Osijek je grad u istočnoj Hrvatskoj.

Smješten je u ravnici na desnoj obali rijeke

Drave između 16. i 24. kilometra od ušća u Dunav.

Najveći je grad u Slavoniji, četvrti po veličini grad u Hrvatskoj, te je

industrijsko, upravno, akademsko, sudsko i kulturno središte Osječko-baranjske
županije.

Osijek je grad s najviše zelenila i zelenih površina u Hrvatskoj; na području grada

nalazi se 17 parkova u ukupnoj površini od 394 000 m².

Zemljopis
Zemljopisni položaj grada:

Regija: Slavonija
sjeverna širina 45º 32'
istočna dužina 18º 44'
Nadmorska visina 90 m
Površina grada 171 km^2
Prosječna temperatura je 11 °C:

proljeće: 11°
ljeto: 21 °C
jesen: 11,8 °C
zima: 0,2 °C
Naselja u sastavu Grada Osijeka
Grad Osijek osim samoga naselja Osijek obuhvaća 10 naselja u sastavu Grada. To su:

Brijest
Briješće
Josipovac
Klisa
Nemetin
Podravlje
Sarvaš
Tenja
Tvrđavica
Višnjevac
Gradske četvrti i mjesni odbori u Gradu Osijeku
Grad Osijek je (uključujući sva naselja) administrativno podijeljen na 7 gradskih
četvrti koje se uglavnom nalaze na području samog naselja Osijek i 8 mjesnih odbora
koji se nalaze na područjima ostalih naselja u sastavu Grada Osijeka.[3]

Gradske četvrti su:

Retfala
Gornji grad
Industrijska četvrt
Tvrđa
Novi grad
Jug II
Donji grad
Mjesni odbori su:

Josipovac
Višnjevac
Brijest
Tenja
Klisa
Sarvaš
Cvjetno naselje (uključujući naselje Briješće)
Lijeva obala (naselja Tvrđavica i Podravlje te dio Osijeka uz Biljsku cestu između
njih)
Nemetin je jedino naselje koje nije dio niti jedne gradske četvrti ili mjesnog
odbora.

Demografija
U samome naselju Osijeku živi 75 916 stanovnika, a na području administrativnoga
Grada Osijeka 96 848 stanovnika (Popis stanovništva iz 2021. godine).[4]

Prema podatcima o nacionalnosti iz 2011. god. 96 746 (89,54 %), stanovnika Osijeka
su Hrvati; 6 751 (6,25 %) Srbi; 979 (0,91 %) Mađari; 263 (0,24 %) Nijemci i dr.[5]

Osijek ima deset katoličkih župa: sv. Petar i Pavao (Gornji grad – Osijek 1), sv.
Mihael, arkanđeo (Tvrđa – Osijek 2), Preslavno Ime Marijino (Donji grad – Osijek
3), sv. Obitelj (Jug II – Osijek 4), sv. Josip Radnik (Industrijska četvrt – Osijek
5), Uzvišenje sv. Križa (Retfala – Osijek 6), sv. Leopold Bogdan Mandić (Cvjetno
naselje – Osijek 7), sv. Osječki mučenici (Tvrđavica – Osijek 8), sv. Ćiril i Metod
(Novi grad – Osijek 9) i Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja (Brijest – Osijek 10).[6]
Osim katoličkih župa, nalaze se i jedna evangelistička, dvije pravoslavne parohije,
baptistička, te adventistička crkva, Evanđeoski teološki fakultet, Židovska općina,
muški samostani franjevaca Reda manje braće (OFM) u Tvrđi i franjevaca kapucina
(OFMCAP) u Gornjem gradu te rezidencije Družbe Isusove također u Gornjem gradu.

