KULTURNA POLITIKA

58

Re no. 61/7, mart 2001.

KULTURA
U TRANZICIJSKOM
PERIODU
U HRVATSKOJ
ANDREA ZLATAR

UVOD
O hrvatskoj kulturi1 u devedesetim postoje razliita miljenja, mnogi materijalni i duhovni tragovi, te samo jedan analitiki dokument Nacionalni izvjetaj Kulturna politika Republike Hrvatske, koji je izraen u okviru Europskog
programa vrednovanja nacionalnih kulturnih politika.
Taj je dokument izraen sredinom devedesetih, tijekom
1996. i 1997. godine, a tiskan je 1998., u hrvatskom i
engleskom izdanju. Njega prati i krai izvjetaj europskih strunjaka za podruje kulturne politike koji je objavljen iste godine pod nazivom Hrvatska kulturna politika: Od
prepreka do mostova. Projekt Nacionalnog izvjetaja, izraen pod
vodstvom sociologa kulture prof. dr Vjerana Katunaria
Vijee Europe prihvatilo je vrlo dobro i ocijenilo primjernim. U tom se izvjetaju hrvatska strana u svim bitnim tokama slagala s europskim polazitima za razumijevanje mjesta i uloge kulture u jednom drutvu te sa
shvaanjem viestrukih funkcija kulturne politike u suvremenom svijetu, koja bi trebala spajati i usklaivati
raznorodne legitimne interese: globalizirajue i nacionalno specifine, tradicionalne i inovativne, veinske i
manjske, koncentirane moi i participacije, centralne i
decentralizirajue, drave i civilnog drutva, nacionalne
kulture i multikulturalizma, profesionalizma i amaterizma itd. (Izvjetaj, XV).
Postavlja se pitanje, meutim, to nacionalni izvjetaj govori o zateenom stanju u kulturi i kako
valorizira to stanje. Nacionalni izvjetaj koji su izradili nezavisni strunjaci, naime, referira se htio ili ne-htio na
sredinje razdoblje politike, pa onda i kulturne vladavine HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica). Od prvih
slobodnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, 1989., pa
1 Pojam kultura u ovome tekstu pokriva tri grupe znaenja: kultura
u uem smislu kao prostor umjetnike i kulturne proizvodnje, kultura u irem smislu kao prostor duhovne nadgradnje (termin
naslijeen iz prethodnoga socijalistikog razdoblja), kultura u
najirem smislu rijei kao sustav vrijednosti.

sve do 3. sijenja 2000. godine hrvatskom politikom scenom dominira desno orijentirana
stranka HDZ, a njezino razdoblje vlasti ve tijekom prve tri godine zadobiva oblije jednopartijskog i totalitarnog politikog sistema. Iako u
tih deset godina nije uobliena u fiksiranom
obliku nikakva kulturna politika (ne postoji,
naime, tekst o kulturnoj politici kao zasebni
dokument), ona se dade deducirati iz niza pojedinanih postupaka te naelnih stavova koji su
na planu upravljanja kulturom bili u to vrijeme
prisutni.
Dva su temeljna momenta s pomou kojih strunjaci odreuju podruje kulture u devedesetim: razdoblje tranzicije i okolnosti rata. Ni jedan ni drugi faktor, oito, nisu
specifino kulturalni, ve su izvedeni iz ope situacije u kojoj se nalo hrvatsko drutvo, a kultura u osnovi dijeli sudbinu cjeline. Tranzicija i
rat, meutim, mnogo su vie od vanjskih okolnosti i jednoznano odredivih pojmova koji
jasno mogu usmjeriti analizu. O tranziciji se
najee govori kao o sporom i bolnom procesu s nejasnim izgledima za uspjeno okonanje
i u tom je, u medijima prihvaenom odreenju,
prisutna metaforika bolesti koja ukazuje na otpor javnosti kako prema samom fenomenu tako
i prema njegovu konceptualiziranju. S druge
strane, rat od 1991. do 1995. (u Hrvatskoj nazvan Domovinski rat) ostavio je u kulturi niz
materijalnih i nematerijalnih posljedica. Dok
se one prve (materijalne) dadu taksativno navesti, od ruenja crkava i spaljivanja biblioteka do
otuivanja zbirki umjetnina (npr. muzej u Vukovaru) te se dadu, uz dostatna sredstva, i sanirati, ove druge nematerijalne, duhovne posljedice nisu izbrojive niti lako prepoznatlji-

ve. Kad je rije o kulturi, najee se govori o

raspadu sustava vrijednosti, padu profesionalne
i strune razine, autoreferentnosti i zatvorenosti kulture. to je najgore, imenica rat je ve u
prvoj polovici devedesetih pretvorena od oznake za stvarno stanje u metafiziki razlog i izliku/ispriku za sve to se (loe) dogaa. Za ilustraciju moemo spomenuti primjer propasti jedinog distributivnog knjiarskog lanca Mladosti:
dok je stvarni razlog raspada distrubucijske
knjiarske mree u loe voenoj privatizaciji
poduzea Mladost, u javnosti se govorilo da je
rat prepolovio trite knjiga. S jedne strane
bilo je to tono, jer su ratne okolnosti doista
spreavale komunikaciju s nizom slavonskih i
dalmatinskih gradova; ali da rata i nije bilo, to
trite bi jednako tako propalo jer je bio uniten
distributivni lanac. Takvih bi se primjera moglo
navesti mnogo. Rat i tranzicija postali su izgovor za promaaje koji su u stvari bili posljedica
loega voenja kulture, isprika za odgaanje
bitnih infrastrukturnih reformi, krinka za realizaciju privatnih interesa u sferi javnog, opeg
dobra.
Nacionalni izvjetaj na samome kraju
donosi evaluaciju zateenog stanja i uinaka
kulturne politike u odnosu na deklarativno postavljene (u gornjem tekstu navedene) ciljeve. U
njemu se, prema stupnju uspjenosti realizacije
nacionalnog interesa, podruja dijele u tri grupe. U prvoj, najuspjenijoj, nalaze se legislativa
(pokrivenost svih podruja zakonima i srodnim
pravnim aktima), financiranje (nacionalni proraun za kulturu, iako je upitna porezna politika zbog uinaka visokoga PDV-a od 22 posto
kojega nisu bile osloboene niti knjige!), trite
rada (u kulturi manja nezaposlenost nego u cjeRe no. 61/7, mart 2001.

