Sulejman as

Sulejman, alejhisselam (I dio)

Autor: Haris Čengić
Datum: 31.10.2003.

(ovo je verzija teksta art270_1.html prilagođena za štampanje)

1. Sulejmanovo, alejhisselam, rođenje i odrastanje

Nakon što je Davud, alejhisselam, prenio Zavjetni kovčeg u Jerusalem i postavio sveti Šator
na brežuljku pored temelja Bejtul-makdisa, što ga još u davna vremena bijaše izgradio Jakub,
alejhisselam, počeo se baviti mišlju da ponovo izgradi sveti Allahov hram, Bejtul-makdis na istom
mjestu i u njega pohraniti Zavjetni kovčeg Benu Israila. Međutim, njemu ne bijaše sudbina da on
bude taj koji će obnoviti sveti Hram. Kako nam predaje kazuju, samo što je Davud, alejhisselam,
započeo poslove oko gradnje, dobio je od Allaha Objavu da nije njegovo da taj Hram obnovi. Tada
mu je nagoviješteno da će mu Gospodar njegov podariti sina, koji će ga naslijediti i u vlasti i u
poslanstvu i da će njegov sin izgraditi Bejtul-makdis, sveti Allahov Hram u Jerusalemu. Tako je
Davud, alejhisselam, samo raščistio sveto mjesto ostavivši Šator na njemu, a svo blago koje
bijaše prikupio za gradnju Hrama pohranio je na posebno mjesto i zavještao svome budućem sinu
za istu svrhu.
Nakon što je prošao kušnju vezanu za vjenčanje svoje prelijepe žene Bet-šebe (o ovome
svemu vidjeti detaljnije u našem tekstu o Davudu, alejhisselam), ona mu je nakon nekog vremena
rodila sina kojemu su dali ime Sulejman. Iako je Davud, alejhisselam, neobično voljeo svu svoju
djecu što su mu je rađale njegove ostale žene i svima potrebnu pažnju poklanjao, njegovo,
vjerovatno najmlađe, dijete, sin Sulejman posebno mu je bio prirastao srcu. Naime, on je kod
Sulejmana, još od njegova rođenja, mogao uočiti poseban Allahov bereket i pažnju pod kojom je
dijete raslo i razvijalo se. Što je više napredovao u svome razvoju mladi Sulejman je pokazivao
izuzetnu mudrost i oštroumnost, i uz to je, naravno, bio izuzetno pobožan, čestit, dobrodušan i
milostiv. Gledajući ga kako raste srce Davudovo, alejhisselam, je Allahu dragom zahvaljivalo na
prelijepom daru, jer je u njemu prepoznao ispunjenje Allahova obećanja i znao je da će ga upravo
Sulejman, između sve ostale njegove djece, naslijediti u zadaći Allahova poslanstva i vlasti nad
Benu Israilom, Allahovim odabranim narodom:

Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao.

(Kur'an, 38:30)

Zbog toga se nije ni malo ustručavao da se posavjetuje sa svojim sinom oko raznih
državničkih pitanja i da posluša njegovu sugestiju.

Poznat je sljedeći slučaj: jednog dana pred Davuda, alejhisselam, dođoše dva čovjeka koji su
bili u sporu. Ovce tuženoga su noću ušle u njivu tužitelja i potpuno opasle usjev tako da od njega
ništa nije ostalo. Davud, alejhisselam, je presudio da se tužitelju namiri šteta tako što će dobiti u
vlasništvo ovce tuženoga koje su načinile štetu. Međutim Sulejman, alejhisselam, koji je bio
prisutan ovom suđenju, imao je drugačije mišljenje: njegova presuda bila je da tuženi preda
tužitelju svoje ovce da ih ovaj muze, a da se on obaveže da ponovo zasije isti usjev na njivu
tužitelja. Tužitelj je trebao koristiti mlijeko i priplod ovaca sve vrijeme dok usjev na njivi ne
poraste do onog nivoa kakav je bio u momentu kada je uništen, a tada su trebali jedan drugome
vratiti ovce i njivu sa usjevom. Saslušavši mišljenje svoga mladoga sina, Davud, alejhisselam, je
shvatio da ga je Allah uzvišeni nadahnuo da tako presudi, pa je, bez imalo sujete, prihvatio
presudu svoga sina i tako je ovaj slučaj riješen:

1
 Sulejman as
... I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle, i
Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu, i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici
smo mudrost i znanje dali...
(21:78,79)

Eto, tako je mladi Sulejman, alejhisselam, rastao uz svoga plemenitog oca, a pod Milošću,
Pažnjom i Blagoslovom Gospodara svjetova svih, Allaha, Uzvišenog. Njegov otac je činio sve što je
bilo u njegovoj mogućnosti da ga pripremi za preuzeće emaneta Allahovog poslanstva i vlasti nad
Benu Israilom. Sulejman, alejhisselam, je, osim spomenutoga, i neke druge blagodati od svoga
oca naslijedio: i njemu je bilo dato da može razumjeti ptičije glasove, a uz to također,
najvjerovatnije (Allah zna najbolje), i glasove drugih životinja:

I Sulejman naslijedi Davuda i reče: "O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije
glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!"
(27:16)

Njegovo sazrijevanje je upotpunjeno za života njegova oca tako da je Davudovo,

alejhisselam, preseljenje na Ahiret dočekao spreman da ga potpuno naslijedi. Prvo što je od svojih
od Allaha dobivenih moći i blagodati pokazao svome narodu desilo se, prema Ibn Kesiru (vidjeti
knjigu Ibn Kesira ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' na str. 527), prilikom dženaze (sahrane) njegova
oca.

Na dženazi Allahova miljenika i poslanika, Davuda, alejhisselam, sakupio se enorman broj

ljudi (prenosi se da je samo pobožnjaka i asketa Benu Israila bilo nešto oko četrdeset hiljada i da
Benu Israil nisu, nakon Musaa i Haruna, alejhimesselam, nikoga više žalili od Davuda,
alejhisselam), a kako je tog dana bila velika žega ubrzo im je postalo veoma vruće. Primijetivši to
Sulejman, alejhisselam, pozvao je ptice i ubrzo su mu se odazvala nepregledna jata raznih ptičijih
vrstâ i rasporedila na nebu iznad Kudsa (Jerusalema) da su se okupljeni ljudi nalazili u sjeni. Kako
je bio ogroman broj ptica koje su se rasporedile sa svih strana, to je ljudima uskoro postalo
sparno i zagušljivo. Kada su se požalili Sulejmanu, alejhisselam, on je naredio pticama da
oslobode stranu sa koje dolazi vjetar što su one, na očigled svih prisutnih, i učinile.
Tako se desilo da su Benu Israili na dan ispraćaja svoga vladara i Allahova poslanika, Davuda, alejhisselam,
odmah upoznali i svoga novog vladara i novog Allahovog poslanika, Sulejmana, sina Davudova, alejhisselam.

2. Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Benu Israila

Sulejman, alejhisselam, je bez ikakve sumnje jedna od najznačajnih i najinteresantnijih (a za

neke i najzagonetnijih) ličnosti svekolike ljudske historije. Naime, malo je Allahovih stvorenja
obdareno takvim blagodatima kao što je Svemogući obdario roba Svojega, Sulejmana,
alejhisselam.
On je, prije svega ostalog, jedan od Allahovih poslanikâ, poslat, poput oca njegova, Benu
Israilu. Zatim, on je imao emanet (obavezu) i odgovornost vlasti nad tim, kod Allaha odabranim,
narodom. Razumio je, kao i otac njegov, Davud, alejhisselam, jezik pticâ, kao i mravâ, a uz njih,
kako se prenosi u predajama koje se smatraju vjerodostojnim, i raznih drugih životinjâ i imao
vlast nad njima. Bilo mu je dato veliko materijalno bogatstvo: gomile zlata, srebra i draguljâ,
nepregledne ergele čistokrvnih prelijepih konjâ, imao je i izvore tekućeg bakra (Allahovom
odredbom mu je tečni bakar iz zemlje izvirao pa ga je koristio onako kako je želio).
Međutim, ono što je specifično za njegovu ličnost jeste njegova vlast nad vjetrom i džinima.
Allah, svemogući Stvoritelj, darovao mu je posebnu mudžizu (od Boga dragog darovanu moć)
da mu je bio potčinjen vjetar, tako da je vjetar puhao tamo gdje je to sin Davudov, alejhisselam,
želio i snagom kojom je želio. Također je mogao snagom vjetra prebacivati sebe ili onoga koga je
želio na udaljena rastojanja (Kur'an nam kazuje da je, leteći na vjetru, mogao u jednoj noći ili
danu prevaliti rastojanje od mjesec dana kopnenog putovanja).
2
 Sulejman as
Osim ovoga, njemu je, Allahovom odredbom, bila potčinjena jedna skupina džinâ (da li su svi
džini koji su u njegovo doba živjeli na Zemlji bili njemu potčinjeni, ili je to bila samo jedna skupina
od njih, nije nam poznato, kao što nam nije poznato i to koliko je bila brojna ta potčinjena
skupina) koji su radili ono što bi im on zapovijedio da čine. Džini su pred Sulejmanom,
alejhisselam, gradili ono što bi im on zapovijedio da grade: hramove, spomenike, velike kotlove,
velike rezervoare za vodu i razne druge građevine. Neki od njih su bili i gnjurci koji su ronili po
njegovu naređenju i iz morskih dubinâ izvlačili razne dragocijenosti.
Jednom riječju, bili su mu potpuno potčinjeni i radili su sve ono što bi im on zapovijedio, a
ako bi neki od njih samo pomislio da otkaže pokornost Allahovom poslaniku, Sulejmanu,
alejhisselam, on bi odmah osjetio vrelinu džehennema i odmah napuštao takve misli:

A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo, po zapovijedi njegovoj je puhao prema

zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i šejtane neke da zbog njega rone, a
radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.
(21:81,82)

A Sulejmanu (potčinismo) vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i

navečer rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i
da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao
poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu
izrađivali što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove
nepokretne. "Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!" A malo je zahvalnih
među robovima Mojim.
(34:12,13)

Upravo ove mudžize, Sulejmanove, alejhisselam, koje se tiču njegove vlasti nad vjetrom i
džinima, raspaljuju maštu mnogih. Postoje predaje po kojima su ove moći simbolično bile vezane
za Sulejmanov, alejhisselam, prsten pa su ga mnogi tražili po svijetu (jednom prilikom smo čuli da
su najtraženiji predmeti u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije Zavjetni kovčeg Benu Israila,
štap Musaâ, alejhisselam, i prsten Sulejmana, alejhisselam). Međutim, poenta je upravo u tome
da su sve te moći Sulejmana, alejhisselam, ustvari Allahov dar, namijenjen upravo Sulejmanu,
alejhisselam, i nikome drugome osim njega, tako da, u slučaju da su naprijed navedene predaje
tačne, ako bi neko i pronašao Sulejmanov, alejhisselam, prsten, taj ne bi ni mogao, niti bi imao
pravo na to, da posjeduje one moći koje je na Zemlji posjedovao Allahov miljenik i poslanik,
Sulejman, alejhisselam.

Poznat je primjer Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kada je, uz Allahovu pomoć, uspio
savladati jednog snažnog džina koji ga je ometao u namazu, i svezati ga za jedan od stubova
svoje džamije u Medini. Namjera mu je bila da porobi tog džina, da ga svi vjernici vide i iz toga
izvuku potrebne pouke. Međutim, sjetio se kur'anskog ajeta kojim je od zaborava sačuvana dova,
Sulejmanova, alejhisselam:

"Gospodaru moj", rekao je, "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće
imati! Ti uistinu, bogato daruješ!"
(38:35)

3
 Sulejman as
pa je odustao od prvobitne namjere da u svojoj vlasti sačuva tog džina i oslobodio ga je, uspostavivši, ustvari,
time jedan sunnet, obavezu za sve svoje sljedbenike (za cjelokupan Ummet), da niko, čak i ako bi to bilo moguće,
i ne pokuša ostvariti vlast kakvu je imao Sulejman, alejhisselam.
Izuzetno velika opasnost leži u dubokim zabludama onih koji Sulejmanove, alejhisselam, moći nastoje dosegnuti
primjenom magije (sihra). Takvi su potpuno skrenuli sa pravog puta, izloženi direktnom gubitku imana (vjere) i
na ivici su Džehennema (Pakla), jer Sulejmana, alejhisselam, smatraju ''kraljem magije'' (kako se dá pročitati u
nekim brošurama) i svoju strastvenu žudnju za moći iskazuju prakticiranjem sihra kako bi sebi potčinili džinski
svijet. Oni su obmanuti lažima koje su neki šejtani širili o Sulejmanu, alejhisselam:

I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman

nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo
nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili
dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih
dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove
volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su
znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A
doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se,
nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali!
(2:102,103)

Allah, Uputitelj, Zaštitnik, Milostivi da ih na pravi put uputi i da nas sačuva od te smrtne opasnosti!
Mi se, nakon ove digresije, vraćamo na opisivanje Sulejmanovog, alejhisselam, života.

Sulejman, alejhisselam (II dio)

Autor: Haris Čengić
Datum: 07.11.2003.

(ovo je verzija teksta art275_1.html prilagođena za štampanje)

Veličina ličnosti Allahovog miljenika i poslanika, Sulejmana, sina Davudova, alejhisselam, se ponajviše vidi u
činjenici da je on, iako posjednik tako velikih moći i bogatstava bio i ostao izuzetno pobožan, dobrodušan, čestit i
jednostavan čovjek (a kako bi i mogao biti drugačiji jedan Allahov poslanik) koga sve te moći i bogatstva nisu
mogla uzoholiti niti iskvariti, niti pak zagospodariti njegovim srcem. To je posebno vidljivo kroz sljedeći primjer:
Jedne večeri pred njega su bili izvedeni punokrvni konji (da li zbog neke parade ili pripreme za džihad, to nam
nije poznato). Prizor skladno stvorenih, prelijepih životinja u kasu bio je opčaravajući za svakoga ko je to gledao,
a komentar sina Davudova, alejhisselam, bio je:

"Umjesto da mislim na Gospodara svoga,

ja pokazujem ljubav prema blagu!"
(38:32).

