DUŠA SA ASPEKTA RELIGIJE I FILOZOFIJE

Kako i sam naslov nagovještava, na predstojećih nekoliko stranica ovog rada govorit ćemo o
duši sa aspekta religije i filozofije. Obzirom da se radi o veoma širokoj temi, u okviru ovog rada,
ograničit ćemo se samo na objašnjenja i shvatanja pojedinih religija kada je u pitanju pojam duše
unutar tih religija. Također, ograničit ćemo se samo na najznačajnije filozofe Antičke Grčke i na
njihova objašnjenja i shvatanja pojma duše.

Rad će biti podijeljen na nekoliko manjih cjelina. Najprije će biti govora o religijskom shvatanju
pojma duše. Govorit ćemo o shvatanju pojma duše sa aspekta islama i hinduizma. Nakon što
ukratko predstavimo pojšnjenja pojma duše sa aspekta islama i sa aspekta hinduizma pokušat
ćemo da napravimo kratko poređenje oba pojašnjenja ovog pojma. U drugom dijelu ovog
kratkog rada osvrnut ćemo se na tumačenja pojma duša od strane nekih od najznačajnijih filozofa
Antičke Grčke, u prvom redu Platona i Aristotela.

Najprije, ako želimo dati neku okvirnu definiciju pojma duše mora se priznati da taj zadatak
uopće nije lak. Možda jedan od najčešće definiranih i pojašnjavanih pojmova kako u psihologiji,
filozofiji i religiji tako i u svakodnevnom govoru je upravo pojam duša. Zbog tako čestog
susretanja sa tim pojmom u skoro svakom segmentu života, imamo pravo steći utisak da je
definiranje pojma duše iznimno lako te da je samo značenje ovog pojma samorazumljivo bez
nekog posebnog truda pri pronalaženju adekvatnih termina u procesu pojašnjavanja jednog
takvog pojma kao što je pojam duša. Maločas spomenuli smo psihologiju. Pri najjednostavnijem
definiranju psihologije kao nauke obično se navodi da je to nauka o duši. Ovakva definicija je
možda prihvatljiva ukoliko se dublje ne upustimo u tumačenja o značenju pojma duša. Također
pri formiranju sintagme koja glasi: “nauka o duši” javljaju se određene nejasnoće pri
razumjevanju značenja ove sintagme i njenih dijelova koja za sobom nose nova značenja koja je
također potrebno znati da bi se u potpunosti razumjela sintagma kojom se definira moderna
psihologija a koju smo prethodno naveli. Ako sada navedemo opću definiciju nauke možda će
biti jasnije o kakvim nejasnoćama koje se javljaju pri definiranju psihologije kao nauke o duši
govorimo.

1
Nauka je pojam pod kojim se podrazumjeva sistem sređenih znanja o materijalnom ili
nematerijalnom svijetu koji nas okružuje i nama samima. Svakako da postoje i određene metode
kojima se ispituje validnost stečenih znanja u nekoj oblasti. Te metode obzirom da su se
pokazale pouzdanijima u procesu ispitivanja validnosti stečenih znanja u nekoj oblasti od nekih
drugih metoda, nazvane su zajedničkim imenom naučne metode. Naučne metode o kojima
govorimo podrazumjevaju posmatranje, eksperiment, mjerenje i matematičke proračune.
Prethodno rečeno je sve bilo s ciljem pojašnjenja definicije psihologije, najkraće rečeno, kao
“nauke o duši.” Općepoznata činjenica je da eksperimenti određene vrste u psihologiji ne mogu
biti izvršavani na način kako je to ustaljeno u drugim naukama posebno prirodnim. Samim time
što psihologija nije prirodna nauka vršenje eksperimenata u psihologiji, pored toga što je
nepoželjno iz jednostavnog razloga jer su ciljane grupe emotivna bića-ljudi, također je i
nepouzdana metoda jer se ne može sprovesti u punom kapacitetu to znači da su ispitanici nad
kojima se vrši „eksperiment“ određene vrste obično ciljane grupe koje broje nekoliko članova i
to su obično reprezentativni primjerci- prosječni pripadnici neke ciljne skupine. Govoreći i dalje
o psihologiji ko nauci o duši potrebno je reći da mjerenje i matematički proračuni su također
neplodni kada su u pitanju željeni rezultati prilikom ispitivanja navika ili osobina ljudi. Od svih
navedenih metoda mogli bismo reći da samo posmatranje kao jedna od metoda koja se koristi i u
sociologiji može dati određene željene rezultate posmatraču. Posmatranje kao naučna metoda u
psihologiji, psihijatriji, antropologiji i sociologiji dijeli se na dvije vrste: Posmtranje bez
direktnog učešća posmatrača u životnu praksu ciljne grupe ispitanika. Druga vrsta je posmatranje
uz direktno sudjelovanje posmatrača u svakodnevnu praksu ciljane grupe ispitanika (pleme,
udruga itd.) Svaka od ovih navedenih vrsta metode posmatranja ima svoje nedostatke koji mogu
u velikoj mjeri uticati na krajnji ishod i validnost rezultata pri primjeni ove metode. Posmatranje
bez direktnog učešća posmatrača može negativno uticati na ponašanje samih ispitanika usljed
saznanja o nazočnosti ispitanika unutar njhove grupe. Ukoliko su ispitanici svjesni da u njihovoj
grupi postoji neko “sa strane” onda ta činjenica utiče negativno na spontanost i prirodnost u
ponašanju ispitanika što svakako znači da bi krajnji rezultati istraživanja mogli izgubiti na
objektivnosti a samim time bi se i cjelokupno istraživanje i validnost tog istraživanja mogli
dovesti u pitanje. Posmatranje uz direktno učešće ispitivača u svakodnevnu praksu neke cljne
grupe također može imati negativan uticaj na krajnji rezultat istraživanja iz dva razloga, prvi je
taj što sam ispitivač usljed dužeg boravka sa ispitanicima može veoma subjektivno pristupiti

