UVOD

U ovom uvodu, koji zapravo predstavlja više neku vrstu uvodne napomene samo ćemo
reći u kratkim crtama o kakvom se tekstu radi i koju temu pbrađuje ovaj rad.
Tema ovog rada je islamaska filozofska misao i njen razvoj. Osnovna literatura koja je
korištena pri obradi ovog rada je djelo Henrija Corbina „Istorija islamske filozofije“ iz nje su
izvađene temeljne postavke za sva poglavlja u ovom radu. Potrebno je napomenuti još i to da
poglavlja koja su u radu poredana hronološki koliko je to bilo moguće su zasebna poglavlja u
samoj knjizi Henrija Corbina te da su međusobno relativno povezana. Iz navedene knjige
uzeta su za prezentaciju i analizu samo najbitnije stavke islamske filozofije kao i najpoznatiji
mislioci ne samo unutar islamskog svijeta veći u svjetskoj fiozofiji sa nekolicinom
najpoznatijih učenika i sljedbenika.

Rad se sastoji od ukupno četiri kratka poglavlja od kojih neka sadrže po nekoliko
podnaslova:
Poglavlje I tretira temu Suhrawerdijeve Filozofije svjetlosti ili kako se još naziva
Istočne filozofije
Poglavlje II tretira kritiku filozofa i sadrži dva podnaslova, u prvom djelu poglavlja
osvrće se na opću kritiku fiolozofa od strane islamskih tradicionalnih mislilaca, dok u
drugom djelu istog poglavlja obrađuje lik i djelo jednog od najvećih kritičara filozofije
Ibn Tejmijje i njegovih učenika.
Poglavlje III osvrće se temtski na enciklopediste unutar islamske filozofije pri
čemu posebnu pažnju usmjerava na Ibn Halduna kao najvećeg sociologa i filozofa
islamskog svijeta.
Poglavlje IV nešto detaljnije tretira temu sufijiske metafizike i sastoji se iz četiri
manja odjeljka ili podnaslova počev od općenitog objašnjenja pojma i značaja
sufujske metafizike u obrazovanju cjelovite slike islama, zatim se osvrće na Ibn
Arebija i njegovu fiozofiju, Dželalluddina Rumija i nastanak njegovog derviškog reda
Mevlevija i zaključno sa filozofijom Mulla Sadre Širazija čime s završava i kompletan
rad.

Za obradu pojedinih poglavljai bolje razumjevanje simbolike nekih učenja u islamskoj

filozofiji korištena je i relevantna sekundarna literatura među kojima su:
 „Kajrevan“ od autora Mehmeda Karahodžića, enciklopedija korištena u svrhu
objašnjenja simboličkog kazivanja puta očišćenja duše u Suhrawerdijevoj Filozofiji
svjetlosti, te knjiga „Sinajska Gora“ od istog autora, također korištena u svrhu
objašnjenja alegorijiskog kazivanja o očišćenju duše unutar Filozofije svjetlosti
 Tu je također i nezaobilazno djelo Ibn Arebija „Sufije Andaluzije“ iz čijeg su sadržaja
preuzeti pojedini biografski podaci Ibn Arebija te pojedina objašnjenja za bolje
razumjevanje sufijske matafizike.
 Podaci vezani za nastanak Mevlevijiskog derviškog reda preuzeti su sa internet
stranice www.znaci.ba iz odjeljka o Tesawufu
članak je objavljen 17. septembra 2004.godine autor članka je Samir Beglerović

1
 -I-

SUHRAWERDI I FILOZOFIJA SVJETLOSTI

Obnova mudrosti stare Perzije

Suhrawerdi nastavlja sistemsku misao Avicene 1, iznova razvija pojam Istočne

filozofije odnosno oživljava Filozofiju svjetlosti u staroj Perziji, razvijiajući cijeli sistem
učenja o perzijiskoj Filozofiji svjetlosti tj. Istočnoj filozofiji stare Perzije.
Suhrawerdi objedinjuje filozofiju i sufizam2 pritom govoreći da je jedno s drugim usko
povezano te da je potpuna slika spoznaje i duhovnog uzdignuća samo ukoliko sufizam kao
težnja za sjedinjenjem s Bogom ima prethodno izgrađenu filozofsku podlogu, u
suprotnom sam sufizam bez filozofije može čovjek odvesti na pogrešan put što mu u
potpunosti onemogućava da pronađe pravu Istinu niti da se kreće putem koji će ga povesti
ka Istini, s druge strane, isto pravilo važi i za filozofiju koja bez sufizma kao duhovnog
cilja bavljenja filozofijom nema nikakvo značenje i ostaje samo polovična i nedorečena.

Za dalje razumjevanje ove filozofske misli potrebno je napomenuti da sam

Suhrawerdi nikada nije pripadao niti jednom derviškom redu tj. nikada nije bio sufija ali je
uspostavio neraskidivu vezu između sufizma i filozofije, pritom predstavljajući sufizam
kao duhovno uzdignuće i spoznaju Boga u duhovnom smislu te bavljenje filozofijom kao
put spoznaje Boga kao krajnjeg cilja i uzroka bavljenjem filozofijom.
Na temeljima ovog njegovog učenja nastala je Istočna filozofija ( El Išraq) odnosno
Filozofija svjetlosti.

U daljem tekstu Suhrawerdi objašnjava na veoma slikovit način sam put izbavljenja,
očišćenja i oplemenjivanja i uzdizanja duše do potpunog sjedinjenja s Bogom i spoznaje
Boga.
Shodno tome Suhrawerdi navodi tri sastavna djela ili tri stuba vjere koja se trebaju
usavršavati da bi se ostvario krajnji cilj spoznaje i sjedinjenja s Bogom:

