ŠTA JE KULTURA, A ŠTA CIVILIZACIJA?

Naziv kultura latinskog je porijekla (od cultus), u značenju gajenje, odgoj, obrađivanje,
obrazovanost, štovanje;a naziv civilizacija potiče također od lat. riječi civis (u značenju
građanin, državljanin, podanik). Prema Teyloru KULTURA je složena cjelina koja uključuje
znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, pravo, običaje i sve druge sposobnosti i navike što ih je
čovjek stekao kao član društva. CIVILIZACIJA je imenovanje kultura onih zajednica u
povijesti u kojih nalazimo bar većinu spomenutih kulturnih dostignuća (pismo, gradove,
državu, klase, robno-novčanu privredu i veću tehnologijsku diobu rada).

TEWHID KAO PRINCIP METAFIZIKE!

Svjedočiti da nema boga osim Boga znači držati da je samo On Stvoritelj Koji je svemu dao
njegovo postojanje, Koji je prauzrok svakog događaja, i konačni Cilj svega što postoji, da On
je Prvi i Posljednji. Posvjedočiti to po svom izboru i ubjeđenju, svjesno razumijevajući
sadržaj toga svjedočenja, znači shvatiti da sve što nas okružuje, bilo stvari ili događaji, sve što
se dešava u prirodi, na društvenom ili pihološkom polju, jeste djelo Boga, ispunjenje jednog
ili drugog Njegovog cilja. Prirodne znanosti se nisu razvile dok nije prihvaćen princip da
prirodni događaji konstantno slijede iste nepromjenjive zakone. Božanska inicijativa u prirodi
nije ništa drugo do nepromjenjivi zakoni koje je Bog podario prirodi. Jedinstvo Boga znači,
dakle, da je On Uzrok svega, i da drugog uzroka nema. Nužno, onda, tevhid znači eliminaciju
svake sile djelatne u prirodi pored Boga. Tevhid je prvi put omogućio religijsko-mitskom umu
da nadraste samoga sebe, Tevhid je suprotnost sujevjerja ili mita.

TEWHID KAO PRINCIP AKSIOLOGIJE!

Tevhid potvrđuje da je Bog čovječanstvo stvorio kako bi ljudi sebe svojim djelima dokazali
kao moralno valjane/dostojne. Kao vrhovni i konačni Sudac, On je upozorio da će sva djela
ljudi biti stavljena na preispitivanje; da će njihovi autori biti nagrađeni za dobra djela i
kažnjeni za zla. Tevhid nadalje potvrđuje da je Bog postavio čovjeka na Zemlju kako bi je
ovaj mogao nastaniti, kolonizirati, to jeste, da njome hodi, da njene plodove jede, da uživa u
njenoj dobroti i ljepoti i da bude agent svog i njenog prosperiteta. Ovo je afirmacija svijeta:
prihvatiti svijet jer je nevin i dobar, stvoren od Boga i od Njega uređen za ljudsku upotrebu.
Zaista, sve na ovom svijetu, uključujući Sunce i Mjesec, upokoreno je čovjeku / u službi je
čovjeka. Tevhid je protiv monaštva, protiv izolacije, protiv nijekanja svijeta i protiv
asketizma. Uistinu, nama je upućena božanska naredba: "I ne zaboravi svoj udio na ovome
svijetu!“ Bog je podučio ljude da Ga mole da im bude dato "dobro i ovoga i onoga svijeta".

TEWHID KAO PRINCIP ETIKE!