2
istraživanju pa samim time osnovni postulat validnosti cjelokupnog istraživanja bio narušen.
Drugi razlog zbog kojeg ne bi ova vrsta metode posmatranja dala željene rezultate je taj što bi
ispitivač usljed bliskog susreta sa ispitanicima mogao upasti u poteškoću nemogućnosti ipravnog
klasificiranja informacija stečenih tokom istraživanja zbog njihovog obima.

Sam Emmanuel Kant u „Kritici čistog uma” kritikuje psihologiju koja pokušava u vrlo skučene
okvire egzaktne nauke uvesti i pojam duše. Kant tvrdi da je to potpuno nemoguće jer jedan
pojam kao što je čovjekova duša nemoguće je, štaviše besmisleno je podvrgavati iskustvenom
provjeravanju svojstvenom prirodnim naukama te dokazivati postojanje duše eksperimentalnim
putem.

Zbog svega prethodno navedenog vrlo je teško za psihologiju utvrditi da je to „nauka o duši.“
Kada bolje sagledamo sve poteškoće u koje upadaju navedene naučne metode ispitivanja ciljnih
grupa ljudi, možemo s pravom zaključiti da osnov svih teškoća pri nastojanju da se steknu
objektivni rezultati putem ovakvih vrsta istraživanja leži upravo u tome što su ljudi emotivna,
promjenljiva u određenoj mjeri nepostojana bića. Svakodnevnim jezikom rečeno, zato što imaju
dušu.

Svakako filozofija i religija daju malo drugačije odgovore kada je u pitanju definiranje i
razumijevanje pojma duše. Da li su ti odgovori opširniji i potpuniji od onih odgovora koje nam
pruža moderna psihologija, vidjet ćemo u narednih nekoliko dijelova ovog rada.

POJAM DUŠE U HINDUISTIČKOJ TRADICIJI

Prije nego što počnemo izlaganje o hinduističkoj religijskoj tradiciji i shvatanju pojma
duše unutar ove religijske tradicije potrebno je reći zbog čega će se na narednim
stranicama govoriti baš o hinduizmu te razlozima odabira hinduizma kao relevantne
religije kada se govori o tumačenju pojma duše. Naime, hinduističko tumačenje pojma
duše je odabrano kao sastavni dio ovog rada upravo zbog duge tradicije hinduizma kao
religije, vrlo široke lepeze vjerovanja unutar hinduističke tradicije te iz jednostavnog
razloga što pojam duše zauzima najviše mjesto unutar cjelokupne hinduističke religijske

3
 tradicije te je kompletno hinduističko učenje, pored islamske religijske tradicije, o kojoj
će se govoriti nešto kasnije koncipirano kao učenje o duši.

Na samom početku izlaganja o hinduističkoj religijskoj tradiciji i položaja pojma duše

unutar te tradicije, dat ćemo osnovne podatke o nastanku i geografskoj rasprostranjenosti
ove religije.
Prema navodima profesora Ivana Cvitkovića u knjizi „Religije savremenog svijeta”
unutar poglavlja o hinduizmu, kaže se da je Hinduizam1 jedna od najstarijih živućih
religijskih tradicija na svijetu te da po broju sljedbenika kojih je ukupno 900 miliona
zauzima treće mjesto odmah poslije kršćanstva i islama. Dalje se navodi da je hinduizam
kao religija nastao 1500. godine u Indiji spajanjem vedske brahmanske religije
doseljenika i religije domorodaca nastanjenih na području indijskog potkontinenta.
Na teritoriji zapadnoevropskih zemalja za hinduizam kao religiju i cijeli niz religija u
Indiji u prošlosti se se koristio termin Brahmanizam. Taj termin nalazi korijene u
kastinskom uređenju na području Indije, tačnije od brahmanske kaste sveštenika koji se
smatraju nosiocima religije u Indiji. Za hinduizam bi se moglo reći da nije religija u
klasičnoj poznatoj formi sa kojima se susrećemo širom svijeta a gdje se podrazumjevaju
islam Judaizam i kršćanstvo. Naime, hinduizam je nacionalna forma religioznosti koja
nije objavljena niti se veže za neku osobu kao osnivača ili prenositelja tog religijskog
učenja širim narodnim masama niti ima dogmatsko učenje o odbranom narodu. Neke od
osnovnih karakteristika hinduističke religijske tradicije poznat je kult predaka i
politeističko vjerovanje.
Narodna pobožnost razvijana je pod uticajem brahmana i nazvana je bhakti. Prema daljim
navodima profesora Cvitkovića ovaj termin označava dostojnost obožavanja ili
prakticiranja pobožnosti. Bhakta je poklonik a bhagavat je onaj kome se pobožnost
iskazuje. U literaturi prevođenoj sa sanskrta ovaj termin se prevodi kao Gospod ili
Blaženi.2

