.-1617.), jezikoslovac, izumitelj i polihistor. On je 1595. objavio spomenuti rjecnik pet najpoznatijih europskih jezika, medju njima i hrvatskog, a 1615. i djelo Machinae novae (Novi strojevi) u kojima je najavio neka tehnicka rjesenja i strojeve, npr. padobran, do kojih ce izumitelji doci mnogo kasnije. Njegov suvremenik je i Rabljanin Markantun de Dominis (1560.-1624.), pisac, teolog i znanstvenik, senjski biskup i splitski nadbiskup. U nasoj povijesti je poznat zbog pokusaja rjesavanja uskockog pitanja. U sukobu Sv. Stolice i Venecije stupio je na stranu Republike, pa je morao bjezati u Englesku gdje je kao prvi Hrvat

dobio doktorat teologije na Sveucilistu u Cambridgeu. Bio je poznati matemeticar, fizicar, opticar koga je cijenio i I. Newton, a njegova otkrica o lomu svjetlosti prethodila su otkrivanju dalekozora. Tijekom 17. st. djelovala su cetvorica velikana s podrucja knjizevnosti, politologije i povijesti. To su knjizevnik Ivan Gundulic (1589.-1638.) za kojega mozemo reci da je bio hrvatski Tasso, politolog Juraj Krizanic (1618.-1683.), povjesnicar Ivan Lucic (1604.-1679.) i polivalentni znanstvenik Senjanin Pavao Ritter - Vitezovic (1652.-1713.). Buduci smo o Gundulicu vec prethodno nesto rekli, spomenut cemo ovdje zasluge ostalih. Npr. Juraj Krizanic Jurko, hrvatski polihistor, politicki pisac, katolicki svecenik koji je krenuo je u daleku Rusiju u namjeri stvaranja unije izmedju katolicanstva i pravoslavlja, ali ga je ruski car prognao na 15 godina u Sibir gdje je napisao svoje najvaznije djelo Politika ili Razgovor ob vladiteljstvu (od 1663. do 1671.). U njemu je iznio ideju o povezivanju svih Slavena s Rusijom na celu i bio zacetnik sveslavenstva. Njemu suprotnu ideju o ujedinjenju svih Juznih Slavena pod hrvatskim imenom iznio je takodjer polihistor, politicki pisac i herladicar Pavao Ritter - Vitezovic, autor knjige na latinskom Croatia Rediviva (Ozivljena Hrvatska, 1700.). I hrvatska historiografija je u 17. st. dobila svoju prvu sintezu u knjizi Ivana Lucica (Lucius) De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666. (O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u sest knjiga - poglavlja ). U 18. st. djelovao je vjerojatno ponajveci hrvatski znanstvenik svih vremena Rudjer Boskovic (R. J. Boscovich). Bio je jedna od posljednjih humanisticki obrazovanih licnosti tadanje Europe, znanstvenik sirokog raspona (fizicar, matematicar, astronom, geodet, arheolog, konstruktor, i knjizevnik). Rodom Dubrovcanin, isusovac, zivio od 1711. do 1787., skolovao se u Italiji, gdje je kao i u Francuskoj radio, proputovao vecinu prijestolnica, bio clan vise akademija i dubrovacki diplomat. Objavio je vise zapazenih djela, npr. Filozofija prirode (na latinskom), Elementi opce matematike, O suncanim pjegama, i dr. Neka su mu djela imala i po vise izdanja u Londonu, Parizu, Rimu i dr. I Boskovica su Srbi nastojali prisvojiti poput drugih Dubrovcana pa su cak i Britanskoj enciklopediji dostavili podatak kako je taj Hrvat i isusovac, toboze, Srbin. 10. Uglednici, znanstvenici i umjetnici novijeg doba Tijekom 19. i 20. st. nekoliko se nasih ljudi istaknulo u raznim djelatnostima i steklo slavu koja je u njihovo vrijeme prelazila granice Hrvatske i Habsburske Monarhije. Kao prvog medju njima spomenut cemo zagrebackog biskupa, mecenu, kulturnog djelatnika i nositelja petpreporodnih ideja Karlovcanina Maksimilijana Vrhovca (1752.-1827.). Ustrojio je knjiznicu, knjizaru, kupio tiskaru, izdavao knjige, uputio 1813. narodu poziv za skupljanje narodnog blaga, bio sudionikom kongresa Sv. Alijanse 1921. i Ljubljani itd. Veliko zanimanje izazvao je Antun Mazuranic kad je 1843. prokomentirao i izdao Vinodolski zakon iz 1288. kao najstariji pisani pravni spomenik na hrvatskom jeziku. Slicnu pozornost izazvao je po citavoj Europi Ognjeslav Utjesenovic - Ostrozinski kad je 1859. izdao na njemackom jeziku knjigu Kucne zadruge juznih Slavena i tako upoznao znanstvenu javnost s tom rijetkoscu koja se zadrzala u zivotu Juznih Slavena, posebice Hrvata i Hrvatsko slavonske vojne krajine. Slicnim radovima s podrucja pravne povijesti istaknuo se Cavtacanin Baltazar Bogisic (1834.-1908.) bio profesorom u Odesi (Rusija) koji je svojom knjigom pravne Gradje sa Slavenskog Juga, kao i prvim Gradjanskim zakonikom u Crnoj Gori (1872.) stekao izniman ugled u Europi. Potkraj 19. i u pocetku 20. st. istaknuli su se povjesnicari Tadija Smiciklas, Vjekoslav Klaic, pisci povijesti Hrvatske i Bosne, a medju arheolozima je europsku slavu stekao don Frane Bulic (1846.-1934.) koji je iskopao i obradio Salonu, kao i brojne kamene spomenike iz rane hrvatske povijesti o kojima smo vec pisali. Najuglednije ime hrvatske slavistike bio je Varazdinac Vatroslav Jagic (1838.-1932.), profesor slavistike na Sveucilistima u Berlinu, Petrogradu i Becu. Bio je osnivac urednik i suradnik glasovitog Archiva za slavensku filologiju (na njemackom, u Berlinu, 1875.-1920.). U politickom i kulturnom zivotu Hrvatske 19. st. neizbrisiv trag je ostavio djakovacki biskup, mecena i politicar Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), jedan od utemeljitelja JAZU, Sveucilista u Zagrebu, graditelj velebne djakovacke katedrale, a u crkvenom zivotu promicatelj jedinstva Zapadne i Istocne crkve i prvi govornik Vatikanskog koncila iz 1869. U revolucionarnim zbivanjima 1848.-1849. istaknuo se i general i hrvatski ban, spasitelj Austrije Josip Jelacic (1801.-1859.). Smatrali su ga jednim od najboljih austrijskih generala. Ako bismo birali najkompletniju i najobrazovaniju licnost u Hrvatskoj 19. st., onda bi taj epitet vjerojatno pripao ponajboljem i najprevodjenijem hrvatskom pjesniku Ivanu Mazuranicu (1814.-1890.), piscu epa Smrt Smail age..., ujedno i hrvatskom banu - reformatoru, tvorcu moderne Hrvatske.

Potkraj 19. st. i u pocetku 20. st. djelovala su tri velika hrvatska znanstvenika. To su fizicar Nikola Tesla, geofizicar Andrija Mohorovicic i botanicar Josip Pancic. Tesla, po narodnosti Srbin iz Hrvatske, (rodjen u Lici 1856.) skolovao se u Grazu, Budimpesti i Parizu, a najvece izume izveo je u SAD-u. Imao je vise stotina patenata na podrucju elektrotehnike, usavrsio elektromotore, transformatore, rijesio pitanje prijenosa elektricne energije na daljinu, izgradio radiostanicu itd. Njemu u pocast 1956. je jedinica magnetske indukcije nazvana Tesla. Geofizicar Mohorovicic, profesor u Zagrebu, otkrio je 1909. postojanje Zemljine kore, odredio njenu debljinu, pa se to otkrice u svjetskoj znanosti po njemu naziva Mohorovicicev diskontuitet (Mohosloj). Hrvatski biolog i lijecnik Josip Pancic, koji je sluzbovao u Kraljevini Srbiji i postao prvi predsjednik Srpske akademije nauka (1887.), otkrio je uz mnoge biljne vrste i posebnu omoriku (Picea omorica) koja se njemu u cast naziva Panciceva omorika. Potkraj 19. i u prvim desetljecima 20. st. svjetsku slavu je dosegla hrvatska sopranistica Milka Trnina koja je pjevala na svim vecim europskim pozornicama i u SAD-u, a nazvana je slikovito hrvatskim slavujem. To je uspjela i njena ucenica Zinka Kunc, od 1937. clanica Metropolitan opere u New Yorku. Istim putem od Hrvatske do SAD-a prosao je i hrvatski violinisticki virtuoz Zlatko Balokovic. Hrvatska je dala i jednog od najpoznatijih svjetskih kipara 20. st. (uz Francuza Rodina), Ivana Mestrovica. Iz njegovih skulptura nacionalnog, hrvatskog i jugoslavenskog ciklusa izbija snaga autohtone i prepoznatljive umjetnosti. Radio je od 1947. i u SAD-u, a ostavio je iza sebe dosad nenadmasene umjetnicke tvorevine (Moja majka, Povijest Hrvata, Zdenac zivota, Indijanca i dr.). Iza Mestrovica najsnazniji kiparski izraz postigao je od Hrvata Antun Augustincic (spomenik Seljackoj buni, spomenik Miru u New Yorku i dr.). Tri Hrvata dobila su dosada i Nobelove nagrade. To su kemicar Lavoslav Ruzicka, rodjen u Vukovaru 1887., djelovao je u Svicarskoj, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine. Drugu je dobio knjizevnik Ivo Andric, rodjen u hrvatskoj obitelji u Travniku u Bosni 1892., a zivio je posljednjih desetljeca u Srbiji. U svojim ponajboljim djelima (Na Drini cuprija, Travnicka hronika) dao je uvjerljivu, umjetnicku kroniku osmanlijske Bosne i Hercegovine. Ovjencan je Nobelovom nagradom 1961. kao prvi pisac iz tadanje (druge) Jugoslavije. Treci hrvatski nobelovac Vladimir Prelog, rodjen je u Sarajevu 1906. takodjer u hrvatskoj obitelji, skolovao se u Zagrebu i Pragu, a od 1942. naslijedio je Ruzicku u Zrichu gdje je takodjer dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1975. godine. Moguci kandidati za tu prestiznu svjetsku nagradu bili su jos neki Hrvati, npr. spisateljica za djecu Ivana Brlic-Mazuranic, nazvana hrvatskim Andersenom, te veliki hrvatski pisac i enciklopedist Miroslav Krleza, najprevodjeniji hrvatski pisac 20. stoljeca. 11. Pomorci, istrazivaci, izumitelji Hrvati kao pomorski, mediteranski narod, bili su od doseljenja okrenuti moru, brodarstvu i trgovini. Dubrovcani su stoljecima odrzavali veze s morem od Britanije do Sirije i Egipta, a na kopnu po srednjoj Europi i Balkanskom poluotoku gdje su imali svoje rudnike i naseobine (jedna od njih je i Janjevo na Kosovu). Preuzeli su od ilirskih plemena brod na vesla - liburnu, a izgradili su vec u doba hrvatskog kraljevstva (10. st.) svoja plovila, npr. konduru (condura croatica) i sagenu. Dubrovcani su imali brod karaku i galijun, a na hrvatskim otocima, npr. na Visu, rabila se gajeta zvana falkusa koja je 1988. godine bila izlozena na Svjetskoj izlozbi o oceanima u Lisabonu u Portugalu kao svjedocanstvo gotovo 14 - stoljetne maritimne djelatnosti u Hrvata i bila izuzetno zapazena. Hrvatski paviljon na tom EXPO-u bio je jedan od najposjecenijih. U svim vecim pomorskim bitkama na Sredozemlju sudjelovali su i Hrvati kao poznati pomorci. Plovili su i na brodovima koji su otkrivali Novi Svijet. Npr. u otkrivanju Meksika (16. st.) istaknuli su se Vinko Paletin i Vice Bune koji su bili u sluzbi meksickog potkralja. U 17. st. istaknuo se kao misionar u Meksiku hrvatski plemic Ivan Ratkaj. U pocetku 19. st. je hrvatski isusovac Fredo Konscak istrazio podrucje Meksika do Kalifornije i izradio zemljopisne karte. U SAD je sredinom 19. st. djelovao kao misionar Josip Kundek koji je utemeljio nekoliko gradova. U istrazivanjima srednje Afrike (uz M. Stanleya) istaknuo se potkraj 19. st. Pozezanin Dragutin Lerman. U istrazivanjima istocne Afrike i Juzne Amerike proslavili su se Karlovcani braca Seljani. Sredinom 19. st. je bokeljski Hrvat Ivo Visin oplovio svijet kao prvi Hrvat. On je samo nastavljac pomorske tradicije Hrvata - Bokelja od kojih je jedan, Matija Zmajevic, bio u pocetku 18. st. admiral ruske carske flotile u doba Petra I. Velikog, tvorca ruske mornarice i pomorske orijentacije. Ta se pomorska tradicija Boke, Dobrote, Perasta, Prcnja, Tivta i ostalih hrvatskih naselja u Boki kotorskoj (danas u sastavu Crne Gore, odnosno Jugoslavije) vidi i po cinjenici da Boka ima najstariju pomorsku udrugu vjerojatno i u Europi, a

to je Bokeljska mornarica iz godine 809. U svezi s hrvatskom dijasporom postoji jedna cinjenica koja nije dosada znanstveno sasvim objasnjena, ali je za nas, Hrvate, izuzetno zanimljiva. Naime, 1591. je u Sjevernoj Karolini, SAD, pronadjen jedan natpis koji je glasio: Croatan. Neosporna je takodjer cinjenica da su tamo zivjeli Indijanci cije se pleme zvalo takodjer Croatan, a ima jos nekoliko istovrsnih naziva. Spomenuta Britanska enciklopedija potvrdjuje sve navedeno, a o tom je pisao glasoviti L. Adamic i najpoznatiji povjesnicar - Hrvat u SAD-u Jure Prpic u svojoj knjizi Hrvati u Americi. Postanak tih Indijanaca s nazivom Croatan, koji su bili bjelje puti i svjetlije kose od ostalih Indiosa, objasnjava se pretpostavkom kako se tijekom 16. st. neki brod, vjerojatno nasih Dubrovcana, nasukao i potonuo uz americku obalu, a njegovi spaseni pomorci ostali zivjeti i pomijesali se s tamosnjima Indijancima. Bilo kako bilo, 1591., nadjen je zapis Croatan, skraceno CRO, a tu istu skracenicu smo 400 godina kasnije tj. 1991. uzimali kao medjunarodnu oznaku nase nove, neovisne Hrvatske! Tome treba dodati i pretpostavku kako su i u ekspediciji Kristofora Kolumba 1492. bili neki Hrvati, kako su neki bili sudionici cuvene Bitke kod Lepanta 1571. te kako su Hrvati imali vaznu ulogu u prokopavanju Sueskog kanala 1869. godine. Hrvati su se istaknuli i kao izumitelji, pa cemo spomenuti nekoliko najvazniji otkrica koja su danas poznata u citavom svijetu. Tako je npr. Ivan Vukic-Lupis usavrsio podvodnu bombu torpedo koji se od 1866. poceo proizvoditi u Rijeci gdje i danas postoji tvornica Torpedo. Casno mjesto medju izumiteljima zauzima i Zagrepcanin Slavoljub E. Penkala koji je prvi otkrio nalivpero, a zatim 1909. i prvu mehanicku olovku koja se i danas po njemu zove penkala. Hvaranin Ivan Vucetic otkrio je kao iseljenik u Argentini 1904. godine daktiloskopiju koja se otada rabi u citavom svijetu u identifikaciji osoba. Postoji, medjutim, i jedan modni izum koji se moze pripisati citavom hrvatskom narodu, a koji nosi i ime po Hrvatima - kravata. To je u davnini dio hrvatske narodne nosnje, koja su do novijeg vremena sacuvali Hrvati koji su u 16. st. preselili u srednju Europu (npr. Gradisce i Moravsku). Kasnije su ga preuzeli hrvatski vojnici koji su ratovali po Europi. U sluzbi francuskog kralja sunca Luja XIV. bila je jedna postrojba konjanika, tzv. Royal cravate, koji su nosili okovratne, obicno crvene vrpce. Otud se taj obicaj nosenja vrpci od Croata (franc.) prosirio i po Europi i svijetu i danas je najvazniji detalj muske mode, a ujedno i najpoznatiji, originalni hrvatski suvenir. Ima jos nesto sto je prepoznatljivo i poznato, a veze se samo uz Hrvate. To je karakteristicni kockasti crveno - bijeli grb za koga se smatra da potjece jos iz perzijske pradomovine Hrvata (crveno oznacava jug, a bijelo sjever). Otud i naziv za dvije Hrvatske, tj. Bijela na sjeveru i Crvena na jugu. Kad su Hrvati 1527. izabrali Ferdinanda Habsburskog za svoga kralja u Cetinu potvrdili su taj izbor nekim pecatima, a jedan od njih je bio i hrvatski grb, ali s 64 polja, dakle potpuna sahovska ploca. Otud i dolazi popularni, ponekad s istoka i pogrdni naziv sahovnica, a sah na perzijskom znaci vladara - cara. Jesu li to sve slucajnosti dat ce mozda jednom odgovor zastupnici teorije o iranskom podrijetlu Hrvata. 12. Iseljenistvo ili dijaspora Na grckom rijec dijaspora znaci rasipanje, rasprsivanje i to nekog pucanstva, zajednice ili naroda. I kao sto su se Grci kao pomorski narod rasuli u starom vijeku po citavom Sredozemlju, Zidovi po svijetu, tako su se i Hrvati poceli u 15. st. seliti, zapravo bjezati u okolne zemlje, pred osmanlijskom agresijom, a zatim u novije vrijeme seliti po Europi, po Americi i napokon u Australiju i Novi Zeland. Razlozi toj selidbi bili su raznoliki, a uglavnom su se svodili na gospodarske i drustveno politicke. Opcenito se smatra da su Hrvati iza Zidova, mozda Iraca, Armenaca, Kurda i jos nekih naroda s ponajvecim iseljavanjem ili dijasporom. Zajednicka je znacajka da svi navedeni narodi nisu imali bas sretnu povijest, tezak geopoliticki polozaj, i, sto je, vjerojatno, najvaznije, nisu imali svoje neovisne drzave. Nisu bili svoji na svome! Postoji jedan pokusaj izracunavanja broja Hrvata i Engleza u doba kralja Tomislava. Tada ih je, navodno, bilo podjednako. Danas Engleza ima desetak puta vise pa se postavlja opravdano pitanje: kamo je nestalo devet desetina mogucih Hrvata? Do spomenute osmanlijske provale razvoj hrvatskog naroda je tekao sporo, ali uzlazno. Hrvatska se kao dio zapadne Europe razvijala normalno, a onda je nastupilo vrijeme stalnih ratova, doslo je do opceg nazadovanja, do gubitka velikog dijela teritorija i depopulacije. To nestajanje hrvatskog naroda odvijalo se na cetiri nacina. Prvi i najveci gubitak je bilo bjezanje pred ratnom opasnoscu na sve strane, a poglavito prema zapadu i sjeveru. Hrvatska je u doba kad je svedena na ostatke ostataka izgubila vise od 4 petine svoga nacionalnog

tla, i, vjerojatno, dvije trecine svoga pucanstva. Ostatci ostataka te nacionalne, hrvatske jezgre su danasnji Hrvati u Austriji, Madjarskoj, Slovackoj, Ceskoj, Rumunjskoj, Italiji , ali i Sloveniji kamo su mnogi pobjegli ali su posve asimilirani. Drugi dio je izginuo u stalnim ratovima i njihovim posljedicama, treci je odveden na istok kao ratni plijen. Muskarci su otimali za vojnike (janjicari), prodavali za robove i sluge, a zene za hareme mnogamnih osvajaca. Cetvrti dio se izgubio prevjeravanjem, tj. nasilnim poturcivanjem, povlasivanjem, a to znaci asimilacijom. Naime, vjerska asimilacija je znacila na ovim prostorima uskoro i narodnu, nacionalnu. Na njih nas podsjecaju brojni npr. Marici, Marjanovici, Ivici, Antici, Franici i drugi koji nose cista hrvatska i katolicka prezimena, a danas su Srbi, Crnogorci ili Bosnjaci Muslimani. Medjutim, bilo je i pridobijanja katolika povlasticama, dobivanjem zemlje, posla, ali i mjesnim prilikama, npr. pomanjkanje katolickih svecenika i slicno. Kad se 1699. polovica Hrvatske oslobodila (Karlovacki mir) od osmanlijskog jarma, zemlja je bila gotovo pusta, poput Njemacke poslije 30-godisnjeg rata, odnosno dio Hrvatske poslije Oluje. Pocelo je naseljavanje sa svih strana, iz prenaseljene banske Hrvatske, ali i iz citave Habsburske Monarhije. Tijekom 18. i 19. st. Hrvatska se sredjuje gospodarski, ali i politicki. Tako je bilo sve do 1848. kad je ukinuto kmetstvo, kad su pocele masovne diobe velikih kucnih zadruga i opce osiromasivanje. Hrvati traze posla u gradovima, u bogatijim nizinskim podrucjima, ali i diljem Monarhije, Europe, a potkraj stoljeca sve vise iseljenika prelazi i ocean. Tome su pridonijele i mnoge gospodarske teskoce u prijelazu iz feudalnog u gradjansko, kapitalisticko drustvo. Treba reci da su se potkraj 19. st. u Hrvatskoj zbili nemili dogadjaji s vinskom bolesti, da su propali brojni hrvatski brodari na jedra, da je bila velika agrarna kriza i ubrzano raspadanje zadruga. Sve je to potaknulo brojno hrvatsko iseljenistvo. Broj emigranata raste od 1880. do 1905., a onda se nesto smanjuje. U prosjeku najvise iseljenika bilo je iz priobalnih hrvatskih krajeva, poglavito iz Dalmacije i Hrvatskog primorja. Na to je uz spomenute razloge djelovala i tzv. Vinska klauzula, tj. ugovor Austro-Ugarske i Italije o uvozu vina od 1891. Tako su hrvatski vinari ostali bez unutarnjeg trzista, a zatvoren je i uvoz u Francusku koja je obnovila svoje vinograde. Od 1894. i u Dalmaciji pocinje filoksera koja unistava nasade loze. Do 1898. nisu se vodili brojidbeni podatci o iseljavanju, a otada samo iz Hrvatske i Slavonije seli prema godinama: 1899. godine 4195 ljudi 1900. godine 4170 ljudi 1901. godine 7879 ljudi 1902. godine 11057 ljudi 1903. godine 13488 ljudi 1905. godine 27142 ljudi. To su bili javni podatci, ali se ne zna koliko je ljudi otislo potajno. Iz Dalmacije je od 1880. do 1910. iselilo preko 58 tisuca ljudi. U Hrvatsku se vracao prosjecno svaki peti iseljenik, i to obicno kad je obolio ili ostario. Najveci broj nasih iseljenika potrazio je zaradu u SAD-u. Zaposljavali su se kao polupismeni seljaci uglavnom u rudnicima, u zeljezarama, u tvornicama npr. u Detroitu, u ribarstvu, na farmama i slicno. Hrvati su rasprseni po citavoj Americi, ali postoji i nekoliko velikih sredista, npr. u drzavi Pennsylvaniji s najvecim gradovima Pittsburghom i Philadelphijom. U pocetku stoljeca se govorilo da je Pittsburgh najveci hrvatski grad iza Zagreba. Tu postoji i grad Slovan cije ime govori odakle su ljudi dolazili. Drugo vece srediste iseljavanja je drzava Michigan (Misigen) s najvecim gradom Detroitom, sredistem americke automobilske industrije - Ford i dr. Trece srediste je drzava Ohio s gradom Clevelandom, cetvrto Kalifornija s gradovima Los Angelosom i San Franciscom, te San Pedro gdje Hrvati iz Dalmacije vode pacificko ribarstvo. Osim tih drzava jos ima nasih iseljenika i u drzavi Illinois (Chicago), Lousijana (New Orleans), u Oregonu (iz Slavonije), New Yorku, Floridi, Montani, Indijani i drugdje. Opcenito se misli da je do I. svjetskog rata u SAD doseljeno oko 300 tisuca Hrvata, koji su od svih juznoslavenskih naroda, uglavnom zbog gospodarskih, ali i politickih razloga, najvise iseljavali. Treba dodati da i Gradiscanski Hrvati imaju svoje americko iseljenistvo. Postoje podatci da su Dubrovcani vec 1510. doplovili do obala Juzne Amerike kako bi pronasli mjesto za jednu naseobinu u koju bi smjestili izbjeglice iz unutrasnjosti koje su bjezale pred Turcima. U 18. st. opet se spominju Dubrovcani u Peruu, a u 19. st. je Hvaranin Buratovic (oko 1865.) uvodio brzojavne veze u Argentini. Oko 1874. spominju se hrvatski Primorci u Cileu, cak na krajnjem jugu kontinenta u Punta Arenasu, Hvarani u Urugvaju,

