Zlatko Kara

________

Mjesta islamske molitve

Osmanske damije, tekije i mezari u Hrvatskoj

Nesumnjivo najslabije istraeno razdoblje u povijesti hrvatske arhitekture i umjetnosti s tek

neznatnim fondom danas ouvanih spomenika, jest naslijee tursko-islamskog doba.
Ponajvie se taj batinski sloj vee uz vrijeme osmanlijske okupacije naih krajeva tijekom
16. i 17. stoljea (s poneto rijetkih ranijih obrtnikih importa iz 15. stoljea). Meutim, brojni
su umjetniki predmeti islamske ili openito orijentalne provenijencije na hrvatske prostore
pristizali sve do kraja 19. stoljea, uglavnom preko duge i meke bosanske granice koja je do
austrijske reconquiste 1878. bila granica Zapada spram Osmanskog Carstva, a na prostor u
klasinoj je historiografiji gotovo mitski opisivan kao predbran kranske Europe prema
islamu (antemurale Christianitatis).

Obrisi vremena
Ne ulazei u kompleksnost povijesne slike turskih osvajanja i okupacije, ipak se valja
prisjetiti da je nakon desetljea povremenih pljakakih akindijskih provala u dubinu
hrvatskog prostora tek nakon Krbavske bitke 1493. (iako ne kao njena neposredna posljedica)
zapoelo sustavno osvajanja naih krajeva. Sisaka je pak bitka 1593., nakon tono jednog
stoljea ratova i osvajanja, rezultirala konanim zaustavljanjem turske ekspanzije. Granice
Osmanskog Carstva ve su 1552. bile na samo 48 km od Zagreba, na rijeci esmi kod azme,
a neto kasnije s izgradnjom Petrinje na Kupi (turska palanka Yeni Hissar) jo i blie. Krajem
16. stoljea osmanska su osvajanja dosegla svoje krajnje zapadne toke, a reliquiae
reliquiarum olim regni Croatiae prostirali su se tada na manje od polovine dananjega
hrvatskog ozemlja. Sljedea dva stoljea, do Svitovskog sporazuma 1791., ali i kasnije do
konanog razgranienja s Turskom, obiljeena su stalnim malim i velikim ratovima za
osloboenje hrvatskih krajeva, sve do 23. prosinca 1795. kada je trajno fiksirana granica
prema Bosni kakvu i danas poznajemo.
Raunajui vrijeme od 1493. kada je Imotski s istonim dijelom Zagore kao prvi dio
hrvatskog prostora definitivno pao pod tursku vlast (Poneretavlje moda i koju godinu ranije),

pa do 1795. kada su Turci napustili Dvor na Uni, Drenik, Lapac i Cetin kao posljednja
uporita na hrvatskom tlu protekle su ak 302 godina turske vladavine u Hrvatskoj! To dugo
trajanje osmanske uprave odnosilo se poglavito na dijelove pograninih podruja Like,
Korduna i Zagore, dok je primjerice Slavonija kao najvei okupirani prostor svoju tursku
epizodu saela u stoljee i pol (1526.-1687.).

