Uvod

Čovječanstvo se danas nalazi na rubu provalije ne zbog opće apokalipse koja mu visi o vratu, ta to je
samo posljedica bolesti a ne i sama bolest, već zbog njegova promašaja u svijetu "vrijednosti" u
kojemu je jedino moguć zdrav razvoj ljudskog života i njegov pravi prosperitet. To jasno dolazi do
izražaja u zapadnome svijetu koji više ne može čovječanstvu ponuditi nikakve "vrijednosti". Štoviše,
on nema ništa što bi njegovoj savjesti opravdalo njegovo postojanje, nakon što je u njemu
"demokratija" dovela do stanja koje uveliko nalikuje bankrotu, jer je već polahko počela posuđivati
elemente iz sistema Istočnog bloka, naročito u području ekonomije, a pod imenom socijalizam! 1

Stanje je jednako i u samom Istočnom bloku. Društvene teritorije, a na prvome mjestu marksizam, koji
je u početku na Istoku privukao veliki broj ljudi a kasnije i na samom Zapadu, i koji se smatra
pravcem sa obilježjem idelogije, također su vidljivo odstupile od "ideje" i sada se skoro u cjelosti
ograničavaju na "državu" i njene organizacije koje su vrlo daleko od temeljnih odrednica uzetog
pravca. Sve te teorije su, općenito, suprotstavljene iskonskoj ljudskoj naravi i njenim zahtjevima. Svoj
procvat mogu doživjeti samo u razorenim društvima, odnosno, u onim društvima u kojima se
ukorijenio diktatorski režim. Čak i u takvim društvima počinje se nazirati njihov
ekonomski/materijalni krah, a upravo je to ono na čmu se one zasnivaju i čime se hvalisu! Tako ćemo
vidjeti kako Sovjetski Savez , koji predstavlja vrhunac društvenih ustrojstava, oskudijeva u onome
2

čega je imao u izobilju čak i za vrijeme svojih careva. Vidjećemo ga kako uvozi pšenicu i druge
prehrambene artikle, prodajući svoje zlato da bi došao do hrane, a sve zbog neuspjeha društvenih
gazdinstava i zbog kraha sistema koji se suprotstavlja ljudskoj prirodi.

Čovjecanstvu je, dakle, potrebno novo vođstvo!

Vođstvo zapadnog čovjeka se primiče kraju. To nije zato što je zapadna civilizacija materijalno
zakazala, odnosno što je oslabio njen vojni i ekonomski potencijal, već zato što se završava njena
uloga s obzirom da više ne posjeduje potrebnu količinu "vrijednosti" koja bi joj dopustala vođstvo.

Ono što je svijetu potrebno jeste vođstvo koje će biti u stanju zadržati i dalje razvijati materijalni
stupanj civilizacije do kojeg je doprlo čovječanstvo, i to na način evropskog genija kada je u pitanju
materijalno stvaranje, ali koje će, isto tako, čovječanstvu pružiti nove vrijednosti, prihvatljive i
stvarne, u odnosu na one koje je ono već upoznalo, i to na originalan, pozitivan i u isto vrijeme realan
način.

Islam je jedini koji posjeduje te vrijednosti i taj način.

Znanstvena renesansa je odigrala svoju ulogu, ulogu koja se nazirala već sa samom renesansom u 16.
stoljeću, a koja je svoj puni procvat dozivjela tijekom 18. i 19. stoljeća...i koja više nije imala nove
zalihe.

Svoju ulogu je odigrao i "patriotizam" i "nacionalizam" koji su se javili u tom periodu. Isti je slučaj i
sa svim regionalnim grupisanjima u ovim stoljećima. I ona su iscrpila svoje zalihe!

Na kraju, neuspjeh su doživjeli i društveni i individualni sistemi. Nastupila je uloga islama i uloga
muslimanskog UMMETA i to u najtjeskobnijem, najočajnijem, i najnezgodnijem momentu. Nastupila
je uloga islama kojemu nije strano materijalno stvaranje na Zemlji, jer ga on smatra prioritetnom
čovjekovom zadaćom već od trenutka kada mu je Allah povjerio hilafet, a pod određenim uvjetima
tretira ga i kao bogoslužje (ibadet) te jedim od razloga čovjekova postojanja.
"Džine i ljude sam stvorio samo zato da me obozavaju."
(Az-Zarijat, 56)
Nastupila je uloga muslimanskog UMMETA da realizira ono što je Allah htio njegovom pojavom:
"Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od
nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete..."
(Ali Imran, 10)

"I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da
poslanik bude protiv vas svjedok..."
(Al-Baqara, 143)
**********
Islam, međutim, svoju ulogu može obaviti samo ako se primijeni u društvu, odnosno ako se primjeni
na nivou cijelog UMMETA. Čovječanstvo, naročito u ovom vremenu, neće da sluša samo učenje, a da
njegovu potvrdu ne vidi u stvarnom životu. U tom smislu, "bivstvovanje" muslimanskog UMMETA se
smatra prekinutim prije više stoljeća. Muslimanski UMMET, naime, nije nikakva "zemlja" u kojoj je
nekada živio islam. Nije ni "narod" čiji su preci u jednom historijskom razdoblju živjeli u islamskom
sistemu. Muslimanski UMMET je zapravo, zajednica ljudi kod kojih sve proistječe iz jasnog
islamskog puta: i njihovi životi, i razmišljanja, i pozicije, i organizacije, i vrijednosti, i kriteriji...
Ovakav ummet, sa svim obilježjima, prestao je postojati s prestankom primjene Allahova zakona na
licu Zemlje.

Ovom UMMETU se, dakle, mora "vratiti život" kako bi islam mogao obaviti svoju očekivanu zadaću
vođenja čovječanstva po drugi put.

Taj UMMET se mora "proživjeti", ummet koji sada prekriva masa pokoljenja, masa različitih
koncepcija, uređenja i sistema koji nemaju nikakve veze niti s islamom, niti s islamskim putem,
premda se još uvijek ističe kako taj UMMET postoji u tzv. islamskom svijetu!

Ja dobro znam da je put od pokušaja "proživljenja" do preuzimanja vođstva veoma dug. Ta

muslimanski UMMET ne "bivstvuje" i ne uočava se već dugo vremena. Vođstvo čovječanstva preuzele
su druge ideje i drugi narodi, druge koncepcije i drugi sistemi, i to poodavno. Evropski genij je u tom
periodu stvorio ogromnu količinu "nauke", "kulture", "organizacije", "materijalne proizvodnje"...
Čovječanstvo je sada na vrhuncu toga. Sve to, kao i oni koji ga predstavljaju, ne mogu se lahko
prestići, osobito stoga što tzv. islamski svijet ne posjeduje skoro ništa od tih ukrasa!

Ipak, ne gubeći sve ovo iz vida, nužan je "islamski preporod" ma kako bio dug put od pokušaja
"proživljenja" do preuzimanja vođstva! Taj pokušaj islamskog preporoda je, zapravo, i prvi korak koji
se nikako ne može zaobići!
**********
Da bi nam stvar bila sasvim jasna, moramo precizno poznavati pretpostavke (preduslove) ovoga
UMMETA za vođenje čovječanstva, kako ne bismo ispustili te elemente već u prvom pokušaju
preporoda.

Ovaj UMMET sada nije u stanju, a to se od njega i ne traži, da čovječanstvu ponudi vanredan skok u
materijalnom stvaralaštvu pred kojim bi se glave poginjale, i on se u tom smislu ne može nametnuti za
svjetsko vođstvo. Evropski genij ga je u ovome znatno pretekao i nije očekivati, najmanje za nekoliko
stoljeća, da bude prevaziđen u tome.

Mora se, dakle, tražiti druga pretpostavka (preduslov) – ona koja nedostaje ovoj civilizaciji!

No ovo nipošto ne znači da mi zanemarujemo materijalno stvaralaštvo. Naprotiv, mi u tom smislu

moramo uložiti maksimalan napor, ali to ne smatramo pretpostavkom kojom bismo mogli preuzeti
vođstvo čovječanstva u sadašnjoj etapi, već kao nužan faktor naše opstojnosti. Materijalni prosperite,
također, smatramo obavezom koju od nas zahtijeva "islamski koncept" koji čovjeku povjerava hilafet
na Zemlji i, pod određenim uvjetima, tretira ga kao bogoslužje (ibadet) i realizaciju cilja čovjekova
postojanja.
Mora se, dakle, tražiti druga pretpostavka za vođenje čovječanstva, koja se ne sastoji u materijalnom
prosperitetu. Ta pretpostavka ne može biti ništa drugo do "'aqida - vjersko učenje" i "menhedž –
vjerski put" koji će čovječanstvu omogućiti da sačuva kreativnost materijalnog genija pod jednom
drugom koncepcijom koja će udovoljavati potrebama ljudske prirode (fitrah) kao što joj udovoljava
materijalno stvaralaštvo. Ta 'aqida i daj menhedž se moraju praktično primjeniti u ljudskom društvu, tj.
u muslimanskom društvu.
**********
Danas sav svijet živi u "džahilijetu - neznanju" glede osnove iz koje proistječu temelji života i njegova
organiziranja; u neznanju koje nimalo ne umanjuje ovaj zapanjujući materijalni napredak i vanredno
materijalno stvaralaštvo!

Ovo neznanje se zasniva na temelju nasrtaja na Allahovu vlast na Zemlji i na najuže odlike
božanstvenosti – na Njegovu vrhovnu vlast. Džahilijet/neznanje vlast povjerava ljudima i tako ih jedne
drugima čini gospodarima, istina ne u primitivnom, prostom obliku već u formi uzimanja prava
ustanovljenja različitih koncepata i vrijednosti, propisa i zakona, organizacija i sistema, sasvim izvan
Allahova koncepta za život čovjeka, te u formi onoga što Allah nije dopustio. Iz ovog nasrtaja na
Allahovu vlast proizilazi nasrtaj na Njegove robove. Poniženost "čovjeka", općeprisutna u svim
socijalističkim režimima, kao i nasilje "pojedinca" i čitavih naroda vladavinom kapitala i
kolonijalizmom u kapitalističkim sistemima, nije ništa drugo nego jedna od posljedica nasrtaja na
Allahovu vlas i nepriznavanja dostojanstva čovjeku koje mu je Allah dao!

U ovome je islamski put specifičan. Naime, u svakom drugom sistemu osim islamskog, ljudi na ovaj
ili onaj način robuju jedni drugima. Od tog robovanja ljudi su oslobođeni jedino u islamu. Tu oni
robuju jedino Allahu, jedino od Njega primaju naredbe i samo se Njemu pokoravaju.

Ovo je tačka gdje se putevi razilaze. Ovo je taj novi koncept koji možemo dati čovječanstvu – njega i
sve one duboke tragove koje će nesumnjivo prouzrokovati u realnom životu cijeloga čovječanstva. To
je ta kvaliteta koju čovječanstvo ne posjeduje jer nije "produkt" zapadne civilizacije, jer nije produkt
evropskog genija, istočnog ili zapadnog!
**********
Mi, nesumnjivo, posjedujemo nešto novo, nešto visokokvalitetno i savršeno, nešto što čovječanstvo ne
poznaje i što nije u stanju "proizvesti"!

Međutim, ono se, kao što smo rekli, mora manifestirati u praksi i UMMET mora živjeti sa njim.
Upravo to iziskuje proces "preporoda" u muslimanskim područjima, takvog preporoda nakon kojeg će,
prije ili kasnije, uslijediti preuzimanje vođstva cijelog čovječanstva.

Kako započeti proces islamskog preporoda?

Tu su nužni vijesnici, preteće tog doba, da pojačaju ovu odlučnost i da hode zacrtanim putem, putem
potiranja džahilijeta koji se pružio na sve strane svijeta; da hode nastavljajući neku vrstu izoliranisti, s
jedne, i vrstu povezanosti s okolnim džahilijetom, s druge strane.

Ovi vijesnici koji će pojačati ovu odlučnost moraju imati svoje "znakove na putu". Pomoću njih će
spoznati prirodu svoje zadaće, suštinu svoje misije, postojanje cilja, i mjesto započinjanja dugog
putovanja. Pomoću njih će odrediti svoju poziciju u odnosu na općerašireni džahilijet... Gdje će se
susresti s ljudima, a gdje se s njima razići; koje su njihove osobine, a koje džahilijeta oko njih; kako će
se obratiti onima u džahilijetu jezikom islama i šta će im reći; oni će znati odakle će, u svemu tome,
crpiti svoju snagu, i kako će je crpiti!

Svi ovi znaci moraju se izvesti iz prvog izvora ovog vjerskog učenja ('aqida), iz Kur’ana i njegovih
osnovnih smjernica te iz koncepcije koju je Allah usadio u dušu odabrane elite kojom je na Zemlji
činio ono što je činio i koja je jedanput preusmjerila tok Historije u pravac koji je Allah htio.
Tim vijesnicima, tim očekivanim i željenim predhodnicima, i napisao sam ove "Znakove na putu".

*
Napomene redakcije:
1
Neupućenima ova činjenica može zvučati veoma iznenađujuće, međutim, doista je ovo tačan podatak. Kao svijedok
ovome mogu služiti države u zapadnoj Evropi u kojima su već dugi niz godina na vlasti ne zapadni kapitalisti nego social-
demokratkse partije (npr. Njemačka) te činjenica da mnoge zadadne kapitalističke zemlje uviđaju neophodnost raznih
vladinih socijalnih programa (npr. SAD) I posuđuju njihove modele iz socijalističkih zemalja.
2
Knjiga je objavljena 1965. godine dok je SSSR jos uvijek postojao. Međutim, i pored toga, njena tematika je i danas
itekako aktuelna. (op. redakcije
Jedinstvena Kur'anska Generacija

Postoji jedan historijski fenomen pred kojim treba da se zadrže protagonisti islamskog poziva u vjeru
na svakom mjestu i u svakom vremenu. Taj fenomen je i primaran faktor u samom metodu pozivanja i
njegovu usmjerenju.

Ovaj način pozivanja (da'wa) proizveo je jednu generaciju – generaciju ashaba, neka je Allah
zadovoljan s njima – koja zauzima istaknuto mjesto u cjelokupnoj historiji islama, pa i u historiji
čovječanstva općenito. Ona se više nikada nije ponovila. Istina, tijekom historije je bilo pojedinaca
njihova kova, no u tako impozantnom broju se nikada više nisu sastali na jednom mjestu, kao što se to
zbilo u prvom periodu života islamskog poziva. Taj fenomen je očit i zbiljski, i pred njegovim
sadržajem se treba dugo zadržati, ne bismo li mu otkrili tajnu.

Naime, i mi imamo knjigu ovog poziva (Kur'an), imamo hadis Allahova Poslanika s.a.w.s., njegovu
praktičnu uputu i premeniti životopis. Sve to imamo kao što je to imala i prva generacija koja se u
historji više nije ponovila. Nedostaje samo osoba Allahova Poslanika. Nije li u tome tajna?

Kada bi prisustvo osobe Allahova Poslanika bilo nužno za egzistiranje ove da'we i njenu
plodotvornost, Allah je u tom slučaju ne bi učinio univerzalnom, ne bi kur'ansku objavu učinio
posljednjom, niti bi njoj povjerio ljude na ovoj Zemlji sve do konačnog smaka svijet!

Allah s.w.t. je, međutim, na sebe preuzeo obavezu da će sačuvati Objavu, znajući, naravno, da ona
može egzistirati i poslijje Njegova Poslanika i davati svoje plodove. Stoga ga je pozvao Sebi, dvadeset
i tri godine nakon početka Objave, a vjeru koju mu je dostavio ostavio je da traje sve do samog smaka
svijeta...

Odsustvo osobe Allahova Poslanika, dakle, ne daje pojašnjenje tog fenomena niti ga iscrpljuje te,
stoga, moramo tragati za drugim uzrokom.

Pogledajmo u izvor s kojeg se napajala ta prva generacija – možda se i tu nešto promijenilo!

Razmotrimo i metod iz kojeg su proizašli – možda se tu nesto promijenilo!

Prvi izvor s kojeg se napajala ta generacija bio je izvor Kur'ana, samo Kur'ana. Hadis Allahova
Poslanika s.a.w.s. i njegova uputa samo je jedna od manifestacija tog izvora. Stoga je Aiša r.a., kada je
upitana o Poslanikovom moralu, rekla: "Njegov moral bio je Kur'an!" (Hadis bilježi En-Nesai.)

Kur'an je, prema tome, bio jedini izvor s kojeg su se napajali, prema kojem su se prilagođavali i iz
kojeg su izrastali. To naravno nije bio stoga što čovječanstvo u tom dobu nije imalo civilizaciju,
kulturu, nauku, pisana djela i studije... Naprotiv! Postojala je rimska civilizacija, njena kultura,
literature i zakoni, na čemu se jos uvijek zasniva današnja Evropa ili se pak nadovezuje na to. Postojali
su i ostaci grčke civilizacije, njene logike, filozofije i umjetnosti što još uvijek predstavlja izvor
zapadnog mišljenja. Postojala je i prezijska kultura sa svom svojom umjetnošću, poezijom, mitovima,
ideologijama i vladajućim sistemima. Bilo je tu i drugih bližih ili daljih kultura kao što je primjerice
indijska i kineska. Štoviše, rimska i perzijska kultura su sa sjevera, odnosno s juga, okruživale
Arabijski poluotok kad su jevrejstvo i kršćanstvo živjeli u samom njegovom srcu. Prema tome, uzrok
ograničavanja prve generacije, u periodu njena formiranja, isključivo na Kur'an nije bio taj što su
nedostajale svjetske kulture i civilizacije. Da je to doista bila smišljena namjera koja je planski
sprovođena otkriva nam i srdžba Allahova Poslanika kada je u ruci Omera b. el-Hattaba ugledao
stranicu Tevrata. Tom prilikom je rekao:

"Allaha mi, da je i Musa živ, tu među vama, ni njemu ne bi bilo dopušteno ništa drugo već da
me slijedi! " (Hadis prenosi Ebu Ja'la od Hammada, ovaj od Ša'bija, a on od Džabira.)
Postojala je, dakle, namjera Božijeg Poslanika s.a.w.s., da izvor s kojeg se napaja ta generacija, u
početnoj fazi svog formiranja, svede isključivo na Kur'an kako bi se samo njemu posvetili i kako bi
ustrajali u njegovom metodu. Stoga se i jeste jako rasrdio kada je vidio da Omer r.a. pije s nekog
drugog izvora.

