Bismillahirrahmanirrahim

Ovdje ćemo pokušati načeti raspravu o promjenama i razvoju šiitske škole u islamu.

Naravno, odmah moram napomenuti, mi nećemo govoriti o svekolikom sustavu šiitskoga vjerovanja.

Šiizam ima svoje teološke, fikhske, etičke i druge postulate.

Unutar teoloških postulate, opet, imamo tevhid, miad, nubuvvet..

Mi, međutim, ovdje želimo govoriti samo o teološkim postulatima imameta.

Zašto bismo govorili samo o imametu?

Pa, zato što je upravo imamet ono načelo šiitskoga vjerovanja po kojem se šiitska škola razlikuje od
ostalih.

Jer, i načela šiitskoga učenja o tevhidu, miadu, nubuvetu i adlu (Božijoj pravednosti) proizlaze iz
naučavanja imama.

Dakle, osnova šiitskoga učenja je imamet.

Stoga, mi ćemo govoriti o historijskom razvoju teoloških postulata imameta.

Jer, ako riješimo pitanje imameta, riješit ćemo i druga teološka pitanja unutar šiitske škole.

Osnova je, dakle, imamet.

Zasad samo objašnjavamo sami naslov.

E, to je jedno objašnjenje.

Drugo je to da se mi ovdje bavimo samo teološkim postulatima imameta.

Naravno, o imametu bi se moglo govoriti i iz perspektive filozofije, kao i iz perspektive irfana, recimo.

Naprimjer, Sejjid Hejdar Amoli vjeruje u imamet, zar ne?

Ali, njegovi postulati su irfanski, ne teološki, niti filozofski. On ove druge uopće i ne prihvata.

Dakle, mi smo ograničili ovu raspravu na teološka pitanja jer filozofska i irfani pitanja se drugdje
rješavaju.

U interpretaciji pitanja iz domena islamskoga vjerovanja (akide) možemo imati teološki pristup i metod,
a možemo i filozofski i irfanski.

Da ne kažemo da možemo ta pitanja razmtrati i ahbarijskom metodom – to je nešto sasvim drugo.

Da, zaključimo, mi ovdje govorimo o imametu, tačnije o teološkim postulatima imameta.

To je jedna napomena u obrazloženju same teme.

Druga: Koliko je uopće teoloških načela / postulata imameta?

Ja neću ovdje ulaziti u sve detalje, jer o tome ćemo govoriti kasnije.

Nastojat ćemo početi s četvrtim hidžretskim stoljećem. Jer, nemamo dostupne izvore iz prva tri stoljeća
na osnovu kojih bismo mogli artikulirati teološke postulate imameta.
Naravno, imali smo neka djela i ranije, poput djela Šejha Saduka. Ali, kod njega imamo uglavnom predaje
/ rivajete i makar se tu i tamo i nađe neko teološko pitanje, ne možemo govoriti o razvijenom i
artikuliranom teološkom mišljenju.

Teološke rasprave i racionalno-teološku misao nalazimo tek kod Šejha Mufida. E, sad, koliko je on bio
pod utjecajem mutazilijskog učenja, i o tome bi se dalo govoriti, ali o tom po tom.

Dakle, sustavne i cjelovite teološke postulate imameta nalazimo tek u riječima Šejha Mufida.

A on je umro 413. godine po Hidžri. Što će reći da je živio i djelovao u četvrtom i nekoliko godina u
petom stoljeću.

Ako se koristite arapskom literaturom, ovu temu biste trebali proučiti u njegovoj knjizi Avail ul Makalat.

U Avail ul Makalat, Šejh Mufid, na strani 39, 40 i 42. nalazimo Poglavlje o imametu, odnosno postulatima
imameta sa stanovišta šiitskog učenja, a nasuprot mutazlijama.

Dakle, on u ovoj knjizi govori o postulatima imameta koji su među šiitskom ulemom figurirali u njegovo
vrijeme.