Vice versa hrvatske renesanse stilski okvir

Vjekovno proimanje, ratovanje ali i bliski trgovinski dodiri Hrvatske sa svijetom islama i
orijentalne likovnosti, u vrijeme dok je u jadranskim gradovima (ponekad na samo pukomet
udaljenosti) cvijetala renesansa, oblikovalo je jedan od najsnanijih kulturolokih
kontrapunkta u razvoju nae umjetnosti, svojevrsno drugo lice hrvatske renesanse.
Slikovito je to mogue potcrtati nekim usporednicama, primjerice: dok je Nikola Firentinac
dovravao kupolu ibenske katedrale, makarsko je primorje ve vie godina bilo dio
islamskoga svijeta; samo nekoliko desetljea nakon to je Juraj u Splitu isklesao grobnice sv.
Arnira ili sv. Staa, i dok je u Trogiru netom dovreno udo nae renesanse kapela Bl. Ivana
Ursinija na dogled, u nedalekom Klisu podie se damija (koja i danas postoji); kada je
graena dubrovaka Divona, turska je granica ponad renesansnoga Grada bila udaljena svega
tri do etiri kilometra...!
Pojava islamske umjetnosti u Dalmaciji istovremena je s renesansom kraja 15. i cijelog 16.
stoljea, a u kontinentalnoj e se zoni islam u svome produenom trajanju preklopiti s
cijelim ranobaroknim 17. stoljeem kojega stoga kao stilskog sloja u Slavoniji uope i nije
bilo.
I dok se o velikoj umjetnosti renesanse i baroka nastaloj na malome slobodnom prostoru
ondanjih reliquiae... mnogo pisalo, o istovremenom sloju tursko-islamske batine to se na
okupiranim dijelovima Hrvatske taloila u kronolokom rasponu od ak tri stoljea (due
od bilo kojega stilskog razdoblja u nas!) istraivanja su malobrojna, vie inventarizacijska, a
manje interpretacijska. Turske su spomenike ovla spominjali i tek rijetko obraivali poneki
istraivai starije generacije (primjerice G. Szabo, J. Matasovi, M. Kosti, I. Zdravkovi, Lj.
Karaman, I. Petricioli, V. Paveli-Weinert...), a krae pregledne sinteze objavili su A. Horvat i
nedavno M. Pelc u okviru svojih irih studija. Unato tim vrijednim prilozima alosna je
injenica da tursko-islamska batina niti u jednoj natuknici nije nala svoje mjesto u novoj
nacionalnoj Enciklopediji hrvatske umjetnosti (LZ 'Miroslav Krlea', 1995./96.).

Razlozi danas neznatne ouvanosti i malobrojnosti islamskih spomenika temeljita su i

sustavna ruenja svih prepoznatljivih simbola islama koja su se dogaala najvie u prvim
godinama nakon izgona turske vojske, no nerijetko je to i posljedica osmanlijskog paljenja
vlastitih gradova koje su posade pri konanom povlaenju ostavljale praznima i razorenima
(primjer Petrinje 1594., ili potpuno spaljenog Vukovara 1687.).
Ipak, ponegdje su praktine okolnosti, siromatvo i posvemanja pusto osloboenih krajeva
rezultirali adaptacijama islamskih graevina za nove potrebe, pa su tako neke damije do
danas opstale jer su preureene u katolike crkve, pojedine su turske utvrde i dalje sluila
novim vojnim posadama, a u duoj e uporabiti ostati i dijelovi utilitarne turske infrastrukture
mostovi, vodovodi, bunari i esme...

Damije, mesdidi i musalle

Odmah po osvajanju naselja Osmanlije su kao svoje prve gradnje podizali (ili ee adaptirali)
careve damije, obino u utvrdama koje su u poetku dok proces islamizacije nije ojaao
ujedno bile i jedini dijelovi grada gdje je popisivan muslimanski demat.
Prema evidenciji Meihata islamske zajednice u Republici Hrvatskoj za turske je vladavine na
podruju Slavonije i Like bilo podignuto ak 189 damija, tonije mjesta za molitvu
(podatak e zahtijevati historiografsku provjeru), emu treba pribrojiti jo nekoliko desetina
bogomolja na podruju Dalmatinske zagore i Makarskog primorja. Iz defterskih popisa
razvidno je da su kasabe srednje veliine poput Vukovara, Valpova, akova, Rae ili Drnia u
razvijenoj fazi imale po pet damija (ili mahalskih mesdida), dok su eheri imali i vie:
Osijek sigurnih osam (u elebijino doba ini se 12), Poega devet bogomolja (tri damije i
est mesdida) a u 17. stoljeu ak do 14, Mitrovica 10 bogomolja (etiri damije i est
mesdida), itd. Posve nevjerojatno zvui elebijin opis ehera Cernik iz vremena oko 1660. u
kojem je vidio 21 damiju, ili Gradike sa 26 islamskih bogomolja, dok je u znatno
razvijenijem Iloku istovremeno zabiljeio devet islamskih bogomolja! Svakako e biti
pretjerana i elebijina biljeka o Osijeku gdje je naveo 66 muslimanskih bogomolja!
Kao izraziti simboli islama damije su u najveem broju netragom razorene ve u prvim
godina kranske reconquiste, dok su ponegdje u siromanim krajevima, kako je ve
spomenuto, ak posluile za katolike crkve. Nakon osloboenja Like pop Mesi je za
crkvene potrebe adaptirao naputene damije u Peruiu, Budaku, Bilaju i Ribniku. U toj
ranoj postturskoj fazi mogue je da su za crkve preuzimane primarno one srednjovjekovne