 ISLAM- prvi stub vjere koji podrazumjeva podređenost čovjeka Božijoj volji i
pokornost Njegovim naređenjima.
 IMAN- podrazumjeva samo vjerovanje tj. uvjerenje u apsolutnu Božiju moć
 IHSAN3- podrazumjeva usavršavanje vrline tj. potpuna svjesnost o sveprisutnosti
Boga u svakom trenutku.
Kada govorimo o filozofiji svjetlosti onda ćemo obratiti pažnju najviše upravo na gore
navedenu treću stavku ihsana – vrline.
1
U islamskoj filozofiji poznat kao Ibn Sina ili punim imenom Ebu Ali el Husejn ibn Abdullah ibn Sina rođen u
Blizini Buhare 980.godine a umro u Hamdanu 1037. godine. Iranac vodeći islamski filozof i neoplatonist glavni
arapski predstavnik aristotelizma. Iako se bavio proučavanjem velikog broja nauka ipak je najpoznatiji kao prvi
doktor s prostora Islamske države.
Njegova najpoznatija djela su: „Kitabu-š-Šifa“ (Knjiga ozdravljenja)- filozofska i znanstvena enciklopedija
te najveći priručnik iz oblasti medicine „El Kanun-fil-Tibb“ (Kanun medicine)
2
SUFIZAM obuhvata najkraće rečeno duhovno uzdignuće i spznaju Boga na duhovnom nivou odričući se
potpuno ovosvjetskih potreba i želja u težnji za potunim duhovnim sjedinjenjem s Bogom ostavljajući prostor u
duhu samo za ono čisto Božansko u ljudskoj duši težnja za postizanjem Božije Čiste ljubavi.
3
IHSAN podrazumjeva najkraće rečeno vrlinu tj. svjesnost o Božijoj sveprisutnosti u svakom trenu čovjekovog
života i shodno tome pokoravanje Bogu, što najbolje opisuje hadis Božijeg Poslanika Muhammeda a.s.
„Ihsan je da se pokoravaš Allahu dž.š. kao da ga vidiš jer ako ti njega ne vidiš On tebe sigurno vidi“

2
 Naime da bi čovjek usavršio svoju spoznaju Boga i postigao potpuno sjedinjenje s
Bogom on mora usavršiti upravo svoju vrlinu jer je ona ono što ga čini čovjekom različitim
od ostalih bića na zemlji.

Postavlja se pitanje zašto se cjelokupna Suhrawerdijeva filozofija naziva Istočnom

filozofijom i zašto je ona upravo povezana najviše sa usavršavanjem vrline kod čovjeka.
Na to pitanje Suhrawerdi odgovara tako što kaže da čovjek da bi oplemenio svoju dušu i
spoznao Boga mora se vratiti svojem korijenu Iskonu od kojeg je i nastao a to može postići
usavršavanjem vrline.
Vraćanjem svom korijenu tj. Stvoritelju čovjeku se otvara pravi put koji će ga zaista dovesti
do krajnjeg cilja potpunog sjedinjenja s Bogom.
Da bi čovjek uopće mogao krenuti na takav put koji iziskuje mnogo odricanja i jako
uvjerenje on se mora odreći svega što je prolazno, stvoreno, ovozemaljsko da se oslobodi
unutarnjih okova svojih niskih starsti, želja i požuda očistiti svoju dušu od bilo kakvih
primjesa prolaznog i ustupiti mjesto odnosno otkriti dio onoga što je u njemu čisto,
neprolazno, Božansko.
Suhrawerdi s druge strane navodi da čovjek da bio uspio do kraja u svojem stremljenju i težnji
za sjedinjenjem s Bogom mora biti vođen od strane jakog autoriteta koji je već prošao put
spoznaje Boga i koji najjednostavnije rečeno posjeduje saufijisko iskustvo. U ovom pogledu
Istočna filozofija se u potpunosti slaže sa šiitskim učenejm o imametu i nužnosti postojanja
imama koji će adekvatno voditi narod, kako u duhovnom tako i u pogledu svjetovno-
organozacionih poslova.

Vrlo zanimljivo otkriće unutar Suhrawerdijeve Istoćne filozofije je i otkriće koje

obuhvata postojanje velikog broja svjetova koje nije moguće osjetilno spoznati na bilo koji
način a koji se nalaze između zemlje i neba, što ukazuje na etapnost spoznaje Svijeta
apsolutne istine polazeći iz osjetilnog svijeta kao najnižeg stupnja spoznaje. Naime između
ova dva svijeta koji su ustvari dvije okvirne tačke spoznaje, prvi kao osjetilni, početni najniži i
Svijet apsolutne istine kao krajnja i najviša tačka i sam cilj spoznaje Boga, nalazi se i
međusvijet Berzah koji predstavlja spregu između ova dva spomenuta svijeta i svijeta mašte.
Kao što smo već rekli ova hijerarhija univerzuma može shvatiti kao put spoznaje Boga ili
etape kroz koje duša mora proći da bi dosegla nivo krajnje spoznaje i sjedinjenja s Bogom.
Ovi spomenuti svjetovi se nemogu drugačije spoznati osim na duhovnoj razini a do
upoznavanja s njima kao takvima pa i do konačnog cila sjedinjenja s Bogom dolazi se
posredstvom nadahnuća, u Istočnoj filozofiji poznatom kao bljesak spoznaje, rosvjetljenje.

Sam put sponaje, počev od oslobađanja duše od težine unutarnjih okova i sputanosti pa
do potpunog sjedinjenja s Bogom kao krajnjeg cilja spoznaje, Suhrawerdi vrlo slikovito i
simbolično opisuje uzimajući realne geografske jedinice naravno zbog njihove simbolike koje
kriju i zbog njihovog značaja za historiju čovječanstva.
Naime ovo kazivanje prepuno simbola od velikog značaja opisuje put od Zapada-
materijalnog svijeta prema Istoku krajnjem cilju spoznaje ustvari označava put od Kajrevana
u Sjevernoj Africi čija simbolika leži u tome što je uzeto kao najzapadnija tačka na Zemlji do
koje su stigli ashabi Božijeg Poslanika kao nosioci savršene vrline Ihsana o čemu je bilo prije
govora.
Još jedan simbol koji je vezan za ovo mjesto je i Kajrevanski zatvor koji je najprije
objašnjen kao kazneno popravna ustanova u kojoj se ljudi prevaspitavaju i preispituju svoje
postupke kroz razne vidove pravila i kazni no s druge strane Kajrevanski zatvor nosi i
smboliku ovozemaljskog svijeta i života na njemu te duševno stanje svih ljudi koji htjeli to
priznati ili ne, bili svjesni toga ili ne nose okove na duši usljed želje za ovim svjetom i željom

3
za sticanjem ovozemaljskih prolaznih dobara. Kajrevanski zatvor je uzet kao simbol početka
oslobađanja od ovozemaljskih potreba i želja koje sputavaju dušu na putu do spoznaje Boga.
Kao simbol krajnje spoznaje Boga i potpunog sjedinjenja s Bogom uzeto je mjesto Turi-Sina,
odnosno Sinajska Gora kao mjesto na kojem je je Božiji poslanik Musa a.s. neposredno
razgovarao s Bogom i gdje je primio Objavu od Boga i svjedočio apsolutnoj Božijoj moći.