Naravno, bilo je i stavova koji su njima oponirali, što i sam Šejh Mufid već u naslovlju poglavalja
naglašava.

On govori o četiri postulata i načela. Prvo načelo ....

Ja neću citirati arapski tekst, sami to pogledajte.

Prvo načelo: imamet ili hilafet nakon Božijeg poslanika definiran je izborom, šurom ili izravnim Božijim
nalogom (nass)?
Božijim nalogom, izričitim (nass)!

To je jedno od najvažnijih obilježja učenja duodecimalnog šiizma. Dakle, imamet je određen nass-om; a
ne izborom ili dogovaranjem. Nipošto.

Drugo načelo: Halife ili imami nakon Poslanika su dvanaesterica. Ni jedan manje, ni jedan više.

Treće načelo: Dvanaest imama su mudžtehidi ili ma'sumi (bezgriješni)? Bezgriješni!

Četvrto načelo: Dvanaesti imam je živ. Sve dok „Zemlju će naslijediti onaj kome pripada“. „Zemlja
nikada neće biti bez Dokaza (Hodžeta)“.

To su četiri najvažnija načela.

Sada, o svakome od njih u njihovim pojedinostima postoje, naravno, smnoga sporenja.

Naprimjer, jesu li bezgriješni od rođenja ili su to postajali tek sa postizanjem šerijatske zrelosti?

Jesu li bili bezgriješni i prije postajanja imamom ili tek tim činom? Oko toga postoje različiti stavovi.

Je li njihova bezgriješnost na većem stupnju nego bezgriješnost ranijih vjerovjesnika?

O tome se puno raspravljalo. Dakle, o ova četiri načela je bilo puno razilaženja u detaljima, ali u osnovi
su bili prihvaćeni kao temeljni postulati.

Zato, šejh Mufid kaže: oko toga su se složile imamije. Koje imamije? Ne Zejdije i ne Ismailije, već
duodecimalne imamije.

I kad kaže složili su se, time ne misli da nema i drugačijih mišljenja, već da je ovo općeprihvaćeno među
duodecimalnim imamijama, u šiitskoj školi u 4. stoljeću.

Jer, imamo, naprimjer, Ibn Džunejda koji je upravo u 4. stoljeću tvrdio da su imami samo mudžtehidi.

Na ovo obratite pažnju.

Oko čega su se složile duodecimalne šiije u tom vremenu? Oko ovih načela:
Prvo, Poslanik je za svoga nasljednika postavio Alija. U pitanju je, dakle, nass.

Drugo: Poslije Božijeg poslanika je dvanaest imama.

Tri: Oni moraju biti bezgriješni.

Četiri: u svakome vremenu postoji imam.

To, su dakle, četiri načela.

Oni koji čitaju na perzijskom neka pogledaju ovu knjigu:

Teološko mišljenje Šejha Mufida. Napisao je Martin McDermott, a na perzijski preveo Ahmed Aram.

Ovo je vrlo korisna knjiga. U njoj ćete naći cjelovit prikaz, kroz jedan zaista naučnoistraživači pristup,
cjelovit prikz teoloških stavova šejha Mufida.

Naravno, ne i njegove fikhske, historijske i druge stavove. Njih uopće i ne dotiče.

Peto poglavlje ove knjige govori o imametu.

Od 141. strane počinje tu raspravu i govori o tome šta je imamet, šta je bezgriješnost i slično. Jedno po
jedno obrađuje ta pitanja.

Dakle, to je Šjeh Mufid iz četvrtodg i petog stoljeća.

Ovdje se javlja jedno pitanje. Obratite pažnju!

Od kada datiraju ovi teološki postulati duodecimalnog šiizma?

Kad su nastali? To je prvo pitanje.

Drugo pitanje: Zašto su nastala ta načela?

Treće: ko ih je uspostavio?
Jer, mi sada govorimo o četvrtom i petom stoljeću.

A šta je bilo prije toga?

Jesu li ta načela bila poznata ashabima u vrijeme Poslanika, na samom početku islama?
Govorim o samom početku pojave islama, prije Sakife?