Tevhid potvrđuje da je jedinstveni Bog stvorio čovjeka u najljepšm liku da bi Ga

obožavao i služio. Ovo znači da čovjekova cijela egzistencija na Zemlji za svoj cilj ima
pokornost Bogu, ispunjenje Njegove naredbe. Tevhid također potvrđuje da ovaj cilj sačinjava
čovjekovo namjesništvo u ime Boga na Zemlji. Jer, prema Kur'anu, Bog je čovjeku povjerio
Svoj emanet, emanet koji nebo i Zemlja nisu bili kadri nositi i koji su sa strahom izbjegli.
Božanski emanet je ostvarenje etičkog dijela božanske volje, čija sama narav zahtijeva da
bude realizirana u slobodi, a čovjek je jedini u stanju to učiniti. On mu je podario čula, razum
i razumijevanje, učinio ga savršenim - uistinu, u njeg udahnuo Svoga duha - da bi ga
pripremio da ispuni svoju veliku obavezu. Odgovornost ili obaveza (teklif) zadata čovjeku
ekskluzivno ne poznaje granice. Ona uključuje cijeli univerzum. Cijelo čovječanstvo je
predmetom čovjekove moralne akcije; cijela Zemlja i nebo su njegova pozornica, njegov
materiel. On je odgovoran za sve što se dešava u univerzumu, u svakom njegovom udaljenom
uglu. Jer čovjekov teklif ili obaveza je univerzalna, kosmička. Ona se okončava tek sa
Sudnjim danom. Teklif, tvrdi islam, je temelj čovjekove humanosti, njeno značenje i njen
sadržaj. Čovjekovo prihvatanje ove zadaće uzdiže ga na viši stepen od ostatka stvorenja, pa i
od samih anđela. Jer samo je on kadar prihvatiti odgovornost. To čini njegovu kosmičku
važnost.
NAVEDI 13 HOFMANOVIH TAČAKA!

1. Svi muslimani treba da žive u svjetskoj, ali decentraliziranoj islamskoj političkoj

zajednici (komonveltu) organiziranom kao republika.
2. Šerijat je vrhovni ustav svake islamske države. Ovo ne isključuje prihvatanje
pisanog ustava koji bi uključivao listu Bogomdanih temeljnih prava.
3. Svaka generacija muslimana, kao Božiji namjesnici na Zemlji, imaju odlučiti o
specifičnoj formi svoje države u okvirima Šerijata.
4. Mora postojati parlament, zasnovan na univerzalnom biračkom pravu, čije su
odluke obavezujuće za izvršnu vlast.
5. Zakonodavstvo mora biti u skladu sa slovom i duhom Šerijata.
6. Treba postojati pluralitet islamskih političkih partija koje će osiguravati rotiranje na
vlasti.
7. Šef države ima biti jedna osoba (muškarac i musliman), a ne kolektivno tijelo,
izabran na određeno vrijeme.
8. Mora postojati vrhovni sud koji će odlučivati o ustavnosti zakona i smjeni najviših
zvaničnika države (impičment).
9. Svaki građanin, bio musliman ili ne, muškarac ili žena, može biti član vlade.
10. Žena može biti premijer, ministar, član parlamenta, sudija, vojnik i policajac.
11. Svi građani su jednaki pred zakonom. Međutim, zakonodavstvo može, iz
opravdanih razloga i na nediskriminatorski način, odražavati razlike između
muslimana i nemuslimana i između žena i muškaraca.
12. Nemuslimani mogu imati puno državljanstvo osim ako ne izaberu status zimmije
(zaštićene vjerske manjine).
13. Sva vlast se treba smatrati Božijim emanetom (Kur’an, 4: 58) s ciljem promoviranja
dobra i sprječavanja zla, i ostvarivanja kako pravde tako i islamskog džihada.
OD KAD SEŽU KORJENI KRIZE PO ABDULHAMIDU?

Prvi znak pojavljivanja krize u ummetu bilo je pojavljivanje fitne (smutnje) tokom serija
tragičnih građanskih ratova koji su izbili u islamskoj državi. U slijedu događaja, koji je
uključivalo i izazove od strane tadašnjih Perzijskog i Istočnog rimskog carstva, otvorena je
mogućnost i arapskim beduinskim plemenima da se uključe u redove muslimanske armije,
mada su još uvijek bila zadojena etnocentrizmom i predrasudama. Dok se broj novih
beduinskih regruta povećavao, broj veterana ashaba se smanjivao, jer su mnogi završili kao
mučenici tokom prethodnih osvajanja. Neizbježni rezultat takvog razvoja događaja bili su
međusobni sukobi i konačni pad hilafeta, na čije mjesto je sada došla vladavina plemena sa
etnocentričnim i despotskim plemenskim vođama dinastije Emevija. Kako je vrijeme
prolazilo, brojni Perzijanci, Indijci, Turci, Afrikanci i drugi ulazili su u islamsku vjersku
zajednicu, ali bez prednosti koji je pružao kompletan islamski odgoj, u kojem nije bilo mjesta
za njihove stare predrasude i predislamska shvatanja. Kada su stoljetni građanski ratovi
iscrpili vjersku inteligenciju, njeni pripadnici su se povukli daleko od političkog vodstva,
odustajući od svakog pokušaja stvaranja značajnije opozicije. Strategija novog političkog
vodstva bila je sputavanje vjerske inteligencije i prisiljavanje njenih članova na pokornost.
Procjep između političkog i vjerskog intelektualnog vodstva ummeta predstavljao je početak
slabljenja muslimanske moći, pucanja strukture muslimanskog društva i krize u islamskoj
misli i institucijama.

