1.

Uvod
2. Biografija sv. Tome Akvinskog
3. Politiki nazori Tome Akvinskog
4. O vladavini
5. O zakonu
6. Zakljuak
7. Popis literature

1.Uvod
2. Biografija sv. Tome Akvinskog

Toma Akvinski je bio latinski teolog i filozof. Osnovnu naobrazbu je stekao u samostanu
Monte Cassino, a zatim je upisao fakultet gdje je studirao filozofiju i teologiju. U
dominikanski red stupa 1244. godine unato protivljenu obitelji. Nekoliko godina radi kao
profesor u Parizu, kao i profesor na nekoliko sveuilita u Italiji. Voditelj je novoga
Generalnoga studija svojega reda u Napulju postao je 1272. godine, gdje ostaje pune dvije
godine dok ga papa Grgur X. nije pozvao da kao strunjak sudjeluje na Drugome lyonskom
koncilu.1 No na putu umire u dobi od samo 49 godina. Relikvije sv.Tome danas pronalazimo
u gradu Touluoseu. Papa Ivan XXII. proglasio ga je svetim 1323.godine, a papa Pio V. ga je
1567. godine proglasio crkvenim nauiteljem. Dobio je naziv doctor angelicus, to znai
aneoski nauitelj, a crkva mu je dala i naziv doctor communis, odnosno zajedniki nauitelj.
Toma Akvinski se smatra prvak filozofa, u XIII. stoljeu kada je toma ivio dolazi do buenja
znanstvene i filozofske misli, a osnivaju se i mnoga sveuilita. .....????DJELA??????
3. Politiki nazori Tome Akvinskog

Opa enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61654

Toma Akvinski nadopunjava Aristotelovu tezu, tvrdei da je ovjek politiko bie no voen
kranskim svjetonazorom. ovjeku je dan razum, on se ne vodi nagonima i nema ve gotova
sredstva za ivot, ostvaruje se posredstvom umske aktivnosti.2 Toma tvrdi da ovjek po naravi
ima samo uopenu spoznaju o svojim ivotnim potrebama, te za razliku od ivotinja mora
upotrjebiti razum da bi doao do pojedinane spoznaje. Govor za njega ima bitnu ulogu, jer
ljudi nisu stvoreni da samostalno razmiljaju, potrebna im je zajednica, drutvo. Toma smatra
da je drava po naravi i da e se uvijek raati ljudi koji su snana uma, tjelesno jaki i
neustraivi da zajednikim snagama tvore zajednicu. Ljudska narav ne tei za pukom
egzistencijom ni blagostanjem, ona ezne za znjanjem i krpou. Toma kae: ovjeku je
uroena tenja za krepou. Zajednice koje su samodostatne zajedno trebaju tvoriti savrenu
zajednicu, a najbolja zajednica bi bila kraljevstvo. Za kranina naravni proces izgradnje koji
ureuje proizvodnju gospodarskih dobara tei prema nekom viem ineresu, duhovnom
pouzdanju u Boga. Narav te zajednice, razum koji kazuje kakve su nune djelatnosti i vlast
koja postavlja odgovarajue ljude na prava mjesta su imbenici koji dovode do uspostavljanja
reda. Toma je smatrao da se uklanjanjem reda iz stvorenih stvari, uklanja ono najbolje u
njima3, odnosno stvara se zlo. Smatra da svemir u kojem ne bi postojalo zlo ne bi bio tako
dobar, kombinacija dvaju naravi, odnosno dobra i zla, bolja je nego da postoji samo jedna
vrsta.
Red koji se nakon uspostavljanja ostvaruje treba imati cilj koji ukljuuje odreenu djelatnost,
kao i vladara koji ce pravedno upravljati tim poretkom. Za to pravedniji poredak bitno je
uspostaviti pravilan suoodnos izmeu vladanja i poslunosti. Podlonost je u svezi s naravi i
ukazuje da su neki ljudi roeni da budu vladari, odnosno intelektualno nadmoniji i mudriji,
dok su drugi stvoreni da budu posluni. Cilj vladara nije bio da osigura materijalnu sigurnost
svojim podanicima, kao ni zatitu jer prisila i agresivost ne bi bili prisutni. Njegova jedina i
najvanija uloga bila bi da predvodi podanike u ivotu i u stjecanju novih znanja.4 Toma
Akvinski dri da drava postoji na temelju boanskog zakona, kao to sv. Pavao kae : Svaka
vlast dolazi od Boga.5 Tri su imbenika koja se odnose na vlast, a to su nain stjecanja, za to
se ta vlast upotrebljava te nain ili forma vlasti. Vlast moe biti i zloupotrebljena ako je
suprotna onome zbog ega je uspostavljena, te ako nadilazi sferu vlasti. Vladar mora biti
dobar zakonodavac , a opseg zakonodavne vlasti ovisit e o naravi poretka. Osim toga on
2