Ne govorim o vremenu poslije Poslanika, već o samom početku, u Medini.

Jesu li Poslanikovi ashabi vjerovali u ova načela ili nisu?

Šta vi mislite?

Ako kažete da nisu vjerovali u to, onda im je mjesto u džehenemu.

Mogu li u dženet? A nemaju imamet. Uzmimo da su imali veoma veoma razložno opravdanje, pa neće u
džehennem, ali ne mogu ni u džennet.

Jer u džennet se ne može bez vilajeta. To je uvjet za primanje djela.

A jesu li oni imali vilajet ili nisu?

Dakle, gdje i kada nastaje šiizam o kojem se govori u četvrtom i petom stoljeću?
Ko je posijao sjeme tog vjerovanja? Ko je to obznanio? Kada?

Eh, ovdje dolazimo do nekoliko različitih mišljenja, stavova, ili, da tako kažem, vjerovatnoća ili
mogućnosti.

Prva mogućnost, prva opcija je da – dobro pazite – šiizam su uspostavili neprijatelji islama da bi uništili
islam.

To je ona poznata teorija o Abdullahu ibn Sab'i.

Prema toj teoriji, Abdullah ibn Saba' je autor teorije o imametu, o bezgriješnosti, o halifama i tako dalje.

Na ovoj su teoriji radile preteče selifija, još od drugoga stoljeća.

Međutim, Ibn Tejmije je bio taj koji je ovu teoriju usavršio i sustavno oblikovao.

I sve njegove knjige su usmjerene u tom pravcu da, uz navođenje raznih argumenata i svjedočanstava
dokaže kako je rodonačelnik šiija (ili, kako on kaže, rafidija) jedan Židov po imenu Abdullah ibn Saba'.

Ako vam se da, možete pogledati jednu tezu koja govori o stavu Ibn Tejmije o šiijama (rafidijama).
To je magistarska teza koja nosi naslov „Stav Šejh ul islama o rafidijama“.

Čitava ova knjiga od oko 420 stranica bavi se Ibn Tejmijinim stavom o duodecimalnom šiizmu, gdje se
pokazuje kako je duodecimalni šiizam koji se zasniva na četiri ovdje spomenuta načela, utemeljio
Abdullah ibn Saba'.

Naprimjer, pogledajte Ibn Tejmijino djelo Minhadž al sunna. Evo, ova knjiga u izdanju Instituta Rejjan.

U sedmom svesku, na 217. strani piše: Prema mišljenju uleme, onaj ko je uspostavio, izmislio, izumio
rafd (šiizam) bio je jedan nevjernik, inovjernik, neznabožac koji je imao za cilj pokvariti islam.

Dakle, prema ovakvome stavu, šiizam je jedna opaka bolest koju su neprijatelji islama ubrizgali u našu
vjeru kako bi je uništili.

Ovdje možete razumjeti kako sljedbenici ideologije DaiŠ-a ili Al Nusra fronta tvrde kako je preče ubijati
šiije nego boriti se protiv Židova.

Jer, Židovi su Židovi i tu je sve jasno, ali oni (šiije) nastupaju u ime islama a veći su mu neprijatelji, nego
Židovi.
Takav (daišovski) stav ima svoje teološko-doktrinarno utemeljenje koje treba razriješiti.

Nastavljamo citat: A djelovanaju prethodi mišljenje; a onaj ko je uspostavio rafd (šiizam) imao je za cilj
destrukciju vjere islama.

A ko je to učinio? To je poznato od Ibn Saba' i njegovih sljedbenika; a on je prvi uveo novotariju da je Ali
imenovan od Poslanika.

Ko je, dakle, uveo tu novotariju prema kojoj je Ali imenovani nasljednik Poslanika? Abdullah ibn Saba'.

Dalje: i on je uveo novotariju prema kojoj je imam bez griješan, i tako dalje i tako dalje..

Ovo smo citirali iz sedmog sveska, 219. strana spomenutog djela.