1
Termin Hindu je perzijiska riječ koja znači Indijac, indijski, koristili su je Arapi muslimani za stanovnike s druge
strane Doline Inda koji nisu bili preobraćeni na Islam. Kada se govori o korištenju ovog termina u savremenoj nauci
termin Indijac označava nacionalnu pripadnost stanovnika Indije dok Hindus označava religijsku pripadnost nekih
stanovnika indijskog potkontinenta.
2
Više detalja pronaći u knjizi „Religije savremenog svijeta” Cvitković Ivan DES Sarajevo 2010.godina (četvrto
dopunjeno izdanje) u poglavlju Hinduizam str.48

4
Iako hinduizam važi kao neobjavljena religija i religija koja nema dogmatskog učenja
ipak izvore hinduizma nalazimo u Vedama. O ovome se detaljnije navodi:
“Osnovu hinduizma treba tražiti u Vedama. Kao pisani izvor hinduizma one sadrže više
rukopisa nastalih između 1400. i 400. godine. Prvi dio sadrži himne bogovima, drugi dio
sadrži upute za religijske vođe, treći upute za blagosiljanje i četvrti melodije za pjevanje
prilikom obreda. Hindusu nije dopušteno osporavati autoritet Veda. Oni koji to čine
poput dzainizma i budizma ne spadaju u hinduse. ” (Cvitković 2010. 48.)

Unutar hinduizma postoje neka vjerovanja koja se smatraju osnovom hinduističke

religioznosti. Ta vjerovanja su učenje i vjerovanje o reinkarnaciji, o karmi i vjerovanje u
samsaru – seobu duše. Ova navedena vjerovanja su posebne odlike hinduizm svojstvene
samo hinduističkoj religiji i religijama bliskim hinduizmu kao što su budizam, džainizam.
U narednih nekoliko rečenica bit će riječi o navedenim vjerovanjima unutar hinduizma i
to o svakom posebno.
Reinkarnacija podrazumjeva vraćanje duše u ponovni život nakon smrti u nekom drugom
obliku. Oblik u koji duša biva vraćena u tjelesni život ponovo je isključivo vezan za
počinjena dobra ili loša djela u prethodnom životu , te se samim time reinkarnacija javlja
kao nagrada ili kazna nekoj duši zbog počinjenih dobrih ili loših dijela tokom prethodnog
života. Usljed činjenja loših dijela tokom jednog života duša može biti reinarnirana u neki
niži oblik organskog života kao što su insekti ili čak bića iz pakla.
Vjerovanje u karmu podrazumjeva vjerovanje da svaki čovjek na osnovu prirode samih
svojih namjera koje leže u osnovi svakog djelovanja, kroji svoju sudbinu te da se
posljedice namjera koje prethode djelovanju odražavaju na dalji tok života, pa čak i na
budući život i oblik u kojem će duša biti reinkarnirana u budućem životu. Pored
reinkarnacije, tu je usko vezano za reinkarnaciju, učenje o samsari. hindusi, džainisti i
budisti vjeruju u vječno vraćanje, odnosno kruženje duše iz jednog ljudskog tijela u drugo
što ustvari prestavlja patnju za onoga čija se duša neprestano reinkarnira iz jednog tijela
u drugo.

5
 U hinduističkom panteonu pored poštivanja mnogih božanstava osnov vjerovanja čini
poštivanje tri najveća božanstva: Brahma, Vishnu i Shiva. Ovi božanstva čine trojstvo
trimurti.
Profesor Cvitković u knjizi „Religije savremenog svijeta” za svako od ovih božanstava
navodi sljedeće:
„Brahma je vrhovno božanstvo utjelovljena inkarnacija bezličnog Brahmana, stvoritelj
svega postojećeg. On stvara svijet i njime vlada. To je svevišnji bog u panteonu
hinduizma. Nije osobito štovan u Indiji. Vrlo malo je hramova u njegovu čast. U
ritualima gotovo da se i ne spominje.“ (Cvitković 2010. 48.)
Dalje se navodi u istoj knjizi:
“Vishnu je jedan od osnovnih bogova hinduističkog panteona, svemogući i svevideći bog
koji čuva i održava svijet. U početku je imao odlike solarnog božanstva a tek kasnije
postaje jedno od glavnih božanstava hinduizma. On je dobri bog koji održava svijet, bog
ljubavi i zaštitnik ljudske sudbine. Za Vishnua vezan je problem inkarnacije, odnosno
silazaka ili utjelovljenja. Riječ je o Vishnuovom silasku u novim likovima. Prema
predaji, Vishnu se deset puta utijelovio. Najprije tri puta u liku životinje, (riba, kornjača,
vepar) što je spasilo svijet o propadanja, četvrti je bio u obliku čovjeka-lava, peti
patuljak, šesti paruša Rama-Rama sa sjekirom koji je uništio kastu ksatriya kada je
zaprijetila opasnost da zavladaju svijetom. Sedmi Rama čandra, osmi Krišna, deveti
Budha i deseti, koji tek treba doći, Kalki.“ (Cvitković 2010. 48.)