Drugi primjer je njegov štap koji je nosio, a to nije bio neki zlatni ili srebrni štap, optočen draguljima, već obični,
jednostavni drveni štap. To nam je poznato iz slučaja kada je njemu došao poziv od njegova Gospodara, a tijelo
mu ostalo naslonjeno na štap koji je nakon nekog vremena crv rastočio (o ovome će se kasnije, ako Allah da, više
kazati).
Prema tome, Sulejman, alejhisselam, najbolji nam je primjer da je istinski Allahov rob i miljenik svojim srcem,
svojom cjelokupnom nutrinom, uvijek isključivo okrenut voljenom Gospodaru svome, a samo svojom vanjštinom
se nalazi u dunjaluku. Kod njega je sva ljubav predata Allahu dragom, a bogatstvo, vlast i ostale dunjalučke

4
 Sulejman as
blagodati, ma kolike one bile, samo su u njegovim rukama, u njima samo vidi zgodno sredstvo da se Allahu još
više umili, trošeći ih na Njegovu putu i čineći mnogobrojna dobra dijela.
Zaista je, srce Sulejmanovo, alejhisselam, što je svojstvo svih Allahovih robova, poslanika i miljenika, najveću
radost nalazilo u spominjanju, slavljenju i veličanju svoga Gospodara. On, koliko je nama poznato, nije mogao da
uči Zebur tako lijepim i umilnim glasom kako je to činio njegov otac, ali i njegova ljubav, srčanost, iskrenost i
odanost prilikom učenja nije zaostajala za Davudovom, alejhisselam. Njemu se pripisuju (naravno uz Davuda,
alejhisselam) mnoge od Psalmi (pobožnih pjesama u slavu Boga jedinoga) koje se danas nalaze u Starom zavjetu.
Vjerovatno najpoznatija među Psalmima jeste ''Pjesma nad pjesmama'', koju jevreji i kršćani upravo pripisuju
Sulejmanu, alejhisselam, (Solomonu, kako ga oni zovu).
Ta pjesma je i nama posebno interesantna, jer mislimo da je u njoj iskazana Sulejmanova, alejhisselam, ljubav
prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. Naime u toj pjesmi se govori o ljubavi između muškarca i žene,
zaručnika i zaručnice – u vanjskom smislu teksta. Mi smo, međutim, mišljenja da je, moguće, ovdje Sulejman,
alejhisselam, iskazao svoju ljubav prema Allahu, Stvoritelju i Gospodaru, i prema Njegovu poslaniku, ''Pečatu
vjerovjesnika'', Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, simbolički predstavivši sebe kao zaljubljenu zaručnicu, a
očekivanog posljednjeg Poslanika, Muhammeda, alejhisselam, kao zaručnika, a Allah najbolje zna.
O ovome vam, poštovani čitaoci, prenosimo komentar iz teksta Rešida Hafizovića pod nazivom ''Poslanička
navještenja 'radosne vijesti' o dolasku poslanika Muhammeda a.s.'' (spomenuti tekst je svojevremeno objavljen u
Takvimu, ali nam, nažalost, nije poznata, godinu izdanja, a zainteresirani ga mogu pronaći i na web stranici
mm.co.ba):

... U Starozavjetnoj knjizi ''Pjesma nad pjesmama'' (V,16) stoji sljedeći tekst (transkribovano sa hebrejskog
jezika):

''HIKKO MAMITTADIM VIKULLO MAHAMADIM ZEHDUDI VEZEM RAAI BENUTE YAPUS HALAM.'' -
Prevod: ''Njegova usta su najslađa; da, on je Muhammed, najvoljeniji . To je moj ljubljeni, to je
moj prijatelj. O kćeri jerusalimska.'' (Stari zavjet, Pjesma nad pjesmama, V,16).

Kralj Solomon je imenovao Poslanika koji je imao doći ''Muhamadim''. Na hebrejskom je sufiks ''lah'' upotrebljen
radi izražavanja poštovanja, kao izraz ''Eloha'', što znači Bog, pomenut u Bibliji kao ''Elohim''. Otuda je sasvim
jasno da je Solomon pomenuo ime Poslanika koji je imao doći kao ''Muhammed''. Ali, jedna greška je načinjena,
namjerno ili nenamjerno, prevođenjem vlastitog imena kao ''najvoljeniji''. Čak je i prevod ''najvoljeniji'' takav da
izuzetno pristaje imenu plemenitog Poslanika.

Prevod ovog istog stiha na hrvatsko-srpski jezik u izdanju Biblije od 1968. godine glasi
ovako: ''Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti . Takav je dragi moj, takav prijatelj moj, o
kćeri jerusalimske.'' ...