U osmom svesku ove knjige (Minhadž al sunna, priredio i uredio Muhamed Rešad Salem) čitamo:
Abdullah ibn Saba’ se predstavio muslimanom kako bi iskvario i uništio islam.

Dakle, bio je Židov koji se samo pretvarao da je prmhvatio islam. Zašto? Da bi ga iznutra iskvario i uništio.

Isto ono, znači, što mi pripisujemo Emevijama. Kažemo da su nakon osvajanja Meke (oslobođenja Meke)
deklarativno primili islam da bi ga kasnije iznutra …

Imam Ali u Stazi rječitosti na više mjesta govori o tome; tj. tvrdi da oni nisu istinski primili islma već su se
samo pretvarali kako bi ga iznutra urušili.

Dobro, bili su to citati iz Minnhadž al sunnna.

A u Madžmu’a al fetava, također, detaljno govori o ovome.

Evo, Zbirka fetvi Ibn Tejmije, četvrti svezak, strana 102:

Stoga, ulema kaže da je rafd (šiizam) osnova svakoga zastranjenja (hereze).

Po njemu sva zastranjenja i hereze u islamu potiču od rafidija.

Zato oni koji prihvataju da ih se zove rafidijama, nisu ni svjesni da time samo potvđuju njegove riječi.

Onda oni kažu: Eto, vidite, pa i sami priznaju da su rafidije.

A temelj rafda je od licemjernih heretika. Četvrti svezak, 435. Strana.

Također, na 518. strani: a prva osoba koja je ustvrdila da je Ali bezgriješan, kao i to da je on od Poslanika
imenovani halifa, bio je prevdodnik tih munafika, Abdullah ibn Saba’.

Šiitska ulema je, nakon Ibn Tejmije, nastojala oboriti njegovu teoriju.

I puno je urađeno na tom planu.

Jedan od glasovitih pionira toga poduhvata bio je Allame Askeri.

Napisao je na tu temu dvije poznate knjige.

Jedna se zove Abdullah ibn Saba’. Da odmah napomenem, Abdullah ibn Saba’ se zaista spominje u našim
predajam. NIje da ga nema. I, upravo to što se spominje u našim predajama jest jedan od njihovih
argumenata (protiv šiizma).
I, njegova druga knjiga nosi naslov Stotinu pedeset lažnih ashaba.

Nadam se da ćete naći vremena ovo pogledati.

Potom, ajatollah Hui u svome enciklopedijskom djelu Mu’džam ridžalu haddis, u desetom svesku; strana
194 piše o Abdullahu ibn Saba’ nazivajući ga mitskom ličnošću.

Dakle, po njemu je to jedan potpuno izmišljen lik. Oko toga da li je uopće ta osoba stvarno postojala
imamo vrlo različitih mišljenja. O tome se dosta raspravljalo.

To ne mora biti presudno važno, jer moguće je da je zaista postojao, a da nije tačno ono što mu se
pripisuje.

Kao što danas imamo slične rasprave o Kajs ibn Sulejm al Hilaliju. Da li je uopće postojao ili ne?

Prrije nego stignemo do toga da li se njegova knjiga može uzeti kao vjerodostojan izvor, moramo utvrditi
je li on uopće postojao.

Neki kažu da je bio blizak ashab imama Alija, ali to se mora dokazati.

Vratimo se Huijevom kazivanju o Ibn Saba’. Hui kaže da neće duljiti o njemu. Zašto?

Zato što je sasvim dovoljno ono što je o tom izmišljenom liku i onom što se za njega veže napisao veliki
znalac i vrhunski istraživač Sejid Murteda Askeri u svoja dva djela (Abdulllah ibn Saba i Stotinu pedeset
lažnih ashaba):

Da samo podsjetim, nisu samo šiitski autori tvrdili da je Abdullah ibn Saba izmišljena ličnost.