OBJASNI INTELEKTUALNU KRIZU!

Kako je vrijeme prolazilo, postajalo je sve teže ignorirati krizu muslimanskog uma, jer je
procjep između teorije i prakse postajao sve veći. Muslimanski ciljevi pretvorili su se u
nedostižne nade i nestvarne želje, a muslimanska dostignuća postala su samo dio historije i
sjećanja na prošlost. U momentu kada se političko vodstvo odvojilo od intelektualnog
vodstva, ummet je izgubio i svoj put i svoju sposobnost obnavljanja. Podjela je prouzrokovala
sklonost doslovnim tumačenjima, taklid, povlađivanje i praznovjerje u toj mjeri da su postali
svakodnevna praksa. Ummet je izgubio svoju sposobnost rađanja novih ideja,
osavremenjivanja svojih institucija i kreiranja planova, sredstava i politika koje bi bile
suštinske za daljnji civilizacijski napredak. Uzroci političkog i intelektualnog propadanja
proširili su se na čitav ummet i njegovo vodstvo. To je bilo kretanje koje je praktično
rezultiralo raspadom historijske islamske društvene strukture. U momentu kada se političko
vodstvo odvojilo od intelektualnog vodstva, ummet je izgubio i svoj put i svoju sposobnost
obnavljanja. Podjela je prouzrokovala sklonost doslovnim tumačenjima, taklid, povlađivanje i
praznovjerje u toj mjeri da su postali svakodnevna praksa. Ummet je izgubio svoju
sposobnost rađanja novih ideja, osavremenjivanja svojih institucija i kreiranja planova,
sredstava i politika koje bi bile suštinske za daljnji civilizacijski napredak. Intelektualno
vodstvo, zbog svoje izolacije, vrlo je rijetko ispunjavalo svoje društvene odgovornosti.
Umjesto toga, ono se posvetilo izučavanju vjerskih tekstova, njegujući oazu vjerskih nauka i
čuvajući kompliciranost klasičnog arapskog jezika. Ove aktivnosti vodile su nastajanju
tekstualnih nauka Kur'ana, hadisa i arapskog jezika.
DESET TAČAKA UREĐENJA DRŽAVE!
1) Ne postoji specifična islamska forma države;
2) Glavna zadaća islamske države jeste provedba Šerijata;
3) Nikakav zakon ne smije biti u sukobu sa slovom ili duhom Šerijata;
4) Poslušnost pravilno formiranoj vlasti, muslimanskoj ili ne, je muslimanska vjerska
obaveza;
5) Vlast koja počiva na pristanku je najbitniji preduvjet islamske države;
6) Bez određenog stepena razlike između muslimana i nemuslimana ne može postojati
islamska država;
7) Princip šure (42: 38) zahtijeva najšire moguće biračko tijelo;
8) Većinsko odlučivanje je najbolji metod za rješavanje razlika u mišljenju;
9) Odluke medžlisu’š-šure su zakonski obavezujuće za izvršni dio vlasti;
10) Nije neislamski formirati političke stranke koje će se natjecati s obzirom da razlike
u mišljenju unutar ummeta mogu biti božanski blagoslov;
11) “Predsjednički” sistem vlasti, nešto nalik onom u Sjedinjenim Američkim
Državama, više bi korespondirao zahtjevima islamskog političkog društva nego
“parlamentarni sistem”, i
12) Vrhovni sud treba biti zaštitnik ustava, tj. Šerijata.

TRI MUZAFEROVA ODGOVORA NA HANTINGTOVU TEZU!

