Bismillahirrahmanirrahim

Na prethodnom smo predavanju postavili jedno pitanje. To pitanje glasi:

Od kada je nastao šiizam? Mislimo na  šiizam u značenju koje smo ranije pojasnili.
Dakle, mislimo na šiizam koji kao svoju specifičnost ima ona četiri načela: 
Izričito imenovanje imama, bezgrješnost imama, dvanaest imama i to da je dvanaesti imam živ.
To su, dakle, temeljni postulati od vremena Šejha Mufida.  
Naglašavam vrijeme Šejha Mufida, jer premda su ta pitanja postojala i prije njega, ona nisu bila
artikulirana u jednu teološku teoriju.
Otuda, veliki učenjaci i istraživači kažu da šiitska škola potiče iz Bagdada.
Zašto kažu da potiče iz Bagdada?
Zbog Šejha Mufida.
Ne, ne. Ne, ne Sejjid Murteda.  Već Šejha Mufida.
I bilo bi pravo njega zvati Prvakom mezheba (šejhu Taifa). 
Sad, zbog čega je Šejh Tusi ponio tu titulu, pitanje koje treba raspraviti drugom prigodom.
Kako propaganda doprinijela tome da se on prozove prvakom mezheba, to treba vidjeti. 
Jer, Šejh Tusi se uopće i nije dominantno bavio kelamom (teologijom, apologetikom), već fikhom. 
Eto, i to je jedna od tema koju bi trebalo razjasniti. 
Onaj ko je utemeljio načela šiizma i izveo za njih racionalnu argumentaciju je bio Šejh Mufid. 
Ne kažem da rasprava na tut emu nije bilo i ranije. Možda čak i u vremenu Hišama ibn Hakema.
Ali, tek u tih stotinjak godina, to jest u drugoj polovini četvrtog i prvoj polovini petog stoljeća, ona su
artikulirana u jednu prilično cjelovitu školu. 
I tih četiri-pet postulata u šiizmu je prilično zaokruženo i konstantno.
Stoga, ko god je kasnije htio izložiti osnovne postulate šiizma, obavezno je spomenuo ovih četiri-pet.
Navest ću vam jedan primjer. 
Vidite, ovo je djelo Šehida Sanija. 
Šehid Sani u ovoj knjizi Risaletul iman – a ja imam ovo Hadžerijevo izdanje i uzalud govorim da mi neko
nabavi novo izdanje, a ni ja gas am nisam uspio nabaviti – 
Dakle, koristimo Hadžerijevo izdanje Kavaidul imana od Šehida Sanija. Da, izvinite, Hakaikul iman. 
Evo, on govori o tome da su imami odabrani nassom, dalje, da su bezgriješni,
A ovo je deseto stoljeće, Šehid Sani je pisao u desetom stoljeću.
Dalje piše: da ne može zemlja ni u jednom vremenu biti bez imama. A njih je dvanaesterica.
Eto ga, četiri spomenuta postulata. 
Ova četiri postulata prvi put je jasno spomenuo Šejh Mufid, u četvrtom ili petom stoljeću. 
Da vidimo sada kod Allame Tabataba’ija. 
Dakle, idemo od četvrtog i petog stoljeća, pa do desetog i evo do četrnaestog.
Tabatabaijev tefsir Al Mizan. U perzijskom prijevodu gospodina Hamedanija. 
Tabataba’I piše u vezi s imametom, a tumačeći ajet “učinit ću te imamo ljudima” (124. ajet): 
Iz rečenoga jasno proizlazi nekoliko stvari:
Prvo, imamet je položaj kojeg određuje i instalira sam Bog Uzvišeni. 
Drugo, imam je osoba koja mora biti voljom Božijom bezgriješna;
Treće, Zemklja nikada ne može biti lisena postojanja imama, sve dok na njoj postoji biće koje se
čovjekom zove. 
Dakle, Imam Vremena je živ.
Ostale stavke su sporedne ovdje. 
A i dvanaest imama se podrazumijeva kod njega, s tim što se iz ovog ajeta ne može izvesti broj imama. 