To tvrdi i Taha Husein u knjizi Fitneti Kubra (Velika smutnja). Također i Ali Sami al Neešar u knjizi Neš’atu
l fikri l falsafi fi l islam, kao i Kamil Msutafa Š.ejbi u knjizi Al Silla bejni l tesavvuf ve tešeju’ (Povezanost
sufizma i šiizma).

I mnogi drugi sunitski autori zastupaju takvu tezu.

To je, dakle, prva opcija. Nećemo se ovdje duže zadržavati.

Druga opcija ili stav o nastanku spomenuta četiri postulate imameta kaže da ih je uspostavio sam
Poslanik.

Ova teorija kaže da je sam Poslanik utemeljio i imamet Alija kao svoga nasljednika, i načelo
bezgriješnosti i imamet ostalih imama, uključujući Imama Vremena.

I to za svoga života. Dakle, to nije nastalo nakon njega.

Jedna od knjiga koja nastoji potvrditi ovu teoriju jest knjiga “Kifajeti l asar ala nassi aimeti isna ašar”.

Autor je učenjak iz četvrtog stoljeća po Hidžri.

On je nastojao u ovoj knjizi navesti predaje od Poslanikovih ashaba o imametu – o dvanaesterici, o

nassu, o bezgriješnosti, o stalnom prisustvu imama, o tome da je Imam Vremena još živ.

Znači, svu pažnju posvetio je ashabima, odnosno njihvoim predajama.

Po ovoj teoriji, načela imameta nisu nastala i razvijala se tijekom vremena, već odjednom.

Kao sabah namaz. Je li sabah namaz u početku imao jedan oblik, pa se on mijenjao i prilagođavao? Ne.

Odmah se znalo kako se klanja sabah. Poslanik je rekao: klanjajte onako kako vidite da ja klanjam.

Isto je i s postom mjeseca Ramazana. Tako je bilo i s hadždžom.

E, zagovornici ove druge teorije kažu da je tako bilo i s pitanjem imameta.

To je druga teorija. i upravo je to najraširenija teorija danas u našim hauzama. Danas se, dakle, tvrdi da
je Poslanik uspostavio temelje šiitskog učenja takvim kakvo jeste.

To je, dakle, druga opcija ili teorija.

Treća teorija glasi: Šiizam ili šiitsko učenje kakvo nalazimo sustavno artikulirano kod Šejha Mufida nema
nikakve veze s Poslanikom.

Pa kad je, onda, nastalo? Poslije Sakife (izbora prvog halife) ili poslije trećeg halife Osmana, došlo je do
političke podjele.

Jedni su prihvatili Sakifu i prvog halifu, a drugi se poveli za Alijem.

Sad uopće nije važno to što su jedni bili manjina, drugi većina, jednih je bilo pet, a drugih pedeset.

Uopće ne ulazimo u kvantitet.

Suština je u tome da imamet kako ga razumijevamo od Šejha Mufida naovamo ima politički ili akaidski
korijen?
Politički korijen. Naravno, kasnije, tijekom vremena, nakon 250 godina to je pitanje postalo akaidske i
teološke naravi.

Konstruirani su teološki postulate i racionalni argumenti.

Ali suštinski korijen učenja o imametu tiče se političkog razilaženja oko pitanja hilafeta. Oko toga ko ima
pravo biti halifa nakon Poslanika.

Dakle, pravo na hilafet kao vlast u islamskom poretku. To je jedno potpuno političko pitanje.

I nema nikave veze s vjerovanjem, akaidom, vilajetom. Nipošto.

To je treća teorija.

Nju zastupaju mnogi umjereni suniti.

Oni imamet uopće ne posmatraju kao akaidsko, teološko ili pitanje vjerovanja. Već samo kao političko
pitanje.

Obratite pažnju!
Tek kasnije, nakon šehadeta imama Huseina, njegovi potomci popit imama Bakira i imama Sadika uspjeli
su pitanje imameta učiniti dijelom vjerovanja.