60

61

lini drutva), obrazovanje, spomenici, arhivi i

knjinice. U drugoj, manje uspjenoj grupi,
nalaze se podruja decentralizacije, participacije, knjievnosti i nakladnitva, filma, glazbe, likovnosti, teatra, multikulturalnih interesa i
meunarodne suradnje.
Izvjetaj smatra da nacionalni interes kao i interes marketizacije/privatizacije
nije ostvaren ili nije jasno definiran i operacionaliziran ili pak Ministarstvo kulture nema dovoljno nadlenosti u sljedeim podrujima (isto, 268): privatizacija, razvojna istraivanja i
informiranje, podruje medija.
O svemu analiziranom i evaluiranom Nacionalni izvjetaj daje 1998. svoje preporuke, dodatno argumentirane i stavovima europskih strunjaka koji su vrili vlastite analize i evaluirali sam Izvjetaj. Te preporuke, meutim, nisu obvezivale nikoga. Tako negativni trendovi
traju u podruju kulture sve do politike smjene
vlasti poetkom 2000. godine, kada se pojavljuju prvi novooblikovani dokumenti o kulturnoj
politici u Hrvatskoj, njezinim ciljevima i interesima.2 Tijekom 2000. Ministarstvo kulture
krenulo je u izradu mnogih novih legislativnih
mjera kojima je glavni cilj decentralizacija upravljanja kulturom, to se postie namjeravanim
uvoenjem kulturnih vijea kao jedinica za
odluivanje. Temeljnim ciljevima svoje kultur-

ne politike Ministarstvo kulture sada proglaava

slobodu stvaralatva, kulturni pluralizam, decentralizaciju te interkulturalnu komunikaciju i
poticanje samoodgovornosti stvaralatva vraanje kulture kulturnim djelatnicima.3
ZATEENO STANJE: 1989./1990.
Naini organizacije kulturnih djelatnosti i njihovoga financiranja u Jugoslaviji su od 1945.
godine proli nekoliko faza:4
1. do 1950.: sovjetsko administrativno-etatistiko upravljanje i ideologija socijalistikog prosvjetiteljstva i komunistikog avangardizma;
2. 1950.-1975.: postupna decentralizacija kulture i otvaranje prema zapadnim kulturnim
utjecajima; sukob saveznih i republikih instancija financiranja;
3. 1975.-1990.: uvoenje samoupravnog modela udruivanja u kulturi u kojemu je glavni oblik organiziranja i financiranja kulturnih djelatnosti tzv. samoupravna interesna
zajednica (SIZ), koja se organizira od lokalne do republike razine; u osnovi se ne
razlikuje od budetskog financiranja jer oba
su naina rezultat zakonske prisile i popisivanja a ne slobodne razmjene dobara.
Krajem osamdesetih u bivem jugoslavenskom sistemu pojavljuje se fenomen

2 Vjeran Zuppa: Biljenica. Rije je o teorijskom nacrtu nove kulturne politike, koji se temelji
na principima autonomije kulture i umjetnosti, decentralizacije odluivanja i financiranja
kulture, te se daje prospekcija prioriteta kulturne politike u narednom razdoblju s akcentom na osuvremenjivanju kulture. Dokument je nastao slijedom rasprava pri Gradskom savjetu Socijaldemokratske partije. Autor je ugledni teatrolog i teoretiar, sada dekan na
Akademiji dramske umjetnosti. Zarez, sijeanj 2000.
3 Kulturni razvitak, glasilo Ministarstva kulture Republike Hrvatske, I/2, studeni 2000.
4 Usp. Nacionalni izvjetaj, 1998: 21-27.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

pseudotrita. Politiki sistem nije spreman

prepustiti odluivanje ni samoupravnom dogovaranju niti uspostaviti slobodne trine odnose, ve financiranje kroz SIZ-ove prikriva
djelomino dehijerarhizirani ali u osnovi budetski nain financiranja kulture. U nekim se
djelatnostima (film, kazalite, izdavatvo) pojavljuju oblici nezavisnoga udruivanja koji, prividno, funkcioniraju na trinoj osnovi.
Kad se danas govori o osamdesetima u kulturi, najee se zaobilaze elementi financijske i strukturne organizacije kao manje
vani, a istiu se procesi dezideologizacije i slobodne interkulturalne razmjene. Iako u stvaralakom smislu osamdesete nisu ponajbolje godine poslijeratnog razdoblja (za Hrvatsku su to
svakako ezdesete i prva polovica sedamdesetih),5 one ostaju zapamene kao godine oblikovanja niza umjetnikih inicijativa koje e ostati
inspirativnim izvorima alternativne kulture u
nadolazeem desetljeu. Nastaju nove knjievne
i asopisne grupe, okupljene oko asopisa
Quorum i Gordogan, 1987. pokree se meunarodni festival novih kazalinih tendencija Eurokaz,
razvija se feministika scena, pod okriljem
omladinskih organizacija otvaraju se novi nezavisni mediji (Omladinski radio, budui Radio
101), tiska se znatan broj suvremene teorijske
literature, mahom iz podruja drutvenih i humanistikih znanosti to sve ini zid prema
zapadnom svijetu manje vidljivim, gotovo neo-