Bracani u Cileu, uopce otocani u Brazilu i drugdje. Prema argentinskoj brojidbi od 1900. do 1910. uselilo je pod imenom Austrijanaca preko 60 tisuca ljudi, a od toga je cak 40 tisuca bilo Hrvata iz Dalmacije. I tu su Hrvati radili najteze poslove: u rudnicima cilske salitre, u sjeci suma, u rudnicima, stocarili na pampasima i slicno. Tu je razina zivljenja bila niza nego u SAD-u, pa su cesto zivjeli losije nego u starom zavicaju. Za razliku od SAD-a ovamo su doseljavali samo Hrvatimuskarci, zenili se uglavnom domorotkinjama i brze se asimilirali. U Kanadu sele Hrvati tek potkraj 19. i u pocetku 20. st. a poneki preseljavaju iz SAD-a. Rade osobito na izgradnji dugih prekokontinentskih zeljeznica. Najvise ih je u pocetku bilo na pacifickoj obali u pokrajini British Columbija, a kasnije sele i u druge predjele. Vecina kanadskih iseljenika, kojih je bilo do I. svjetskog rata oko 5 tisuca, doselila je iz Like. Kasnije je taj broj rastao, kako znamo, a u Kanadu i danas sele nasi ljudi, makar je tako bilo do 1990. Otada su brojni hrvatski Kanadjani bili najcesci povratnici u slobodnu Republiku Hrvatsku. Useljavanja Hrvata u Australiju zapocelo je sredinom 19. st. Zanimljivo je napomenuti da su Hrvati u Australiju selili, slikovito receno, po vezi, zavicajnosti i srodstvu. Naime, dosao bi obicno prvi pionir, a zatim je povlacio rodjake, suseljane i druge. Tako je npr. u Australiju iselila vecina Korculana i zaposlila se u rudnicima zlata ili kao vrtlari i farmeri. Slicno su 1860. selili u Australiju i Makarani, Vrgorcani, Imocani, Peljescani, Konavljani . Kasnije su, izmedju dva svjetska rata, svoje naseobine u Australiji ustrojili i Medjimurci. Iseljenika iz Slavonije ima najvise u Melbourneu i Sidneju itd. Prvi Hrvati u Novi Zeland stigli su 1830., a do kraja 19. st. brojnije su dolazili Hvarani, Bracani, Visani, Makarani i Vrgorcani. U Afriku su Hrvati dolazili najprije kao graditelji Sueskog kanala gdje su se mnogi istaknuli u radu. Tako je npr. posljednju stijenu koja je dijelila Sredozemno od Crvenog mora razbio minom Primorac iz Selaca, poduzetnik Loncaric. Kasnije su Hrvati u Egiptu imali svoju naseobinu od vise tisuca ljudi. Prvi Hrvati su u Juznu Afriku doselili oko 1885. i zaposlili se u rudnicima dijamanata, zatim u Rodeziji u rudnicima bakra, a bili su uglavnom s dalmatinskih otoka i iz Primorja. Hrvati su se u iseljenistvu, pritisnuti bijedom, nepoznavanjem stranih jezika i nostalgijom za zavicajem, druzili i udruzivali. Prvo drustvo nasih iseljenika osnovano je 1875. u San Franciscu (SAD), zatim potporno drustvo Starcevic, a 1894. se sest potpornih drustava u Alleghenyju ujedinjuje u Hrvatsku zajednicu, danas Hrvatsku bratsku zajednicu koja izdaje svoj list Zajednicar. Prvi predsjednik bio je Ivan Ljubic, a poticatelj Zdravko Muzina, koji je bio urednik prvog lista nazvanog Danica. Ta drustva, zatim Katolicka crkva koja gradi crkve i domove kulture i hrvatski svecenici, te sportske i politicke organizacije usporavale su asimilaciju Hrvata. U tome su se isticali Hrvatski sokol i kulturno-umjetnicka drustva koja su njegovala tamburasku glazbu koja je postala gotovo simbol i ponos iseljenih Hrvata. Do nastanka prve jugoslavenske drzave iseljavanje je imalo pretezito gospodarske uzroke. Naime, 1918. je vecina hrvatskog plemstva, dobar broj casnika, dio Austrijanaca, Madjara i drugih napustio Hrvatsku u strahu od srpske vlasti. Poslije ubojstva Radica 1928. raste broj politickih emigranata, 1941. dio Srba bjezi u Srbiju, a najveca politicka emigracija nastala je od 1945. kad je nekoliko desetaka tisuca Hrvata, Nijemaca i dr. moralo pobjeci pred srbokomunistickom opasnoscu, likvidacijama i mucenjima na kriznom putu. Od 60-tih godina se Jugoslavija, toboze, otvara, ali samo za nesrpske narode, poglavito za Hrvate i Albance. Tada oni sve brojnije odlaze u Njemacku, Austriju, Svedsku i drugamo. Bili su to, makar se tako govorilo, privremeni odlasci, a njihovi akteri nazvani su gasterbajterima. Medjutim, vecina njih ili njihova drugog i treceg narastaja nikad se nije vratila. Novi valovi politickih emigranata nastupili su 1971. i 1972. poslije sloma Hrvatskog proljeca kad su mnogima prijetili zatvori i likvidacija. Novi iseljenici, proljecari, ojacali su i nacionalno preporodili vec rastrojenu i umornu emigraciju iz 1945. i ranije. Poceli su se povezivati oko ideja Brune Busica i Franje Tudjmana o iseljenoj Hrvatskoj kao potencijalnoj snazi za stvaranje nove hrvatske drzave. I dogodilo se ono sto je malo tko predvidjao, pogotovo ne u Beogradu, hrvatska dijaspora kao stoljetna slabost i mana, pretvorila se uoci i u Domovinskom ratu u prednost kako u iskustvu, tako i u novcu, oruzju, ljudstvu i organizaciji. Pomirbom svih Hrvata doslo se prvi put do povijesnih rezultata - do stvaranja vlastite drzave koja ce obrnuti smjerove kretanja. Umjesto odlazaka dosli su dolasci, umjesto rasipanja do okupljanja, umjesto depopulacije, populacija Hrvatske. U iseljenistvu u SAD-u su se Hrvati prikljucivali Hrvatskoj bratskoj zajednici. Po II. svjetskom ratu iseljavali su ponajvise Hrvati koji su od komunistickih vlasti bili najugrozeniji, uostalom kao i danas kad se za povratak izbjeglih Srba u Hrvatsku i BiH zalaze Rusija, za Bosnjake -

Muslimane islamske zemlje i pod njihovim pritiskom SAD, a za Hrvate uglavnom nitko. Hrvati su i u drugoj Jugoslaviji kao i poslije srpske agresije 1992. nalazili udomljenje u svojoj drugoj drzavi - Hrvatskoj. Tako je i sada. Treba dodati da su u agresiji na BiH od 1992. do 1995. najvece zrtve imali Hrvati, ali i podatak da su tek u slobodnoj Hrvatskoj prvi put 1997. imali veci natalitet od mortaliteta (od 1962.). 13. Sportska kultura Na podrucju danasnje Republike Hrvatske, tu gdje se stoljecima mijesaju srednjoeuropski, sredozemni, alpski i panonski utjecaji kultura i naroda, na visoravnima i planinama dinarskih i bosanskohercegovackih planina gdje je klima bila povoljna, gdje su hrana i voda bili zdravi, zivjeli su od davnina visoki, jaki i nadareni ljudi. To potvrdjuje dosadanji pregled kulturnih dostignuca, tradicije i bastine, a ovdje cemo pokazati kako fizicki razvoj nije nikada zaostajao za duhovnim. Vec smo pisali o bogatstvu narodnih i viteskih igara koje i danas zive ili se obnavljaju u narodu, a sada cemo nesto vise reci o fizickoj, sportskoj kulturi i dostignucima naroda koji zive na ovom prostoru. Za postojanja prve Jugoslavije (1918.-1941.) kao i one druge komunisticke (1945.-1990.) su sportasi te drzave postizali dobre rezultate, poglavito u sportskim igrama, koji su nadilazili brojnost i opci razvoj. Medjutim, manje je bilo poznato da su vecinu u pojedinim reprezentacijama, kao i u pojedinacnim disciplinama, cinili nesrpski narodi, poglavito Hrvati i Slovenci. U sklopu opcenite centralizacije i koncentracije svih snaga u Beogradu i Srbiji, mnogi su ponajbolji sportasi na razne nacine bili prisiljeni braniti boje beogradskih i srbijanskih klubova. U tome se isticao ponajvise klub Jugoslavenske armije Partizan, te djelimice Crvena zvezda, gdje su nastupali ponajbolji sportasi Hrvati npr. Mihalic, Ceraj, Gubijan medju atleticarima te Beara, Zebec, Bobek, Cajkovski i dr. medju nogometasima, da i ne govorimo o vaterpolistima, rukometasima, kosarkasima (npr. Mostarac Dalipagic) i drugi. Najveci uspjesi postignuti su, kako rekosmo, u sportskim igrama, poglavito onim loptackim. U kosarci, vaterpolu, rukometu, nogometu i odbojci su obje Jugoslavije bile medju prvim silama u Europi pa djelimice i u svijetu. Tome treba dodati igre kuglom (kuglanje i bocanje), grcko rimski stil hrvanja, boks, veslanje, tenis i stolni tenis, djelimice plivanje i streljastvo, te samo iznimno atletiku. U tim sportskim igrama osvojeno je do raspada druge Jugoslavije ponajvise europskih, svjetskih i olimpijskih kolajni. I dok su u kosarci, nogometu, te donekle u vaterpolu i rukometu u osvajanju prvih mjesta sudjelovali i srpsko - crnogorski sportasi, u svim ostalim disciplinama, ukljucivsi i skijanje i hokej, u kome su oduvijek dominirali Slovenci, vecinu su cinili sportasi s podrucja Hrvatske, te BiH. Usprkos materijalnom, politickom i svakom drugom favoriziranje srpskih klubova, ipak su dosta prvenstava obiju Jugoslavija osvajali u popularnim sportovima hrvatski i bosanskohercegovacki klubovi. To se u nogometu odnosi na zagrebacke (Gradjanski, HASK, Dinamo), te splitski Hajduk, bosanskohercegovacke (Sarajevo i Zeljeznicar) iz Sarajeva, a redovito je dobar bio i mostarski Velez. U kosarci su to bili zagrebacka Cibona i splitski Jugoplastika, danas Split, Zadar i sarajevska Bosna. U rukometu su to bili Partizan iz Bjelovara, sarajevska Bosna, banjolucki Borac, zagrebacki Medvescak i Badel 1862., te u vaterpolu dubrovacki Jug, splitski klubovi, rijecko Primorje i zagrebacka Mladost koja ima oduvijek i europski jaku odbojkasku momcad. Svi navedeni klubovi osvajali su na jednom ili vise puta europska i svjetska klupska prvenstva. Rijetke uspjehe postigli su hrvatski tenisaci u reprezentaciji Jugoslavije. U prvoj Jugoslaviji, uoci II. svjetskog rata je momcad Puncec, Palada, Mitic i Kukuljevic bila ponajbolja u Europi, a poslije II. svjetskog rata slavu su hrvatskog tenisa pronosili Jovanovic, Pilic, Franulovic, Prpic, Oresar i danas Goran Ivanisevic. To se isto moze reci i za stolni tenis gdje su Hrvati D. Surbek danas Z. Primorac osvajali europske i svjetske trofeje. Slicno je i u hrvanju gdje su hrvatski sportasi, poglavito oni iz Petrinje, osvojili nekoliko europskih i olimpijskih odlicja (Lesjak, Nenadic). U boksu su Hrvati Prebeg, Krizmanic, M. Parlov, te Hrvati iz BiH poput A. Josipovica i M. Benesa, osvajali europske i olimpijske medalje, a danas se Zagrepcanin Zeljko Mavrovic, visestruki prvak Europe u teskoj kategoriji bori za svjetsku boksacku krunu kao i Branko Cikatic, prvak svijeta u tajlandskom boksu. Od 1990. kad se Republika Hrvatska osamostalila, te od 1992. kad je sluzbeno priznata i nastupila pod svojom zastavom i drzavnim imenom na Olimpijadi u Barceloni, osvojili su hrvatski sportasi mnostvo europskih, mediteranskih, svjetskih i olimpijskih kolajni i potvrdili iznesenu tezu da su cinili ponajvise za uspjeh bivsih jugoslavenskih reprezentacija. Medju najvece uspjehe treba ubrojiti srebrnu medalju u kosarci na Olimpijadi u Barceloni kad su pod vodstvom frenomenalnog Drazena Petrovica ugrozili i primat kosarkasa SAD. Tu je Goran

Ivanisevic osvojio broncane kolajne, i pojedinacno i u parovima s Prpicem. On je nekoliko puta bio medju prvom petoricom najbolje plasiranih svjetskih tenisaca. Hrvati su osvojili zlatnu kolajnu u rukometu na olimpijadi u Atlanti, SAD (1996.) i srebrnu u vaterpolu. U zenskom tenisu Hrvatska ima jednu od najperspektivnijih reprezentacija (Majoli, Lucic, Talaja). U kosarci, odbojci, vaterpolu, rukometu, bocanju, kuglanju, rukometu i odbojci za zene, hrvatsku su kubovi osvajali brojna europska prvenstva, npr. Cibona iz Zagreba je nekoliko puta bila medju ponajboljim europskim kosarkaskim klubovima, Mladost iz Zagreba je osvajala u odbojci za muske i zenske takodjer prva ili visoka mjesta, kao i Dubrovnik u zenskoj odbojci, te Podravka iz Koprivnice, Kras iz Zagreba u rukometu. Badel 1862. iz Zagreba bio je nekoliko puta prvak ili doprvak Europe u rukometu, kao i Grmoscica, Medvedgrad iz Zagreba u kuglanju te Zrinjevac iz Zagreba u bocanju, Rijeka - zene u kuglanju. Povremeno su hrvatski predstavnici osvajali kolajne i u drugim sportovima, npr. Matija Ljubek zlatne olimpijske 1976. i 1984. u veslanju, Djurdjica Bjedov (olimpijska zlatna i srebrna 1968. u plivanju); Nikola Dragas, trostruki svjetski prvak u kuglanju, hrvatske kuglasice bile su prvakinje svijeta 1992., Biserka Perman, svjetsko prvenstvo u kuglanju (1982.) te u parovima i ekipno, a B. Pereglin je svjetska prvakinja u samostrelu. Treba dodati da su donedavna hrvatski kosarkasi bili ne samo najbolji u Europi i drugi u svijetu, nego su uzevsi u cjelini (uz Litavce) bili dotad najuspjesnija europska nacija. Imali smo nekoliko pravih kosarkaskih legendi kao sto je bio Zadranin Kresimir Cosic, nas prvi igrac u NBA - ligi u SAD, zatim spomenuti fenomenalni Sibencanin, kasnije Zagrepcanin, Drazen Petrovic, kome su spontano dali nadimak kosarkaskog Mozarta. Njemu u cast podignut je u Laussanei, u olimpijskom muzeju poseban spomenik. Danas je jedan od prvih igraca Chicago Bullsa, prvaka NBA, Splicanin Toni Kukoc. Oni su zajedno s D. Radjom, S. Vrankovicem i Z. Tabakom igrali u NBA-a najjacoj ligi svijeta, pa smo po broju igraca koji su tu uspjesno nastupali, najuspjesnija europska nacija. Ove, 1998. godine je hrvatska nogometna reprezentacija postigla mozda dosad najveci uspjeh hrvatskog sporta uopce, a to je trece mjesto u svijetu u toj najpopularnijoj igri. Ostvarili su ga mladici koje je vodio Miroslav Ciro Blazevic na prvenstvu u Francuskoj gdje su uspjesno predstavili i sport, i kulturu i domoljublje nase brojcano male, ali uspjesne i ponosne zemlje. Hrvatski napadac Osjecanin Davor Suker postao je prvi strijelac Svjetskog prvenstva, vratara Drazena Ladica mnogi smatraju najboljim u svijetu, uostalom kao i spomenutog trenera Blazevica. Snagu hrvatskog nogometa prikazuje i cinjenica da su neki Hrvati igrali i za reprezentacije Austrije, Njemacke, Belgije i Australije, a uspjeh na Svjetskom prvenstvu postigla je Hrvatska iskljucivo sa svojim igracima, sto se ne moze reci za druge reprezentacije. 14. Prirodne ljepote, nacionalni parkovi - rezervati prirode Gotovo da ne postoje u Europi zemlje u kojima na tako malom prostoru ima toliko raznolikosti i prirodnih ljepota kao sto je to Hrvatska. To su istodobno i mediteranske, i srednjoeuropske, periferno alpske i istocnoeuropske da ne kazemo, makar geografski, balkanske zemlje. On su u svom primorskom dijelu razvedene poput Grcke, smjestene najblize sredistu Europe poput Italije, u planinskom dijelu su slicne Sloveniji, Austriji ili Svicarskoj, u nizinskim panonskoj Madjarskoj. Osim Grcke ne postoji sredozemna zemlja koja ima toliko otoka, poluotoka, zaljeva, prirodnih luka i lucica kao Hrvatska, a osim Norveske ne postoji obala koja ima toliko uvala, zaljeva, malih fjordova kao Hrvatska. Iako Finsku slikovito nazivaju zemljom tisucu jezera, onda Hrvatsku, poput u tome slicne Grcke, mozemo nazvati i zemljom tisucu otoka. Hrvatska ima ukupno 1777 km kopnene morske obale, 4 012 km otocne obale te 1185 otoka i otocica. Najvecu skupinu otoka, pravi arhipelag u malom, imaju srednjejadranski Kornati. Ima ih u duzini od petnaestak km, ukupno 140, a narod u tom kraju kaze kako ih ima ka dani u godini. Po povrsini koju zapremaju mnogo su veci srednjodalmatinski otoci (Brac, Hvar, Korcula, Vis), kvarnerski otoci (Krk, Cres, Losinj, Rab), pa onda dolaze zadarski otoci (Dugi otok, Ugljan, Pasman), sibenski otoci (Zlarin, Prvic, Zirje, Kaprije, Murter), Elafitski otoci kraj Dubrovnika (Sipan, Lopud, Kolocep) i na sjeveru, uz Kornate prirodno najljepsi Brijunski otoci (Veliki i Mali Brijun, Vanga i dr.). Uz razvedenu grcku obalu to je za ljubitelje mora i plovidbe pravi mali raj za nauticare, jedrilicare, ronioce, podvodne arheologe, ribice, daskase (surfere). Jadran je jos uvijek jedno od najciscih europskih mora, a njegova tirkizna boja je prava rijetkost u europskim razmjerima. Jadransko je more, ciji najveci dio obale drze Hrvati, zapravo uz Crno i Egejsko more najveci zaljev Sredozemlja u koji se osim talijanske rijeke Poa ne ulijeva ni jedna veca ili oneciscenija rijeka. Sve ostale rijeke, osim donekle Neretve, su kratka tijeka i donose sa

sobom cistu vodu s planinskih visoravni hrvatskog zaledja i bosansko - hercegovackog gorja. To su uglavnom ponornice koje tvore brojna umjetna jezera u kojima se skuplja voda za hidrocentrale (Vinodol, Senj, Sibenik, Cetina, Trebisnjica i druge). Neka od tih jezera, npr. ona u Gorskom kotaru, Lici, Cetinskoj krajini, Busko blato, postala su takodjer turisticki zanimljiva odredista. Osim njih tu su i prirodna jezera poput Vranskog na Cresu, drugog Vranskog izmedju Zadra i Sibenika, Prokljansko na utoku Krke, dva krska bisera kakva su Modro i Crveno jezero kraj Imotskog, Bacinsko jezero kraj Ploca itd. U Hrvatskoj zasada ima sedam nacionalnih parkova. Tri su Svezana uz planine i nalaze se na kontinentu, a to su Risnjak u Gorskom kotaru nedaleko od Rijeke, Plitvicka jezera u Lici, na pola puta glavne cesta koja od Zagreba vodi prema Zadru i moru, i treci je Velika i Mala Paklenica, duboki kanjoni na primorskoj strani najvece hrvatske planine Velebita, nedaleko od Zadra. Cetiri su nacionalna parka uz more ili nedaleko od mora kao npr. slapovi rijeke Krke nedaleko Sibenika (Skradinski buk), pa spomenuto otocje Kornati izmedju Zadra i Sibenika, te otok Mljet s gustim sredozemnim raslinstvom, jezerom i otocicem. Sedmi park cini spomenuto otocje Brijuni, u Istri, nedaleko grada Pule. Glasovita Plitvicka jezera kojih ima 16, a dijele se na Gornja i Donja jezera, jedan su od najljepsih krskih fenomena u svijetu. Zbog svoje u potpunosti ocuvane, divlje prirode, brojnih slapova i kaskada, sedrenih pregrada, bistre zelene vode, okolne prasume i drugih rijetkosti upisana su u UNESCO-vu listu svjetske prirodne bastine. Hrvatska ima i 13 krskih spilja uredjenih za posjet od kojih su najpoznatije Cerovecke pecine u Lici, Veternica kraj Zagreba, Modra spilja na otoku Bisevu i dr. Lukina jama u Lici je po dubini 9. u svijetu. Hrvatska ima vise parkova prirode i rezervata. To su Kopacki rit u Baranji, na uscu rijeke Drave u Dunav. To je mocvarno, sumovito podrucje gdje se gnijezde tisuce ptica - mocvarica, a istodobno i lovno i ribolovno podrucje sa brojnim jelenima, divljim svinjama, kormoranima, divljim patkama, ribama i drugom divljaci. Nazalost, tesko je osteceno loviste i riblji fond za vrijeme sedmogodisnje srpske okupacije (1991.-1998.). Drugi rezervat prirode je mocvara Lonjskog polja izmedju Save i rijeka Lonje i Ilove, nedaleko Siska i Kutine koje je slicno Kopackom ritu, kao i Crna Mlaka na uscu Kupcine u Kupu nedaleko Jastrebarskog. Sva navedena podrucja, odnosno rezervati su pravi raj za ribice, lovce, ornitologe koji dolaze iz citavog svijeta. Tu se nalaze i rijetkosti poput sela Cigoca na rubu Lonjskog polja gdje se gnijezdi na stotine roda, pa se slikovito naziva selom roda. Jedan od najljepsih parkova prirode, koji ima uvjeta i za stupanj nacionalnog parka je najduza i najveca hrvatska planina Velebit koji se nadvio nad obalu Jadranskog mora od Senja do Obrovca u duzini od blizu 100 km. Tu rastu rijetke biljke i zasticene zivotinje poput mrkog medvjeda, vuka, risa, a nalaze se i mali biljni vrtovi rijetkog bilja, planinarski domovi (npr. Zavizan) sa meteoroloskom i promatrackom postajom. Osim Velebita za znanstvenike i turiste su zanimljive planine poput Biokova, Velike Kapele, Dinare, te otok Silba, a od parkova Maksimir u Zagrebu, park dvorca Trakoscan, te arboretumi (botanicki vrtovi) u Zagrebu, Trstenom kraj Dubrovnika i Opeka blizu Varazdina. Sacuvale su se i neke rijetke vrste biljaka i zivotinja kao sto su vec spomenuti medvjedi, vukovi, risovi, a vraceni su opet dabrovi, razne vrste ptica - grabljivica kao sto su orlovi, sokolovi, sove. U Jadranskom moru je zasticena tzv. Sredozemna medvjedica, na otoku Cresu i Paklenici se posebno cuva bjeloglavi sup. Postoji i velik broj zasticenih biljnih vrsta na Velebitu, Biokovu i drugim planinama od kojih je najpoznatija i najrjedja Velebitska degenija (prema Madjaru Degenu koji ju je otkrio). Medju rijetke zivotinje spadaju npr. istarsko veliko govedo ili boskarin, turopoljska svinja, mali bosanski konj - busak, te cak vise vrsta autohtonih pasa. To su svjetski poznati dalmatinac, hrvatski ovcar, dvije vrste istarskih gonica. Dalmatinac i hrvatski ovcar poznati su vec u srednjem vijeku o cemu postoje zapisi kao i o njima kao ratnim psima. 15. Turizam S obzirom na raznolikost, iznimne prirodne ljepote, tradiciju i kulturu, te poznate arheoloske i druge spomenike nije cudo da se turizam poceo razvijati vec tijekom 19. stoljeca. Poceci turizma u Europi i Hrvatskoj javljaju se vec polovicom prosloga stoljeca, poglavito poslije otvaranja brodarskih pruga i zatim razvoja zeljeznickog prometa. Prije razvoja suvremenog turizma uz more bio je poznat ljecilisni turizam npr. u Lipiku, zagorskim toplicama, Topuskom i dr. Usporedo s razvojem austrijske ratne i trgovacke mornarice rastu Trst, Pula, Rijeka, Sibenik, Kotor, a kada je parobrodarskom svezom povezan Trst s Kotorom moglo se nesmetano ploviti uzduz citave jadranske obale. Kad su zeljeznicom spojeni Trst i Rijeka sa zaledjem, poglavito austrijskim, slovenskim, madjarskim, pocinju se razvijati potkraj 19. st.

Opatija, Crikvenica, Novi Vinodolski, Losinj, Rab, te Brijunski otoci koje je 1893. kupio austrijski industrijalac Kupelwieser i namijenio elitnom turizmu, isto kao i Opatija koja je postala stjeciste mondenog svijeta u Habsburskoj Monarhiji. Izmedju dva svjetska rata turizam se siri sve vise prema jugu sve do Kotora, a glavni su gosti tada bili Cehoslovaci, Austrijanci i Nijemci. Buduci su Istra, Kvarnerski otoci, Opatija, Rijeka, Zadar bili u talijanskim rukama (do 1943.), tu je turizam stagnirao jer su bili na periferiji te turisticke zemlje. Tada sve vise dolaze do izrazaja drugi hrvatski gradovi, poglavito Sibenik, Split, Korcula, Dubrovnik i nasi otoci. Za II. svjetskog rata turizam je zamro, a prvih desetak poratnih godina zemlja je bila uglavnom zatvorena, pa se razvija samo sindikalni turizam, otvaraju radnicka i druga odmaralista po ruskom uzoru. Pocetkom 60-tih godina Jugoslavija se sve vise otvara i pomalo demokratizira, sve vise ljudi, poglavito Hrvata, napusta zemlju, pa se vracaju i kao turisti i dovode goste. Od 1967. do 1987., dakle u tih dvadesetak godina, Hrvatska je postala temelj jugoslavenskog turizma, a prihodi od njega su odlazili u Beograd gdje su bile i glavne turisticke i vanjskotrgovinske tvrtke. Vrhunac turistickog razvoja bila je 1987. godina kad je ostvareno preko 68 milijuna nocenja, od cega je oko tri cetvrtine otpadalo na primorski turizam. Goleme zarade slijevale su se u savezne fondove i jugoslavenske drzavne banke. I umjesto da se izgradi autocesta uzduz jadranske obale za koju su Amerikanci u protuvrijednosti poklonili psenicu, gradila se autocesta od Zagreba prema Beogradu i dalje na istok i forsirala gradnja skupe i nerentabilne zeljeznicke pruge Beograd - Bar kako bi se zaobisle hrvatske luke, poglavito Rijeka. I kad su Hrvati 1971. u doba Hrvatskog proljeca raspisali u Hrvatskoj dobrovoljni zajam za autocestu Zagreb - Split, to je bilo stornirano, novac koji su skupili je otet, a najveci donatori su morali jos i politicki odgovarati. Naime, pomorska orijentacija Hrvatske i gradnja cesta prema moru proglaseni su, toboze, hrvatskom nacionalizmom. Pojavom prvih nemira na Kosovu, slabljenjem sredisnje vlasti i dolaskom Milosevica na vlast u Srbiji, dakle od 1988. turisticki promet opada, a srpskim agresorskim prijetnjama i napadom na Sloveniju i Hrvatsku 1991., te na BiH 1992. godine gotovo posve zamire, a time i prihod nove hrvatske drzave. Godine 1996., dakle godinu dana poslije oslobodilacke akcije Hrvatske vojske zvane Oluja, hrvatski turizam postize tek 31% rekordne 1987. Slijedilo je malo poboljsanje 1987., i ako se tako nastavi, hrvatski ce turizam postici svoj vrhunac iz 1987. tek u novom tisucljecu. Usprkos svemu, prihod od turizma je porastao jer se vise ne odvoze devize kamionima u beogradske banke. Mnogo se trosi na obnovu, npr. Dubrovnika i okolice koja je bila jako porusena, sibenskog i zadarskog podrucja, te bisera kontinentalnog turizma Plitvickih jezera, kao i Lipika, Topuskog i drugih odredista.