4
 -II-
SUNITSKA MISAO

Protivnici filozofa

2.1. Kritika filozofa

Uvijek je u historiji filozofije bilo onih koji su se protivili fiozofskom učenju o nekom
određenom pitanju u svijetu ali i fiozofiji uopšte.
To bi se moglo podvesti pod kritiku nekog svjetonazora uopće, ukoliko filozofiju shvatimo
kao pojam svjetonazora, općeg pogleda na svijet i ustaljenog sistema vrijednosti po kome se
neko vlada u životu. U takvim protivljenjima obično dolazi do sučeljvanja različitih pogleda
na svijet i usljed različitih sistema vrijednosti.
Prema kritičarima filozofije ono što oni kritikuju, a to je najčešće uopće filozofija i njen
pristup proučavanju svijeta kako pojavnog tako i metafizike, kao onoga što se nalazi izvan
fizičkog osjetilnog svijeta kao pozadnski razlog postojanja osjetilnog svijeta ili jednostavno
rečeno „s one strane fizičkog“.
Mišljenje kritičara filozofije je da filozofija kao takva nema nikakvu zbiljsku vrijednost ni
u duhovnom ni u naučnom pogledu jer prema njihovom mišljenju filozofija teži da spozna
stvari duhovne prirode preko materije pritom uzimajući materiju koja propadljiva kao izvor
spoznaje koji bi trebao biti trajan i nepromjenljiv. Zbog takvog pristupa može se reći da
filozoija u spoznaji ako se uzme kao sama jedini valjan način spoznaje kreće se obrnutim
putem koji vodi u zabludu a nikako prema spoznaji srži stvari i same stvarnosti za kojom teže
metafizičari u svom proučavanju i tarženju odgovora na pitanje šta je arhe4 svega na svijetu.
Zbog svog pogrešnog načina i usmjerenja prema kritičarima filozofije, ona daje nepotpune
odgovore, te samo fragmentarno proučava svijet uzimajući kao valjanu za proučavanje svijeta
kao cjeline samo jednu ogranienu perspektivu. Pored toga kritičari filozofije drže da se ona
bavi apstraktnim stvarima koje nisu razumski dokučive i spoznatljive te da oni raspravljaju o
nekm pitanjima o kojima nemaju malo ili nimalo znanja niti razumjevana za pitanja pojedinih
vrsta.

Postoje mnogi razlozi zbog kojih su filozofi izloženi stalnim napadima. Ovom prilikom
ćemo govoriti o dvjema različitim intelektualnim strujama koji često napadaju filozofe.
Prvi su moderni agnostici i njihova kritika proističe iz pozitivizma koji potpuno
isključuje svaku vrstu rasprave i razmatranja o „onstranom“ pridajući važnost samo
osjetilnom iskustvu u spoznaji stvarnosti tj. znanstvaenim provjerljivim i mjerljivim
činjenicama u iskustvu.
Drugi su pobožnjaci agnostici koji kritiziraju metafizičare jer pokušavaju dokazati da je
moguće ograničenim ljudskim umom neposredno spoznati ono što je Apsolut i što je van
svakog iskustva, sveobuhvatno i nikada nemože biti neposredno i u potpunosti spoznato.

2.2. Ibn Tejmijje i njegovi učenici

4
Arhe- grč. prapočetak, prvi uzrok i pokretač svega u kosmosu održavatelj savršenog reda u kosmosu.

5
 Ibn Tejmijje rođen je u Haranu (područje Mezopotamije) 661. godine po Hidžri,
odnosno 1263. godine po Miladu, a umro u zatvoru u Damasku 728. godine po Hidžri,
odnosno 1382. godine po Miladu.
Bio je Hanbelijski teolog, dakle pripadnik pripadnik pravca koji se najžešće
suprotstavljao filozofskim težnjama. Njegove kritike filozofa ostavile su dobok trag u historiji
filozofije i njenom razvoju, posebno posmatrajući pojavu cijelih valova novih pokreta i škola
mišljenja u nutar islamskog svijeta.
Jedna od tih novonastalih škola mišljenja usljed Ibn Tejmijjinih kritika filozofa a koja i
danas ima vrlo veliki uticaj na formiranje kompletne slike islamskog svijeta je svakako i
Vehabijiski pokret ili Selefi reforma5 u 18. i 19. stoljeću.
Oni kao zagovarači povratka izvornom Sunnetu tj. praksi Božijeg Poslanika Muhammeda a.s.
i Kur'anu kao prvim i osnovnim izvorima islama kojim su sadržana sva pravila i zakoni vjere i
društvnog života i njihova objašnjenja potpuno isključuju sufije i mutekelime-predstavnike
Ilmu-l-Kelama6 kao relevantne nosioce i tumače Islama.

Među najpoznatijim učiteljima Ibn Tejmijje bio je Šejh Šemsuddin El-Maqdisi u

Damasku od 663. godine po Hidžri do 1265. godine po Miladu.
Djela Ibn Tejmijje najviše je proučavao Henry Loaust, među tim djelima je i rasprava
napisana protiv derviškog reda Rifa'ijja u Damasku napisana prije njegovog odlaska u Egipat
705. H.g./1305. godine po Miladu.
Za vrijeme Egipatskog perioda u trajanju od sedam godina nastalo je Ibn Tejmijjino
najpoznatije djelo „Er-reddu-l-Mantiqijjeh“ (Pobijanje logičara) gdje nastoji oboriti logiku
starih grčkih filozofa i glavne postave velikih filozofa posebno El-Farabija, Ibn Sinaa
(Avicene) i
Ibn Sab'ina. Njegovo najpoznatije djelo je „Minhadžu-s-Sunna“ (Put Sunizma) napisano kao
kritika na djelo šiitskog teologa Allama Hillija i učenika Nasruddina et-Tusija,
„Minhadžu-l-karama“ (Put karizme). Ovo djelo je vrlo važno u pogledu pojašnjenja razlika u
poimanju islama između Šija i Sunnija.

Što se tiče kritika pojedinih učenja drugih islamskih teologa i filozofa Ibn Tejmijje kod
Ibn Sinaa (Avicene) kritikuje one koji tvrde da je Tvorac Apsolutni bitak uvjetovan samom
svojom apsolutnošću.
Kod Ibn Sab'ina kritikuje one koji koji shvataju vezu između Nužnog bitka i nenužno
stvorenog kao vezu između tvari i oblika. Kod Ibn Arebija napada one koji prave razliku
između odjelovljenog opstojanja i proste stvarnosne zbilje.
Kod Sadruddina Qonjevija napada one koji poistovjećuju Nužni bitak sa Apsolutnim bitkomi
kao takvim neuvjetovanim bitkom.

