SVEUILTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Amanda Juri

KRIZA OSMANSKOG CARSTVA U 19.

STOLJEU

Referat

Mentor: dr. sc. Dijana Pinjuh

Mostar, 2015.

SADRAJ

Uvod ....................................................................................................................... 3
1. Slabljenje Osmanskog Carstva ........................................................................... 4
2. Vladavina Mahmuda II. (1808.-1839.) ............................................................... 5
3. Opinske reforme i reforme sredinje uprave .....................................................6
4. Tanzimanske reforme (1839.-1876.) .................................................................. 7
4. 1. Slabljenje tanzimata (1871.-1876.) ..................................................... 7
5. Krimski rat (1853.-1856.) ...................................................................................8
Zakljuak ................................................................................................................ 9
Literatura .................................................................................................................10

UVOD

Tema moga rada je kriza Osmanskog Carstva. Kroz rad sam nastojala istraiti koji su
uzroci slabljenja Osmanskog Carstva, do kojih je reformi dolo. Veliku vanost takoer
zauzima i istono pitanje ili istona kriza, tj. dogaaji vezani za slabljenje carstva. Na krizu su
utjecale unutarnje drutveno politike prilike, imovinska nesigurnost te samovolja pripadnika.
U drugoj polovici 18. st. i prvoj polovici 19. st. dolo je do nizaosmanskih poraza u RuskoOsmanskim ratovima. U periodu 1839. do 1976. god. dolazi do znaajnih reformi, i taj perio
se naziva tanzimat. Ocem tanzimata smatra se Mustafa Reid-paa. Reforme tanzimata
provodili su Abdul Medid i Abdul Haziz.
Rad sam zavrila s Krimskim ratom koji traje od 1853. do 1856. god. prvenstveno je
izbio zbog uvjerenja ruskog cara da je Osmansko Carstvo bolesnik Europe, i da to vei dio
treba pripojiti Rusiji. Tome se suprostavljaju Velika Britanija i Francuska. Rat je zavren
1856. god. mirovnim pregovorima u Parizu.

1. SLABLJENJE OSMANSKOG CARSTVA

Krajem 18. i poetkom 19. st. Osmansko Carstvo zahvatila je gospodarska kriza,
politikog i drutvenog ustroja koji se temelji na spahijskom timarsko-lenskom sustavu, te
apsolutnoj vlasti sultana. Gospodarstvo se zasnivalo na naturalnom gospodarstvu, povlastice
su bile osigurane samo islamskom stanovnitvu. Takoer je vladala i imovinska nesigurnost i
samovolja pripadnika privilegiranih drutvenih slojeva. Prvu polovicu 19. st. obiljeavaju i
brojni nacionalni pokreti, dolazi do niza osmanskih poraza u Rusko-Osmanskih ratovima.
Rusi su za cilj imali osigurati utjecaj u balkanskim pravoslavnim zemljama, a osvajanjem
Bospora i Dardanela ele izai na topla mora. Tome se protivi najprije Francuska.
Selim III. 1793. god. donosi novo ureenje ( nizam-i-cedit ), zakon o reformaciji
osmanske vojske. To urenje izazavalo je sukob s janjiarima i begovima, a 1831. god. je bio
ustanak egipatskoga pae Mehmed Alija. Sultan Mehmed II. slomio je pobunu janjiara i
modernizirao vojsku. Osmansko Carstvo proivljavalo je i drutveno, gospodarsku i politiku
krizu koja se odraavala u vojnim porazima na vanjskopolitikom planu. Daljnje slabljenje
Osmanskog Carstva uzrokovali su unutarnji sukobi, pa je 1908. god. Austro-Ugarska
proglasila aneksiju BiH. U balkanskim ratovima 1912/13. god. Osmanlije su izgubile vlast u
Albaniji i Makedoniji. Problem Osmanskog Carstva, odnosno treba li se spasiti ili propasti
naziva se istono pitanje ili istona kriza do 1878. god. Do tada Carstvo je nosilo naziv
bolesnik s Bospora. Pod terminom istono pitanje podrazumjevaju se svi dogaaji vezani
uz postupno slabljenje Osmanskog Carstva od posljednje etvrtine 18. st. do definitivnog pada
nakon zavretka prvog svijetskog rata.1
Posljednje stoljee postojanja Osmanskog Carstva bilo je prije svega obiljeeno
novom vrstom reformi kojima su dokidale stare institucije i zamjenjivale se novima, koje su u
pojedinim sluajevima bile preuzete sa zapada.2 Staro osmansko ustrojstvo zamjenjeno je
centraliziranom vlau i birokracijom.