“Shiva je treće najveće božanstvo u hinduističkom panteonu predstavljen je kao bog

razaranja, rušenja, oluje, ali i kao bog ljubavi i mladosti. Njegova obitavališta su groblja
i ratišta te je njegov simbol često i vijenac od lubanja.” (Cvitković 2010. 51.)

Za kraj ovog dijela rada neophono je reći nešto o kastaama 3 i kastinskom društvenom
uređenju u Indiji te vezi između religijskog učenja u hinduizmu i kastinskog društvenog
uređenja.

3
Termin Kaste potiče od latinske riječi Castus što znači čist ili krepostan. Pojam koji se veže za socijalne grupe
odvojene propisima čistoće, što podrazumjeva zabranu međukastinske interakcije bilo koje vrste, od sklapanja braka
do ulaska u kuću pripadnika niže kaste od strane pripadnika više kaste. U slučaju da se takvo nešto desi tj. da se
naruši princip čistoće pripadnik više kaste zbog ovakvog postupka biva automatski ekskomuniciran iz svoje kaste ali
to svakako ne znači da će biti prihvaćen u nižu kastu kojoj pripada osoba s kojom je stupio u kontakt.

6
 Indijsko društvo je poznato po tome što na tamošnjim prostorima vlada specifično
društveno uređenje poznato širom svijeta kao kastinsko društveno uređenje. Prema
sociološkoim definicijama kastinsko društveno uređenje predstavlja uređenje, prema
kojem je društvo podijeljeno na strogo zatvorene društvene grupe među kojima nema
skoro nikakve interakcije. Članovi jedne kaste nemaju pravo miješati se ni na koji način
sa članovima drugih kasti. Posebno ako se radi o miješanju pripadnika nižih kasti sa
pripadnicima viših kasti. Ponekad se može doći do podataka u literaturi o prelasku iz niže
kaste u višu ili međusobnom miješanju pripadnika nižih kasti ali to su veoma rijetki
slučajevi u praksi. Pripadnikom određene kaste postaje se rođenjem. Razlog tome leži
upravo zbog zatvorenosti tih društvenih grupa čiji pripadnici tačno znaju s kim mogu
stupiti u bračnu zajednicu, kojim se poslom mogu baviti, kakvu odjeću mogu nositi, koju
hranu mogu jesti i od koga uopšte mogu uzimati pripremljenu hranu.4
U sociološkoj literaturi se uglavnom navode četiri kaste kao najdominantnije na
prostorima Indije:

 Brahmani su prva i najviša kasta. Oni su religijske vođe, učenjaci, gurui. Njima je
djelatnost proučavanje Veda, askeza, prinošenje žrtve i vođenje obreda. Smatra se
da je obred valjan samo ako ga predvodi pripadnik ove kaste. Oni su dužni živjeti
skromno, čedno i u potpunoj lišenosti od bilo kakvih tjelesnih i materijalnih
dobara. Oni su čuvari tradicije i kulture, stručnjaci za obrede i općenito
predstavljaju inteligenciju indijskog društva.

 Ksatriye - vojne vođe, kasta kojoj pripada sloj vojno političke elite. Nazivaju se
još i kasta vitezova. Njihov zadatak je da štite zemlju od vanjskih neprijatelja i da
izvršavaju diplomatske poslove u ime države. Osobine pripadnika ove kaste su
hrabrost odlučnost i borbenost. Svaki pripadnik ove kaste dužan je umrijeti časno

4
Ova pravila o kastinskom načinu života kako unutar jedne kaste tako i u odnosu sa pripadnicima drugih kasti tačno
su uređena Manuovim zakonikom starim dvije hiljade godina, čija pravila se i danas strogo poštuju u hinduističkoj
zajednici.

7
 na bojnom polju. Ukoliko vojnik kao pripadnik ove kaste umre u postelji njegova
smrt se smatra nečasnom i predstavlja čak ogriješenje o dharmu5 kaste.

 Vaisye – poslovni ljudi. Oni su slobodnjaci, njihova primarna dužnost je bavljenje

trgovačkim poslovima, pored zemljoradnje i stočarstva.

 Shudre- kasta sluga. Oni služe prve tri kaste. Postoje dvije skupine ove kaste. Prva
je skupina potpuno obredno degradirana jer Brahmani čak ni vodu ne uzimaju od
pripadnika ove kaste. To su uglavno zanatlije, ljudi koji se bave starim seoskim
radinostima te su isključeni iz zemljišnog posjeda se svoje slijedovanje dobijaju u
naturi ili obavljaju poslove za nadnicu.
Postoji i posljednja kasta Parija, oni su ustvari podkasta Shudra. Njihov drugi
naziv je i nedodirljivi. Oni nemaju pravo ulaziti u hramove niti na bilo koji način
učestvovati u obrednim svečanostima. Nemaju pravo ni na koji način kontaktirati
sa pripadnicima viših kasti. Nayivaju se i kasta nečistih jer pripadnici ove kaste
uglavnom obavljaju najprljavije poslove u društvu. (čišćenje nužnika, krvi,
smeća.)