sjetljivim. Javne rasprave otvaraju mnoge do tada tabuizirane teme iz komunistike prolosti,
najee one vezane uz Informbiro i Goli otok,6
a jedina u kulturi tabuizirana tema, sve do kraja
osamdesetih, ostaje nacionalizam.
Kulturnu elitu osamdesetih ine
lijevi liberalni intelektualci i graanski intelektualci koji ne nose teret pripadnosti nacionalnom pokretu iz sedamdesetih. Profesionalna
razina kulturne proizvodnje prilino je visoka,
a financijska potpora kulture, zahvaljujui dravnom tiskanju novca bez pokria i inflaciji,
prividno zadovoljavajua. U takvim okolnostima hrvatska kultura doekuje pad Berlinskog
zida, raspad socijalistikog i komunistikog bloka. Gubitak nadnacionalne ideologije, gubitak
zajednike nadnacionalne drave, gubitak zajednikog jugoslavenskog kulturnog prostora
moraju se nadoknaditi stvaranjem samostalne,
nezavisne nacionalne drave, stvaranjem vlastitog sustava vrijednosti i nove kulturne politike.
PRAGMATIZAM UMJESTO STRATEGIJE
Na najvioj razini deklarativnosti, kakvu predstavljaju ustavni dokumenti (Ustav 1990. i
amandmani 1992.), kultura se definira kao dravni prioritet. Dok je u socijalistikom sistemu
nepogreivo bila tretirana kao potronja (a ne
strategijski resurs), iako ideoloki isplativa, poetkom devedesetih govori se o kulturi kao primarnom elementu naega razvoja, koji ukljuu-

5 U politikom smislu, granicom se obino smatra rasplet dogaaja 1971. godine, kada je
Titovom odlukom palo hrvatsko rukovodstvo na elu s dr Savkom Dabevi-Kuar. U
kreativnom smislu, energija skupljena u tom razdoblju, trajala je jo nekoliko godina poslije.
6 Zloglasni zatvor u komunistikoj Jugoslaviji, ponajprije namijenjen politikim zatvorenicima. Prvi val zatvorenika vezan uz 1948. i raskid Partije sa Staljinom. Goli otok kasnije je
opisan u mnogim zatvorskim memoarima.
Re no. 61/7, mart 2001.

62

63

je ne samo umjetnost i kulturnu batinu, ve i

znanost i obrazovanje. Jami se sloboda stvaralatva, a batina se tretira kao prvorazredno nacionalno dobro. Meutim, financijska izdvajanja iz budeta ne prate retoriku pohvale kulture, jednako kao to i zakonska regulativa kasni za
ustavnim odredbama. Sve do 1993. kultura se
financira na fondovski nain, to je drugi naziv za naslijeeni model financiranja kulture,
koji se sve vie centralizira, da bi, naposljetku,
sredinje mjesto u kojemu se sabiru sve odluke,
bile one administrativne, koncepcijske ili financijske prirode, postalo Ministarstvo kulture
Republike Hrvatske. U tom prvom razdoblju
nisu uobliena a jo manje razraena naela
kulturne politike i razvoja kulture, ve su
osnovna naela preuzeta iz ope Strategije razvitka
Republike Hrvatske iz 1990. U njoj su formulirani
temeljni principi, preopeniti da bi bez razrade mogli biti implementirani: sloboda stvaralatva, dezideologizacija kulture, profesionalizam
i odgovornost, stimulacija nadarenih, pluralizam kulturnih inicijativa.7
Od 1993. uspostavlja se model
javnih potreba kojim se popisuju sve kulturne
djelatnosti, akcije i manifestacije koje su od interesa za Republiku Hrvatsku. Ministarstvo kulture objavljuje jednom godinje javni natjeaj
na koji se javljaju institucije i pojedinci i predlau razliite programe, a Ministarstvo (nerijetko i ministar osobno) donose odluke o financijskom podupiranju pojedinih projekata i iznosu
doniranih sredstava. Ne postoje stalna i nezavisna kulturna vijea, ve samo komisije za pojedina podruja, koje takoer imenuje ministar,
7 Usp. Nacionalni izvjetaj, 1998: 25-27.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

odnosno Ministarstvo kulture. Takav je nain

financiranja kulture na djelu tijekom cijelog
razdoblja devedesetih godina. U Nacionalnom izvjetaju komentira se na sljedei nain:
Umjesto strategijske koncepcije, meutim, stvari se sada oblikuju 'u hodu', jednom mjeavinom starog i novog pragmatizma. Novo je gledanje na kulturu kao
proizvodnju a ne samo potrono dobro,
a staro je daljnje prihvaanje restriktivnih proraunskih uvjeta te, moda najvanije, odabir prioriteta. (26)
Naela nepisane kulturne politike
sredinjeg razdoblja devedesetih dadu se iitati
iz popisa 17 priorieta Ministarstva kulture u
1996. godini, meu kojima se istiu ouvanje
spomenike batine, inoviranje reprezentativnog imida nacionalnog kulturnog identiteta
(festivali, domai dizajn, viejezine publikacije) i povijesti (spektakularizacija povijesnih motiva, npr. putem insceniranja povijesnih bitaka
u Hrvatskoj) te uklapanje obaju prioriteta u turistiku ponudu Hrvatske (isto, str. 27). Nije
teko izvui teorijske zakljuke o ideolokoj
podlozi takvih prioriteta, jer oni izravno upuuju na polje nacionalne tradicijski orijentirane kulture u ozraju novog konzervativizma.
Postaje jasno da je naelo dezideologizacije
kulture iz 1990. naputeno, to se i moglo oekivati, jer kultura i ne moe ivjeti izvan ideolokih polja drutva, pa se postulat ideoloke
neutralnosti moe razumjeti kao izraz poetnog tonusa nacionalnog optimizma i idealizma