1. Hantington donosi listu od nekoliko muslimanskih zemalja koje su prema njemu
pružile „sredstva i oružje Bosancima“. Na listi je i Libija, koja nije pružila ni finansije
ni oružje Bosancima. Zapravo, ona se suprotstavila bosanskoj nezavisnosti i pokušala
opravdati srpsku poziciju.
2. Hantington tvrdi da „islamska kultura u velikoj mjeri objašnjava neuspjeh demokratije
u muslimanskom društvu.“ Empirijski dokazi odbacuju njegovu teoriju, Ako
pogledamo azijske zemlje koje su napravile otklon od vojne vladavineka civilnim i
demokratsjim oblicima vlasti u zadnjuh 10 godina, primjetit ćemo da se dva najvažnija
slučaja iz muslimanskog svijeta Pakistan sa 120 i Bangladeš sa 110 miliona ljudi ,
danas ponosi aktivnom izbornom politikom, višestranačkim sistemom, snažnim
nevladinim organizacijama, glasnim medijima i neovisnim sudstvom.Religija nije
prepreka evoluciji islamskog društva, to važi i za Islam i za ostale religije. Pogrešno bi
bilo tvrditi da je islamska kultura odgovorna za neuspjeh demokratije u
muslimanskom svijetukad je činjenica da neke od političkih ideja u islamu
promoviraju slobodu, individualnu neovisnost, odgovornost vlasti, dogovaranje sa
narodom, poštivanje različitih mišljenja....Islam je u Evropu donio ideju kao što je
jednoakost svih ljudi pred zakonom i tako osnažio temelj za razvoj demokratije na
Zapadu.
 3. Hantingtom reciklira argument iz svoje knjige Sukob civilizacija o „krvavim
granicama islama.“;“Ovi sukobi nisu nužno krivica muslimana, muslimani mogu biti
mete drugih“, dalje nastavlja:“teško je ne zaključiti da ima nešto u islamu što generira
ovo nasilje u ovom trenutku u povijesti.“ Griješi kada kaže da islam ia problema sa
narodima drugih religija.
4. Hantington ima objašnjenje za islamsko nasilje i kaže:“Glavni uzrok je demografska
eksplozija u muslimanskim zemljama i veliki procenat mladih od 15-25 godina kopji
postaju fundamentalisti, migranti, ratnici i povremeno teroristi.“ Ako se žrtve nasilja
okrenu nasilju, to je uglavnom zbog njihove odanosti pravdi, za koju oni s pravom ili
ne vjeruju da je mogu postići samo upotrebom sile
5. Hantington tvrdi da Kina može dostići poziciju kao i ostale napredne zemlje jer ima
zavidni ekonomski razvoj, jer je i sama ekspanzija razvijenih zemalja započela na taj
način, ali ako se pogleda u prošlost Kine, ona je samo branila svoje granice kada je za
to imala sve uslove, dok su Francuska i Britanija za to vrijeme osvajale teritorije.

TRI TEZE SRPSKIH ORJENTALISTA!

1. Muslimani su stranci na Balkanu, islam je stran na Balkanu i u Evropi, za Srbe su
muslimani sve suprotno od pozitivnog (strani, nemoralni,...)
2. Muslimani su zapravo Srbi koji su izdali „pradedovsku vezu“, oni su dvolični i imaju
skrivene namjere
3. Muslimani su nasilni

ŠTA PODRAZUMJEVA SUKOB CIVILIZACIJA (HANTINGTON)?

Hantington tvrdi dada je najveći identitet vjerski i da je civilizacija identitek koji se temelji na
vjeri. Razvojem globalizacije i civilizacije dolaze u interakciju, prije toga se ratovalo iz ličnih
interesa, a ne zbog vjere. Poseban problem udrugim civilizacijama imaju muslimani jer u
ratovima civilizacija muslimani su uvijek na jednoj od zaraćenih strana. Civilizacija je opasna
po muslimanske manjine budući da su muslimani okarakterisani kao „nasilnici“. Civilizacija
pomaže stvaranju svjetske anti-islamske alijanse. Zapad pokušava prikazati da muslimani
stvaraju alijansu sa Kinezim i to im služi kao izgovor za stvaranje svjetske anti-islamske
alijanse.Podrška diktatorima u muslimanskim zemljama, zapad spriječava demokratiju
muslimanskih zemalja, opravdava tiraniju diktatora jer su građani muslimani „nasilni“ i treba
ih dovesti u red.

SUKOB INTERESA (DAVUTOGLU)!