Inače, ova četiri postulata postali su nužni uvjeti šiizma, ili kako ja volim reći crvene linije. 
Jesu li ta načela podložna idžtihadu ili nisu?
O tome ćemo kasnije govoriti. 
A prevlađujući stav je da nisu podložna idžtihadu. To je dovršena zgrada.
No, vratimo se našoj temi. 
U vezi sa začetkom šiitske škole naveli smo ovdje četiri različita stave ili teorije. 
Ako bismo to htjeli dobro razumjeti, bit će nam potrebna dva kratka uvoda. 
Prvi se tiče razlike između škole mišljenja i toka mišljenja (intelektualnog) toka. 
Moramo prvo vidjeti je li šiizam jedan tok ili škola?
Ovo je terminološka rasprava.
Da bismo kasnije, kada budemo govorili o šiizmu kao školi ili toku, da možete precizno znati o čemu
govorimo.
U naučnim je rasprava terminološko određenje osnovni korak. 
Da bismo o nečemu raspravljali moramo prvo izložiti predmet rasprave. 
A predmet rasprave možemo izložiti samo ako smo precizno definirali ključne termine. 
Tako smo mi ovdje, na samom početku rasprave o šiizmu objasnili šta terminološki pod tim
podrazumijevamo?
Pa ona četiri mačela / postulata. 
O tome govorimo. 
Dakle, prije svega, da vidimo koja je razlika između škole i toka. 
Uvidio sam da je u ovoj knjizi na najbolji način napravljena distinkcija između ova dva termina.
“Historija imamijske teologije – teološke škole i tokovi”
Autor je Resul Razavi.
On na 31. strani piše donosi definiciju škole (Mekteba / škole mišlljenja), pozivajući se na poznata
leksikografska djela:
Jezički mekteb označava mjesto pisanja ili mjesto na kojemu se uči čitati i pisati. A u terminološkom
smislu (dakle, kad kažemo šiitska škola, sunitska škola i sl.) ovaj termin označava 
Skup mišljenja i ideja jednog ili više mislillaca koji posjeduju cjelovit i zaseban sustav mišljenja, uz vlastitu
metodologiju, 
Koji je utjecao na određenu skupinu intelektualaca koji su preuzeli tu metodologiju, bilo u znanosti ili
umjetnosti. To je mekteb, škola mišjenja. 
E, je li sada šiizam jedna škola ili nije?
Jeste. Imamo jedan skup doktrinarnih načela koji je odabrala skupina uleme i poziva druge da ih private.
Je li to paradigma?
Ne, ne. Paradigmaje nešto sasvim drugo.
U arapskom kažemo Medresa. Medresa ili Škola Ehli bejta.  Ne medresa u značenju škole u kojoj se uči,
već u značenju jednog teološkog sustava i skupine načela sa vlastitom metodologijom. 
Grupa naučnika, mislilaca, uleme usvojila je ta načela i pozivaju i druge da ih prihvate. 
I škola u tom značenju ima i svoje sljedbenike na kojih ostvaruje utjecaj. 
I svjedeno je da li ta škola ima pet miliona ili pet stotina sljedbenika. 
Brojnost sljedbenika uopće nije bitna. 
Ona nam ništa ne govori o kvalitetu te škole mišljenja.
To pitanje brojnosti i kvantiteta često koristi muslimanska većina kao argument ispravnosti. 
To nema nikakve veze.
Važna je snaga i utemeljenost načela jedne škole, a ne brojnost njenih sljedbenika. 
Dakle, kažemo u arapskom Medrestu Ehli Bejt, Škola Ehli bejta. 
Isto tako i sunije – Sunitska škola. 
Allame Askeri je napisao knjigu koju je naslovio ”Kur’an i predaje dvaju škola”.
Na koga misli? Na šiije i sunije.
Jer, radi se zaista o dvije škole.  Pored šiitske imamo i sunitsku, sad to što je vi ne prihvatate ne mijenja
stvar.
Radi se zaista o jednoj školi. Nije bitno šta vi osobno vjerujete i mislite. 