Dakle, kada se danas pogledaju ostaci Zebura, koji su nekako ''preživjeli'' ljudski intervencionizam i ostali u
današnjem Starom zavjetu (Psalmi), sasvim jasno se vidi da su Davud i Sulejman, alejhimesselam, veliki ašici,
zaljubljenici u Allaha, Uzvišenog i da im je svakako bilo nagoviješteno poslanje Resulullaha, Muhammeda,
alejhisselam, kao Allahove milosti svim svjetovima.
Osim svoje duhovne veličine, izražene u emanetu Allahovog vjerovjesnika i poslanika, kao i velike, nadaleko
poznate, mudrosti, Sulejman, alejhisselam, je bio i veoma sposoban državnik. On je od oca naslijedio snažnu i
cjelovitu državu u kojoj su bila u istinskoj bratskoj ljubavi i poštovanju ujedinjena sva plemena Benu Israila, u
kojoj je u svim segmentima Allahova riječ gornja bila (tadašnji Vjerozakon se dosljedno i potpuno primijenjivao)
i u kojoj je cvjetala pravda, dobrota i milosrđe. On je, naravno, nastavio očevim stopama, pa se i pod njegovom
vlašću činilo i naređivalo dobro, a suzbijalo zlo; afirmisali pravda i moral, a suzbijali nepravda i nemoral; cvjetali
milosrđe, čestitost i poštenje, a beskompromisno gušili zulum, nasilje, nepoštenje i kriminal.
Iako je u to doba imao najjaču vojsku na svijetu, zasigurno nepobijedivu (jer koja bi se vojska u to doba, pa čak i
danas, mogla suprostaviti snažnim naletima moćnih i nevidljivih džina, nepreglednih jata ptica i, vjerovatno,
5
 Sulejman as
čopora životinja, te razornim i silovitim udarima olujnog vjetra – da ljudsku silu vojske Benu Israila i ne
pominjemo), on tu silu nikada nije nepravedno koristio da tlači svoje susjede i zulum bilo kome čini. Samo ju je
angažirao u borbi na Allahovom putu, da Riječ Uzvišenog u svemu gornja bude, da dobro, pravda i moral
iskorijene zlo, nepravdu i nemoral, da vjera i istina nadvise nevjeru i laž. Tu nije imao nikakvih kolebanja i
kompromisa.
Na emotivnom i intimnom planu takođe je bio poseban jer je imao, poput njegovog oca, veliki broj žena. Prenosi
se u predajama da je imao oko hiljadu žena, što vjenčanih, što ropkinja. Tako veliki broj životnih družica nije ga
spriječavao da prema svima njima bude korektan i pravedan, i da niti jednoj od njih ne uskrati potrebnu ljubav,
nježnost, pažnju i komunikaciju. Iako na prvi pogled ovo izgleda nemoguće za jednog čovjeka, treba se sjetiti da
su Sulejmanu, alejhisselam, date mnogobrojne moći, nedostižne običnim ljudima, pa za njega nije bilo nemoguće
da bude valjan i čestit muž tako velikom broju žena.
Poznat je vjerodostojan hadis od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji bilježi Buharija (a koji se može
naći i u nekim drugim hadiskim zbirkama) da je samo za jednu noć Sulejman, alejhisselam, podijelio bračnu
postelju sa sedamdeset (ili pak stotinu kako neki drugi sakupljači hadisa navode) svojih žena, u želji da mu svaka
od njih rodi sina, mudžahida koji će se boriti na Allahovu putu. Međutim kada je, prethodno, pred nekim svojim
drugovima objelodanio tu svoju namjeru, zaboravio je da kaže: ''Ako Allah da''; pa mu nijedna žena nije zanijela
osim jedne, a i ona je kasnije rodila sakato dijete.
Na planu ekonomije takođe je za njegova vladanja došlo do procvata i prosperiteta. Oformio je snažnu trgovačku
flotu i uspostavio stalne morske trgovačke puteve čime je u državnu kasu dolazilo sve veće bogastvo. Ojačao je i
kopnenu trgovinu sa svojim susjedima.
Posebno se istakao kao veliki graditelj jer su mu potčinjeni džini izgradili mnoge građevine od javne koristi za
sve pripadnike Benu Israila tako da je Jerusalem, njegova prijestonica, bio, najvjerovatnije, najblistaviji i
najizgrađeniji grad u čitavom regionu, ako ne i na čitavoj Zemlji u ta davna vremena.
Vrhunac graditeljskih poduhvata Sulejmana, alejhisselam, svakako je bila ponovna izgradnja Svetog Allahovog
Hrama, Bejtul-makdisa.

U četvrtoj godini svoje vladavine, 539. godine po preseljenju Musaâ, alejhisselam, Sulejman, alejhisselam, je
započeo gradnju Bejtul-makdisa, Allahovog svetog Mesdžida na mjestu gdje ga je nekad davno sagradio ili
obnovio Jakub, alejhisselam. Iako je njegov otac već ranije uredio i pripremio mjesto za početak gradnje,
odnosno, preciznije rečeno, obnove Hrama, ukazala se potreba da se proširi prostor i solidnije urade temelji jer je
Sulejmanova, alejhisselam, namjera bila da ta građevina bude najljepša i najsjajnija na čitavom svijetu. Zbog toga
je on otkupio još jedan dio zemlje pored stare lokacije Mesdžida, veoma bogato plativši vlasnika. Nakon toga je
naredio da se poruši sve što je do tada bilo izgrađeno, te da se više kopa u dubinu zemlje kako bi temelji bili što
čvršći. Međutim, nakon nekog vremena naišli su na jaku vodu koja je jako izvirala i izbacivala sve ono čime su je
pokušavali zatrpati. Kako se prenosi u predajama Sulejman, alejhisselam, je taj problem riješio tako što je, nakon
savjetovanja sa svojim drugovima, učenjacima Benu Israila, uzeo jedan bakreni krčag i ispunio ga kamenjem. Na
krčagu je napisao svjedočenje, isto ono koje je bilo ugravirano na njegovome poznatom prstenu: ''Nema drugog
boga osim Allaha Jedinoga, koji nema druga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik''. Nakon toga je
krčag bacio u vodu koja je tu izvirala, i ona je prestala da kulja, pa su temelji, koje su nakon toga postavili, dobili
potrebnu čvrstinu.

Mesdžid Sulejmana, alejhisselam

6
 Sulejman as
Glavninu graditeljskih poslova izvršili su potčinjeni džini, ali su im, kako se prenosi, pomagali i ljudi, pripadnici
Benu Israila. I sâm Sulejman, alejhisselam, lično je, osim što je nadgledao radove, aktivno učestvovao u gradnji,
jer je, zasigurno, za njega bila najveća čast da svojim rukama učestvuje u ponovnom podizanju Allahovog
Mesdžida na tom svetom mjestu. Kamenje kojim su gradili Hram bilo je tako vješto isklesano da se međusobno
savršeno uklapalo dajući zidovima veliku čvrstinu, tako da nije bilo nikakve potrebe za bilo kakvom daljnjom
obradom (kako se prenosi niti čekić, niti sjekira, niti bilo kakav gvozdeni alat nije se čuo dok su gradili Hram).
Mesdžid je bio dugačak oko 60 aršina (jedan aršin iznosi od 70 do 100 cm, zavisno od toga koji narod ga
definira), širok oko 20 aršina i visok oko 30 aršina. Prozori su bili iznutra široki a izvana uski. Unutar Mesdžida,
u njegovom vrhu, nasuprot glavnih ulaznih vrata bila je sagrađena posebna prostorija, bez prozora, u koju je
pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila (Svetinja nad svetinjama, kako je imenovana u judeo-kršćanskoj
tradiciji). Ta prostorija je bila obložena čistim zlatom, a na njezinom ulazu su postavljena velika, dvokrilna vrata
od maslinova drveta. Kako se prenosi Allah, Uzvišeni je dao da pored tih vrata niknu dva drveta, sa jednog je,
poput plodova, padalo zlato, a sa drugog srebro. Ti plemeniti metali su korišteni za popločavanje Mesdžida i za
oblaganje njegovih zidova. Kada se tome dodaju biseri i merdžani koje su džini izvlačili iz morskih dubina, te
obloge od plemenitog maslinovog i kedrovog drveta, jasno je da Allahov Mesdžid, Bejtul-makdis, što ga izgradi
Sulejman, alejhisselam, u Jerusalemu, bijaše u to doba najljepša građevina na svijetu. Prenosi se da su
mnogobrojne baklje bacale takvu svjetlost na plemenite metale i ostale dragocijenosti u oblogama podova i
zidova da je Mesdžid u mrkloj noći sijao poput punog mjeseca.

Solomon Temple

Međutim sve ove izvanjske ljepote ništa su nasuprot duhovnim, unutarnjim dragocijenostima i ljepotama, koje je
Allah, Gospodar svjetova svih, pohranio na tom mjestu.
Prije svega, to je jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji (najsvetije mjesto u svetom gradu Kudsu-Jerusalemu, koji
je unutar svete zemlje Ke'nan - današnja Palestina i dijelovi Šama) na kojemu je u velikoj mjeri spušten Allahov
bereket:

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama
časnog (minnel mesdžidil-harami) u Hram daleki (ilel-mesdžidil-aqsa), čiju smo okolinu
blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali (ledhi barekna havlehu li nurihi
min ajatina). On, uistinu, sve čuje i sve vidi
(17:1).