Božiji Poslanik s.a.w.s. je nastojao stvoriti generaciju čistoga srca, nepomućena razuma i misli, jasne
svijesti. Nastojao ju je izvorno formirati, bez ikakva spoljnog utjecaja koji bi dolazio izvan božanskog
pravca, što je jedino Kur'an mogao da garantira.

Prva generacija je, dakle, pila samo sa jednog izvora i u historiji je imala jedinstveno mjesto. Šta se
potom dogodilo? Izvori su se pomiješali! U izvor s kojeg su pile sve potonje generacije usuta je grčka
filozofija i logika, perzijski mitovi i shvaćanja, jevrejski israilijati, kršćanska teologija i mnoge druge
primjese različitih kultura i civilizacija. Sve se to pomiješalo i s komentarom Kur'ana, islamskom
apologetikom, fikhom i usulom. Izuzev prve generacije, sve kasnije generacije su pile sa tog
zamućenog izvora. I prva generacija se nikada više nije ponovila.

Mućenje bistrine prvog izvora je i glavni uzrok očite različitosti svih kasnijih generacija od
jedinstvene, osobene prve generacije.
**********
Pored razlike u kvalitetu izvora postoji i drugi isto tako važan činilac. Riječ je o razlici u načinu
prihvaćanja (onoga što je u izvoru) kod kasnijih generacija.

Prva generacija, naime, nije čitala Kur'an s prvenstvenim ciljem da se obrazuje i dođe do novih
informacija, odnosno da se naslađuje u uživa u njemu. Ni jedan od njih nije Kur'an uzimao samo zato
da obogati i uzdigne svoj kulturni nivo zarad same kulture, niti zato da proširi svoj znanstveni ili
pravnički opus. Svaki od njih je, zapravo, prihvaćao Kur'an da bi prihvatio Božiju zapovjed koja se
ticala njega lično i zajednice u kojoj je živio, koja se ticala života koji je živio on i njegova zajednica.
Prihvaćao je tu Zapovjed da bi postupio po njoj istog momenta kada je čuje, upravo onako kao što
vojnik primi "dnevnu zapovjed" i istog se časa počne ravnati po njoj. Stoga oni nisu odjedanput
1

uzimali mnogo, jer je svaki osjećao da bi tako uzeo mnogo dužnosti i obaveza koje valja ispuniti. Zato
se zadovoljavo sa 10 ajeta, pamtio ih i potom sprovodio u život, kao što stoji u hadisu koji prenosi Ibn
Mes'ud r.a. (Ibn Kesir ga navodi u uvodu svog tefsira).

Upravo taj osjećaj – osjećaj primanja zarad sprovođenja, otkrio im je u Kur'anu nove i do tad im
nepoznate predjele užitka i nove horizonte znanja koji im se posigurno ne bi otkrili da su Kur'anu prišli
sa osjećajem istraživanja, studiranja, ili iščitavanja. Ovakav jedan pristup znatno im je olakšavao
primjenu i ublažavao težinu obaveze. Miješao je Kur'an sa njima samima i u dušama im i u životima
pretvarao ga u zbiljski životni put, u živu, pokretačku naobrazbu koja ne ostaje samo unutar mozgova
ili među koricama knjiga, već se pretvara u utjecaj i zbilju i preokreće životni put!

Ovaj Kur'an svoje blago poklanja samo onom ko mu pristupi na ovaj način - s duhom saznavanja koje
proizvode djelovanja. Kur'an naime, nije objavljen s ciljem da bude knjiga intelektualnog uživanja,
knjiga književnosti i umjetnosti, pripovijetke i historije - premda se sve to nalazi u njemu - već je
objavljen zato da bude način života - čist, božanski način!
I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao, i prema
potrebi ga objavljujemo.
(Prevod značenja Kur'ana: Al-Isra 106)
Ovaj Kur'an nije objavljen odjedanput, već u skladu s potrebama i zahtjevima kontinuiranog razvoja
misli i shvaćanja, te permanentnog uspona Zajednice i života u svim njegovim segmentima, ali i u
svezi s praktičnim problemima s kojima se muslimanska zajednica suočavala u svom svakodnevnom
životu. Tako bi objavljivan jedan ili više ajeta o jednoj posebnoj, neobičnoj situaciji ili o konkretnom
događaju govoreći ljudima, tim povodom, o njihovu duševnu stanju, oslikavao im poziciju u kojoj se
nalaze i precizirao im način djelovanja u njoj. Istodobno bi im ispravljao pogrešna rezonovanja i
postupanja, i uvijek ih, u svemu tome, vezivao za Allaha, njihova Gospodara, i isticao im Njegova
svojstva koja djeluju u kosmosu. Oni su tada osjećali da žive zajedno s nebeskim društvom (arapski:
el-mele' el-e'ala), pod direktnim Božijim nadzorom, u beskraju Njegove moći. Stoga su svoj
svakodnevni život u cijelosti prilagođavali tom autentičnom Božijem putu.

Prvu generaciju, onako valičanstvenu kakva je bila, proizveo je njen odnos prema Božijim i
Poslanikovim riječima - prihvaćanje tih riječi s ciljem njihova sprovođenja u život i življenja sa njima.
Sve potonje generacije rezultat su jednog drukčijeg odnosa - prihvatanja zarad istraživanja i
intelektualnog i duhovnog naslađivanja. I ovaj faktor je, nesumnjivo, osnovni uzrok zbog kojeg su se
sve kasnije generacije i te kako razlikovale od one prve.
**********
Postoji treći činilac koji treba registrovati i razmotriti.

Naime, prvi muslimani su se, prihvatanjem islama, istog momenta oslobađali tereta svoje predislamske
(džahilijetske) prošlosti. U trenutku ulaska u islam svaki od njih je duboko osjećao da on započinje
jedan sasvim nov život, potpuno odvojen od onog koji je živio prije toga u džahilijetu (neznanju). Sa
sumnjom, skepsom, oprezom i strahom se postavljao spram svega što je običavao raditi u tom periodu
i sve to smatrao nečasnim, nedostojnim, i neprimjernim islamu! Upravo s tim osjećanjem on je primao
novu, islamsku uputu. Ako bi ga i jedanput i nadvladala njegova strast, ako bi ga privukla neka ranija
navika, ako bi mu promakao neki islamski zahtjev...istog časa bi osjetio pogrešku i grijeh i u dubini
svoje duše oćutio snažnu potrebu za očišćenjem od toga i opet iznova pokušao biti u strogom skladu s
kur'anskom uputom.

U svijesti i osjećanjim novoga muslimana nastupao je potpuni raskid s njegovom prošlošću iz čega je
proizilazio i prekid svih veza s ranijim društvom koje je bilo oko njega. On je definitivno raskidao sa
svojom džahilijetskom sredinom i definitivno se utapao u svoju novu islamsku sredinu. Istina, on je i
dalje trgovao s nekim mnogobošcima i održavao dnevnu komunikaciju sa njima, no to je jedno, a
odvojenost misli i osjećanja je nešto sasvim drugo.

Postojala je puna odvojenost od neislamskog okruženja, od njegovih običaja, poimanja, navika i

odnosa, što je rezultat odvajanja od ideje mnogoboštva i prihvatanja vjere u jednog Boga, odvajanja od
neislamskog poimanja života i postojanja i prihvatanja islamskoga... Ta odvojenost je, dakle, rezultat
ulaska u novo islamsko društvo s njegovim novim vođstvom, te poklanjanja tome društvu i tome
vođstvu sve svoje ljubavi i odanosti, svih svojih sposobnosti i cijelog sebe.

Bio je to totalan razlaz puteva. Početak hoda novim putem značio je slobodan hod, bez pritiska života
džahilijetskog društva i bez poimanja i vrijednosti koje su vladale u njemu. No tu, u takvoj situaciji i
upravo zbog toga, musliman je nailazio na neprijatnosti i intrige, ali je u sebi dobro znao da je konačno
odlučio i opredijelio se. Džahilijetsko razmišljanje i džahilijetski način života više nisu nalazili puta do
njega.

Mi smo danas u džahilijetu poput onoga koji je zatekao islam, ili u još crnjem. Sve oko nas je
džahilijet: poimanja ljudi i njihova vjerovanja, navike i običaji, izvori obrazovanja, umjetnost i
književnost, prava i zakoni... Štoviše, znatan dio onoga što smatramo islamskom kulturom, islamskim
izvorima, islamskom filozofijom i islamskom mišlju - također je djelo ovog džahilijeta!!! Stoga se u
nama ne ustabiljuju islamske vrijednosti, a u našim umovima se ne razbistrava islamsko poimanje.
Među nama ne nastaje impozantna generacija sastavljena od ljudi kova prve generacije koju je islam
u početku proizveo.

Mi, u islamskom pokretu, u periodu izrastanja i formiranja, moramo se osloboditi svih utjecaja
džahilijeta u kojemu živimo i iz kojeg se napajamo. Moramo se iznova vratiti onom čistom izvoru s
kojeg su se napajali ljudi prve generacije, izvoru koji se garantovano nije zamutio niti ga je bilo što
dotaklo. Vratit ćemo se njemu da iz njega crpimo svoju predstavu o suštini cjelokupnog postojanja i o
suštini čovjekovog postojanja, te predstavu o ukupnim odnosima između njih dvoga i Istinske
Savršene Egzistencije Allaha dž.š.. Otud ćemo crpiti naša razumijevanja života, naše vrijednosti i
moral, naše uzuse vlasti, politike, ekonomije i drugih predpostavki ljudskog života.

Mi se danas moramo vratiti tome izvoru! Kada mu se vratimo - s osjećanjem primanja zarad
sprovođenja i ravnanja po tome, a ne s ciljem studiranja i naslađivanja - vratićemo se tome izvoru da
vidimo šta on želi od nas da budemo - pa da budemo! Na tome putu susrest ćemo se s vanrednom
umjetničkom ljepotom u Kur'nu, susrest ćemo se s prelijepim kazivanjem, s prizorima Sudnjega Dana,
s intuitivnom logikom. Susrest ćemo se, zapravo, sa svim onim za čim tragaju istraživači i sladokusci.
Mi se s tim, međutim, susrećemo usputno. To nije naš prvenstveni cilj. Naš cilj je saznati: šta Kur'an
traži od nas da činimo; kakva je globalna predodžba koju Kur'an želi da imamo; kakvu svijest o Bogu;
kakav moral traži od nas, kakvo stanje i stvaran poredak u životu?

Potom se moramo osloboditi pritiska džahilijetskog društva, džahilijetskih predodžbi, običaja i

vođstva, i to u dubini naših duša. Naša zadaća nije da se pomirimo sa stvarnošću ovog džahilijetskog
društva, niti da mu se priklonimo. Naprotiv, naše pomirenje sa džahilijetom nije moguće! Prema tome,
naša zadaća je da prvo promijenimo sebe , a odmah potom i društvo. Naš primarni zadatak je
2

promijeniti stvarnost ovoga društva - iz temelja promijeniti ovu džahilijetsku stvarnost! Ona u svojoj
osnovi proturječi islamskom putu i islamskoj koncepciji. Ova stvarnost, naime, silom i pritiskom nam
zabranjuje da živimo onako kako to od nas traži Božanski Zakon!

Prvi korak na našem putu jeste taj da se izdignemo iznad ovog džahilijetskog društva, iznad njegovih
vrijednosti i koncepata. Nimalo ne smijemo odstupiti od naših vrijednosti i naših koncepata kako se
već na pola puta ne bismo ponovo susreli sa njim. To nikako! Naši putevi se totalno razilaze. Ako
napravimo i jedan zajednički korak, potpuno ćemo izgubiti pravac, i izgubit ćemo put!

Na našem putu nailazit ćemo na mnoge nevolje i teškoće i od nas će se zahtijevati ogromne žrtve.
Međutim, mi drugog izbora nemamo ako želimo slijediti put prve generacije kojom je Allah utemeljio
Svoj put i koju je pomogao protiv džahilijeta.

Dobro je da uvijek budemo svjesni prirode našeg pravca, naše pozicije i prirode puta koji moramo
preći da bismo izašli iz džahilijeta upravo onako kako je iz njega izašla jedinstvena kur'anska
generacija.
--------------------------------------------------------------

1
Kao što ih Allah u Kur'anu opisuje dajući primjer svima nama: I oni (vjernici) govore: "Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo
se vratiti." (Prevod značenja Kur'ana 2:285) (op. redakcije.)
2
Kao što Allah u Kur'anu kaže: "Zaista, Allah neće promijeniti stanje jednog naroda, sve dok taj narod ne izmijeni sebe!" (Prevod značenja Kur'ana
13:11) (op. redakcije.)
NARAV KUR'ANSKOG METODA

Mekkanski dio Kur'ana je Posalaniku s.a.w.s. objavljivan trinaest punih godina i za svo to vrijeme
govorio mu je samo o jednom problemu, o problemu koji se suštinski ne mijenja. Način izlaganja tog
problema se, međutim, skoro ni jednom nije ponovio. Tako je Kur'an svaki put taj problem iznova
činio novim, kao da ga tretira po priv put.

Govorio je o prvom zahtijevu, o najvećem zahtijevu, o temeljnom zahtjevu nove vjere. Govorio je o
vjerovanju i njegovom osnovnom segmentu - odnosu između čovjeka i Boga (uluhijjet i 'ubudijjet).

S tim se obraćao čovjeku kao čovjeku. U tom smislu arapski čovjek tog vremena jednak je arapskom
čovjeku svakog drugog vremena, kao što je jednak i svaki drugi čovjek , kako u tom tako i u svim
drugim vremenima.

To je, zapravo, pitanje Čovjeka koje se nikada ne mijenja, pitanje njegova egzistiranja na ovom svijetu
i pitanje njegova kraja, zatim pitanje njegova odnosa s ovim svijetom i živim bićima oko njega, pitanje
njegova odnosa prema Stvoritelju tog svijeta i tih živih bića… To se, dakle, nikada ne mijenja jer je
riječ o postojanju i o samom čovjeku kao takvom.

Mekkanski Kur'an je čovjeku objašnjavao tajnu njegova postojanja i postojanja svijeta oko nejga.
Govorio mu je: ko je on, odakle je došao, zašto je došao, gdje će na kraju otići, ko ga je iz ništavila i
svijeta nepoznatog doveo ovamo, ko će ga odvesti odavde i kakav će mu tamo kraj biti. Govorio mu
je: šta je ovo postojanje koje on osjeća da iza njega stoji Nepznato koje ga nadzire, a koje ne vidi; ko
je stvorio svu ovu egzistenciju prepunu tajni - ko njome upravlja i ko je preokreće; ko je uvijek iznova
obnavlja i ko je tako mijenja. Također mu je govorio kako da se ponaša perma Stovritelju ovog
kosmosa, ali i sa samim kosmosom, i objašnjavao mu kako ljudi treba da komuniciraju među sobom.

Riječ je, dakle, o najznačajnijem pitanju i na njemu se temelji cjelokupno čovjekovo egzistiranje. Ono
će i dalje ostati najznačajnije, sve do Konačnog kraja.

Tako je proteklo punih trinaest godina u utvrđuvanju ovog pitanja koje suštinski obuhvata cjelokupan
čovjekov život u svim vidovima njegova ispoljavanja.

Mekkanski dio Kur'ana ni jednog momenta nije izašao iz okvira ovog temeljnog pitanja niti se
pozabavio bilo čim što je u vezi s praktičnim uređenjem života, sve dok se nije dalo primjerno
pojašnjenje i dok se sve komponente ovog pitanja nisu čvrsto ustabilile u srcima odabrane skupine
ljudi. Njih je Allah odredio da oni ponesu ovu vjeru i da ustroje svaran životni poredak u kojemu će
ona dobiti svoj praktični izraz.

Nosioci islamske ideje i zagovornici uspostavljanja takvog društvenog poretka u kojemu će vjerski
propisi biti praktično sprovedeni u život, moraju se, dakako, dugo zadržati pred ovim značajnim
fenomenom. Riječ je, razumije se, o činjenici da je mekkanski dio Kur'ana punih trineaset godina imao
isljučivu namjeru da dobro učvrsti ovo islamsko vjerovanje. Za sve to vrijeme on se nije pozabavio ni
jednom pojedinosti društvenog poretka ne kojem bi se održavao, niti pak zakonodavstvom koje bi
muslimansko društvo trebalo primjenjivati.

Božija mudrost je htjela da prvo pitanje kojim se pozabavio islamski poziv (da'wa) još od samog
početka Objave, bude pitanje vjerovanja. Htjela je, također, da Božiji Poslanik svoje prve korake na
putu ovog poziva načini pozivajući ljude da posvjedoče da "nema drugog boga osim Allaha", i da svoj
poziv nastavi upoznajući ih s njihovim istinskim Gospodarom kojemu jedino traba da robuju.

Na prvi pogled, i ljudski gledano, to nije bio i najlakši put do arapskih srca! Naime, oni su sasvim
dobro znali šta u njihovom jeziku znači riječ "Bog" i šta podrazumijevaju rijeci: "Nema drugog Boga
osim Allaha!" Vrlo dobro su znali da Božanstvo (uluhijjet) znači vrhovnu vlast, da vjerovanje u samo
jedno Božanstvo, u Allaha Uzvišenog, znači uzurpaciju vlasti koju su sprovodili vračevi, svećenici,
namjesnici i vladari i njenu cjelovitu predaju samo Allahu... Cjelovitu predaju vlasti samo Allahu:
vlasti nad savjestima, nad obredima i svakodnevnim životom, vlasti u imetku i sudstvu, vlasti nad
dušama i tijelima ljudi... Vrlo dobro su znali da je "Nema drugog Boga osim Allaha" atak na svu
zemaljsku vlast koja je sebi prigrabila najuže karakteristike Božanstva, da je to atak na ukupno stanje
koje je proisteklo iz tog grabeža, da je to otvoren sukob s vlašću koja upravalja zakonom koji je sama
izmislila, a koji Allah nije dopustio... Arapima, koji su dobro poznavali svoj jezik i koji su, prema
tome, znali pravi sadržaj poziva "Nema drugog boga osim Allaha" nije bilo nepoznato šta taj poziv
predstavlja za njihovo postojeće stanje, za njihove pozicije i vlasti. Stoga i jesu taj poziv, ili bolje reći
tu revoluciju, dočekali onako žestoko i suporostavili joj se krvavo, što je svakome odveć poznato...