Bitno je da li je to škola za sebe ili nije.
Obično se koristi pojam “firka”, a taj pojam ja ne smatram prigodnim.
Čini se da je onaj ko je prvi puta upotrijebio ovaj termin (firka) i govorio o dvije firke (sekte, skupine),
sunitskoj i šiitskoj,  imao je na umu “jedna skupina će u džennet, a druga u džehennem”.
Ja se ne slažem s tom terminologijom, jer ona podrazumijeva i stanoviti apriorni vrijednosni sud.
Ne možemo suditi unaprijed. Postoji jedna škola i postoji druga škola, pa neka svako argumentira svoja
načela i vjerovanja. Pa ili će on biti u pravu ili ti. 
Međutim, termin škola (mišljenja) upotrijebljava se kod nas i u užem značenju. 
Otuda imamo, naprimjer, Nainijevu školu. Šta to znači?
Znači, skup koherentnih usulijskih ili fikhskih načela Nainija. Ili, Ensari naprimjer. Ensarijeva škola,
Huijeva škola, Horasanijeva škola i  tome slično. 
Dakle, to je škola mišljenja. Skup teorijskih načela. 
A šta je tok mišljenja ili intelektualni tok? Obratite pažnju.
Ovo je definicija toka mišljenja: intelektualni tok je misaono pregnuće (pokret) koje nakon svoje pojave
nastavlja svoj evolutivn razvoj. 
Znači, posije se jedno sjeme i počinje se razvijati i evoluirati dok ne stigne do relativne postojanosti i
stabilnosti. 
Vidite, tok može rezultirati time da se pretvori u školu mišljenja, ili završi neuspjehom i nestane. 
Mnogi su tokovi nastali na početku islama, u vrijeme Poslanika ili u vrijeme imama, ali nisu prerasli u
školu. 
Taberi, autor čuvenog tefsira i Historije, u fikhu je bio punoo jači od Ebu Hanife i Ahmeda naprimjer. 
Ali njegov fikhski tok nije prerastao u školu i mezheb.
Šejh Asad Hejdar u knjizi “Imam Sadik i četiri mezheba” navodi da je u vrijeme imam Sadika i imama
Bakira, u tih pedesetak godina, postojalo je oko stotinu i pedeset tokova u fikhu.
Koliko njih je opstalo? Četiri, pet, šest.. imamije, zejdije, ismailije, hanefije, hanbelije…
Znači, ne preraste svaki tok mišljenja u školu mišljenja. 
A pod teološkom školom misli se na skup ideja i mišljenja jednog ili više teologa u sferi vjerovanja; 
A ta mišljenja imaju cjelovitu i koherentnu strukturu i specifičnu metodologiju, te ostvaruju utjecaj i na
druge teologe koji ih prihvataju i koriste u svojim teološkim raspravama.
Dakle, ovo je teološka škola.
A šta je teološki tok mišljenja?
To je znanstveno /intelektualno pregnuće u sferi vjeorvanja koje nastaje snagom djelovanja više
mislilaca i nastavlja svoj evolutivni i rzavojni put, ali još nije dosegnulo stanovitu postojanost,
Niti preraslo u potpun i cjelovit sustav mišljenja. Nije, dakle, poprimilo svoj konačni oblik. 
Je li jasno ovo?
Vraćamo se sada našem pitanju:
Je li šiizam od početka bio jedna škola ili tok?
Šta kažete, a?
Dozvolite.
Druga od četiri spomenute teorije o nastanku šiizma tvrdi da je šiizam bio škola. Poslanik je ustanovio
šiizam sa njegovim temeljnim postulatima – imam je postavljen od Boga,, bezgriješan je, imama je
dvanaest i uvijek je jedan na Zemlji. 
A šta kaže ona treća teorija? Kaže da nema govora o nekakvoj školi mišljenja, već je došlo do političkog
raskola  - prema trećoj teoriji – 
na osnovu kojega su kasnije šiitski imami pokušali izgraditi školu mišljenja u islamu. 