Zlatno je doba Dubrovnika trajalo, odprilike, od 1500 do 1700.-prekinuto je prije "velikom trenjom", potresom 1667. Do kraja 18. stoljea ta mala republika postaje sve dekadentnijom, a ukinuta je u Napoleonskim ratovima koji su pomeli i njenog stalnog rivala i "pokrovitelja" Veneciju. Dubrovnik je od prve polovice 19. st. dio Habsburke monarhije, a pripojen je ostatku Dalmacije i Boki kao dalmatinski dio to je imao i poseban sabor. Koja je povijesna vanost Dubrovnika za Hrvate ? Stavimo li na stranu politiko-nacionalnu dimenziju slobodne drave (pa makar bila i dravica), upravo je neprekinuta knjievno-filoloka produkcija koja je do Ilirizma (1830-1850) trajala preko 350 godina ta koja je u doba nacionalne kristalizacije odigrala kljunu ulogu: upravo zbog ugleda regionalne dubrovake literature, nai su se prepododitelji odluili za tokavsko-jekavski idiom kao temelj knjievnomu jeziku. Da su ili po pukom obinom brojanju, na bi jezik bio tokavsko-ikavski u temelju: naime, oko 60% Hrvata su izvorno ikavci, jekavci neto preko 10%, dok ostalih 30% otpada na kajkavce i akavce. Da bi se oduprli agresivnomu madarskomu i njemakomu nacionalizmu, nai su preporoditelji stavili kao tit dubrovaku renesansnu i baroknu knjievnost, ukazujui da Nijemci i Maari takvo to nemaju, pa tako da "Iliri", svedeni kasnije na razumnu hrvatsku mjeru, nisu nikakvi barbari i nepismenjaci koje treba jezino i nacionalno integrirati u neto drugo. Ili- Dubrovnik

je odigrao kljunu ulogu u hrvatskoj integrativnoj nacionalnoj ideologiji, kada se hrvatska nacija definitivno kristalizirala u 19. st. Kao u sluaju jo nekih naroda, a posebno slavenskih i balkanskih, jezik i literatura bijahu kljunim imbenicima nacionalne integracije- a ne drava (monarhija, demokracija,..) kao u sluaju zapadne Europe. Simultano s hrvatskim narodnim preporodom (1830-1850), komu su i pojedini Dubrovani bili sudionici i prinosnici, jaa i srpska nacionalna ideologija koja je u svom liberalnom ruhu, osloboena konfesionalnih stega (bar u teoriji) postala privlanom za nemali broj Dubrovana. O em se radi ? Osniva modernoga srpskoga nacionalizma je Vuk Karadi, istodobno i kodifikator suvrjemenoga srpskoga knjievnoga jezika, dijelom, na folklornome temelju. Karadi je svoj model jezika u poetku temeljio na srpskim pukim govorima, no kasnije je jasnije i odlunije napravio zaokret prema hrvatskoj-napose dubrovakoj i slavonskoj tradiciji knjievnosti i pismenosti- stiliziravi svoj oblik jezika kao smjesu narodnih govora i ve postojee hrvatske knjievne tradicije. O tom je detaljno pisano, a najiscrpnije se tim pozabavio hrvatski lingvist Mario Grevi (npr. http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=264345 , http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=259501 i http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=259574 ). Karadi je formulirao srpsku nacionalnu ideologiju na liberalan 19. stoljetni nain: po njemu su Srbi svi tokavci koje god vjeroispovijedi- pravoslavne, katolike i muslimanske. Time je izravno zaprijetio i suprotstavio se hrvatskim integracijskim procesima koji su tekli kroz Ilirski pokret, a s kojima je odravao sloene odnose sukoba i suradnje. U praksi je to pruilo nesluene mogunosti srpskomu ekspanzionizmu: ako su povijesno srpske zemlje Kosovo i Makedonija ("stara Srbija"), ovako su se otvorile i mogunosti "prisajedinjenja" krajeva u kojima tokavci bijahu veina, pa makar ne bili pravoslavci: cijela BH, vei dio kopnene Dalmacije i Dubrovnik kao "dragulj u kruni". Postavljeni su, filoloko-knjiki, temelji za traenje granica srpske drave na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. Sredinom 19. stoljeu u Dubrovniku je vladala ustajalost: stari su gospari nostalgino snatrili o idealiziranoj slavi (nakon kakve-takve slobode i suverenosti, postali su provinicijalni gradi velike monarhije) i poeli se osvrtati na nacionalnooslobodilaka strujanja u okolici. Na zapadu, dolo je do buenja u Dalmaciji i elje za ujedinjenjem s kontinentalnom Hrvatskom (Hrvatskom-Slavonijom) u okviru preureenoga Habsburkoga carstva. Na istoku, postupno se oslobaala srpska drava, a druga je drava, Crna Gora, etniki definirana kao srpska, sve vie stjecala i jaala dravnost. Hrvatski je povjesniar i publicist Ivo Banac, sam Dubrovanin, u svojim "Dubrovakim esejima", izdanima 1992, analizirajui stanje duha sredine 19. stoljea, napisao da se poela ukotvljavati ideja "Srbija je slobodna, pa e i nas osloboditi." U 19. stoljeu, tom "vieku narodnosti", nemali se broj Dubrovana opredijelio kao Srbi. U procesu nacionalnoga buenja to je bila praktiki jedina iznimka koja nije slijedila konfesionalne crte- u Bosni i Hercegovini, te dijelovima Hrvatske koji su integrirani u civilnu Hrvatsku (Vojna granica) ili u Dalmaciji, konfesija je bila odreujua- katolici su se izjanjavali Hrvatima, a pravoslavni Srbima. Jedino se u Dubrovniku pojavio znaajniji broj Srba-katolika (sam je grad imao zanemarivo pravoslavno puanstvo

koje je brojalo ne vie od 200 osoba). Najistaknutiji meu njima bijahu polihistor i pisac Medo Puci (Orsat Pozza) i Matija Ban, koji je kasnije napravio karijeru u Beogradu kao odgojitelj kneevsko-kraljevske obitelji Obrenovia. Obojica su prihvatili Karadievu jezino-nacionalnu koncepciju (ali ne i jezinu stilizaciju, jer su u tom ostali blie Gaju i Ilirskoj koli), no u okviru irih junoslavenskih ideja- npr. Puci se snano zalagao za ujedinjenje Dalmacije (s Dubrovnikom) i kontinentalne Hrvatske. Tijekom druge polovice 19. st. Dubrovnik je bio prvi grad u austrijskoj Dalmaciji koji je dobio "narodnjaku opinu", tj. Talijani i talijanai su izgubili na izborima i nejasno definirana "slavenska" ili hrvatsko-srpska veina preuzela je upravu nad opinom. Dubrovnik su slijedili ostali dalmatinski gradovi i talijanai su postupno izgubili politiku vlast u svim gradovima i opinama. U to je doba, 1860-ih i 70-ih jaala srpska nacionalna ideologija u Dubrovniku to se manifestiralo u osnivanju prosrpski orijentiranih glasila, novina, pjevakih drutava, u promibi srpske ideologije u Dubrovakoj gimnaziji...te u jaanju veza sa Srbijom i idealiziranju stanja u Srbiji i Crnoj Gori, te naglaavanju politikih sloboda u tim zemljama, nautrb Austro-Ugarske koja je predstavljana kao zaostala i mranjaka polufeudalna drava koja tlai Slavene. Najznaajniji je kulturni djelatnik potekao iz Dubrovnika toga doba bio Pero (Petar) Budmani, filolog, gramatiar i dijalektolog, jedan od glavnih urednika velikog Rjenika hrvatskog ili srpskog jezika JAZU. Druga je znaajna osoba na prekretnici stoljea (umro je 1941. u Firenci) isto filolog Milan Reetar, poznat po izdanjima dubrovakih starih pisaca u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski". Oba ova jezikoslovca bijahu Srbi-katolici, a kasnije po opredijeljenju Jugoslaveni-unitaristi. Takoer, obojica su djelovali u Hrvatskoj i hrvatski su, a ne srpski, filolozi-unato njihovoj ranoj nacionalnoj "opredijeljenosti". Osim ove dvojice prvoklasnih djelatnika, Dubrovnik je dao niz pisaca i novinara manjega utjecaja i vrijednosti. Veina su bili srpske ili pro-srpske nacionalne orijentacije. Tako je to bilo do 1880-ih godina, kada dolazi do raskola u Dubrovniku. Uzrok je bio konani razlaz meu hrvatskom i srpskom ideologijom i nacionalna polarizacija. Po rijeima Ive Banca-dio se odnosi na kulturna strujanja u Dubrovniku: .. Umjesto da pokua zadobiti naklonost Srba i Slovenaca na temelju nadnacionalne ilirske odrednice, on (Ante Starevi) ih je elio ugraditi u hrvatski politiki narod. U asu kad je otiao tako daleko da ih je stao smatrati rodoslovnim Hrvatima, zatvorio se krug njegova integralistikog razmiljanja. Starevieva je ideologija odreivala miljenje njegove Stranke prava, osnovane 1860. godine. Ta je ideologija bila odgovor na neuspjeh ilirizma meu Srbima i Slovencima, i protest protiv postupnog smanjivanja hrvatskih ustavnih povlastica od strane habsburkih vlasti. Nakon nepovoljne hrvatsko-ugarske Nagodbe iz 1867, koja je u stvari od Hrvatske i Slavonije uinila posvoje Ugarske i tako dokinula svaku mogunost ujedinjenja s austrijskom Dalmacijom, Starevieva je stranka pridobila radikalnu gradsku mlade. Svaki je znaajniji hrvatski politiar s prijelaza stoljea, ukljuujui ovdje i Dubrovanina Supila, proao kroz Starevievu kolu. Neki od hrvatskih intelektualaca, posebno utjecajna grupa filologa-vukovaca, vidjeli

su u opadanju ilirizma priliku za uspostavu jezinog jedinstva sa Srbima, no na antiilirskoj osnovi. Zagovarali su potpuno prihvaanje Karadieve ijekavske novotokavice, koja se temeljila na narodnom novotokavskom izriaju, najveim svojim dijelom u uporabi meu Srbima, vie nego na bilo kojoj drugoj batini hrvatske pokrajinske knjievnosti, ukljuujui i onu dubrovaku. No, prihvaajui Karadievo jezino usmjerenje, oni su preesto prihvaali i njegovu nacionalnu ideologiju, a time i njegovu tvrdnju da tokavsko narjeje odreuje srpsku narodnost. Ta je doktrina bila izrazito asimilacijska, i presizala je za svim hrvatskim tokavskim krajevima. Jedan od zakljuaka Karadieve teorije, i njezina najvea steevina, bila je tvrdnja da je Dubrovnik zapravo drevni srpski grad. Sukob izmeu hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologija svodio se u znatnoj mjeri na spor oko dubrovakog nasljea. Visoko i jedinstveno mjesto Dubrovnika u ilirskoj misli uinilo ga je jo primamljivijim za Srbe. Karadiu je njegovo jezino srpstvo omoguilo promicanje posve nove ideje prema kojoj pravoslavna vjera nije preduvjetom srpske narodnosti. Tako su njegovi sljedbenici u dalmatinskoj pravoslavnoj zajednici, posebno Boidar Petranovi i dubrovaki pravoslavni paroh ore Nikolajevi, ve 1838. stali svojatati Dubrovnik, i to uglavnom zbog njegova tokavskog narjeja. Ovaj se ideoloki obrazac nije obazirao na preteno katoliki znaaj dubrovakog kraja, niti je uzimao u obzir postojanje zametaka njegove hrvatske nacionalne samosvijesti, ali je svejedno privukao znatan dio dubrovake inteligencije i tako, na poticaj Matije Bana (1818-1903), Garaaninova agenta, i Meda Pucia (1821-1882), izdanka stare dubrovake vlasteoske obitelji, doveo do osnivanja srbo-katolikog kruga 1840-ih godina. Tijekom ilirskog razdoblja srbo-katolika grupa podravala je zajedniko djelovanje s Hrvatima. Tako su se 1848-1849, kao i nakon proglaenja Listopadske diplome 1860, prvaci ove grupe borili za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Njihovi nasljednici, meutim, uli su 1880-ih godina u otar sukob s voama dubrovakih Hrvata i, nakon toga, u koaliciji s autonomaima, nastojali po svaku cijenu sprijeiti ujedinjavanje hrvatskih zemalja. Srbi katolici nikada nisu imali posebnog uspjeha meu obinim pukom, ali su ak i u svojim ranim danima izazivali velike nesuglasice. Nije pretjerano rei da je Ante Starevi zapoeo svoju borbu protiv Karadieve srpske nacionalne ideologije upravo na pitanju Dubrovnika. Starevi je 1851. godine napisao prikaz drugog broja Dubrovnika, knjievnog godinjaka Matije Bana, i, premda je kvalitetu lista ocijenio kao visoku, zamolio urednika neka se u napredak okane misionerstva i proselytisma, po kojima ovaj svezak jako zaudara. A to se otabenika tie, Starevi je dodao, Svak zna, i duan je znati to je, a duevnost se nikakvoj sili ne pokorava. - sgodovnica e pokazati tko smo i od kuda smo. Iako je Starevi u tom trenutku jo uvijek bio skloniji razmiljati u ilirskim nego u istim hrvatskim obrascima, on nije mogao ostati ravnodunim pred uspjesima srpske propagande u Dubrovniku, kao to se vidi iz tona njegovih povremenih komentara dubrovakih prilika. Starevi je bio nadahnut mislilac i pisac, no, s druge strane, hladno intelektualan u pitanjima estetskih procjena. Premda mu je dubrovako knjievno naslijee bilo vano, u njegovim se osjeajima prema tom pitanju ipak nazire odreeni odmak. Mogue da je neto od toga batinio od ime Starevia, svog strica i prvog mentora. Za Starevia je svojstveno da je u Gunduliu i Kaiu vidio dva najznatnija izraza hrvatskog duha. Zapaao je da su obrazovani ljudi vie voljeli Gundulia, iji su jezik

i stil bili strani obinom puku. On je, dakako, bio privreniji Kaiu, i vjerovao je da je franjevaki pjesnik izrazio narodni duh u njegovoj cjelini. Po Mirjani Gross, Starevi je oito teio pomirenju batina ovih dvaju velikana. Starevi je bio potpuno svjestan da bi takvo pomirenje smanjilo utjecaj Dubrovana, no dubrovaka knjievna batina nije imala osobitog udjela u njegovim jezinim zamislima koje, zapravo, i nisu bile posebno razvijene. Starevieva nesposobnost da osmisli prihvatljivu alternativu utjecaju hrvatskih vukovaca sigurno je doprinijela njihovu neprekidnom usponu, koji je oit tijekom posljednja dva desetljea devetnaestog stoljea. Zanimljivo je da je hrvatski dio Karadieve kole potpuno zanemarivao hrvatsku dopreporodnu knjievnost i temeljio svoj izriaj na Karadievim i drugim zbirkama narodnih pjesama. U tomu su, da ironija bude vea, vidnu ulogu odigrali dubrovaki vukovci Pero Budmani (1835-1914), i Milan Reetar (1860-1942). Prije poetka dvadesetog stoljea i uspona novih knjievnih istraivaa poput Pavla Popovia, promicatelji Karadievih gledita u Srbiji bili su u sutini nezainteresirani za dubrovaku knjievnu batinu. Oni su je, dodue, rutinski prisvajali, no ona je za njih ipak bila tua u kulturnom smislu. Dubrovaki Srbi katolici promicali su srpske zahtjeve za Dubrovnikom kudikamo sustavnije jer, iako su se razlikovali od dubrovakih Hrvata po nacionalnom odreenju, ipak su s ovima dijelili isto kulturno naslijee i pripadali istoj, ilirskoj, tradiciji. Matija je Ban, na primjer, vjerovao da je Gajeva jezina reforma bolja od Karadieve upravo zbog toga to su ilirci izbjegavali Karadievu zanesenost jednostavnim narodnim izriajem. Dubrovaki Srbi katolici pokuavali su jednostavno presaditi ilirsku zaokupljenost Gunduliem u srpsko kulturno ozraje, kojemu su vjerovali da pripadaju. Prolost Dubrovniku, budunost Beogradu, uskliknuo je Matija Ban 1887. na komemorativnoj sjednici Srpske kraljevske akademije u povodu tristote obljetnice Gundulieva roenja. A est godina kasnije, 1893, dubrovaka je opina, tada pod srbo-katolikom upravom, pokuala pretvoriti otkrivanje Gundulieva spomenika u prosrpsku manifestaciju. Taj pokuaj nije uspio. Meusobno zavaene hrvatske stranke, sljedbenici Starevia i Strossmavera, djelovale su ovog puta jedinstveno protiv srbo-katolikih nakana. Obino blagi Strossmayer bio je potresen ovim dogaajima. U pismu Rakom primijetio je da su Hrvati prvi izdavati poeli dubrovake i dalmatinske pisce, [te su] morali od prvog poetka cijele stvari na elo staviti i znaaj joj hrvatski utisnuti. No, upravo se o tomu i radilo. Djelatnost Srba katolika u Dubrovniku bila je u suprotnosti s razumljivim nedostatkom interesa za Gundulia samoj Srbiji.... ...Starevi je rado razbijao sve legende, ma kako posveeno mjesto one zauzimale u hrvatskoj povijesti. Jedino je hrvatska dravnost bila zatiena od njegovih napada. Takav duh ipak nije bio zastupljen u raspravama veine njegovih sljedbenika. No, najradikalniji meu njima, samosvjesni ikonoklast Antun Gustav Mato, vie je nego nadoknadio njihovu moda neosmiljenu umjerenost. Matoeva mrnja prema Austriji nije bila nita manje estoka od Starevieve. Kao bjegunac iz austrijske vojske pobjegao je 1894. u Srbiju, gdje su ga oarali srpska srdanost i demokratino ponaanje, no istodobno je razvio oprez prema srpskim ekspanzionistikim tenjama. Iako najhrvatskiji pisac, ija je odrjeitost bila upravo suprotna sofisticiranoj profinjenosti na koju se kasnije pozivao u parikom izgnanstvu, Mato je ipak uspio proeti potonje narataje hrvatskih pisaca duhom francuske moderne.

Utjecaj latinske Evrope takoer je oit u djelu Iva Vojnovia, roenog Dubrovanina i samozvana uvara dubrovakih tradicija, koji je Matou izmjenino sluio kao pojam finoe i predmet ismijavanja. Ovdje se neemo osvrtati na nijanse ovog sloenog odnosa, no vano je imati na umu da je za Matoa, koji je Dubrovnik poznavao samo iz opsenog itanja, Vojnovi bio najneposrednijim utjelovljenjem dubrovakog duha. Matoev protuslovan stav prema Dubrovniku obiljeen je tovanjem za Gundulia i, kako rekosmo, podvojenim osjeajima prema Vojnoviu. Vojnovievo djelo bilo je samo jedno od tumaenja dubrovakog bia. Tako, na primjer, u Dubrovakoj trilogiji filistarski svijet novca i habsburke ispraznosti unitava sklad starog republikanskog poretka, u kojemu su stalei bili meuovisni, dok predstavnici dubrovake vlastele nastoje ouvati svoje aristokratske zasade i kult starog Dubrovnika, ije je skrnavljenje potkopavalo njihov osjeaj zemaljskog ravnovjesja. Povjesnik Lujo Vojnovi, Ivov brat i njegov alter ego, opisao je 1909. godine takvo skrnavljenje kao neto u emu se sve zemaljske sile naizgled zavjerie da otadbini Gundulia i Bokovia otmu ar individualnosti i da je podvrgnu u eksperimentalno polje bekijeh firma i obogaenijeh 'Amerikanaca'. Najvie je alio za politikim profaniranjem Dubrovnika, vidljivim u hrvatsko-srpskom sukobu oko vlasnitva nad njim: Njemu je naprotiv istorijska evolucija namijenila bila uzvieni zadatak posrednika i ujedinitelja, uvara ljepote i iroke crte evropske humanistine civilizacije pored velike i jednokrvne, neuglagjene rase izvan njegovih zidina. A u posljednjem dijelu Trilogije gospar Luka usporeuje habsburko vojno prisustvo u Dubrovniku s rimskom straom na Kristovu grobu, postavljenom ondje da obuzda jagmu za svetim ostacima od strane samozvanih sljedbenika. Mato se suprotstavljao upravo takvom stavu. S jedne strane, on je potovao poslovinu slobodu Dubrovnika (svaka travka, svaki vjetri, svaki cvijet, svaki lug, svaka gora [u Hrvatskoj] pjeva kao Gundulieva Dubravka o dragoj i slatkoj slobodi) i Gunduliev aristokratski duh. Ako je Hrvatska panjolska Balkana, rekao je, onda je Dubrovnik u sebi spojio suhi, elegantni crvotoni ponos Toleda sa dubokom mudrou Salamanke, naravno bez apsolutistinog spleena Escuriala, s andaluzijskim suncem, oleandrima i barcelonskom modernom slobodoumnou.. Skladnost je, po Matou, bila uroena osobina Dubrovana, i meu Slavenima jedino su Dubrovnik i poljsko plemstvo poznavali najviu razinu drutvenosti. Dubrovaka finoa, daleko od toga da bi bila protivna duhu slobode, bila je zapravo jedan od izraza njezine moi. Iako na umoru, aristokracija mora ostati ideal modernog demokratskog individualizma. No, usprkos svemu tome, i uza sve priznanje Vojnovieva umjetnikog genija (Vojnovi, Vojnovi je najvei na, jedini na pisac), Mato ipak nije mogao oprostiti Vojnoviu njegov neodreen stav prema hrvatskom nacionalnom radikalizmu. Tendencija ka dubrovakom hamletizmu bila je oigledna u djelima oba Vojnovia. Mato je isti stav zapaao u politikoj djelatnosti Frana Supila, koji je od radikalnog urednika dubrovake pravake Crvene Hrvatske izrastao u glavnu linost novog kursa srpsko-hrvatskog pomirenja u opoziciji prema Beu. Matoev skepticizam prema Dalmatincima, koji je priznao 1906, naveo ga je na novo vrednovanje dubrovakih slobodarskih tradicija u svjetlu ponaanja njegova narataja. Matoeva nit razmiljanja dovela ga je do zakljuka da je upravo ideal slobode odveo tako velik broj Dubrovana u srpsko kolo, jer su drali da srpstvo, ako i Nije kulturno, gospodsko i latinsko, ali je - slobodno, pa bi i nas moglo osloboditi! Iz toga

je slijedilo da je neto nedostajalo dubrovakoj slobodi ako je mogla poroditi takve epske dosjetke. Mato je to i rekao 1907, stavivi svoje osjeaje u usta alegorijskog Pauna (tobonjeg predstavnika aristokratskog i dekadentnog naela, no koji je, nema sumnje, izraavao Matoeve osobne stavove): Paun-. A in puncto starog Dubrovnika mogu rei i to, da je, premda po katolikim, malo ikavskim i kulturnim svojim vrijednostima pravo starohrvatsko mjesto, bio prije svega Dubrovnik egoistino trgovako i patricijsko gnijezdo, podvaljujui jednakom vjetinom Turinu i Mleiu, hrvatskom banu i despotu srpskom. Samo pod cijenu velikog aranja i laganja, velike 'diplomacije', mogae se ta pumpovana sloboda uzdrati. Koliko me zanosi dubrovaka djelimina kultura, toliko mi ne prija jezuitski momenat dubrovake lirike i -to je najvanije - dubrovake politike. Licemjerstvo i fraze, concettizam i tartuffizam. Taj lani duh su Iliri oivili i ostavili ga kao slavosrptinu satiri hiperdemokrata Starevia. Ta republika nemae - republikanaca, taj klasicizam pjevae asketsku, nepogansku ariju Magdalena Pokornica i Razmetnih Sinova sebine, samoive i jezuitske aristokracije. Aretincu, Rabelaisu, Huttenu u toj Dubravi ni traga, a Gunduliev Satir je preobuen aristokratski klerik. Ne zaboravite da narodni, dosta poganski i jedri Hektorovi bijae otoanin, bodul, ne Raguzanac. Matoeva optuba puna je naboja za njegovo vrijeme. Ako je pokoji ilirac i alio to je sunce od sree sijalo nad Dubrovnikom u vrijeme kad su Turci pretvorili preostale hrvatske zemlje u pepeo, estina Matoeve ocjene bila je bez presedana, i njen odjek nije izblijedio. U potonjim godinama, iako je i dalje pokatkad ukazivao na Dubrovnik kao na grad due nae, on ga je sve vie smatrao predstavnikom proraunate i racionalne strane hrvatske duevnosti, dok je Zagreb sve ee postajao grad ljubavi i srca. tovie, Dubrovnik i Dalmacija nisu bili uitelji moderne Hrvatske. Matoev popis hrvatskih velikana devetnaestog stoljea, na elu sa Stareviem, Strossmayerom i Preradoviem (no zaudo, bez spomena Gaja) nije ukljuivao gotovo ni jednog predstavnika Dalmacije. Mihovil Pavlinovi i Luka Boti bili su spomenuti, ali ne u prvim redovima. to se Dubrovnika tie, on je uz Vojnovia dao jo samo genijalnog Pucia, koji se, meutim, iahurio u Srbina. Nijekanje Hrvatske - Matoevim rijeima, nijekanje slobode - iznijelo je na vidjelo sve slabosti bajne dubrovake slobodoljubivosti. Ako bi se sudila po mjerilima idealiziranog Dubrovnika, ta bi slobodoljubivost bila zapravo mlakost. Mato je dapae skovao izraz raguzirati u smislu sjedanja po strani, nezauzimanja bilo kakvog stava - jednostavno, oportunizma. Izraz se mogao upotrebljavati na razne naine: Metrovi je, na primjer, premda nije bio Dubrovaninom, raguzirao kad je skupa s drugijem Dalmatinerima [...] u ime jugoslavenstva [pravio] secesiju. Podrka koju je jugoslavensko ujedinjenje imalo meu dubrovakim intelektualcima donekle je opravdavala Matoeve teke rijei. Premda je stvarnost meuratne politike situacije ubrzo rasprila veinu iluzija koje su podravale integralni jugoslavenski nacionalizam, Dubrovnik je takoer proizveo svoje viene politike konformiste, koji su samo potvrdili sumnje da je grad leglo bezosjeajnih klimavaca. I s obzirom da je lake povjerovati u najgore, pojam settebandierizam, koji je upuivao na sedam stranih zastava to su ih, ako je vjerovati dosjetki, Dubrovani razvijali s jednakim oduevljenjem tijekom stoljea, postao je vjerodostojniji od tradicije dubrovake slavne prolosti. To skeptino prevrednovanje bilo je, dakako, osobito privlano politikoj ljevici u usponu. Tako je Matoeva pobuna protiv dubrovake prividne

otuenosti od hrvatske nacionalne stvari, zapoeta kao varijacija na temu slobode, zadobila jo radikalniji oblik u djelu Miroslava Krlee. Navest emo iskaze i analite o zakuhavanju u Dubrovniku krajem 19. st. http://www.cpi.hr/download/links/6959.pdf ............. Nakon raskola u dalmatinskoj Narodnoj stranci i izdvajanja Srba u zasebnu stranku (1879.) te pobjede narodnjaka nad autonomaima u Splitu (1882.), politiko-nacionalna situacija u Dalmaciji definirala se za dulje vrijeme. Meutim, nacionalnoideologijski prijepori u Dubrovniku tek se tada razbuktavaju. Hrvatska, a posebno srpska nacionalna ideologija oblikuju se u specifinim varijantama. Budui da je taj proces bio usko povezan s konkretnim politikim giba njima, a vodio je i u stranake raskole, tj. osnivanje novih stranaka, potrebno je posebno ralaniti sva tri stranakoideoloka kruga: narodnjaki, srbokatoliki i pravaki.4 Raznoliki sadraj nacionalnih ideologija koje su proklamirali pripadnici tih skupina, reducirao se, tek u poetku devedesetih godina, na dvije posve uobliene nacionalne ideologije: hrvatsku, koja je slijedila razvoj modernog pravatva, i srbokatoliku, koja je, nakon poetnih uspjeha, ostala tek zakrljali privjesak integralne srpske nacionalne ideologije, u kojoj je presudno mjerilo bila protonacionalna pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Narodnjaki krug inili su pripadnici stare jezgre Narodne stranke koja je u Dubrovniku poela djelovati 1861., a svoje je korijene imala u ilirskome i etrdesetosmakom razdoblju. Ta stranka, pod vodstvom Pera ingrije, osvojila je vlast u Dubrovakoj opini 1869. godine. Voe narodnjaka tada ne postavljaju pitanje stroge nacionalne diferencijacije. Hrvatstvo i srpstvo narodnjaci smatraju sastavnicama etnikog zajednitva, kojega definiraju na razliite naine. Kroz kulturne veze i tenju za sjedinjenjem s Hrvatskom, narodnjaci oituju svoje supstancijalno hrvatstvo, no upravo zbog opreke s naraslom srpskom individualnou u Dalmaciji rijetko istiu hrvatsko ime. Unato sve oitijoj nacionalnoj polarizaciji, i nakon raskola sa Srbima u Dalmaciji, u dubrovakoj Narodnoj stranci koegzistiraju Pavlinovievi sljedbenici te budui pravai, poput dum Antuna Liepopilija, i budui srbokatolici, poput Nike Gradija. Strah od autonomaa u pokrajinskim okvirima te habsburkog hegemonizma na irem planu dodatno su motivirali stare dubrovake narodnjake da probleme ve poodmakle nacionalnoideologijske diferencijacije stalno potiskuju u drugi plan. Kao dubrovaki odgovor na raspad politikog jedinstva