Zašto je upravo to bilo početni korak ovog poziva? Zašto je Božija mudrost odredila da on započne sa
svim ovim teškoćoma?

Kada je Božiji Poslanik s.a.w.s. poslat s ovom vjerom, najplodnija i najbogatija arapska područja nisu
bila u njihovim rukama, već su njima gospodaraili drugi narodi!

Na sjeveru je cijeli Šam (današnja Sirija) bio potčinjen Rimljanima. Njim su upravljali arapski
namjesnici koje su Rimljani postavljali. S druge strane, na jugu, cijeli Jemen je bio potčinjen
Perzijancima, te su i oni tu imenovali svoje arapske namjesnike. Arapi su držali samo Hidžaz, Tihamu,
Nedžd i neplodna pustinjska područja u kojima bi se tu i tamo našla poneka plodna oaza!

Možda će neko da kaže: "Muhammed s.a.w.s., s obzirom na to da je bio povjerljiv i iskren i da ga je

još prije poslanstva pleme Qurejš izabralo da presudi kod postavljanja crnog kamena i prihvatilo
njegovu presudu, dakle petnaest godina prije no što je primio Objavu, kao najutjecajnijeg člana Benu
Hašima koji je bio najelitniji dio Qurešija, mogao je kao takav svoj poziv nacionalno proklamirati s
ciljem homogeniziranja arapskih plemena koja su nagrizala svakojaki sporovi i razdirali ih međusobni
sukobi. Mogao je svoj poziv, dakle, nacionalno usmjeriti kako bi od kolonijalnih imperija povratio
otetu arapsku zemlju, sa sjevera od Rimljanja, a s juga od Perzijanaca. Tako je mogao visoko uzdići
zastavu arabizma i uspostaviti nacinolano jedinstvo na cijeloj teritoriji Poluotoka".

Možda će neko da kaže: "Da je Božiji Poslanik s.a.w.s. ovako usmjerio svoj poziv, nesumnjivo bi mu
se odazvala sva arapska plemena. Istodobno, ne bi morao čitavih trinaest godina trpjeti zbog
orjentacije koja je bila suprotna interesima vladajućih krugova na Poluotoku!"

Možda će, opet, neko reći: "Muhammed s.a.w.s. nakon što bi mu se Arapi odazvali i povjerili mu vlast
i upravljanje i nakon što bi u svoje ruke preuzeo svu vlast i slavu, lahko to mogao iskoristiti za
učvršćivanje monoteističkog vjerovanja s kojim je poslat, te za pridobijanje ljudi da se potčine vlasti
svoga Gospodara nakon što ih je pridobio da se potčinje njegovoj ljudskoj vlasti!"

Uzvišeni Allah, koji je Najmudriji i Najveći Znalac, svog Poslanika, međutim, nije usmjerio u tome
pravcu! Naprotiv, usmjerio ga je da se suprostavi principom "Nema drugog boga osim Allaha" i da,
zajedno sa malobrojnom skupinom svojih pristalica, pretrpi sve one užase i teškoće!

Zašto? Ta Allah Uzvišeni neće svoga Poslanika i vjernike koji su sa njim, prisliti na nešto ružno i
neprijatno! On, Uzvišeni, znao je da to nije ispravan put. Nije pravi put to da se zemlja oslobodi iz
ruku rimskog ili perzijskog nasilnika i preda se u ruke arapskog nasilnika. Svaki nasilnik je nasilnik!
Zemlja pripada Allahu i mora se Njemu predati. No Allahu se može predati samo ako se nad njom
digne zastava LA ILAHE ILLALLAH (Nema drugog boga osim Allaha). Nije, dakle, ispravan put taj
da se ljudi na ovoj Zemlji oslobode od rimskog ili perzijskog silnika i prepuste se arapskom silniku. Ta
svaki silnik je silnik, ma ko on bio! Ljudi su jedino Allahovi robovi, a to mogu biti samo onda kad se
digne zastava LA ILAHE ILLALLAH - Nema drugog boga osim Allaha, što Arapin koji dobro
poznaje značenje svog jezika vrlo dobro razumije: nema vladarenja osim Božijeg, nema zakona osim
onog koji je od Boga, nema vlasti niko ni nad kim jer sva vlast pripada samo Bogu i jer je 'nacija' koju
islam želi ljudima vjerskog karaktera, vjerska nacija, u kojoj je pod Allaovom zastavom potpuno
jednak Arapin, Rimljanin, Perzijanac i svi drugi narodi i rase.

To je ispravan put...

U vrijeme kada je Božiji Poslanik s.a.w.s. poslat sa ovom vjerom, arapsko društvo je bilo krajnje
ekstremno u pogledu podjele bogatstva i pravde. Malobrojna skupina je u svojim rukama držala skoro
cjelokupan kapital i trgovinu. Uz to je prakticirala i kamatu što je doprinosilo da joj se kapital i
trgovina enormno povećavaju. Ogromna većina ljudi je imala samo neimaštinu i glad. Onaj ko ima
bogatstvo ima i ugled i položaj u društvu, dok ostali, koji čine ogromnu većinu, nemaju ni jedno ni
drugo!

Možda će ovdje neko reći: "Muhammed s.a.w.s. je svom pozivu mogao dati društveni karakter i tako
najaviti rat aristrokaciji. Mogao ga je usmjeriti na preuređenje postojećeg stanja s ciljem da se
bogatstvo bogatih vrati siromašnima."

Možda će neko još reci: "Da je Božiji Poslanik s.a.w.s. ovako postupio sa svojim pozivom, arapsko
društvo bi se nesumnjivo podjelilo na dva dijela. Na jednoj strani bi bila ogromna većina ljudi koji bi
prihvatili tu novu ideju i pobunili se protiv tiranije kapitala, časti i ugleda, dok bi na drugoj strani bila
skupina koja bi nastojala sačuvati postojeće stanje. U tom slučaju se ne bi desilo ono što se desilo - da
cjelokupno društvo, izuzev doista rijetkih pojedinaca zajednički ustane protiv principa LA ILAHE
ILLALLAH!"

Možda će reći također i ovo: "Muhammed s.a.w.s. je, nakon što bi mu se odazvalo to ogromno
mnoštvo koje bi on predvodio i pomoću kojeg bi bez teškoće savladao i pokorio onu malobrojnu
skupinu, to svoje mjesto i vlast lahko mogao iskoristiti za učvršćivanje monoteističkog vjerovanja
('aqidetu et-tewhid) s kojim ga je poslao njegov Gospodar. Tako je lahko mogao pridobiti ljude da se
potčine vlasti svoga Gospodara, kad ih je već pridobio da se potčine njegovoj ljudskoj vlasti."

Uzvišeni Allah, koji je Najmudriji i Najveći Znalac, svog Poslanika, međutim, nije usmjerio u tom
pravcu...

Allah je, naravno, znao da to nije pravi put. Znao je da društvena pravda nužno mora proisticati iz
općeg vjerovanja/uvjerenja konkretnog društva koje rješenje svakog pitanja podvrgava Božijim
propisima i koje dobrovoljno i rado prihvata Allahove odredbe u pogledu pravedne raspodjele i
zajedničke skrbi svih sudionika, čime se u srcu i onoga koji uzima i onoga koji daje podjednako
učvršćuje uvjerenje da on na taj način izvršava zakon koji je Bog propisao. Uz to svaki učesnik u
pokornosti ovom zakonu očekuje najljepše rezultate i svako dobro kako na ovom, tako i na budućem
svijetu. Tako ljudskim srcima ne ovladava požuda i zavist niti se sve mora rješavati silom, strahom i
terorom! Tako se ne kvare ljudska srca i ne sputavaju se duhovi, kao što se to dešava u porecima koji
se ne zasnivanu na principu LA ILAHE ILLALLAH!

Kada je poslat Božiji Poslanik s.a.w.s. moralni nivo Arabijskog poluotoka bio je, osim nekih
nepatvorenih beduinskih vrlina, na najnižoj mogućoj razini.

U društvu su u dobroj mjeri bili rašireni svakojaki oblici nepravde, o čemu rječito govori mudrost
pjesnika Zuhejra b. Ebi Silmija:
Ko se ne brani oružjem svojim, zdrobljen će biti
a ko nasilje ne čini, samog će ga nasilje stići!

To nedvosmisleno izražava i općepoznati stav u predislamskom periodu: "Pomozi svoga brata i kada je
nepravedan i kada se njemu nepravda čini!"

Alkohol i kocka su obavezni pratioci bolesnog društva i, štoviše, oni su njegov ponos! Njime obiluje
cjelokupna predislamska poezija!

Prostitucija, u svim svojim oblicima, je jedno od znamenja takvog društva! To je opće pravilo i odnosi
se na svako neislamsko (džahilijjetsko) društvo, kako u prošlosti tako i danas. Arapsko predislamsko
društvo je, u tom smislu, izgledalo ovako (kako ga je opisala Aiša r.a.):

"U džahilijjetu (predislamkom društvu) su postojale četiri vrste bračnih veza. Jedna od njih je bila
poput današnjeg braka: čovjek od drugog čovjeka zaprosi njegovu štićenicu ili kćerku, zaprosi je i
potom oženi. Druga vrsta braka je bila takva da čovjek svojoj ženi, odmah nakon prestanka njenog
menstrualnog ciklusa, kaže: 'Otiđi kod tog i tog čovjeka i zamoli ga da spava stobom!' Zatim joj se ne
bi približavao u postelji sve dok se ne ustanovi da li je zatrudnjela od onog čovjeka kojem je išla!
Kada bi se to ustanovilo, onda bi joj prilazio njen čovjek kada to pozeli. On je, naime, to činio u želji
da mu djete bude plemenitog porijekla! Bio je to tzv. brak nabavke. Treća vrsta bračne veze: sakupilo
bi se nekoliko ljudi, čiji bi broj obavezno bio manje nego deset, i otišli bi kod jedne žene. Svako od
njih bi općio s njom. Ako bi tu zanijela i poslije rodila dijete, nekoliko noći nakon poroda ona bi ih sve
pozvala k sebi, a ni jedan se ne bi smio ne odazvati. Sakupili bi se kod nje, a ona bi im rekla: 'Svi znate
šta ste uradili! Ja sam, evo, rodila. Dijete je tvoje!' Tako bi imenovala onog koji joj se najviše dopadne
i dijete bi se smatralo njegovim! Imenovani ga se nije mogao odreći! Četvrta vrsta bračne veze:
sakupilo bi se mnogo ljudi i otišli bi kod jedne žene. Ona nikoga od njih nije mogla vratiti. Bile su to
prostitutke. One su na svojim vratima imale okačene zastavice kao oznake. Ko god je htio, mogao je
ući kod njih. Ako bi neka od njih zatrudnjela i dijete rodila, oni bi se sakupili kod nje i prema izgledu
djetete nastojali bi prepoznati oca! Dijete bi pripisali onom ko im je izgledao najvjerovatnijim ocem i
on bi ga prisvojio. Dijete bi se zvalo njegovim i on ga se nije imao pravo odreći!" (Ovo bilježi Buhari
u poglavlju o braku!)

Ovdje će možda neko reći: "Muhammed s.a.w.s. je svoj poziv mogao učiniti reformističkim i tako
akcenat staviti na popravljanje općeg morala, na čišćenje društva, i oplemenjivanje ljudskih duša."

Neko će možda još primjetiti: "On s.a.w.s. je i u to vrijeme mogao naći, kao što, uostalom, svaki etički
reformator može naci u svakoj sredini, dobre ljude kojima smeta nečist koja ih okružuje i koje bi
svakako ponijela gordost i muževnost da se odazovu pozivu za reformu i pročišćenje."

Neko će možda reći: "Da je Božiji Poslanik s.a.w.s. tako postupio odmah na početku bi mu se odazvala
najbolja skupina ljudi, čiji je moral čist, a duše neporočne, i zahvaljujući tome oni bi lakho prihvatili
njegovu vjeru i širili je među ljudima. Ovako je poziv LA ILAHE ILLALLAH izazvao žestok optor na
samom početku puta."

Uzvišeni Allah je, naravno, znao da ni to nije pravi put! Znao je da se moral može popraviti samo na
temelju vjerovanja koje postavlja kriterije i ustanovljuje vrijednosti, ali koje postavlja i vlast na koju se
oni oslanjaju, te kompetencije koje ta vlast posjeduje i koje sprovodi kako prema onima koji se drže
tih kriterija i tih vrijednosti, tako i prema onima koji ih krše. Naime, prije no što se učvrsti to
vjerovanje i prije no što se precizira ta vlast, sve vrijednosti ostaju labilne kao i sav moral koji se
zasniva na njima, bez čvrstog uzusa, bez uporišta i bez primjerne nagrade ili kazne!

Kada se, nakon ogromnog truda, vjerovanje učvrstilo i kada se ustabilila vlast na koju se naslanjalo...
Kada su ljudi upoznali svoga Gospodara i samo Njega obožavati počeli... Kada su se oslobodili vlasti
robova i slasti... Kada se u njihovim srcima dobro učvrstilo LA ILAHE ILLALLAH... Allah je s tim i
takvim ljudima učinio sve što bi iko zamisliti mogao... Zemlja se očistila od "Rimljana i Perzijanaca",
ne zato da bi se na njoj uspostavila vlast "Arapa", već da bi se uspostavila vlast "Allahova"! Zemlja se
očistila od vlasti svakog silnika - rimskog, perzijskog i arapskog podjednako...
Društvo se očistilo od nepravde svake vrste. Uspostavljen je "islamski poredak" koji sprovodi
Božansku pravdu, koji vrjednuje Božanskim kriterijima i koji samo u Božije ime visoko diže zastavu
društvene pravdne. Tu zastavu on zove ISLAM i ne veze je ni za što drugo. Na njoj piše samo: LA
ILAHE ILLALLAH!

Očistili su se ljudi i njihov moral i prosvjetlile se duše i srca do te mjere da čak nije bilo ni potrebe,
osim u vrlo rijetkim slučajevima, za kaznama i opomenama koje je Bog propisao! Nadzor i kontrola su
kod njih bili u svijestima, a sva žudnja u postizanju Božijeg zadovoljstva i Njegove nagrade. Život i
strah od Njegove srdžbe i Njegove kazne zauzeli su mjesto kontrole i kaznenog zakona.

Čovječanstvo je, kao nikada prije, postiglo vrhunac reda, morala i ovosvjetskog života. Nikada to nije
postiglo ni kasnije, osim pod islamskom vlašću!

Sve je to postignuto stoga što su oni koji su uspstavili ovu vjeru u formi države, sistema, zakona i
propisa, najprije tu vjeru uspostavili u svojim svijestima i životu u vidu vjerovanja, morala, pobožnosti
i svakodnevnog življenja. Njima je, za uspostavljanje ove vjere, dato samo jedno obećanje u kojem
nije bilo niti pobjede niti vlasti, pa čak ni same te vjere pod njihovim rukovodstvom... Samo jedno
obećanje - DŽENNET! To je sve što im je obećano za iscrpljujuću borbu, za teške patnje, za širenje
vjere i suprotstavljanje džahilijjetu (neznanju) onim što preziru vlastodršci svakog vremena i prostora -
s LA ILAHE ILLALLAH!

Kada ih je Allah na svakakve kušnje stavio, pa se stripili, kada njihove duše više nisu imale prohtjeva
za sebe, kada je bilo očito da oni na ovom svijetu ne očekuju nikakvu nagradu, ma kakva ona bila,
makar i pobjeda ove vjere pod njihovim rukovođenjem i njena primjena na Zemlji zahvaljujući
njihovu trudu i kada se više nisu ponosili svojim precima ili svojim narodom, zavičajem ili zemljom,
porodicom ili kućom... Kada se sve to kod njih postiglo bilo je jasno da su dostojni velikog povjerenja
- povjerenja da bdiju nad vjerom u kojoj sva vlast pripada izključivo Bogu Uzvišenom: u srcima, u
svijestima, u načinu zivota, u vjerskim obredima, u dušama i imetku, u svakom stanju i situaciji;
povjerenja vlasti koja im se daje da je primjenjuju u skladu s Božijim Zakonom i s Božijom Pravdom,
ali da od te vlasti za sebe nemaju ništa, niti za svoju porodicu, narod ili rasu. Sva vlast koja je u
njihovim rukama pripada smo Bogu, i Njegovoj vjeri i Njegovom Zakonu, jer znaju da je sve to od
Njega, da im je tu vlas On dao.

Ovaj blagoslovljeni metod, međutim, ne bi polučio ovako značajne rezultate da vjerski poziv (da'wa)
nije započeo onako kako je započeo i da nije digao samo jednu zastavu, zastavu LA ILAHE
ILLALLAH, i nikakvu drugu pored nje; da taj poziv nije išao ovim naizgled teškim i mukotrpnim, a u
suštini lahkim i blagoslovljenim putem.

Ovaj blagoslovljeni metod ne bi bio u cjelosti posvećen Bogu da je poziv u svojim prvim koracima
imao obilježje nacionalnog, društvenog, etičkog...ili da je uz svoj jedini moto - LA ILAHE
ILLALLAH - imao još bilo kakav drugi.

Tako je cjelokupan mekkanski dio Kur'ana posvećen učvršćivanju LA ILAHE ILLALLAH u srcima i
svijesti ljudi. On je sav u znaku tog puta i pored njegove, naizgled, mukotrpnosti i u znaku
izbjegavanja svih drugih sporednih puteva. On je u znaku ustrajnosti na tom putu.