Davutoglu nudi alternativno objašnjenje svjetskog nereda. Prema njegovom mošljenju, sukob
interesa a ne civilizacije. Teorija sukoba civilizacije je samo ideološko pokriće za interesne
ratove koji se najčešće vode na muslimanskim teritorijama zbog izvanrednog geostrateškog
položaja i strateških ekonomskih resursa, a ne zbog krvavih granica i islama ili njegove
nasilne prirode. Sama teorija ima pogubne posljedice po muslimanski svijet i to tako što
opravdava saradnju zapadnih vlada, sa diktatorskim režimima u muslimanskim zemljama,
kršenja prava muslimanskih zajednica a posebno manjinskih, te stvaranje anti-islamske
svjetske alijanse.

POLOŽAJ ŽENE U MUSLIMANKOM DRUŠTVU!

Vjerski učenjaci (ulema) su bili autori većine pisanih tragova o muslimanskim društvima prije
modernoga doba, i njihovi biografski rječnici pružaju detaljne informacije o porijeklu i
naučnom doprinosu hiljada njih. Biografski rječnik je bila prepoznatljiva kreacija
muslimanskih društava. Biografski rječnici sadrže detaljnu sliku intelektualnoga života i
važan materijal za društvenu i ekonomsku historiju. Oni su također i najbogatiji izvor za
historiju žena. Postoje dvije različite grupe žena o kojima postoji kritična masa informacija. U
prvu grupu spadaju žene Mekke i Medine prvog islamskog stoljeća, a u drugu ugledne žene
Egipta, Sirije i Arabije u kasnom srednjem vijeku (14. i 15. st.). Kao i muškarci, žene iz rane
povijesti islama su ušle u literaturu zbog svoje bliskosti sa Poslanikom, dakle, kao svjedoci
koji su prenosili hadis. Počevši sa Ibn Sa‘dovim djelom (u. 845) Et-Tabekatu-l-kubra (Prve
generacije) u 3. islamskom stoljeću, koje sadrži biografije 629 žena (od ukupno 4.250 osoba),
a kulminirajući sa Ibn Hadžerovim (u. 1449) El-Isabetu fi temjizi-s-sahabe (Precizna mjera za
poznavanje ashaba) u 9. islamskom stoljeću (1.551 žena od 12.043 osobe). Sehavi je u
principu slijedio standardni format srednjevjekovnih biografskih rječnika. Nakon
identificiranja osobe i genealoške bilješke, daje se datum rođenja, ako je poznat. Potom, u
slučaju prenosilaca hadisa, slijede informacije o njenom obrazovanju, diplomama (idžazat) i
detalji o njenim putovanjima i hodočašćima. Dodatne informacije su uključivale podatke o
imetku, društvenom statusu, i ponekad, kroz anegdotu, osobni karakter. Većina biografija
sadrži datum i mjesto smrti, i, vrlo često, njen uzrok. Sehavi je odstupio od standarda
odlučujući da zabilježi sve detalje o brakovima žena. Dužina biografija je različita, i većina
vrlo kratkih su, ustvari, nepotpune. Sehavi je na biografijama radio decenijama ne uspjevši ih
sve završiti. Mnoge od žena su bile još žive kada je on umro, tako da njihove biografije ne
sadrže datume njihove smrti niti informacije koje nije stigao zabilježiti dok je bio živ.

ISLAMSKI POKRET (MEVDUDI)!