Njegov najpoznatiji sljedbenik je Hanbelija, Ibn Qajjim el-Dževzijje koji je komentirao

njegova djela a naj poznatije Ibn Qajjimovo djelo je „Kitabu-r-Ruh“ (Knjiga o dušama) koja
se bavi dušama živih i mrtvih

-III-
ENCIKLOPEDISTI
5
Vehabiijski pokret ili Selefi reforma čiji je osnivač Muhamed ibn Abdu-l- Vehab javlja se kao odgovor na dotada
već nastale različite pokrete unutar islamskog svijeta i osnovna ideja ima je vraćanje izvornom Kur'anu i
Sunnetu tj. praksi Božijeg Poslanika Muhammeda s.a.w.s. kao osnovnim izvorima islama.
6
Ilmu-l-kelam (nauka o govorništvu, retorika) je filozofska disciplina nastala u cilju odbrane islama o novotarija
usljed teritorijalno-kulturološke ekspanzije Islamske države te u cilju prezentiranja Islamskog vjerskog nauka.

6
3.1. Ibn Haldun

Nakon smrti Avereosa 7 smatralo se da je islamska filozoska misao na zalasku jer je do tada
Ibn Rušd uspostavio cjelokupan misaoni sistem u području islamske filozofije. tako se barem
mislilo sve do pojave najvećeg sociologa islamskog svijeta i šire Ibn Halduna, kojeg s pravom
najveći zapadni mislioci i analitičari filozofije svrstavaju u red enciklopedista zbog njegovog
izuzetno velikog doprinosa na polju kako razvoja filozofske misli u islamskom svijetu i šire
tako i u oblasti sociologije čijom je zaslugom ova nauka dostigla svoj vrhunac razvoja u
islamskom svijetu ne samo spekulativna oblast dopunjena već postojećim vjerskim zakonima
na komparacijiskom nivou već i kao ozbiljna naučna disciplina koja proučava sveukupnost
civilizacijsko-društvenog i institucionalno državnog razvoja. Posebno je cjenjen u krugovima
zapadne filozofske misli jer je prvi koji je raskinuo vezu između filozofije i tradicionalne
islamske religije. On je prvi islamski filozof koji se smatra rodonačelnikom pozitivizma u
sociologiji a i prvi je koji je filozofiju intrpretirao sa naučno-racionalnog stanovišta što su
zapadni mislioci prepoznali kao veoma kvalitetno i validno kontempliranje o svijetu
prepoznato kao pravo „filozofsko“ od strane zapadnih mislilaca zbog čega su njegov lik i
djelo slavljeni u krugovima zapadnih misliolaca i svrstavani u sam vrh islamske i svjetske
filozofske misli. S druge strane njegova djela i naučni rad su unutar islamskog tradicionalnog
svijeta dosta osuđivani i osporavani baš zbog njegove karakteristične filozofije i težnji ka
racionalizmu i pozitivizmu što je do tad u islamskim tradicionalnim krugovima bilo
nezamislivo, ovo je rezultovalo upravo time što su njegova djela bila dosta ne prepoznata kao
kvalitetna unutar islamskih tradicinalno filozofskih krugova sve dok mu nije dato priznanje
zapadnih mislilaca kao vrhunskoj ličnosti u oblasti razvoja filozofije i sociologije.

U islamskom svijetu je bio slavljen zbog njemu svojstvene „Wolterovske ironije“ koju je
primjenjivao u raspravama sa metafizičarima ne shvaćajući i banalizirajući njihove teženje za
otkrićem uzroka i pokretača svih stvari. Pritom nije imao za cilj da samo ismije drugačije
pristupe niti da diskreditira bezrazložno neko fiozofsko mišljenje. On je ustvari sveo
filozofsko promišljanje o svijetu koje je dotada bilo nedodirljivo za široke narodne mase i
poznato samo nekolicini izabranih i male grupe ljudi n nivo društva tj. pokušao je da prikaže
da se sve filozofske kategorije ponajprije vrlina mogu iskazati unutar društva kao usko vezane
zajednice ljudi koja ustvari i čini bit čovjekovu a naravno da društveno djelovnje bude u
skladu sa općim zakonom i u okvirima Božijeg zakona. On je smatrao da se Božije
zadovoljstvo čovjekom treba sticati upravo unutar društva, države, zajednice, džama'ata i da
težnja čovjeka samog treba da bude ne samo na individualnom planu spaoznaje Boga već da
se pojedinac realizira kroz zajednicu.

U tom smislu ogroman je njegov doprinos razvoju sociologije unutar islamskog svijeta,
smatra se rodonačelnikom moderne sociologije agnosticizma, pozitivizma, historicizma i
sociologizma. Njegovom su zaslugom ove discipline zaživjele na prostorima islamskog
svijeta u praktičnom smislu i prije nego li su u jeziku pronađeni adekvatni teorijiski termini
koji bih ih označili kaoi naučne discipline. On je prvi islamski sociolog i fiozof koji je pisao o
državnom uređenju, tipovima vladavine i odnosima unutar samog društva u svom kapitalnom
djelu „ Mukaddima“ (Predgovor) kroz šest poglavlja opisao je i objasnio kompletno društveno
uređenje i evolutivni razvoj društva od divljih plemena hordne i plemenske organizacije
7
Avereos- u islamskoj filozofiji je to zapravo Ibn Rušd ili punim imenom Ebu-l-Velid Muhamed ibn Ahmed
ibn Muhamed ibn Rušd. Rođen je 1126. godine u Kordobi u Španiji a umro u Marakešu (Maroko)
11.decembra 1198. godine. Bio je andaluzijsko-arapski filozof i fizičar, stručnjak za filozofiju, islamsko
pravo, matamatiku i medicinu. Njegova filozofska škola je poznata ko averizam Isticao je da filozofija nije
za široke mase jer one nisu sposobne za takav način mišljenja. Povezivao je filozofiju sa religijom, pa je
proglašen nevjernikom i bio je prognan u Maroko (Marakeš) gdje je i umro.