Sto se pak tiče jedne kur'anske preokupacije ovog perioda - pitanja vjerovanja - i njegova nezalaženja
u pojednisti sisema na kojima se bazira i u zakone kojima se uređuju međuljudski odnosi, ona je
značajan stavak i njega nosioci vjerskog poziva moraju savjesno razmotriti.

Naime, to je uslovila sama priroda ove vjere jer se ona u cjelosti zasniva na principu Jednog
Božanstva. Sve njene regulative i svi njeni propisi proističu iz ovog velikog korjena. I kao što
ogromno, visoko društvo, prostrana hlada i ispreplitanih grana, vinuto u visine, mora imati korijen
duboko u zemlji i pružen daleko na sve strane, koji odgovara njegovim dimenzijama, tako i ova vjera...
Njen sistem obuhvaća cijeli život i bavi se velikim i malim pitanjima čovječanstva. On uređuje
čovjekov život ne samo na ovom, već i na budućem svijetu i ne samo pojavnom već i u nevidljivom,
skrivenom svijetu; ne samo u vidljivim, materijalnim komunikacijama, već i u dubinama svijesti i
najskrovitijim tajnama i namjerama. On je čitava jedna organizacija - ogromna, široka i prostrana, i
prema tome mora imati korijenje i dubine srazmjerne toj ogromnosti, prostranosti, utemeljenosti i
raširenosti.

Ovo je jedna dimenzija tajne ove vjere i njene naravi. Ona određuje metod u njenoj izgradnji i trajanju.
Ona prepušta izgradnju vjerovanja i njegovo ukorjenjenje, njegovu širinu i dubinu, svim izdancima
ljudske duše. Ova dimenzija pokazuje način ispravnog formiranja, garanciju mogućnosti i usklađenost
između vidljivog dijela drveta i njegova korijenja duboko u zemlji.

Kada se, u svojim velikim dubinama, jedanput učvrsti vjerovanje LA ILAHE ILLALLAH, u isto
vrijeme se, zajedno sa njim, učvršćuje i čitav sistem u kojem se to LA ILAHE ILLALLAH
manifestira. Tako se pokazuje da je to jedini sistem koji prihvaćuju duše u kojima se učvrstilo
vjerovanje i koje su mu se odmah na početku sasvim prepustile, čak i prije no što su im pojašnjene
njegove pojedinosti i propisi! Ta pokornost odmah na početku je, zapravo, zahtjev samog vjerovanja
(imana). Zahvaljujući tome duše sa zadovoljstvom prihvataju sve islamske regulative i propise koji im
se poslije pojasne i ničemu se ne opiru niti dvoume u pogledu praktične primjene svakog novog
saznanja. Na taj način je dokinut alkohol, kamata, kocka i sva ostala džahilijjetska praksa. Sve je to
dokinuto samo kur'anskim ajetima ili riječima Božijeg Poslanika s.a.w.s.! Za nešto od svega toga
zemaljske vlade se, međutim, trude svojim zakonima i propisima, svojim poveljama i konvencijama,
vojskom i organima vlasti, propagandom i informisanjem, i jedino što uspijevaju jeste sputati javno
kršenje propisa! U isto vrijeme društvo im stenje u moru zabranjenih stvari i poroka! Druga dimenzija
naravi ove vjere ogleda se u tom pravilnom metodu. Ova vjera zapravo i jeste jedan ozbiljan,
dinamičan i praktičan način života (menhedž). Ona je i došla s ciljem da uredi život u njegovoj
praktičnoj formi i da njegovu konkretnu stvarnost potčini svojim kriterijima: da je odobri, korigira ili
da je iz temelja promijeni. Stoga se njeni propisi i odnose samo na stvarne situacije u društvu koje
odmah na početku prizna vlast Božiju.

Islam nije teorija koja se bavi pretpostavkama! Islam je način života i bavi se stvarnošću. Za to je,
prije svega, potrebno muslimansko društvo koje doslovno prihvata vjerovanje da 'nema drugog boga
osim Allaha' i da sva vlast pripada isključivo Njemu; da osim Allaha nikome drugom ne prizna
vladarenje i da se ne pomiri ni s jednim poretkom koji se ne zasniva na ovom principu.

Kada se jedno takvo društvo doista uspostavi, ono će tek tada imati svoj stvarni život koji će iziskivati
uređenje i zakonske regulative. Islam tek tada, i samo u tom slučaju, počinje utvrđivati te regulative i
propisivati zakone narodu koji se suštinski opredijelio za to i koje je sve drugo u tom smislu odbacio.

Sljedbenici ovog vjerovanja obavezno moraju imati vlast nad samima sobom i nad svojim društvom.
Ona će garantirati sprovođenje zakonskih propisa i regulativa, što će cijelom sistemu obezbijediti
potrebno poštovanje, a zakonodavstvu ozbiljnost. Sama stvarnost života ovoga društva, zapravo, sama
po sebi nameće časovitu primjenu zakonskih uredbi.

Primjerice, muslimani u Mekki nisu imali vlasti nad sobom niti nad svojim društvom. Tako nisu ni
imali svoj stvarni, nezavisni život koji bi uređivali u skladu s Božijim Zakonom. Stoga im Allah u tom
periodu nije ni objavljivao zakonske propise i uredbe, već samo čisto vjerovanje i moral koji je
proistjecao iz njega. Tek kada su u Medini formirali državu koja je imala svoju vlast, tek tada su im
objavljivani zakoni i tek tada je ustrojavan poredak koji je udovoljavao realnim zahtjevima tog
muslimanskog društva čiju je realizaciju preuzela država sa svojom novom vlašću.

Allah im nije objavio društveni poredak i zakonske propise u Mekki da bi ih sačuvali tako
pripremljene i odmah ih primjenili samim formiranjem države u Medini. Ne, to nije prava priroda ove
vjere! Ona je mnogo realnija i znatno temeljitija. Ona ne pretpostavlja probleme da bi unaprijed
pretpostavila i njihova rješenja. Tek kada se muslimansko društvo u cjelosti potčini Božijem Zakonu i
kada odbaci svaki drugi zakon, islam se tek tada suočava s njegovim realitetom u svom njegovom
obimu, njegovoj formi, faktorima i okolnostima i tek tada, u skladu s tim, donosi propise.

Oni koji danas od islama traže da precizno formulira svoje stavove, da modelira društveni poredak i
oblikuje propise kojima se uređuje cjelokupan život, dok na Zemlji ne postoji niti jedno društvo koje je
zbilja prihvatilo jedino Allahov Zakon i svaki drugi odbacilo, uz posjedovanje vlasti koja taj Zakon
štiti i primjenjuje..., oni koji to traže ne poznaju pravu prirodu ove vjere niti njen način djelovanja u
životu, onako kako to Allah traži.

Oni od islama traže da promijeni svoju narav, svoj metod i historijsko iskustvo i da se tako približi
ljudskim teorijama i metodama. Oni ga nastoje ubrzati mimo njegova prirodnog puta i koraka kako bi
udovoljio njihovim trenutačnim željama koje uzrokuju unutarnji porazi u dušama im naspram sićušnih,
ljudskih organizacija. Traže da islam formulira sebe u kontekstu kojekakvih teorija i pretpostavki i da
se suoči sa nepostojećom budućnošću! Allah, međutim, želi da ova vjera bude onakva kakvu On hoće -
vjerovanje koje ispunjava srce i savjesti nameće svoju vlast; vjerovanje čiji je osnovni zahtjev da se
ljudi pokoravaju samo i isključivo Bogu i da private samo Njegove propise. Tek pošto se nađu ljudi
čije je vjerovanje baš ovakvo i kada oni preuzmu pravu vlast u svome društvu, tek tada se počinju
donositi propisi za njihove praktične potrebe i tek tada se počinje uređivati svakodnevni život.

To je ono što Allah želi ovoj vjeri. A biće samo ono što Allah želi, ma kakve bile ljudske želje!

Isto tako, nosiocima islamske misije (da'wa) treba biti jasno da, kada ljude pozivaju ponovnom
uspostavljanju ove vjere, prvo treba da ih pozivaju ponovnom uspostavljanju ove vjere ('aqida), makar
oni sebe i nazivali muslimanima, i makar im na rodnim listovima i pisalo da su doista muslimani! Oni
ih moraju naučiti da je islam, prvenstveno, bezrezervno vjerovanje da 'nema drugog boga osim Allha',
u pravom smislu te riječi, što podrazumijeva u svemu priznavanje samo Allahove vlasti i borbu protiv
nasrtnika na nju, koji pravo na vlast prepisiju sebi. To vjerovanje moraju čvrsto usaditi u svijesti ljudi,
u njihove obrede, stanja i realnost.

Neka to pitanje bude i osnova pozivanja ljudi u islam, jer je ono to bilo i prvi put! Toga se držao i
mekkanski dio Kur'ana punih trinaest godina. Kada u ovu vjeru, ovako shvaćenu, uđe jedna grupa
ljudi, ta grupa će se nazvati 'muslimansko društvo'. Samo to društvo će moći prakticirati islamski
poredak u svom društvenom životu, jer je samo ono odlučilo da njegov cjelokupan život bude
zasnovan na ovom principu i da mu ne sudi niko drugi do Allah.

Kada se jedno takvo društvo stvarno oformi, tek tada se počinje sa izlaganjem temelja islamskog
poredka, dok će samo to društvo pristupiti izradi zakona koje nameće njegov svakodnevni život a koji
su u okviru općih odrednica islamskog uređenja. To je taj pravilan slijed koraka ozbiljnog, praktičnog,
realnog islamskog metoda.

Nekim iskrenim ali nestrpljivim ljudima koji ne uviđaju pravu prirodu ove vjere i prirodu njenog
ispravnog, božanskog metoda utemeljenog na mudrosti Mudroga Znalca i na Njegovu poznavanju
ljudskih naravi i životnih zahtjeva... kažemo: nekima od njih se čini da prezentiranje temelja islamskog
poretka, a isto tako i islamskih zakona, znatno olakšava samu misiju (da'wu) i ljudima vjeru čini
dražom.

To je zabluda koju uzrokuje žurba! Ona u cijelosti podsjeća na moguće, ranije spomenute prijedloge:
da poziv Božijeg Poslanika s.a.w.s. na svome početku uzme obilježje nacionalnog, društvenog ili
etičkog, da bi se tako olakšao put!

Najprije se srca moraju potpuno Bogu posvetiti i samo Njemu izreći svoju pokornost ('ububijjet).
Učiniće to tako što će jedino Njegov Zakon prihvatiti a svaki drugi principijelno odbaciti, i to prije no
što im se pojasni bilo koja pojedinost toga Zakona koja bi im ga učinila dragim.
Ta dragost, zapravo, mora da proističe iz iskrenog prepuštanja Bogu i iz distance od svake druge vlasti
mimo Njegove, a nipošto iz činjenice što se u prezentiranom poretku, odnosno u njegovim konkretnim
rješenjima, krije ta i ta dobrobit, takva i takva prednost i sl.

Allahov poredak je dobar sam po sebi samim tim što je rezultat Božijeg Zakona. Čovjekov zakon
nikada ne može biti kao Božiji! Pa ipak, to nije osnova islamskog poziva (da'we)! Njegova osnova je
ta da doslovno prihvatanje samo Božijeg Zakona, ma kakav on bio, a odbacivanje svakog drugog
zakona, ma kakav on bio, zapravo znači sam islam. Islam u suštini, i nema drugog značenja osim
ovog. Onaj ko već otpočetka iskreno želi islam, taj je odmah riješio problem i nema potrebe ubjeđivati
ga u ljepotu i prednosti islamskog uređenja. To je, u stvari, jedan od aksioma samog vjerovanja!

Sada moramo reći kako je mekkanski dio Kur'ana punih trinaest godina obrađivao pitanje vjerovanja.
On to pitanje nije izlagao u obliku teorije ili teologije. Nije ga, također, izlagao ni u dijalektičkoj formi
kako je to prakticirala tzv. islamska teologija ('ulm et-tewhid)!

Nikako! Kur'an se obraćao iskonskoj naravi 'čovjeka' (fitra) i tretirao činjenice i revelacije koje su se
nalazile u njemu i realitetu oko njega. Spašavao je tu narav od vjekovnih naslaga i čistio čovjekov
prirodni sistem primanja čije su funkcije bila zatajile. Otvarao je ventile čiste prirode kako bi mogli
propustiti djelotvornu objavu i odazvati se njenom zovu.

To je opća karakteristika. U suštini se, međutim, Kur'an s tim vjerovanjem upuštao u živu, stvarnu
bitku. Borio se protiv debelih naslaga koje su izvornu prirodu (fitra) u relalnim, tu prisutnim ljudskim
dušama, stavljale van funkcije. Iz tog razloga oblik teorije nije bio primjeran toj specifičnoj stvarnosti.
Bio je to oblik živog suprostavljanja ostatcima, branama, zaprekama i psihičkim smetnjama koje su se
nalazile u živim, prisutnim ljudima. Ni dijalektika, koja počiva na formalnoj logici, u koju se u
potonjim vremenima pretvorila i islamska teologija, nije također bila prikladna. Kur'an se, naime,
sučeljavao s cjelovitom ljudskom stvarnošću sa svim njenim živim elementima. Obraćao se svim
ljudima da se toj stvarnosti suprostave... Također nije odgovarala ni forma teologije, jer islamsko
vjerovanje ('aqida), pored toga što je vjerovanje, ono uz to predstavlja i način života koji se ima
praktično primijeniti, i kao takvo se ne može svesti na jednu usku oblast, što je inače slučaj s
teorijskim teološkim studijama!

Kur'an je, usađujući ovo vjerovanje u svijest muslimanske zajednice, zajedno s tom zajednicom vodio
žestoku bitku s okolnim džahilijjetom, istovremeno se boreći s natruhama tog istog džahilijjeta u
samoj svijsti te zajednice, njenom moralu i realnosti. Iz tog razloga izgradnja vjerovanja nije tekla u
vidu nekakve teorije, teologije ili dijalektike, već u formi živog, organskog sjedinjavanja i direktong,
organizacijskog formiranja života koji se sprovodi u samoj zajednici. Uspon muslimanske zajednice u
smislu novog poimanja, kao i njeno praktično ponašanje u skladu s tim, te permanentna borba s
džahilijjetom kao protivničkom stranom, doslovno je pratio njenu vjersku izgradnju i bio njen živi
primjer. To je taj metod islama koji jasno odražava njegovu pravu narav.

Nosioci islamske misije, krećući se u smjeru koji smo pojasnili, svakako moraju dobro poznavati tu
narav islama i njegov metod. To je potrebno stoga što trebaju znati da period izgradnje vjerovanja koji
je, na ranije spomenut način, trajao kroz sav mekkanski period, nije bio odvojen od perioda praktičnog
formiranja islamskog pokreta i faktičkog uspostavljanja muslimanske zajednice. To, dakle, nije bio
period primanja 'teorije' i vrijeme njena izučavanja! Bio je to period temeljne izgradnje vjerovanja
zajednice, pokreta i aktivnog egzistiranja istovremeno. Tako isto treba da bude kada god se hoće to
iznova graditi. Upravo tako treba da traje period izgradnje vjerovanja, a njeni koraci se moraju činiti
odmjereno, temeljito i nepokolebljivo. Potom, to ne smije biti period izučavanja teorije o vjerovanju
već, naprotiv, period konkretiziranja tog vjerovanja, dio po dio, u živoj formi, istovremeno se
manifestirajući u njemu prilagođenim svijestima, u društvenoj izgradnji i dinamičnoj homogenizaciji.
Sve će to, kako iznutra tako i s vana, odražavati nivo i rast samog vjerovanja, koje će se opet izražavati
kroz konkretnu borbu protiv džahilijjeta. Ono će se s njim obračunavati na dva fronta: u svijesti i u
stvarnom životu, što će mu davati živost i životnost i permanentno ga razvijati i jačati.

Velika je i neoprostiva pogreška, u odnosu na islam, da se njegovo vjerovanje kristalizira u obliku

teorije namijenjene intelektualnom istraživanju i kulturološkoj izobrazbi. Istovremeno, to je velika
opasnost.

Kur'an nije potrošio trinaest punih godina u izgradnji vjerovanja samo zbog toga što je obajavljivan po
prvi put. Naprotiv, da je htio, Allah ga je mogao objaviti odjedanput i potom ga trinaest, manje i više
godina, ostaviti ljudima na izučavanje sve dok u cijelosti ne bi ovladali tom islamskom teorijom.

Allah je, međutim, želio nešto drugo. Želio je pokazati jedinstven, perfektan metod; želio je
istovremeno izgrađivanje zajednice, pokreta i vjerovanja. Želio je da zajednicu i pokret izgradi
pomoću vjerovanja (bil-'aqida), a vjerovanje pomoću njih dvoga. Želio je da vjerovanje bude faktična,
dinamična stvarnost zajednice, a da ona, s druge strane, bude otjelotvoreni oblik vjerovanja. Allah je,
dakako, znao da se izgradnja ljudi i zajednica ne postiže preko noći i da nema drugog načina već da
izgradnja vjerovanja potraje upravo onoliko koliko traje izgradnja toga dvoga. Naposlijetku, kada se
zaokruži vjersko formiranje, zajednica će biti samo njegova praktična forma.

To je prava priroda ove vjere i ona se nedvosmisleno nadaje iz metoda mekkanskog dijela Kur'ana. Ta
priroda se ne smije smetnuti s uma, niti se smije mijenjati zarad udovoljavanja nestrpljivim željama
koje su posljedica poraza i nemoći pred različitim oblicima ljudskih teorija. Islam je, upravo
zahvaljujući ovakvoj svojoj prirodi, i prvi put stvorio muslimanski ummet. Njome će se i svaki drugi
put stvoriti taj ummet, kad god se uznastoji iznova oformiti, upravo onako kako ga je Allah i prvi put
stvorio.