(isto, str. 27). To to se tradicionalni nacionalni kulturni proizvodi mogu pojaviti kao turistiki proizvodi ne treba brkati sa eljom za
uspostavom slobodnog kulturalnog trita, rije
je, naime, o marketinkoj djelatnosti drave koja za svoje kulturalne oblike samoreprezentacije
treba sponzore i dodatna financijska sredstva.
Temeljni pojmovi ovoga razdoblja
svakako su nacionalno jedinstvo i spektakularizacija,8 koji najbolje objanjavaju pragmatine izbore u prioritetima financiranja, to su se ogledali u nebrojenim manifestacijama reprezentativnog karaktera, festivalima i velikim izlobama.
U deset godina postojanja samostalne hrvatske
drave javnosti nije predstavljen nikakav nacrt
kulturne politike, ve se odnos drave prema
kulturi mogao jedino iitavati iz njezinih postupaka. Ministarstvo kulture, kao sredinji izvor
financiranja kulturnih djelatnosti, kreira kulturnu politiku pragmatinim izborom projekata
koje podupire. Hrvatskoj dravi od najveeg su
(itaj: nacionalnog) interesa projekti koji imaju
funkciju reprezentiranja, a po svom su karakteru
festivali i manifestacije. Ako bismo sudili prema
broju sveanih otvorenja izlobi, spektakularnih premijera povijesnih drama i opera, promocija reprezentativnih, skupih izdanja, slika hrvatske kulture izgledala bi bogato i uspjeno. Hrvatska drava, meutim, u devedesetim nije investirala u horizontalu kulturnih djelatnosti, u
njezinu infrastrukturu, nije podupirala njezine
unutarnje razliitosti, estetskih i/ili ideolokih
predznaka. Zbog toga je dolo do velike polarizacije izmeu dravne, etatistike, nacionalne,

konzervativne kulture s jedne, i alternativne, urbane, zapadnoorijentirane, estetski provokativne kulture u podruju nedovoljno izgraenih
institucija civilnog drutva s druge strane.
Stanje na terenu hrvatske kulture u 1996./7.
Izvjetaj zakljuuje vrlo jasnom prosudbom:
Nije nam poznat sluaj da su dravna tijela
odobrila financiranje knjiga, kazalinih predstava ili filmova sadraji kojih odudaraju od
spomenute glavne ideoloke orijentacije. S
druge strane, valja istaknuti da, koliko nam je
poznato, Ministarstvo ni u jednom sluaju nije
pokrenulo inicijativu za zabranu djela s 'nepoudnim' sadrajem (isto, str. 28). Izvan oficijelnog prostora kulture koji financijski podupire Ministarstvo kulture ostaju, dakle, nebrojeni pojedinani umjetniki i kulturni projekti koji moraju pronai vlastite izvore financiranja, najee u okrilju inozemnih fondacija.
Ne jednom se u devedesetima Zakladu Otvoreno drutvo u Hrvatskoj nazivalo paralelnim
Ministarstvom kulture koje je podupiralo
razliite umjetnike profile izdavaku, kazalinu, filmsku, likovnu djelatnost ali uvijek
onu koja nije nosila ideoloki predznak tradicionalne nacionalne kulture, promovirane od
strane Ministarstva kulture kao reprezentanta
drave. U drugoj polovici devedesetih pragmatike odluke u Ministarstvu kulture sasvim su
spale na razinu voluntaristikih te je i prilian
niz umjereno orijentiranih institucija koje
ipak nisu bile dovoljno podobne traio financijsku pomou u sferi razliitih zaklada, od

8 U Izvjetaju se ta tendencija usporeuje s etvrtom fazom etapa kulturne politike nakon

Drugog svjetskog rata (prema Volkerlingovoj tipologiji), koju karakterizira poticanje
osjeaja nacionalnog jedinstva putem postupka spektakularizacije. (isto, str. 27)
Re no. 61/7, mart 2001.

64

65

kojih je svakako najjaa bila aktivnost Zaklade

Otvoreno drutvo. U tim je godinama Matica
hrvatska, tradicionalna kulturna institucija visokog nacionalnog predznaka, izdavala dvotjednik za kulturu, umjetnost i znanost Vijenac
uz bitnu (gotovo polovinu) financijsku pomo
Otvorenog drutva, jednako kao to su i mnoge
sveuiline biblioteke nabavljale kompjutorsku
opremu i inozemnu literaturu uz pomo te zaklade. Po naravi stvari, takvu vrstu obaveza trebala bi pokrivati nadlena dravna ministarstva. Istovremeno, dravni su mediji, tiskani i
naroito elektronski, javno prozivali i napadali
sve korisnike alternativnih prorauna, nazivali ih izdajicama, pijunima, neprijateljima, prodanim
duama, crnim, zelenim i utim vragovima, optuivali
ih za povezivanje s vanjskim neprijateljima,
koje smo kao iskoristiv koncept nasljedili iz
biveg YU-sistema.
IDEJA GRAANSKE KULTURE:
SREDNJI SLOJ IZMEU ELITE
I PUKA
Ako postoji neto u emu se mogu poistovjetiti
napori socijalistiko-komunistikog sistema i
desnoorijentiranih totalitarnih stranaka, onda
je to svakako netrpeljivost prema nezavisnom intelektualcu, graanskom individuumu. Sintagme poput buroaski pojedinac i graanska
kultura mogle su pedesetih godina ovjeka odvesti na robiju, a u sedamdesetim i osamdesetim
oteati mu objavljivanje radova i ograniiti prisutnost u javnosti. Graanska kultura preivljavala je u socijalistiko-komunistikom razdoblju
najee na razini obiajnosti, pretvarajui se
nerijetko u norme (malo)graanskog ivota koje
su titile privatnost od totalitarnih ralja ideoloasopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