Grad Osijek: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2021.

broj stanovnika
20858
24863
25260
27801
33407
40106
42930
51871
58063
66073
84652
109189
123944
129792
114616
108048
96313
1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.
2001. 2011. 2021.
Napomena: Nastao iz starih općina Osijek i Vukovar. U 1869. dio podataka sadržan je
u općini Čepin, 1921. u općini Bilje, a od 1857. do 1981. u općini Erdut i općini
Trpinja, Vukovarsko-srijemska županija. Od 1857. do 1971. sadrži dio podataka
općine Erdut, a od 1857. do 1961. dio podataka općine Antunovac. Izvori:
Publikacije Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske
Naselje Osijek: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2021.
broj stanovnika
16145
19281
19809
21547
26769
33337
36500
43351
49037
56538
71782
92603
103026
104761
90411
84104
75535
1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.
2001. 2011. 2021.
Napomena: U 1991. smanjeno izdvajanjem dijelova u istoimena naselja Podravlje i
Tvrđavica te dijelova područja u samostalna naselja Brijest i Nemetin, a povećano
pripajanjem dijela područja naselja Briješće. Do 1961. sadrži dio podataka za
naselja Brijest i Nemetin, a dio podataka sadržan je u naselju Briješće. Od 1857.
do 1921. sadrži podatke za bivše naselje Retfala Madžarska, a od 1857. do 1931. za
bivše naselje Retfala Njemačka koja su tih godina bila odvojeno iskazana. Izvori:
Publikacije Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske

Povijest
Stari vijek
Na tlu današnjeg grada bilo je više ilirskih i andizetskih naselja, a najveću je
važnost imala keltska Mursa. Nalazom, između ostalog, keltskog svetišta iz 2. st.
pr. Kr. potvrđeno je da se nalazila na području današnjeg Donjeg Grada. Rimski
vojni logor iz vremena osvajanja Panonije potvrđen je nalazom tegula VII Legije.
Dvostruki opkopi i očuvani zemljani nasipi bedema logora bili su vidljivi na
površini sve do sredine 18. stoljeća. Tada im je položaj na zapadnoj strani
zabilježen i u kartografskim prikazima, a nestali su širenjem Donjeg Grada.
Standardni pravokutni legijski Castrum imao je prema Dravi utvrđen dodatak koji je
štitio luku i most preko Drave. Ostatci njegovih temeljnih kamenih stubova još su
uvijek vidljivi za niskog vodostaja rijeke. Na most se s druge strane Drave
nastavljao dugačak nasip ili sustav mostova preko močvara, vjerojatno prema
Kopačevu. To je svojevrsna preteča kasnijeg slavnog osječkog mosta do Darde sultana
Sulejmana.

U vrijeme cara Hadrijana, rimska Mursa uzdignuta je u status kolonije Colonia Aelia
Mursa (124. ili 133. g.), a grad se razvio u velikoj ekstenziji i izvan zidina
nekadašnjeg Castruma s njegove zapadne strane. Središnji dio te zapadne ekstenzije
kontinuirano i opsežno se istražuje od 2001. pod vodstvom Slavice Filipović
(voditeljica antičkog odjela Muzeja Slavonije). Otkrivena je vjerojatno središnja
ulica u pravcu istok – zapad (Decumanus Maximus) s kolovozom širokim 3 m te dubokim
odvodnim jarcima s obje strane ulice. (s jarcima njena širina narasta na 8 m).
Nađeni su i široki trijemovi na obje strane. Brojne baze stupova trijemova kao i
kapiteli nađeni su obrušeni u jarcima. Ulica je otkrivena u dužini od oko 150 m, a
uz nju s jedne i druge strane iza trijemova i brojne građevine nekadašnjeg gradskog
tkiva od kojih se ističu tabernae, veliko svetište boga Silvana s 5 žrtvenika i
ostacima zidova i trijema oko njih (dim. 57x34m) i jedne veće građevine (površine
1600 m2) s osobito reprezentativnim pročeljem itd.

Na temelju navoda grčkog povjesničara Zosima pretpostavlja se postojanje građevine

amfiteatra izvan jugozapadnog dijela obrambenih zidina rimske Murse. Također ing.
Franjetić spominje jednu depresiju koja se može odčitati na karti iz 18. st. blizu
spomenutog ugla Castruma, koja po svoj vjerojatnosti predstavlja indicirani ostatak
građevine rimskog amfiteatra.