Nakon svega navedenog, postavlja se pitanje, u kakvoj su uzajamnoj vezi kastinski sistem sa
svim svojim pravilima i propisima od kojih se ne smije odstupiti i hinduizam kao religija?

Postojanje i održanje kastinskog ustrojstva društva se opravdava upravo religijiskim učenjem. U

spisima Veda govori se o tome da je svaka od navedenih kasti nastala i pojedinih dijelova tijela
samog Brahme. O tome detaljno govori profesor Mustafa Spahić u svom udžbeniku sociologije u
poglavlju o kastama:

“Svaka kasta je nastala iz određenog dijela tijela samog Brahme. Brahmani su nastali od
njegovih usta, Ksatriye od ruku, Vaisye, od butina a Shudre od donjeg dijela nogu. Peta kasta
Pariya se u Vedama ne spominje” (Spahić, 2000. 61)

5
Iako je ovaj termin višeznačan u ovom kontekstu se razumijeva kao moralni religijski kodeks, pravilo, načelo koje
se ne smije prekršiti ni u kom slučaju.

8
Navedeni citat nam jasno pokazuje zašto su hinduizam i kastinsko uređenje društva usko
povezani. Ako se prisjetimo onoga što smo prethodno govorili o reinkarnaciji, karmi i samsari
slika o povezanosti kastinskog uređenja društva i hinduizma bit će nam još jasnija.

Svaki dio tijela iz kojeg je određena kasta nastala i u kojoj su se rodili sami pripadnici tih kasti
govori nam o njohovoj duševnoj (ne)čistoti. Po prirodi stvari, nemoguće je ono što je određenje
od boga promijeniti ni na koji način. Ova očita činjenica nam pokazuje da je u hinduizmu u
velikoj mjeri prisutan determinizam kada se govori o religiji.

TUMAČENJE POJMA DUŠE SA ASPEKTA ISLAMA

Pitaju te o duši. Reci: Šta je duša- samo Gospodar moj zna a vama je dato samo malo znanja!
(Kur'an XVII 85.)

U narednim stranicam ovog rada, u skladu sa navedenim ajetom, kada je u pitanju tema
tumačenja pojma duše sa aspekta islama, nećemo pokušati da damo tačan odgovor niti definiciju
pojma duše jer i u Kur'anu je jasno naglašeno da ljudi imaju vrlo malo znanja kada je u pitanju
pojam duše. Ipak koliko budemo u mogućnosti navest ćemo samo neke pojmove koji se koriste u
islamskoj terminologiji kada se govori o pojmu duše iako su u osnovi dosta različiti od samog
pojma duše o kojem smo govorili u prethodnim dijelovima.

Najprije osvrnimo se na navedeni ajet. U ovom ajetu jasno se govori da sva znanja o duši
posjeduje samo Allah džellešanuhu te da je on apsolutni vlasnik naših duša. On je onaj koji
poznaje naše duše bolje i od nas samih. Šta znači kada kažemo da Allah poznaje naše duše bolje
i od nas samih? Najjednostavnije rečeno, On poznaje naše osjećaje, sklonosti, želje, požude,
namjere, stremljenja, mogućnosti i granice našeg htjenja i djelovanja. On zna šta je našoj duši
ugodno a šta ne, šta je korisno a šta ne i to u najpotpunijem mogućem smislu. Da li znači, na
osnovu svega rečenog, da je duša neko apstraktno stjecište svih naših emocija, htjenja, želja,
sklonosti i namjera uopšte?

U Kur'anu također stoji sljedeći ajet:

9
... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik
dam i udahnem u njega od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!"  (XXXVIII:71,72)

Iz ovog ajeta se vidi da je duša, za čije se pojašnjenje ovdje se koristi termin ruh, svojevrstan
poklon od Allaha čovjeku jer mu Allah udahnjuje od Svog Ruha i time ga konačno oživljava. Da
li čitajući navedeni ajet možemo zaključiti da je duša, ustvari transcendentni životni princip koji
čovjeka pokreće i “stavlja u životnu funkciju”? Možemo na ovo pitanje odgovoriti potvrdno iako
se za pojam duša koristi jedan novi termin kao što je ruh. Potrebno je naglasiti da se ne radi o
terminološkoj zbrci već o slojevitosti Kur’anskog teksta. O tome će biti govora u narednim
redovima ovog dijela rada.

Vratimo se na čas definiranju pojma duše. Kada se govori o definiciji samog termina duša, mora
se reći da definicija tog pojma ima izuzetno mnogo.

Jedna od definicija je i ona Ebu Hamida Muhameda el Gazalija u kojoj navodi da je duša
istančano tijelo koje ima moć spoznavanja a nalazi se u čovjeku6

U Kur'anu se koristi nekoliko termina kojima se ustvari referira na termin duša.

Ovdje ćemo govoriti o terminima ruh i nefs. Koja je razlika između ova dva termina i da li ona
postoji te da li ovi termini označavaju posebna stanja duše ili dijelo duše kao što to ističu u
svojim učenjima neki filozofi pokušat ćemo odgovoriti u narednih nekoliko pasusa.