7
društva pa sve do uspostave institucionalizirane pravne države. Osim toga u „Mukaddimi“ on
tretira sve teme koje se tiču direktno samog nastanka društva i njegovih osnovnih ćelija počev
od etimologije, antropologije do civilizacijske baštine ljudske vrste kao što su književnost,
umjetnost, znanost tu su također i ekonomsko privredni odnosi udruštvu kao okosnica
održavanja društva i njegovog napretka.
Ibn Haldun je uzdrmao, do tada veoma čvrst, sistem spekulativne filzofije, dotičuči se po
prvi put onog „zbiljskog“ mada je u islamskoj filozofiji poprilično teško razgraničiti šta je to
„zbiljsko“ i šta se u kontekstu islamske filozofije podrazumjeva pod terminom „zbilje“ jr, i
pozitivisti i metafizičari tvrde da su upravo oni ti koji se bave „zbiljskim“stvarima u svijetu i
društvu.
Na kraju je veoma bitno reći da Ibn Haldun uspostavlja razliku između historiozofije i
filozofije historije. Naime, historiozofija pretpostavlja da ovdašnjim prilikama i događanjima
na ovom svijetu upravljaju neke više sile tj. Božanske sile iz nadosjetilnih svjetova.
S druge strane filozofija historije kod Ibn Halduna dobija značajnu prednost prilikom
proučavanja društvenih prilika razvoja društva i ambijenta unutar samog društva smatrajući da
su historijisk idogađaji kreatori društvene opće klime i mentaliteta jednog naroda.

-IV-

8
 METAFIZIKA SUFIZMA8

4.1. Općenito o metafizici sufizma i njenom značaju za razumjevanje unutarnje duhovne

podloge islama

Sa filozofskog stanovišta sufizam nema nikakav značaj niti sadrži bilo šta u sebi blisko sa
filozofijom, naprotiv sufizam se najoštrije uprotstavlja filozofiji kad god se ona poistovjeti sa
ograničavajućim i jednodimenzionalnim racionalizmom.
Ipak u sufizmu se krije cijela jedna metafizika iako se u ovom kontekstu metafizika i
filozofija ne poistovjećuju. Ono što se podrazumjeva i svodi pod sufijskom metafizikom
podrazumjeva ustvari „spekulativnu mistiku“ svojstvenu za islam.kada se govori o ovoj
oblasti nemoguće je ne spomenuti Ibn Arebija.
Ono što razlikuje ovu metafiziku od drugih je razlika između tehničkih izraza ilmu-l-jeqin, što
podrazumjeva teorijisko analiziranje i vanjsko proučavanje sufizma kao posebne discipline i
segmenta islama kao religije a i sa stanovišta filozofije, za šta nije nužno posjedovanje ličnog
sufijiskog iskustva i s druge strane termina, haqqa-l-jeqin koji označava suprotno navedenom,
tj. postavlja posjedovanje ličnog unutarnjeg sufijiskog iskustva kao pred uslov za mogućnost
proučavanja sufizma i njegovog stvarnog razumjevanja.
Nikada se ne može potpuno odvojiti teorijisko proučavanje ufizma od unutarnjeg duhovnog
života izgrađenog u čovjeku. Spekulativna mistika odnosno sufizam je mistika ljubavi koja i
sama sadrži cijelu jednu zasebnu metafiziku. Za sufije se obično veže upravo ova mistika
ljubavi najviše jer sufije su oni koji teže za otkrivanjem i dostizanjem Božanske ljubavi oni u
sebi traže i uzgajaju ljubav prema Bogu čistu od bilo kakvih drugih primjesa želja za nekom
korišću niti strahom od kazne već robuju Bogu iz ljubavi prema Njemu samom diveći se
njegovoj apsolutnoj moći i sveobuhvatnosti a ne zbog straha od kazne na ovom ili budućem
svijetu a još manje zbog sthecanja nagrade i koristi bilo na ovom i budućem svijetu usljed
pokoravanja Bogu. Jedan Išraqi filozof je u mnogo čemu bliži sufiji nego filozofu-racionalisti,
ali se svakako nemože reći da je Išraqi filozof zaista i sufija u pravom smislu te riječi.
Zbog postojanja Išraqi filozofa nemožemo također reći da je sufizam jedini izvor mistične
duhovnosti islama s jedne a izbog prisutnosti Šija9 s druge strane čija se spoznaja Boga usko
veže za nužnost postojanja imama tj vođe ljudi poslanog od Boga koji će ih voditi i u
svjetovno organizacijiskom smislu i u duhovnom smislu na putu do spoznaje Boga.

4.2. Ibn Arebi i njegova škola

8
Sufi- postoji više značenja ovog termina i više negovih objašnjenja prvo se veže za orapsku riječ sufi što
označava grubu vunu i vunenu odjeću kakvu su nosili prve askete u islamu tj. sufije a drugo značenje riječi sufi-
označava onog ko se čisti što je u razumjevanju sufijskog načina života i njihove metafizike dosta bliže jer je
sufija zaista onaj ko nastoji da očisti svoju dušu od prljavština ovoga svijeta odričući se od lažnih potreba u
ovom svijetu ostavljajući prostor samo za ono Božansko i ne prolazno u njemu samom. Lijepo i veoma slikovito
poređenje dato od nekih učenjaka je poređenje ljudskog srca tj. srca sufije sa ogledalom koje se polira do
granice svršenstva što je upravo zadatak i samog sufije da svoje srce očisti poput ogledala sve do te mjere dok
se u njemu ne bude ogledala u potpunosti samo Božija Svjetlost i Uzvišenost ne ostavljajući prostora ma čemu
drugome
9
Šije ili puni naziv Ši'atu-l-Ali (Alijina stranka) nastala za vrijeme vladavine 4tog i posljednjeg od prve četvorice
Pravednih Halifa nakon preseljenja Muhammeda s.a.w.s. na Ahiret, za vrijeme vjersko-političkog sukoba
između hazreti Alije kao člana Časne Poslanikove porodice i Muavije ibn Ebi Sufijana kao nositelja prve
muslimanske dinastije na tlu Islamske države, dinastije Emevija. Šije su stale na stranu Hazreti Alije po pitanju
halifata i njihovo stajalište inače po tom pitanju je da halifa treba da bude samo onaj ko je potomak Poslanikove
s.a.w.s porodice. Otuda proističe i njihovo učenje o imamu kao duhovno-svjetovnom vođi izabranog od Boga
bez čijeg priustva nema ni prave vjere niti spoznaje Boga