Godine 351. odigrala se pred zidinama Murse velika bitka između cara Konstancija
II., sina i nasljednika cara Konstantina Velikog i uzurpatora Magnencija, bitka
između suprotstavljenih rimskih vojski istočne i zapadne strane Carstva, jedna od
najkrvavijih međusobnih sudara rimske vojske u povijesti Rimskog carstva. Nakon
pobjede, koju je Konstancije dočekao u molitvi u arijanskoj crkvi sv. Mučenika na
groblju izvan zidina Murse, Konstancije je u Mursi podigao i trijumfalni slavoluk
(čiji ostaci još nisu pronađeni). U bitci je poginulo preko 40 000 ljudi, a tijela
poginulih su se nalazila sve do današnje Trpinje.

Grad su konačno 441. g. razorili Huni.

Srednji vijek

Župna crkva sv. Petra i Pavla iz 19. stoljeća

U hrvatskoj historiografiji postoji tumačenje da su ime Osijek Hrvati naselju dali
zbog ponešto povišenog mjesta od okolih voda, mjesto gdje je oseka, te je suho i
pogodno za izgradnju nastambi. Takvo tumačenje treba uzeti s dozom opreza, kao i
pitanje etničkog identiteta prvih stanovnika, s obzirom na to da o tome nemamo
nikakvih pisanih ili arheoloških tragova. U srednjovjekovnim dokumentima pisanim
latinskim jezikom pod utjecajem mađarskog jezika javlja se kao Eszek ili Ezeek.
Kasnije su varijante, Essegg, njemačka ili Essec, latinska, kao i Osiek (u doba
NDH, 1943-1945), samo inačice imena Osijek.

Najraniji spomen Osijeka u povijesnim izvorima datira iz 1196. godine. Radi se o

ispravi kralja Emerika (1196. – 1204.), kojom se cistercitskom cikadorskom
samostanu potvrđuje pravo ubiranja pristojbi od carina i trgovine te skelarine
preko rijeke pošto je Osijek je bio poznat prijelaz preko rijeke Drave.[7] Taj
dokument je vrlo važan jer svjedoči o tome da je Osijek već u 12. stoljeću bio
važno trgovačko mjesto na trasi stare rimske ceste koja je povezivala jugoistok
Europe s panonskom nizinom. Nažalost, pisani izvori za povijest Osijeka u 13.
stoljeću nisu sačuvani, tek gabariti romaničkog sloja temelja, najvjerojatnije,
župne crkve Sv. Trojstva mogu svjedočiti ponešto o veličini i značaj grada u to
doba. Temelji su pronađeni u dvorištu današnjeg franjevačkog samostana. Kasnijom
gotičkom dogradnjom, vjerojatno u 15. stoljeću, Osijek je dobio razmjerno veliku
trobrodnu crkvu u kojoj su pokapani i pripadnici plemićke obitelji Korogy, u čijem
se vlasništvu duže vrijeme gard nalazio. Znamo da se u Osijeku nalazio i
augustinski samostan, što je dodatna potvrda urbanog statusa mjesta.

Osijek je kroz čitavi kasni srednji vijek bio u vlasništu plemićkih obitelji i
crkvenih ustanova. Kakva je feudalna prava imala opatija Cikador, osim ubiranja
spomenutih taksi, nije poznato. Međutim, zna se da su u 14. stoljeću vlasnici grada
vrlo utjecajna plemićka obitelj Korogy. Oni su ujedno i najzaslužniji za činjenicu
da se Osijek razvio u jedno od značajnijih mjesta u donjem međuriječju. U 14.
stoljeću spominje se županijski sajam. Budući da su vlastelini nerijetko vršili
dužnosti župana i bana Mačve, Osijek je tada imao ulogu i važnog upravnog središta.
O razvijenom gradskom životu svjedoči i porezni popis Osijeka i okolice iz 1469.
godine iz kojeg se može iščitati i ustrojstvo gradske općine te ekonomska i
demografska struktura građana. To je ujedno i jedini dokument gdje se Osijek navodi
kao grad (civitas), dok ga ostali izvori spominju kao trgovište (oppidum). Treba
reći da je prema ovom izvoru Osijek tipičan srednjovjekovni gradić trgovaca i
obrtnika, a prevladava mađarsko stanovništvo. Neki povjesničari misle da je u
vrijeme Korođskih Osijek bio opasan bedemima, ali oko toga nema suglasja u
literaturi jer se gradske zidine izravno spominju tek u vrelima iz vremena osmanske
vlasti. Gotovo je sigurno da su Korođski u gradu podigli mali kaštel koji je bio
njihova rezidencija. Nakon što su Korođski izumrli 1472. godine, kralj Matija
njihove posjede daruje Ivanu Ungoru i Nikoli Csuporu. Potom se Osijek navodi kao
posjed budimskog kaptola Blažene Djevice Marije. Godine 1490. bio je posjed Petra
Gereba, a 1517. je ponovo u vlasništvu budimskog kaptola.