Kako smo prethodno navodili definicija ruha-duha bi mogla u najkraćem biti pokretač života,
životna snaga. Transcendentni princip posredstvom čijeg postojanja i mi postajemo ono što
jesmo u punom smislu. ruh odnosno duh kako se to uobičava reći je osnovni princip našeg
postojanja. Iz kur’anskih ajeta smo zaključili da je ruh poklon od Boga čovjeku. Prema
navodima nekih učenjaka Ruhom je nazvana i Objava jer ona kao takva odahnjuje život u
ljudska srca i daje pun smisao cjelokupnom čovjekovom postojanju. Također se navodi da je
nefs isto tako nazvan ruhom jer on postoji zahvaljujući ruhu kao životnoj snazi i pokretaču.

6
Definicija parafrazirana preuzeta sa web stranice Islamske zajednice BiH

10
Pa ipak postoji znatna razlika između ruha-duha i nefsa. Koja je to razlika i u čemu se ona
ogleda? Često se u literaturi nefs definiše kao stjecište požuda, starsti, ovosvjetskih želja,
strijemljenja i pohlepe. U Kur'anu se često navodi da je čovjek nestabilan, slabašan, nezahvalan,
sklon zaboravljanju naređenog. S druge strane za ruh se tvrdi da je to nepromijenjivi dio darovan
od Boga koji je besmrtan. Sve čovjekove slabosti i ona slabašna „ljudska” strana čovjeka
proističe iz činjenice da u nama postoji nefs kao stjecište svih naših želja, poriva i strijemljenja
čijem se zovu vrlo teško odupiremo.

U sufijskoj literaturi pominje se i dobro poznata podjela duše na sedam stepena. Tih sedam
stepena su ustvari etape nefsa7 kroz koje on mora proći da bi dostigao posljednji, najveći stepen
predanja Bogu i spoznaje Boga. To je put odricanja koji mora proći čovjek kako bi dostigao
blizinu Boga. Kada se govori o odricanju na putu čišćenja duše misli se prvenstveno na odricanje
od požudnog dijela duše njegovih poriva i strasti sve dok u čovjekovom biću ne ostane ono
dostojno sticanja božje blizine.

Rasprava o duši sa aspekta islama je u okvirima ovog rada ostala samo na terminološkom nivou.
Pozivajući se ponovo na navedeni ajet na početku ovog dijela reći ćemo da smo pokušali dati
neka objašnjenja termina duša i to samo u okvirima ono malo znanja što nam je dato.

DUŠA SA ASPEKTA FILOZOFIJE

U ovom dijelu ćemo se ograničiti na Platonovo i Aristotelovo tumačenje pojma duše. To činimo
prvenstveno zbog obimnosti same teme kada je u pitanju filozofsko gledište o duši. Također
glavni razlog zbog kojeg govorimo o tumačenjima pojma duše isključivo ove dvojice filozofa je
taj što u okvirima filozofske misli najprije Platona pa onda Aristotela pojam duše i učenje o duši
predstavlja srž njihove filozofije.

U dijelu Država Platon govori o podijeli duše na tri dijela. Također djelo koje detaljno govori o
ustrojstvu božanstava Antičke Grčke te o prirodi i djelovima duše je djelo pod naslovom “Timaj”
Naime prema njegovom mišljenju duša ima intelektualni, voljni i požudni dio. Prema ovom
7
Kada se govori o stepenima duše odnosno nefsa čak se i u izvornim nazivima stepena o kojima govorimo koristi
izraz nefs a ne izraz ruh. Kada se govori o odricanju na putu spoznaje Boga zanimljivo je i vrlo simbolično da se ne
govori o odricanju od ruha-duha već se govori o odricanju od pobuda nefsa

11
ustrojstvu Platon predstavlja i idealno uređenje države. U idealno uređenoj državi postoje tri
klase i svaki pripadnik određene klase vrši svoj posao na najbolji mogući način i u skladu sa
vrlinom. Jedini način na koji postiže duhovnu ravnotežu je tako što vrši svoj posao onako kako
najbolje zna nastojeći da postigne potpunu duhovnu krepost. Sve ovo je napomenuto jer Platon
navodi da i čovjekova duša ima tri dijela. Um i razum podrazumjevaju se u intelektualni dio
duše, voljni dio duše je srce dok požude i strasti čovjekove kako se i pretpostavlja predstavljaju
požudni dio duše. Ako čovjekovim bićem i svim drugim dijelovima duše uopšte vlada
intelektualni dio duše onda takav čovjek može postići duovnu ravnotežu i bit će uspješan na putu
postizana vrline. Kada Plton kaže da duša ima dijelove onda prvenstveno misli na oblike ili bolje
rečeno načela djelovanja tih djelova. Dakle bitno je reći da ne pod dijelovima ne podrazumjeva
mehaničke ili bilo kakve materijalne dijelove duše. Ovo je samo bio bio kratki uvodu u
Platonovu teoriju ideja koji će nam biti od pomoći pri razumjevanju Platonove psihologije i
cjelokupnog Platonovog učenja o duši.