Oni su započeli i uradili svoj posao da bi to nastavila ulema iz vremena odsustva imama do četvrtog i
petog stoljeća. A onda je ulema uspostavila racionalne postulate šiizma i od njega napravila teološku
školu. 
To je bila treća teorija. A šta kaže četvrta?
Četvrta teroija ne prihvata ni drugu teoriju prema kojoj je Poslanik uspostavio tu teološku školu, 
Niti prihvata da je sve počelo političkim raskolom da bi skonačalo u formiranju teološke škole nekoliko
stoljeća kasnije. 
Već četvrta teorija kaže: poslanik je posijao sjeme te škole,. Da bi kasnije ehlibejtski imami, a onda i
ulema iz vremena odsustva imama njegovali i razvijali to učenje koje je u četvrtom i petom stoljeću
preraslo u jednu teološku školu. 
I, tada se tok zaustavio? Vrata svih rasprava zatvorena. Škola zaokružena i sve je kazano. 
Ovdje se ja ne slažem sa spomenutim teorijama. Neću sad govoriti kako je počelo. 
Moje je mišljenje da se škola ne zatvara. Ako je tj.. ako su šiitski postulatui jedna dovršena škola
mišljenja, opet su podložni idžtihadu. 
Ovdje dobro obratite pažnju. 
Ja ne govorim sada o tome vjerujete li vi u bezgriješnost ili ne vjerujete. 
Ja samo želim kazati da to nije crvena linija, sveto slovo. Ako se o tome raspravljalo u prvom, drugom,
trećem, četvrtom stoljeću, ja mislim da se i danas o tome treba raspravljati. 
Vi tvrdite dam je imam bezgriješan, a ovaj gospodin tvrdi da imam nije bezgriješan. Dobro, ne ovaj, onaj
tamo, da te ne bi sutra optužili..
Jedan kaže: ja imam stopostotan kategoričan dokaz da je Imam Vremena rođen, da je živ, da je živ do
dana današnjega i da će biti do ..
Onaj drugi kaže: ja nemam vjerodostojan dokaz za takvo što. 
Može li se o tome raspravljati ili su vrata rasprave zatvorena?
Je li jasno?
Drugim riječima, šiizam je počeo kao tok. Je li i sada tok ili je zaustavljen?
Druga i četvrta teroija kažu da je šiizam postao škola mišljenja, dovršena i gotovo. Kraj. 
Završeno je, nemate više o čemu raspravljati. 
A ako neko želi raspravljati? Šta bude? A?
Molim? Šta ste rekli?
Aha, treba raspravljati ali unutar škole. Aferim! To je to. 
Šta znači unutar škole? Znači, ne dirati temelje, osnovne postulate. 
Čak i o njima možete raspravljati, ali samo da biste ih potvrdili, a ne kritički da biste ustanovili jesu li
ispravni ili nisu. 
Imate pravo samo potvrditi, jel' da?
Kao u onoj arapskoj anegdoti ili poslovici. Kažu, stavili pred čovjeka srnu i zeca, pa mu rekli da uzme šta
hoće: Ako hoćeš zeca- uzmi zeca, a ako hoćeš srvnu – uzmi zeca. Imaš pravo izbora!
Znače, ako želiš zeca- uzmi zeca, ako želiš srnu – uzmi zeca. Možeš birati šta ćeš poželiti, ali na kraju
moraš uzeti zeca.
Imaš pravo raspravljati o bezgriješnosti imama i o dokazima za bezgriješnost, ali nemaš pravo doći do
zaključka da nema dokaza za bezgriješnost. 
Ako te ne zadovolji jedan dokaz, moraš tražiti drugi, ali ne možeš reći da dokaza nema. 
Moraš dokazati ono što se traži, a ne ono što dokažeš.
U suprotnom, ..
Kao u slučaju izbora Jezida za halifu. Onaj gospodin je izašao sa sabljom i rekao:
Onaj ko hoće dati prisegu Jezidu, nek mu je sretno. A, onaj ko neće, bujrum, evo sablje!
Do vas je, nije do mene.