2. VLADAVINA MAHMUDA II. ( 1808.-1839. )

1 ENRICO CRAVETTO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), XIV., Europapress
holding d. o. o., Zagreb, 2008., str. 532.
2 E. CRAVETTO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), str. 479.
4

Nakon smrti Selima III. 1808. god. na prijestolje je doao Mahmud II., jedan od
najveih sultana reformatora. Nakon brojnih poraza koje je pretrpjelo Osmansko Carstvo
Mahmud je uspio osmisliti projekte i programe koje e njegovi nasljednici sprovesti u dijelo.
Bajraktar Mustafa-paa predstavljao je interese mnogih velikaa iz provnicija koji su smatrali
da bi Osmansko Carstvo trebalo postati mono da bi se spasilo. U sluaju dolaska Rusa i
Habsburgovaca njihova samostalnos i autonomija bi zavrila. Da bi to sprijeio pozvao je
velikae na raspravu o problemima Osmanskog Carstva u Istanbul. Sporazum o suglasnosti
potpisan je 7. listopada 1808. god. kojim se potvruje vjernost sultanu i velikom veziru.
Pripadnici rasprave obeali su primjenjivati osmanski porezni sustav bez utajivanja, potovati
tui teritorij da e se odluno suprotstaviti velikaima koji se suprostave sultanu, te da e
sudjelovati u vojnim akcijama za obranu Osmanskog Carstva od neprijatelja. Ponekad se ovaj
dokument spominje i kao osmanska Magna Charta, s obzirom na to da je to bio ugovor
izmeu vladara i vlastele kojim je gotovo bio uspostavljen pisani ustav.3 Bajraktar Mustafa je
za novo pjeatvo europskog tipa nastavio s novaenjem ljudi te ih nazvao novim ekbanima
( psetarima ). Novaenje ljudi zapoelo je 14. lipnja 1826. god. Janjiari su se dva dana
kasnije pobunili oekujui istu potporu iz 1870. god. Meutim Mahmud II. poslao je
topnitvo iznenaeni janjiari povukli su se u svoje vojarne u Et Meydanu gdje su
bombardirani 15. lipnja 1826. god. Da bi ostao jedin lan muke dinastije Mahmud II. ubio je
svog prethodnika Mustafu IV. Takoer je pokuao modernizirati topnitvo i unaprijediti
mornaricu. Njegov glavni zagovornik bio je Mehmed-paa (1756.-1855.) koji je reformirao
mornaricu i organizirao skupinu svojih miljenika koji su prodrli u sve upravne i vojne sektore
kako bi podrali sultanovu politiku.4 U Egiptu na vlast dolazi Muhamed Ali. Suoio se s istim
problemima kao i Mahmud II. u dijelovima Osmanskog Carstva. Osniva je dinastije koja je
vladala vie od jednog stoljea. Ustrojio je novo topnitvo zbog neuspjeha modernizacije
osmanske oruane snage. Reforme Muhameda Alija u Egiptu dale su Mahmudu II. znaajne
smjernice ali ga Mahmud nije mogao slijediti zbog rata s Rusijom i Velikom Britanijom. Mir s
Velikom Britanijom sklopljen je 5. sijeanja 1809. god. Mahmuda II. je naslijedio sin Abdul
Medid.5
3 E. CRAVETTO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), str. 481.
4 E. CRAVETTO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), str. 482.
5 SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta, XV., Otokar Kerovani, Rijeka, 1978., str. 690.
5