Jedna zanimljivost je da je na samom kraju srednjega vijeka kralj Ludovik II.

(1516. – 1526.) odobrio bosanskom biskupu Mihovilu Keserűu i dvorskom komorniku
Ivanu Szerecsenyu u Osijeku otvoriti kovnicu novca na godinu dana.
Novi vijek

KBC Osijek – stara kirurgija

Osvajači Osmanskoga Carstva u grad su stigli 14. kolovoza 1526. kad je Osijek
predan bez borbe, no kažu da ga je Ibrahim-paša do temelja razorio. Kasnije ga
Sulejman Veličanstveni potpuno obnavlja te gradi čuveni pontonski most preko Drave
i obližnjih močvara do mjesta Darda u ukupnoj dužini od 8 km. Osijek kasnije opet
postaje čuven po obrtu, trgovini i velikim sajmovima.

Grad je ostao pod Turcima više od 160 godina. Nalazio se u sklopu Požeškoga
sandžakata. Snage Svete lige oslobodile su Osijek na Miholjdan, 29. rujna 1687.,
no, od 1690. Osijek je opet pod turskom opsadom, biva potpuno porušen, ipak ovoga
puta ne i osvojen.

Od 1687. Osijek i istočno područje današnje Hrvatske nalazili su se u okviru

Habsburške Monarhije. Zbog strateškog položaja grada, nove su vlasti na obali Drave
izgradile vojnu utvrdu, koje čini današnju Tvrđu, (1712. – 1721.). Unutar bedema
nastao je grad građanskih kuća u baroknom stilu. Stanovništvo se zbog vojnih
razloga naseljavalo zapadno i istočno te su tako nastale nove četvrti. Na zapadu,
uzvodno uz Dravu Gornji grad te nizvodno od Tvrđe Donji grad.

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Početkom 18. stoljeća u Donjem i Gornjem gradu formiraju se zasebni magistrati čime
te dvije jedinice počinju funkcionirati kao samostalne gradske općine. Zemljišni
gospodar sve tri općine bila je Dvorska komora. Politike dekameralizacije u
Slavoniji, reforme i općenito politika Marije Terezije u ovim krajevima dovela je
do početka pregovora između tri komorske općine o ujedinjenju, očito s namjerom da
se Osijeku, kao i drugim značajnijim centrima u regiji, dodijeli status slobodnog i
kraljevskog grada. Međutim, zbog razmirica oko održavanja sajmova do ujedinjena je
došlo tek 2. prosinca 1786. godine, ukazom Josipa II. Tijekom 18. stoljeća Osijek
se razvio u najznačajnije političko, gospodarsko i kulturno sjedište u Slavoniji, u
kome su se djelovali brojni obrtnici, trgovci, knjižnice, kazališta, a već 1729.
godine otvorena je isusovačka gimnazija. Godine 1735. Franjevci su osnovali
tiskaru, a njihovim je nastojanjima osnovan i studiji filozofije i teologije. Dana
28. kolovoza 1809. godine Osijek je svečano proglašen slobodnim i kraljevskim
gradom, a time počinje novo doba grada Osijeka.

Sredina 19. stoljeća je doba bržeg razvoja Osijeka, osobito Gornjeg grada. U Donjem
je gradu 1874. godine sagrađena jedna od najvećih i najljepših bolnica u ovom
dijelu Europe. Godine 1846. podignuta je velika županijska palača, a kasnije,
1866., nasuprot županijske palače i Hrvatsko narodno kazalište. Godine 1868.
osnovana je Srpska čitaonica u Osijeku.[8] Pod kraj 19. stoljeća otvaraju se
srednje škole – obrtna, realna, učiteljska i trgovačka. Na potezu od Tvrđe do
Gornjeg grada kasnije se grade vile i druge građevine u secesijskom stilu.