Cilj islamskog pokreta na ovome svijetu jeste revolucija u vodstvu. Rukovodstvo koje se
odmetnulo protiv Allaha, dž. š., i Njegove upute i koje je odgovorno za patnje čovječanstva
ima biti zamijenjeno rukovodstvom koje je bogobojazno, pravedno i predano slijeđenju
Allahove, dž. š., upute. Nemuslimani, dijelom zbog predrasude, a dijelom i zbog nedostataka
informacija, ne razumijevaju da je bezbožno rukovodstvo izvor zala koja potresaju
čovječanstvo. Nije problem u nedostatku dobrih i visokoumnih ljudi u društvu. Problem je što
je moć koncentrirana u rukama ljudi ogrezlih u materijalizam i bezbožništvo. Da bi se
promijenio centar moći i vlasti nužan je napor. Revolucija zahtijeva okupljanje poštenih oko
zajedničkog cilja. Ako se moć i rukovođenje nalaze u rukama bogobojaznih ljudi, društvo se
kreće pravom linijom, pa čak i razvratnici moraju slijediti određena pravila. Dobro napreduje,
a zlo, ako nije potpuno iskorijenjeno, biva suzbijeno. Uloga moralnih faktora
Čovjekov uspjeh ili propast, uspon ili pad, ovise o oba faktora – materijalnom i moralnom.
Oba su neophodna, ali nijedan sam za sebe nije dovoljan. Dublja analiza će međutim pokazati
da je moralna dimenzija ta koja je odlučujuća. Osnovni ljudski moral uključuje sve one
kvalitete koje čine osnovu čovjekove egzistencije kao moralnog bića, kao i one koje su
potrebne za njegov uspjeh na ovom svijetu, bez obzira radio on za dobro ili zlo. To znači, ako
je čovjek sposoban da bude učinkovit, treba da posjeduje snagu volje, moć odlučivanja,
ambiciju i riješenost, strpljivost i ustrajnost, hrabrost, pripravnost i marljivost, ljubav za svoj
cilj i spremnost da se žrtvuje za njega, bez obzira na zahtjev u vremenu, novcu, a po potrebi i
svom životu. Postoji još jedna skupina principa i moralnih vrijednosti koje ja nazivan islamski
moral. Usmjeravanje osnovnog morala Prva stvar koju islam čini je obezbjeđenje centra i
osovine za osnovne ljudske moralne kvalitete koje omogućavaju ljudima da postanu dobri i
budu angažirani za Dobro i Istinu. Proširenje opsega osnovnog moralaDruga funkcija koju
islam obavlja u sferi morala je jačanje osnovnih ljudskih moralnih vrijednosti i
maksimiziranje njihove primjene. Viši nivo moralaIslam prečišćava dušu od egoizma, tiranije,
obijesti i nediscipline. On odgaja bogobojazne ljude, odande svojim idealima, pobožne,
suzdržane, disciplinirane i beskompromisne na putu Istine. On potkrepljuje osjećanja moralne
odgovornosti i njeguje sposobnost samokontrole

PRINCIP ŠURE I ULOGA UMMETA U ISLAMU!

Ključni ajet za razumjevanje principa šure u islamu je „Neka se oni o poslovima svojim
dogovaraju.“Kur'an je postavi princip šure da vodi zajednicu u procesu donošenja odluka.
Mađutim, međzu muslimanima se razvila pogreška u razumjevanju naravi šure. Bilo je opće
rasprostranjeno ubjeđenje da šura znači da jedan čovjek konsultuje ljude, bez obzira da
jednostavno uzme u obzir njihovo mišljenje, a da ne govorimo o sprovođenju takvih ideja.
Tako je emevijska vlast izmjenila karakter hilafeta i nametnula svoj i tako onemogućila
učešće zajednice u administraciji javih poslova. Šura znači međusobno savjetovanje kroz
zajedničku diskousiju na ravnopravnoj osnovi. Ovo implicira da se ne može odbaciti odluka
do koje se stiglo šurom.Kur'an ummet naziva“zajednica sredine.“ U Kur'anu se kaže:“Vi ste
narod najbolji koje se ikad pojavio, tražite da čine dobra djela a od nevaljalih odvraćajte i u
Allaha vjerujte.“ Zadaća zajednice je da uspostavi red na zemlji, spriječi zlo, naređujući dobro
na osnovu vjere u jednog Boga.Kur'an kaže da muslimani čine ravnopravnu i uspješnu
zajednicu ili bratstvo jednakih.

UVOD U ISLAMSKE FINANSIJE, TRI RAZLIKE IZMEĐU ISLAMSKE

KAPITALISTIČKE EKONOMIJE!