3. OPINSKE REFORME I REFORME SREDINJE UPRAVE

Mahmud II. nadao se da e moi nastaviti sa svojim reformama drutva i vojske, ali se
morao pozabaviti obranom Osmanskog Carstva od neprijatelja. Ustanovljena je nova vojska
europskog tipa, Mualem Asakir-i Mansure-i Muhammediyye ( uvjebani pobjedniki vojnici
islama) poznati kao Mansure, pod vodstvom Husrefa Mehmed-pae.6 Njihov zapovjednik
postavljen je na elo oruanih snaga. Dolazi do reformi starijih vojnih tijela. Batovani su
pretvoreni u carske uvjebane batovane, koji su postali straari palae. Financijski problemi
prodirali su u Mahmudove vojne reforme. Carske zaklade su zaplijenjene te predane na
upravu Ministarstvu religijske zaklade, koje je ograniilo trokove, vikove premjestili u
carsku riznicu. Vaan je porez svetog rata, kojima su podvrgnuti najstariji vojni redovi.
Mahmudov glavni cilj je centralizirati vlastitu upravu koja je ostala autonomna unutar
tradicionalnog osmankog ustrojstva. Tradicionalni zakonodavni sustav sastojao se samo od
rasprava i odluivanja u carskom vijeu, dok je sultan naknadno objavljivao zakone u obliku
fermana ili u onim vanim sluajevima kad ih je sam potpisivao u obliku carskih dekreta. 7
Stare institucije vladajue klase podjeljenje su na carski i inovniki stale te vojni i
nauenjaki. Nastojalo se ponovno uspostaviti upravno i porezno pravosue. Ministarstvo
vanjskih poslova bavilo se i poslovima donoenjem zakona o unutarnjim reformama,
normativu koji se ticao nemuslianski podanika i stranaca u Osmanskom Carstvu i trgovine s
inozemstvom. Ministarstvo pravde bavilo se razvojem sudova rasutih po cijelom osmanskom
carstvu. Funkciji Vrhovnog vijea preptene su dunosti upravnog zakonodavstva. Ono je
podijeljeno na dva dijelo vrhovno i sudsko. Mithad-paa predsjednik je prvog vijea, a Ahed
Devdet-paa drugog vijea. Sultanova blagajna osnovana je 1866. god. Osnovao ju je Abdul
Aziz. I u gradovima dolazi do promjene u nainu upravljanja. Potkraj vladavine Mahmuda II.
zapoinje djelovanje komunalne uprave. U poreznom i financijskom sustavu drave postojala
je i dodatna glavarina ( dizija ) koju su plaali nemuslimani. Svi tradicionalni nameti,
desetina i posredni porezi s iznimkom poreza na ivotinje i nemuslimane ukinuti su od 1839.
god.

6 E. CRAVETTO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), str. 489.

7 E. CRAVETTO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), str. 495.
6

4. TANZIMANSKE REFORME ( 1839.-1876. )

Nakon Mahmuda na vlast dolazi njegov sin Abdul Medid I. Vei dio reformi koje je
Mahmud proveo nakon 1833. god. podravala je skupina kojoj je u posljednje vrijeme na elu
bio Mustafa Reid-paa. Njegov neprijatelj Mehmed Husret pokuao je podvrgnuti mladog
sulttana svojem utjecaju ali mu dogaaji nisu ili u prilog. Suparnik Mehmeda Husrefa bio je
Ahmed Fevzi-paa, admiral mornarice. Otplovio je s mornaricom u Egipat i tamo ga predao
Muhamedu Aliju. Mustafa Reid nastojao je da uvjeri velike sile da primoraju Muhameda
Alija da vrati mornaricu do ega je i dolo, a zasluga je pala na ministra vanjskih poslova
Mustafi Reid pai. Mustafa Reid uvjerio je sultana da objavi 3. studenog 1839. god. carski
edikt u kojem se nastojalo uvjeriti da e se reforme nastaviti, a Osmansko Carstvo jaati.
Obeao je da e se utemeljiti nove institucije koje e sultanovim podanicima jamiti siguran
ivot, ast i napredak, uspostaviti redovni sustav raspodijele i ubiranja poreza i uvesti nove
metode koje e osigurati neprestan sustav novaenja uvjebavanja i uzdravanja vojnika. 8
Uveden je Tanzimat-i hajrije, blagotvorni novi red. On predstavlja produljeno razdoblje
zakonodavne aktivnosti. Reformu su provodili Mahmudovi sinovi Abdul Medid i Abdul
Haziz. Reformatore su predvodili Mustafa Reid, Ali-paa i Fuad-paa.

4. 1. Slabljenje tanzimata ( 1871.-1876)

Smru Fuad-pae i Ali-pae u Istanbulu je dolo do vanih politikih promjena koje su
zajedno s potekoama s inozemstvom zaprijetile da e oslabit tanzimat, ako ne i prouzroiti
kraj Osmanskog Carstva.9 U poetku tanzimanske reforme provodili su birokrati Viskoke
porte pod vodstvom tanzimanskih ljudi. Abdul Aziz pokuao je djelovati preko Mahmuda
Nedim-pae( 1817.-1876.), tienika Reid-pae. Kada je Nedim postao vezir progonstvo su
poslani ljudi koju su provodili tanzimat. Za cilj je imao ukloniti najznaajnije ljude tanzimata.
Da bi se uklonilo rasipanje i podvostruenje u vlasti osnovano je povjerenstvo za redukciju i
8 E. CRAVETTO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), str. 503.
9 E. CRAVETTO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), str. 540.
7

ekonomiju. Nedim je uveo promjene u vanjskoj politici. Razdoblje u kojem je vladao bilo je
ktastrofalno da ga je sultan smijenio. Na prijestolje dolazi njegov suparnik Mithad-paa ali se
Nedim ponovo vraa na prijestolje te vlada od 1875.-1876. god. Stvarnu vlast imala je palaa,
a katastrofalna unutrnja i financijska politika se nastavljala.