Dvadeseto stoljeće

Pješački most preko Drave

Krajem 1918. i raspadom Austro-Ugarske, Osijek s današnjom istočnom Hrvatskom ulazi
u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja 1929. mijenja ime u Kraljevina
Jugoslavija. U travnju 1941., s početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji,
Kraljevina Jugoslavija se raspada te Osijek ulazi u sastav NDH. Od 1941. do 1945.
hrvatski dio Baranje pripada Mađarskoj te je Osijek pogranični grad. Važno je
napomenuti da je Osijek u ratnom periodu bio žrtva Savezničkog bombardiranja
civilnih objekata. Nakon sloma fašizma, u travnju 1945., svi dijelovi današnje
Hrvatske i Osijek ulaze u sastav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije). Partizansko-komunističke
jedinice u grad ulaze 14. travnja 1945. godine. U Osijeku se osniva više fakulteta
i viših škola, a 1975. i sveučilište, koje od osnutka nosi naziv velikog biskupa
Đakovačko ili bosansko i srijemske biskupije (1855. – 1905.) i hrvatskoga mecene
rođenog Osječanina Josipa Jurja Strossmayera.

Osječka promenada
Domovinski rat

Umjetnička instalacija Fićo gazi tenka! na križanju Vukovarske i Trpimirove ulice u

Osijeku.
Tijekom Domovinskog rata (1991.), posebno nakon pada Vukovara u studenom 1991.,
srpske paravojne snage i Jugoslavenska narodna armija (JNA) prodiru nadomak grada.
Grad je bio ratno ugrožen još mnogo prije. 11. srpnja 1991. je osječki MUP RH nakon
10-satne akcije uhitila skupinu srpskih terorista.[9] Pod topništvom JNA i četnika
Osijek trpi znatna razaranja, ali se uspijeva održati. Prije rata u Osijeku je na
nekoliko lokacija bio smješten garnizon JNA pod imenom 12. proleterska mehanizirana
brigada u sklopu 1. vojne oblasti (sa sjedištem u Beogradu) a u sastavu tzv.
Tuzlanskog korpusa. Na čelu garnizona (koji se službeno zvao Kasarna Milan
Stanivuković – narodni heroj) u Osijeku nalazio se tada pukovnik Bora Ivanović
zvani Konj, koji se ne samo tijekom boravka u Osijeku već i nakon izlaska iz grada
aktivno uključio u rat protiv Hrvatske. Osječko je Državno odvjetništvo protiv sada
umirovljenog generala JNA i Vojske Jugoslavije Bore Ivanovića i još trojice časnika
iz tadašnjeg garnizona JNA u Osijeku 2006. podigla optužnicu zbog razaranja grada
Osijeka i civilnih objekata.

Nakon žestokih borba, velikosrpske postrojbe su zauzele Paulin Dvor 16. prosinca
1991.,[10] 11 dana nakon što su okupirale Antunovac,[10] a skoro pola godine otkad
su (u lipnju) u osječkoj neposrednoj okolici, u Bijelom Brdu, Tenji i Markušici
uspostavljene terorističke baze velikosrpskih ekstremista, odakle su isti napadali
Osijek (još 29. lipnja 1991. je bio žestoko napadnut[Pješačkim napadom valjda,
topnički su bili cijelog rata.] iz Tenje) i kontrolirali prugu i cestu Osijek –
Vinkovci (iz Markušice).

Osijek je vrlo rano došao u tjeskobno okružje neprestanog granatiranja i opasnosti

okupacije koju su JNA i pobunjeni Srbi uspješno izveli u Baranji, zapadnom Srijemu
i drugim dijelovima hrvatskog Podunavlja.