sakralne graevine koje su Turci u meuvremenu koristili kao damije, a potom su samo
vraene katolicima i izvornome obredu. Takve se situacije posve sigurno mogu vezati uz
srednjovjekovnu akovaku katedralu (asna tvravska damija), gotiku crkvu sv. Lovre i
franjevaku crkvu sv. Dimitrija u Poegi (zvanu erklot damija, to je zacijelo premetaljka
od klotar), romaniku crkvicu u Koprivni... Sulejmanova damija bila je i u preureenoj
srednjovjekovnoj crkvi unutar katela u Kaptolu kod Poege, a kao damija je sluila i danas
postojea gotika kapela u valpovakome dvorskom sklopu. elebija za brodsku Sulejmanhanovu damiju u tvravi takoer kae da je prije bila crkva (vjerojatno je rije o staroj kapeli
sv. Marka). I srednjovjekovna crkva Svih Svetih u Poekim Sesvetama bila je pretvorena u
damiju, a poslije Turaka je vraena katolikom bogosluju. Gotiku crkvu u Peruiu
sjeverno od Gospia Turci su koristili kao damiju, a kasnije je ponovno posveena za upnu
crkvu sv. Kria. U postturskim godinama spominje se i postojanje damije u Udbini.
Starohrvatska crkva centralnog tlocrta u solinskoj Gradini, danas ouvana u temeljima,
takoer je bila preureena u damiju smjetenu gotovo u vrtovima splitskih patricija, odmah
preko rjeice Jadro nasuprot venecijanskih posjeda! Nestala mala damija u osjekoj Tvri
bila je 1700. pretvorena u kapelicu sv. Franje...
Do danas su u Hrvatskoj ostale ouvane samo tri osmanske damije (preureene u katolike
crkve), sve kupolnog tipa iz 16. stoljea: u akovu (danas upna crkva Svih Svetih), Drniu
(franjevaka crkva sv. Ante) i Klisu (crkva sv. Vida u tvravi). Navodno je i jo postojea
crkvica Gospe od anela u imotskoj tvravi 1788. dograena na ostatke damije, slino kao
to se smatra da je i crkva u nedalekoj Glavini u svojoj strukturi islamska bogomolja koja je
1722. adaptirana za doseljene pravoslavce.
Poznate su i neke damije koje su sruene tek u novije vrijeme, pa su dokumentirane ili
opisane u literaturi. Primjerice, damija u Vrgorcu to je 1694. preureena u katoliku crkvu
odrala se sve do 1913., a njen minaret ...sagraen lijepo klesanim kamenom i visok
etrdeset stopa s unutranjim puastim stepenicama (biljeka C. Fiskovia), postojao je do
1861. U Prolocu kod Imotskog na lokalitetu nedaleko arampov-mosta nedavno su, prilikom
izgradnje ceste Imotski-Studenci, uklonjene ruevine damije. Tragovi damijskih zidova
navodno se jo mogu uoiti i u Pakracu za niskog vodostaja rijeke Pakre, a neznatni damijski
ostaci spominju se i u Orahovici. Na Bosutu kod Vinkovaca 1938. su zabiljeene ruevine
turske moeje. U osjekoj je tvri arheoloki istraena i prezentirana Kasim-paina damija
iz 1558., a uskoro se iskopavanje tvravske damije i prezentacija njenoga temeljnog sloja
oekuje i u Iloku.