9
 Ibn Arebi se označava kao jedan od najvećih filozofa svih vremena, kako islamskog
tako i cijelog svijeta. O tome svjedoči njegov iziuzetno bogat opus iz oblasti islamske
filozofije i sufijiskog misticizma. On je na potpuno drugačiji i zanimljiviji način objasnio put i
način spoznaje Boga. Važno je reći da su Istočna filozofija o kojoj smo govorili prije i način
poimanja spoznaje Boga koji smo objasnili prije i filozofija Ibn Arebija u veoma bliskoj vezi,
i one se ujedinjuje i sa šiitkom metafizikom i njihovim poimanjem imama kao vrhovnog vođe
duhovno svjetovnog koji je poslan ljudima od samog Boga a sve to u svrhu spoznaje upravo
Boga kao kao vječne Istine, usljed čijeg cjelokupnog ujedinjenja nastaje potpuno novi sistem
islamske sufijiske metafizike koja kroz vrijeme nimalo ne gubi na snazi i značaju.
Ibn Arebi rođen je na jugo-istoku Španije u Mauriciji 17. ramazana 560. H.g. odnosno
28. jula 1165. godine po Miladu.
Njegov naučni angažman započinje veoma rano, tačnije sa 17 godina vodi iziuzetan
razgovor sa Avicenom (Ibn Sina) poslije čega se nikada više nisu sreli ali je Avicena ostavio
nesumnjivo veoma dubok trag u Ibn Arebijevoj filozofiji. Pored Avicene na formiranje Ibn
Arebijeve filozofske misli uticala je i Almerijiska škola koja čuva nauk ismailitskih šiitskih
misionara. Mulla Sadra Širazi kasnije pruzima Ibn Arebijevu filozofiju koju predstavlja kao
tradiciju povratka čovjekanjegovom Iskonu.
Ibn Arebi se preseljava iz Andaluzije i umire 28. rebiu-l-ahira 638.H.g.
odnosno 16. novembra 1240.godine po Miladu.
Temelj njegove filozofije je tajna čiste Biti, ne spoznatljive, neprirecive i ne opisive,
naime on kaže da je nemoguće spoznati Boga razumom u potpunosti kao čistog Bitka i pra
temelja svih stvari jer ma koliko ljudski razum bio djelo savršenog Božijeg stvaranja koji
čovjeka čini najodabranijim bićem među svim živim bićima i daje mu ulogu halife (vladara)
na Zemlji ipak Bog je taj pod čijim okriljem se nalazi ljudski razum koji je pred Božijom
veličanstvenošću i sveobuhvatnošću potpuno nemoćan i samo jedan mali dio i svjedok Božije
moći, mudrosti i savršenosti. Čovjek može spoznati Boga posredstvom znakova, odnosno
Božijih stvorenja koja vidi i osjeti u svom svijetu ali i to veoma ograničeno što nam govori da
i to zavisi od Božije volje odnosno zavisno od toga koliko sam Bog podari čovjeku
mogućnosti spoznaje (koja također izvorno dolazi preko srca, dakle zavisno koliko Bog
prosvjetli svojom veličanstvenom svjetlošću ljudsko srce toliko je u mogućnosti i ljudski
razum da opaža i promišlja o pojavama u svijetu kao znakovima i svjedocima Božijeg
postojanja i veličine.)
Dakle Boga je moguće spoznati, djelimično, posredstvom znakova Njegovog postojanja
ali nikako u cjelosti i u potpunosti razumom.
Shodno navedenom, javlja se Ibn Arebijeva teorija o Božijim Lijepim Imenima kao
Božijim Svojstvima koja predstavljaju skup vječitih, nepromjenljivih Bitaka preko kojih se
Bog manifestira ljudima u svijetu na njima prihvatljiv i razumljiv način da bi Ga spoznali.
Božija Lijepa Imena su dakle, Božija svojstva koja kriju tajnu „Skrivenog Blaga“ što
podrazumjeva nepresušno more blagodati kojima Bog ljude obasipa na ovom svijetu i
Njegovih darova ljudima a što se ostvaruje zazivanjem tih Imena kaoja predstavljaju i čijim se
zazivanjem uspostavlja unutarnja intimna veza između Stvoritelja i čovjeka koji robuje Bogu i
od Njega posredstvom tih Svojstava ili Imena traži utočište kod Boga od zla na ovom svijetu
ili ispunjenje pojedinih ovosvjetskih potreba i time očituje pripadnost, odanost i pokornost
Bogu kao jedinom Stvoritelju. Ova riznica Božijih blagodati teži da bude spoznata i svrha
svega stvorenog i ljudskog života na ovom svijetu leži upravo u tome da ljudi treba da teže da
spoznaju Boga i da Mu se pokoravaju.

Ibn Arebi nam predstavlja tri načina manifestiranja Boga na Zemlji ljudima:

10
  Epifanija Božanske Biti njoj samoj- Bog neovisno od svih drugih stvorenja postoji
on je Prvi i Posljednji poznavalac svega vidljivog i nevidljivog na svijetu
 Dokaz postojanja Boga posredstvom Njegovih Svojstava-Imena
 Očitovanje postojanja Boga posredstvom svih stvorenja i svega stvorenog te
postojanjem savršenog reda među svim stvorenjima.

Prije nego što završimo prezentovanje Ibn Arebijeve filozofske misli još ćemo malo obratiti
pažnju na vezu između Boga kao Stvoritelja i čovjeka kao Božijeg stvorenja koji svojim
postojanjem je i sam svjedok Božije veličanstvenosti i mudrosti i uopće postojanje Boga o
čemu govori i sam Ibn Arebi i što predstavlja osnovnu tezu njegove filozofije.

Naime, Bog se manifestira ljudima na ovom svijetu kroz svoja Imena i oni dobijaju
znanje o Bogu upravo preko tih Svojstava i Imena i time izgrađuju svjesnost o postojanju
Boga. Preko tih Imena, ili zazivanja pojedinih Imena kako je već rečeno uspostavlja se
duhovna veza između čovjeka i Boga na razini svakog čovjeka pojedinačno i ta veza je
svojstvena svakom pojedincu zasebno a opet u zavisnosti od stepena njegove lične vjere.
Također ta veza nam ukazuje na to da Bog i čovjek, odnosno Stvoritelj i stvorenje ostaju u
bliskoj vezi i na ovom svijetu na svakoj razini sve do čovjekove smrti kada se on konačno
ponovo i zauvijek vraća u Božije okrilje. Gospodar10 svega stvorenog brine o svemu
stvorenom na svijetu u svakom trenutku postojanja stvorenja i sva stvorenja među kojima je i
svakako čovjek su podređeni Božijoj volji i nijedno stvorenje ne biva po rođenju idolasku na
ovaj svijet prepušteno samo sebi bez Božijeg znanja i brige o njemu dok je čovjek dužan da
bezuvjetno i jedino robuje Bogu mimo svega i svakoga drugog i na taj način nastaje cjelina
koja predstavlja okosnicu postojanja svijeta.