Hrvata i Srba u Dalmaciji, dio narodnjaka s mlaim suradnicima, koji su ubrzo postali glavni protagonisti srbokatolike ideologije, pokree 1878. kulturni asopis Slovinac.5 Ve samo ime asopisa sugeriralo je program dijalektike hrvatskosrpske pomirbe u novoj ideolokoj kvaliteti slovinstva. Stara/nova nacionalnointegracijska ideologija predstavljala je zapravo zakanjelu mjeavinu nekih ilirskih ideja i slovinstva stare dubrovake knjievnosti.6 Tako komponirano politiko slovinstvo nekritiki je izjednaavalo dva idejno, kontekstualno i vremenski posve razliita oblika identifikacije. Kao produkt politikog laboratorija, bez realnih etnikih potencijala, slovinstvo je predstavljalo ideoloku retardaciju te se u svojoj posljednjoj fazi, a list Slovinac je izlazio do 1884., pretvorilo u smjesu selektiranih i prilagoenih elemenata dubrovake kulture i tradicije, koje su pruale potporu ve oblikovanoj i neusporedivo uspjenijoj srbokatolikoj ideologiji. Srbokatoliki krug posebno je zanimljiv kao idealtipski primjer neuspjele nacionalne ideologije koju su oblikovali Dubrovani, katolici, nacionalno se identificirajui kao Srbi. Zauujui je nesrazmjer malobrojnosti pristaa nove ideologije i politikog utjecaja koji su srbokatolici u kratkom razdoblju postigli.7 Zaeci ideje o Dubrovanima kao Srbima katolicima pojavili su se ve u ilirizmu kao politikom srpstvu, kakvo su proklamirali Matija Ban i Medo Puci potkraj etrdesetih godina.8 No, korijeni iz etrdesetih godina nisu oivljavani. Srbokatoliki ideolozi osamdesetih i devedesetih godina predstavljali su novoosvijeteno dubrovako nacionalno srpstvo modernoga tipa.9 Nastala u okrilju skupine gimnazijskih profesora, odvjetnika i pripadnika dubrovake vlastele, srbokatolika se ideologija proirila u poetku osamdesetih godina na stanoviti broj gimnazijalaca i studenata, koji su, pod imenom Dubrovake omladine, zapoeli agresivnu ideoloku i politiku kampanju u svrhu dokazivanja jezinoga i povijesnog srpstva Dubrovnika. Kako bi se umanjio znaaj kljunog vjerskog naela, u strukturi srbokatolike ideologije naglaavale su se i ostale, prije svega jezine i povijesne razlike izmeu Hrvata i Srba. U svojim napisima Srbi katolici uglavnom su nastojali dokazati da je hrvatstvo, barem ono u Dubrovniku, u stvari otpadnitvo od srpske matice, kojoj se Dubrovani mogu prikljuiti usprkos pripadnosti Katolikoj crkvi. Mali broj etnikih sljedbenika i gotovo nikakav utjecaj izvan Grada, Srbi katolici su nadomjetali agitacijom i snanim politikim izdavatvom. Od 1882. do 1902. oni su pokrenuli i izdavali niz asopisa i listova, a tiskali su i desetke pamfleta i polemika u Dubrovniku, Zadru i Zagrebu. Stari narodnjaci, okupljeni od 1889. u Narodnoj hrvatskoj stranci, sporo su prihvaali nunost nacionalne diferencijacije,

a jo su tee odgovarali na inicijativu srbokatolike skupine koja je nakon odustajanja narodnjaka na opinskim izborima 1890., a u koaliciji s autonomaima uspjela zavladati Dubrovakom opinom. Tijekom devetogodinje vlasti u Dubrovakoj opini srbokatolici su postupno izgubili politiki kredibilitet. Prisno suraujui s austrijskima centralistikim krugovima i talijanaima, srbokatolici su svoju vladavinu opteretili brojnim aferama i neuspjelim investicijama. Bez potpore etnikih matica na sjeveru pokrajine i u Boki, dubrovaki srbokatolici postupno su gubili utjecaj i u sredinjici Srpske stranke u Dalmaciji, u kojoj su niz godina vodili glavnu rije. Budui da su zanemarivali vjersku komponentu pravoslavlja, oni se zbog svoje konfesionalne pripadnosti i stanovitog liberalizma nisu mogli uklopiti u matice srpske nacionalne ideologije i politike. U borbi za vodstvo u stranci estoko im se suprotstavljala konzervativna pravoslavna crkvena hijerarhija na elu s episkopom dalmatinskim Nikodimom Milaom, koja je imala kljunu ulogu u drutvenome i politikom ivotu pravoslavaca u Dalmaciji. No, za politiki slom dubrovakih Srba katolika na opinskim izborima 1899. te za njihovo povlaenje s politike scene ipak je bilo presudno djelovanje pravakog voe Frana Supila........................ Srbi katolici, naime, nisu uspjeli izbor vlastitoga nacionalnog identiteta ugraditi u etnike tradicije dubrovakog stanovnitva, a zacijelo presudno vjersko naelo predstavljalo je nepremostivu prepreku za irenje njihove ideologije. Ovo je tekst iz knjige Ive Peria Mladi Supilo, K, Zagreb, 1996. Skenirao sam samo dijelove koji se tiu proslave otkrivanje spomenika Gunduliu 1893. u Dubrovniku, to se htjelo pretvoriti u manifestaciju srpstva Dubrovnika-i, propalo je, kao to se vidi iz navedenih tekstova. Budui da je to tema koja se pojavljuje, a i pojavljivat e se u tekstovima srpskih mitomana glede Dubrovnika, stavio sam relevantne dijelove. Cijelu je stvar analizirao sam autor u lanku Ivo Peri: Proslava otkria Gundulieva spomenika u Dubrovniku, Forum br. 4-6, Zagreb 1993, 402. Inae, tu imate puno o fenomenu Srba-katolika u Dubrovniku, no, to je velik dio knjige, pa je bez veze to sve skenirati. Prvi je dio o odreknuu obitelji jednoga od tih S-k, Mede Pucia, glede politizacije cijele stvari. Drugi je iz Perieve knjige, prikaz te prie uz navoenje tko je sve doao. Zadnji dio su 4 lanka iz Supilove Crvene Hrvatske, CH, o tim dogaajima. ............. Zbliavanje i zajednitvo u politikim akcijama bili su pitanje koje je Supilo stalno isticao i zagovarao. Kad je uoi otkrivanja Gundulieva spomenika u Dubrovniku nastalo premiljanje meu dubrovakim pravaima: da li e sudjelovati ili nee sudjelovati u toj proslavi, Supilo i njegovi istomiljenici bili su za to da se sudjeluje.324 Ta je proslava, kao i sve takve proslave u onom vremenu, imala, uz kulturno, i izrazito na-cionalno-politiko obiljeje. Pravai i narodnjaci zajedno su nastojali da se tom prigodom u Dubrovniku nae to vie Hrvata iz raznih hrvatskih krajeva kako bi proslava imala dominantno hrvatski nacionalno-politiki karakter. Isto

su tako nastojali i pripadnici Srpske stranke da se tom prigodom u Dubrovniku nae to vie Srba kako bi proslava imala dominantno srpski nacionalno-politiki karakter. I jedni i drugi htjeli su, dakle, da se to bolje iskau.325 Otkrie Gundulieva spomenika obavljeno je 26. lipnja 1893. Toga dana bilo je vie ljudi sa strane koji su doli na proslavu negoli ukupno stanovnika Dubrovnika. Meu izvanjskim sudionicima te proslave nalazili su se hrvatski knjievnici Eugen Kumii, August Harambai, Stjepan Buzoli, Rikard Katalini Jeretov, Ante Tresi Pavii, hrvatski znanstvenici Franjo Raki, Tadija Smiiklas i Frano Buli, hrvatski kipar Ivan Rendi (koji je izradio Gunduliev spomenik), hrvatski skladatelj Franjo Kuha, zatim istaknuti hrvatski politiari Miho Klai, Gajo Filomen Bulat, Juraj Biankini, Ante Trumbi, Josip Frank, Vjekoslav Spini, Milan Amru, velik broj hrvatskih zastupnika u Dalmatinskom, Istarskom i Hrvatskom saboru i u Carevinskom vijeu, kao i niz naelnika hrvatskih opina. Meu izvanjskim sudionicima te proslave, Srbima, kojih je bilo znatno manje nego to su oekivali dubrovake pristae Srpske stranke, bijahu od poznatijih linosti pjesnici Jovan Jovanovi-Zmaj i Jovan Sundei, saborski zastupnici ore Vojnovi i uro Vukoti, te nekoliko opinskih naelnika.326 Predstavnici austrijskog reima: namjesnik dalmatinski Emil David i kotarski poglavar dubrovaki Am-broz Maroji, oba u paradnoj uniformi, nisu zbog ispoljenog antiaustrijskog raspoloenja u toj prigodi u Dubrovniku - imali poasno mjesto, ve su za vrijeme otkrivanja spomenika bili meu masom prisutnih, tamo negdje u prikrajku.327 Supilo je. komentirajui tu proslavu s vie lanaka u Crvenoj Hrvatskoj, naglaavao svoje zadovoljstvo njezinim ishodom i s politikog stajalita. Jer ta je proslava, kao to je bilo i logino, imala dominirajue hrvatsko obiljeje. U njoj su se istakli Hrvati kako svojom brojnou i organiziranou, tako i svojom kulturnom i politikom razinom i zrelou. GUNDULIEVA SVEANOST ... U analima dubrovake povijesti ostaje Gundulieva sveanost upisana zlatnijem slovima, a naem narodu slui na ponos i diku. Kroz sva ova tri dana,1 gdje se mijealo toliko hiljada naroda, nije nigdje bio red pomuen. To je neto ime se diiti moemo Mi (Hrvati, moja opaska)2 smo u svemu nadvladali: brojem, inteligencijom, drutvima, prestavnicima, vi jencima - svaijem a nadasve narodnom svijeu. Jutro dvadeset i estoga i narodna slava u Gruu zapeatila je ovu tvrdnju. Tamo je bilo hiljada naih seljaka u narodno nonji. Nijedan nije na sebi imao drugoga znaka do li hrvatskoga. CH br. 27 / 8. VII. 1893, str. 4. SLOGA I BRATSKA LJUBAV Mnogi se nadahu da e se prigodom otkria Gundulieva spomenika povesti rije o slozi Srba i Hrvata ... Kad ovamo - mi ostasmo iza spomenika jo vie razdijeljeni ... Sloga moe biti samo onda kad smo mi sporazumni u svim vanijim pitanjima. Mi bi na pr. imali biti sasvim na istu sa pitanjem imena, sa dravnopravnim i narodnim pitanjem; u stvarima vjerskim, kolskim, knjievnim, sa pitanjem pisma i uope sa svim onim to nas danas dijeli. Iz ovakog sporazuma razvila bi se sloga a obojica malo po malo porodili bi i onu toli eljenu bratsku ljubav... Nego sve nam se ini da e se ovo do daleka teko izvriti. Srbi bi morali raditi s

nama za neodvisnost i ujedinjenje ovih zemalja na temelju hrvatskog dravnog i narodnog prava, koje je za nas conditio sine qua non. Ovo kaemo isto i bistro. Pod naim pravom i pod autonomijom hrvatskom i oni bi se mogli lijepo razvijati, jerbo sloan Srb i Hrvat ne bi imali to jedan drugomu otimati. Ali oni to ne razume. Vole lutati bez cilja, prkositi i gubit se u pustim rijeima. to nam dakle ostaje? Borba! Borba estoka, pa nek se vodi na smrt ili na ivot. Mi koji znamo da bez sjedinjenja i samostalnosti utopiemo se ali ne ni u srpsko, ni u maarsko a jo manje u talijansko, ve u njemako more, ne smijemo se za ivu glavu toga odrei. Moramo se boriti sa svijem onijem koji nas prijee da izvedemo nae pravedne elje ... Izmeu nas i Srba koji ne mogu ili nee da se sloe s nama u bitnoj toki naela ne ostaje dakle nego rat. Jedan treba da nadvlada drugoga. Ovo je logian zak ljuak nae situacije. Mi smo istinu rekli... Narodu se govori istina pa bila i teka. Jaoh onome koji ga vara. Mi mu kazasmo zato se pred Gundulievim spomenikom nije mogla poluiti sloga, zato e se teko i poluiti. CH br. 28/15. VII. 1893, str. 1-2. JO O GUNDULIEVOJ PROSLAVI ... Istina je: to je bilo, popraviti se ne da. Gundulieva sveanost pokazala je kolika je razlika izmeu Hrvata i Srba. Gundulieva sveanost pokazala je da Dubrovnik nije srpski grad, da Dubrovani nijesu Srbi. Na Gundulievoj sveanosti dvadeset i pet opina june Dalmacije izjavie isto i bistro da su hrvatske opine, da je dakle narod june Dalmacije hrvatski narod. Mi znamo da to Srbe boli, ali to emo im mi? Mi znamo da ih boli to su ih u Dubrovniku hladno doekali, to je 5.000 Dubrovana uz barjake i hrvatske trobojnice ulo u grad klicajui: ivjela Hrvatska. Nu neka se tjee. Njima su za naknadu zadarski talijanai vikali Evviva i Srbi! a to je dina naknada za moralni poraz u Dubrovniku. CHbr. 32/12. VIII. 1893, str. 1-2. TALIJANAKA FUKARA Kad su Hrvati iz Banovine prolazili Dalmacijom, u Zadru, u Narodnoj itaonici, otpjevali su pred lanovima drutva, koje ih je bratski doekalo, hrvatsku himnu Lijepa naa domovino! Neki neuljudni insulti, kojim su rad toga bila poaena gospoda izletnici, i odvie su poznati hrvatskom opinstvu a da ih sad ponavljamo. Hrvate je uvrijedila fukara. Da, fukara, i niko drugi jer se ovjek i njegov odgoj sudi po njegovim djelima, a ne po odijelu. Kad bi se po odijelu sudili ljudi, onda bi rekli da je tamo bilo i - gospode ... Talijanai, mjete da se postide radi ljage nanesene svojoj razvikanoj civilizaciji, oni su bezono, upravo bezobrazno, grdili hrvatske izletnike, a branili fakinau. U tome se naoe sloni svi subvencionirani i nesubvencionirani organi irredente s ovu stranu Jadranskog mora.

CHbr. 34/26. VIII. 1893, str. 1. Saeto, poloaj se politikih strujanja u Dubrovniku moe prikazati ovako: *od sredine 19. st. do poetka 1. svj.rata 1914. u Dubrovniku je bilo vrlo utjecajno politiko srpstvo ili srpska nacionalna ideologija, kojoj su potpora i snaga bili dubrovaki Srbi-katolici, a ne pravoslavci kojih u samome Dubrovniku nije bilo u demografski znatnijem dijelu *do pobjede narodnjaka u 1860-ima i poraza talijanaa suraivali su Hrvati i Srbi u jo nerazluenoj hrvatsko-srpskoj junoslavenskoj mjeavini *no od, od 1880-ih dolazi do raskola u dalmatinskoj Narodnoj stranci, Srbi osnivaju svoju stranku, a dobar dio dubrovakih katolika prelazi ili ini dio te stranke. Srpska stranka u Dubrovniku, kao i u ostatku Dalmacije, protivi se sjedinjenju Dalmacije s kontinentalnom Hrvatskom, surauje s talijanskim iredentistima i promie protuhrvatsku propagandu s ciljem "dokazivanja" srpstva Dalmacije i Dubrovnike, te pripremanja terena za ovladavanje tim podrujem za neka bolja , "srpska vremena" *u Dubrovniku je ta koalicija, srpsko-talijanska, kojoj su okosnicu inili Srbi-katolici, vladala 9 godina, zahvaljujui prije svega progonu hrvatskih politikih snaga to ga je provodilo austrijsko redarstvo i vrlo ograniavajuem izbornom zakonu *no, politika djelatnost Frana Supila, kao i aktivacija naroda ne samo iz grada, nego i zalea (Cavtat, Ston itd.) dovodi do pada srpsko-talijanake koalciije i ponovnog, definitivnog pohrvaenja Dubrovake opine -na kulturnom pogledu utjecaj srpstva i Srba-katolika iz Dubrovnika dvosmjeran je: nemali je broj utkao svoje djelo u srpsku kulturu (Puci, Ban, Car, Kolendi,..) i dao joj pristojan prinos, najvie joj dajui temelja za daljnje politiko-propagandno djelovanje. No, jedina dva uistinu vana djelatnika, Budmani i Reetar, iako Srbikatolici, hrvatski su filolozi i strunjaci, oslikavajui tako paradoks cijele te etnokonfesionalne zbrke koja je vladala u dubrovakom podruju veim dijelom 19. st. Srbokatoliki se krug, bar kao politika sila, ispuhao krajem 19. st., iako su pojedinic nastavili djelovati u jugounitarnom okruenju. Moda bi dobra pitanja bila: a) koliko je vitalan bio prinos toga kruga ? b) a gdje su dubrovaki Hrvati u tom razdoblju ? to se toga kruga tie, on je zajedno s nekolicinom "Srba" iz Boke Kotorske (Marko Car) dao znaajn prinos srpskoj i srbijanskoj kulturi. Matija Ban je bio odgojitelj Obrenovia, Medo Puci je izdao niz hrvatskih irilskih listina iz Dubrovnika s kraja 14. i poetka 15. stoljea u Beogradu pod nazivom "Spomenici srbski", Ivan (kasnije Jovan) aja bijae u Srbiji ministar, a njegovi potomci lanovi SANU (biologija), Petar Kolendi, kronoloki posljednji lan toga kruga, srbovao je kao filolog i povjesniar knjievnosti u Beogradu do 60-ih i 70-ih godina 20. stoljea. Daklenipoto zanemarivo. Ne zaboravimo ni prevoditelja Biblije na srpski Luju Bakotia,

kao ni Luju Vojnovia, brata pisca Ive Vojnovia, koji se pisao kao Srbin, a ija je ki bila prva ene partizanskog generala i kasnije politiara Koe Popovia. S druge strane, ve spomenuta dvojica Pero Budmani i Milan Reetar, jedini kreativci prvoga ranga, iako srbokatolike (a kasnije jugounitarne orijentacije), svoje su djelo utkali u hrvatsku kulturu: Budmani je prvi prouio dubrovaki dijalekt, bio lanom JAZU i urednikom vie tisua stranica velikoga rjenika HAZU, napisao je gramatiku na talijanskom i tu prvi puta upotrijebio naziv "srpsko-hrvatski" (serbo-croato) u nazivu jednoga filolokoga djela (usput-solidno i vrijedno djelo hrvatske gramatiarske tradicije); Milan je Reetar napisao i danas vrijedne tekstove o akavskom i tokavskom dijalektu, marno izdao sve dubrovake pisce u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski", izdao niz drugih filolokih tekstova (usput-on je bio i istaknuti njegoolog i napisao je nekoliko rasprava o "Gorskom vijencu"). I Budmani, a i Reetar nakon Bea, djelovali su u Zagrebu, a ne u Beogradu. Reetara prate i razne bizarnosti: bio je zet poznatom slavistu Vatroslavu Jagiu, a pradjed je sadanjemu povjesniaru Nevenu Budaku (kojeg znamo po ne ba hrvatskoj djelatnosti, s dosta politikih filipika protiv katolike crkve). Budakov je otac Pero Budak, neak poznatog Mile Budaka, pa se tako srbokatoliko Reetarovo potomstvo "orodilo" s ustako-enedehazijskim po tazbini. to je s Hrvatima u Dubrovniku u drugoj polovici kao kreativcima ? Istiu se tek dvije osobe: Marel Kuar, filolog i etnograf, prava koji i nije rodom Dubrovanin nego je s Raba, te velika figura Frana Supila, jednoga od najtraginijih i najvanijih hrvatskih politiara i briljantnoga publicista. Osim te dvojice ne znam, osim u sluaju Milorada Medinija, povjesniara knjievnosti, ni za jednog znaajnijega djelatnika iz Dubrovnika koji bi bio Hrvat- osim markantne pojave Ive Vojnovia, dramatiara koji se, uz povremena jugo-kolebanja, oitovao Hrvatom i koji je lanom hrvatske knjievnosti, i samo nje. Svojedobno precjenjivan pa podcjenjivan, Ivo je Vojnovi postao metom hrvatskih pisaca koji nisu mogli podnijeti njegovo pozerstvo i "gosparski ki" (od Matoa i Krlee do Ladana), no ostaje ipak najboljim hrvatskim dramatierem prije Krlee i Begovia. Sumarno-prvoklasni prinosnici kulturi i politici, potekli iz Dubrovnika, sljedei su: Budmani, Reetar, Supilo, Ivo Vojnovi. Svi su pridonijeli hrvatskoj, a ne srpskoj (osim marginalno) kulturi i politici. Kreativna je snaga ojaala vie u 20. stoljeu, kad je taj pokret bio ve politiki mrtav. No-onda se jae aktivirala prava srpska ideologija. Srpski interes za Dubrovnik lege artis poeinje u 20-im godinama 19. stoljea. Tada je srpski pisac Jevta Popovi izdao posrbljenoga Gundulievoga "Osmana", izobliivi ga u jeziku (ekavica, rjenik, sintaksa, morfologija) do neprepoznatljivosti, i to kao svoje djelo u "Sabranim delima Jevte Popovia", Budim, 1827. Vuk je Karadi bio pod utjecajem dubrovake filoloke batine-napose lekiskografa Stullija, iz ijeg je "Rjeosloja", golemoga rjenika s preko 80.000 rijei, prepisivao niz rijei i ubacio ih u svoje rjenike i prijevod Novoga zavjeta. No, taj je dio ostao do sada slabo istraen, jer je slavistika, pod utjecajem raznih Hrvatima ne ba naklonjenih ideologija, inzistirala da je Vuk znao za hrvatske gramatika i rjenike (od