gije. U socijalizmu, graanska kultura prepoznavala se u redovitim odlascima u operu kao

simbolikom vrhuncu (malo)graanske kulture,
uvala se u graanski ureenim stanovima i visokim navikama svakodnevne kulture ivota. No,
ta je njezina forma privlana za socioloke analize uvanja (ili ak spaavanja) urbanosti u socijalistikim zemljama, gdje je proces destrukcije
graanske klase i srednjega sloja trajao desetljeima i nije doveo do konanog rjeenja graanskog pitanja. Analizu uloge graanskog sloja u
proizvodnji i recepciji kulture u socijalistikim i
postsocijalistikim zemljama oteava i nemogunost uspostavljanja analogije s razvojem graanske kulture i otpora prema njoj u obliku alternativne kulture, koji je od pedesetih godina
na djelu u kapitalistikim zemljama. Zanimljiv je
put konstitucije jednoga posebnog tipa graanske kulture u socijalistikoj Jugoslaviji mislim
pritom na kulturnjaku generaciju ezdesetosmaa. Oni su bili, generacijski gledano, djeca
partizanskih generala, a uli su u javni prostor
implementirajui odnos graansko/anti-graansko iz
modela zapadne ezdesetosmake revolucije. Bilo je sasvim oigledno da ta analogija nije mogla
biti potpuna jer temeljni centar politike moi
Partija i njezina ideologija nisu mogli biti izravno napadnuti. Partija (Tito) je, osim toga, reagirala mudro: prigrlila je ezdesetosmae i iskoristila tu situaciju za proiavanje vlastitih redova. Posljedice ezdeset osme bile su kljune za
konstituciju avangardne/alternativne umjetnosti
u Jugoslaviji osamdesetih. Njezini nositelji bili
su bivi ezdesetosmai, a avangaradna/alternativna umjetnost postala je elitnim kulturnim proizvodom koji je dobivao veliku potporu partijske drave. Atribut graanskoga dakako nije mogao

biti koriten. Alternativna kultura i u postsocijalistikim zemljama esto postaje tvorbenim elementom elitne graanske kulture koja u osnovi ima otpor prema totalitarnom tipu drutvenog
ureenja, koje potire i uskrauje pravo na individualnost.
U Hrvatskoj devedesetih godina
graanska kultura ponovno je, kao i u razdoblju socijalizma, postala rezervatom, sklonitem
iz kojeg se razvijao otpor prema dominantnoj
unificirajuoj ideologiji nacionalnog svejedinstva. Najkraa jednadba kulture devedesetih u
Hrvatskoj glasila bi: graansko versus populistiko, pri emu je za definiranje graanskog kljuan pojam individualizma. Poseban problem u
posljednjoj dekadi za graanske intelektualce
predstavljala je i injenica da su oni politike
promjene devedesetih doekali nepripremljeno
i naivno: zadnje to su oekivali bilo je da e se
ponovno morati boriti protiv totalitaristikih,
populistikih, antiintelektualistikih tendencija u drutvu. Iz socijalizma preivjelom graanstvu bili su ucijepljeni mehanizmi otpora, koji
poetkom devedesetih pucaju. Stvaranje hrvatske drave i ratne okolnosti stvorile su totalizirajui osjeaj zajednitva i u veine afirmativnu
identifikaciju u sferi nacionalnoga.
Devedesete u Hrvatskoj, meutim, donose i
neto novo stvaraju novu drutvenu elitu, sastavljenu od pripadnika politike elite koja na
sebe navlai ruho graanskoga, ponajvie
prezentirano statusnim simbolima odjee, pri-

vatnog vlasnitva, luksuznih automobila. Ali

nova elita treba i slike na zidovima svojih vila,
treba javna mjesta za pokazivanje, pa u te svrhe
mogu ak posluiti i kazalita i galerije. Kultura se eksploatira i upotrebljava na nain modelski slian socijalistikom, jer je i ondanja
politika elita trebala svoje apstraktne slikare
i zauzimala je prve redove na premijerama.
Nova elita, meutim, sebi prisvaja znaenjsko
podruje graanskoga, to prethodna iz ideolokih razloga nije ni smjela ni mogla initi.
Mehanizmi destrukcije modernog
graanskog individualizma u devedesetim drugaiji su od onih prethodnih: oni deklarativno
ne postoje jer se graansko promovira kao vrijednost, a
u stvarnosti se provode postupcima osiromaenja, socijalnog degradiranja i marginaliziranja
srednje klase. Novi sustav vrijednosti, onaj
koji se uspostavlja na temelju pragmatinog iskustva: u novome poretku mogue je ukrasti i
ubiti bez kazne, mogue je obogatiti se preko
noi, mogue je kupiti sve socijalne povlastice,
ugled i diplomu, poznanstvo s umjetnicima i
mjesto u predsjednikoj loi, novinske intervjue i pojavljivanje u televizijskim emisijama.
Mentalni postav HDZ-ove vlasti u osnovi je bio
izrazito i neprikriveno antiintelektualistian.9
Elementarni sustav graanskih vrijednosti, u
kojima strunost i profesionalnost jame posao,
a profesionalno obavljan rad donosi novac
razoren je. Jer, najstranija posljedica razdoblja
tranzicije i rata nije materijalno osiromaenje
hrvatskog drutva, ve destrukcija vrijednosnih