Što se tiče Ibn Arebijevih djela ( kojih ukupno ima 856 a od kojih je sačuvano 550 u 2970
rukopisa) i očuvanja tih djela najzaslužniji za to je Osman Yahja koji je preveo veliki broj Ibn
Arebijevih djela. Najpoznatija Ibn Arebijeva djela su „Futuhatu-l-Mekijjeh“
(Mekanska otkrovenja) to je ujedno i njegovo najobimnije djelo- sadrži preko 3000 stranica
napisano u više tomova, pored navedenog tu je svakako i djelo Fususu-l-Hikem
(Dragulji mudrosti) koje sadrži kazivanja o 25 Božijih poslanika koji su spomenuti u Kur'anu
koji su u ovom djelu predstavljeni kao arhetipovi Božije objave, odnosno uzor ljudima i izvor
vrline u životu svakog čovjeka. Ovo djelo je kako sam Ibn Arebi navodi nastalo kao plod
Božijeg nadahnuća upućeno njemu preko Božijeg poslanika Muhammeda s.a.w.s. spomenuto
djelo je komentarisano od velikog broja komentatora među kojima su najpoznatiji
Dawud Qajseri i Kemaluddin Abdurrezzak koji je komentarisao djelo sa stanovišta šiitskog
učenja o imametu i poimanja islama.
Sadruddin Qonyewi je jedan od najpoznatiijh učenika Ibn Arebija iza sebe je ostavio
nekoliko svojih djela. Bio je zet i učenijk Ibn Arebija. On je predstavljao raskrsnicu u Ibn
Arebijevom učenju jer je bio povezan sa Džellaluddinom Rumijem i velikim šiitskim
učenjakom Nasruddinom et-Tusijem.

4.3. Mevlana Dželalluddin Rumi i derviški red Mevlevija

10
Riječ Gospodar ar.Rabb (ar.gl.– REBBA-JUREBBI - znači odgajatelj) u ovom smislu simbolizira Odgajatelja svih
stvari i stvorenja onoga ko se brine o svemu neprekidno bdi nad svim stvorenjima

11
 Mevlana Dželalludin Muhamed Belhi Rumi je najpoznatije ime perzijiske književnosti i
autor jednog od najpoznatijih djela perzijiske književnosti „Mesnevijje“ najvećeg poetskog
djela kako perzijiske tako i svjetske književnosti.
Dželalluddin Rumi rođen je u Belhu 6. rebiu-l-evvela 604.H.g.odnosno
30.septembra 1207. godine po Miladu. U nišaburu je sreo Šejh-Feriduddina Attara. Po
povratku iz Mekke nastanio se u Konyi u Maloj Aziji tadašnjoj prestolnici Turske, sa svojom
porodicom nakon iseljenja iz Belha i putovanja po svijetu sa njegovim ocem. Njegov otac je
bio učitelj u medresi u Konyi pa je nakon njegove smrti Rumi preuzeo tu službu. Iako je Rumi
bio učitelj, naučnik i održavao brojna predavanja iz raznih oblasti ipak ono po čemu je najviše
poznat je upravo njegov sufijiski put i utemeljenje jednog od najpoznatijih derviških redova-
Mevlevija. Naime, najzaslužniji za Rumijevo okretanje sufizmu je njegov prijatelji učitelj
derviš Šemsuddin Tabrizi koji mu je otkrio tajne Božanske ljepote što je rezultiralo na kraju
njegovim potpunim napuštanjem proučavanja svjetovnih naučnih disciplinai potpunom
posvećivanju duhovnom uzdizanju i pisanju poezije a vrhunac svega je osnivanje derviškog
reda Mevlevija koji postoji i danas.
Upravo zbog njegovog doprinosa potpunom preokretu u Rumijevom djelovanju, što su
mnogi ocjenjivali kao „zabludjelost i zastranjenost“ njegov prijatelji šejh- učitelj Šemsuddin
Tabrizi biva protjeran iz Konye od strane Rumijeve porodice i prijatelja optužujući ga za
negativan uticaj na Rumija i odvraćanja od pravog puta islama. Nakon Šemsuddinovog
odlaska Rumi se u potpunosti posvećuje pisanju poezije, što je iznjedrilo njegovo najveće
poetsko djelo „Diwan“ ili drugačije nazvano „Diwan Šemsi“ (Šemsijev Diwan) u kojem on u
velikom broju stihova izražava bol i tugu za izgubljenim prijateljem. Kada kažemo da je Rumi
poznat po svojoj poeziji vrlo je bitno naglasiti da se ne radi o poeziji bilo kakve vrste već su
njegova djela predstavljala sliku tadašnjeg društva, on također iznosi svoja promišljanja o
ljudima njihovim karakterima, načinu života, religiji, te obavezama prema Bogu. Njegovo
najpoznatije djelo te vrste je „ Mesnevijja“ koja sadrži oko 25.000 distiha.
Rumi je umro 5. džumade-l- ahira 672.H.g. odnosno 17.decembra 1273.godine po Miladu.

4.4. Nastanak derviškog reda Mevlevija

Nakon smrti Dželalluddina Rumija njegovi sljedbenici predvođeni njegovim sinom

sultan-Velidom osnivaju derviški red Mevlevija u znak sjećanja na Rumija, a naziv Mevlevije
vodi porijeklo od Rumijevog nadimka Mevlana što na arapskom jeziku znači, naš vođa,
prijatelj. Na čelo ovog derviškog reda stupa, u svojstvu šejha sam sultan Velid, koji je u
potpunosti organizacijiski učvrstio ovaj derviški red koji veoma poznat u skoro svim
krajevima svijeta i danas.
Ono po čemu je ovaj derviški red prepoznatljiv širom svijeta je njihov karakteristični
ples koji krije veoma duboku simboliku, a koji se izvodi uz zvuke naja11čijom simbolikom
ćemo se baviti u ostatku teksta ovog odjeljka.
Ples nosi naziv sem'a12ovaj ples na vrlo slikovit način prikazuje red koji vlada u
kosmosu, zavisnost stvorenja od Boga i pokornost čovjekovu i svih ostalih stvorenja samo
Bogu.
Ples se izvodi na verlo karakterističan način, i svaki pokret sadrži određenu simboliku,
naime tokom izvedbe plesa desna ruka derviševa stoji podignuta u visini ramena savijena u
laktu sa ispruženim dlanom okrenutim prema nebu što simbolizira traženje opskrbe i bereketa
od Boga i Njegove milosti. Lijeva ruka tokom plesa je također ispružena sa okrenutim dlanom
prema zemlji što simbolizira vezu između neba i zemlje i spuštanje bereketa na zemlju.
11
Naj-duvački instrument sa sedam rupa napravljen od šuplje trske
12
Sem'a potiče od arapskog glagola seme'a - jesme'u što znači slušati

12
Okretanje u toku sem'aa je simbol traženja bereketa13 i čovjekovog truda na ovom svijetu. Prvi
ko se okretao na ovakav način bio je hazreti Ebu Bekr. 14 Glava derviša u toku sem'a obreda je
okrenuta i zabačena u desnu stranu što simbolizira slušanje Božije naredbe i pokoravanje
Božijojo volji i naredbi.