Zatim, to mjesto je stotinama, pa čak i hiljadama godina bila kibla, prema kojoj su sljedbenici istinske Allahove
vjere svakodnevno okretali svoja lica prilikom obavljanja namaza (molitve).
I, konačno Bejtul-makdis je od svog postanka bio drugo po značaju, nakon Mesdžidil-harama u Meki (Kaba),
mjesto hodočašća svih sljedbenika Allahove vjere na Zemlji. Tako je bilo sve do izgradnje Mesdžida Resulullaha,
Muhammeda, alejhisselam, u Medini koji je postao drugo najsvetije mjesto na Zemlji, a Mesdžidul-aksa (Bejtul-
makdis) će do Sudnjeg Dana ostati treće najsvetije Allahovo mjesto na Zemlji.
Neke od blagodati koje uživaju oni što hodočaste Bejtul-makdis možemo uočiti iz dove koju je Sulejman,
alejhisselam, kako se prenosi, učio na dan kada je završena izgradnja Mesdžida u njegovo doba.
Mi vam, poštovani čitaoci, tu dovu prenosimo iz knjige ''Jerusalim-Bejtul makdis'' hafiza Mehmeda Karahodžića
koji na stranama 29. i 30. bilježi sljedeće:

7
 Sulejman as
... Pošto je Sulejman, alejhisselam, završio gradnju Mesdžida, obratio se Allahu, Uzvišenom sa dovom da mu da
tri stvari: da se njegov hukm (presuda) slaže sa Njegovim hukmom, vlast kakvu niko osim njega neće imati, da
svako ko uđe u Mesdžid samo sa namjerom da klanja, iz njega izađe čist od grijeha kao onog dana kad ga je
majka rodila.
Onda se obratio okupljenom svijetu riječima da je ovo Mesdžid Allaha Uzvišenog kojeg je i sagradio po Njegovoj
zapovijedi i da sve ono što se u njemu nalazi pripada Allahu. Svaki onaj koji bi pokušao da otuđi nešto iz njega
spadao bi u one koji žele prevariti Allaha. Potom je naredio da dovedu dva ovna u široki prostor Harema, a dva
bika pred Stijenu. Kad su to učinili, Sulejman, alejhisselam, se popeo na Stijenu i Allahu uputio ovu dovu:
''Allahu, Ti si ovu vlast i moć kao blagodat dodijelio meni i mome ocu i obasuo nas ni'metima i kerametima.
Moga oca učinio si Svojim halifom na zemlji i sudijom među Tvojim robovima, a mene njegovim nasljednikom i
halifom u njegovu narodu. Ti si Onaj koji me je odabrao za upravitelja ovog Mesdžida i odredio mi tu počast prije
nego si me i stvorio. Tebi pripada zahvala za to dobročinstvo i moć. Allahu, molim Te da onome ko uđe u ovaj
Mesdžid daš pet stvari:
da u njega ne uđe griješnik čineći tevbu (pokajanje), a da mu je Ti ne primiš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe neko ko je u strahu tražeći od Tebe sigurnost, a da mu je Ti ne daš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe bolesnik tražeći lijeka a da ga Ti ne izliječiš i ne oprostiš grijehe;
da u njega ne uđe neko iscrpljen žeđu iz mjesta gdje je velika suša a da mu Ti ne spustiš kišu na njegov kraj;
i da ne otkloniš Svoj pogled sa onoga koji uđe u njega pa sve do njegovog izlaska.
Allahu, ako si primio ovu moju dovu, neka znak toga bude primanje mojih kurbana.''
Pa se spusti vatra s neba i proširi duž čitavog horizonta, a onda se jedan plameni jezičak izdvoji, uze kurbane i
podiže ih na nebo. Zatim je Sulejman, alejhisselam, dao da se zakolju tri hiljade krava i sedam hiljada ovaca, te
došavši do mjesta koje je poznato kao prijestolje Sulejmanovo, uputio je dovu:
''Allahu, ko ovdje dođe pod teretom grijeha, oprosti mu, a onaj ko dođe pod pritiskom briga i tegoba, otkloni mu
ih!''
Kad god bi Sulejman, alejhisselam, ušao u Harem, pogledom bi odmah tražio mjesto gdje sjede siromašni, slijepi,
nijemi i bolesni, sjeo bi sa njima iz skromnosti i dignuvši pogled ka nebu, rekao bi:
''Siromah sa siromasima.'' ...

U istoj knjizi se navode još neki fadileti i divote koje su vezane za Bejtul-makdis, a koje mi ovdje takstativno
navodimo:
Strijela bi se vratila onome koji bi je odapeo prema Haremu;
Na jednim od vrata Bejtul-makdisa bio je postavljen pas od drveta. Kada bi neko opsihren prošao pored njega, on
bi zalajao i sihr bi otpao;
Vrata koja bi, prilikom prolaska kroz njih, pritisla onog ko zulum čini;
U mihrabu Bejtul-makdisa nalazio se štap koga su mogli dohvatiti samo potomci Allahovih poslanika, a ako bi
neko drugi to uradio, ruka bi mu se zapalila;
Kada bi umro vladar Benu Israila, njegovi sinovi bi se zatvorili kod mihraba Bejtul-makdisa pa bi sutra onaj koji
je bio dostojan vlasti osvanuo a ruka mu pomazana uljem;
Ulje spušteno sa neba usmjerilo bi se prema kandiljima i ispunilo ih. Potom bi se sa neba spustila vatra na
Maslinovu goru, pa prošavši kroz vrata Rahmeta stigla do Stijene i upalila kandilje. Tada bi potomci Haruna,
alejhisselam, inače zaduženi da ovaj trenutak dočekaju budni i u ibadetu rekli: ''Uzvišen je Milostivi, nema boga
osim Njega.''
Iz svega navedenog jasno se vidi da je, zasigurno, Mesdžidul-aksa, kao i Mesdžidul-haram u Meki, ''Allahova
Kuća'' (Bejtullah), a što znači da je on za Benu Israile bio simbol stalnog Allahovog prisustva (kao da Allah,
naravno samo simbolički shvaćeno, ''stanuje'' unutra). U tom simboliziranju Allahovog prisustva, uz sve
blagodati, bereket i svetost, je najveći značaj ''Bejtullaha'', kako onog u Meki (Mesdžidul-haram), tako i onog u
Jerusalemu (Mesdžidul-aksa).

8
 Sulejman as

Skica Zavjetnoga kovčega, kakva

se danas sačuvala u predaji

Osim toga što je sâm Bejtul-makdis bio simbol Allahovog prisustva među Benu Israilima (Israelćanima), takođe
je i Zavjetni kovčeg, pohranjen u posebnoj prostoriji, ''Svetinji nad svetinjama'', simbolizirao Allahovu blizinu. U
tom drvenom kovčegu, optočenim zlatom, osim kamenih ploča sa ispisanim Tevratom i nekih stvari koje su
pripadale Musau i Harunu, alejhimesselam, bila je pohranjena posebna Allahova dragocijenost, nazvana
''Sekinetun mir-Rabbikum'' što se može prevesti kao ''Smirenje od Allaha''. Iako ne znamo pravu prirodu ''Sekine''
mi možemo osnovano reći da je ''Sekina'' unosila mir, smirenje i čistotu u srca iskrenih Allahovih robova,
mu'mina (o svemu ovome vidjeti i u našem tekstu o Davudu, alejhisselam).