1600 do 1820), ali ih nije upotrebljavao. No, pokazano je da je "Srpski rjenik" iz 1818., obina kompilacija hrvatske rjenike batine koja je Karadiu bila dostupna i koju mu je uvalio Jernej Kopitar, pravi projektant reforme srpskoga jezika, a koji je imao u svojoj cenzorskoj knjinici ba sve to je tiskano i rukopisano u hrvatskim krajevima. No- kult Gundulia i openito Dubrovnika meu srpskom je inteligencijom bio slab do kraja 19. st. Prvi s eozbiljnije poeo baviti starijom hrvatskom, a time i dubrovakom regionalnom knjievnosti beogradski sveuilini profesor Pavle Popovi. On je predavao stariju srpsku knjievnost (to je bila mjeavina stare srpske knjievnosti na nerazumljivom crkvenoslavenskom i regionalnih hrvatskih tokavskih, a gdje gdje i akavskih knjievnosti), dok je Jovan Skerli (umro 1914) predavao noviju srpsku knjievnost, koja poinje sredinom 18. stoljea s Dositejem Obradoviem, Jovanom Rajiem i ostalima Srbima iz Ugarske koji su pisali na slavenosrpskoj mjeavini. Dakle- od onda datira "knjievno srbovanje" oko Dubrovnika. Simultano, ti je bila i politiko-nacionalna propaganda lingvista Aleksandra Belia, povjesniara orovia, geografa Jovana Cvijia i drugih, koji su gradili mit o balkanskom barabarogeniju (kao suprotnost toboe dekadentnim zapadnjacima Francuzima, Nijemcima itd.), o Dubrovniku kao "srpskoj Atini" (srpska je Sparta bila, znamo, Crna Gora), s jasnim ciljem da opanke trajno umoe u Jadransko more. Stvaranjem zajednike drave (1918-1941) taj plan je, paradoksalno, doivio ostvarenje i krah. Srbi su imali slobodniji prostup Dubrovniku, tamo su ljetovale ugledne beogradske obitelji, a stvarale su se i financijsko-porodine veze s preostalim "domorodcima". No, politiki je, nakon svih kolebanja, u Dubrovniku prevladala hrvatska opcija-prvo Radia, pa onda Maeka, kao i u kulturi. Krug jugounitarista je postojao, ali se sve vie suavao i ostajao bez utjecaja u narodu. Nakon intervala NDH (1941-1945) Dubrovnik se opet naao u Hrvatskoj (kao i prije, a i tijekom rata), no ovaj puta socijalistikoj. Otvoreno je srbovanje bilo zabranjeno, te se vie nije moglo nametati kao prije. Primjer nalazimo u engievim razgovorima s Krleom, kad je ovaj rekao da je biljeio velikosrpska bulanjenja na nekom skupu to se je 1950-ih odrao u Dubrovniku, i da je Beliu, ondanjem predsjedniku SANU, rekao da ima popisano to su sprski "znanstvenici" govorili i da e to dati Titu. Beli se prepao i zajauknuo: Pa valjda neete ! Krlea e- i nisam, a trebao sam. A sramota je ne samo to to ste govorili, nego i to vi niste prekinuli nijednog od tih govornika. A najvea je sramota to ste vi, Beliu, predsjednik SANU ! U doba Titove vlasti otvoreno je srbovanje oko Dubrovnika bilo zabranjeno. Dodue, pojavljivali su se razni tekstovi po opskurnim historijskim i filolokim asopisima, neto je hrvatske dubrovake knjievnosti utrpano u "jugoslavensku" knjievnost- no, nije se smjelo izrijekom srbovati. Pokazatelj da sve ba nije idilino bijae polemika koja se vodila u partijskom listu "Borba" 1967., a u povodu nekih struja beogradskoga filolokoga fakulteta da se ponovo uvede udbenik Pavla Popovia o "staroj srpskoj knjievnosti" kao standardni sveuilini udbenik. Ta je polemika citirana i veinom prepriana u ratnom broju asopisa "Dubrovnik", koji izdaje Matica hrvatska:

http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/casopisdub199223 , a autor je teksta Vladimir Koak, jedan od sudionika polemike. Iza pokuaja "reanimacije" udbenika Pavla Popovia stajala je velikosrpska klika koja je kasnije i orkestrirala Memorandum, poglavito akademik Dragoljub Pavlovi. U poetku se inilo da se radi o nevino-zbunjenom propitivanju, no vrlo je brzo postalo jasnim da je baen probni balon za ideologiju resrbizacije. Javio se s hrvatske strane povjesniar Trpimir Macan, dokumentarno navodei podatke iz starije povijesti o hrvatskoj etnikoj pripadnosti Dubrovnika (ovdje valja napomenuti da je znak neeg bolesnoga da nekakvi povjesniari i pisci moraju "dokazivati" nacionalnu pripadnost. Sama je ta sitaucija patoloka.) Na to su se javili hrvatski renegati koji su postali Srbima, Petar Kolendi i Hvaranin Jorjo Tadi, obojica beogradski profesori, s navodima koji su trebali pobiti Macana. Na to se estoko obruio sam Koak nizom citata iz literature u kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatska identifikacija starih Dubrovana. Nastalo je zatije i prikupljanje snaga, a konanu racionalnu rije je dao beogradski profesor Miodrag Popovi, strunjak za srpsku knjievnost i Vuka Karadia-sam je Popovi kasnije navukao odijum srpske javnosti, u doba Miloevieve histerije, svojim kritikim tekstovima o srpstvu na Kosovu. Miodrag je Popovi rekao da je dubrovaka knjievnost nesumnjivo i tematski, i jezino, i anrovski i kulturno dio hrvatske knjievnosti mediteranskoga kruga. Dok u hrvatskoj knjievnosti toga doba (1500-1700) prevladava petrarkizam, sonet, pastorala, komedija, puka farsa, spjev, nadgrobnice, dramski igrokaz i satira, u spskoj litraturi dominiraju itija, hronotopi, srbulje, kronike, svetake legende i genealogije. Hrvatska pripada zapadno-mediteranskom krugu, a srpska bizantskom. U regionalnoj dubrovakoj knjievnosti ima srpskoga elementa, naglaava Popovi, ima i srpske motivike- no ona je hrvatska, kao to francuska motivika u nekim djelima ruske knjievnosti ta djela ne ini francuskima. Uzroke srpskom posezanju za hrvatskom batinom Popovi nalazi u srpskoj nedostatnoj definiranosti, u tom to jo nije zaokruena zrela nacionalna kultura, pa otud pomijeani kompleski inferiornosti i superiornosti, lutanja i tumaranja. Nakon toga nastao je muk, a polemiku je zavrilo urednitvo "Borbe" rekavi da je sve reeno, ALI- na kraju objavivi tekst Dragoljuba Pavlovia (koji je sve i poeo, traenjem da se "uskrisi" Pavle Popovi) u kojem je ovaj jasno i izrijekom pokazao da se ne radi o zabludi, nego o svjesnom srpskom posizanju i buenju vampira. Znakovito je da se u ovoj polemici nisu javljali najpozvaniji hrvatski povjesniari knjievnosti (npr. Marin Franievi) ili lingvisti, dok se srpske strane javilo sve to se moglo- valjda se nije pojavio jedino inae "neizbeni" Pavle Ivi. Kukaviluk i kunktatorstvo hrvatskih pisaca i strunjaka, koji su sve prepustili "mladim snagama" (Koak i Macan) bilo je predhodnikom onoga to e u budunosti postati poznato kao "hrvatska utnja". Nakon Titove smrti (1980), do raspada SFRJ (1991) jaaju velikosrpske tendencije koje svoj snaan izraz nalaze i u literaturi i izdavatvu. O tom je svjedoanstvo ostavio i hrvatski kritiar i povjesniar S.P.Novak-inae politiki zbunjoza, no to ovdje nije tema. http://www.alexandria-press.com/arhiva/No_1/novak_u_sjeni_pentagona.htm Gospodine Novak, u ovom razgovoru oigledno prelazimo na politiku zbilju. Kada ste vi poeli da se bavite politikom?

- Ja sam se, kako se to veli, javnim ivotom ili onim to se srameljivo zove politikom poeo baviti doista tek nakon 1987, tek kad je Slobodan Miloevi uzeo vlast u Beogradu, pa u Srbiji. A da se spremaju da u balkanskoj krmi definitivno ugase svjetlo bilo mi je definitivno jasno kad sam poetkom 1988. proitao u NIN-u kako akademik Miroslav Panti govori da je Dubrovnik, u stvari, i hrvatski i srpski. Ne znam kako je on to sve zamislio, ali sam shvatio da on tvrdi da je Ragusa po danu valjda hrvatska, a nou valjda srpska, a kako sam znao i da je Srbija tajna i da tamo, kako ona pjesnikinja veli, ne zna dan ta no kuva, tako sam se ja ozbiljno zabrinuo. Zabrinuli ste se, ali i ozbiljno razljutili... - Toliko sam se razljutio da sam u tadanjem Danasu odgovorio uglednom akademiku i svakako velikom strunjaku za stariju knjievnost Dubrovnika. Shvatio sam da to to on govori vie uope ne moe biti predmet strune polemike i da moja generacija koja je neshvaenje hrvatskog proljea u susjednim republikama doivjela kao izdaju europskih ideja o slobodi, da moja generacija koja uiva i odreene prednosti nacionalne samostalnosti po Ustavu iz 1974, i to posebno u pogledu definicije o hrvatskom jeziku, a time i knjievnosti, dakle da moja generacija sve te srpske akademike i pobjenjele politiare uope ne razumije. I rekao sam mu da mi ne pada napamet da se s njime naganjam, pa da onda uzajamno traimo citate po starim knjigama i utvrujemo koliko je koji Dubrovanin u XVI stoljeu puta upotrebio hrvatsko, a koliko puta srpsko ime, te da citiram zajedno s njim Crnogorca Petra I Petrovia koji kae Dubrovanima da su cvijet srpskoga plemena i da onda pustim toj reenici da mi onda odreuje sadanjost, pa ak i budunost. E, moji dragi akademici, pomislih i rekoh, vi sada taj va problem vie ne moete rijeiti u knjigama, to vi moete rijeiti jedino tenkovima, to vam moda ministar obrane mora rijeiti. I tako sam predvidio budunost... Stvari se sada menjaju. Pre nekoliko dana, posle est godina, grupa ljudi je prvi put prela s jedne na drugu stranu preko Debelog brijega! - Dubrovnik se oporavlja od ratnih rana, Konavljani poinju obnovu spaljenih kua, knjige u franjevakoj biblioteci jo su uvijek u podrumu, Hercegovci su uveli dosta svoga kapitala u dubrovake banke, a ja piem Povjest hrvatske knjievnosti u tuini. Akademik Panti, koji zna sve o dubrovakom arhivu i bibliotekama, teko da ima odvanosti da doe u Dubrovnik. A lijepo sam mu rekao 1988: Pustite nas na miru da volimo i da imenujemo svoju batinu, pustite nas da to i vama pustimo. Da li je to pitanje sad skinuto s dnevnog reda? - Akademik Miroslav Panti nedavno je ponovno govorio o ovim temama. Pitali su ga u Vremenu za komentar povodom epistola Mandievih i Lasievih, onih zanimljivih pisama objavljenih u Vijencu, a koja su tretirala problem odnosa hrvatske i srpske knjievnosti. Ponovo je akademik tvrdio da kad se govori o Dubrovniku izmeu hrvatstva i srpstva treba da stoji veznik i. Kako ponovo grijei taj profesor! On nikako da shvati da nije mogue da ja ili on napiemo knjigu Dubrovnik i Hrvatska, ali je mogue da se napie knjiga s naslovom Dubrovnik i Srbija. Knjiga Dubrovnik i Hrvatska bila bi besmislena. Ta dva pojma formiraju metonimiju. Tu je dio cjelina, a cjelina dio i to je sva tajna toga nesporazuma.

Prvo pitanje zdravoga razuma: a zato takva opsjednutost jednom starijom regionalnom knjievnosti ? Znalci literature dobro znaju da je i u svojim najboljim djelima (Dri, Vetranovi, Zlatari, Gunduli, ori) dubrovaka knjievnost slabija od suvrjemene srpske. Ako i stavimo stvar na vremensku okosnicu, hrvatski su povjesniari odavno utvrdili da mi Hrvati (ili bilo tko komu pripada ta literatura) moe biti ponosan na razvijenu reneansnu i baroknu knjievnost. Takve, npr., nemaju katoliki slavenski narodi Poljaci i esi, a nemaju ju ni npr.Danci. Dakle- stvar jest za ponos, ali s kvalifikativom. Naa se litratura ne moe ni priblino mjeriti s talijanskom, panjolskom,francuskom, engleskom, pa i njemakom toga doba, koju odlikuju bujnost izraza, genijalna svevremena djela i koja tvore univerzalni kanon. Nema nijednog pisca koji je pisao na nekom slavenskom jeziku, a koji se moe i pribliiti jednomu Danteu i Boccacciu, Shakespeareu, Donneu i Miltonu, Cervantesu, Gongori i De la Vegi, Rabelaisu, Montaigneu i Moliereu. Usporedbe su smijene. Kad bismo ugurali Dria i Gundulia u srpsku knjievnost, knjievnoumjetniki oni zaostaju za suvremenim piscima poput Danila Kia, Miloa Crnjanskog, Borislava Pekia, a moda i Ive Andria ( o tom imam podijeljeno miljenje). Srpska literatura ne dobija vrjednije autore ako "proguta" Dria, Zlataria ili Naljekovia. Dapaeoni su u tom kanonu stranci: stranci po jeziku, asocijacijama, knjievnim stilemima koje vuku iz hrvatskih akavskih brevijara iz 14. stoljea- jednostavno, strano tijelom, "corpus alienum". Prigovor dva: bilo kako bilo- to je nae, i ne damo da nam se uzima nae. Prigovor otpada jer su to ispali "nai" tek u atribucijama politiki motivirane slavistike Kollara i afarika, dok prije, a ni kasnije, veina srpske kulture zato nije hajala. Miodrag je Popovi ilustrirao zato nisu "nai", tj. srpski. Tu nita ne mijenja prolazna epizoda Srba-katolika. Pa- zato onda ta opsesija, zato elja da se dokae da je stari Dubrovnik po jeziku "srpski" ? Hrvatski jezik ima kontinuiranu batinu na narodnome jeziku od 11. i 12. st., a na zrelom tokavskom narjeju od 1380-1400. Jezik kakav je na standardni imamo razvijenoga u prozi Dria oko 1520 i 30, a u poeziji i ranije oko 1480. Dakle, hrvatski je knjievni jezik ovoga idioma star nekih 500 godina. I mi tu imamo kontinuitet irenja u Dalmaciji, Bosni, Humu, Slavoniji, i na kraju na sjeverozapadu. Srpski je jezik pak, uslijed nevoljne sudbe naroda, doivio niz lomova, a jezik na narodnom govoru ili vernakularu ozbiljnije se probio s Vukom Karadiem u 1820ima. Veza je s prolosti naena u narodnoj guslarskoj pjesmi to velia Kosovo, ali i Nemanjie i zlatno doba srpske dravnosti. No- jezik nema kontinuiteta, tekstovi iz 1300, 1400, 1500, 1600, 1700, ..strani su kao ruski. To srpski dovodi u zamren odnos sa hrvatskim jezikom, jer oba su stilizirana na tokavskome narjeju, pa su esta provokativna pitanja to je komu uzeo ili dodao. No, i bez toga, bitno je sljedee: taj bi spor bio zadovoljavajue razrijeen (kao npr. eki i slovaki) da se nisu uplele ekspanzionistike aspiracije koj je podhranjivala, bar u poetcima, stara slavistika (npr. za jezik protestantskoga pisca Stjepana Konzula Istranina, koji je pisao na bosanici i jezik zvao hrvatskim, revni srpski propagandist Slovak afarik veli da Konzul "pie na srpskom, samo kae da je to hrvatski" i uvruje ga u antologije

srpske pismenosti ! Takvih bi se primjera dalo navesti na vagone.) Zato se nije dolo do triava spoznaje: radi se o bliskim jezicima, sasma razumljivim i zasnovanim na istome narjeju (vie-manje), no koji su standardizirani, razvijani i uoblieni u razna vremena, s tim da se proces konane standardizacije vremenski poklopio, pa obje strane duguju "onoj drugoj" bar neto ? To nije bilo mogue zbog veliksrpske ideologije, po kojoj su svi tokavci Srbi, a ako nisu, onda Dubrovnik ne mora srpski. Ako Dubrovnik nije srpski, onda su Srbi Hrvatima "ukrali" jezik-a ne Hrvati Srbima, to je uoiajena mantra srpskih politlingvista (sama ideja da nitko nikomu nita nije "ukrao" ne prodire do toga neuma). I to pogaa samu sr nacije: ako su Srbi kradljivci hrvatskog jezika iz Dubrovnika, onda im se otvaraju bokovi za hrvatski prodor (jezini, nacionalni) u samu Srbiju, a i prijeti rastakanje samog srpskog nacionalnog bia. Ovo zvui suludo-ali to je ta logika. Nadalje- ako Dubrovnik nije srpski po jeziku, tada otpada svako povijesno "opravdanje" da se opanci nau za stalno u moru, a i okupacije veeg dijela BH gubi povijesno "opravdanje"- Bosna nije onda povijesno srpska zemlja, jer jer je tokavska Bosna, raspisana u djelima svojih franjevaca, slovinska kao i Dubrovnik i hrvatska po batini kao i Dubrovnik (tu padaju i bonjake fantazije). Sumarno- tko je uzeo/ukrao od koga jezik bitno je pitanje samodefinicije to dovodi do osjeaja krhkosti nacionalne ideologije koja je temeljito izgraivana preko 150 godina. Hrvatstvo Dubrovnika, kao domino-efekt, svodi srpski jezik na samosvojan, ali bez korijena: to onda nije povijesni jezik; vodi do osjeaja, jer tako ideologija nalae, da su Hrvati izvornik, a Srbi kopija i plagijat; te da su sve ekspanzionistike zamisli temeljene na izmiljotinama. Zato je pitanje jezika i pripadnosti starog, uglavnom turistikoga grada, od prevelik vanosti. asopis "Srpsko naslee" objavio je kritiki osvrt u kome se negiraju stavovi nekih filologa o tome da je, pored irilice, i latinica srpsko pismo.Ali, ta negacija doivela je brzo svoju negaciju. Prenosimo dva suprotstavljena stava o srpskoj latinici DA LI JE IRILICA SRPSKA A LATINICA HRVATSKA Prof. dr Veljko uri: Ne postoji srpska latinica Ako je istorija pokazala da je latinizacijom rasrbljavano srpstvo (itaj: kroatizovano) ta su tvrdnje iz "Slova o jeziku" o nekakvoj "srpskoj latinici"? Nova latinizacija? .................. Prof.dr Milo Kovaevi:

URI PROVODI HRVATSKI LINGVISTIKI PROGRAM Gotovi svi Dubrovani bili su Srbi "rimskoga zakona". A dubrovaka i bokokotorska knjievnost srednjeg veka pisana je latinicom. Iskljuiti iz srspkog naslea te knjievnosti - za ta se inae zduno zalau hrvatski filolozi - znailo bi Srbe pretvoriti u jedini evropski narod bez dva veka knjievnosti Iskljuenjem te knjievnosti i njenog jezika iz srpske knjievnosti i jezika, kako to hrvatski filoloki program nalae, Srbi bi bili jedini narod u Evropi bez dva vijeka knjievnosti (bez itavog srednjeg perioda), a osim toga, nauno bi dali neoboriv argument Hrvatima da je Vuk uzeo od Dubrovana kao Hrvata hrvatski jezik i podmetnuo ga Srbima, tj. da su Srbi od Hrvata, a ne oni od nas, uzeli knjievni jezik. S porastom srpskoga nacionalizma krajem 80-ih dolazi i do jaanja broja publikacija koje svojataju Dubrovnik. Prije su bile ograniene na opskurne filoloke asopise ili historiografske publikacije. Autori koji su se bavili tematikom Dubrovnika, stalno ili povremeno, bili su povjesniari (i knjievnosti) Dragoljub Pavlovi i Miroslav Panti, filolozi Branislav Nedeljkovi i Pavle Ivi, te jo nekolicina. Najeksplicitnija je publikacija pamflet "Srpstvo Dubrovnika" arhivista Jeremije Mitrovia, objavljena 1992 kao ideoloka potkrjepa opsadi Dubrovnika. Dostupna je, cijela, na internetu: http://www.rastko.org.yu/rastko-du/istorija/jmitrovic/1992/jmitrovicdubrovnik_l.html O ozraju u kojem se kotila takva ideologija moete doznati iz sljedeih kraih tekstova: http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr-l/1998/02/article-10.html ili http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr-l/1998/02/article-11.html Jedna je od ilustracija toga stanja duha "Istorija srpske knjievnosti" inae kvalitetnoga povjesniara knjievnosti Jovana Deretia. U izdanju iz 1983. imal je oko 800 stranica. U izdanjima nakon 1990 (4. izdanje 2004.) nabujala je na 1300 str. Dodavanjem starije hrvatske knjievnosti iz Dubrovnika, Dalmacije, Bosne i Slavonije, bez proirenja tekstova koji su postojali u starijem izdanju. Fran Supilo, list "Crvena Hrvatska" VUKOVA SLAVA U BEOGRADU Vuk Stefanovi Karadi ima tu zaslugu, da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj knjievnog jezika. Prije njega Srbi su svakako pisali: staroslavenskim crkvenim jezikom, pomijeanim sa narodnim, turskim, arnautskim i inim rijeima, prama tome kako je ko bio izobraen... Vuk je vidio da to ne valja. Upoznao se s Hrvatima, nadasve sa djelima knjievnika Dalmacije i Dubrovnika, te krune hrvatskih gradova, i stanuo uvaat medu Srbe hrvatski knjievni jezik. Onda se na nj dignula strana galama u srpskom svijetu... Ali to je bolje, bolje je. Hrvatska tokavtina

ijekavskog izgovora stanula otimat mah medu Srbima, te oni poee pisati od prilike onako kako mi govorimo. Nu to je ipak za malo trajalo i mali broj srpskih knjievnika sluio se ovim narjejem. Doskora svi okrenu pisati dodue narodnim jezikom, tokavtinom, ali ne knjievnim dijalektom kako je htio Vuk, nego ekavtinom i taj se obiaj kod Srba danas dri... Danas Srbi, pohlepni i nezasitljivi (...), htjeli bi da izvrnu stvar, te prikau da je Vuk nas, nas Hrvate, nauio srpski! Nas, iji su stari u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj pisali onim narjejem i izgovorom jo onda kad se nije znalo ni za Vuka ni za kakvu Srbiju; nas, kod kojih je isti Vuk dolazio da ui... To ga meutim nije smetalo da izda poslije onu svoju lozinku Srbi svi i svuda, kojom je htio progutati Hrvate. Dokaz da Vuk u poslu bratske ljubavi bio je isto to i drugi Srbi. On je putovao hrvatskim zemljama. gdje je prouavao jezik koji on sam nazivlje hrvatskim i kupio narodne pjesme, ali to je prozvao srpskim... Vuk Stefanovi Karadi bio je veliki talenat, upravo genij, a kao samouk mnogo je uradio na knjievnom polju. Ali Srbi ga zato toliko ne slave, oni ga slave radi politike ideje Srbi svi i svuda, koja cilja za tim da se Hrvatska omete u svome radu za slobodu i cjelokupnost na raun Velike Srbije, koja je nemogua. Vuk knjievnik bio je samo neka forma, pod kojom se je skrivao Vuk politiar... Ovo je pravo shvaanje Vukove slave u Beogradu... Crvena Hrvatska, Dubrovnik, br. 4l / l6. X. 1897, str. 2. Postavit emo nekoliko tekstova koji analiziraju Mitroviev pamflet "Srpstvo Dubrovnika", 1992.-http://www.rastko.org.yu/rastkodu/istorija/jmitrovic/1992/jmitrovic-dubrovnik_l.html Analiza je "minirana" na jednom drugom forumu, pa se ovdje prenosi ono to mislim da je relevantno, a to razotkriva srpsku retoriku i manipulacije Knjiga Jeremije Mitrovia, objavljena znakovite 1992. (dok je Dubrovnik jo bio u okruenju, bar dio te godine), politiki je pamflet koji je trjebao posluiti za "povijesno" opravdanje srpske agresije na taj grad. Ne moe se ii u detaljnu raslanu te knjige (trailo bi to drugu knjigu), no, dosta je osvrnuti se na njen profil i glavne teze koje su podruju jezika i knjievnosti. Po tematici knjiga je gula, sastavljena iz 3-4 tematske cjeline: jedno je prepriavanje dijela starijih povijesnih vrjela razliite vjerodostojnosti, drugo prikaz dubrovake knjievne batine, tree autorova slika politiko-nacionalnih prilika u Dubrovniku u 19. i 20. stoljeu- sve to obavijeno pievim razmatranjem hrvatskoga nacionalnoga bia i ideologije (kakvim ih on vidi). Moj e prikaz biti izrazito selektivan, jer u se osvrnuti samo na pojave koje smatram vanijim. Ne izbjegavam potencijalno "neugodne" teme, nego jednostavno nemam vrjemena za svaku autorovu podtemu. Najvanije je sljedee: Mitrovi je pripadnik kole jednostranih selektivnih citata iz djela koja su su suglasju s pievom osnovnom nakanom, sadranom u naslovu. On ne e spomenuti povijesnih izvora koja govore, pa i jaim glasom, suprotno onomu to bi on htio uti. On ne e interpretirati svoje citate, dajui kontekst u kojem su nastajali, niti navesti miljenja istih autora koja govore suprotno. Ponajvie- on nema aparata za sustavnu obradbu raznih izvora, to bi rezultiralo luenjem kukolja od ita. Za povrnost i plitkost njegova metoda dosta je supostaviti krai tekst hrvatskoga

jezikoslovca Katiia i pojmovima "slovinski" i "ilirski", koji je ispunjen izvornim citatima djela samih autora o kojima se govori. Tekst je dan na http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik2.html - i odmah upada u oi razlika u trijeznom filolokom pristupu Katiievom i demagokoj praznjikavosti Mitrovievoj. Kad pie o "dubrovakoj knjievnosti", Mitrovi ne navodi iskaze o nacionalnome imenu jezika samih pisaca. On je uspio napisati cijelo poglavlje-pae, to mu je jedna od glavnih tema- od renesansnoj, baroknoj i klasicistikoj knjievnosti Dubrovnika (ca. 1500.- 1800.), ne analiziravi kojih 30 autora koji su obiljeili to doba. Doistapravi podhvat ! Preskoio je i Hrvatski preporod u Dubrovniku, prebacivi se odmah na pojavu Srba-katolika i "povoljnije" teme. to se Natka Nodila tie, ne ulazei u njegove zasluge u borbi protiv dalmatinskoga autonomatva koje je utjelovljavao Niccola Tommaseo, valja rei i sljedee: Nodilo je izrijekom napisao da su Hrvati preuzeli jedan "zapravo" srpski jezik, te da se u renesansnom i baroknom Dubrovniku govorio "zapravo" srpski jezik ! Aferim ! Ovdje nailazimo, po tko zna koji put, na taj bljutavi spoj hrvatskoga jugounitarizma to poiva na nijekanju hrvatstva i ignorancije, krajnji posljedak ega je jedino afirmacija srpstva u ruhu jugoslavizma. Pogledajmo citat. "...A Hrvati su nam prethodili, treba kazati, primjerom, jer oni nisu proistili svoj surovi i neoblikovani jezik, nego su ga uope napustili, degradirajui ga na rang dijalekta, da bi uzeli onaj koji govore srbijanska plemena meu kojima nije posljednje slavensko pleme dalmatinsko." (Preuzeto iz Raki-Pavlinovi-Nodilo-Lorkovi: Izbori iz djela, PSHK, Zagreb 1969., str. 285) to uope rei na ovakvu glupost ? Koliko-toliko olakotne okolnosti bi se mogle nai jedino u vrjemenu kada je citat iz polemike s Tommaseom nastao (godina 1862.), sporosti hrvatske nacionalne kristalizacije (koje je sam Nodilo dobar svjedok) i poistovjeivanja hrvatskoga imena s "provincijalnim" identitetom sjeverozapadne, "kajkavske" Hrvatske- to i bijae jednim od glavnih uzroka injenici da je Hrvatski narodni preporod proveden pod ilirskim imenom. No, navedeno povijesno "opravdanje" nije dovoljno. Vjerojatno je previe traiti od Nodila (i slinih hrvatskih "mudraca") spoznaju da hrvatski kajkavski knjievni jezik nije (bio) nikakav "surovi i neoblikovani jezik". Taj je jezik imao bogatu i knjievnu i leksikografsku tradiciju (Antun Vramec, Ivan Pergoi, Andrija Jambrei, Titu Brezovaki, pa i Ivan Belostenec)- no, "trademark" je popularnoga primitivnoga jezinoga prtljanja i takva sirova generalizacija. Ozbiljniji je prigovor u tom da je Nodilo krivotvorio jezinu povijest, jer je i onda bilo poznato- ako ne svakomu, a takvima kao on svakako !- da je pismenost tokavskoga narjeja do poetka 19. stoljea bila oznaena, osim knjikoga ilirskoga i slovinskoga, iskljuivo hrvatskim- a nikad srpskim imenom. I da su najpopularniji tokavski tekstovi, meu kojima se istiu "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" i "Korabljica" Andrije Kaia Mioia, uz slovinski nazivak, izrijekom hrvatski-a nikad i nijedanput

srpski. Andrija Kai Mioi je u svom djelu Korabljica (Mletci 1760.) zabiljeio. ta je "kraljeva u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Budimir, kralj sveti"; takoer je zabiljeio, da je "kralj Bodin isto vrime kraljevao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji". Po Kaiu Hrvati su i Dubrovani i Peratani i Kotorani ("Ter pokriva Boku od Kotora./ Kojano je dika ot Rvata"). U "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" (64. izd., Split 1983., 112.) Kai veli, da je Hrvatsko kraljevstvo obuhvaalo Karniju, Karintiju i Stiriju (Karantanska Hrvatska), itavu dolnju Dalmaciju od Istre to Cetine, Bosnu i sve zemlje do Dunava, i svi oni koji su u tim zemljama ivjeli "zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije oliti Hrvatije". Pod reenim Hrvatskim kraljevstvom Kai razumijeva samo nekadanju Bijelu Hrvatsku, tok je u "Korabljici" zabiljeio i druge hrvatske krajeve juno od Cetine. Zar je ovo mogao Nodilo previdjeti ? Oito, jest, kao jedan u niza hrvatskih kompromisera, od Gaja i Jagia, preko Maretia do ...Pranjkovia i Ania ? I, kud e suza nego na oko: Jeremija je Mitrovi je morao pasti na Gajev citat iz 1852.- jednu od uporinih toaka pansrpske ideologije. U poetku 3. dijela 3. poglavlja, citira on Gaja ovako: II Objavljujui u svojoj Danici br. 36, 1846, vest da je Dimitrije Davidovi izdao Istoriju naroda Srbskog, Gaj kae "da se kod nas [u Hrvatskoj] serbska literatura smatra kao vlastita i skorom svaki izobraeni ovjek osobito mlaeg narataja i kirilski itati umije". Dok je Gaj, pak, 1852. nekoliko nedelja bio van Zagreba, "njegove Narodne novine je ureivao mladi Ante Starevi, po majci Srbin, i on je u listu objavio lanak u kome je, upravo, otpoeo borbu protiv Srba, napadajui tu i Vuka i njegovu jeziku reformu koju je Gaj prihvatio. Poto se Gaj sa tim nije mogao sloiti, odmah napie izvinjenje "Izjavljenje radi Starevievih lanakah o Serbima i serbskom jeziku" i objavi na prvoj strani svoga lista krupnim slovima (br. 253). Gaj je tu odbacio Stareviev stav i zaalio to nije prihvatio stav Pavla Ritera Vitezovia (pisca dela Serbia illustrata o Srbima i srpskom jeziku naglasivi: [...] "kamo sree, da je on [Vitezovi], koji se je u svoje doba za narodni jezik borio, namesto to je hervatski provincijalizam sa serbizmom mieao i tako nepraktino na neoborive zaprieke nagazivao kamo sree da je on onda, kao to mi sada [inimo] u novija vremena, najglavnije grane jezik, koji se je u izobilju izraza i u svojoj istoi najbolje sauvao, u svojoj cielosti prigerlio i u hervatsku knjievnost uzeo (podvukao J.D.M.), mi bi se zaista sasvim na drugom stepenu narodnog napredka danas nalazili". Jasna i potena Gajeva izjava, ali koja se tako teko moe nai kod hrvatskih naunika i politiara. Budui da je to esto navoena izjava, dat emo u cijelosti i Gajev iskaz, i Stareviev tekst na koji je reagirao, te rei koju o kontekstu i rezultatu. Izvor je sljedei: Viek narodnosti, edicija Polemike u hrvatskoj knjievnosti, 1982., Mladost, Zagreb (urednik Ivan Krtali), svezak 2. Tekstovi su u prvome dijelu naslovljenom Knjievni dogovor, a ovi koji s etiu Gajeve izjave su od str. 158- 171. Tu su pretisnuti i drugi relevantni lanci (Vuk Karadi:Srbi svi i svuda (131-147), Mirko Bogovi:Njekoliko iskrenih rjeih (177-181), Jovan Suboti: Odgovor (181-210), Bogoslav ulek: Srbi i Hrvati (211-235), uro Danii: Razlike izmeu srbskoga i hrvatskog (235-275), Josip Mikatovi:Glas iz Slavonije i Srbski dnevnik (404-