E, sablja može biti metalna a može biti i mentalna, intelektualna – fetva, proglas, saopćenje, tekfir i tako
dalje.
Ako se hoćeš baviti raspravom na ovu temu možeš samo da bi dokazao usvojenu tezu, možeš koliko
hoćeš, ako ćeš doći do poželjnog zaključka.
Nemaš slobode u rezultatu, samo u argumentaciji.
Možeš koristiti argumentaciju kakvu god hoćeš, ali rezultat mora biti pozitivan. 
Shvatate li?
Ja, međutim, ne prihvatam nikakvu crvenu liniju, ne samo na ovu temu, već niti o jednoj temi iz
vjerskoga učenja.
Svaka tema je podložna raspravi. Naravno, naučnoj raspravi, logičnim, racionalnim, kur'anskim, hadiskim
metodama. O svemu se može raspravljati. 
Po mome osobnom uvjerenju, to i jeste bila osobenost šiitskih vjerskih škola, hauza. 
Međutim, nažalost, danas to nije tako. 
Ako se vratimo u vrijeme Šejha Mufida i Šejha Saduka, vidjet ćemo da imaju različite stavove po brojnim
pitanjima. 
Zaista je nevjerovatno koliko se njih dvojica nisu slagali, ali su obojica bila velikani šiitskih hauza. 
A, ibn Džunejd je tvrdio da su ehlibejtski imami samo mudžtehidi i muftije; da daju svoja mišljenja pa
nekad su upravu, a nekada pogriješe. 
Evo, vidite, knjiga Ridžal od Sejjida Bahrul Uluma. 
Pogledajte šta piše u trećem tomu:
A što se tiče pozivanja na mišljenje imama, mir s njima, ...
Dakle, imami su davali svoje mišljenje, bavili su se idžtihadom. 
Zanimljivo je da u uvodu govori o Ibn Džunejdu: Ibn Džunejd je jedan od naših velikana i ne smatramo ga
heretikom, ali se ne slažemo s nekim njegovim stavovima. 
A kakvo je danas stanje u našim hauzama? Mogu li podnijeti ovakve stavove?
I, da li se uopće iko i usuđuje o tome govoriti i iznijeti suprotan stav? 
Ne, ne. to ne znači da svako treba govoriti šta mu je volja. Moraju postojati određeni naučni standardi i
kriteriji. Naravno. 
Treba, međutim kazati: slobodno iznesite svoje mišljenje, pa ćemo ga podvrgnuti kritici. 
Naravno, sve se mora zasnivati na dokazu. Kaže se u Kur'anu: Ako istinu govorite, dokaz svoj iznesite. 
Šta je dokaz za vašu tvrdnju? 
Sejjid Bahrul Ulum zastupa onu teoriju o zaokruženosti šiitskog učenja koje je omeđeno crvenim
linijama. 
Po njemu su neke stvari postale bjelodanim nužnim uvjetima šiizma i o njima se više ne može
raspravljati. Gotovo. 
Evo da vam pročitam:
U prva tri stoljeća šiitska škola još nije bila uspostavljena, zaokružena. U prva tri stoljeća. 
A, onda, nakon trećeg i četvrtog stoljeća, postulati šiizma bili su uspostavljeni i zaokruženi. 
I tada su, dakle, postali neupitni i nužni.
A šta biva s onim ko pokuša dovesti u pitanje te nužne postulate? 
Biva izopćen iz vjere, ili iz mezheba.
E, ja se protivim upravom pristupu, ovoj teoriji. 
Ko je uoće rekao da je tako?
Oni su dali svoje mišljenje i drugi mogu dati svoje mišljenje. 
Jedino ako kažete da su kao i u četiri sunijska mezheba, i u našem mezhebu po ovim pitanjima zatvorena
vrata idžtihada. 
Recite to, pa ćemo vas, onda, pitati na osnovu čega tvrdite da su vrata idžtihada zatvorena. 
Je li u redu, gospodo?
Dakle, moje mišljenje – ukratko, a argumentaciju ću navesti kasnije – je sljedeće: 
Ja sam ubijeđen da je Poslanik sam posijao sjeme šiitskog učenja, aono je nastalo tokom tri-četiri stotine
godina. 