Platonovo djelo koje isključivo govori o duši je Platonov spis u formi dijaloga pod naslovom
“Fedon ili o duši”

Platon uspostavlja jasnu distinkciju između tijela i duše. Duša je, prema njegovom mišljenju, ono
najdragocjenije što čovjek posjeduje te je odgajanje, i oplemanjivanje duše čovjekov jedini i
najvažniji zadatak. Platon definira dušu kao kretanje koje sebe samo pokreće ili kao izvor
kretanja. Pod kretanjem podrazumjeva ustvari sam život i životnu pokretačku snagu koju duša
daje čovjeku a bez koje bi tijelo bilo samo mrtva materija. Ako je duša pokretačka snaga tijelu
onda je ona u odnosu na tijelo nadmoćna. U Fedonu Platon dokazuje da duša nije samo prateća
manje bitna pojava tijelu u njegovom kretanju i uopće djelovanju bilo koje vrste. Također
dokazuje da postojanje duše nije samo očitovano u skladu duše i tijela niti je to funkcija duše u
tijelu, uspostavljanje skalda tijela. Sklad je kako tvrdi Platon promjenljiv i ako bi se duša
shvatalasamo kao sklad tijela onda bi to značilo da za svaku dušu posebno sklad predstavlja
nešto drugo. Ovakva tvrdnja je besmislena u potpunosti. Svakako iako postoji bitna razlika
između duše i tijela Platon tvrdi da se na dušu može uticati preko tijela. U procesu odgajanja i
oplemenjivanja duše bitan dio zauzima i fizičko vaspitanje. Usljed odsustva fizičkog vaspitanja i
sama duša ostaje zapušten predata lažnim potrebama čiji postaje rob iako su te potrebe vanjskog
karaktera i užitak u njima je kratkotrajan. Također bitan faktor koji utiče na odgoj duše je sredina

12
u kojoj živimo i kulturni milje iz kojeg potičemo. F. Koplston postavlja pitanje zašto Platon tvrdi
da duša ima tri dijela. Odmah odgovara na to ptanje navodeći da je to zbog očevidnog suoba
snaga u našim dušama.8 Kroz različite vrste sukoba sa samim sobom prolazimo tokom cijelog
života.

U Fedonu Platon dokazuje besmrtnost duše i predstavlja četiri dokaza o besmrtnosti duše. Na
početku govori o tome kako se suprotnosti rađaju jedna iz druge. Tako iz života nastaje smrt i
život nastaje iz smrti. Ovaj dokaz počiva na pretpostavci da u svijetu vlada princip vječnog
kruženja tvari. Međutim ova dokaz nije zadovoljavajući u punoj mjeri jer ne govori ništa o stanju
duše dok je odvojena od tijela. Ovime se može samo dokazati da duša na neki način preživljava
nakon smrti.

Drugi dokaz o besmrtnosti duše glasi: Znanje o principima djelovanja i funkcionisanja stvari u
svijetu na osnovu sjećanja dokaz je da je duša besmrtna. Naime, ljudi imaju znanje o opštim
principima bez da su ih prethodno naučili. To znači da je duša morala postojati u nekom
prethodnom životu ili nekoj drugoj dimenziji gdje su joj ti principi bli prikazani te ih se ona sad
sjeća.

U trećem argumentu o besmrtnosti duše se tvrdi da je duša zbog svoje nematerijalne prirode i
neuporedivosti sa bilo čime što ima dijelove iz materijalnog svijeta te se iz njene božanske
prirode zaključuje da je besmrtna.

Četvrti dokaz o besmrtnosti duše se veže za prethodne navode i definiranja duše kao pokretača
života i principa života. Duša kao takva učestvuje u ideji života a pošto ideje moraju biti
savršene i čiste bilo od materijalnih primjesa bilo od drugih suprotnih ideja onda je nemoguće da
u ideji života i u duši kao učesniku u ideji života bude ičega suprotnog kao što je ideja smrti koja
predstavlja jednu sasvim drugu zasebnu ideju.

Prije samog kraja ovog dijela rada a prije nego završimo ovu temu u potpunosti moramo ukratko
nešto reći i o Aristotelovom tumačenju pojma duše.

8
Vidjeti više u knjizi „Istorija filozofije- Grčka i Rim“ tom 1 B.I.G.Z Beograd 1988.
21.poglavlje pod naslovom Platonova psihologija str.247.

13
Za Aristotela duša je istovremeno forma, načelo kretanja i cilj. Tijelo postoji radi duše. Duša je
životno načelo u svim živim stvarima. Ako se tako posmatra duša onda kaže Aristotel i biljke
imaju dušu kao načelo života.

Što se tiče odnosa duše i tijela, tijelo je okvir u kojem se duša mora nalaziti te on predstavlja
ostvarenje tijela. Duša je akt tijela, odnosno ona pokreće tijelo i daje mu njegov smisao i
funkciju. Duša je neodvojiva od tijela. Aristotel nam predstavlja nekoliko vrsta duše sistematski
povezanih tako da jedna pretpostvlja drugu vrstu ted a je svaka naredna vrsta na većem stupnju
od prethodne.

Najniži oblik duše je vegetativna duša. Ona obavlja funkcije varenja i razmnožavanja i susreće se
kod biljaka i životinja. Osjetilna duša je viši oblik duše koju posjeduju životinje a manifestira se
na tri načina odnosno ima tri funkcije, kretanje, požuda i čulno opažanje.