Napadi su počeli još 29. lipnja 1991. iz Tenje koju su držali pobunjeni Srbi i JNA.
[10] JNA i pobunjeni Srbi granatirali su grad i iz inih iz okupiranih naselja. 5.
srpnja 1991. dužnosnici Srbije i JNA (Milošević – Jović – Kadijević) dogovorili su
razmještaj postrojba JNA u Hrvatskoj na područja koja su Srbi željeli izdvojiti iz
Hrvatske,[10] ako već ne uspiju zauzeti cijelu Hrvatsku. Osijek se našao na
planskoj ruti udara na Hrvatsku i odsijecanja dijelova Hrvatske: Glavne snage
koncentrirati na liniji: Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinovci –
Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi
do potpunog raspleta.[10] I kad su te dane (5. – 6. srpnja) hrvatski MUP i ZNG
potisnuli četnike iz Stare Tenje, JNA, neusporedivo moćnija od hrv. snaga, otvoreno
se je stavila na stranu pobunjenih Srba, napadom na Osijek.[10] 19. kolovoza
zrakoplovi JNA bombardirali su Osijek, dvije su žene stradale smrtno, pogođena je
osječka katedrala i industrijski pogoni. 21. kolovoza JNA snažno topnički napale
Osijek i okolna sela, ranivši mnoštvo civila. Vođa srpskih terorista Željko
Ražnatović zahtijevao je predaju grada u roku od 24 sata. 3. rujna srpske su snage
zauzele Bilje.[10] Istog su dana unatoč potpisane obustave paljbe, srpske snage
topnički napale Osijek, ubivši 18,[11] a ranivši 28 osoba. 6. rujna u napadu JNA je
oštetila crkvu sv. Petra u Osijeku. 10. rujna topničkim napadom JNA pogođen dječji
vrtić i franjevački samostan. 15. rujna srpske paravojne snage topnički su napale
osječku bolnicu i ubile pritom 4 osobe. 16. rujna hrvatski su branitelji u Osijeku
uništili 10 tenkova JNA, koja je cijeli dan neprekidno napadala osječku bolnicu.
Tog se dana predao Dom JNA u Osijeku hrvatstkim snagama. Tijekom rujna JNA je
nagomilala oklopno-mehanizirane snage u osječkim predgrađima te u Baranji, tako da
se mogao očekivati oubhvatni napad na Osijek sa sjeverne strane. Rujna je JNA
izvodila koordinirani udar radi izvlačenja 12. pmbr koja je bila okružena u vojarni
u Osijeku. Hrv. su snage pokušale olakšati pritisak na grad manjom napadnom
akcijom. 16. rujna na Tenjskoj je cesti JNA srušila nadvožnjak, a tenkovi s
poligona C pucali su na Brijest, Reftalu i Dinaru. 17. rujna ZNG zauzeo je borbama
poligon C i ine vojarne, no iz svih je tih objekata JNA izvukla kompletno oružje,
koje je poslije rabila u napadu na Vukovar. ZNG je napustio položaje u Sarvašu.
Opasnost pješačko-tenkovskog napada dugo je visila Osijeku kao mač nad glavom.
Vukovar je nakon dugotrajne opsade pao 18. studenoga, vijesti o padanju hrvatskih
naselja stizale su odosvuda, a neprijatelj se primicao gradu. 5. prosinca pao je
Antunovac. Istog su dana snage JNA i četnici, nakon strahovite topničke pripreme,
krenuli u konačno osvajanja grada Osijeka općim oklopno-pješačkim napadom, a
hrvatske su snage uz velike žrtve u bitci na šumi Rosinjači na južnom prilazu gradu
malim postrojbama zaustavile udar. JNA i pobunjeni Srbi okupirali su Paulin Dvor
16. prosinca 1991. U periodu od 17. i 18. prosinca 1991., hrvatske su snage uspjele
olakšati pritisak na Osijek sa sjeverne strane, oslobađanjem 30 km2 u Baranji,
operacijom naziva Đavolja Greda[12] te osigurati mostobran za buduće
vojnooslobodilačke akcije.[10]