Toma Akvinski,Drava, Politiki nazori Tome Akvinskog-Bigonigari

isto,16.
4
isto,17
5
Biblija, Poslanica Rimljanima 13, 1
3

mora biti i vrhovni sudac, mora biti pravedan kako bi ostvario ispravan cilj. Vladar, dakako,
ima pravo i dunost da poduzme ono to je nuno u sluaju rata. Vladar moe objaviti rat te
ako je rat objavljen zbog nekih ispravnih ciljeva, radi ouvanja dugotrajnijeg reda i mira, ako
je napadnuti narod uinio neku pogreku za koju treba biti kanjen, objavljivanje rata smatra
se pravednim. Politiki poredak je vladavina pravde. Vladar mora vladati po zakonima, a ako
su ti zakoni pravedni i ispravni, onda e i negova vladavina biti pravedna.
Toma smatra da se vrijednost i ugled graana u demokraciji mjeri slobodom, u aristokraciji i
monarhiji krepou a u oligarhiji novarskim uspjehom. Politiki poredak sam po sebi ne igra
toliku ulogu koliko njegov cilj, on mora biti podreen kulturnoj i udorednoj razini pojedinog
naroda. Monarhija prema miljenju Tome predstavlja najbolji oblik vladanja, jer je sama
svrha vladavine odravanje mira i jedinstva, a to je mogue samo u monarhiji. No monarhija
kao i svaki dravni poredak ima i mane, moe se dogoditi da obian pojedinac ne vidi svhu
rada, smatrajui da njegov rad ne pridonosi zajednikom dobru,nego da monarh ima vlast nad
tim dobrom. Toma dakako daje i mogunost za mjeovitu vladavinu, koja e imati vladara, ali
i poslanike izabrane iz naroda. Tiraniju spominje u kontekstu loe vladavine, no i ta vladavina
je dola na svijet s bojim doputenjem da bi kaznila zlke i iskuala dobre. Smatra da se protiv
tiranije nije dobro boriti pojedinano, nego da treba istupiti zakonskom inicijativom, odnosno
autoritetom javnosti.
4. O vladavini
ovjek je po naravi drutveno i dravotvorno bie, Bog mu je dao razum da se njime slui i
pridonosi zajednici. Za razliku od ivotinja kojima je dao obrambena sredstva kao to su
kane, zubi ili rogovi kao i gotovu hranu, ovjeku priroda nije dala nita od toga, on ima
razum koji je uspjeno iskoriten jedino ako se realizira u zajednici s drugim ljudima. Svaka
zajednica ljudi mora imati vladara koji e ih upuivati ka pravednom i zajednikom cilju.
Toma razlikuje dvije vrste vladavine: pravednu i nepravednu vladavinu. Ako vladavinu vri
neko mnotvo, takav nain vladavine on naziva republikom, a ako je na vlasti mali broj
kreposnih ljudi, oni ine aristokraciju to je prema sv. Tomi najbolja vrsta vladavine. Nadalje,
ako vladavinu vri jedna osoba, koja se zove kralj ona uistinu to i je.6 Toma se pita to je
korisnije za jednu dravu, vladavina vie upravitelja ili samo jednog. Nakon dubokog
promiljanja zakljuuje da je ispunjenje cilja mogue ako je osoba jedinstvena u duhu i tijelu,
ako tei ka pravednom cilju koji je jedinstven. Sukob meu upraviteljima moe dovesti do
6

isto,53

razdora, mir se naruava i iskrivljuje se pravednost. Vladavina tiranina je nepravedna