A, onda, u vremenu odsustva (gajbeta), šiitska ulema poput Šejha Mufida napisali su teološka djela i u
njih uvrstili i pitanje imameta kao teološko pitanje.
Nažalost, s pravom ili ne, u zadnje vrijeme su i neki šiitski autori prihvatili ovu teoriju.

I oni tvrde da je imamet u Mufidovom značenju ustvari utemeljen na jednom političkom pitanju.

Po njima je Poslanik napustio ovaj svijet bez da kaže išta o imametu.

To je treća teorija.

Četvrta teorija kaže da je Poslanik ustvari posijao sjeme imameta.

Bez da govori o bezgriješnosti, o dvanaesterici i tako dalje.

On je samo sjeme imameta posijao. Kao jedno načelo i temelj.

Postoje i predaje na tu temu.

Međutim, kad se posije sjeme jednog drveta, mora proći neko vrijeme da bi sjeme zaklijalo, primilo se te
Iz njega izraslo drvo.

Tako su i dvanaesterica imama razvijali i njegovali to stablo imameta punih dvije stotine i pedeset
godina.

A nakon njih, nakon imama, nakon 250 ili 300 godina, nakon gajbeta, šiitska ulema je nastavila razvijati
to stablo.

Do dana današnjega. Četrnaest stoljeća. Imamo ovdje učenje Šejha Mufida. Ali, kasnije su djelovali brojni
šiitski učenjaci na tom planu.

Posebno u vrijeme Safavida je bilo dosta takvih učenjaka, ahbarija.

Dodali su određena načela i razvijali šiitsko učenje o imametu.

Da bismo danas imali zaokružen jedan cjelovit i razložan sustav vjerovanja o imametu, postuliran na
kur’anskim, hadiskim, teološkim i racionalnim načelima.

To je danas jedna čvrsta i velika građevina koju niko više ne smije dotaknuti.

Omeđena je strogim crvenim linijama koje niko ne smije prekoračiti.

Smije li iko danas išta od toga dovesti u pitanje? Može li neko u hauzi propitivati šitanje bezgriješnosti
imama? U ono vrijeme se to smjelo.

Ali, danas ne. Danas, dakle, govorimo o jednom sistemu poduprtom racionalmim, kur’anskim i hadiskim,
filozofskim i irfanskim potpornjima.

Međutim, u početku nije bilo tako.

Ovo je dakle četvrta teorija.

Govorimo o historijskom razvoju teoloških postulate imameta.

I to je četvrta teorija.

Historijski razvoj čega? Onog sjemena. Ko ga je posijao? Poslanik ga je posijao.

Ali predaje u kojima se navodi da je Poslanik spomenuo dvanaestericu i tome slično, to su aposteriorni
argumenti.

Pa sam autor ove knjige koja to tvrdi je veliki učenjak iz četvrtog stoljeća.

Evo, na naslovnoj strani tako piše: učenjak iz četvrtog stoljeća.

Sad, predaje koje on bilježi i pripisuje Poslanikovim ashabima, gdje ih je našao?

Pa prošlo je toliko vremena, trebalo je da bar preko deset generacija bude prenesena neka predaja…

Treba lanac, sened.

Evo, naprimjer, autor navodi: Ahmed ibn Ismail Al Selmani i Muhammed ibn Abdullah Šejbani kažu da su
čuli od Džafera ibn Muhammeda Al Firarija, a ovaj od Hussein ibn Muhammeda Sema’a, a ovaj od
Ahmeda ibn Harisa, a on od Mufaddala ibn Omera, a on od Džabira ibn Jezida Džu’fja, a on od Džabira
ibn Abdullaha Ensarija da je rekao: Kad je Uzvišeni Bog objavio to i to…

Pogledajte! Koliko imamo posrednika? Sedam, osam, deset..

Odakle? Ko? Kako?

Autor je pisao u četvrtom stoljeću. Gdje su mu izvori? Reference?

Jedino da kažemo da mu vjerujemo, vjerujemo da ne laže.

Ali, to više nije nauka već taklid /slijeđenje bez pogovora.