Obratite pažnju, nastalo je. I to traje i do danas. Nije zaustavljeno. 
Je li jasno, gospodo?
Znači, ako me pitate koju teoriju od spomenute četiri ja prihvatam, reći ću vam: četvrtu teoriju, uz
spomenuti dodatak. 
Sad, možete to zvati petom teorijom ili četvrtom uz jedan uvjet: razvoj tog sjemena šiitskog učenja traje i
dan danas. 
Dobro, to je jasno?
Dakle, htjeli smo pojasniti razliku između četiri teorije o nastanku šiitskog učenja. 
Sljedeće stvar koju želimo pojasniti.
Ne znam hoćemo li imati vremena danas. Nastavit ćemo i nekoliko minuta poslije ezana, da ne
prekidamo ovu temu. 
Dakle, sljedeća tema govori o tome da se pitanje imameta može razmatrati na četiri različita stupnja. 
Ako ne obratite pažnju na ova četiri stupnja, pri raspravi o imametu zapast ćete u mnoge probleme i
miješanja pojmova. 
Prvi stupanj: Poslanik, Imam Ali, ostali imami i Hazreti Fatima, jesu li oni bezgriješni ili nisu, imaju li
znanje o gajbu ili ne, imaju li egzistencijalno skrbništvo ili ne, jesu li oni posredovatelji Božije emancije i
milosti... i stotine sličnih pitanja.
Na što se odnose ova pitanja? Na stavrnost, zbilju stavri, Levhi mahfuz. 
To je, dakle, prvi stupanj. A ko od nas zna koji je stvarni, zbiljski položaj imama? 
Je li moguće dokučiti to znanje? 
Za nas je to uglavnom nemoguće, osim da sam imam kaže koji je njegov zbiljski položaj. 
I to, nakon što se snagom racionalne argumentacije dokaže da je bezgriješan. 
A ne da sam za sebe kaže da je bezgriješan. 
Jer bismo tada imali pogrešan krug.
Obratite pažnju na ovo.
Može li nam biti dokaz to da imam kaže: ja sam ulil amr iz ajeta u kojemu Bog traži da se pokoravamo
Njemu, Njegovom poslaniku i ulil amru? Može li ili ne?
Ako ne može, zašto onda sa minbera slušamo desetine predaja u kojima se navodi kako su imami za sebe
kazali: Mi smo Ulil Amr?
Dakle, prethodno valja dokazati da su oni bezgriješni, e kako bismo njihove riječi uzimali kao dokaz.
Radimo li to ili ne?
Ne radimo, već kao dokaze navodimo njihove riječi. To ne može biti dokaz. Sam imam kaže ja sam ulil
amr. To je samo njegov stav.
To je, prema stavu Ibn Džunejda, to je samo njegov idžtihad i njegovo uvjerenje. 
Zar svako uvjerenje i stav odgovara zbilji? Ne. Osim ako se to prethodno ne dokaže. 
Dakle, prvi stupanj je stupanj stvarnog i zbiljskog položaja Poslanika, imama i hazreti Fatime, tih
četrnaest osoba, četrnaest bezgriješnih.
Za nas je znanje o toj zbilji nedokučivo. Kao i stvarna šerijatska norma. Posjeduje li iko stvarnu šerijatsku
normu?
Niko. Naravno, mudžtehid misli da je ona norma do koje je došao upravo stvarna norma, ali to ne može
pouzdano znati. 
Možda jeste, ali možda i nije. 
To je, dakle, prvi stupanj na kojemu je moguće diskutirati položaj četrnaestero bezgriješnih. 
Drugi stupanj rasprave je onaj na kojemu se postavlja pitanje imamo li valjan dokaz za te položaje koji im
se pripisuju.
Naprimjer, mi tvrdimo da su njih četrnaestero bezgriješni. A, imamo li dokaz za tu tvrdnju?
Moguće je da vi, naprimjer, kažete da imamo; a onaj drugi kaže da nemamo. 