9 Jedna od poznatijih izjava iz toga razdoblja jest izjava Ivana Milasa, lana HDZ-a, tzv. uvara
dravnog peata, koji se usred Sabora zapitao: Poto kila mozga? i odmah sam dao odgovor: Kilo mozga 2,5 DM. Politiki populizam bio je svakodnevno iskazivan u agresivnoj
formi posvemanjeg anti-intelektualizma.
Re no. 61/7, mart 2001.

66

67

sustava koji su funkcionirali u pojedinim pod- nativne scene na Zapadu. Ono to ujedinjuje
sve te estetski i vrsno razliite projekte (od artrujima ljudske djelatnosti.
radionica do izdavakih projekata, od suvremeProsjeni graanin ostao je nezatien pred nog plesa do nezavisnih filmskih produkcija)
tranzicijskim pretvorbama, zgroen grabeom jest pokuaj uspostavljanja estetskih regulativranoga kapitalizma i bez mogunosti da prona- nih vrijednosnih sustava pomou kojih se proe mjesto gdje bi zatitio svoju graansku individu- dukti hrvatske umjetnike i kulturne scene moalnu privatnost. To mjesto vie nije ni prostor kul- gu valorizirati u suvremenom meunarodnom
ture, koji je desetljeima sluio kao mjesto ot- kontekstu. Rije je o procesu koji je na samom
pora vladajuoj komunistikoj ideologiji. Ili je poetku, procesu uspostavljanja vrijednosnih
upravo kultura taj prostor, jer kultura i ne po- kriterija koji nas povezuju sinkronijski, horistoji drugaije nego kao otpor stvarnosti i po- zontalno, u kontekstu suvremene kulturne prostojeemu? U pitanju je uope bilo odranje dukcije, ali koji bi istovremeno trebali funkcikulture kao javne djelatnosti, dostupne svima, onirati i dijakronijski, uspostaviti vezu s kuljer je osnovno sredstvo kojim se HDZ kao stran- turnom tradicijom i respektabilnim estetskim
ka na vlasti titila upravo uskraivanje javnoga vrijednosnim sustavima koji su u hrvatskoj kulprostora svima koji misle drugaije. Svima koji nisu turi bili uspostavljeni izrazito u dva trenutka
punim srcem sudjelovali u proklamiranoj du- dvadesetoga stoljea tridesetih i ezdesetih
hovnoj obnovi, ija je temeljna svrha bila godina. Jedan od problema s kojima se susree
podjarmiti kulturu, uiniti od nje instrument sadanja mlada hrvatska kulturna scena jest u
dravne ideologije, zasnovane na ideji nacio- tome to su uglavnom iz razloga posvemanalnoga i vjerskog jedinstva, etnike i religio- njeg otpora prema svemu to dolazi iz batine,
jer je posljednja dekada upravo batinu ideolozne istoe i podobnosti.
ki postulirala kao jedino dobro prekinute sve
Alternativnom kulturnom scenom devedese- veze i spone unutar hrvatske umjetnike i kultih nazivam zato podruje svih kulturnih i turne tradicije, slomljeni su svi generacijski
umjetnikih inicijativa koje su se meusobno mostovi i svaka generacija poinje cijeli posao
nepovezane odrale mimo dravnog financira- uspostavljanja vrijednosti iz poetka, za sebe.
nja i podupiranja kulture. Rije je zapravo o Kao da prije nita nije postojalo. A to za kultunizu pojedinanih, mogli bismo rei i privat- ru, u ijoj je imanenciji ideja tradicije, nikako
nih projekata (u najboljem smislu te rijei, u ne moe biti dugorono dobro.
kojem privatno uva smisao individualnoga i nezaviNACIONALNA KULTURA
snoga) koji nemaju zajedniki nazivnik u poetiI GLOBALIZACIJA
kom, estetskom ili ideolokom smislu. Takva
definicija alternativne kulture, izvedena iz U Hrvatskoj devedesetih kao da postoje dvije
realnosti, svakako se bitno razlikuje od umjet- kulture, dvije separatne sfere kulture koje se ne
niki koncipirane i socijalno umreene alter- dodiruju, meusobno iskljuuju. Jedini oblik
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

njihova susreta je konflikt, sukob iz kojeg

obje strane izlaze s nepoljuljanim vlastitim stajalitima, dapae, uvjerenije da su upravo one,
i jedino one, u pravu. Jedna je kultura ona koju u nazvati etnocentrikom i neokonzervativnom, upuenom u prolost i autoreferentnom.
Takva je kultura autistika i ksenofobina iako
se, da stvar bude paradoksalna, u ispitivanjima
vlastita mitskog porijekla esto poziva na zajednike korijene s Europom. Moto te kulture
mogli bismo uzeti iz jednoga od nacionalistikih ki hitova s poetka devedesetih: Hrvatska od
stoljea sedmog. Ta je kultura, da budemo precizni, radikalni izvod kulturne politike HDZ-a i
najbolje se oitovala (i jo se oituje) u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo.10
Druga je kultura ona nezavisnih
intelektualaca, pisaca i kritiara, koji su svoje
stavove iznosili u novinama i asopisima kao to
su Feral Tribune, Arkzin, Vijenac, Zarez.11 Ta je kultura suvremena i moderna, pokuava promiljati
sadanjost i prema njoj se odnositi kritiki, ona