Dobro, četvrta teorija kaže da je šiizam, odnosno temeljni postulati imameta, sjeme koje je posijao
Poslanik.

Potiče od Božije Objave.

Ali, ne kao jedno cjelovito učenje i ideja kako nam to govori druga teorija.

Niti je to učenje proizašlo iz jednog političkog raskola kako zagovara treća teorija po kojoj to nema
nikakve veze s Poslanikom.

Također, nije to ni neko uvezeno učenje koje je došlo izvan islama kako bi se islam destruirao.

Već ovo učenje ima svoje počelo u Božijoj objavi. Poslanik je to sjeme posijao, a imami su imali obavezu
njegovati ga i razvijati.

I, također, ashabi imama i njihovi učenici nakon gejbata, unaprijeđivali su to učenje do dana današnjeg.

I sada imamo to što imamo.

E, smijemo li mi sad to dalje dirati ili ne smijemo?

Smijemo li poduzimati idžtihad u vezi s ovim učenjem?

Možda će vam neko u hauzi reći da nemaju ništa protiv.

Ali, u praksi, bavi li se iko time ili ne?

Ako ima neko, pokažite mi ga da ga i ja upoznam?
Ako ima neko da kaže: evo mi hoćemo u hauzi u Komu, Nedžefu, Isfahanu, Širazu, gdje god, raspravljati o
tome jesu li imami bezgriješni ili nisu.

Ne da se bave podastiranjem argumenata i dokaza za bezgriješnost.

Čime se bave teološke rapsrave?

Da, to su aksiomi i temeljni postulati koji se uzimaju za ispravne.

Vi možete samo postavljati pitanje argumentacije.

A ne možete samo načelo dovoditi u pitanje.

Ili, recimo pitanje imenovanja Imama Alija izrijekom (nass).

Je li Poslanik izričito imenovao njega imamo ili ga predložio?

Koja od ovih verzija je danas sveto slovo, crvena linija šiitske škole?

Izričito imenovanje.

E, sad, vi možete pri dokazivanju toga koristiti hadis o Gadiru, Sekalejn ili hadis o manziletu (o položaju
imam Alija).

Ali, suština se ne mijenja. Izričito je imenovan za imama.

Samo se može raspravljati o argumentacuiji.

A o suštini niko ne raspravlja.

Govori se samo koji argumenti to potvrđuju.

Evo, recimo, po pitanju obredne čistoće Ehli kitabija, vi raspravljate o tome jesu li oni obredno čisti ili ne.
ne samo o dokazima za to.

E, o suštini imameta se u drugom i trećem, i četvrtom stoljeću moglo slobodno raspravljati.

Pa sam Šejh Mufid kaže da se svi ne slažu s njim.

Bilo je i onih koji su mislili suprotno po pitanju imameta.

Ibn Džunjed je tvrdio da su imami samo mudžtehidi.

Tako on prirodnim smatra mimoilaženje u nekim njihovim stavovima.

Fetvu je dao u vezi s tim.

I niko tada nije izdao nikakvo saopćenje ni ferman o Ibn Džunejdu.

A šta bi bilo kad bi neko danas u hauzi u Komu tvrdio da dokazi o bezgriješnosti za njega nisu
zadovoljavajući?

To i kažem. Usuđujete li se uopće?

evo, naprimjer, pretpostavimo da vas ne zadovoljavaju dokazi o bezgriješnosti. Smijete li to javno kazati?

Ili je to crvena linija? Sveto slovo?

Smijete li reći da se hadis o Gadiru ne odnosi na hilafet?

Je li moguće takvo što ili nije?

Je li put otvoren ili blokiran, u naučnom smislu?

U prvim stoljećima, od prvog do četvrtog, put je bio otvoren. Čak i u šiitskim hauzama.

Ali danas je taj put zatvoren.

Zato što je škola zaokroužena. Učenje je oblikovano. Zgrada njegova napravljena.

Vi možda možete reći da je u toj zgradi ova soba primaća, a neko drugi kaže nije nego spavaća. Ali,
zgradu ne smijete dirati, zar ne?