U Drniu je sauvan jedini damijski minaret u Hrvatskoj (16. st.), graen od fino klesanog
kamena (uzorno je obnovljen 1968.). Na fotografiji i nekim crteima iz 1919. dokumentiran je
i tada jo postojei donji dio minareta Kasim-paine damije u akovu (lokalno nazivan
turska tamnica), to je kao slikovita ruevina bio uklopljen u romantiarski inventar
Strossmayerovog biskupskoga perivoja. Zanimljiv opis minareta poeke erklot damije
ostavio je elebija koji kae da je ...vrlo visok i sav od crvene opeke (vjerojatno franjevaki
srednjovjekovni zvonik koji i danas postoji).
Veina gradskih naselja imala je i musallu, vei molitveni prostor na otvorenom gdje su
povremeno (a obavezno na oba Bajrama) zajedniki klanjali svi muslimani kasabe. Za sada je
takvo polje identificirano na planu turskog Vukovara u zoni dananjega Bearskog kria, a
izrijekom su musalle zabiljeene u defterima Poege (1579.) i Mitrovice (1581.).
Iako u kronolokom pomaku od promatranog razdoblja, zanimljiva rediviva islamske
umjetnosti u Hrvatskoj javljaja se pri izgradnji damija tijekom 20. stoljea. Prema
istraivanjima Alena unia arhitekt Zvonimir Pogaj i slikar Omer Mujadi 1940./41.
izradili za to vrijeme moderni projekt za zagrebaku damiju na lokaciji Kraljevac-Zelengaj
od koje se odustalo u zamjenu za dravotvornu, iako dvojbenu adaptaciju zagrebakog
Doma umjetnika za damiju, s izgradnjom triju vitkih minareta (arh. Stjepan Plani i
Zvonimir Pogaj, 1941.-1944.). Prva naa poslijeratna damija izgraena je u Gunji kod
upanje (arh. Faruk Muzurovi, 1969.), a u isto je vrijeme izniman, na alost nerealizirani
projekt damijskoga kompleksa za zagrebaku lokaciju Srebrnjak-Bijenika izradio sarajevski
arhitekt Juraj Neidhardt (1970.). Kasnije je nova, takoer autorski relevantna damija
izgraena uz Folnegovievo naselje (arh. Demal eli i Mirza Golo, 1979.-1987.), a na
javnom je natjeaju izabran projekt za nedavno dovrenu damiju u Rijeci (Duan Damonja,
B. Vuinovi, D. Vlahovi, 2013) te su provedeni natjeaji za damije u Sisku i Osijeku.

Dervike tekije
U turskoj je Slavoniji postojalo oko 20 dervikih tekija ili zavija, snanih sredita islamskog
misticizma. Najznamenitija je bila vukovarska Hindi-babina tekija, omiljeno mjesto
hodoaa na grob proroka koji je ondje bio pokopan. Nalazila na prostoru dananjeg dvorca
Eltz i u ranim je postturskim godinama (ini se sve do 1736.) sluila kao prvo sjedite uprave
vlastelinstva Kffstein, potom Eltz. ee su spominjane jo i tekija u Grgurevcima u
Srijemu, te Ulama-paina zavija u Poegi iz vremena oko 1550. (moda na nju podsjea jo

postojea turska esma zvana Tekija). Tijekom 17. stoljea u Osijeku su djelovale ak etiri
tekije, u Mitrovici tri, toliko i u nevelikim Nijemcima, u Pakracu i Rai po dvije, Cerniku,
Iloku i Valpovu po jedna, itd.