407), Anon. Hrvati i Srblji, (423-436). Ta je polemika prijegledno prikazana u knjizi Natae Bai: V.S.Karadi izmeu politike i jezikoslovlja, kolske novine, Zagreb, 1991. Mi emo dati glavne tekstove i ukazati na surjeje. Ne emo postaviti sve, jer nemamo volje, a ni mogunosti- jedna od zaprjeka je to nemamo ita za irilicu na skeneru. Kronologija je sljedea: * u broju 12., 1852., Srbski dnevnik iz Novoga Sada (irilica, stariji slovopis i pravopis) objavljen je lanak Banovina o nakani Matice ilirske da se prevede Das Buch der Natur, stanovitoga Schedlera. Izraava se aljenje to je prijevod povjeren zadarskomu piscu i jeziaru Anti Kuzmaniu. Taj je dio teksta ovaj: Na alost' svakoga onoga, koi mysli da Hervati srbskim' 'ezykom piu i pisati ele, svakoga, koi eli razvitak' naeg' ezyka, pozvan' e g. Ante Kuzmani da delo prevede. Taj e prevod' samo nai Hervati iz' provinciala moi itati, er' e im' se initi, da tu ima neto dubrovakog'. Graniari, makar i katolici byli, za zaista za njega mariti nee. Srbi uobte udie se da Hervati nai iot' nemogu nai ezik', koim' im' pisati valja.... * u Narodnim novinama, br. 189., Zagreb 1852. pojavljuje se reakcija anonima (Anon.). Tada je urednik novina Ljudevit Gaj bio na putu, pa je ureivanje obnaao Ante Starevi. Tekst je Stareviev. Neki su dijelovi izravan odgovor na lanak iz Novog Sada: .Mi aliboe znamo, da se neznanstvo vie manje deri sve diece Ada move, ali nismo ni sanjali, da ima tako pametnih glavah, koje bi mislile, da Hervati piu ali da namieravaju pisati kojime drugim je zikom, izvan svoga materinskoga hervatskoga jezika. Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu. S toga kao to ne-znamo n. p. za narod sardinski, mletaki, dalmatinski, bohemski, haliki, slavonski, hercegovaki itd., isto tako neznamo ni za jezike, koji bi od ovih pukovah imena nosili. I zbilja, koje li je taj jezik srbski? Je li moda onaj, koi se nalazi u nekoliko stara kirilska rukopisa? Neka bude. iji mu drago, hervatski nije. Je li onaj, kojime je tiskana ako se nevaramo perva kirilska necerkvena knjiga oko polovice prologa 18. vieka, t. j. kojime je pisan prevod stematografie ilirske od na ega Vitezovia? I onaj od nae hervatske strane neka nosi s bojim blagoslovom kogod hoe. Je li to onaj jezik, kojime je pisao n. p. Rai i jo nekoliko kirilovca; kojime je u kirilici iziao na Gunduli? Mi ni taj jezik nepriznajemo za jezik hervatski, neka si ga posvoji, kome se hoe. Kakav je to serbski jezik? Moda bi se najbolje uvidilo iz jezika Serbah Luikih! Narod hervatski ima starie spomenike u svome jeziku nego li ijedan njegov slavjanski brat; hervatski jezik proslavie stotine pisacah u ono, doba, kad zapadni narodi, danas najizobraenii, jedva da su znali ote, na u svome jeziku izbrojiti; narod hervatski ima u svome jeziku klasi nost od onog vremena, kad su drugdie izlazili n. p. ,,triumbfwagen-i des Antimonii, i sline stvari; klasinost, koja se s talianskom svoga vre mena natiee, a za druge takmace u Europi nezna; klasinost, koja je, trajala do padnutja republike dubrovnike i mletake. U najnovie vrieme prestade nam

klasinost, ali tako je i po svoj Europi. Mi vierujemo uzkersnutje mertvih. Ne dakle da bi Hervati pisali kojim drugim jezikom, nego treba da i oni pisci, koji se za Serbe, ali za to drugo dere, nastoje pisati izobraenim istim jezikom hervatskim, kao to nekoji zbilja rade, a budi im prosto jezik svoj nazivati makar koptikim. Dolo je vrieme za mnoge, a doi e i za ostale, da uzmognu vidieti, to je ije. Neka se neboji pisac lanka u srbskome dnevniku," da Hervati trae jezik, u kome bi pisali; oni su ga ve davno nali u stotinam knjigah i u milionim duah. Hervati imaju tri narieja: tokavsko, kajkavsko i akavsko, i svako je izobraenie nego li ono, koga neki serb-skim" zovu. Hervatu, koi se je tudjinstvom pokvario, treba se nauiti svoj jezik, a ima odkuda. *u br. 91 Beogradskih novina, Beograd 1852., pojavljuje se lanak Pregled' junoslavenski urnala. U njem je citiran Stareviev tekst u dijelovima o jeziku, uz napomenu da e se na to kasnije osvrnuti. *u br. 92 Beogradskih novina objavljen je lanak G. Ljudevit Gaj i Srbi, u kojem se raspravlja o Starevievu lanku. Naime, autori su predpostavili da je Gaj autor teksta. Naalost, ne mogu prenijeti taj krai lanak jer je na irilici. Argumentacija lanka je sljedea: na retoriko pitanje koi e taj ezik' srbskij ?, odgovara se referenciranjem na afarikov Slowansky Narodopis, i 14. pod nadpisom narei srbske. Tekstopisac preporuava Gaju da ode na putovanje po raznim krajevima (Topola, Almaa, Peuh, ...Ivani, Kutina, Petrinja,.. Istriju,..Skadar..Prizren...Negotin..). Napominje se da se srpski jezik govori u Madarskoj, Slavoniji, dijelu Hrvatske, vojnikoj krajini i Dalmaciji, kneevini Srbiji, Bosni i Hercegovini, staroj Srbiji (Kosovo ?) i Crnoj Gori. Dalje slijedi..Znamo dalje, da su srbski kraljevi i carevi pisali dubrovakoj republici i ona njima da e pisala, i ovaki pisama i od' edne i od' druge strane imamo i danas' izobila. Sva ova pisma- i ona koja su pisali srbski kraljevi i carevi i ona koja e pisala dubrovaka republika-sva su, velimo, ova pisma pisana ednim' ezikom'.[] I za ovakij narod' veli g. Ljudevit Gaj da ga nigda nie bylo. Ali on' priznae dubrovaku republiku, samo veli da e ona byla hrvatska, da e knjievnost dubrovake republike klasinost hrvatskog' naroda- Ali, gospodine Gaju ! ne samo Dubrovnik lei u onoj prostorii, oko koe byste obili kad' byste poli kako smo vam' naznaili, i za koju edan' od prvy Slavena veli da e polje srbskoga ezika, nego e kao to rekosmo- opina dubrovaka pisal onim' ezikom', koim' su pisala srbska kraljevstva i carstva. Ili e valjda i srbski kraljeva i careva ezik' byo hrvatskij, valjada su i srbski kraljevi i carevi byli Hrvati ? I to e ono to g. Ljudevit Gaj hoe..... Dalje se navodi primjer madarskoga politiara Lajosa Kossutha koji je nijekao Srbe, no nakon poraza promijenio je miljenje. Ne navode de nikavi citati ni argumenti. *u Narodnim novinama, br. 221., objavljane je kljuni Straeviev tekst. Donosimo ga u cijelosti. Dr A(nte) Starevi ODGOVOR SRBSKOME DNEVNIKU I BEOGRADSKIM NOVINAM. Infandum, amice, jubes revelare pudorem! lanak: ,,g. Ljudevit Gaj i Srbi" iziavi u 92. broju ovogod. Srbskih novinah" na toliko ima znamenitost, na koliko pokazuje znaaj i stanje izobraenja pisacah od one

strane naroda naega, koju oni za tako zvane Srbe dere. Onome, ko je protio reeni lanak, ne-treba dokazivati istinitost ovih reih. S toga nisam hteo ni jednu re o njegovu sastavku progovoriti, nego sam ekao na Srbski Dnevnik." Ovaj list zbilja oituje svoje mnenje, i, kako i Srbske novine, napada na g. Ljudevita Gaja. Dakle za obranu nedunosti u ovoj prepirki oitujem: da sam ja, kao tadanji namestnik moga priatelja I. V., sudelo-vatelja kod Narodnih Novinah," onaj lanak napisao, i bez znanja g. Gaja dao tiskati, t. j. onaj lanak od 18. kolovoza o. g., koi se piscu Srbskih novinah" nedopada, i da je g. Gaj, saznavi za onaj moj lanak ve tiskan, nad njime svoje nezadovoljstvo oitovao; izjavljujem takodjer, da sam dao i ovaj sastavak tiskati ne samo bez njegova znanja, nego tako, da on o njemu nita i nebi mogao znati, jer se ni sada nenalazi u Zagrebu. Obinstvo e dakle ovu prepirku samo meni podpisanom uraunati, a gg. pisci srbskih" asopisah imati e odsele ne na g. Gaja, ali na koga drugoga, nego upravo na me svoje lanke upravljati, kad ih nisu do sad upravljali na Narodne Novine;" jer jo nisu tako daleko u publicistiki doli, da bi znali, da uredji-vatelji novinah nepiu sve ono, to u novinah stoji. ini mi se, da dobro poznam gg. protivnike, ali u im imena iz ljubavi prama siromanima u duhu zamuati, te u samo neto odgovoriti na samu stvar, i to samo iz dogodjajnice. Uvrede ali svadju neka niko meni nepripisuje, to bo je ono, to ja nada sve merzim. Kako se dakle govori iz ljubavi i priateljstva, onako neka se uzme. Ovo je knjievna polemika, a ne narodni boj. Gg. pisci pozivlju se na afarika, koi u 14. . narodopisa slovanskoga" veli, da je ono srpski jezik, koi se govori po junome delu negdanje (!) Magjarske, po Slavonii, po delu Hervatske, Kranjske i Istrie, po Primorju negda magjarskom, po vojnikoj krajini, Dalmacii, kneevini Srbii, Bosni, Hercegovini, po staroj Srbii i po Cernojgori." Ali g. afafik ni najmanje nedokauje ono, to veli, premda je deranstvo svakoga pisca svoje rei dokazati; ja barem do golih reih toliko derim, koliko da ih i nije. Da bi ko o nami Hervatih tako beztemeljno pisao, mi bi ga najprie prosili, neka mui, ako li nebi hteo, mi bi njegovo delo preporuili za zamatanje papra, duhana, sira i slinih stvarih. Srbski Dnevnik" pristaje uz Srbske novine," i veli, da ga tako dogodjajnica ui. Da vidimo dogodjajnicu ovih narodah samo u dananjoj njihovoj domovini. Konstantin VII. (umrao 959.) u knjigi ,,o upravljanju carstva" na glavi 30. veli, da pet bratah Hervatah sa dvemi sestrami dojdoe u Dalma-ciu, ali da u njoj najdoe Avare. S njima dakle vojevae nekoliko godinah, dok ih Hervati nadvladaju, i to poubijaju, to sebi podloe; da je jedna strana Hervatah iz Dalmacie izila, i da je zauzela te takodjer i naselila Iliriu i Panoniu; on veli, da su Hervati dalmatinski proti Frankom sedam godinah vojevali, i da su ih nadjaali; on zapadnu stranu primorske Hervatske protee od Cetine do Labina istrianskoga, a u irinu, veli, da se vie Istrie prua; on k onoj strani Hervatske broji 11 upaniah, izvan toga Liku, Kerbavu i Gacku, dakle barem do Kapele daje irinu. O Hervatih u Bosni, u Slavonii i u Kupo-Dravju nita nepie. Gl. 31. veli, da Hervati terguju po svemu moru jadranskome tia do Mletakah, da imaju jako veliku mo na kopnu i na moru, da moraju tu vojsku derati zbogu estoga naseranja Fran-kah, Turakah (t. j. Magjarah) i Pacinecitah. to veli o Srbih?"

Glav. 32. Jedan brat uze polovicu puka i zaprosi cara He-raklia, da bi mu dao pristanite; car ga primi i dade mu mesto kod Tesalonike, koje se od onda prozva Serbliom. A Serbli se rimskim jezikom zovu Servi (= sunji, sluge) odtuda Serbula = suanjska obua; i Serbuljane zovemo one, koji su priprosto obuveni. Serbli se s toga tako zovu. to su rimskim carem sluili. Za nekoliko vremena svidi se Servom, da se povrate u staru svoju zemlju, i zbilja car ih odpusti. Ali kad preidoe preko Dunaja, pokajae se, te kroz pretora bel-gradskoga prosie cara, da bi im drugu zemlju za stan dao. I zbilja car im dade zemlju, koja se danas (949) zove Serblia, Pagania, zemlja Zahumacah, Terbunia i Kanalis. Dalje pie Konstantin, da je imun Bogar sve Serve od maloga do velikoga" odveo u Bugarsku, izvan onih nekoliko, koji su u Hervatsku utekli, te tako da im je ostala zemlja pusta. A kad Bugari s vojskom udarie u Hervatsku, sve su ih Hervati poubijali. Nakon sedam godinah vrati se Sebeslav u Serviu, te najde u njoj 50 mukaracah bez enah i dece, koji ivihu o lovu, itd., on veli, da su Servi" vazda bili podloni caru rimskome, t. j. u novie vreme bizantinskome. Dalje mi netreba iz Konstantina vaditi. Prispodobite, gospodo, i s g. afafikom, Hervate i Serble, ili Serve. Hervati bojnim maem u junakoj ruci vojuju proti stranim Avarom, ukrote ih i naine si novu domovinu; a Servi prose Bizantinca za komad zemlje. Neusudjuju se bez dopusenja ni koraciti iz opre-deljenog im mesta, prose i dobivaju po drugi put stan od Bizantinca. To je jedini puk srednjega veka, koi je bez kervi dobio komad zemlje. Hervati imaju deravu uredjenu, imaju svoje upanie, koje su i Magjari od njih uzeli, imaju vosku na kopnu i moru, imaju tergovce, reju Hervati su narod u deravi; a kod Servah o tome ni glasa nj traga, samo je kad kad uti ime u p a n i a, koje su od Hervatah primili, i poglavar s posve zamerenim zlamenovanjem. Hervati nakon sedam godinah nadvladae carstvo, koje Karlo veliki sloi skoro iz celoga zapada; a aka Bugarah na sedam godinah zasunji puk ser-vianski onako, kakono Babilonci sa idovskim uinie. Papa rimski ite od Hervatah prisegu, da nee na nikoga s vojskom udarati, van da e se samo braniti. Gospodo, nekome je moglo tesno biti, kad se je ova zakletva od samih Hervatah iskala. Hervati su se, gospodo, hervali, a nisu robovali, nisu prosili dronjke od Bizantinacah. Narod je hervatski, gospodo, staru Iliriu od Avarah oslobodiu, pa je uzeo u njoj mesto, koje je sam hteo, a ne koje su mu Bizantinci odredili; narodu hervatskome, gospodo, plaala je mletaka republika mornarinu (Dandulo kod Lucia knj 2. gl. 1.), narod hervatski upleten je jaje u dogodjajnicu Rima, Mletakah, Magjarah, Frankah, Bizantinacah nego li Servianci u dogodjajnicu Servie. Ali gdje je stanovao taj narod hervatski? Da vidimo. Konstantin VII., kako vidismo, veli, da se je jedna strana njegova naselila u Iliriu 1 u Panoniu, ali do kuda, kako daleko, to on nekae. Pogledajte, gospodo, darovnicu Terpimira, vojvode hervatsko-ga, od g. 838. (Luio knj. 2. gl. 2.), pa ete nai, da se nadbiskupstvo Solinsko protee do obale Dunaja, ,,i skoro preko svega kraljevstva hervatskoga." to je to? Upitajte g. afarika, neka vam kae. Ja znam, da cerkva nije bila vazda razdieljena polag politikoga uredjenja deravah, ali je cerkva hervatska sluila se od poetka i slui se i danas svojim hervatskim jezikom. Meni je za sada dosta, da je od mora jadranskoga do Dunaja bio narod, koi se je sluio u cerkvi jezikom hervatskim.

Pogledajte, gospodo, u Arkiv za jugoslavensku poviestnicu" knj. 2. razdel 1. str. 4., ali jo ete pametnie uiniti, ako pogledate u Carrara, Archivo capitolare di Spalato" str. 67. pa ete nai, da je kod Hervatah bio obiaj, da sedam banah narodu hervatskome kralja izabire. Gospodo, i ovu su deravnu ustanovu Magjari od Hervatah pri-gerlili i dugo vremena derali, a na skoro su ju i Nemci primiti dostojali. Koji su to bani bili? Ban hervatski, bosanski, slavonski (Kupo-Dravski), poeki (iz dananje Slavonie), p odr a niski (iz Bosne oko reke Drine), arbanaski i ramski (iz iztono--june Bosne). Odovuda uite se i s g. afarikom, kako treba razumiti rei Konstantinove, koi hoe ele prava Bizantinacah na Hervate protegnuti da su Zahumci i ostali puci od Cetine prama Dubrovniku servianskoga kolena, a ona strana Dalmacie poznana je, gospodo, pod imenom Cerljene Hervatske. To vam s g. afarikom budi za sada dosta. I zbilja, kako vi s g. afarikom tumaite Konstantina, kad veli na jednome mestu, a na drugom o pitanju nita nezna da je car bizantinski dopustio Hervatom Avare proterati. To ete mi drugi put kazati. Kako razumite Konst. kad veli, da su se Servi naselili u cerljenu Hervatsku, t. j. od Cetine niz berdo, u zemlju, koju su Hervati oteli i zauzeli? I to ete drugi put kazati. Razgledajte se sada po onome prostoru, u koi ste bili s g. afarikom nekakov Srbe razkopitili. Jo mi ostaju dva extrema, t. j. Istria i Dubrovnik. Vi velite, da su Istrianci nekakvi Srbi; ali gospodo pogledajte u istrianske razvode" od god. 1325. (Arkiv za jug pov. knji. 2. razdel 2. str. 232268.) pa ete videti gde Istrianac veli da pie jezikom hervatskim. Upitajte g. afafika to je to. Vi velite, da je knjitvo Dubrovako serb-sko knjitvo, t. j. da su Dubrovani plemena servianskoga, ali gospodo, Zlatari veli, da Sofokleovu Elektru i Ljubomira Tasova prevodi na hervatski jezik. O poganac ga neprekinuo to to kae! avi Vetrani kae da Hekubu prevodi na hervatski jezik. O gutunar ga neudavio to to veli! Pa kako piu ti ljudi? Onako, kako i Lui, i Ranjina. i Maibradi, i Lukarevi i Hektorevi i mnogi drugi hervatski pisci iz Dalmacie. U ostalom ja derim Dubrovane za pohervatjene Latince. Kaite sve ovo i g. afariku, pa ga upitajte za ovako staro domae pismo o Rusih, Poljacih ali esih, kao to je Terpimirova darovnica Tako je kod Hervatah. Kako stoje tako zvani Srbi?" Gospodo to je jedini puk, koi nezna ni sam samcat kako mu je ime. Upitajte g. afarika, nebi li znao za jo koi takov puk. Kaite mi, gospodo i s g. afafikom, ima li se govoriti: Srb, ali Srbin, ali Srbljin, ali Srbalj, ali Srbianac, ali Srbljanin itd. Ovako se danas taj puk sam zove, a to valjda znate i vi i g. afarik, da je ta zemlja, stara Mysia, i Dacia od sredine VII veka do najnoviih vremenah poznana kod svih europejskih narodah pod imenom Servie." Ime Servus (suanj, sluga), koje su oholi tudjinci davali jednoj strani naroda naega, nije nikada bilo ime narodno, nego ime tugje, kome su se svi pametni nanainci vazda uklanjali, i uklanjaju mu se i danas. Sluajte dobro: neima ni pedeset godinah, to je taj preterani srbe nekoje ljude snaao. Otci i dedi onih, koji se danas za srbstvo nadimlju, nadimae se za Ilirstvo. Pogledajte gospodo kirilsko knjitvo. Da vam samo neto o srbstvu napomenem. Va lietopis" od g. 1827. del II. str. 172. veli da ste se vi sami prozvali Srbi i Srbi i. to ete s onima pismi, iz kojih ste ne preda mnom samim narod ilirski" prepisali narod srbski" pa ste to tako i natampali. U vae sedmice" broju 7. pie beogradski mitropolit god. 1735. da je on iliriko-rascianskago (a ne srbskoga) naroda

strojasijasja itd. protektor." Gde su pisci, gde su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo reku pisalo se s malom iznimkom u kirilici do juer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. Pod Kreimirom velikim pokazala je bila Latintina roge, te se i u njoj pisalo, ali je vazda ono isto bilo i hervatski pisano. Pogledajte u diplomu Kreimira velikoga, od god. 1067. (Luio knj. 2. gl. 8) pa ete videti, da je vladika Zadarski ono pismo morao napisati i lingva rustica" t. j. pukim jezikom. Gde je, gospodo, taj srbski jezik? Pogodite se o njemu barem vi sami, a nepiite kako sada. Jer Dnevnik" veli, da naa zmija iz Kotara ravna Ante Kuzmani nepie srbski, a on pie onako, kako su pisala oba Kaia, oba Relkovia, Katani, Doen, Margiti, i mnogi drugi hervatski pisci; novine" i ovaj jezik dere za srbski, a srbin katolik iz Savonie" kae, da je akavtina jezik hervatski. Nainite se gospodo medju se! Pogledajte, gospodo, u hervatsku kroniku iz 12. ali najdalje iz 13. veka (Arkiv za jug. pov. knjiga 1. str. 437) pa vidite skupa s g. afafikom kako onaj kronista pie, i udite se, veli, da pie jezikom hervatskim. Hervati, gospodo, imaju i slova svoja, koja nije Graeculus iznaao, nego narod hervatski. Za ova slova upitajte i veliku Rusiu i izobraenu esku, pa e vam znat kazati. Sto jo da vam kaem o jeziku? znate li, da su kroz belgradskoga praetora prosili Servi novi stan? Dakle je Belgrad stao, dok su se Servi u Tesalii gnjezdili, stao je i narod, koi ga je tako zvao. Jest gospodo, stanovao je tu puno prie narod panonski, narod slavjanski, pa su se Servi s onim narodom pomeali, kako i Hervati jedni s Avari, a drugi isto tako s Panonci. Servi Konstantinovi, to je temelj va. Moda ete se vi i g. afafik nada time uditi, ali se neude istinu ljubei ljudi. Odkuda ima na narod oko Beograda i po Sremu e u reih n. p. dete, lepo, mleko itd. Gospodo, kaite g. afafiku i g. Mikloiu da je to glas kajkavacah, kaite im, da je tamonji jezik jo i danas pun kajkavtine. Ja sam vidio, da nekoi Sremac pie otcu: dragi otac!" To je gospodo, kajkavski vokativ. Vi i danas govorite n. p. pomoz, ne-daj, oslobodi bog." To je, gospodo, isti kajkavski modus optativus. Vidite li, kako vas kajkavci jo i danas za ui dere?:B :B :B Ikavtina (dite, lipo, itd.) je, kako svak izvan vas i g. afafika zna, ista akavtina, o kojoj na tisua starih pisamah govori, a akavci su koreniti Hervati, t. j. oni, koji su se najpervi, kao gospodujui narod za Hervate izdali. Blekavtina (diete, liepo itd.) to je, to opet izvan vas i g. afafika svak zna, sintetizam ili sdruenje ikavtine i ekavtine, a taj se smes najprie u cerkvi hervatskoj zametnuo. Kaite g. afafiku i g. Mikloiu, da se ovaj sintetizam i kod mnogih kajkavacah nalazi, kaite im, da nekoji slovenci naim blekavcem protivno sdruuju i i e, t. j. oni nevele n. p. piesma, nego peisma, ne viera, nego veira, itd. Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavtina nije, akavtina nije, nebi li bila moda tokavtina? Ali je to, kako vam rokh, edo kajkavacah i akavacah. Pokaite jedan glas, jednu formu tokavacah, koju nebi akavci ali kajkavci imali. I ja sam tokavac. Ko je taj tokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hervatskih pisacah, Kako Dalmacia malo po malo prima tokavtinu, moe se videti iz