Sulejman, alejhisselam (III dio)

Autor: Haris Čengić
Datum: 14.11.2003.

(ovo je verzija teksta art276_1.html prilagođena za štampanje)

1. Belkisa, kraljica od Sabe

Jedna od najinteresantnijih zgoda iz života Sulejmanova, alejhisselam, svakako je njegov susret sa Belkisom,
kraljicom od Sabe. Saba je u ta vremena bilo jedno moćno i razvijeno kraljevstvo na jugu Arabijskog poluostrva,
u području Jemena. Iako su uživali mnoge Allahove blagodati, nisu vjerovali u Njega, već su obožavali sunce.
Naravno da takva nevaljalština najvećih razmjera (treba se sjetiti da je širk, odnosno pridruživanje nekoga Allahu
i obožavanje toga, najveći grijeh i najteži zločin) nije mogla da ostavi Allahovog vjerovjesnika i miljenika,
Sulejmana, alejhisselam, ravnodušnim, a on je za njih i njihovu ''vjeru'' saznao u veoma interesantnim
okolnostima.
Naime jednom prilikom je Sulejman, alejhisselam, postrojio svoje vojske, vjerovatno radi nekog pohoda ili
vježbe. Pred njim su postrojeni, sve četa do čete, stajali ljudi, džini i ptice. Nakon što je izvršio smotru izašao je iz
Jerusalema i krenuo tamo gdje je bio naumio. Na putu su naišli na jednu dolinu u kojoj je bilo dosta mravinjaka.
Tada se Sulejman, alejhisselam, uvjerio u još jednu blagodat koju mu je Allah dragi podario, jer je jasno mogao da
čuje i razumije glas jednog mrava koji je pozivao ostale pripadnike svoje vrste da se sklone u mravinjake ispred
Sulejmanove, alejhisselam, vojske kako ne bi bili pogaženi.

Allahov rob i miljenik se na to nasmijao i iz dubine srca svoga zahvalio voljenom Gospodaru, Uzvišenom:

I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice,

9
 Sulejman as
sve četa do čete, postrojeni,
i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: "O mravi, ulazite u stanove svoje da
vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!"
I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče:
"Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati tvojoj, koju si ukazao
meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me,
milošću Svojom, među dobre robove Svoje!"
(27:17-19).

Nakon nekog vremena zastali su i podigli logor. Tada je Sulejman, alejhisselam, odlučio da ponovo izvrši smotru.
Vršeći smotru ptica uočio je da nedostaje ptica pupavac, koji se udaljio bez Sulejmanova, alejhisselam, znanja i
dopuštenja. Takvo neodgovorno ponašanje razljutilo ga je u prvi mah, ali ga je njegov urođeni osjećaj za pravdu
naveo da sačeka i da vidi hoće li pupavac moći da opravda svoj izostanak prije nego se odluči da ga kazni:

I on izvrši smotru ptica, pa reče:

"Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan?
Ako mi ne donese valjano opravdanje,
teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!"
(27:20,21).

Nakon kratkog vremena pupavac žurno doleti i donese izvještaj Allahovom vjerovjesniku o onome što je saznao i
vidio. Naime ptica je zakasnila jer je letila daleko iznad predjela Arabije, sve do Sabe. Tamo je vidjela da to
kraljevstvo obožava sunce umjesto Allaha, Gospodara svih svjetova. Pupavac je odmah požurio da pronađe
Sulejmana, alejhisselam, i izvijesti ga o tome:

I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: "Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti
donosim pouzdanu vijest.
Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto
veličanstveni;
vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu, šejtan im je prikazao
lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put
pa da se klanjaju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji
zna ono što krijete i ono što na javu iznosite.
Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!"
(27:22-26).

To je svakako bilo više nego prihvatljivo opravdanje za Sulejmana, alejhisselam, koji, dosljedan svojoj od
Allaha postavljenoj zadaći, nije nimalo oklijevao da se bori da Allahova Riječ svemu gornja bude, tako da je
odlučio da odmah tome stane u kraj. Zadužio je pupavca da ponovo odleti u Sabu i njihovoj kraljici, Belkisi
dostavi njegovo pismo kojim ih poziva u islam, a time će se očevidno pokazati i to da li je ptica istinu
govorila.

Pupavac je odmah poletio sa Sulejmanovim, alejhisselam, pismom pričvršćenim za svoje tijelo. Doletivši do
Belkisine palače ptica je pronašla prostoriju u kojoj je kraljica boravila i tamo ostavila pismo na vidnom mjestu.
Nakon toga se malo izmakla i posmatrala kakva će biti njihova reakcija na primljeno pismo. Kada je kraljica
10
 Sulejman as
uočila pismo i pročitala ga shvatila je da je situacija veoma ozbiljna jer im Sulejman, alejhisselam, nije ostavljao
mnogo prostora za manevar – morali su odmah prestati sa obožavanjem sunca mimo Allaha, ili će on protiv njih
povesti džihad na Allahovu putu.
Pošto je nepobjedivost Sulejmanovih, alejhisselam, vojski bila nadaleko poznata, ona je pokušala da napravi
manevar šaljući svoje izaslanike Sulejmanu, alejhisselam, sa veoma bogatim i skupocijenim darovima ne bi li ga
malo odobrovoljila:

"Vidjećemo", reče Sulejman, "da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im
ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!" "O
velikaši", reče ona, "meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo Od
Sulejmana i glasi: 'U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene
i dođite da mi se pokorite!' O velikaši", reče ona, "savjetujte mi šta trebam u ovom
slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!" "Mi smo vrlo jaki i hrabri", rekoše oni,
"a ti se pitaš, pa, gledaj šta ćeš narediti!" "Kad carevi osvoje neki grad", reče ona,
"oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim, eto, tako oni rade.
Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti." (27:27-35).

Međutim ovakva njezina taktika unaprijed je bila osuđena na propast, jer nema tog blaga na Zemlji i svih sedam
nebesa, koje može navesti jednog Allahovog vjerovjesnika, poslanika da napusti dosljedno slijeđenje Allahovog
puta:

I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: "Zar da blagom mene pridobijete? Ono
što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se
daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći
oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene." (27:36,37).

Kada je izrekao ovu prijetnju Sulejman, alejhisselam, je već znao da neće biti potrebe za primjenom sile, jer je bio
informisan o tome da će Belkisa doći u Jerusalem da mu se pokori i htio je da joj pruži očevidne znakove
Allahove moći. U tom smislu je odlučio da prebaci njezin prijesto iz Sabe kod sebe u Jerusalem, da se vidi hoće li
ga ona prepoznati. Obratio se onima oko sebe i pitao ko je od njih u stanju da to učini:

"O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da
mi se pokore?" "Ja ću ti ga donijeti", reče Ifrit, jedan od džina, "prije nego iz ove
sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan." "A ja ću ti ga donijeti", reče
onaj koji je učio iz Knjige, "prije nego što okom trepneš." I kad Sulejman vidje da je
prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: "Ovo je blagodat Gospodara moga, koji
me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan, u svoju je korist
zahvalan, a ko je nezahvalan, pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit. Promijenite
izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!"
(27:38-41).