E, sad, onaj koji kaže da nemamo dokaz, da li on time stvarno poriče njihovu bezgriješnost?
Ili, samo tvrdi da ne posjedujemo argumente kojima bismo bezgriješnost dokazali?
A?
Mnoge zamjene teza se dešavaju upravo ovdje. 
Kažu, sigurno ste čuli, da Hejdari poriče bezgriješnost. 
Dočim, ja samo pitam imamo li potpuni dokaz za to? 
A to nema veze sa stvarnošću / zbiljom njihove bezgriješnosti. 
Ja samo kažem da nemam dokaz. 
Kao kad neko kaže da nema dokaza da Bog postoji. Da li to znači da Bog ne postoji?
Naravno da ne. Time samo kaže da nema dokaza kojim bi dokazao Njegovo postojanje.
Dakle, ovo dvoje treba razdvojiti. To su dvije razine, dva stupnja rasprave. 
Jedna je stvarnost i zbilja, a druga razina dokazivanja i postojanja validnog dokaza. 
To je, dakle, druga razina.
Treća razina raprave: Pretpostavimo da imamo dokaz za bezgriješnost.
Međutim, da li se za onoga ko vjeruje u bezgriješnost Ehli bejta može reći da je šiija, a za onok koji u to
ne vjeruje ne može?
Ovo pitanje nema veze s prvom i drugom razinom. 
Ako neko kaže da je šiija i onaj koji ne vjeruje u bezgriješnost imama, time ne tvrdi da imami nisu
bezgriješni. 
On samo hoće reći da šiizam ima širinu, da to nije uzak pojam. To hoće reći.
To se odnosi na kriterij bivanja šiijom,  a ne na stvarnost njihove bezgriješnosti. 
Neki se pitaju zašto uopće o ovome raspravljati. 
Pa zato što se brojni propisi vežu upravo za to je li neko šiija ili nije.
Recimo, kažu da se nekome ko nije šiija ne može dati zekat. 
Jedan od uvjeta je vjerovanje u imamet, vilajet Ehli Bejta.
Ako neko vejruje da su oni imami i da im se obavezan pokoravati, ali da nisu bezgriješni, šta s njim?
Je li šiija ili nije? Hoćete li mu dati zekat i hums, ili nećete?
Ili, mnogi fakihi tvrde da onaj ko kolje vaš kurban u Mekki mora biti šiija. 
Šta ako taj ne vjeruje u bezgriješnost? Je li šiija ili nije?
Ako smo rekli da je vjerovanje u bezgriješnost jedno od načela  našega učenja, onda takva osoba nije
šiija. 
Još jasniji primjer ću vam navesti.
Prema Muhadisu Bahraniju, samo su šiije tahir (obredno čisti). A šta je sa nešiijama? 
Evo, u njegovom Hadaiku, 5. tom, 175. strana, pod naslovom Propis o protivnicima, čitamo: 
Općeprihvaćen stav među kasnijom ulemom je da su protivnici muslimani i da su čisti. 
Dakle, sve sunije.
Sada, ne znam šta podrazumijeva pod kasnijom ulemom, to bi trebalo istražiti, odnosi li se na peto,
šesto, sedmo stoljeće?
Dalje kaže: Kufr I obrednu nečistoću ograničili su samo na nasibije. 
Dakle, ko je kafir I obredno nečist, među protivnicima šiitske škole? Nasibija. 
Međutim, kaže dalje, općeprihvaćen stav među našom ranijom ulemom jest onaj 
Prema kojemu su svi oni nevjernici, nasibije i obredno nečisti. 
I o tome imamo i mutevatir predaje. 
Je li, onda, onaj koji ne vjeruje u bezgriješnost imama, šijja ili nije? 
Kako da se odredim prema njemu kod primjene propisa?
Razumijete? A u kelamu, također, imamo dosta ovakvih pitanja. 
Ovo je Komijev tefsir. Za one koji vjeruju da je zaista Komijev.
Evo u 2. tomu, 76 i 77. strana, imamo vrlo zanimljivu predaju:
Nema nikog od prethodnih i potonjih a da mu nije potreban šefaat Muhamedov na Sudnjemu danu. 