Mi moramo biti svjesni velike zablude, ali i opasnosti da se živo islamsko vjerovanje koje mora imati
svoju potvrdu u dinamičnoj, progresivnoj životnoj stvarnosti i aktivnoj organskoj homogenizaciji svih
segmenata, udalji od svoje prirode i preobrazi u teoriju namijenjenu izučavanju i općem obrazovanju
samo zato da bismo se bijednim, ljudskim teorijama suprotstavili nekakvom islamskom teorijom.

Islamsko vjerovanje hoće da se odrazi u živim dušama, u stvarnom uređenju, u organskom

homogeniziranju, i pokretu koji se sučeljava s okolnim džahilijjetom, ali i s onim koji se nataložio u
dušama vjernika koji su i sami bili u njemu prije no što je u njih prodrlo to vjerovanje i otrglo ih od
džahilijjetske sredine. U takvom svom obliku ono znatno više, šire i obuhvatnije zahvaća ljudske
umove i srca od bilo koje teorije. Uz to, tretira i sve ono što tretira i svaka teorija ali se na tome ne
ograničava.

Islamska koncepcija Božanstva, Univerzuma, Života, i Čovjeka je cjelovita i sveobuhvatna.

Istovremeno, to je i pozitivna, realistička koncepcija. Ona, po svojoj prirodi, ne trpi da bude
predstavljena samo kao duhovna i kulturološka, jer to odudara od njene naravi i njenog konačnog cilja.
Ona hoće da se predstavi u čovjeku, u živom uređenju, u realističkom pokretu. Njen način u pogledu
formiranja je taj da izrasta iz čovjeka, iz živog uređenja i realističkog pokreta i da se paralelno razvija
u teorijskom smislu. Tako se nikada neće odvojiti i prerasti u čistu teoriju, već će uvijek zadržati status
dinamične realnosti.

Svakom razvoju teorije treba da predhodi realan, dinamičan razvoj, a ne obrnuto. To bi bilo i pogrešno
i opasno u odnosu na prirodu i konačan cilj ove vjere, kao i u odnosu na njenu unutrašnju konstrukciju.

Allah dž.š. kaže:

"I kao Kur'an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao, i prema
potrebi ga objavljujemo."
(Al-Isra 106)
Sukcesivnost (ferq) je, prema tome, planirana u objavi. Cilj toga je bio konstruktivna izgradnja
sačinjena od vjerovanja u obliku 'zive organizacije' a ne u obliku teorije!

Protagonisti islama moraju dobro znati da, kako god je islam božanska vjera, isto tako je božanski i
njegov metod u djelovanju! On je u punom suglasju s prirodom islama i zato nije moguće odvojiti
suštinu ove vjere od njena metoda u praksi.

Oni također moraju znati da je islam, kako god je došao da promijeni idejnu koncepciju i, sljedstveno
tome, životnu stvarnost, isto tako je došao da promijeni metod kojim se ta koncepcija izgrađuje i kojim
se mijenja ta životna stvarnost. Došao je da izgradi vjerovanje i zato je gradio ummet. Potom je
formirao, njemu specifičan način mošljenja i to u istoj mjeri u kojoj je formirao ideološku koncepciju i
životnu stvarnost. Nije bilo nikakve secesije između njegovog specifičnog načina mišljenja, ideološke
mu koncepcije i osobene životne izgradnje. Sve je to sačinjavalo jedan paket.

Kad smo već upoznali njegov metod u djelovanju, na način koji smo ranije pojasnili, znajmo da je taj
metod autentičan. Nije to metod jednog perioda, jedne sredine i specifičnih okolnosti vezanih za
formiranje prve muslimanske zajednice. To je, ustvari, metod kojim se jedino i može graditi ova vjera,
u bilo kojem vremenu.

Zadatak islama nije bio taj da samo promijeni vjerovanje i životnu stvarnost ljudi, već da isto tako
promijeni i njhov način mišljenja, te njihov odnos spram ideje i životne stvarnosti. Radi se, dakle, o
božanskom metodu koji se u svoj svojoj naravi u cijelosti razlikuje od bijednih, ograničenih ljudskih
metoda.

Mi možemo dostići božansku koncepciju i po njoj uređen život samo načinom mišljenja koje Bog traži
od ljudi kako bi bila ispravna njihova ideološka koncepcija i njihov životni sustav.

Kada od islama zahtijevamo da sebe pretvori u teoriju za intelektualno istraživanje, mi ga tako

izvodimo i prirode metoda božanskog konstituisanja i mišljenja i potčinjavamo ga oblicima ljudskog
mišljenja, kao da je božanski metod ispod nivoa ljudskog! Kao da se s božanskim metodom u
koncepciji i dinamičnosti želimo uzdići da bismo dostigli metode Njegova robova!

S ove tačke gledišta, stvar je vrlo ozbiljna a poraz je, nesumnjivo, ubitačan.

Uloga božanskog metoda (menhedž rabbani) je da nama, nosiocima islamske misije, pruži poseban
način mišljenja kojim ćemo se osloboditi svih vidova džahilijjetskog mišljenja koje sada dominira
svijetom, koje pritišće naše umove i sve izraženije prodire u muslimansku kulturu i obrazovanje.
Prema tome, ako islamu pristupimo s bilo kojim oblikom tog mišljenja koje je, razumije se, strano
njegovoj naravi, onemogućit ćemo ga da izvrši svoju misiju zarad koje je i poslan čovječanstvu i sebi
uskratiti priliku da se oslobodimo pritisaka dominantnog džahilijjetskog metoda i njegovih naslaga u
našim umovima i nasem biću.

I s ovog aspekta stvar je vrlo ozbiljna, dok bi gubitak bio poguban!

Način mišljenja i dinamičnost u gradnji islama nimalo, glede vrijednosti i značaja, ne zaostaju za
ideološkom koncepcijom i životnim uređenjem, niti su na bilo koji način odvojeni od njih. I ma kako
htjeli tu koncepciju i to uređenje ponuditi u ekspresivnom obliku, ne smijemo smetnuti s uma da to
neće na zemlji 'stvoriti islam' u obliku stvarnog pokreta. Štoviše, moramo znati da će prezentiranje
islama u takvoj formi iskoristiti jedino oni koje se praktično bave stvarnim islamskim pokretom i
najviše što će i sami oni iskoristiti od toga biće to da će se složiti s tim, ali samo u onoj mjeri u kojoj
su to, kroz pokret, i sami ustanovili.

I opet ponavljam: ideološka koncepcija se odmah mora utjeloviti u pokretu, a sam pokret mora biti
istinski pokazatelj i interpretator ideološke koncepcije.
Također ponavljam: ovo je doista taj prirodni metod božanskog islama! To je najsavršeniji i
najispravniji metod i on je mnogo djelotvorniji i primjerniji čistoj ljudskoj prirodi od metoda
oblikovanja teorija - cjelovitih i nezavisnih - i njihova prezentiranja u intelektualnom obliku, inače
beživotnom i hladnom za ljude, i to prije no što se ti ljudi dosita uključe u stvari pokret i postanu živa
interpretacija koja se razvija i ukorak prati teorijski sadržaj.

Ako je to tako kod teorije, onda je još izraženije kod prezentiranja temelja sistema u kojemu se
izražava islamski concept, posebno kada se radi o zakonskim pojedinostima tog sistema.

Ovaj džahilijjet koji nas posvuda okružuje, kako god unosi nervozu u pojedine nosioce islamske misije
i tako ih nagoni da prejudiciraju korake islamskog metoda, tako isto ih on ponekad dovodi u zabunu.
On im nameće pitanje u smislu: Gdje su vam pojedinosti sistema kojem pozivate? Kakva ste sve
istraživanja, studije i pravne norme, utvrđene na savremenim osnovoma, pripremili za njegovu
realizaciju? Kao da ljudima ovoga vremena za primjenu islamskog šerijata na Zemlji nedostaju samo
fihski propisi i fikhske studije! Kao da su se oni već potčinili Allahovoj vlasti, kao da žude za tim da
im šerijat vlada, samo što 'mudžtehidi' još nisu pronašli fikh utvrđen na savremen način! To je ponekad
dosita neozbiljna ironija koju mora nadrasti svako ko u svom srcu osjeća imalo poštovanja prema
islamu!

Na taj način džahilijjet sebe nastoji opravdati za odbacivanje Allahova šerijata i produžavanje
robovanja čovjeka drugom čovjeku. On po svaku cijenu nastoji muslimansku skupinu odvratiti od
njenog božanskog metoda i navesti je da zaobiđe neminovan period izgradnje vjerovanja u
dinamičnom obliku; nastoji metod nosilaca islamske misije izvitoperiti i izvesti da iz njegove prave
prirode prema kojoj teorija proističe iz životne dinamike a konture seistema se naziru kroz
svakodnevnu praksu; po kojoj se zakonske odredbe donose u sučeljenju praktičnog islamskog života
sa njegovim stvarnim problemima.

Nosioci islamske misije nipošto ne smiju nasjesti ovom manevru! Oni moraju odbaciti dominaciju
stranog metoda u svome pokretu i svojoj vjeri. Ne smiju dozvoliti da ih zavedu oni koji nisu čvrsto
ubijeđeni!...

Na njima je da razobliče manevar zbunjivanja i da ga prevladaju; da odbace neozibljnu ironiju u tzv.

unapređenju islamskog fikha u društvu koje nije javno obznanilo svoju pokornost Allahovom šerijatu i
svaki drugi zakon kategorično odbacilo. Na njima je da odbace to poigravanje s ozbiljnim poslom -
igru bacanja sjemena u vjetar; da odbace tu podlu varku.

Njihova dužnost je, kada je u pitanju kretanje, da se kreću u skladu s metodom islama. U tome zapravo
i jeste jedna od tajni njegove snage. Ujedno, to je i izvor njihove snage. 'Metod' je u islamu ravan
'istini' i oni su neodvojivi jedno od drugog. Nijedan strani metod ne može na kraju ostvariti islam.
Strani metodi mogu realizirati samo svoje ljudske sisteme. Oni nikako ne moug realizirati naš put.
Pridržavanje našeg metoda je nužno, kao što je nužno i doslovno pridržavanje vjerovanja i njegovog
životnog uređenjau svakom islamskom pokretu...
"Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu..."
(Al-Isra’, 9)
FORMIRANJE MUSLIMANSKOG DRUŠTVA I NJEGOVE KAREKTERSITIKE

Islamski poziv, upućen preko Božijeg Poslanika, Muhammeda, s.a.w.s., je ustvari poslednja karika u
dugom lancu poziva u islam, preko čitave povorke plemenitih poslanika. Taj poziv je tijekom ljudske
historije težio jednom jedinom cilju: da ljude upoznat s njihovim jedinim Bogom i istinskim
Gospodarom i da ih učini pokornima samo tom Gospodaru, da bi se tako odstranili svi vidovi robvanja
stvorenjima. Ljudi, izuzev doista rijetkih pojedinaca u kratkim vremenskim periodima, nikada nisu
nijekali princip božanstva i poricali postojanje Boga. Oni su, dakle, samo imali pogrešnu predstavu o
svome Gospodaru ili su, uz Njega vjerovali u još neke druge bogove - bilo u teorijskom (i'tiqad) ili u
praktičnom pogledu ('ibadet), odnosno u smislu priznavanja nečije druge vlasti i slijeđenja nekog
drugog puta (El-hakimijje we el-ittiba'). Oba ova vida predstavljaju izraz mnogoboštva kojim ljudi
izlaze iz okvira Allahove vjere, koju su bili upoznali preko svakog Božijeg poslanika, a potom,
protokom mnogog vremena, to porekli. Tako bi se uvijek iznova vraćali istom onom džahilijjetu iz
kojeg ih je izvodila ta vjera, te bi opet Allahu pripisivali sudruga - ili u teoretskom i praktičnom obliku
(el-itiqad we el-ibadet), ili pak u smislu životnog ponašanja i prihvatanja nečije druge vlasti (El-ittiba'
we el-hakimijje), ili u svemu tome istovremeno.

To je suština poziva Boga tijekom ljudske historije. On je uvijek imao za cilj pokornost Bogu (El-
islam) - pokornost robova Gospodaru robova, i njihovo preusmjeravanje od obožavanja robova ka
obožavanju jednog Boga, Allaha. To je vršeno na taj način što su se ljudi izbavljivali iz posjeda ljudi
glede njihove vlasti, zakona, moralnih nazora i običaja, i uvodili u Allahov posjed i u Njegovu
isključivu vlast i zakon u svim segmentima života. U tom smislu je došao i islam preko Muhammeda
s.a.w.s., kao što je došao i preko dugih plemenitih poslanika prije njega. Došao je, dakle, s ciljem da
ljude ponovo vrati isključivo Allahovoj vlasti i da se tako uskladi sa cjelokupnim kosmosom koji
obuhvata i ljude. Prema tome, vlast koja regulira njihov život mora da bude ista ona vlast koja regulira
cijeli kosmos. Oni ne smiju biti iznimka koja će se izdvojiti s nekim drugim pravcem, s drugom vlašću
i rukovođenjem mimo onoga što upravlja (uređuje) cijelim kosmosom, odnosono što upravlja
postojanjem njih samih, mimo njihova htijenja. Tamo ćemo vidjeti da su ljudi potčinjeni prirodnim
zakonitostima koje je Allah ugradio u njihov nastanak i razvoj, njihovo zdravlja i bolest, život i smrt.
Oni su isto tako potčinjeni tim zakonima u svojoj društvenoj sferi kao i u posljedicama koje ih zadese
kao rezultat djelovanja njihove slobodne volje. Ljudi nisu u stanju promijeniti Allahov zakon koji
vlada u kosmosu i koji ga održava. Stoga se oni, i u onom aspektu svoga života gdje do izražaja dolazi
i njihova volja, trebaju prikloniti islamu i učiniti da jedino Allahov zakon (šerijat) vlada u svim
segmentima njihova života. Na taj način će uskladiti onaj prinudni i slobodni aspekt svoga života i to
svoje dvojako egzistiranje usaglasiti s ukupnim egzistiranjem cjelokupnog kosmosa.

Međutim, džahilijjet koji počiva na vladanju čovjeka nad čovjekom, čime se iskače iz kosmičkog reda
i uzrokuje kolizija između determiniranog i ideterminiranog aspekta čovjekova života; džahilijjet
kojemu se suprostavio svaki poslanik pozivajući pokornosti (islam) jedino i isključivo Allahu, čemu se
na kraju suprostavio i poslanik Muhammed, s.a.w.s., taj džahilijjet se ne izražava kroz čistu teoriju.
Štoviše, takav oblik džahlijjeta često i ne posjeduje nikakvu "teoriju". On se uvijek izražava u formi
živog, aktivnog homogeniziranja. Takav džahilijjet se manifestira u društvu koje se pokorava vođstvu
tog društva, njegovim koncepcijama, etičkim pogledima, shvatanjima, osjećanjima, običajima i
navikama. To je članski tip društva i među njegovim subjektima dolazi do uzajamne povezanosti,
integracije, sklada, prijateljstva i potpomaganja po principu članstva. To je ono što takvo društvo, da li
svjesno ili podsvjesno, pokreće na zaštitu svoje opstojnosti i odbranu svoje strukture. Taj faktor
doprinosi tome da ono ulaže maksimalan napor u suzbijanju svih opasnih elemenata koji na bilo koji
način i u bilo kojem obliku prijete njegovom održanju.

S obzirom na to da se džahilijjet ne ispoljava u obliku čiste teorije već, naprotiv, u dinamičnoj

homogenizaciji na ovdje spomenut način, to se i pokušaj njegova dokidanja i ponovnog vraćanja ljudi
Bogu također ne smije, niti bi to imalo ikakva efekta, činiti isključivo u teorijskoj sferi. U tom slučaju
ne bi se bilo ravnopravno već egzistirajućem džahilijjetu koji se praktično ispoljava u članskom,
dinamičnom homogeniziranju svojih segmenata. Naime, kada se pokušava dokinuti nešto što
objektivno egzistira da se na njegovo mjesto postavilo nesto drugo što se suštiniski razlikuje od njega,
kako u cjelini tako i u pojedinostima, onda se mora biti nadmoćno u odnosu na njega. Štoviše, taj
pokušaj, u teorijskom i organiziranom pogledu, u smislu dinamične, članske homogeniziranosti,
povezanosti, uređenosti unutrašnjih odnosa i relacija, mora biti razvijeniji i jači od postojećeg društva.

A teorijska osnova na kojoj se zasniva islam, tijekom cjelokupne ljudske historije, jeste potvrda da
nema boga osim Allaha. To, drugim riječima, znači da se jedino Allahu Uzvišenom prizna
božanstvenost, gospodarstvo, apsolutna ispravnost, vlast, vladarenje. To će se potvrditi ponajprije u
svijesti, čvrstim vjerovanjem, i, najzad, uređenjem cjelokupnog života prema šerijatskim propisima.
Potvrda da nema boga osim Allaha relativno ne postoji, niti se takvom može smatrati sa šerijatskog
stanovišta, osim u ovako zaokruženom obliku: samo joj takav oblik omogućava stvarno i istinsko
egzistiranje, i samo se u tom smislu onaj ko je izgovori može tretirati kao musliman ili nemusliman.

U teorijskom smislu potvrda ovog principa podrazumijeva da se cjelopkupan čovjekov život u svim
aspektima svog ispoljavanja, ima vratiti Bogu. Naime, ne smiju ljudi od sebe propisivati bilo što, niti
oni imaju pravo uređivati bilo koje područje životnog manifestiranja. U sveme tome oni moraju
pribjeći Allahovu zakonu i Njegovim propisima i njih slijediti... Taj Allahov zakon i te propise moraju
upoznati s jednog izvora o kojem ih neko treba izvijestiti. Taj neko je Božiji Poslanik. To se ogleda u
drugom dijelu prvog zahtjeva islama - potvrdi da je Muhammed Božiji poslanik.

To je da teorijska osnova na kojoj počiva islam, i u kojoj se sadrži njegova suština. Ta osnova se kada
se razvije i primjeni na sav čovjekov život, tom životu daje cjelovit program. Musliman se tako ravna
prema njemu i svim pojedinostima svog ličnog i društvenog života, kako u svojim odnosima prema
muslimanskom društvu, tako i u odnosima tog društva sa drugima.