njezinih spisateljah, ali se i svoje akavtine deri na toliko, da n. p. Gunduli, Gjorgji, Palmoti i ost. sasvim u akavtini plivaju. Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Lianih, n. p. o Doenu i Kermpotiu, o Slavoncih, n. p. Relkoviih i Kataniu, o Bonjacih, n. p. Margetiu i Divkoviu. Ovaj poslednji pie blekavski, pa veli, da pie srbski, t. j. Divkovi veli: ako ja pomeam Petrov pir s Pavlovom zobju ono je onda moj kariik. Ja nisam tako parnetan, da bi mogao tu premudrost dokuiti. Koje li je taj srbski jezik? Je li onaj, kojime se hervatski pisci na koliko znamo od eststo godinah slue onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo, vi tako hoete, tako vi i iztonu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerkolatinska slova zovete srbskima, tako gerku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski urak ili ubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskoga srbskim pjesmam, itd. itd. Vi medju se, ako hoete, i s g. afarikom radite i odsele tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugaie stoje, nego li vi mislite. U novia vremena sjedinie Hervati u knjievnome razumku sve desnodunajske Slavjane pod imenom ilirskim kakono i stara Helas uini, ostavljaju svakome puku svoju dogodjajnicu i ost. Da su Hervati ono u Ilirii, to biahu Atenjani u Helasu, to niti je uinio g. Gaj, ni ja, ni iko drugi, nego stari Hervati, otci nai, a to je primila dogodjajnica, koju, gospodo, niti ete sruiti vi, ni g. afarik, ni ja ako se k vami pridruim. Pod imenom ilirskim radili su Hervati kako i vazda, vie za druge nego li za se, zamuali su mnogo, to zamuati nebi bili imali. To su Hervati radili u ime ljubavi i sloge bratinske; a kad je na to dolo, da svak za svojom licom gleda, budite uvereni, da se ni Hervati s nikim nee kladati. Gospodo, ne samo ja, i vi, ako hoete, nego i drugi narodi znadu, to su Hervati radili i uradili. Ali zato nemislite da se Hervati kaju u toj stvari za pervanje ine: to ne, oni su toj harnosti privikli, i doim bi drugi na naemu mestu bili ve davno zavapili: ecce homo!" mi Hervati nalazimo utehu u: o passi graviora." Gospodo, vi se moete pozvati za starost imena servianskoga na Ptolomea i Plinia, pa na vremena Duanova, itd. Nepropustite to uiniti, a ja u vam, kako se pristoji, odgovoriti, to mi sada prostor nedopusa. Kad ste vodu zamutili, nastojtc da se im prie izbistri, ali, prosim vas, prie razmotrite dobro ovaj lanak, jer ako se ve nebudete hteli oglasiti, ali ako mi to u njemu neoprovergnete, to u ja za priznanu i od vae strane istinu uzeti. U Zagrebu 21. rujna 1852. NARODNE NOVINE, br. 221, Zagreb, 1852. Znameniti Srbi-katolici iz Dubrovnika XIX veka - Trojica brae Puci: konte (grof) Medo, Niko i Rafo. Grof Medo Puci je u Beogradu 1862. godine izdao svoje delo "Spomenici srpski od godine 1395. do 1423." - dr. Lujo Bakoti, uveni advokat/pravnik koji je branio Srbe optuene u veleizdajnikom procesu u Dalmaciji. Ambasador i zastupnik Vlade Srbije pri Vatikanu oko Prvog svetskog rata iako je bio Dubrovanin i nije roen nigde blizu Kraljevine Srbije. Takoe napisao "Istoriju Srba u Dalmaciji od pada Mletake

republike do osloboenja 1918" - Matija Ban, inae diplomatski i politiki agent Beograda - Valtazar Bogii koji je za Kneevinu Crnu Goru izradio zakonik iako je bio iz Cavtata, doao je u pravoslavnu Crnu Goru 1893. gde je sluio do 1899. kao ministar pravde - Vlaho Bukovac koji je zabeleio da mu je "majin jezik srpski", inae vaspita konta Meda Pucia koga i sami Hrvati priznaju za najboljeg primera Srbina-katolika - Marko Car koji e predvoditi pokret za prelazak Srba-katolika u pravoslavlje - Novinar Antun Fabris, urednik srpskog dubrovakog lista i velika srpska kulturna linost tog doba, krivino odgovarao 1902. zbog toga to je objavio neiju pesmu u listu "Sr". Zamerio se Austriji zato to je nekoliko godina pre toga otiao na novinarski kongres u Beograd gde je izabran za predsednika istog.

- Advokat dr. Ignjat Bakoti, branio Antuna Fabrisa pred sudom u Splitu 1898. godine. Jedan od prvaka Srpske stranke na Primorju, predsednik Srpskog bratstva u Splitu (osnovano 6.08.1897). Statut tog bratstva su osnovala sledea trojica Butijer, Luketi i Mihaljevi - Vikentije Butijer - Kaimir Luketi - Joso Mihaljevi - dr. Duan Baljak - dr. Antun Puljezi, voa Srpske stranke na Primroju, - Milan Reetar, najuveniji Raguzolog, to nee ni iole asni Hrvati osporiti - Antun Pasari, vlasnik Srpske dubrovake tamparije osnovane 1894. - Mate Graci, suvlasnik SD - apotekar dr. Mate ari, vlasnik "Glasa Dubrovakog" - novinar Nika Gradi, glavni urednik "Glasa Dubrovakog" - Pero Banac, lan delegacije Srba-katolika koja je ila kod novoizabranog biskupa Marelia kako bi istakli prijateljstvo i srpsko-hrvatsku saradnju (jer je Mareli bio Hrvat) - Luko Zore - Mato Vodopi - dum Ivo Stojanovi, katoliki klerik - Pero Franasovi - Antun Kazali - Ivan August Kazani, kanonik i kasnije dubrovaki biskup - Antun Vii - dr. Vlaho Matijevi - Josip Bersa - Petar Kasandri - Stijepo Kneevi, vodio Maticu srpsku u Dalmaciji - Frano Kulii, isto tako vodio Maticu srpsku, umro u austrijskom logoru 1916. - Marko Murat - Celestin Medovi - Niko Lepet - Pero Budmani, oprostite ako sam ga ve spomenuo bio je toliki da zasluuje tri pomena

- Ivan aja - Stjepan Kastrapeli - Kristo Dominkovi - Lujo Vojnovi - Mirko Tripalo, srpski politiar iz Sinja, deda MASPOK-ovca - Ivo ipiko - Stijepo Kobasica - Vid Vuleti-Vukasovi - Antonije Vueti - Vice Adamovi - Rudolf Sardeli - Lovro Pavlovi - Jozo i Nikola Bona Samo jo da dodam srpski katoliki kler, pored duma Ivana Stojanovia i Pera Franasovia koje sam ve spomenuo bili su: - don Jakov Grupkovi iz Splita - Stijepo kurla - Ivan Raji - Pero Deulovi - Jozo Brili - Pero Ficovi - Andro Murat - Bernard Markovi - Augustin Pavlovi Ne vidim emu slui gornji tekst, kad je spomenuto da je u 19. stoljeu bilo mnogo Srba-katolika. to treba dokazati i pokazati ? U tekstu su dvije pogrjeke (mislim da ih ima i vie, ali ne u u detalje): a) Vlaho Bukovac nije pripadao tomu krugu, jedino je u memoarima rekao da mu je jezik srpski, i to nekom strancu iz miljea koji je odravao veze sa Srbijom. Bukovac se tu i tamo pripisuke dubrovakom srbo-katolikom krugu, no to je neistina. b) tu je upisan Ivo ipiko-koji je bio samodeklarirani Srbin, no koji nema veze s Dubrovnikomipiko je iz Trogira, i predmet je razorne Matoeve filipike "Begovi i Cippico". Ostalo su, uz pokoji izuzetak, korektno nabrojani Srbi-katolici iz 19. i poetka 20. st.no, to nita ne mijenja na onom to sam ve spomenuo: uz izuzetka hrvatskih filologa Budmanija i Reetara (jugoslavena, a prvo Srba-katolika), u ostatku se te prie uglavnom radi o djelatnicima drugoga ranga. To nisu prvoklasni pisci, politiari, filolozi, etnografi, umjetnici, glazbenici,...nego 2. i 3. liga. Naravno, ni ta nije zanemariva, pa sam ju i spomenuo u prethodnim postovima. * u "Narodnim novinama", (nema oznake broja), Ljudevit Gaj objavljuje tekst o Starevievu lanku. Donosimo ga u cijelosti. Ljudevit Gaj IZJAVLJENJE

Radi Starevievih lanakah o Serbima i serbskom jeziku Vrativi se s putovanja moga opazio sam s najveim ogorenjem, da je moj list u nenazonosti mojoj postao guvnom, na kojem su nekoji samozvanci poeli mlatiti kukolj ciepovima nepraktine uenosti. I premda je gosp. dr. Starevi u jednom lanku naroito izjavio, da su njegove historike razprave (ili bolje reku razpre) u mojem od sustvu, dakle bez moga upliva, u mojim Narod. Novinama" tampane, ipak pregoriti nemogu, da i ja sam ovdje svetano neizjavim, da su se spomenuti zlokobni lanci samo u mojoj nenazonosti u onaj list uvui mogli, koi je od svog pervog poetka neprekidnim teajem od 16 godinah kao to ljubav slavjansku u obte, tako osobito bratsku slogu medju Serbima i Hervatima pobudjivao, podticao i gojio; i tko bi mogao bez najveeg derznovenja samo pomisliti, da s mojim znanjem i voljom tkogod i jednu samo rie protiv bratske sloge prosboriti smije u onom listu, koi nikada i nije imao drugi zadatak, nego spajati raz dvojene sile bratske, i na sve naine odstranjivati prepone i zapreke ujega sjedinjenja, i na posliedku utamaniti zmiju zlobe, koja nas je igda na nebratstvo podticala. Kao to ja, tako i vea ast rodoljubivih Hervatah, koji bratju Serblje i Serbstvo kao najglavnii temelj jugoslavenske, ili kako ju mi polag stare dogodovtine nazvasmo, ilirske na rodnosti smatraju; koji slavna diela proastnosti, uzorno junatvo i bezprimierno poertvovanje ovo- i onostranih Serbaljah s ljubavi punim udivljenjem i oduevljenjem, kao to zasluuju, do zviezdah diu, pae za zviezde nadenice smatraju, s najveom mernjom osudjujemo i "kao ljagu od nas odbacujemo sve one, makar kako ueno izhitrene nad ri-theorie, kojima se na posliedku nita drugo nedokazuje, ve da se s opakim upotrebljenjem cerpljenih datah iz inostranih spisateljah iz najdavnie proastnosti jo i sad na novo posijati moe ono sieme razdora medju rodjenom bratjom, koje su ve u stara vremena ino-stranci pripravili. Kad bi g. Starevi samo u jedno dielo svoga naj blijeg zemljaka, koi se je takodjer na tverdim obalama mora jadar skoga rodio, Pavla naime Vitezovia, Senjanina, pod naslovom: Serbia illustrata" bio uvirio, bio bi se uvierio, da je onaj na veliki mu po lag sve svoje hervatomanie u 8 knjigah, u kojima je spisao historiu Serbah, priznao velianstvo i pervenstvo naroda serbskoga, tako glede njegove narodne vanosti kao to i jezika; kamo sree, da je on, koi se je u svoje doba za narodni jezik borio, namiesto to je hervatski provincializam sa serbizmom mieao i tako nepraktino na neoborive zaprieke nagazivao, kamo sree da je on onda, kao to mi sada u novia vremena, najglavnie grane jezik, koi se je u izobilju izrazah i u svojoj istoi najbolje sauvao, u svojoj cielosti prigerlio i u her-vatsku knjievnost uveo, mi bi se zaisto sasvime na drugom stepenu narodnjeg napredka danas nalazili. Ovo niekoliko iskrenih rieih neka bude kazano za sada; a naskoro izjasniti e se u ovom listu one mrane vijuge, kojih povodom bi koi nestani putnik s puta bratske sloge u djavolske zavoje nebratstva zalutati mogao. U Mirogoju dne 3. studenoga 1852. Dr. Ljudevit Gaj, NARODNE NOVINE, Zagreb, 1852 Hroboatos 29.05.2007., 16:00 to se vidi iz ovoga primjera ? Mitrovi je predoio stvar kao da se radi o Karadievome modelu jezika (a on u ovoj polemici uope ne figurira), proglasio je Starevia polu-Srbinom (a ovaj Srbe uope

nije priznavao u podruju Hrvatske i Bosne), i konano doao do Gajeve izjave koja je isto "srpsko-oboavateljska". Izostavlja se cijeli kontekst te izjave. Ne navodi se da je raspra poela tekstom u "Srpskom dnevniku" o tom kako Hrvati piu (ili poinju pisati) srpskim jezikom, na to je uslijedila Starevieva reakcija. Nakon privrjemene zbrke oko identiteta pisca, slijedi glavni Stareviev polemiki tekst u toj godini- zapravo, to je prvi jasni poetak hrvatsko-srpske polemike oko jezika i nacionalne pripadnosti. Iako je prije bilo njekih tekstova, uglavnom anonima, oni se ni po dosegu, ni estini, ni argumantaciji ne mogu usporediti s ovim Starevia. I, na kraju je Gajevo "izjavljenje", puno egzaltiranih izjava o Srbima i srpskom jeziku. Usput- "demokrat" Gaj nije dopustio Stareviu da odgovori na njegovo "izjavljenje". Koji je kontekst te polemike. Nakon Karadieva teksta "Srbi svi i svuda" iz 1849. dolazi do zakuhavanja napetosti izmeu ozlojeenih Iliraca i Srba (i kaardievih pristaa, i protivnika-svejedno). Njeko je vrijeme vrilo, ali bez erupcije. Eksploziju je izazvalo pisanje "Srbskih novina" iz Novoga Sada, u kojem se izrijekom tvrdi da Hrvati piu (ili ue pisati i govoriti) "srbskim ezikom" i podcjenjuje prevoditeljska i jezina kompetencija Ante Kuzmania-inae Gajevog protivnika, pristae ikavice i starijega slovopisa. Incipit Starevi. estina, radikalizam i izrugivaki ton njegova pristupa najavljuju Starevievo politiko spisateljstvo (nije udo da je Krlea Starevia drao za najboljega hrvatskoga polemiara). I, konano Gajeva pokajnika izjava, pravo elobitije. Tada, 1852., Starevieva je karijera tek poinjala, dok je Gaj bio na zalasku. Uskoro su mu se novine ugasile, a poslije nije imao nikakve znaajnije uloge u politikom i kulturnom ivotu Hrvatske. Njegovo "izjavljenje" jedan je od posljednjih pokuaja da se odri u javnome ivotu, makar i po cijenu nacionalnih ustupaka. Ukratko-Gaja je vrijeme pregazilo. Nakon te njegove izjave iz 1852., polemika se nastavila-tekstopisci bijahu Vuk Karadi, Bogoslav ulek, Ivan Maurani (kao anonim), uro Danii,..i traje, zapravo, do danas. Proitaju li se ti tekstovi, vidi se da srpska strana apodiktiki iskazuje svoje nacionalne pretenzije, bez podkrjepe u bilo emu- jedino se pozivaju na radove Pavela afarika (koji je, uostalom, mijenjao stavove tijekom karijere, pa je i odbacio svoje prvotne ideje o srpskoj naravi tokavtine). Nema u srpskim lancima nikakvih drugih argumenata- povijesnih, jezinih, knjievnih,...Ton je superiorno smiren, bar u veem dijelu- u temelju agresivne i pretenciozne tvrdnje iznose se kao opeprihvaena, svakomu poznata stvar. Starevievi su tekstovi pak bujica teza i ilustracija, citata i sarkazama, napadaja i ironiziranja. Njegovi su lanci knjievni, i pripadaju u pravu knjievnost, dok su tekstovi srpskih polemiara i Gajeva izjava vie deklarativni iskaz nego literarna djela. to na kraju rei ? Gajevo se "izjavljenje" u srpskoj jezikoslovnoj polemici esto navodi kao primjer priznanja glavnoga pokretaa Ilirskoga pokreta da je cijeli pokret bio "zapravo" imitacija i import srpske nacionalne i jezine batine. Ta je interpretacija potpuno neistinita. Gajevo je "izjavljenje" dolo kao jedan od posljednjih javnih nastupa "ilirskoga" politiara i jeziara na kraju karijere, koji nije preivio ilirsku fazu i propao je u novim okolnostima. Ostali "ilirci" (Mauranii, Demetar, Kukuljevi,

ulek,..) ba su u tom razdoblju odbacili ilirsko ime i vratili hrvatsko, jer je postalo jasno da nema nita od ilirskih panslavenskih i junoslavenskih fantazija, te da je srpska ideologija previe agresivna da bi se njeno oitovanje moglo drati za prolazni hir. Nakon te se dogodovtine dolo do nestanka Gaja s drutvene scene, revitalizacije Maurania i Kukuljevia u preobraenom hrvatskom drutvu i pod hrvatskim imenom, ali i dalje spremne na suradnju sa srpskim jeziarima-no, pod uvjetom ravnopravnosti; te, do afirmacije Starevia kao politiara i do nastanka najznaajnije hrvatske politike stranke do Radieva HSS-a. Iz konteksta izvueno Gajevo "izjavljenje" prikazuje se kao mudrako i iskreno priznanje glavnoga reformatora hrvatskoga slovopisa, tj. kao iskaz istine o naravi Ilirskoga pokreta i njegova odnosa prema jeziku. U stvarnosti, to je bio nemoni krik slomljenoga politiara na kraju karijere. Sto bi rekli moji stari iz CG " Nije govno no' se posro' djedo". Odkad su Crnogorci servi?? INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK I JEZIKOSLOVILjE ODRAO NAUNI SKUP NA CETINjU Jevrem Brkovi: Vuk je Crnogorcima oteo jezik Cetinje, 5. juna - U organizaciji Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje sa Cetinja danas je u hotelu Grand odran nauni skup na temu Vuk Karadi i Crnogorci kome su prisustvovali Jevrem Brkovi, predsjednik DANU, mitropolit CPS Mihailo, akademici DANU, nauni i kulturni radnici i drugi. Svoje referate i saoptenja su podnijeli: Vojislav P. Nikevi, Jevrem Brkovi, Novak Kilibarda, Milorad Nikevi, Vuki Pulevi, arko L. urovi, Sreten Zekovi, Borislav Cimea, Savo Leki, Mile Baki, Predrag Malbaa, Vasilije Mili, Branko L. o i Marijan Milji, dok je proitan rad Radoslava Rotkovia. U uvodnom izlaganju Vojislav P. Nikevi, direktor Instituta, je pored ostalog kazao: U centar panje naeg naunog skupa je postavljeno analitiko, kritiko, interdisciplinarno i multidisciplinarno sagledavanje i preispitivanje odnosa Vuka Karadia i Crnogoraca iz dananje vremenske perspektive, tj. kompleksne problematike njegova ukupnog djela jezikoslovnoga, istoriografskog, sociolokog, kulturolokog, politikog i spisateljskog karaktera. Pored ostalog, Jevrem Brkovi je u svom radu napomenu: Vuk je Crnogorcima jezik zapisao i oteo im ga da bi mi evo poslije gotovo dva vijeka svoj jezik morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i znaenje. Inkunabule i hrisovulje je iz cetinjske riznice utovario, uz Njegoevu pomo, i pravo s njima u Be da ih tamo protolkuje, proui i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je za velike pare po Beu rasprodao. Mile Baki je iznio podatke o Vukovoj trgovini sa arhivskom graom, a Predrag Malbaa o njegovoj zaradi na prodaji naih starih rukopisnih knjiga, ikona i drugo. Jezik je danas u Crnoj Gori dravno politiko pitanje. Svaki narod ima pravo da svoj jezik nazove svojim imenom. udim se nekim ljudima to su se okomili protiv

Crnogoraca da nazovu jezik svojim imenom, izjavio je Novak Kilibarda. Ko se sada ljuti na Hrvate to svoj jezik zovu hrvatskim, ko se ljuti na Boljake i Muslimane. Niko. Nadam se da se ubrzo niko nee ljutiti ni na Crnogorce da nazovu svoj jezik svojim imenom, rekao je Kilibarda. moji su sa zapada CG(stara hercegovina) , tamo gde je ziveo Stanac,Sandalj Hranic,Erceg Scepan,Vojvoda Momcilo i krilati mu konj Jabucilo , ali i Vuk i Radovan i mnogi drugi da ne nabrajam. nema baba povratnica jer ono potenih srba koji su ivjeli u Dubrovniku i bili zdrave glave su ostali s nama za vrijeme rata, zato ne laprdaj, a to BACK OFF je moje pravo da kaem tebi i slinima koji svojatate Gundulia koji bi valjda bulimiju dobio koliko bi povraao da danas vidi ko se kiti njegovim perjem...za razliku od tebe, moja wannabe kultura nije takva da svojata tue jer joj to nije potrebno :p Gundulic nije Srbin , on je ono najgore , Hrvat koji radi za Oznu koju je osnovao Turcin sveti Sava. Evo ti teksta koji ce biti koriscen kao dokaz Haagu. Tim u njih se jo zaina to se u pjesan stavi odavna od Lehsandra Srbljanina vrh svijeh cara cara slavna. U njih svud se vitez hvali koga krunom kopje obdari: Stjepan Uro i ostali od Nemanji kue cari. U njih ive slava obilna ku Kobili stee mudri, kad handarom cara silna na Kosovu smrtno udri. Prosvijetlit se u njih hajo, ne zavide sunce arko, Svilojevi jo Mihajo i Kraljevi junak Marko. VUK JE CRNOGORCIMA JEZIK ZAPISAO I OTEO IM GA, da bi ga oni, poslije gotovo dva vijeka, morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i znacenje. Inkunabule i hrisovulje je iz Cetinjske riznice utovario, uz Njegosevu pomoc, pa pravo s njima u Bec, da ih tamo protolkuje, prouci i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je, za velike pare, po Becu rasprodao, kako bi on, vec i dozivotno katolik, i Ana Kraus, katolkinja po rodjenju, i kcerka Mina, krstena po katolickom obredu (a popravoslavljena udadbom za starijeg beogradskog trgovca), i nekoliko sinova, kao i Mina krstenih, mogli pristojno u Becu zivjeti i on, povremeno, u Tursku Srbiju upadati, pokusavati da kneza Milosa opismeni, a Srbima jezik, sto ga je nasao u Crnoj Gori i Hercegovini, nametne za narodni i knjizevni. Milos ga zamalo nije dao musketati sto Srbiju i Srbe hoce da opismeni i medju kulturne narode uvede. Milos mu je vise no jednom priprijetio da ce mu i onu zdravu nogu pretuci. Vuk je, medjutim, i dalje klecao od Beca do Beograda i Cetinja, zapisivao i pokrstavao, davao ime i jeziku i narodu, naravno srpsko, kako bi ugodio jednoj Srbiji, koju je on prije drugih vidio i naznacio

kao veliku i svuda i u svemu srpsku. Vuk je sve to radio kako bi ugodio jednoj Srbiji koja jos nije bila iz opanaka i fesa izasla. U to isto vrijeme dananja Srbija je bila Bugarska (osim JZ dijela = Raka). Uzmimo primjer Bugara - to je neko tursko-mongolsko pleme, koje se nametnulo kao vladajua manjina nad nebugar. stanovnitvom. Isto je tako bilo i kod srba, hrvata i ostalih. na peljecu sigurnno nije bilo u 10. st. ni jednih ni drugih. da bi se stanovnitvo tih drava pretvorilo u narode/nacije, bio bi potreban kontinuitet dravne organizacije na tom prostoru, ega nema, kao i da ta drava dobije karakter moderne drave, a ovdje su sve propale kao feudalne drave. feud. drava ne generira ba neki nacionalni osjeaj kod svog stanovnitva, osim kod plemstva, to je opet manjina. tako je poistovjeivanje hrvata, srba i bugara iz 10. st. s dananjima apsurd, a jo vie hrvatske, srbije i bugarske s dananjim zemljama. a to se tie tih vladajuih manjina, jedan detalj: dubr. dokumenti iz 13-15. st. esto spominju plemie iz svog zalea koji dolaze u du. posuivati novac ili zbog trgovine itd. najee muko ime koje je kod tih plelmia zabiljeeno u dubrovakim izvorima je hrvatin. kad uzmemo u obzir sve bizantske izvore o "narodu srba, koji se i hrvatima zovu", ili "narodu hrvata koji se i srbima zovu" (u tekstovima koji opisuju dogaaje u duklji i srbiji), o Nemanji koji "osvaja Hrvatsku i oblast kotorsku", i na kraju rano pojavljivanje hrvatskog imena u Dubrovniku (koliko znam prvi Ivan Stojevi oko 1400., ubrzo i u Kotoru; pa kod dubr. pisaca renesanse), onda ne treba govoriti o isto srpskoj pripadnosti ni kad se radi o toj vladajuoj manjini, plemiima. Dodajmo tome i Janjevce na Kosovu, koje Turci nazivaju Hrvatima, pa selo Rvati kod Obrenovca, koje je izgleda bilo naseljeno muslimanima, najvjerojatnije iz Crne Gore, Rvate kod Rake blizu N. Pazara, srpskog vlastelina s Kosova u 14. st. takoer Hrvatina, ija je porodica iz okolice dukljanskog Skadra, i na kraju injenicu da se srpski vladari nazivaju kraljevima "Srbljem i Primorju" - to znai da se naziv Srblji tj. Srbija ( u srv. ne postoje nazivi Hrvatska, Srbija, nego Hrvati, Srblji kao naziv za zemlju) ne odnosi na oblasti uz Jadran (nema niti jednog spomena da bi se kraljevi duklje/zete nazivali ni srpskim ni hrvatskim). Pa ako je lino ime Hrvatin jedini dokaz postojanja Hrvata juno od Cetine, ajde neka bude, ali injenica da je to ime itekako esto kod Srba u srednjem vijeku, kao i postojanje linih imena Grin, Ugrin i sl. takoe kod Srba ipak navodi na sasvim druge zakljuke. Znai logika je sledea: 1. ovjek po imenu Hrvatin se spominje u Dubrovniku u srednjem vijeku 2. Ime Hrvatin je dokaz njegove hrvatske nacionalnosti Iz toga izvlaimo zakljuak- Dubrovnik je hrvatski. Interesantna dedukcija, nema ta. Nije li Duan traio i da "prebiva srpski pop u Stonu" - zar samo jedan pop za itav Rat? Pa tano je da je Peljeac bio katoliki i za vrijeme Duana, da se pokuala tamo ustanoviti pravoslavna episkopija i da nije ilo. Ali kakve to veze ima sa Srbima ili Hrvatima? I zato se stavlja znak jednakosti izmeu Hrvat i katolik, kad se zna da je