Trg na Jugu 2 u Osijeku. Desno se vidi spomenik živućim i poginulim braniteljima od

velikosrpske agresije s natpisom Herojsko srce branitelja i stanovnika Juga 2.
Tijekom Domovinskog rata je u obrani Osijeka od srpskih paravojnih snaga i
Jugoslavenske narodne armije (JNA) poginulo 1260, a ranjeno više od 5000 hrvatskih
vojnika i civila. Među žestoke napade spada onaj od 3. travnja 1992. kad je u
napadu velikosrpskih snaga poginulo 20 (dvadeset), a ranjeno 100 (ljudi).[13]

Dvadeseto stoljeće u popularnoj kulturi

Osijek se 1990-ih proslavio u punkerskim krugovima. Za razliku od prvih desetljeća
kad je punk u Osijeku u usporedbi s ostatkom punk scene u Hrvatskoj bio slabo
zastupljen, tek bi vrijedilo spomenuti sastav Vibra Yunkers, sredinom 1990-ih slika
se promijenila u potpunosti te osječak punk scena postala je najjača u Hrvatskoj.
Ističu se sastavi kao Debeli Precjednik, COG i drugi.[14]

Gradska uprava
Gradsko vijeće
Gradsko vijeće je predstavničko tijelo građana i tijelo grada kao jedinice lokalne
samouprave. Ono u okviru svog djelokruga donosi akte kojima se uređuje obavljanje
poslova od lokalnog značaja, odnosno poslova koji Ustavom nisu dodijeljeni državnim
ili županijskim tijelima. Vijeće ima 31 člana.

Sadašnji saziv vijeća odabran je na lokalnim izborima u svibnju 2021. Trenutačni

predsjednik vijeća je Vladimir Ham.

Stranka Broj vijećnika

HDZ, ANU, HSU, BUZ, HSLS, DHSS, NL ANTE ĐAPIĆ 14
DP, MOST 6
SDP 6
MOŽEMO!-POLITIČKA PLATFORMA 2
SNAGA SIB 2
HNS, HSS, NARODNA STRANKA REFORMISTI 1
Gospodarstvo
Osijek Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.
Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili
internetskih stranica.
Osijek je bio veliko hrvatsko industrijsko središte. Svojevremeno se moglo reći i
da je bio industrijaliziraniji od Zagreba, a nazivalo ga se i hrvatskim
Manchesterom. Brojne poznate hrvatske robne marke, počevši od sitnih potrepština u
domaćinstvu, proizvode se u Osijeku.

U Osijeku je razvijena strojogradnja (poljodjelski strojevi), kemijska industrija

(Saponia), konditorska industrija (Kandit, Karolina), šećerana (Tvornica šećera
Osijek), proizvodnja piva (Osječko pivo) i dr. Poznata je bila tvornica žigica
Drava koja je ugašena. Iako je nekada zastupljenost industrije bila mnogo veća
zadnjih godina glavno obilježje grada je velika nezaposlenost mladih i duboka kriza
gospodarstva.

Nova tvornica Osječkog piva na Zelenom polju

Nova tvornica Osječkog piva na Zelenom polju

Mljekara Meggle na Zelenom polju

Mljekara Meggle na Zelenom polju

Tvornica šećera Osijek

Tvornica šećera Osijek

Saponia - kemijska industrija

Saponia - kemijska industrija

Promet

Moderni osječki tramvaj

Osijek se nalazi na međunarodnom prometnom koridoru Budimpešta-Sarajevo-Ploče.
Usprkos tome što koridor nema autocestu cijelom svojom dužinom, Osijek je spojen na
mrežu autocesta Hrvatske. Do njega se dolazi autocestom A5, tzv. Slavonikom. U
Osijek se može doći željeznicom, koristeći usluge hrvatskih željeznica, te zračnim
putem preko Zračne luke Osijek. Organizirani putnički riječni promet Dravom do
Osijeka ne postoji.

Autobusne tvrtke Flixbus, Panturist, Polet, Autoprijevoz Požega, Croatiatrans i

druge manje prijevozničke tvrtke prometuju do Osijeka, a gradski prijevoz obavlja
Gradski prijevoz putnika Osijek. Osijek je jedini hrvatski grad osim Zagreba kojim
prometuju tramvaji.