Groblja, turbeta i mezarski niani

Jedino danas postojee grobno turbe u Hrvatskoj nalazi se u Iloku, a pripada rijeem
ciborijalnom tipu otvorenog paviljona s kupolom na etiri stuba. Nije utvreno tko ga je
gradio, no po eksponiranom smjetaju usred tvravskog platoa, zasigurno je rije o visokom
ugledniku, moda kojem od srijemskih sandak-begova, svakako vakifu danas nestale
sredinje damije na tvravskom platou u ijem je haremu turbe bilo podignuto.
Samo s fotografija poznato je tzv. Gaibijino turbe to je stajalo na obali Save kod Stare
Gradike. Arhitektonski je drugaije koncipirano, kao zatvorena kapela etverokutnog
tlocrta. Zanimljivo je da je austrijska vojna posada preko dva stoljea tolerirara popravak toga
mauzoleja koji su o svome troku odravali i redovito mu hodoastili muslimani s bosanske
obale, a posljednju je temeljitu rekonstrukciju platio sam car Franjo Josip I. Gaibijino turbe je
1954. razgraeno i preneeno u Bosansku Gradiku na suprotnu obalu Save, a u nedavnom su
ga ratu navodno sruile srpske postrojbe.
U Visuu nedaleko Udbine nalazilo se grobno turbe Halilbega Memibegovia iz 1601.
(porueno 1815., no dokumentirano u opisima).
U novije vrijeme, nakon arheolokih istraivanja na Krianievom trgu u osjekoj Tvri,
parternom je grafikom u oploenju prezentiran tlocrt velikoga oktogonalnoga Kasimpainog turbeta, inae dobro poznatog s vie planova i veduta turskoga Osijeka, te iz
elebijnog opisa koji kae da je to olovom pokriveni svijetli mauzolej pod kupolom. Na istoj
je lokaciji utvreno i jedno manje turbe otvorenog tipa. Arheoloki je u Osijeku istraeno i
Mustafa-paino turbe poligonalnog tlocrta, a za sada su nepoznate lokacije Bajram-babinog
turbeta (elebija ga spominje na zapadnom izlazu prema Valpovu) i Husrev-babinog turbeta
smjetenog u baama na Beogradskom drumu, dakle istono od dananje Tvre.
Najpoznatije hodoasniko mjesto osmanske Slavonije Hindi-babino turbe uz spomenutu
derviku tekiju u Vukovaru nije sauvano niti u tragovima, no lijepo je opisano na vie
mjesta u elebijinim Putopisima iz 17. stoljea. Mjesto hodoaa bilo je i Hasan-efendijevo
turbe podignuto oko 1590. uz halvetijsku tekiju u Poegi, u eheru u kojemu je ve od ranije
postojalo Dnmez-begovo turbe te turbe dizdara Ahmeda.

U Hrvatskoj je sauvano i podosta manjih turskih grobnih znamena mezarskih niana

koje, meutim, ne moemo smatrati arhitekturom ve prije kamenom manufakturnom
plastikom fine nefiguralne, gotovo apstraktne likovnosti. Valjkasti su to, rijee etvrtasti
kameni pilovi s naglaenim almama (glavama) u stilizaciji turbana, fesa i sl., to su se kao
znameni postavljali na uzglavlje groba. Obiljeeni su stalekim simbolima poput luka i
strijele, sjekire, maa, polumjeseca, ake, tordirane vrpce, a rjee i natpisom. Nigdje ih vie
nije mogue nai in situ (za razliku od mnogo starijih steaka), a kvalitetniji primjerci uvaju
se u muzejskim zbirkama Poege (nalazi iz Kujnika i sa Rudina), Vukovara, Iloka, Broda,
akova..., u franjevakim samostanima u Cerniku, Hrvatskoj Kostajnici i Makarskoj, te u
grobnoj crkvici Sv. Mihovila u Konjskom u Dalmatinskoj zagori. Kao kuriozitet spomenimo
da se jedan dekorirani nian i danas nalazi na groblju grada Korule, a jo jedan se od 19.
stoljea uvao u lapidariju u trijemu gradske vijenice Korule (uniten je u bombardiranju u
II. svj. ratu). Jedan nian s ulemanskim turbanom uzidan je u terasu kue Dekovi u
Puiima na otoku Brau, to potvruje da su dalmatinske kamenarske radionice klesale
spomenike za muslimanska groblja, najvjerojatnije kao eksportnu robu za Hercegovinu!
O namjernom unitavanju turskih poivalita svjedoi izvjee s poetka 19. stoljea, kada je
cesta podno utvrde Bijela Stijena u zapadnoj Slavoniji popravljena nasipavanjem materijala
od nekoliko stotina razbijenih kamenih niana s oblinjega muslimanskoga groblja! Na slian
je nain 1850. prigodom gradnje ceste eletovci Nijemci uniteno tursko groblje to se
prema biljekama mjesnoga upnika prepoznavalo ...po naenim kamenitim spomenicima,
kojih su glave bile umjetnim turbanom omotane.
U korpusu 'turske' arheoloke grobne batine vrijedno je upozoriti da je 2001. u pakrakom
naselju Vinogradi na lokalitetu indikativnog toponima Tursko groblje otkrivena i istraena
nekropola, koja je radiokarbonatnom analizom C-14 datirana u vrijeme oko 1643., a u
Vukovaru je prilikom poslijeratne obnove Hrvatskog doma i oblinje Oranerije dvorca Eltz
na irem prostoru gradilita otkopano vie turskih grobova, tono na mjestu gdje se po
elebijnom opisu nalazilo gradsko groblje uz Hindi-babinu tekiju.