je otvorena i eljna komunikacije, svoje dosege

mjeri i usporeuje sa svojim bliim i daljim susjedima. To je kultura prijevoda, kultura dodira, kultura promjene. Ona postavlja pitanja i
ne misli da je uvijek mogue na njih dati tone
odgovore. To je kultura provokacije, a ne
afirmacije.
Te dvije kulture postoje u cijeloj
osnovici hrvatskoga drutva. Na jednoj su strani
oni koji odbacuju sve to dolazi izvana, koji se
odupiru komunikaciji i promjenama. Nije rije
samo o starijim ljudima, to bi se moglo initi
na prvi pogled, ve kao i u nizu drugih zemalja Srednje i Istone Europe o grupi ljudi koji se ne mogu kulturalno adaptirati. Drugu grupu
sainjavaju oni koji bez zadrke prihvaaju sve
to dolazi izvana, preteno mladi, koji se uspjeno adaptiraju zahtjevima novoga vremena. O
tom fenomenu diskutira i Kazimierz Krzysztofek, iz poljskog Instituta za kulturu, koji ga
naziva fenomenom kulturalnog dualizma,12 u kojem
se oituje parelelizam dviju kultura, dvaju su-

10 Hrvatsko slovo izlazi od 1994. godine, kada ga je, uz veliku financijsku pomo drave,
pokrenulo Drutvo hrvatskih knjievnika, kao vrstu duhovne protutee aktivnosti
hrvatskog PEN-a i nezavisnom Vijencu koji je pokrenula Matica hrvatska 1993., za vrijeme
Vlade Gotovca kao predsjednika, budueg voe Liberalne stranke. Hrvatsko slovo je viekratno koristilo rasistiki diskurs i upotrebljavalo govor mrnje. List se, izmeu ostaloga,
financirao direktnim otkupom Ministarstva obrane i tiskao u dravnoj tiskari. Drutvo
knjievnika od 1999. vie se ne potpisuje kao nakladnik.
11 Zarez je pokrenut 1999. godine nakon to je grupa urednika i suradnika napustila Matiin
Vijenac, zbog politikih pritisaka, te razliitih oblika indirektne i direktne cenzure. Sukob
u Matici kulminirao je odlukom uprave da ne dopusti da se na koricama knjige ratnoga
dnevnika Branka Matana Domovina je teko pitanje objavi fotografija muslimanskih logoraa u
hrvatskom logoru Dretelj u Hercegovini. Zarez je pokrenut uz pomo inozemnih fondacija, s namjerom ostvarivanja javnog kulturnog prostora u kojemu e se moi oblikovati
kritiki diskurs i otvarati diskusije na sva pitanja u drutvu.
12 The New Role of the Cultural Factor in the European Processes, Culturelink, special issue:
Dynamics of Communication and Cultural Change. The Role of Networks, Zagreb, 1996.
Re no. 61/7, mart 2001.

68

69

stava vrijednosti. Novi sustav dolazi iz trine

ekonomije i nosi ideju otvorenog drutva, a od
kulture zahtjeva uspostavu kulturalnog trita, koje
je prirodan nastavak trita masovne kulture.
Drugi je sustav stariji, ne prihvaa ideje kulturnog trita i u potpunosti se pouzdaje u sustav
dravne skrbi oko financiranja kulture.
Hrvatska kultura u devedesetim
doista je varirala izmeu ta dva krajnja pola,
jednoga koji je obiljeen trendom globalizacije i
drugoga koji pokazuje sklonost zatvaranju u etnocentrike, samodovoljne koncepte. Mogli bismo rei da je kultura svakodnevnog ivota u
Hrvatskoj prilino univerzalna i globalna:
prosjean hrvatski graanin smatra se osobno
integriranim u Europu putem Barilla tjestenine
i Lotto tenisica. Sklon je, tovie, pravim globalizacijskim i multikulturalnim trendovima jede
kinesku hranu, vozi japanski auto, pije cocacolu i australska vina. Taj i takav graanin sigurno nije idealni itatelj gore opisanog Hrvatskog slova. On ita Rushdieja i Kureishija, prati
europski film, otkauje na Buena Vista Social Club
glazbu. Ali to je s prosjenim hrvatskim umjetnikom i kulturnim djelatnikom? On ivi u rascjepu izmeu elja i mogunosti, svojega znanja
i okolnosti u kojima radi. Nedostatni profesionalni uvjeti proizvodnje naveli su velik broj
mlaih ljudi tijekom devedesetih da u potrazi za
boljim radnim uvjetima napuste zemlju. Filmski snimatelji, plesai, strip-crtai, glazbenici,
operni pjevai, likovnjaci svi oni koji raspola-