Svima će, dakle, na Sudnjem danu biti potreban Poslanikov šefaat.
Dalje kaže Ebu Džafer, imam Bakir: zaista će Poslanik činiti šefaat za svoj ummet.. (Pazite dobro!),
a mi ćemo činiti šefaat za naše sljedbenike. 
Dakle, Poslanik će činiti šefaat za one koje mi nazvasmo kafirima i obredno nečistima? A? 
Poslanik će činiti šefaat za svoj ummet. Oni su ummet Poslanikov, a ne kafiri, munafici i murtadi!
To vam je Komijev tefsir. Ne čitam vam predaje od Ahmeda ibn Hanbela. 
A kad kaže, mi ćemo činiti šefaat za naše šiije, na koga se to odnosi? 
Ko su te šiije za koje će Ehli bejt činiti šefaat?
Dajte definiciju.
 Je li šiija i onaj ko vjeruje u prvih šest imama? Ili nije?
Šta kažete, gospodo?
Zašto ne odgovorite?
Bojite se?
Je li šiija onaj ko vjeruje u šest imama?
A? Ne, ne. Prema sadašnjim postulatima, prema našem zvaničnom učenju. 
Ko bi ga prihvatio za šiiju danas?
Onda ni Zurare nije šiija. Zašto?
Pa kad je napustio ovaj svijet još nije bio spoznao svoga sedmog imama.
Pogledajte u predajama gdje se kaže: Zurara je umro bez da spozna sedmog imama.
Kažu stavio je Kur'an na prsa i rekao: Ja ne znam ko je imam poslije imama Sadika, ali za koga god Kur'an
kaže da je imam, to je moj imam.
E, sad, dođe nam jedan sunija i kaže: Ljudi, vallahi, billahi, meni to s Imamom vremena nije jasno, 
Nemam dokaz za njegovo postojanje. Ali, ako Kur'an kaže da postoji imam, ja u njega vjerujem.
Je li taj sunija, ustvari šiija, ako tako vjeruje? 
Druga je stvar da neko kaže: da, ima imam, ali ja ga ne prihvatam. Taj je inadžija, otvoreno se
suprotstavlja spoznatoj istini. 
Bori se protiv istine. Muanid.
Mi ovdje ne govorimo o muanidima. 
Dakle, treća razina diskusije o imametu odnosi se na kriterij bivanja šiijom. 
Četvrta razina je ona koja se tiče ličnoga uvjerenja osobe koja diskutuje na ovu temu. 
Mnogi, nažalost, sa druge ili treće ili prve  razine preskaču na četvrtu i kažu taj negira imamet. 
Čekajte, pa otkud vi to znate. To je stvar lične intime.
Ili, vi možda znate šta su moja unutarnja uvjerenja? A?
Vi možete samo reći: on je iznio kritiku na račun naših dokaza i mi ne prihvatamo njegov stav. 
A ne da tvrdite da čovjek uopće ne vjeruje u imamet. Otkud vi to znate.
Otkud znate da ne vjeruje u imamet?
Treba dakle napraviti distinkciju između ove četiri razine. 
Ako ne napravimo tu razliku, javit će se neki problemi. 
Kao u vezi s ovom knjigom „(Šiitska) škola u procesu usavršavanja“.
Jer nije napravljena distinkcija izmeđi spomenutih razina. 
Doduše, treba zaista ustanoviti o kojoj razini autor govori. 
Da li on tvrdi da u prva tri stoljeća nije postojao jasan dokaz o bezgriješnosti. To je druga razina.
Ili, autor ovom knjigom poriče uopće imamet na onoj prvoj razini?
Ili raspravlja na trećoj razini i 
samo hoće kazati da vjerovanje u bezgriješnost nije bilo uvjetom za bivanje šiijom u prva tri stoljeća?
Sutra ću vam pročitati neke zanimljive rivajete poznatih autora. 
Da vidimo koliki je značaj razlučivanaj ovih razina o kojima smo danas govorili.