Stari električni tramvaj iz 1926. godine

Stari električni tramvaj iz 1926. godine

Most Drava na autocesti A5 kod Osijeka s duljinom od 2485 metara je najduži most u
Hrvatskoj
Arhitektura i znamenitosti
Tvrđa
Podrobniji članak o temi: Tvrđa
Tvrđa je povijesna jezgra Osijeka, ostatak nekadašnje osječke tvrđave koji je
postupno prerastao u gradski prostor. Podignule su je austrijske vojne vlasti nakon
oslobođenja od Turaka 1687. godine, kao sjedište generalata i važnu obrambenu točku
jugoistočnog dijela carstva.

Palača Slavonske Generalkomande

Središnji trg u Tvrđi je Trg sv. Trojstva na kojemu se ističu barokne zgrade.
Najznačajnija je palača Slavonske Generalkomande, zdanje podignuto za sjedište
generalata i Zemaljsku upravu Slavonije. Nije poznat arhitekt ove građevine, ali se
zna da je građena po nalogu kneza Eugena Savojskog od 1724. do 1726. godine.[15]
Zgrada je izvorno imala arkade s toskanskim stupovima u dvorištu, a ističe se
velebnim pročeljem s portalom koji nose atlanti, monumentalnom vežom i stubištima
po uzoru na bečke barokne palače. Zanimljivo je da je drugi kat zgrade nadograđen
naknadno 1765. godine, ali je oblikovanje ponovljeno kao na donjim etažama.

S lijeve strane trga je zgrada Glavne straže (danas Muzej Slavonije), podignuta za
tvrđavsku stražu, i karakteristična po zvoniku s terasom s koje se pružao pogled na
cijelu okolicu. S druge strane trga uglovno je smještena zgrada Gradskog magistrata
iz 1702. godine, odnosno bivša gradska vijećnica, a danas Muzej Slavonije.[16] Uz
spomenute, cijelom Tvrđom dominiraju jednostavne barokne zgrade 18. stoljeća, s
nizovima prozora i arkadama prema dvorištu, koje su služile kao vojarne i vojna
spremišta. Od manjih objekata nalazimo i nekoliko baroknih kuća iz 18. stoljeća,
među kojima se naročito ističe kuća Plemić (Franjevačka 5), s pročeljem u motivima
rokajnih školjki, u duhu rokokoa.

Crkva sv. Mihovila u Tvrđi

Sredinom Trga sv. Trojstva uzdiže se Kužni pil, odnosno spomenik Presvetog
Trojstva, podignut u znak zavjeta protiv kuge koja je ranije često pogađala
Slavoniju. Dala ga je izraditi 1729. – 1730. godine Marija Ana Petraš, supruga
zapovjednika osječke tvrđave, o čemu svjedoči natpis na postolju. Spomenik se
sastoji od središnjeg dijela s kipovima svetaca zaštitnika protiv kuge, sv.
Sebastijana, sv. Franje Ksavera, sv. Karla Boromejskog i sv. Rozalije, dok je na
vrhu stupa Presveto Trojstvo s kipovima Boga Oca i Krista te Duha Svetog prikazanog
u liku golubice. Pil je obnovljen 1784. godine, kada su mu dodana četiri vanjska
kipa (sv. Katarina, sv. Marija Bezgrešnog Začeća, sv. Ivan Nepomuk i sv. Josip), za
koje se vjeruje da su izvorno stajali na nekim od gradskih vrata. Spomenik
predstavlja kvalitetno kiparsko djelo baroknog doba, a pripisuje se osječkom kiparu
Josipu Gerupu.[17] U Tvrđi se nalaze i dvije važne sakralne građevine. Župna crkva
sv. Mihovila (1725. – 1748.) barokna je crkva s dva zvonika građena za osječke
isusovce. U njoj su bogati oltari i oltarne pale austrijskog slikara Franza Xavera
Wagenschöna.[18] Druga je franjevačka crkva uz koju se nalazio i samostan, kasnije
pretvoren u vojarnu.[19]

Samostan je značajan po tome što je u njemu djelovali studiji filozofije i

teologije (1709. – 1735.), nakon čega je tu osnovana prva visoka škola u Slavoniji
– teološki fakultet, kao i prva tiskara.[20]