Kljuno djelo osmanske arhitekture u Hrvatskoj

Od tri jo postojee turske damije u Hrvatskoj, kako je spomenuto, najvea je i najcjelovitije
sauvana ona u akovu, koja je ujedno i najvaniji tursko-islamski spomenik u Slavoniji, a uz
Makovia-han u Vrani i kljuno djelo osmanske arhitekture u cijeloj Hrvatskoj.

Pripada klasinome osmanskom tipu potkupolne damije iroko rasprostranjene u 16.

stoljeu, s najbliim sauvanim komparativnim primjerima u madarskom Siklsu, Szigetvru
i Pcsu. U njenom interijeru dominira stereotomski koncept prostora s krunom kupolom na
oktogonalnom tamburu, koji je preko uglovnih trompi sa stalaktitnom plastikom poloen na
kvadratni molitveni prostor. Sjeverni damijski trijem (sofa), kao i minaret uz zapadno
proelje identificirani su samo u arheolokim tragovima, a nia mihraba i minber uklonjeni su
u kasnijim adaptacijama objekta za potrebe katolike crkve.
Prema raspoloivim izvorima, ini se da je vakif (utemeljitelj) ove damije bio Mehmet-beg
Memibegovi iji je mesid 1565. zabiljeen u katastarskom defteru, dok je titularni patron
Ibrahim-paa kojega biljee postturski popisi samo jedan od posljednjih potomaka iste
obitelji.
O siromanim prilikama u postturskom akovu s poetka 18. stoljea govori injenica da je
biskup Patai jedini prikladan prostor za mjesnu crkvu naao u toj ruevnoj Ibrahim-painoj
damiji koju je dao pokriti indrom, posvetivi je sv. Gjurgju neto prije 1716. Biskup Baki
je bogomolju pregradio u slikovitu baroknu rotondu i stavio je u funkciju oko 1725. Nova
posveta Svima Svetima spominje se od 1753., a crkva je (umjesto dotadanje franjevake)
upnom postala istom 1762. Prvo klasicistiko preoblikovanje proelja izvedeno je ve prije
1790., a druga klasicistika faza s proelnim zvonikom, koja se pripisuje najvanijem
zagrebakom klasicistikom arhitektu Bartolu Felbingeru, datira iz 1819. Radikalna
historicistika intervencije iz 1885., provedena nedugo nakon potresa, negirala je sve izvana
vidljive elemenata turske arhitekture unosei, meutim, u interijer romantini orijentalni
dekorativni oslik, to ga je na Strossmayerov poticaj prema predlocima Ludovica Seitza
(slikara katedrale!), izveo Eduardo Petz.
U recentnoj konzervatorskoj obnovi s kraja 80-ih godina prolog stoljea naglaeni su
elementi izvornog sloja osmanske damije, no uz pomalo zbunjujue isjeke i svih kasnijih
faza (metoda prezentacije slojevitosti spomenika).

Memento nestaloj batini

Malo je poznato da je upravo na hrvatskim prostorima povijesni islam u svome vojnome,
politikom i vjerskome irenju dosegao najzapadniju toku u Europi (ako zanemarimo rana
stoljea maurske Andaluzije), koja se dugo vremena nalazila na osmanskoj granici nedaleko
Otoca u Lici, gotovo 100 kilometara zapadnije od meridijana Bea! Kao memento tom

preuenom vremenu i nestaloj batini tekst zakljuujem jednim rjeitim citatom Ive
Maurana iz njegove studije Poega i Poeka kotlina za turske vladavin., 1977.:
S prestankom turske vlasti otiao je u nepovrat itav jedan svijet, a uspomene i sjeanja na nj
dugo su pekli kao ive rane. Sve ono to je preostalo iza strana osvajaa, ili je samo
podsjealo na njega, nastojalo se u ime ivota i ivljenja to prije zaboraviti i unititi. inilo
se to svjesno i nesvjesno i bjealo od prokletstva vlastite prolosti...