Islam se, međutim, kako smo to ranije naglasili, nije mogao izraziti u čistoj teoriji koju bi neko
prihvatio kao svoje ubjeđenje i pristupio izvršavanju njenih zahtijeva ('ibadet), a potom bi svi njeni
sljedbenici u tome smislu i dalje ostali pojedinci unutar postojeće džahilijjetske strukture uređene po
principu aktivne članske homogenizacije. Ovakvi vidovi njihova prisustva ma kako bili brojni, ne
mogu dovesti do "aktivnog prisustva" islama. Naime, ti pojedinci, ti "teorijski muslimani" integrirani u
člansku strukturu džahilijjetskog društva, nesumnjivo će biti prinuđeni da se odazovu zahtjevima tog
društva, što od njih traži članstvo u njemu. U tom smislu oni će, htjeli to ili ne, svjesno ili nesvjesno,
udovoljavati osnovnim potrebama za život tog društva, potrebama od kojih zavisi njegovo egzistiranje.
Tako će braniti njegovo ustrojstvo i potiskivati mnoge elemente koji prijete njegovu razaranju i
uništenju. Članski organizam, naime, svoje funkcije obavlja preko svih svojih organa (članova), htjeli
to oni ili ne. Drugim riječima, ti pojednačni "teorijski muslimani" u praksi će permanentno jačati
džahilijjetsko društvo koje u teoriji nastoje eliminisati. Oni će, u njegovoj ukupnoj strukturi,
predstavljati žive ćelije koje mu davati nove podsticaje za opstanak i dalji razvoj! Oni će mu tako
pružati sve svoje sposobnosti, sva svoja iskustva i zalaganja, da živi i jača pomoću njih, umjesto da se
sve to usmjeri u pravcu rušenja tog džahilijjetskog društva i uspostavljanja islamskog društva.

Stoga je neophodno da se teorijska osnova islama (tj. 'aqida) već od samog početka izrazi u aktivnoj,
članskoj homogenizaciji. Nužno je da se ona ustroji mimo džahilijetske homogeniziranosti, da bude
potpuno odvojena i nezavisna od nje, odnosno od tog džahilijjetskog druženja, koje islam želi ukinuti.
Jezgro nove homogenizacije, novog združivanja treba da bude novo vođstvo, predstavljeno u Božijem
Poslaniku s.a.w.s., i svim potonjim islamskim vođstvima koja su težila vraćanju ljudi ka jednom
Božanstvu - Allahu, Njegovom gospodarstvu, tutorstvu, vladarenju, vlasti i šerijatu... Svaki onaj koji
posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik, mora se osloboditi
svoje odanosti džahilijjetskoj družini iz koje dolazi, kao i njenom vođstvu, svejedno u kojem obliku se
ono manifestiralo, bilo da se radi o vjerskom vođstvu: vračevima, sihirbazima, gatarima i sl., ili pak o
političkom, društvenom i ekonomskom, poput onoga koje su posjedovale Qurejšije. Sva odanost mora
biti novom, islamskom članskom druženju i njegovom muslimanskom vođstvu.
To se mora postići već u prvom momentu, samim ulaskom muslimana u islam i njegovim
izgovaranjem kelimei-šehadeta, jer muslimansko društvo jedino na taj način može postojati. Ono ne
može postojati samim prisustvom teorijske osnove u srcima pojedinaca, ma kako veliki bio njihov
broj, ako se oni zajednički ne izraze kroz člansko združenje koje ima svoje uređenje i međusobnu
potporu, koje ima sopstveno, neovisno egzistiranje i čiji oragani rade svoje organske poslove, poput
organa živog organizma, na ukorjenjenju njegova bitisanja, na njegovu učvršćenju i proširenju, koji ga
štite od svih vrsta napada i prijetnji. Oni će sve to raditi pod vođstvom koje je neovisno od vođstva
džahilijjetskog društva. Ono će uređivati njihov pokret, usklađivati njihove aktivnosti i davati im
potrebene instrukcije kako bi se što efikasnije borilo, suprostavljalo i na kraju eliminisalo ono drugo,
džahilijjetsko prisustvo.

Na ovaj način je zaživio i islam. Zaživio je na jednostavnoj, ali u suštini sveobuhvatnoj, teorijskoj
osnovi na kojoj se odmah spočetka gradilo aktivno organsko združivanje, sasvim suprostavljeno tom
društvu. Islam apsolutno, ni jednog momenta, nije egzistirao kao čista teorija, odvojena od stvarnog
postojanja. Na isti način ga je moguće ozbiljiti i po drugi put. On se ni u jednom vremenu niti prostoru
ne može reafirmirati u sjenci džahilijjetskog društva bez fikha koji je nužan za samu narav njegova
dinamičnog, organskog formiranja.

Islam je, gradeći muslimanski ummet prema spomenutoj osnovi i na način koji smo pojasnili, dakle
živim organskim združivanjem na toj osnovi, ustvari težio afirmaciji "čovječnosti čovjeka", njenom
snaženju i stabiliziranju. Islam je upravo nju, tu čovječnost, nastojao izdići pored svih drugih osobina
ljudskog bića. On je, zarad toga, djelovao paralelno preko svih svojih osnovnih postavki, svojih
naučavanja, zakona i propisa.

Ljudsko biće ima neke zajedničke osobine koje čine da ga "naučne neznalice" nekada smatraju
životinjom poput svih drugih životinja, a nekada opet materijom poput ostalih materija. Čovjek,
međutim, i pored toga što te osobine posjeduje zajedno s životinjama i materijom, ipak ima neke
"specifičnosti" koje ga odlikuju i izdvajaju, i koje ga čine jednistvenim bićem. To su na kraju morale
priznati i "naučne neznalice" kojima su činjenice dobrano povile šije, premda nerado i ne sasvim
otvoreno!

Islamski pristup ovome problemu, kao i formiranje islamskog društva na jednom jedinom principu -
principu vjerovanja, bez ikakvih elemenata nacije, postojbine, rase, jezika ili bilo kojeg lokalnog
zemaljskog interesa, polučio je fascinirajuće konkretne rezultate. On je, naime, u tom društvu
maksimalno afirmirao "specifičnosti čovjeka", razvio ih i uzdigao do najvišeg stupnja, potiskujući one
zajedničke osobine njega i životinje. Jedan od tih brilijantnih rezultata je taj što je muslimansko
društvo postalo otvoreno društvo za sve nacije, narode, rase i jezike, bez ikakvih apsurdnih i, na koncu
primitivnih zapreka. Tako su se u njega slile različite osobine raznih naroda te njihova iskustva, i sve
se to tu utopilo i ispreplelo. Na taj način se formirao jedan vanredan organski kompleks i to u relativno
kratkom periodu. Ta čudna grupacija, harmonična i skladna, stvorila je veliku i veličanstvenu
civilizaciju koja je u sebe upila skoro cjelokupan ljudski intelektualni i duhovni potencijal toga
vremena, usprkos velikoj razruđenosti i tada slaboj komunikacijskoj povezanosti.

Svi su podjednako našli svoje mjesto u tom nadmoćnom muslimanskom društvu: i Arapin, i
Perzijanac, i Rimljanin, i Grk, i Indonezanin, i Afrikanac... Tu su se sjedinile sve njihove bitne
karakteristike i sve su one, međusobno isprepletene, ojačane i uređene davale svoj doprinos u gradnji
islamskog društva i islamske kulture i civilizacije. Ta velika civilizacija nikada nije bila "arapska", već
jedino I isključivo "islamska"; nikada nije bila "nacionalna", već uvijek "vjerska".

Svi su se oni ravnopravno udružili, povezani ljubavlju i s osjećanjem stremljenja jednom cilju. Uložili
su sve svoje sposobnosti i pokazali najbolje osobine svojih naroda, te primijenili sva svoja lična,
nacionalna i historijska iskustva u gradnji tog zajedničkog društva kojem pripadaju i u kome su
potpuno ravnopravni. U svemu tome sjedinjavala ih je jedna zajednička nit koja ih je vezivala za
njihova zajedničkog Gospodara. Tu, u toj niti, sasim slobodno je dolazila do punog izražaja njihova
ljudskost i humanitarnost. To se nikada nije dogodilo ni jednom ranijem društvu, tijekom ljudske
historije.

Najznamenitije ljudsko društvo u starijoj povijesti je Rimska imperija. Ona se doista sastojala od
različitih naroda, različitih jezika, rasa i temperamenata. Sve se to, međutim, nije zasnivalo na
"ljudskim, humanističkim odnosima", nije se izražavalo u višoj vrijednosti poput vjerovanja. Bilo je to
klasno društvo podijeljeno na plemstvo i robove na nivou cjelokupne Imperije. S druge strane, to je
bilo i rasističko društvo u kome je gospodarila rimska rasa koja je općenito ugnjetavala sve druge
narode. Stoga Rimska imperija nikada nije mogla dostići nivo islamskog društva, niti polučiti njihove
rezultate.

U novijoj historiji su također osonovana mnoga društva, kao što je, primjerice, britanska imperija. I to
društvo je, međutim, bilo kao i rimsko, kojeg je, uostalom, i naslijedilo. I ono je bilo nacionalno,
kolonizatorsko društvo, zasnovano na dominaciji engleskog čovjeka i eksploataciji kolonija koje je
osvojilo. Poput britanske su i sve druge evropske imperije: španska, portugalska, francuska... Sve su
one bile na veoma niskom nivou!

I komunizam je nastojao uspostaviti jedan novi tip društva, društva koje će prenebregnuti sve rasne,
jezičke i nacionalne barijere. On ga, međutim, općenito nije uspostavio na principu "ljudskosti", već je
to učinio na principu "klasnosti". Stoga je ono predstavljalo samo drugu stranu starog rimskog društva.
Jedno je počivalo na plemićkoj klasi a drugo na klasi proletarijata. Osjećanje koje ga je nosilo bilo je
osjećanje najcrnje mržnje prema svim drugim klasama. Takvo bijedno društvo zadojeno mržnjom nije
ni moglo rezultirati ničim drugim do afirmiranjem najcrnjih poriva koji se kriju u ljudskom biću! Ono
je već na samom početku zasnovano na animiranju isključivo životinjskih osobina, na njihovu
razvijanju i jačanju, smatrajući da su čovjekove "osnovne potrebe": hrana, stan i seks, što su primarne
potrebe životinja, te da je cjelokupna povijest čovjeka zapravo povijest traženja hrane!

Jedini je, dakle, islam, svojim božanskim metodom, afirmirao karekteristike čovjeka. On ih je jedini
razvio do krajnjih granica i akcentirao ih u izgrađivanju humanističkog, ljudskog društva. Islam je jos
uvijek neprevaziđen... Oni koji odstupe od njega i priklone se bilo kojem drugom putu koji preferira
neki narod, rasu, državu ili klasu, oni su doista istinski neprijatelji čovjeka! Oni ne žele da se taj
čovjek na zemlji izdvoji svojim uzvišenim osobinama kojima ga je Allah nadahnuo. Oni ne žele da se
čovjekovo društvo okoristi najvećim sposobnostima njegova rada, njegovim plemenitim osobinama i
iskustvima, i to u koordinaciji i harmoniji... Oni su oni za koje je Uzvišeni Allah rekao:
"Reci: "Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud na ovom
svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade? To su oni koji u dokaze svoga
Gospodara ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izaći; zbog toga će trud
njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati. Njima će kazna
džehennem biti, zato što su nevjernici bili i što su se dokazima Mojim i poslanicima Mojim
rugali.""
(Al-Kahf, 104-106)
A istinu je rekao Allah veličanstveni...

LA ILAHE ILLELLAH - NAČIN ŽIVOTA

Apsolutna potcinjenost jedino Allahu (‘ubudijjet), u stvari je samo polovica prvog zahtjeva vjerovanja
koje se izrazava u posvjedocenju da, nema drugog boga osim Allaha. Druga polovica izrazena u
posvjedocenju da je “Muhammed Boziji poslanik” podrazumijeva prihvacanje kakvoce te
potcinjenosti od Bozijeg Poslanika, s.a.w.s. Prema tome, muslimansko vjernicko srce moze biti samo u
kojemu je ovaj princip sadrzan u cjelosti s oba svoja dijela. Naime, sve druge pretpostavke imana I svi
ostali njegovi zahtjevi, samo su potvrda tog principa. Primjerice, vjerovanje u Bozije meleke, njegove
knjige, poslanike, Sudnji dan, Bozije odrednje, ali I namaz, zakat, post, hadz, zatim smrtne kazne
(hudud), preventivne kazne (te’azir), propisi o dopustenom I zabranjenom, o medjuljudskim odnosima,
potom zakonodavstvo I ukupne islamske smjernice - sve je to ishodiste svega toga sto nam je Boziji
Poslanik s.a.w.s. dostavio od svoga Gospodara.
Dakle, muslimanskim drutvom se smatra samo ono drustvo u kojemu se izrazava ovaj princip sa svim
svojim propratnim konsekvencama. U suprotnom, drustvo se ne moze smatrati muslimanskim.

Stoga posvjedocenje da “Nema drugog boga osim Allaha I da je Muhammed Boziji poslanik”, postaje
pricnip kompletnog sistema na kojemu se zasniva zivot muslimanskog ummeta u svojoj slozenosti. Taj
zivot se, prema tome, ne moze postici bez postignuca tog principa. S druge strane, zivot nece biti
islamski ako se bude zasnivao na nekom drugom odnostno na jos nekom ili nekim stranim principima:

“Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava
vjera...”
(Junus, 40)

“Onaj ko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu...”

(An-Nisa’, 80)

Ova sazeta, nedvosmislena i kategoricna potvrda pomoci ce nam u definiranju bitne odrednice
esencijalnih pitanja koja u sebi imliciraju sustinu ove vjere, ali i nacin njene izgradnje :

prvo ce nam pomoci u preciznom odredjenju “naravi muslimanskog drustva”, drugo, pomoci ce nam u
iznalazenju “nacina formiranja muslimanskog drustva”, trece, pomoci ce nam u osvjetljivanju “nacina
kojim se islam suprostvalja dzahilijjetskom drustvu” i najzad, pomoci ce nam u tome da spoznamo na
koji se nacin islam bori protiv postojece stvarnosti covjekovog zivota.

To su esencijalna pitanja i ona se uvijek imala vanredan znacaj i bitno utjecala na metod islamske
izgradnje.

Prva specificnost naravi muslimanskog drustva jeste ta da se to drustvo zasniva na princpiu apsolutne
potcinjenosti jedino Allahu s.w.t. i to u svojim segmentima. Tu potcinjenost izrazava i uredjuje
posvjedocenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.

Ova potcinjenost, kako god se manifestira u tzv. Ideoloskoj koncepciji, ona se isto tako manifestira i u
obredoslovlju i pravnim regulativama, i to podjednako. Tako onaj koji ne vjeruje u jedinost Allaha
uzvisenog, taj I nije samo Njemu potcinjen: Allah kaze:

“Dvojici bogova se ne klanjajte! - samo je jedan Bog, i samo se Mene bojte !”

(An-Nahl, 51-52)

Nije samo njemu potcinjen ni onaj koji svoje bogosluzje posveti bilo kome osim Allahu, svjedno je da
li se uz Allaha okretao jos nekom ili pak iskljucivo tom nekom : Reci : “Klanjanje moje, I obredi
moji, I zivot moj, I smrt moja doista su posveceni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema
saucesnika; to mi je naredjeno I ja sam prvi musliman”
(El-En’sa, 162-163)

Nije samo Allahu pokoran ni onaj ko prihvata zakonske propise od bilo koga drugog osim od Allaha, i
to od onog preko kojeg nam ih je Allah i dostavio, tj. od Poslanika : “Zar oni da imaju bogove koji
im propisiju da vjeruju ono sto Allah nije naredio!”
(As-Sura, 21)

“Ono sto vam Poslanik da, to uzmite, a ono sto vam zabrani ostavite!”
(Al-Hasr, 7)
Tako izgleda muslimansko drustvo. To je, dakle, drustvo u kojemu se aposolutna potcinjenost jedino
Allahu s.w.t. (El-‘ubudijje) podjednako manifestira kako u ubjedjenju njegovih subjekata I njihovu
poimanju, tako I u njihovom bogosluzju I ritualima, te u drustvenom uredjenju I zakonodavstvu. U
slucaju da izostane bilo koji od ovih aspekata, to doslovno znaci da izostaje sam islam, jer se tako
izuzima njegov prvi I osnovni postulat-posvjedocenje da nema drugog Boga osim Allaha I da je
Muhammed Boziji poslanik.

Vec smo rekli da se apsolutna potcinjenost Bogu manifestira u tzv. “ideoloskoj koncepciji”, pa je stoga
uputno da kazemo sta je to, zapravo, “islamska ideoloska koncepcija”. To je koncepcija ili poimanje
koje nastaje u ljudskoj svijsti shodno njenom apsorbiranju osnovnih postavki vjerovanja iz cistog
bozanskog izvora, sto covjeku omogucava spoznavanje istinosti njegova Gospodora, sustine kosmosa
u kojemu zivi, nevidiljivog i vidljivog i sustine samoga sebe, odnosno sustine covjeka kao takvog.
Potom, u skladu sa svim tim saznanjima, on uredjuje svoje odnose prema svemu tome ; uredjuje svoj
odnos prema svom Gospodaru na nacin da do punog izrazaja dodje njegova apsolutna potcinjenost
jedino Allahu ; uredjuje svoj odnos prema kosmosu njegovim zakonitostima, prema svim zivim bicima
i njihovim svjetovima, prema jedinkama ljudskog roda i njihovim organizacijama na nacin da sve to
svoje uporiste nalazi u Allahov vjeri, onakvoj kakvu je prenio Boziji Poslanik s.a.w.s. sto je zapravo
samo izraz realizacije njegove potcinjenosti Bogu u tom odnosu. Prema tome, islamska ideoloska
koncepcija u ovom svom obliku obuhvaca doslovno sve zivotne aktivnosti.

Kada se prihvati da je ovo to “muslimansko drustvo”, postvalja se pitanje kako ono nastaje? Koji je
nacin njegova formiranja ?