5. KRIMSKI RAT ( 1853.- 1856. )

Nikola I. nezadovoljan gubitkom prestia koji je rusija imala u Turskoj naumio je da
Rusiji ponovo vrati izgubljene pozicije na bliskom istoku i da na raun Turske proire vlast na
moreuze. Engleska se tome suprostavilja, a Nikola I. predloe da zauzme Egipat i Krit, a
takoer je morao raunati i na protivljenje Francuske i Austrije. U lipnju 1853. god. krenuo je
u rat protiv Turske iako nije bio vojniki pripremljen. Kao povod za rat posluilo mu je
pitanje o svetim mjestima iju je zatitu bio od sultana za sebe zatraio Napoleon III., kako
bi dobio podrku pape i katolikih krugova za svoje uvrenje na francuskom prijestolju. 10 U
rat su se umijeale Engleska, Francuska i Sardinija. Glavno bojite u borbi protiv Rusije
odabrano je poluostrvo Krim. Crnomorska flota potopljena je u Sevastopoljskom zaljevu.
Saveznici Sevastopolja nisu ga mogli zauzeti jedanaest mjeseci. Kada su vidjeli da je borba
uzaludna branitelji su 25. kolovoza 1855. god. napustili utvrenja. Naslijednik Nikole I.,
Aleksandar II. odluio se za mirovne pregovore koji su poeli i zavrili 1856. god. u Parizu te
se Rusija morala odrei pretenzija na Istanbul i moreuze te izgubila pravo da gradi utvrenja
na crnomorskim obalama. Poraz na Krimu otetio je poziciju Rusije na Istoku. Meu dobre
rezultate krimskog rata spada Englesko prijateljstvo s Francuskom i Napoleonom III. 11
Napoleon je uvidio da je za francusko carstvo kobno da za neprijatelje ima protivnike istone
despotske sile i Englesku. elio prijateljstvo Engleske , a parlament je prvi vjerovao u
njegovu dobru vjeru dok su Englezi bili sumljiavi.

10 SLIPIEVI, BUMBI, Historija SSSR, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1969., str. 157.
11 G. M. TREVELYAN, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb, 1956., str. 690.
8

ZAKLJUAK
Na kraju rada moemo zakljuiti da 19. st. oznaava problem Osmanskog Carstva.
Selim III. je ukinut s prijestolja 1808. god. Njegov roak Mustafa Bajrakter planirao ga
ponovo postaviti za sultana ali nije uspio, jer je bio zadavljen. Janjiari su postavili za sultana
Mustafu IV. Njega je zamijenio Mahmud II. koji mustafu postavlja za velikog vezira .
Selimovo uvoenje zakona o reformaciji vojske dovodi do pobune s janjiarima. Sultan
Mehmed II. uspio uguiti tu pobunu. Najvei sultan reformator bio je Mahmud II. Zasluan je
za nove programe koji su usmjereni na poboljanje stanja u Osanskom Carstvu, borio se za
prijestolje to nam pokazuje s tim da je ubio svoga predhodnika Mustafu IV. Nastojao je
pratiti Muhameda Aliju ali ga u tome sprijeava Rusija i Velika Britanija. Mahmudove
reforme onemoguuju i financije. Naslijedio ga sin Abdul Medid. Mirovni ugovorom u
parizu 1856. god. koji ujedno oznaava i kraj krimskog rata, za rusiju je znailo odricanje
pretenzija na Istanbul.

LITERATURA
CRAVETTO,

ENRICO (ur.), Indrustralizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.),

XIV., Europapress holding d. o. o., Zagreb, 2008.

SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta, XV., Otokar Kerovani, Rijeka,
1978.
SLIPIEVI, BUMBI, Historija SSSR, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1969.
TREVELYAN, G., M., Povijest Engleske, Kultura, Zagreb, 1956.

10