Islamizacija Bosne

Dolazak Osmanlija u 15. Stoljeću na ove prostore nije prvi doticaj Bosne s islamom. Rana
arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do devetog stoljeća utvrdila muslimansku
vladavinu na Kreti, Sicijliji, u južnoj Italiji i Španiji, zasigurno je često dovodila muslimanske
trgovce i gusare na dalmatinsku obalu. Neki bosanski naučnici su svim silama trudili da
dokažu kako je islam ovdje prisutan odvajkada, možda i duže od same bosanske države. Ali
povijesno je značenje tih prvih mogućih doticaja zapravo beznačajno. Doticaj je jedna stvar, a
masovna promjena vjere druga stvar.

Islamizacija velikog dijela stanovništva pod osmanlijskom vlašću ostaje najizrazitija i

najvažnija karateristika novije povijesti Bosne. O tome kako i zašto se to dogodilo iznikli su
mnogi mitovi. Neke od njih upile su glave prosječnih Bosanaca još iz starije naučne literature.
Mnoga bitna svjedočenja su se pojavila u prvoj polovini dvadesetog stoljeća kada su
historičari počeli analizirati mnoge administrativne dokumente. Time su odbačeni neki mitovi
i legende o islamizaciji Bosne. Najbolji izvor su osmanlijski defteri, ili porezne knjige u
kojima je popisano vlasništvo imovine, a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se
može vidjeti podaci o širenju islama u Bosni. Najstariji defter je iz 1468. I 1469. Godine,
pokazuje da je islam u prvim godinama nakon osvajanja pridobio jako mali broj sljedbenika,
na području Istočne Bosne i Srednje Bosne bilo je 37125 kršćanskih porodica, asvega 332
muslimanske. Historičari su analizirali dokumente i uočeno je da je islamizacija vrlo sporo
napredovala u Hercegovini, a da je najviše uznapredovala na malom području oko Sarajeva, a
to nije nikakvo čudo jer su Osmanlije ovdje vlast uspostavile četrdesetih godina 15.stoljeća. U
tim prvim defterima neki su označeni kao „novi muslimani“, drugi nose muslimansko ime i
navedeni su u popisu kao „sin toga i toga“.

Sljedeći defetr je temeljito rašlanjen i obuhvata sandžak Bosne iz 1485.godine. tu se već

znatno vidi kako je islam znatno uznapredovao. Kada se porede sa onim prvim defterima
ovdje u ovom periodu vidimo znatno opadanje ukupnog broja stanovnika, jer su se mnogi
iseljavali iz Bosne, tako da u ovom defteru možemo naći popis potpuno napuštenih sela. U
defterima dvadesetih godina 16.stoljeća, imamo značajan broj muslimana.

Proces islamizacije postpuno se povećavao i u Hercegovini. Sačuvan je zapis pravoslavnog

monaha iz Hercegovine, godine 1509., koji kaže da su mnogi pravoslavci drage volje primili
islam. U sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni islam se nije mogao tako brzo širiti jer su ta
područja naknadno oteta od Ugarske.Tek pošto je osvajanje dovršeno negdje u dvadesetim
godinama, senaestog stoljeca, tada je i sam proces islamizacije protekao malo brže.
Franjevački povijesničar otac Mandić je zabilježio da je u periodu od 1516-1524., došlo do
nasilne kampanje i progona katolika te njihovog prisiljavanja da se preobrate na islam. U
cjelokupnoj oblasti sjeveroistočne Bosne bila je 1533.godine otprilike jedna trećina
stanovništva muslimanska, a već 1548.godine i 40% muslimanska.

Za ostatak šesnaestog stoljeća nedostaju tačni pdoaci, a nakon toga odustalo se od vođenja
deftera. Krajem 16. I početkom 17.stoljeća, musliamni su stekli apsolutnu većinu na teritoriji
današnje Bosne i Hercegovine. Proces u kojem su muslimani postali većinsko stanovništvo
Bosne potrajao je dobrih 150 godina. S pravom možemo odbaciti mitove o nekom dosljevanju
muslimana u Bosnu iz drugih dijelova carstva. Defteri pokazuju da Osmanlije nisu naseljvali
područje Bosne drugim narodima, kao što je to bio slučaj sa drugim oblastima na Balkanu.
Defteri isto tako svjedoče o prilično ravnodušnom držanju vlasti spram odlučnosti nekih
kršćana da ustraju u svojoj vjeri, bilo je normalno da ljudi postanu muslimani i uzmu
muslimanska imena, a da i dalje žive sa svojom kršćanskom porodicom. Kršćanske crkve su
bile ometano usvom radu. Pravoslavna crkva je bolje prolazila u tom razdoblju iz dva razloga:
prvo zato što su Osmanlije bile sklonije Pravoslavnoj nego Katoličkoj crkvi (jer to je crkva
njihovim neprijatelj-Austrije), i drugo zato što u većem dijelu Bosne, izuzev Hercegovine,
nije posebno osjećala prisutnost pravoslavlja prije osmanlijske okupacije. Zapravo se
pravoslavno stanovništvo naselilo dobrim dijelom u Bosnu kao neposredna posljedica
osmanlijske politike. Pravoslavna crkva bila opće prihvaćena institucija u Carstvu. Na
Katoličku crvku se gledalo vrlo nepovjerljivo, iako je stekla osnovni legalni status potreban
da nastavi svoje djelovanje. Njene su svećenike smatrali potencijalnim špijunima stranih sila.
Prije nego što su Osmanlije stupile u Bosnu, us amoj Bosni je bilo 35 franjevačkih samostana,
a u Hercegovini četiri. Većina tih samostana nije zavedena u deftere, jedni su razoreni u ratu,
a drugi su (u Foči, Jajcu, Zvorniku, Srebrenici i Bihaću) pretvoreni u džamije.

Druga tvrdnja o islamizaciji Bosne tvrdi da je islamizacija bila posljedica masovne promjene
vjere pripadnika Crkve-bosanske, koji su prema svim verzijama ove teorije, navodno bili
bogumili. Crkva bosanska i veliki porast islamskog stanovništva u Bosni dvije su najizrazitije
karakteristike bosanske povijestim a prva završava gotovo istodobno kada druga započinje.
Proces islamizacije je trajao kroz više naraštaja. Defteri pokazuju da je za gotovo 150 godina
u Bosni bilo manje od 700 registriranih pripadnika te crkve.

Džizija je bila glavarinu koju su plaćali nemuslimani.

Procvat Sarajeva i Bosne jeste za vrijeme Gazi husref-bega (1521.god-1540.god).

Napomena: Moja preporuka je da pročitate ovaj tekst iz literature koja je data, ima
dosta navedenih primjera, a iz njih ćete bolje razumjeti sadržaj. Ja nisam mogao navesti
svaki primjer ponaosob, to bi bilo bukvalno da sve prepišem iz teksta koji sam koristio.