Ovo drustvo se moze uspostaviti tek kada se formira jedna grupa ljudi kja potvrdi da sva njena
potcinjenost pripada jedino Allahu, i nikom drugom, da, osim Allahu, nikome drugom ne izrazi svoju
potcinjenost u svom ubjedjenju i poimanju, u svom obredoslovlju i ritualima, u svom drustvenom
poretku i zakondavstvu... Potom prakticno pristupi uredjenje svog cjelokupnog zivota na temelju te
svoje iskrene potcinjenosti. To ce njenu svijest ocistiti od vjerovanja u bozanstvenost bilo koga osim
Allaha ; njene rituale ce ocistiti od okretanja bilo kome drugome osim Allahu, i, najzad, ocistice njeno
zakonodavstvo od svih propisa koji su uzeti od nekod drugog, mimo Allaha !

Tek tada, i samo u tom slucaju, ta grupa ce biti muslimanska i bice muslimansko drustvo koje ona
uspostavi. Prema tome, sve dok se ne nadju ljudi koji ce izraziti svoju iskrenu pokornost jedino Bogu,
i to na gore spomenut nacin, sve dotle se ne moze govoriti o muslimanima. Dalje, sve dok svoj zivot
ne urede na ovom principu, njihovo drusvo nece biti muslimansko drustvo, naime posvjedocenje da
“nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Boziji poslanik” – ne bi bila potvrdjena u cjelosti,
s oba svoja djela.

Dakle, prije no sto se pocne razmisljati o uspostavljanju islamskog drustvenog poretka i, preko njega,
muslimanskog drustva, paznja se najprije mora usmjeriti na oslobadjanje svijesti ljudi od svih vidova
robovnja nekome ili necemu drugom mimo Allaha, koje smo ranije spomenuli. Potom ce se ti ljudi
sakupiti i formirati muslimansku zajednicu... I samo iz takve zajednice koja je svijset svojih clanova
potpuno oslodila od svakog vida robovanja osim robovanja Allah, kako u samom vjerovanju tako u
bogosluzju i serijatu, samo iz moze niknuti muslimansko drustvo. Tom drustvu ce se prikljuciti svako
onaj ko pozeli da u njemu zivi sa svojim vjerovanjem, svojim bogosluzjem i serijatom u kojima se
izraza puna pokornost samo Allahu, ili drugim rijecima, u kojima se izrazava posvjedocenje da “nema
drugog boga osim Allah i da je Muhammed Boziji poslanik”.

Upravo je ovakvo bilo i formiranje prve muslimanske zajednice kjoe je uspostavila prvo msulimansko
drustvo. Ovako mora biti formiranje svake muslimanske zajednice. Tako nastaje muslimansko drustvo.

Muslimansko drustvo se, zapravo, formira s prelaskom pojedinaca i grupa od pokornosti nekome
drugom ka pokornosti jedino Allahu, bez sudruga, a potom s izrazenom spremnoscu tih grupa da svoj
zivot urede na temelju te pokornosti. Kada se to desi nastpa novo rodjenje novoga drustva, izvedeno iz
starog dzahilijjetskog drustva u kojemu se ono suprostavlja novim vjerovanjima i novim uredjenjem
zivota koje se zasniva na njemu. U tome se, ustvari, samo potvrdjuje prvi i temeljni zahtjev islama-
posvjedocenje da “nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Boziji poslanik”.

Staro dzahilijjetsko drustvo ce se mozda u cjelosti ukljuciti u novo muslimansko drustvo, a mozda i
nece. Mozda ce s tim novim drustvom skolopiti mir, a mozda ce povesti rat. Ovo drugo je vjerovatnije,
jer se pokazalo kao pravilo da dzahilijjetsko drustvo povede nemilosrdan rat bilo protiv prvih nosilaca
ovoga drustva vec u periodu njegova formiranja, tj. protiv pojedinaca ili grupa, ili pak protiv samoga
drustva posto se ono istinski uspostavi. To je ono sto se dogadjalo kroz citavu povijest islamskog
poziva, od Nuha pa sve do Muhammeda s.a.w.s. i to bez iznimke.

Novo muslimansko drustvo, razumije se, ne moze se formirati i ustabiliti sve dotle dok toliko ne
osnazi da se moze suprostaviti pritisku starok dzahilijjetskog drustva. Ono mora postici potrebnu
snagu uvjerenja i odgovarajuci nivo shvatanja, moralnu snagu, licnu izgradjenost, organizaciju i
drustvenu izgradjenost, i kao sve druge oblike snage, cime ce odolijevati pritsku dzahilijjetskog
drustva, prevladavati ga ili , u najgorem slucaju, odupirati mu se.

Medjutim, sta je to, ustvari, dzahilijjetsko drustvo i na koji nacin mu se islam suprostavlja ?

Dzahilijjetsko drustvo je svako drustvo koje nije muslimansko ! Preciznije kazano, to je svako ono
drustvo koje svoju pokornost ne izrazi Allahu-jedino Allahu, na taj nacin da ta pokornost obuhvati i u
cjelosti prozme kako sam svjetonazor (tesawwur i’tiqadijj), tako i vjerske obrede i zakonodavstvo.

Prema ovoj definiciji, u kategoriju “dzahilijjestkog drustva” spadaju sva danas postojeca drustva u
svijetu!

Tu su, primjerice, sva komunisticka drustva, prvenstveno zbog njihova nevjerovanja u Allaha s.w.t.
odnosno zbog negiranja njegova postojanja i pripisivanja aktiviteta u kosmosu “materiji” ili “prirodi”,
te zbog ucenja da je djelatni faktor u covjekovom zivotu i njegovoj ukupnoj povijesti “ekonomija” ili
“sredstva za proizvodnju”.

Drugi razlog je taj sto se u komunistickom drustvu zahtijeva apsolutna pokornost partiji-jer se smatra
da je kolektivno rukovodjenje tim drustvom konacna istina-a ne Allahu uzvisenom ! Potom zbog
posljedica koje proizvodi ovakvo shvacanje i ovakav poredak, koje narocito dolaze do izrazaja u
devalviranju cisto ljudskih osobina. Naime, prema marksistickom ucenju, “osnovne potrepstine”
covjeka jesu zapravo potrepstine zivotinje; to su: hrana, pice, odjeca, stan i seks. Covjeku se tako
zanemaruju potrebe njegove “ljuske” duse, duse koja ga izdvaja od zivotinje. To je, prije svega,
vjerovanje u Boga, sloboda izbora tog vjerovanja, sloboda njegova ispoljavanja, sloboda ispoljavanja
svoje “osobnosti”, sto ujedno predstavlja najuzu karakteristiku covjekove “ljuskosti”. Ta osobenost se
manifestira u privatnom vlasnistvu, u slobodnom izboru vrste posla i struke, u umjetnickom
izrazavanju “sebe” i u svemu drugome sto covjeka cini razlicitim od “zivotinje” i od “orudja”.
Komunisticki koncept, kao i samo komunisticko drustvo, pocesto covjeka spustaju cak ispod nivoa
zivotinje-spustaju ga na nivo obicne alatke ! U “dzahilijjetsko drustvo” spadaju I idolopoklonicka
drustva koja jos uvijek postoje u Inidiji, Japanu, Filipinima I Africi. Prvi razlog je ideoloska kocepcija
tih drustava koja se zasniva na apoteozi (te’lih) nekoga drugog mimo ili uz Allaha. Drugi razlog je taj
sto svoje vjerske obrede posvecuju mnogim bogovima, odnosno svemu onome za sta vjeruju da
posjeduje osobine bozanstva. Zatim, ova drustva spadaju u “dzahilijjetsko drustvo” I zbog svojih
uredjenja I zakona, cije ishodiste nije Allah I Njegov seri’at, svjedno da li ona dolazila iz hramova, od
svecenika, upravitelja hramova, vraceva i poglavica ili pak od civilnih “laickih” institucija koje
posjeduju pravo na donosenje zakona bez uvazavanja Allahova seri’ata. Zapravo, te institucije imaju
vrhovnu vlast, bilo da vladaju u ime “naroda”, u ime “partije” ili u bilo koje drugo ime... Vrhovna
vlast, ustvari, moze pripadati jedino Allahu Uzvisenom i moze se sprovoditi jedino na nacin koji se od
Njega prenijili Njegovi poslanici.

U “dzahilijjetsko drustvo” spadaju I jevrejska I krscanska drustva sirom svijeta. Ona su u toj kategoriji
ponajprije zbog svoje deformirane ideoloske koncepcije prema kojoj Allah, s.w.t. nije jedini koji
posjeduje Bozanske osobine, vec Mu se, u ovom ili onom obliku, pripisuju sudruzi, bilo vjerovanjem u
sinobostvo, bilo trojstvom ili pak predstavljanjem Allaha Uzvisenog na Njemu neprimjeran nacin,
odnosno predstavljanjem odnosa Njegovih stvorenja premau Njemu u iskrivljenom oboliku.

“Jeverji govore:”Uzejr je Allahov sin”, a krcani kazu: “Mesih je Allahov sin”. To su rijeci
njihove, iz usta njihovih, oponasaju rijeci nevjernika prijasnjih, - ubio ih Allah ! Kuda se
odmecu ?”
(At-Tawba, 30)

“Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice !” A samo je jedan Bog ! I ako se ne
okane onoga sto govore, nesnosna pitanja ce, zaista, stici svakoga od njih od koji nevjernik
ostane”.
(Al-Ma’ida, 73)

“I Jevreji I krcani kazu: “Mi smo djeca Bozija I miljenici Njegovi”. Reci : “Pa zasto vas onda
On kaznjava zbog grijeha vasih?” a nije tako! Vi ste kao I ostali ljudi koje On stvara ”.
(Al-Ma’ida, 18)

Pored ovoga, jevrejska i krscanska drustva spadaju u kategoriju "dzahilijjetskog drustva" i zbog svog
obredoslovlja, svojih hodocasca i rituala koji proistjecu iz spomenute deformirane ideologijske
koncepcije. Potom, to su i zbog svojih organizacija i zakonodavstava koja, bez iznimke, nisu
zasnovana na pokornosti jedino Bogu. Nijedno to drustvo ne priznaje Bogu iskljucivo pravo vlasti, niti
svoje zakone crpi iz Njegova serijata. Sva ona uspostavljaju odredjenna tijela i institucije sacinjene od
ljudi i njima se podaruje pravo na vrhovnu vlast. Ta vlast, medjutim, pripada iskljucivo Allahu
uzvisenom. Allah je njih, jos ranije, okrivio za mnogobostvo (sirk) zato sto su to pravo davali rabinima
i svecenicima koji su im po sopstvenom nahodjenju propisivali zakone a oni ih od njih prihvatili:

"Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina
Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju - nema boga osim Njega. On je
vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju."
(At-Tawba, 31)

Oni, zapravo, nisu vjerovali u bozanstvenost svecenika i monaha i nisu njima posvecivali svoje vjerske
obrede. Jedino sto su cinili bilo je to da su im priznavali pravo na propisivanje zakona (hakimijje),
koje su potom prihvatili od njih, premda ih Allah nije dopustio. Danas ima mnogo vise razloga da se
Jevreji i krscani osude za mnogobostvo i nevjerstvo, jer su pravo na propisivanje zakona prepustili tzv.
obicnim ljudima, koji nisu ni svecenici ni monasi ... premda su svi jednaki.

Konacno, u kategoriju "dzahilijetskog drustva" spadaju i sva ona drustva koja za sebe tvrde da su
"muslimanska"!

Sva ova drustva ne spadaju u ovu kategoriju stoga sto vjeruju u neko bozanstvo mimo Allaha, niti
stoga sto svoje vjerske obrede posvecuju nekome drugome osim Allahu, vec zato sto u uredjenju svoga
zivota ne izrazavaju pokornost jedino i iskljucivo Bogu. Ona, naime, i pored toga sto ne vjeruju u
bozanstvenost bilo koga drugog osim Allaha, nekomme drugom mimo Njega daju najuzu
karakteristiku bozanstva - pravo na propisivanje zakona! Iz toga, potom, izvode svoje sisteme, svoje
zakone i vrijednosti, svoje kriterije, obicaje i navike. Ustvari, iz toga izvode skoro sve sadrzaje svoga
zivota!

O onima koji vladaju Allah swt kaze:

"A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici."
(Al-Ma'ide, 44)

O potcinjenima kaze: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono
što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da ne
vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: "Prihvatite ono što
Allah objavljuje, i Poslanika!" - vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću. A šta će tek biti
kad ih, zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti dođu kunući se Allahom: "Mi smo
samo htjeli da učinimo dobro i da bude sloge." Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se
ti ne obaziri na riječi njihove i posavjetuju ih, i reci im o njima ono što će ih dirnuti. A Mi smo
poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali. A da oni koji
su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za
njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv. I tako Mi Gospodara tvoga, oni
neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog
presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore."
(An-Nisa', 60-65)

Uzviseni Allah je jos ranije opisao Jevreje i krscane kao one koji su otisli u mnogobostvo,
nevjernistvo, i koji su odstupili od obozavanja jedino Njega, i koji su sebi za gospodara uzeli rabine i
svecenike, i to samo zbog toga sto su tim rabinima i tim svecenicima ustupili ono pravo koje su oni
koju za sebe tvrde da su su "muslimani" ustupili "obicnim" ljudima! Allah swt je to kod Jevreja i
krscana tretirao kao mnogobostvo ravno prihvatanju Mesiha, sina Merjemina, za Gospodara kojeg
obozavaju i kojeg smatraju Bogom. U oba slucaja radi se o izlasku iz pokornosti Allahu, sto
istovremeno znaci i izlazak iz Allahove vjere i krsenje posvjedocenja da "nema drugog boga osim
Allaha".

Neka od ovih drustava eksplicitno isticu svoj "laicizam" i ne vezanje za vjeru na bilo koji nacin. Druga
naglasavaju da ona "postuju vjeru", no tu vjeru potpuno iskljucuju iz svog drustvenog sistema. Ova
drustva tvrde da ona ne priznaju "metafiziku" i da svoj sistem grade na "znanosti", smatrajuci da
znanost iskljucuje metafiziku! Ova tvrdnja je, naravno, neosnovana i nju prihvataju samo neznalice.

Treca drustva, opet, djelotvornu vlast priznaju nekome drugom osim Allahu, i propisuju sto hoce, a
potom za to sto su propisali kazu: "Ovo je Allahov serijat!"

Sva ona, medjutim, imaju zajednicku osobinu - nijedno se ne zasniva na pokornosti jedino Allahu.

Prema tome, kada se sve ovo ima u vidu, stav islama spram svih ovih drustava svodi se na samo jednu
recenicu: Islam odbija priznati njihov islamijjet i njihovu serijatsku utemeljenost.

Naime, islam ne gleda na nazive, plakate i simbole koje nose ta drustva ma kako da se razlikuju medju
sobom. Sve njih objedinjuje zajednicka karakteristika: niti u jednom od tih drustava zivot nije
organiziran na principu cjelovite pokornosti jedino Allahu. S tu stranu ona imaju osobinu svih ostalih
drustava - osobinu "dzhilijjeta".

Ovo nas dovodi do posljednjeg pitanja: Na koji se nacin islam suprotstavlja sukupnoj ljudskoj
stvarnosi? Kako da to cini danas, sutra i u svim kasnijim vremenima? Na ovom mjestu ce nam mnogo
koristiti ono sto smo ustvrdili u prvom poglavlju, kada smo govorili o "naravi muslimanskog drustva" i njegovom
zasnivanju na apsolutnoj pokornosti jedino Allaju u svim sferama njegova zivota.

Precizno odredjenje te naravi dace nam kategorican odgovor na pitanje: Cemu treba da se vrati ljudski
zivot i koji je nacin na koji on treba da se izgradjuje? Da li Allahovoj vjeri i njenom uredjenju zivota
ili pak da se prilagodi objektivnoj stvarnosti, ma kakva ona bila? Islam na ovo pitanje odgovara
kategoricno, bez imalo premisljanja ili kolebanja: osnova kojoj se mora vratiti ljudski zivot u svojoj
sarolikosti jest Allahova vjera i njeno uredjenje zivota. Posvjedocenje da nema drugog boga osim
Allaha i da je Muhammed s.a.w.s. Njegov poslanik predstavlja prvi temelj islama. On se ne moze
uspostaviti niti funkcionisati izuzev da osnova bude ta. Uz to, apsolutna pokornost jedino Allahu sa
prihvacanjem nacina te pokornosti od Bozijeg Poslanika moze se realizirati jedino s priznanjem ove
osnove. Potom slijedi doslovno slijedjenje, bez premisljanja i kolebanja:

"...ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite..."
(Al-Hašr, 7)

Islam zatim postavlja pitanje:

"Ko vise zna - vi ili Allah?!"

I odgovara:

"Allah zna, a vi ne znate" (Kur'an 2:216) ... "a vama je dato samo malo znanja." (Kur'an 17:85)

Onaj koji zna, uz to stvara i opskrbu daje, taj i vlada. Njegova vjera, koja predstavlja nacin i regulator
zivota, jeste osnova kojoj zivot treba da se vrati. Konkretna stvarnost ljudi, njihove teorije i pravci,
skloni su deformaciji i devijaciji. Oni se zasnivaju na znanju ljudi koji "ne znaju", kojima je dato "vrlo
malo znanja"!

Allahova vjera nije zagonetna. Njen doprinos spram zivota nije nejasan. Zapravo, on je precizirian
drugim dijelom posvjedocenja: Muhammed saws je Boziji Poslanik. Islamski koncept zivota sadrzan
je u tekstovima o osnovim smjernicama (arap. - usuul) koje je prenio Boziji Poslanik saws. Dakle, ako
postoji jasan tekst, onda je taj tekst zakon. Kod jasnog teksta nema mjesta osobnom rasudjivanju (apar.
- la idztihade me'a ennass). Osobno rasudjivanje stupa na scenu kad tekst nije dovoljno jasan, i mora
biti u skladu s utvrdjenim temeljima samog Allahovog metoda.