I ovo je jedan veoma interesantan detalj iz života Sulejmana, alejhisselam, jer je, očevidno, jedan od njegovih
drugova, čovjek blizak njemu, bio Allahov miljenik (evlija) kome je dato veliko znanje (imenovan je u gornjim
Ajetima kao ''onaj koji je znanje crpio iz Knjige Allahove'') i kome je data moć da je mogao u trenu oka da
prenosi predmete na velikim udaljenostima. U predajama je najpoznatije mišljenje da je riječ o Sulejmanovom,
alejhisselam, rođaku koji se zvao Asif ibn Berhija mada ima i drugačijih stavova. Takođe se navodi da mu je
bila data blagodat da poznaje Allahovo najveće Ime, ''Ismu-l-A'zam'' (poznat je hadis od Resulullaha,
Muhammeda, alejhisselam, da će Allah onome ko Ga zovne Njegovim najvećim Imenom ispuniti svaku
molbu) i da je tako uspio da u trenu oka prebaci Belkisino prijestolje iz Sabe u Jemenu do Jerusalema. U
svakom slučaju, Sulejman, alejhisselam, je u tome odmah ispravno prepoznao blagodat od Allaha dragog, ali i
kušnju hoće li na tom daru biti zahvalan ili neće.

11
 Sulejman as
Po naredbi Sulejmanovoj, alejhisselam, unekoliko je izmijenjen izgled njezina prijestolja koje je stajalo u istoj
dvorani u kojoj je bilo i Sulejmanovo, alejhisselam, prijestolje.
Nakon nekog vremena Belkisa, kraljica od Sabe je sa svojom pratnjom stigla u Jerusalem da se pokori Allahovom
robu i vjerovjesniku Sulejmanu, alejhisselam. Kada je ušla u dvoranu za audijencije bila je upitana da li
prepoznaje prijestolje koje je tamo vidjela pored Sulejmanovog, alejhisselam. Bila je zbunjena činjenicom da je to
prijestolje jako nalikovalo njezinom, ali vjerovatno njezina nevjerica u mogućnost da bi se ono moglo prebaciti na
tako velikoj udaljenosti brže nego li je ona stigla, ju je učinila nesigurnom pa ga nije potpuno prepoznala već je
samo rekla da prijestolje izgleda kao da je njezino. Tada joj je Sulejman, alejhisselam, odlučio pokazati još jedno
znamenje. Pozvao ju je da uđe u jednu dvoranu koja je imala tako uglačan stakleni pod da je izgledalo kao da je u
dvorani duboka voda:

I kad ona dođe, bi joj rečeno: "Je li ovakav prijesto tvoj?" "Kao da je on!", uzviknu
ona. "A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani." A da nije ispravno
vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu
nevjerničkom pripadala. "Uđi u dvoranu!", bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da
je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. "Ova je dvorana uglačanim staklom
popločana!", reče on. "Gospodaru moj,", uzviknu ona, "ja sam se prema sebi
ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!"
(27:42-44).

Prednji nam Ajeti jasno kazuju kako je Belkisa, suočena sa markantnom, snažnom i lijepom ličnošću Sulejmana,
alejhisselam, kao i sa znakovima koji su joj pokazani, u svom srcu, Allahovom milošću, otkrila svjetlost istinske
spoznaje i prihvatila islam predavši se, zajedno sa Sulejmanom, alejhisselam, Allahu, Gospodaru svih svjetova. U
predajama se navodi da ju je Sulejman, alejhisselam, nakon toga oženio i vratio nazad u Sabu da, kao njegov
namjesnik, i dalje vlada, ali sada po Allahovom zakonu Tevrata i Zebura. Tako se kraljevstvo u Jemenu
oslobodilo tmina zablude i širka i okrenulo ka svjetlosti istinske vjere, Allahovog islama.

2. Smrt Sulejmana, alejhisselam

Iako Sulejman, alejhisselam, baštini izuzetno veliku snagu, i duhovnu i materijalnu, kao i veliku deredžu
(stepen) kod Gospodara svoga, on nije bio pošteđen ljudskih, uobičajenih slabosti niti pak kušnji, jer je samo
Allah svemoguć i apsolutno lišen i najsitnije slabosti, ograničenosti i sličnosti sa bilo čime stvorenim. Čovjek
pak, pa makar to bio i Sulejman, alejhisselam, je slab, siromašan, slabostima i pogreškama sklon. Jedna od
kušnji koju je sin Davudov, alejhisselam, morao proći bila je kušnja bolesti, spomenuta u Kur'anu Časnom:

Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i njegovo bolesno tijelo na prijestolju zadržali,

ali je poslije ozdravio. "Gospodaru moj," - rekao je - "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu
niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!"
(38:34,35).

Isto tako i njegova smrt je bila veoma značajna Allahova pouka ljudima. Naime, prisustvo njemu potčinjenih
džina u zajednici Benu Israila (izgleda da su ih za života Sulejmanova, alejhisselam, svi ljudi mogli vidjeti, a
Allah najbolje zna) vjerovatno je uticalo da se u narodu rašire kojekave priče o tome da džini posjeduju veliko
znanje iz gajba (nevidljivog), pa je u Allahovoj Knjizi (Levhi-mahfuzu) zapisano da smrt Sulejmanova,
alejhisselam, bude posebna pouka i džinima i ljudima.

12
 Sulejman as

Jednom prilikom Sulejman, alejhisselam, je izdao zapovijedi džinima šta da rade i otišao u svoj mihrab da se
stojeći moli Allahu. Naslonio se na svoj drveni štap i započeo sa zikrullahom, molitvama i dovama. U tom
zanosu ljubavi prema svome Gospodaru i spominjanja, slavljenja i veličanja Njega, Jednog, Jedinog, iznenada
se suočio sa prelijepom pojavom Allahovog izaslanika, plemenitog Azraila (meleka smrti) i sa radošću mu se
odazvao. Duša Sulejmanova, alejhisselam, je nasmijana, u društvu Azrailovom, krenula u susret svome
voljenom Gospodaru, a tijelo je ostalo u stojećem položaju naslonjeno na štap. Svakome ko bi pogledao
izgledalo je kao da se on u mihrabu, duboko koncentrisan, punim srcem Allahu dragom moli, tako da su džini
nastavili da rade one poslove koje im je bio naredio. To je tako potrajalo izvijesno vrijeme (nije nam poznato
koliko je dugo Sulejmanovo, alejhisselam, tijelo ostalo u tom položaju) sve dok Odredbom Allahovom nije ta
situacija okončana. Crv koji se nalazio izvjesno vrijeme u unutrašnjosti Sulejmanova, alejhisselam, drvenog
štapa rastočio ga je, pa se štap polomio i mubarek tijelo Allahovog miljenika i vjerovjesnika palo na zemlju.
Tek tada su džini shvatili da su protekli period vremena sasvim nepotrebno naporno radili (jer im je smrću
Sulejmanovom, alejhisselam, prestala obaveza pokoravanja) i shvatili su da ne bi ostali tako dugo u poniženju
da su gajb mogli spoznati. Sve je to uticalo da se i ljudi, koji su sve to vidjeli, osvjedoče da džini ne mogu
spoznati Allahove tajne koje On otkriva samo onome kome On hoće:

A kad smo odredili da (Sulejman, alejhisselam) umre, crv koji je bio rastočio štap
njegov upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci
sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli
(34:14).