Budući da se islamska ekonomija zasniva na tewhidu, a kapitalističku ne kontroliraju nikakva

Božija naređenja, dolazi do drastičnih razlika među njima. Islam je postavio neka Božanska
ograničenja, koja ne može ikloniti niti jedan ljudski autoritet. Jedna od najvažnijih
karakteristika islamskog finansiranja, je finansiranje pokriveno robom, a najproblematičnija
transakcija je lizing i murabeha.
 1. U konvencijalnoj ekonomiji banka daje novac kao kamatonosni kredit, bez obzira na
koji će se način vratiti taj kredit. U slučaju murabehe, finansijer ne daje novac klijentu,
nego kupuje robu koju klijent traži i prodaje je po nešto većoj cijeni zbog truda.
2. U konvencionalnoj ek.banci, postoji mogućnost da se novac posudi kockarnicama i
drugim haram stvarima, dok u islamu , zbog Božanskih ograničenja, banka ne može
ulagati novac u one stvari koje su zabranjene šerijatom.
3. Kod kamatonosne pozajmnice, isnos se povećava s protokom vremena. U slučaju
murabehe prodajna cijena ostaje koliko je i dogovorena, banka ne može tražiti
naknadu u koliko klijent kasni sa otplatom, jer šerijat ne poznaje koncept vremenske
vrijednosti novca.
4. Kod murabehe, finansijer preuzima određeni rizik prije prodaje robe klijentu, a
naknada koju dobije je nagrada za taj rizik
5. U lizingu rizik iznajmljene imovine snosi finansijer tokom cijelog najma.

U Islamskoj ekonomije postoji mušareka (udruživanje kapitala) i mudareba

(kapital+poduzetništvo), u ovom slučaju gubitak se dijeli u omjeru koliko je ko uložio, a
dobitak je po dogovoru.

DEKADENCIJA? DEVIJACIJA? RENESANSA?

Dekadencija je uvijek padanje ispod perfektne norme, ali ipak uz ostajanje vezanim za tu
normu, dok je devijacija potpuno odstupanje od te iste norme. Osim toga, postoje dva oblika
dekadencije: pasivni i aktivni, jedan koji je Istok trpio tokom nekoliko proteklih stoljeća i,
drugi, koji je slijeđen od strane modernog Zapada u istom periodu i koji je zbog svog
aktiviteta postao devijacijom. Renesansa u islamskom smislu može značiti samo ponovo
rađanje, doslovno re-naissance, islamskih principa i normi, a ne ponovno rađanje nije – važno
– čega. Svaki znak života nije znak istinskog života, a svaka aktivnost koja se zbiva među
muslimanskim narodima nije bezuslovno islamska aktivnost, pogotovo u ovom dobu
pomračenja mnogovrsnih razumijevanja istine. Renesansa se u islamskoj predodžbi podudara
sa tedždidom, ili obnovom, koji se u tradicionalnom kontekstu poistovjećuje sa funkcijom
obnovitelja ili mudžeddida.

KOJE SU ISLAMSKE A KOJE ZAPADNE VRIJEDNOSTI?

Zapadnjaci su skloni razmišljati o islamskim društvima kao nazadnim. Islam nije samo
religija, to je civilizacija i način života koji se razlikuje od jedne muslimanske države do
druge. Sa revolucionarnim progresom u tehnologiji i društvu u zadnjih nekoliko godina,
običaji i vrijednosti na Zapadu su se rapidno izmijenili. Islamske zemlje, koje trenutno
preživljavaju mnoge takve promjene, mogu završiti na istom. Seks prije braka, naprimjer, bio
je strogo zabranjen na Zapadu sve do poslije Drugog svjetskog rata. Postojali su zakoni koji
su zabranjivali seksualne odnose van braka, neki su još uvijek u knjigama, makar rijetko
primjenjivani. Danas su seksualni odnosi prije braka, s roditeljskim odobravanjem, normalna
pojava. Homoseksualni akti između muškaraca bili su kriminal u Velikoj Britaniji sve do
šezdesetih godina ovoga stoljeća. Zapadnjaci smatraju da su muslimanska društva
neprosvijetljena kada je u pitanju status žene, i istina je da je pitanje spola još uvijek
problematično u muslimanskim zemljama. Zapadnjaci smatraju da su mnogi problemi i
sramote muslimanskog svijeta proizvodi islama i ponosni su na svoje vlade i njihov navodni
sekularizam. Islam je, na drugoj strani, kroz svoju povijest pokušao zaštititi vjerske manjine
putem ekumenizma. Židovi i kršćani su imali specijalan status kao ‘Narodi Knjige’ – bratstvo
monoteista. Jedan zaključak koji se iz svega ovoga može izvesti je da su zapadnjaci mnogo
manje sekularni u svom političkom ponašanju nego što oni misle da jesu.