Što se tiče instrumenta koji se koristi pri izvođenju ilahija u toku sem'a obreda, kao što
smo već napomenuli to je tzv. naj, duvački instrument sa sedam rupa napravljen od šuplje
trske, simbolizira ljudsku Čistu dušu (nefsi-kamila, potpuna smirena duša) oslobođenu svih
ovozemaljskih prolaznih potreba koja je pronašla Božansku Ljubav i sjedinila se s Bogom i u
njoj nije ništa drugo ostalo do samog Boga. Prethodno smo spominjali da naj ima sedam rupa,
što ima također određenu simboliku, naime tih sedam rupa na naju simboliziraju sedam
stepena ljudske duše jer se ljudska duša uvijek nalazi na jednom od tih stepena (spoznajnih
nivoa) tj. sedam stanja ljudske svijesti i njene razvijenosti. Shodno tome Muhammed a.s. je
rekao „Obraćajte se ljudima prema stanju i mogućnostima njihovog razuma tj. duhovnog
stanja.“ Tako i Mevlevije nastoje predočiti svim ljudima svrhu postojanja na ovom svijetu i
unutarnju dimenziju islama ali shodno duševno-inelektualnim sposobnostima širokih masa to
čine uz muziku i ples.
Sam Dželalluddin RumI je jednom rekao da od svih načina izražavanja je najmanje
priklonjen poetskom izražavanju misli i osjećanja, ali sva njegova djela su upravo napisana u
formi poezije jer u vrijeme negovog života i djelovanja poezija je bila najbliskija razumu
širokih masa i najbolji način predočavanja stvari bez obzira o težini i dubini teme koja je
predočavana.

4.5. Mulla Sadra Širazi

13
Prema hadisu Božijeg Poslanika Muhammeda s.a.w.s. „U okretanju je bereket“
14
Hazreti Ebu Bekr najbolji prijatelj Poslanika Muhammeda s.a.w.s prvi od četvorice Pravednih halifa Islamske
države nakon preseljenja Poslanika na Ahiret

13
 Sadrudin Muhammed Širazi poznatiji kao Mulla Sadra Širazi rođen je 979.H.g.odnosno
1571. po Miladu a umro 1050.H.g. odnosno 1640.godine po Miladu.
Ostavio je više od 45 naslova. Njegov komentar na metafiziku Aviceniniog djela „Šif'a“
najavljuje reformu metafizike, potom komentar na Suhrawerdijevu Filozofiju svjetlosti
predstavlja još jedno čvrsto utemeljenje za Išraq filozofiju. Također treba spomenuti i
komentare i tumačenja većeg broja Kur'anskih sura.
Mulla Sadra je unio preokret u metafiziku, zamjenjujući dotada poznatu metafiziku bitka
metafizikom opstojnosti, naime on kaže da nema nepromjenljivih biti već da je svaka bit
promjenljiva i odrediva shodno njenom nivo inteziteta opstojnosti.
Njegova filozofija se u velikoj mjeri poklapa sa filozofijom šiizma kada je u pitanju
čovjek i njegova svrha postojanja i uloga na Zemlji posebno kroz prizmu šiitskog učenja o
imametu. Svi ljudi žive u iščekivanju pojavljivanja posljednjeg nevidljivog imama kojeg ljudi
slijede i sada dok se nije pojavio ali na duhovnoj razini. Posljednji imam će se pojaviti na
Zemlji kao jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana i njegovim dolaskom će se upotpuniti
savršenstvo ovosvjetskog poretka. Ljudska duša pada u ponor i iz njwga se izdiže dosežući
skoro prag stepena meleka za bolje objašnjenje može nam poslužiti predaja koja kaže da se
čovjekova duša nalazi na sredini, između melekske savršenosti i životinjkog, najnižeg stupnja
duše, pa on kao razumno biće može da utiče svojim izborom na stanje u kojem će se naći pa
tako čovjek može prevazići i samog meleka, jer čovjek ima moć izbora i slobodne volje što ga
čini ukoliko krene ispravnim putem boljm čaki od meleka ali i sa druge starne ukoliko izabere
stranputicu njegova duša će pasti na niži stupanj čak i od životinjske vođene samo sirovim
instiktima jer životinja nema slobodnu volju a čovjek je obdaren upravo sposobnošću
rasuđivanja i to bi ga trebalo odvajati i stavljati na viši nivo u odnosu na ostala živa bića.

Postoje tri nivoa opstpjnosti za svako biće na zemlji:

 Razina osjetila
 Alamu-l-Mital, Mundus Imaginalis odnosno na razini svijeta mašte
 Razina svijeta čistih umnosti

Sve ove tri navedene razine imaju zajedničku stavku sjedinjenja u spoznaji
Djelatne Umnosti (Stvoritelja)

Mulla Sadra Širazi je imao veliki broj učenika ali ćemo ovdje spomenuti samo trojiciu
najpoznatijih:

 Mulla Muhsin Fajd Kašani, šiitski filozof i teolog podučavao je u medresi u Isfahau,
njegov opus broji oko120 djela iz svih tada poznatih oblasti,
analizirao je iz šiitske perspektive najpoznatije djelo
Ebu Hamida Muhammeda el-Gazalija „Ihja' ulum-d-Din“ (Oživljavanje vjerskih
 Mulla Abdurrezzak Lahidži, potpuno je bio drugačiji od svog učitelja bjegov sistem i
način doživljavanja i tumačenja svijeta bio je potpuno drugačiji od poimanja njegovog
učitelja, on nije pronalazio zadovoljstvo u odgovorima ponuđenim od učitelja i imao je
svoju posebnu filozofiju, iz djela „Dževhanul-l-murad“ (Srž onoga što se namjerava)
primjećuje wse da je imao osobno sufijisko iskustvo
 Husein Tunkabuni, Išraqi filozof i tumač Mulla Sadrinih djela i filozofije. Pisao je
rasprave o postanku svijeta, transcedentalnom jedinstvu Bitka, također napravio je
istraživane o Aviceninom (Ibn Sina) djelu (Šifa')

14