vladavina jer se ona udaljava od zajednikog dobra. Zbog zanemarivanja zajednikog dobra,
tiranin trai svoje vlastito dobro, tlai svoje podanike na razne naine kako bi ispunio vlastite
interese. Tiranin, osim to tlai podanike u pogledu tjelesnih dobara, masovnim ubojstvima,
on ih sputava i u duhovnim aktivnostima. On spreava svaki napredak podanika tumaei
svaki njihov uspjeh kao opasnost za njihovu opaku vlast. Nastoji odrati razdor i
neprijateljstvo meu ljudima, to oteava realiziranje mira, zabranjuju podanicima krepostna
ponaanja smatrajui da to dovodi njihovu vlast u opasnost.
Vladavina vie vladara je opasnija zbog vee mogunosti da se preobrazi u tiraniju nego
vladavina jednog vladara. Zbog mogueg sukoba meu vladarima najee se jedan od njih
istakne te prisvoji sebi vlast nad zajednicom. To se moe sprjeiti paljivim izborom kralja
vodei se bojom providnou, samu upravu kraljevsta treba tako urediti da se kralju ogranii
vlast te da nema mogunost da skrene u tiraniju. No bolje je i podnositi umjerenu tiraniju,
smatra Toma Akvinski jer je mogue i vea okrutnost tiranina kojoj se nije pametno
suprostavljati. Najbitnije je da vladar ima tenju za vlastitim dobrom, ako se vladar ne
zadovoljava slavom iau, on trai bogatstvo to dovodi do pljake i nepravednosti. 7Kralj
dakako oekuje i nekakvu nagradu od Boga za pravedno vladanje, a srea je upravo taj boji
dar, ona dovodi do savrenstva i zadovoljstva kojem svi ljudi tee.
5. O zakonu
avao navodi ovjeka na zlo. Bog potie na dobro, on nas poduava po zakonu i pomae nam
po milosti.Zadaa zakona nareivati i zabranjivati, a nareivati je in razuma. Za njega je
zakon pravilo i mjera djelovanja koja potie ovjeka na djelovanje ili ne-djelovanje. On
smatra da zakon pripada razumu.
Zakon se u osobi moe nai na dva naina:
1. Kao u poelu koje to odmjerava i upravlja, a to je zadaa razuma.
2. Kao u subjektu koji se upravlja i koga se mjeri, te se zakon u tom smislu nalazi u svim
stvarima koje su usmjerene prema nekom cilju po nekom zakonu.
Stvari koje ne postoje u sebi samima, postoje kod Boga koji ih je unaprijed spoznao i
preodredio. Dakle, vjena zamisao boanskog zakona predouje nam se kao vjeni zakon.
7

isto,77

Zakon se proglaava rijeima i zapisivanjem. Bog je proglasio vjeni zakon i na jedan i na

drugi nain. Rije Boja je vjena kao to je vjeno i pismo knjige ivota.
Bog je svrha njegova upravljanja, pa njegov zakon nije nita drugo nego on sam. Dakle Boji
zakon je sam Bog. U ljudskom zakonu sve ono to je pravedno i zakonito je preuzeto iz
vjenog zakona. Da bi ljudski zakon imao znaenje zakona, mora proizlaziti iz Bojeg,
vjenog zakona. Ukoliko je nepravedan, gubi smisao zakona i postaje nasilje. Ljudski zakon
nije kadar slijediti vjeni zakon.
Vjeni zakon je poelo boanskog upravljanja. Stvari koje su podlone vjenom zakonu
podlone su i bojem upravljanju. Ukoliko se razlozi stvorenja nalaze u boanskoj mudrosti
ona su podlona vjenom zakonu.
Jedna stvar moe na dva naina biti podlona vjenom zakonu:
-stjecajui spoznaju o vjenom zakonu;
-primajui i izvravajui njegove poticaje.
Vjenom zakonu, na drugi nain, su podlona stvorenja koja nemaju razuma, dok su
razumVjeni zakon nije usmjeren prema nekoj drugoj svrsi.
Prirodni zakon proizlazi iz razuma. Navika je sredstvo kojim se ovjek slui u djelovanju, te
stoga nije mogue da jedan zakon bude jedno stanje ili navika. S druge strane navika se moe
promatrati kao ono to ovjek stalno posjeduje.
Sve zapovijedi prirodnog zakona, ako se nadovezuju na prvu zapovijed, predstavljaju jedan
prirodni zakon. Sve sklonosti razliitih dijelova ljudske naravi, meu kojima se nalazi
poudni i obrambeni dio, ako su podloni vodstvu razuma, pripadaju prirodnom zakonu i
svode se na prvu zapovijed. Dakle, zapovijedi prirodnog zakona su mnogovrsne u sebi
samima, ali se stjeu u jednom korijenu.
Prirodnom zakonu pripada sve ono prema emu ovjek osjea sklonost po svojoj naravi. U
svakom ovjeku postoji prirodna sklonost na djelovanje po razumu.
Zakon moe biti promijenjen od strane razuma ili od strane ljudi kojima zakon upravlja.
Ljudski je razum promijenjiv i nesavren. I njegovi su zakoni promjenjivi.

Kad se pronae bolji dokaz nuno je promijeniti miljenje kojeg smo se drali u prolosti.
Poto zakoni dobivaju veu snagu od obiaja pa se ne mogu lako mijenjati. Mogu se mijenjati
samo zbog velike koristi ili potrebe.
Nijedan obiaj koji proizlazi iz ljudske volje ne moe poprimiti snagu protiv boanskog ili
prirodnog zakona. Ljudski su zakoni u pojedinim sluajevima nedostatni.8

7. Zakljuak
8. Popis literature

Isto, 129.-209.