"A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku." (An-Nisa', 59)

Ti utvrdjeni temelji koji predstavljaju pretpostavke idztihada (osobnog zalaganja zarad iznalazenja
rjesenja) i dedukcije takodjer nisu zagonetni niti nejasni. Prema tome, niko nema pravo da za propis
koji sam donese kaze: "Ovo je Allahov propis". To se moze reci samo ako se javno obznani da vrhovna
vlast pripada jedino Allahu, te ako izvor vlasti bude Allah uzviseni, a ne narod, ne partija, niti bilo koji
covjek; ako se vrati Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika s ciljem da se vidi sta Allah hoce.
Ovo, razumije se, nije dopusteno svakome kome se prohtije da ustvrdi kako on toboze vlada "u ime
Boga", kao sto je to upoznala Evropa pod imenom "teokratija", odnosna "sveta vlast". U islamu nesto
slicno apsolutno ne postoji. Niko nema pravo da govori u ime Boga, osim Njegov Poslanik saws.
Jednostavno, postoje odredjeni tekstovi koji eksplicitno govore o tome sta je sve Allah propisao.

Sintagma, "vjera je za stvarnost!" se pogresno razumijeva, kao sto se pogresno i koristi. Vjera jest,
doista, za stvarnost, ali za kakvu stvarnos?!

Ona je za onu stvarnost koju sama formira u skladu sa svojim opredjeljenjem i suglasju s
nepatvorenom ljudskom naravi, kao realizator stvarnih covjekovih potreba u svoj njihovoj slozenosti.
To su sve one potrebe kojje je ustanovi Onaj koji je stvorio, koji najbolje zna sta je stvorio.

"A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu obaviješten."
(Al-Mulk, 14)

Vjera koja se ne protivi postojecoj stvarnosti kakva god ona bila, i ne nastoji je potciniti svojim
uzusima i podvesti pod serijatske regulative, jest poput vjestackog pamfleta! Vjera se mora
suprotstaviti konkretnoj stvarnosti, mora je podvrgnuti svojim kriterijima, te ucvrstiti pozitivno a
eliminirati ostalo. Namjesto te, ukoliko njome nije zadovoljna, ona mora uspostaviti drugu stvarnost.
Ta stvarnost je, ustvari, pozeljna stvarnost, i to je pravi smisao sintagme da je "vjera stvarnost",
odnosno da je to njeno pravilno razumijevanje.

Ovdje se mozda namece pitanje:

"Nije li interes ljudi ponajpreci da se prema Njemu ravna njihova stvarnost?!"

Mi se i po drugi put vracamo pitanju koje postavlja islam i na koje sam daje odgovor:

"Ko vise zna - vi ili Allah?!" - "Allah zna, a vi ne znate!"

Pravi interes ljudi krije se upravo u Allahovu serijatu, onakvom kakvog ga je On objavio, kakvog je od
Njega prenio Boziji Poslanik ... Ako se ikada ljudima ucini da je njihov interes u necemu suprotnom
od onoga sto im je Allah propisao, to ce znaciti da su u tome postali "iluzionisti" (wahimuun).

"To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao;
oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara
njihova prava uputa. Ne može čovjek ostvariti sve što poželi, Allahu pripada i ovaj i onaj svijet!"
(An-Nedzm, 23-25)

Potom, oni su i "nevjernici", jer ko god ustvrdi da je interes i dobrobit u onome sto on smatra, a sto se
protivi Allahovom propisu, taj vise ni trenutka ne ostaje u ovoj vjeri, niti medju njenim sljedbenicima.
KOSMIČKI ŠERIJAT

Islam, kada u svijesti i u životu čovjeka izgrađuje svoj vjerski/ideološki koncept na principu cjelovite
potčinjenosti jedino Bogu Uzvišenom, i kada učini da se ta potšinjenost doslovno odrazi u vjerovanju,
bogoslužju i šerijatu, svuda podjednako; kada smatra da ta potčinjenost, u takvom svom obliku, u
stvari ima biti praktična strana potvrde "Nema Boga osim Allaha", a da je prihvaćanje kakvoće te
potčinjenosti od strane Božijeg poslanika s.a.w.s., praktična strana potvrde da je Muhammed Božiji
poslanik…

Kada islam, dakle, gradi svoj cjelokupan sustav na ovom principu tako da ova potvrda – potvrda da
"Nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik" – zapravo znači način života u islamu,
oblikuje njegove osnovne konture i ustanovljuje mu specifičnosti… Kada to čini na ovaj jednistven
način, koji ga izdvaja od svih drugih sistema koje je čovječanstvo ikada upoznalo, on se, u stvari,
vraća iskonu koji je u svome izričju širi ne samo od čovjekova egzistrianja, vec i od cjelokupne
pojavnosti. On se vraća načinu kompletnog egzistiranja, a ne samo načinu čovjekova života.

Islamski koncept počiva na principu da je cijela ova pojavnost dio ukupnog Božijeg stvaranja: prema
njemu se usmjerila Božija volja i ono se pojavilo! U njega je Allah, s.w.t., postavio svoje zakone i ono
se pomoću njih kreće, i pomoću njih se usklađuje kretanje svih njegovih dijelova kao i kretanje u
cjelini:
"Ako nešto hoćemo, mi samo za to reknemo: "Budi!" - i ono bude."
(An- Naml, 40)

"... i koji je sve stvorio i kako treba uredio."

(Al-Furqan, 2)
Iza ove svemirske egzistencije postoji volja koje je uređuje, postoji sila koje je pokreće i zakon koji
njome upravlja. Taj zakon usklađuje sve jedinke te egzistencije, uređuje sva njihova kretanja i ona se
ne sudaraju, ne remete i ne smetaju jedna drugima; uz to, nikada se ne zaustavljaju i ne iskaču iz
precizno uređenog i permanentnog kretanja – dokle to Bog bude htio. Sve je to potčinjeno i predano
volji koja to uređuje, sili koja ga pokreće i zakonu koji ga usklađuje i nijednog trenutka mu ne pada na
pamet da se suprostavi toj volji, da porekne silu i da iziđe izvan zakona. Stoga je sve to ispravno i ne
zahvaća ga nikakav kvar niti poremećaj, osim ako to Allah htjedne:
"Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i zemlju u šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda
svemirom zagospodario; on tamom noći prekriva dan, koja ga u stopu prati, a sunce i mjesec i
zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji. Samo On stvara I upravlja! Uzvišen neka je Allah,
Gospodar svjetova!"
(Al-A'raf, 54)
Čovjek, u odnosu na ovu svemirsku egzistenciju i u odnosu na zakone koji vladaju njegovom naravi
(fitrah), nije izvan tog zakona koji svim tim upravlja. Allah ga je stvorio kao što je stvorio i svu tu
egzistenciju – već pri njegovu materijalnom formiranju, od dijela ove zemlje. Sve one osobine, koje su
potom dodate toj materiji, načinile su od njega – čovjeka. Sve što mu je dao , Allah je to precizno
odredio.

U pogledu svoje tjelesne konstitucije, čovjek je potičinjen prirodnom zakonu kojeg mu je Allah
propisao – svjedno da li to on hoće ili neće. Njegovo nastajanje i njegov izgled su mu odmah na
početku podareni voljom Božijom a ne njegovom ili voljom njegovih roditelja. Njih dvoje se, istinu,
sastanu, no oni nemaju sposobnost da zametak učine postojećim. Čovjek se rađa u skladu sa zakonom
koji je Allah postavio i kojim je odredio period nošenja i pretpostavke rađanja. On udiše zrak koji je
Allah stvorio baš u ovom omjeru – udiše ga u količini i na način koji mu je Allah propisao. On osjeća i
pati, gladuje i žedni, jede i pije, spravlja jela i pića… Ukratko, on živi. Živi u skladu s Božijim
zakonom, mimo svoje volje, mimo svoga izbora. U ovom smislu on je jedinak ukupnoj svmirskoj
egzistenciji i ravan je svemu drugome u njoj glede apsolutne potčinjenosti Allahovoj volji, njegovoj
sili i zakonu...

Allah je taj koji je stvorio tu cjelokupnu svemirsku egzistenciju i on je taj koji je stvorio čovjeka. On je
taj koji ga je i potčinio onim svojim istim zakonima kojima je potčinio i svu ostalu egzistenciju. On je
taj, dakle, Uzvišen neka je, koji je čovjeku propisao i "šerijat" da prema njemu uredi i onaj aspekt
svoga života u kome do izražaja dolazi i njegova volja i da ga na taj način uskladi sa "prirodnim"
životom. Šerijat, prema tome, nije nšsta drugo do dio općeg Božijeg zakona koji vlada prirodom
čovjeka (fitrah), i prirodom opće egzistencije; koji sve to ravnomjerno usklađuje.

Nema ni jedne riječi Božije, ni jedne naredbe niti zabrane, ni jednog obećanja ili prijetnje, ni jednog
propisa niti smjernice..., a da nije sastavni dio općeg zakona, da u sebi vjerno ne izražava i potvrđuje
zakone koje nazivamo prirodnim, odnosno svemirskim, Božanskim zakonima, čijih smo zbivanja
svjedoci svakog trenutka, zbivanja koje se odvijaju odredbom koja je pohranjena u njima još prije ove
egzistencije, koju je pohranio Allah. Sve se to zbiva Allahovom odredbom.

"Šerijat" koji je Allah propisao za uređenje čovjekova života je, prema tome, kosmički šerijat, tj. On je
tijesno povezan s općim svemirskim zakonom i u punom suglasju je sa njim. Stoga pridržavanje tog
šerijata proistječe iz nužnosti postizanja sklada između čovjekova života i kretanja kosmosa na kojem
živi. Što više, ono proistječe iz nužnosti postizanja sklada između zakona koji vladaju čovjekovom
nevidljivom prirodom i onih koji uređuju vanjsku formu njegova života, te iz nužnosti spajanja
čovjekove vanjske i unutrašnje ličnosti.

S obzirom na činjenicu da ljudi nisu u stanju dosegnuti sve svemirske zakone, niti u cjelosti shvatiti
univerzalni zakon, pa čak ni onaj koji vlada njihovom naravi i kojemu se oni, htjeli to ili ne, moraju
pokoravati, oni, prema tome, nisu u stanju sami urediti ljudski život tako da se postigne puna
uskađenost sa kretanjem svemira, pa čak ni usklađenost između njihove unutrašnje prirode i njihova
vanjskog života. To može samo Stvoritelj kosmosa i Stvoritelj ljudi, onaj koji uređuje i jedno i drugo,
u skladu s jedinstvenim zakonom koji je on izabrao i odredio.

Prema tome, postupanje po Allahovom šerijatu tako postaje nužno da bi se postigao taj sklad, a da se i
ne govori o nužnosti njegove primjene kako bi se islam idejno realizirao. On, dakle, u životu pojedinca
ili društva, može postojati samo s iskrenom pokornošću Allahu jedinom, i samo prihvaćanjem kakvoće
te pokornosti jedino od Božijeg poslanika, ili drugim riječima praktičnom realizacijom prvog zahtjeva
islama- posvjedočenja da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik.

U postignuću punog saglasja između života ljudi i svemirskog zakona krije se svako dobro za ljude, ali
je u tome i pouzdana zaštita života od bilo kakve deformacije ljudi jedino u ovom slučaju mogu živjeti
u miru sa samima sobom. Što se pak tiče mira sa kosmosom, on se postiže jedino skladom njihova
kretanja s kretanjem njegovim, skladom njihova smjera s njegovim. Mir sa njima samima pak
prositječe iz podudarnosti njihova kretanja s poticajima nepatvorene im prirode. Tako nikada neće doći
do sukoba između čovjeka i njegove čiste naravi, jer Allahov šerijat usklađuje vanjske pokrete s
unutrašnjim urođenim odlikama (fitra mudmera), i to mirno i lahko. Iz ovog sklada proistječe drugi
sklad i on se odnosi na povezanost ljudi i njihove opće djelatnosti. Naime, u tom slučaju svi oni slijede
unificiran pravac koji biva sastavnim dijelom univerzalnog svemirskog zakona.

Na taj način se postiže i opće dobro za cijeli ljudski rod, jer se on na taj način upućuje i na lahak način
upoznaje s tajnama kosmosa, sa silama skrivenim u njemu, s nagomilanim blagom u njegovim
dubinama... Također se upućuje na korištenje svega toga u skladu s Allahovim šerijatom, a u cilju
postizanja općeg dobra za ljude, bez proturječja i bez sudara. Nasuprot Allahovu šerijatu stoje hirovi
ljudski:
"Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima, i zemlji i
u onom što je u njima!"
(Al-Mu'minun, 71)
Stoga islamsko gledanje objedinjuje istinu na kojoj počiva ova vjera i istinu na kojoj počivaju nebesa i
zemlja. Na tom principu biva uspješan i ovaj i onaj svijet. Prema njemu Allah vrši obračun i kažnjava
one koji mu se suprostave. To je zapravo jedna istina i ona se ne umnožava. To je univerzalni
svemirski zakon koji je Allah odredio cjelokupnoj egzistenciji u ma kojem obliku se ona izražava. Taj
zakon prihvaća i pokorova mu se sve postojeće – svi svjetovi, svi predmeti i sva živa bića.
"Mi vam knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite!"
A koliko je bilo nevjerničikih sela i gradova koje smo uništili i poslije kojih smo druge narode
podigli!
I čim bi silu našu osjetili, kud koji bi se iz njih razbježali.
"Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašm, možda će vas neko što upitati".
"Teško nama", oni bi govorili, "Mi smo zaista nevjernici bili!"
I kukali bi tako sve dok ih ne bismo učinili, kao žito požnjeveno, nepomičnim.
Mi nismo stvorili nebo i zemlju, i ono što je između njih da se zabavljamo.
Da smo htjeli da se zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako nama dolikuje, ali mi to ne
činimo, nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane, a teško vama zbog onoga što o
njemu iznosite! Njegovo je ono što je na nebesima i na zemlji! A oni koji su kod njega ne zaziru
da mu se klanjaju i ne zamaraju se, hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju."
(Al-Anbija', 10-20)
Iskonska narav čovjekova u svojim dubinama ćuti ovu istinu. Priroda njegova nastanka kao i priroda
cijelog ovog kosmosa oko njega nadahnjuje tu njegovu narav saznanjem da sva egzistencija počiva na
istini, da je istina ukorijenjena u njoj, da je postojana na zakonu koji se ne remeti i čiji se putevi ne
razilaze; čiji se ciklusi ne mijenjaju i koji se unutar sebe ne sudara; koji se ne odvija po slučajnosti i
neočekivanosti, niti po prevrtljivom hiru ili želji nesputanoj! Naprotiv, taj zakon se odvija po precizno
ustrojenom redu, po određenoj mjeri. Prema tome, neskald se ponajprije javlja između čovjeka i
njegove iskonske naravi (fitrah), i to onog momenta kada se udalji od one istine skrivene u njoj,
ponesen strastima svojim, kada za svoj život prihvati šerijat koj potiče od tih strasti a ne od Boga i ,
najzad, kada se ne prepusti Bogu kao što se prepušta sva kosmička egzistencija koja se potčinjava
svome Gospodaru!

Poput ovog poremećaja u odnosima između ljudi i svemira koji ih okružuje, nastaju i poremećaji u
odnosima među ljudima, medju grupama, narodima i generacijama. Njihove snage i blaga tada postaju
sredstva za rušenje i razaranje i bivaju uzročnici nesreće, umjesto da budu sredstva građenja i
doprinosu ljudskoj sreći!

Prema tome, očito je da uspostavljanje Allahova šerijata na zemlji nema za cilj jedino rad za budući
svijet. I ovaj i budući svijet, zapravo, predstavljaju dvije etape koje se međusobno nadopunjuju.
Allahov šerijat, naime, usklađuje te dvije etape u čovjekovom životu, a s druge strane, sav taj život
usklađuje s univerzalnim Božanskom zakonom.

Usklađenost sa zakonom nipošto ne odgađa čovjekovu sreću za onaj svijet, već je, naprotiv čini
zbiljskom i ostvarenom u prvoj etapi. Na onom svijetu ona se samo dopunjuje i usavršava.

Ovo bi bila osnova islamskog poimanja cjelokupne egzistencije i, unutar nje, čovjekove egzistencije.
Ono se u svojoj prirodi suštinski razlikuje od svakog drugog poimanja koje poznaje čovječanstvo. Kao
takvo, ono ima mnogo veću obavezu od bilo koje druge koncepcije u biko kojem drugom sistemu i
teoriji...

Pridržavanje Allahova šerijata, prema islamskom poimanju, jeste zahtjev potpune povezanosti
čovjekova života i života kosmosa sa zakonom koji vlada ljudskom prirodom i cjelim kosmosom, a
potom neophodnost sklada između ovog univerzalnog zakona i šerijata koji uređuje čovjekov život.

Pridržavanjem Allahova šerijata postiže se pokornost ljudi jedino Bogu, upravo onako kao što je cijeli
kosmos pokoran jedino Njemu. Nijedan čovjek ne tvrdi da se kosmos njemu pokorava.
Na nužnost ove usaglašenosti i sklada ukazuje i razgovor koji je tekao između Ibrahima a.s., oca
muslimanskog ummeta, i Nemruda, silnika koji je smatrao da ima punu vlast nad ljudima, no koji i
pored toga nije mogao ustvrditi da gospodari i nebeskim tijelima. On se smeo kad mu je Ibrahim a.s.,
rekao: "Onaj koji posjeduje vlast u svemiru, jedini On treba da ima vlast i nad životom ljudi!" Na ovo
Nemrud nije mogao naći odgovora:
"Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je
Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: "Gospodar moj je onaj koji život i smrt daje", on
odgovori: "Ja dajem život i smrt!" "Allah čini da sunce izlazi sa istoka" - reče Ibrahim - "pa
učini ti da grane sa zapada!" i nevjernik se zbuni: - A Allah silnicima neće ukazati na pravi put".

(Al-Baqara, 258)
A istinu je rekao Allah veličanstveni:
"Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na
nebesima i oni na zemlji, i Njemu će se vratiti!"
(Ali ' Imran, 83)