Literatura [izbor]
___________________________________________________________________________
* Ovaj se prilog dijelom temelji na autorovoj sinteznoj studiji Tursko-islamska arhitektura i
umjetnost objavljenoj u monografiji Hrvatska umjetnost Povijest i spomenici, Institut za
povijest umjetnosti, kolska knjiga, Zagreb: 394-415.
*** Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam [katalog izlobe PMH], (ur.) Vanja
Radau, Zagreb, 1975.
*** Damija u Zagrebu, Zagreb, 1974.
*** Grob muslimanskog proroka Gajbije u Staroj Gradiki, u: Croatia Nova Gradika, (ur.) Vjekoslav ugaj,
Nova Gradika, 1992., 78-80.
An. Ht. [Anela HORVAT], Damija, Hrvatska, u: Enciklopedija likovnih umjetnosti, 2, (ur.) Andre
Mohorovii, Zagreb, 1962., 156-167.
An. Ht. [Anela HORVAT], Islamska umjetnost, Hrvatska, u: Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3, (ur.) Andre
Mohorovii, Zagreb, 1964., 18-19.
ELEBI, Evlija, Putopis, Sarajevo, 1979.
DEMORI-STANII, Zoraida, Spomenici 17. i 18. ststoljea u Splitskoj zagori, Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji, 28 (1989.), 183-220.
DRAGI, Ivo, Tragovi turskog vremena u Srijemu i Slavoniji, Srijemske novine, II (1938.), 11.
HORVAT, Anela, Izmeu gotike i baroka Prodor iz islamskog kulturnog kruga na okupirana podruja, Zagreb,
1975., 90-98.
J. B. [Josip BSENDORFER], Koliko je damija bilo u turskom Osijeku?, Osjeki zbornik, II-III (1948.), 252253.
KARA, Zlatko, Gradograditeljstvo i graditeljstvo na tlu Vukovara od prapovijesti do kraja osmanske vlasti, u:
Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu, (ur.) Igor Karaman, Zagreb, 1994, 138-154.
KOSTI, Mita, Gaibijino turbe kod Stare Gradike, Narodna starina, XIII (1934.), 1-2 (33), 99-100.
MINICHREITER, Kornelija, Dio turskog Osijeka na prostoru Krianievog trga u svjetlu arheolokih nalaza,
Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, 3 (1984.), 43-107.
MOAANIN, Nenad, Gradovi u turskoj Slavoniji i Srijemu [doct. diss.], Zagreb, 1989.
NANI, Senad, Obnova negdanjih damija u Hrvatskoj, Preporodov Journal, 110 (2009.), 4-6.
PAPI, Tone; VALENI, Boica, upna crkva Svih Svetih u akovu [damija], Zagreb, 1990.
PEI, Matko,Turci i kultura u Slavoniji, u: Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje, I, (ur.) Duan ali i dr. ,
Osijek, 1991., 229-232.

PELC, Milan, Renesansa Krajevi pod osmanlijskom vlau [ed. Povijest umjetnosti u Hrvatskoj], Zagreb,
2007., 267-274.
POGAJ, Zvonimir; PLANI, Stjepan, Graditeljske osobitosti i ukrasi zagrebake damije, u: Damija u
Zagrebu: u spomen otvorenja, Zagreb, 1943., 50-57.
R. R., Gaibino turbe. Iz prolosti Bosanske Gradike, Vrbaske novine, 6 (1934.), 500, 3.
RADAU, Vanja, Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI XIX stoljea, Zagreb, 1975.
SZABO, Gjuro, Spomenici turskog doba u Slavoniji, Novosti, (1929.), 89: 47.
IGIR, mirjana, Damija opet u Slavoniji, jedinstven pothvat konzervatora u akovu, akovaki vezovi, 1991.,
90-91.; isto u: Vjesnik / Panorama, 8. oujka 1991.
ZDRAVKOVI, Ivan, Izbor grae za pruavanje spomenika islamske arhitekture u Jugoslaviji, Beograd, 1964.
ZDRAVKOVI, Ivan, M., Damija i esma na Klisu, Nae starine, V (1958.), 294-297.
ZDRAVKOVI, Ivan, M., Damija, minare i tvrdjava u Drniu, Prilozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji, 10
(1956.): 190-198.
UNI, Alen, Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj, Prostor, 19 (2011.), 1 (41), 92-113.