Treći i najviši stupanj duše je ljudska duša. Ljudska duša obuhvata sve prethodne funkcije duša
nižih stepena ali ih ipak i nadilazi. Ljudska duša posjeduje razum. Razum se manifestira na dva
načina, kao sposobnost naučnog mišljenja i kao sposobnost rasuđivanja. Sva svojstva duše su
povezana sa tijelom i propadljiva su osim uma koji je vječan.

Za kraj bitno je reći da Aristotel uspostvalja veoma usku vezu između tijela i duše tvrdeći da
sjedinjenost duše sa tijelom predstavlja korist za dušu jer jedino kroz jedinstvo duše sa tijelom
duša može ispoljiti sve svoje sposobnosti.

14
ZAKLJUČAK

Na samom kraju ovog rada predočit ćemo ukratko osnovne teze na kojima se zasniva ovaj rad te
će mo pokušati da uporedimo tumačenja pojma duše religije i filozofije.

Rad je započet svojevrsnim osvrtom na definiciju psihologije kao nauke o duši te je upućena I
kratka kritika takvog načina definiranja psihologije. Bilo je osvrta i na sociloške naučne metode
koje se primjenjuju u ispitivanjima ciljnih grupa te su predočeni neki nedostaci tih metoda.
Mogli bismo možda preciznije reći da je psihologija filozofska disciplina koja se bavi učenjem o
duši kao transcendentnom principu sveukupnog funkcioniranja jednog živog bića. Kada kažemo
živo biće pod tim prvenstveno podrazumjevamo čovjeka. Također u nastavku ove definicije za
psihologiju se može reći da ona proučava vezu između duha i tijelai njihov uzajamni uticaj sa
svim posljedicama bilo das u očigledne ili ne a proističu iz povezanosti duha i tijela. Zajednička
tačka svih predstavljenih tumačenja pojma duše kako religijskih tako i filozofskih je sama
definicija duše kao pokretačkog životnog principa.

Sada bismo mogli o svakom dijelu ovoga rada i tumačenju pojma duše unutar tih kratkih dijelova
napisati po nekoliko rečenica. Najpoširniji dio je svakako dio koji govori o važnosti pojma duše
unutar hinduističke religijske tradicije. Hinduizmu unutar ovog rada je posvećene posebna pažnja
zbog specifičnosti tog religijskog učenja koje se usko veže i za društveno uređenje države.

Hinduizam kao religija nema mnogo dodirnih tačaka sa islamom kada jeu pitanju učenje o duši.
U hinduizmupostoje sasvim novi pojmovi koji su strani bilo kojoj od objavljenih religija. To su
svakako učenja o karmi, samsari i reinkarnaciji. ipak veoma često se hinduizam, posebno učenje
o vezi između rođenja nekog čovjeka unutar određene kaste i njegove duhovne čistote
povezivalo sa Platonovim učenjem o duši trodimenzionalnosti duše i idealnoj državi u kojoj
svaki pripadnik određenog staleža ima određene duševne osobine koje su svojstvene baš tom
staležu. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da je i Platonova idealna država kastinski uređena.

S druge strane čini se da filozofsko poimanje duše islam imaju dosta sličnosti i dodirnih tačaka.
To je uočljivo posebno ako se obrati pažnja na Platonove dokaze o besmrtnosti duše o kojima
smo prethodno govorili.

15
Među njima je posebno zanimljiv dokaz koji se izvodi na osnovu postojanja znanja o principima
svijeta koje se obnavlja tokom života a kojega se mi ne sjećamo samim rođenjem.

O postojanju znanja rije našeg rođenja i dolaska nanovaj svijet nam govori kur’anski ajet:

“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da
posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi
svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” Ili da
ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije
njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze,
da bi oni došli sebi.” (El A’raf 72 -73 ajet)

Ovaj ajet je jasan dokaz da mi posjedujemo neka znanja iz prethodnog života ali da se mi
dolaskom na ovaj svijet ne sjećamo događaja iz prethodnog života već ih se prisjećamo tokom
života na ovom svijetu.

Pored ovog ajeta zanimljiv je i hadis Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem:

"Svako dijete se rodi u fitri (čistoj vjeri),  pa ga njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili
vatropoklonikom." (Muttefekun  alejh)

Ovaj hadis nam također pokazuje da smo mi i naš duhovni razvoj i usmjerenje u svakom
pogledu podložni uticaju okoline i vaspitanja naših roditelja. Navedeno se veže za tvrdnju
Platonovu da duhovni razvojsvake osobe zavisi od sredine u kojoj živi i načina vaspitanja i
pravila koje usvaja od roditelja.

16
LITERATURA

 Cvitković Ivan Religije savremenog svijeta DES Sarajevo 2010.

 Koplston Frederik Istorija filozofije-Grčka i Rim, tom 1 B.I.G.Z Beograd 1988. prevod
Slobodan Žunjić
 Kur’an – prevod na bosanski jezik PDF format
 Platon Fedon ili o duši B.I.G.Z. Beograd 1976. Prevod Miloš N. Đurić
 Spahić Mustafa Sociologija Bosanski kulturni centar Sarajevo 2000.

17