rana srpska drava prije Svetog Save bila dominantno katolika, da je i sam Stefan Nemanja bio krten po rimokatolikom obredu od strane latinskog popa, da je svo vrijeme Srbiju u vjerskom pogledu pokrivao Nadbiskup Barski koji je imao titulu primas srpski, da o Hrvatskom imenu nema pomena juno od Cetine cijeli srednji vijek i na kraju da je to toliko poznata i prihvaena injenica da nema tog Univerziteta na svijetu (vjerujem i za zagrebaki) gdje e vas uiti drugaije. Naite mi ijedan srednjovjekovni dokument koji pominje Hrvate na Peljecu, ijedan pomen Hrvata u Dubrovniku... Peljeac je bio srpski otkad su Srbi doli na Balkan i pripadao je srpskom Zahumlju. Pa kud e ti vei primjer od injenica da je Peljeac od 7. do polovine 14. vijeka konstantno bio u okviru srpske drave, a da u Hrvatskoj nije bio nikad. Prvi put kad se on uopte naao u okviru Hrvatske je 1991. godine. Pa tano je da je Peljeac bio katoliki i za vrijeme Duana, da se pokuala tamo ustanoviti pravoslavna episkopija i da nije ilo. Ali kakve to veze ima sa Srbima ili Hrvatima? I zato se stavlja znak jednakosti izmeu Hrvat i katolik, kad se zna da je rana srpska drava prije Svetog Save bila dominantno katolika, da je i sam Stefan Nemanja bio krten po rimokatolikom obredu od strane latinskog popa, da je svo vrijeme Srbiju u vjerskom pogledu pokrivao Nadbiskup Barski koji je imao titulu primas srpski, da o Hrvatskom imenu nema pomena juno od Cetine cijeli srednji vijek i na kraju da je to toliko poznata i prihvaena injenica da nema tog Univerziteta na svijetu (vjerujem i za zagrebaki) gdje e vas uiti drugaije. Naite mi ijedan srednjovjekovni dokument koji pominje Hrvate na Peljecu, ijedan pomen Hrvata u Dubrovniku... Mislim da sam ve objasnio ta su Srbi i Hrvati i Bugari (izvorno kosooki) u sred. vijeku. Klauzulu o srpskom popu sam naveo samo zbog tvog spominjanja hilandarske desetine tj. kako se ve zove, jer sam shvatio da implicira da su na Peljecu pravoslavci. Do svetog Save katoliki su primorski krajevi. Oni do sredine 12. st. pripadaju dukljanskom kraljevstvu, iako su do sred. 10 st. preteno bili podloni Srbiji, da ne idem u detalje s Mihajlom Zahumskim. Dukljansko kraljevstvo nije ni srp. ni hrv. Njegovo nesrpstvo se vidi i u tituli srp. kraljeva. Vukan, stariji sin Nemanje, proglasio se kraljem u Primorju i nazivao se kraljem Primorja, a ne Srbije. Titula primas srbije za barskog nadbiskupa je uspostavljena nakon to je Stefan Prvovjenani uklonio Vukana, a prije nego to je Sv. Sava osnova arhiepiskopiju. Papa je tada Stefanu, oenjenom jednom mleankom, poslao i kralj. krunu (Srbja je jedina pravoslavna zemlja iji vladari se nazivaju kraljevima, to je zapadnjaka titula) nadajui se zna se emu:). Tako je i nadb. barski postao primas Srbije. No, papini planovi su se izjalovili. Sama Raka nikad nije bila dominantno katolika. Raki episkopi su podloni arhiepiskopiji ohridskoj od kraja 10. st. Nemanja je krten u katol. crkvi, "od latinskih jereja", ali u Ribnici, dananjoj Podgorici, gdje je njegov otac, mislim Tihomir, bio u egzilu, pa se tu mali Nemanja rodio. Mislim da ni jedan dokument iz sr.vijeka ne spominje uope ni jednog homo sapiensa sa Peljeca, a za Du. sam naveo kardinala Ivana Stojevia, pa gledaj po Googleu. Pa

onda renesansne pisce. Ranjina prvenstveno. Krajem 18. st. u Du. je bio ruski grof Tolstoj, koji kae za Dubrovane da su Hrvati. Za kraj - Duan trai "da prebiva srpski pop na ratu". Oito je da se to odnosi na pravoslavnog popa. Prema tome, katolici nisu Srbi. Zar i srpska narodna poezija ne istie primorske latine kao antipod srbima. Ti latini srp. nar. pjesama nisu Talijani, nego katolici iz Primorja. Vezivati Srbe samo za malenu oblast Raku, je uglavnom prisutno u hrvatskoj nacionalistikoj istoriografiji i nigdje drugdje. Evo kao i ti, eli izvesti tezu da je Raka bila pravoslavna i srpska, da je Nemanja u egzilu krten u Ribnici ime implicira kao da je on toboe bio i rodom i porijeklom iz Rake, to uopte nije tano. Duklja se u svim srednjevjekovnim izvorima pominje kao Nemanjia djedovina. I to Primorje koje ti toboe odvaja od Rake je zapravo bilo jezgro srpske drave u srednjem vijeku, a Raka je bila periferna oblast. Sve srpske srednjovjekovne dinastije su potekle upravo od upana tih oblasti: Zahumlja, Neretve,Travunije, Konavala. Pa i Nemanjii. Pa sam stric Stefana Nemanje je bio Miroslav, vladar Zahumlja, poznat po svom jevanelju pisanom na irilici, prvom srpskom pisanom spomeniku. Svi su oni samo potomci istih onih upana koji su vladali Primorjem od doseljavanja Srba. Iako njima nijeete srpstvo, ja onda ne znam ta podrazumjevate pod Srbima, bie da Srbi nikad nisu postojali. Zahumska kneevska obitelj Vievii ratovali su protiv Srba,suraivali s Bugarima protiv rakih vladara.To je u cijelom svijetu prihvaena istina. Ne poinje povijest Zahumlja ni svijeta s Nemanjiima. Evo odgovori na prosto pitanje, da li je car Duan prodao Peljeac Dubrovniku 1333.godine? ta trebam sad izvui skenirani kupoprodajni ugovor iz te godine da bi vam dao dokaze. Nema smisla dokazivati neto to je jasno ko dan i to, uvjeren sam, se predaje i na hrvatskim fakultetima istorije. Za 7. i 8. st. nema nikakvih podataka. Pod srpskom vlau su u 9. st. Neretvani, Zahumlje i Travunja. Izvor DAI te Anales regni francorum. Duklja nije, jer je izravno podlona biz. namjesniku u oblinjem Drau. DAI kae za Trabunjane da potiu od Srba koji su tu ivjeli od doseljenja u vrijeme Heraklija pa do arhonta Vlastimira (oko 850), to ukazuje da povezuje narodnu pripadnost s dravnom. Vlastimir je dao Travuniju svom zetu Beloju, i on je postao "samovlastan", ali je i dalje priznavao vrhov. vl. Srbije. Za vrijeme Petra Gojnikovia pobunio se Mihajlo Zahumski i povezao s Bugarskom. Poslje smrti Petra 918. usljed bugar. napada prestaje vrhovna vlast rakih vel. upana na j. Jadranu, a obnavlja je oko 930. aslav i traje do njegove smrti 960. Od tada pa do sredine 12. st. na j. Jadranu smjenjuju se vlasti Samuila (2. bugar. carstvo), Bizanta pod Bazilijem II, pa dukljansko kraljevstvo tj Primorsko kraljevstvo (ija dinastija prema Ljetopisu Popa Duklj. potie od trebinsjkog kneza Beloja, pa bi bila srp. porijekla najvjerojatnije). Isti pop Dukljanin zove je Crvena Hrvatska, a to ime za Duklju poznaju i biz. pisci. Problem te crvene hrvatske teko je rjeiv jer je potpuno nepoznat tok zbivanja u 7. i 8. st.

Od Nemanje opet dolazi sve pod Srbiju. U Humu povremeno vladaju knezovi koji su prilino samostalni u odnosu na srp. vladare, ak s njima i ratuju u savezu s Ugarskom (herceg Andrija se krajem 12. st. naziva dux Rame Hulmeque). Za Uroa I. nema nikakvog otpora. Srbija tada ima obalu od ispod Omia do sj. Albanije. Knez Pavao Bribirski zavladao je Humom na neko vrijeme kad je u srbiji dvovlae izmeu Dragutina i Milutina, ali je prije kraja Milutnove vladavine opet u sastavu Srbije. Pod Bosnu dolazi nakon Milutnove smrti 1321, po. vladavine bos. bana Stjepana 132253. Travunija ostaje sve do Tvrtka pod srbijom, tj do. 1377. Eto. To je povijest drava na j. Jadranu, vrlo pojednostavljeno. a uope ne vezujem Srbe samo za Raku. Raka je bila pravoslavna, a Nemanjina obitelj je ve nekoliko generacija na vlasti u Rakoj, sve od brae Marka i Vukana u Bodinovo vrijeme. Duklja se u svim srednjevjekovnim izvorima pominje kao Nemanjia djedovina. I to Primorje koje ti toboe odvaja od Rake je zapravo bilo jezgro srpske drave u srednjem vijeku, a Raka je bila periferna oblast. Sve srpske srednjovjekovne dinastije su potekle upravo od upana tih oblasti: Zahumlja, Neretve,Travunije, Konavala. Pa i Nemanjii. Pa sam stric Stefana Nemanje je bio Miroslav, vladar Zahumlja, poznat po svom jevanelju pisanom na irilici, prvom srpskom pisanom spomeniku. Svi su oni samo potomci istih onih upana koji su vladali Primorjem od doseljavanja Srba. Iako njima nijeete srpstvo, ja onda ne znam ta podrazumjevate pod Srbima, bie da Srbi nikad nisu postojali. Porjeklo Vukana i Marka nije mogue tono utvrditi. Dukljanin kae da su bili upani s Bodinova dvora, dakle Dukljanski plemii, pa onda opet da su porijeklom vlasi iz Nevesinja. Veina istraivaa pretpostavlja, kad im je ve Bodin dao poloaj svojih namjesnika u Rakoj, da su lanovi njegove dinastije, dakle vuku porijeklo od Beloja, zeta Vlastimirovog. Ali to su samo pretpostavke. Porfirogenet inae navodi da su sve junojadranske Sklavinije srpske, osim Duklje, kojoj Pop Dukljanin kao i biz. pisci daje naziv Crvena Hrvatska. Mislim da to nije sluajnost. Uostalom, sam Porfirogenet navodi da su Hrvati doli Herakliju prije Srba i Bugara, od ega se jedino zna da su Bugari doli 681. Hrvati su prvo doli u Dalmaciju, pa se jedan dio odvojio i zavladao "Panonijom i Ilirikom"; kako se Hrvati i kasnije spominju vezano uz Duklju kod drugih pisaca, teko bi se to objasnilo kao jedna te ista greka kod tolikih razliitih autora. Niti bi Dukljaninov propagandni spis (a ne povijesni) imao smisla da je Hrvate izmislio. Naveo sam ve da to sve ne iskljuuje postojanje i Srba na obali, sjevernije od Duklje. No da je to primorje tako izrazito srpsko, zato su se srpski kraljevi titulirali "kralj srbljem i primorju", zato se ne zovu "kralje srbljem i rakoj", ili samo kralj srbljem, ako je to sve tako jednoznano srpsko? Sama ta titula pokazuje da je centralna oblast, po veliini i po znaenju u procesu stvaranja drave Nemanjia bila Raka. No to ne znai da su samo u Rakoj bili Srbi. Kao to ni Hrvati nisu bili samo u Hrvatskoj. Srpski kraljevi su tim krajevima vladali kao kraljevi Primorja, nasljednici dukljanskih kraljeva - ne postoji ni jedan dokument, natpis ili tekst koji bi ovu dravu nazivao Srbijom. Osim toga, prolost tih krajeva je puno sloenija od ove slike koju ti prikazuje. Odgovri mi koji je smisao titule "kralj Srbljem i Primorju"?

Vezivati Srbe samo za malenu oblast Raku, je uglavnom prisutno u hrvatskoj nacionalistikoj istoriografiji i nigdje drugdje. Evo kao i ti, eli izvesti tezu da je Raka bila pravoslavna i srpska, da je Nemanja u egzilu krten u Ribnici ime implicira kao da je on toboe bio i rodom i porijeklom iz Rake, to uopte nije tano. Duklja se u svim srednjevjekovnim izvorima pominje kao Nemanjia djedovina. I to Primorje koje ti toboe odvaja od Rake je zapravo bilo jezgro srpske drave u srednjem vijeku, a Raka je bila periferna oblast. Sve srpske srednjovjekovne dinastije su potekle upravo od upana tih oblasti: Zahumlja, Neretve,Travunije, Konavala. Pa i Nemanjii. Pa sam stric Stefana Nemanje je bio Miroslav, vladar Zahumlja, poznat po svom jevanelju pisanom na irilici, prvom srpskom pisanom spomeniku. Svi su oni samo potomci istih onih upana koji su vladali Primorjem od doseljavanja Srba. Iako njima nijeete srpstvo, ja onda ne znam ta podrazumjevate pod Srbima, bie da Srbi nikad nisu postojali. Naravno da se danas stanovnici junog Jadrana osjeaju Hrvatima, ali zato poricati nesumnjivu srpsku prolost te regije. Mislim, nije mi zaista jasno ta se dobija tim. ako je ovo tono onda se povezuje sa jedno vrlo zanimljivim detaljem iz nae povijesti:http://hr.wikipedia.org/wiki/Trpimir_II. ovo je link o hrvatskom knezu trpimiru drugom i tamo pie: "Drugi ogranak dinastije nastaje od Petra mlaeg sina kralja Trpimira II. koji e postati vojvoda Duklje. Ovaj ogranak dinastije e se po neprekinutoj mukoj liniji nastaviti sve do 1373 godine. On e postati u svijetu poznat s imenom Nemanjii." Nema nikakvih podataka o tome da je Petar arhont duklje iz 2. pol. 10. st. bio sin Trpimira mlaeg (vlada u Hrv. poslije Tomislava). Takoer dinastija Vojislavljevia koja vlada u Duklji u 11. st. izgleda ne potjee od tog Petra dukljanskog, nego od Travunijske dinastije, iji je osniva Krajna, sin Beloja (a ne Beloj, kako sam ranije pogreno napisao), koji se oko 850. oenio keri srp. vel. upana Vlastimira, i postao vazalni knez Travunije. Njegovi su potomci zavladali u 11. st. i Humom i Dukljom, i prenijeli sjedite svoje vlasti u Duklju. Knez Vojislav se oslobodio ovisnosti o Bizantu 1042. a njegov sin Mihajlo postao je 1078. kralj. Poslije njegova sina Bodina drava se raspala, no Bodin je prije toga oko 1100. osvojio Raku i doveo tamo za namjesnike brau Vukana i Marka, za koje se ne moe sigurno nita rei o njihovom porijeklu. Od njih, tj. od Marka potiu Nemanjii. Ma cijela ta bajka o Srbima u Dalmaciji je jedna od najbolesnijih krivotvorina ikad. Na emu se taj nemogui mit uope bazira? Samo na jednoj reenici iz DAI! I to iz kontroverzne glave XXX. (ako se ne varam), dakle dio DAI za koji je dokazano da nije ni napisan polovinom 10. st. kad i DAI, nego naknadno pa je ubaen, tako da ak i stvara kontradikciju nekim originalnim dijelovima DAI. U taj "aneks" na DAI spada i opis dolaska Srba, koji je veim dijelom kopiran i prepisan dolazak Hrvata iz originalnog dijela DAI. Sve u svemu kad se pozivaju na DAI pozivaju se na evidentnu krivotvorinu. Osim te krivotvorine ne postoji ama ba nita zbog ega bi irili taj svoj mit. Osim spomenute reenice iz DAI svi ostali povijesni izvori biljee Hrvate tamo i Dukljane, a ne Srbe. to se tie Duklje ona je u 1. polovini 10. st. svojevrsna autonomna pokrajina Hrvatske kraljevine, jer je knez Vievi vazal kralja Tomislava, a stonski biskup

sufragan splitskog biskupa pa je odnos Duklje kao kneevine prema Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji identian i na svijetovnoj i na crkvenoj razini. U tom trenutku Srbi u Rakoj nemaju dravu uope, upitno je da li je to uope i kneevina, najvjerojatnije je ustvari samo zaostala sklavinija. Taj se narod nikad nije nazivao srpskim, niti se poistovjeivao sa Srbima, a prije ili poslije se nazivao ili poistovjetio sa hrvatskim imenom. Taj narod nikad nije govorio niti jednim srpskim jezikom ili narjejem, nego upravo suprotno - radi se o potezu na kojem se prelijevaju akavica i tokavica sa naglaenom ikavskim govornom bazom ak i kad se radi o zavrnoj ijekavizaciji i ta ijekavizirana forma je na kraju i prihvaena kao hrvatski standard. Materijalna kultura slavenskog porijekla na tom potezu se ni po emu ne moe povezati sa Srbima, ak ni indirektno. S druge strane itekako se povezuje sa Hrvatima. Poznato je da je do 10. st. Elafitima vladao nekakav knez ili plemi, tko je on bio najbolje pokazuje ulomak trodijelnog pletera iz 8. ili 9. st. koji je naen tamo. A kao to znamo pleter je iskljuivo simbol hrvatskih vladara i plemia na cilom podruju. Slavenski grobovi nedavno otkriveni u upi Dubrovakoj su klasificirani kao Starohrvatska materijalna kultura, tamo je pronaena trokutasta glagoljica uklesana na keramici (dosad najsliniji nalaz Baanskoj ploi), a kao to znamo trokutastu glagoljicu i uklesivanje glagoljice u tvrdu podlogu su koristili iskljuivo Hrvati. U 16. st. Dubrovani piu zapadnom irilicom (hrvaticom/bosanicom) kojom se Srbi nikad nisu koristili, ali u isto vrime jesu hrvatski plemii van glagoljakog podruja. Na kraju sami dubrovaki pisci svoj jezik u 18. st. nazivaju "harvatski, slovinski ili ilirski" jednako kao i zadarski pisci prije njih u 16. st. Ovo su primjeri kakve sve nazive Bizantski pisci koriste kad govore o Duklji u 11. i 12. st. 1072. izbija ustanak u dananjoj Makedoniji, tada Bugarskoj, protiv Bizanta. Ustanici su traili od dukljanskog kneza Mihajla da im poalje svog sina za vladara (moda i zato jer je predak Mihajla sv. Vladimir bio oenjen Kosarom, neakinjom bugarskog cara Samuila), i Mihajlo im, uz vojnu pomo alje sina Bodina. Zatim opisuje ustanak Bugara i njihovo i njihovo ratovanje s Bizantincima. Spominje da je meu 300 ratnika, koje je s Bodinom poslao Mihajlo, bio i neki Petrilo. Bodin je u Prizrenu proglaen za cara Bugara, zatim osvaja Ni: Prve godine toga cara, indikcije prve, narod Srba, koje takoer zovu i Hrvatima, izie da pokori Bugarsku. No ustanici su bili poraeni, Bodin je zarobljen i odveden u Carigrad. Skilices jo navodi: uhvatie takoer i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoe k caru. Nije jasno ko je bio taj Petrilo, jedino slino ime koje se navodi u to vrijeme je Petrislav, koji je, prema Popu Dukljaninu, u vrijeme Mihajla vladao Rakom. Nastavlja bizantskog pisca Ivana Skilicesa (epsikop Mihajlo Devolski?) kae o tom dogaaju: Prvaci Bugarske zamole Mihajla, koji je bio vladar onih koji se zovu Hrvati i imao sjedite u Dekateru (Kotor) i Prapratu, i imao pod sobom ne malu zemlju...

Ljetopisac Nikifor Vrijenije upravitelj Drakog temata od 1075., kad je i dolo do novog sukoba s Dukljom Mihajla, o tom sukobu: ponovo se Hrvati i Dukljani pobunili, pa da su uznemiravali itav Ilirik. Nikifor nakon toga povede vojsku na Dukljane i Hrvate. Po meni bi Hrvati bili vladajui sloj u Duklji, a Dukljani ostalo stanovnitvo. Budui da je Dra i Draki temat u neposrednom susjedstvu Mihajlove Duklje, teko da bi Vrijenios pogrijeio iz te distance. Ivan Zonaras, za vladanja Aleksija Komnena (1081-1118), kad opisuje bugarski ustanak 1072. pie: Tree godine vladanja njegova (cara Mihajla VII.) narod Hrvata, koje neki zovu takoer i Srbima, navali da zauzme Bugarsku.... Nikita Honijat, umro oko 1206., kad opisuje sukob Nemanje s carem Manuelom Komnenom, i Nemanjine napade na Zetu tj. Duklju 1169: Car (Emanuel) bijae douo, kako je Stefan Nemanja, ovjek nemirna i nezasitna duha, udario na susjedne zemlje, pa da si, zaboravivi na svoj prianji udes, prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku. No koriste i naziv Srbi: npr. Kekaumen, kad govori o Vojislavu, rodom iz Travunije, kae za njega da je Travunijanin Srbin. Slino i neki drugi nazivaju Dukljane Srbima, ili Travunjane Tribalima, a koriste i naziv Dalmatinci itd. to se tie Duklje ona je u 1. polovini 10. st. svojevrsna autonomna pokrajina Hrvatske kraljevine, jer je knez Vievi vazal kralja Tomislava, a stonski biskup sufragan splitskog biskupa pa je odnos Duklje kao kneevine prema Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji identian i na svijetovnoj i na crkvenoj razini. U tom trenutku Srbi u Rakoj nemaju dravu uope, upitno je da li je to uope i kneevina, najvjerojatnije je ustvari samo zaostala sklavinija. To je ve hrvatska bajka. Niti je Mihajlo Vievi dukljanski knez, nego Zahumski, niti ima dokaza da je Mihajlo Zahumski bio vazal Tomislava. Neki na to pomiljaju jer je poslao svoje predstavnike na splitski crkveni sabor 925. i jer se papa obraa i njemu osobno pismom, kao i Tomislavu, to bi prije govorilo da nije vazal Tomislava. Duklja sa svim tim nema veze. Ona je podlona izravno drakom strategu. pardon zahumski knez :brukica: nije to ba toliko bajka. Da li si itao datacije i naslove za dostavu u papinskim pismima? Ispada da Zahumlje nije dio K. Hrvatske i Dalmacije nego politikim i crkvenim vezama pripojeno. Isto kao to su kraljevini pripojene dalmatinske komune po ugovorima. U to vrime ne postoje nacionalne drave niti je narod nositelj teritorijalnog suvereniteta. Isto kao to je Venecija u to vrime bizantski vazal po ugovorima, ali nije dio Bizanta. Papa se obraa svijetovnim (Tomislavu i Mihajlu) i crkvenim (posebno splitskom kojem je namjenio ulogu primasa a posebno ostalim biskupijama) prvacima i itavom narodu Kr. Hrv. i Dalm. Kako je mogue da se obraa i stonskoj i kotorskoj biskupiji i zahumskog knezu, ali ne i zahumskom narodu? Dakle nije 100% sigurno, ali nije ni bajka. Mihajlo Vievi je vladar drave koja uz Hrvatsku obuhvaa prostor splitske nadbiskupije. On je potpuno zaseban vladar i nije bio Srbin. Kad je bio u Carigradu, gdje mu je dodijeljena titula protospatora, morao se predstaviti ko je i to je, pa je on

to i napravio. Zato car Konstantin u DAI pie da je od roda Litika sa Visle. Mihajlo je bio opak igra i jako cijenjen koji je vodio samostalnu politiku. Zapravo o njemu je i zabiljeeno vie nego o Tomislavu. Evo jo malo o Duklji/Zeti i njenom kralju Vukanu, sinu Stefana Nemanje. Radi se o pismu papi Inocentu II. iz 1199. godine. "Preblaenome i presvetome ocu i gospodinu Inocenciju, bojom milou svete rimske crkve vrhovnome sveteniku i optem papi - Vukan, istom milou kralj Duklje i Dalmacije, pozdrav i vrsta odanost. Dolaskom k nama gospodina Ivana kapelana i gospodina imuna, savjesnih i pouzdanih legata svete katolike i apostolske stolice, doista smo se obradovali, jer kao to svjetlost sunca, u svom svojstvu sijajui, rasvjetljuje na svijet, tako njihovim svetim i spasonosnim pripovijedanjem, vjeruje se, da je rasvijetljeno cijelo nae kraljevstvo. Tom njihovom dobrotom i znanjem poueni, Bogu i vaem oinstvu bezbrojne hvale upravljamo, to ste k nama poslali, kakve smo vazda eljeli da primimo, bojim darovima obdarene, jer sve to je dano najbolje i svaki savreni dar odozgora je. Poto su nam predali Vaa pisma razumjeli smo, da je naim molbama milosrdno udovoljilo blaenstvo Vaeg apostolata. Stoga smo mi s velikom pobonou duha naredili da po svemu naem kraljevstvu, sve to je po Bogu, urede i utvrde, a ono pak to je protivno, u smislu onog proroanstva, da istrijebe i unite. Poto su pristupili na mjesto, e se u staro doba(!) obiavalo odravati sabor, odrali su sveti sinod, potanko raspravljajui o porocima i o krepostima, te skupa Bogu i preblaenoj Mariji, vazda djevici i blaenom Petru, prvaku apostola, i Vaem apostolatu hvale podnosei. Meutim, neka primi na znanje Vae oinstvo da mi je u potpunosti priznata kraljevska ast i, to je jo slavnije i srenije, doznasmo da smo u srodstvu s Vaom plemenitom krvi. K tome javljamo da smo eljeli sada poslati pred noge Vaeg blaenstva nae legate, ali poto smo uli da je ona zemlja uzbunjena, to nijesmo mogli izvriti, jer Vaim legatima svuda se iskazuje duna poast, doim nai legati, kad bi htjeli ii s velikim sjajem poasti, pretrpjeli bi tete, a moda i smaknue. No kad bude zgodnije i prikladnije vrijeme, asnije emo to izvriti, jer su nama rijei Vae svete podstreke donijele, to nam je slae od meda i saa. A poto se nadamo i sigurno drimo po tome to si vikar gospodina naeg Isusa Hrista, da e se On po Tebi udostojiti otvoriti nam vrata kraljevstva nebeskog, a poto na ovom svijetu ni od ega ne oskudijevamo, mnogo prosimo, da za nas grijenike upravljate molitve Gospodu. Napokon neemo tajiti Vaem oinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom dogaaja sam ban Kulin sa svojom enom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa vie srodnika zaveden; vie od deset hiljada hriana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogoren, nagnao ih je da dou pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govorei da im je s Vae strane dozvoljeno uenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz penice."