Tijelo mu je ukopano u blizini Allahovog Hrama, Mesdžida Bejtul-makdisa u Jerusalemu.

3. Zaključak

Ono što smo naprijed naveli u ovom osvrtu na život Sulejmana, alejhisselam, jasno izražava činjenicu, koju ističu
mnogi objektivni historijski promatrači, da je za vlasti njegova oca i njega zajednica Israelćana (Benu Israila)
doživjela svoj puni procvat i razvitak. U literaturi se mogu naći stavovi da je to bilo zlatno doba države i naroda
Benu Israila kako i na materijalnom planu, tako još i više (što je svakako značajnije) na duhovnom planu. U doba
Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, iskrena vjera, čestitost, poštenje, moral, milosrđe, dobročinstvo i čednost su
bili veoma rašireni i javno njegovani i favorizirani, dok su sve negativne osobine, suprotne ovim vrlinama, bile
javno suzbijane i sankcionirane. Takođe se tih osamdeset do stotinu godina, koliko je vjerovatno trajao period
njihova poslanstva i vlasti nad Israelćanima, Allahov Zakon, u to doba izražen kroz Tevrat i Zebur, dosljedno,
potpuno i čestito primijenjivao, tako da je u zemlji cvjetala pravda. Sva plemena Benu Israila bila su ujedinjena u
bratskoj ljubavi i povjerenju u jednu snažnu i čvrstu zajednicu, koja je ujedno bila i nepokolebljiva u borbi na
Allahovu putu. Trudili su se do krajnjih granica njihovih mogućnosti da Allahova Riječ gornja bude, kako kod
njih samih, tako i izvan njihovih granica koliko su mogli doprijeti. Za vlasti Davuda, alejhisselam, a još i više za
vlasti njegova sina Sulejmana, alejhisselam, ekonomija je cvjetala, naročito u oblasti trgovine i građevinarstva,
tako da se zajednica sve više razvijala i bogatila. Jerusalem je bio veoma izgrađen i lijep grad, najblistaviji i
najsjajniji u to doba u regionu, a vjerovatno i na Zemlji, sa veličanstvenim Mesdžidom, Bejtul-makdisom, što je u
mrkloj noći kao pun mjesec blistao. To veliko materijalno bogastvo koje je punilo bejtul-mal i državnu kasu je
bilo ravnomjerno raspodjeljivano kroz efikasne sisteme zekata i javnog finansiranja tako da su svi pripadnici
Benu Israila od njega imali koristi. Kada se svemu ovome dodaju i mnogobrojne mu'džize koje su otac i sin na dar
od svoga Gospodara dobili, jasno je zašto su Davud i Sulejman, alejhimesselam, među najpopularnijim i
najvoljenijim ličnostima kod Benu Israila i zašto je država Benu Israila u njihovo doba doživjela svoj vrhunac.
Kada je Sulejman, alejhisselam, preselio na ahiret njega je na prijestolju carstva Benu Israila naslijedio njegov sin
Ruhbuam (Roboam). Nije nam poznato ko je i kada naslijedio Sulejmana, alejhisselam, u emanetu Allahovog
vjerovjesništva (mi možemo sasvim osnovano pretpostaviti, mada ne sa potpunom sigurnošću, da je njegov sin
bio pobožan i čestit čovjek, ali nemamo nikakvih pouzdanih informacija da bi pretpostavili da je i on bio Allahov
vjerovjesnik), a historija nam kazuje da je nakon smrti Sulejmanove, alejhisselam, država pocijepana na dva
dijela. Postoje različita mišljenja o tome koliko je vremena proteklo do tog raskola.
13
 Sulejman as
Kitabije ističu da je do raskola došlo odmah po smrti Sulejmanovoj, alejhisselam, i oni, sasvim pogrešno i
nepravedno, njemu pripisuju krivicu za tu dekadencu i raskol, optužujući ga da je, navodno, svojim ropkinjama,
mnogoboškinjama svjesno dopuštao da se u njegovom domu mole svojim kumirima!? Oni idu i dalje od ovoga,
pa čak govore i tu blasfemiju da se on, lično, u svojoj starosti, molio kumirima!? Allahu se dragom utječemo od
ovih neistina i nepravednih optužbi na Allahovog plemenitog roba i poslanika i svjedočimo da je on apsolutno čist
od svega ovoga. Takođe i Kur'an Časni jasno ističe veliki ugled i značajan položaj koji Sulejman, alejhisselam,
kod Allaha uživa, i brani Allahovog miljenika od ovih optužbi:

On (Sulejman) je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište

(38:40);

I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije

bio nevjernik, šejtani su nevjernici ... (2:102).

Sa druge strane Ibn Kesir bilježi predaju da je Ruhbuam vladao jedinstvenom državom još sedamnaest godina i da
je tek tada došlo do rascjepa.
Uglavnom, država i zajednica Benu Israila se nakon Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, podijelila na dvije
države. Samo dva plemena (Juda i Benjamin) su priznale vlast Ruhbuama i ostalih nasljednika iz loze
Sulejmanove, alejhisselam, i oni su formirali državu po imenu Judeja na jugu. Preostala plemena su se pobunila i
formirala sjevernu državu Izrael pod vlašću Jeroboama. Izrael je bio veći i moćniji, ali je ogromni značaj i ugled
Judeje bio u tome što je Jerusalem bio njezina prijestonica i što su Bejtul-makdis i Zavjetni kovčeg tamo ostali.
Dakle, neko vrijeme nakon prestanka vladavine Allahovih poslanika i vjerovjesnika Davuda i Sulejmana,
alejhimesselam, ponovo se, nažalost, desilo to da po preseljenju Allahovog poslanika na ahiret oslabi vjera kod
njegovih sljedbenika i oni se rascijepe u različite skupine, pa čak se i sukobe međusobno. Ta nesretna i teška
događanja (nažalost niti Ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, nije bio pošteđen ovoga),
uzrokovana ljudskom slabošću, griješenjem i nemarnošću, često su se dešavala kroz historiju ljudske
civilizacije i kao da su postala neka zakonomjernost.
Allah zna nesumnjivu mudrost i ljepotu Njegove odredbe da se ovakve kušnje periodično dešavaju i da iskrenost i
snaga vjere Ademovih, alejhisselam, sinova i kćeri ima svoje cikluse uspona i padova. Vjerske Knjige, a i
historija nam kazuju da će tako biti, ako Allah dadne, sve do Sudnjeg Dana.

14