Neko iz publike: Ali, vi ovako neke stvari zaista remetite.

Aha! E, ako poremetim, trebali protiv mene izdati fetvu ili me pitati za dokaz?
U tom i jeste stvar.

I ne neke, već mnoge stvari ja remetim. Da vam odmah kažem. Jer, neke može značiti i dva posto stvari.

A ja govorim o većem procentu. Da budem jasan.

E to ćete saznati kasnije, koliko posto stvari dovodim pod znak pitanja.

Dakle, treba raspravljati u hauzama. Ovaj kaže tako, imamo dvanaest prigovora, onaj onako.

Međutim, šta rade gsopoda? Izdaju fetvu protiv mene.

Je li ovo naučni pristup ili nije?

Ja samo kažem, postoje ova pitanja o kojima treba govoriti.

Evo, iznio sam četiri teorije, i nisam ni rekao čije su?

MA, pretpostavimo da su od šejtan. Šejtan iznio četiri teorije. Pa šta?
Pa, tako vam Boga Dragoga, šejtan se samome Bogu usprotivio. i Dragi Bog nije rekao: vežite tog
prokletnika! Vodite ga u zatvor! Objesite ga!

Kako je Uzvišeni Gospodar postupio?

Pitao ga je: šta ćeš učiniti? Šejtan mu rekao: Mrsiti tvoje planove.

Šta god ti isplaniraš, ja ću to pokušati pokvariti.

Odvraćat ću ih od pravoga puta.

E vidite tako vam Boga – ne govorim o politici već o nauci – šta mislite da neko radi u hauzi i kaže ja
namjeravam pokvariti svaki plan koji hauza pokuša realizirati?
Šta bi mu uradili? Bi li mu dozvolili da djeluje u hauzi?
A Bog Dragi ne samo da dopušta šejtanu da djeluje, već mu sve što m u treba stavlja na raspolaganje.

Pita ga: Šta hoćeš od mene? Šejtan kaže: Ostavi me u životu do Časa određenog!
I Bog mu dopušta i kaže: dajte ovom mom oponentu sve što mu treba.

Hadis kaže: šejtan kola krvotokom sinova Ademovih.

Ko mu je dao tu mogućnost? A? Ko?
O tome vam govorim. Na osnovu Kur’ana.

Gospodo! Neko vam oponira u nauci. Ne govorim o politici. Po sto puta to kažem.

Evo, neko pedeset godina radi u hauzi i kaže vam: ja oponiram vašim postulatima.

Evo vam moji argumenti.

Šta s njim?

Pa to je ono o čemu govori i lider Hamenei.

Šta kaže?
Kaže organizujte katedre slobodnog mišljenja?
Šta znači slobodno mišljenje? Da ponavljam tuđe riječi ili da kažem ono što imam reći?
Neka drugi dođu i odgovore, prigovore, kritikuju.

Evo prije nekoliko godina u Mešhedu je rekao: kanite se više tekfirenja. To vrijeme je prošlo.

Je li tako?
Zašto onda i danas imamo takvo stanje u hauzama?

I to četrdeset godina nakon pobjede islamske revolucije.

A mi smo htjeli izaći na intelektualni megdan svima.

Ne samo kršćanima i Jevrejima. Več svima. Sjesti i razgovarati sa svima. Dijalog sa svima, s budistima, s
konfučistima, s hindusima, s ateistima.

Zar ne tvrdimo da je naša logika jaka?

Čega se onda bojimo? Razgovarajmo!
Dobro, to su bile četiri teorije o teološkim postulatima imameta.

Nemamo više vremena.

Odavde biva jasno je li šiizam jedna škola, zasvođeno učenje ili jedan tok mišljenja?

Koje je od ovo dvoje?

Ovo ćemo, ako Bog da, sljedeći put.

Da vidimo koja je razlika između škole i toka mišljenja.

Na osnovu toga bit će nam jasno o čemu govore četiri spomenute teorije.