u tehnikom umjetnikom vjetinom za koju

nije presudno umijee jezika13 relativno su se
brzo i uspjeno uklopili u nove, najee multikulturalne sredine poput Praga, Amsterdama
ili Amerike.
Pitanje o nacionalnom identitetu
kulture i uvanju/izraavanju nacionalnog identiteta putem kulture danas, meutim, sve vie
dolazi u sredite teorijskih diskusija koje se bave
fenomenima multikulturalnosti i efektima globalizacije na nacionalne kulture. Hrvatska je
kultura devedesetih bila optereena nasljeem
prolosti, ucijepljenom idejom da je tijekom
dugih stoljea upravo kultura bila mjesto/prostor u kome se uvala i prenosila ideja hrvatske
dravnosti, unutarnja bit hrvatske nacije. Duga
stoljea bez drave u pravnom smislu pridonijela su mitologizaciji sfere kulture kao povlatenog
medija za prijenos nacionalne biti i opteretile velik dio suvremene hrvatske kulturne proizvodnje pitanjima prolosti. Jer, hrvatska kultura nikada nije imala pravo baviti se samo sobom, svojim temama, pitanjima poetike i estetike, ve je
uvijek morala brinuti i o onome drugom, odnosno prvom: o tome da uva Jezik, da spaava Povijest, da konstituira Naciju. Gotovo je nevjerojatno kako ta pitanja i danas, ak i nesvjesno, optereuju i najmlae generacije stvaralaca, kojima oficijelna kritika devedesetih nije opratala
bavljenje trivijalnim temama, anrovskim modelima, ve
je stalno nametala interiorizirane zahtjeve da se
svaki proizvod kulture mora baviti pitanjima ko-

13 I glumake zvijezde iz osamdesetih Mira Furlan i Rade erbedija, kao i spisateljice

Dubravka Ugrei i Slavenka Drakuli, uspjele su na temelju svojih izvanserijskih vrijednosti probiti se na inozemnom tritu usprkos poetnom hendikepu stranoga jezika.
Jezik je (odnosno, govor u glumi) neusporedivo vie oteavajui faktor za prilagodbu sredini u kojoj se pie/govori/glumi na drugom jeziku.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

ja su bitna za zajednicu, velikim temama koje se tiu cijele nacije, kao da ivimo u starim ne-vietako-dobrim epskim vremenima.14
Mislim da se kulturalni identitet
ne temelji na nacionalnom identitetu u smislu
etnike pripadnosti. Kulturalni identitet nije
rezultat procesa unifikacije ideja, niti je rezultat
umanjivanja razlika kulturnih, etnikih, jezinih, poetikih, estetikih ve je, naprotiv,
rezultat susreta i uskladitenja, isprepletanja i
zajednikog suivota tih razlika. Hrvatski kulturni identitet, osim toga, od svojih je poetaka
u kasnome srednjem vijeku bio sastavljen upravo od razliitosti, od razliitih kulturnih, vjerskih i jezinih utjecaja. S pravom se o najstarijoj
hrvatskoj knjievnost govori kao o trojezinoj
(staroslavenski, hrvatski, latinski) i tropismenoj
(latinica, irilica, glagoljica), emu se kasnije
pridruuju i talijanski, njemaki, maarski
literarni utjecaji i mjeavine. To nevjerojatnije
zvue zahtjevi suvremenih tradicionalista za
nacionalno i vjerski istom hrvatskom kulturom. Kao to je mnogo toga u hrvatskoj stvarnosti bilo lano, tako je i to neokonzervativno
pozivanje na tradiciju bilo lano, jednako kao to
je i tako konstruirana tradicija zapravo falsificirana tradicija,15 ija vanjska ureenost i povrinska jedinstvenost zapreuju kritiko istrai-

vanje batine, u ivom i otvorenom dijalogu sa

suvremenou.
Ipak, unutarnja multikulturalnost u devedesetim se ouvala u stalnoj napetosti meu regijama, koja se nije dala potisnuti.
Istra i Dalmacija iskazivale su svoju razliitost i posebnost na kulturnom i politikom planu u odnosu na unificirajuu nacionalnu matricu. Te
su napetosti nerijetko bile visoko konfliktne i
jedino je Slavonija, zbog neposredne i dugotrajne ratne ugroenosti, potisnula iskazivanje
svoje kulturalne posebnosti.
Jedan od efekata globalizacijskog
procesa koji se oituje u svijetu, a to je porast
brige i interesa za lokalni i regionalni identitet,
bez sumnje se moe prepoznati u tendencijama
istarske i dalmatinske regije za postizanjem stanovitog stupnja samostalnosti, koji ne treba mijeati s politikim idejama separatizma. U tom
procesu dolazi istovremeno do smanjenja nacionalnih osjeaja vezanih uz nacionalnu dravu i
do porasta nacionalnih osjeaja vezanih uz lokalnu zajednicu.16 Proces lokalizacije nacionalnog identiteta zbiva se, takoer, u analogiji s
generalnim procesom singularizacije identiteta u
vremenu moderniteta, s nestajanjem velikih
pria povijesti i propau totalitarnih ideologija.17 Na njihovu se mjestu pojavljuje pravo

14 O tome dobro svjedoi primjer razvoja knjievnosti kroz devedesete: od patetike

neposrednog reagiranja na rat, preko autobiografskih i dokumentarnih tekstova, do konstituiranja anrovske literature koncem dekade.
15 Nije sluajno da se u naslovu knjige eseja Dubravke Ugrei javlja rije la: u Kulturi lai ona
raspravlja o razliitim oblicima suvremene hrvatske falsifikacije stvarnosti.
16 Usp. Anthony Giddens: The Consequences of Modernity, 1990.
17 O istom procesu svjedoi i pluralizacija religija i vjerskih uvjerenja na Zapadu, porast broja
sekti i mogunost prakticiranja razliitih religija, bez obzira na nacionalnu i/ili rasnu pripadnost.
Re no. 61/7, mart 2001.

70

pojedinca na njegovu vlastitu priu, pravo lokalne zajednice na uspostavljanje zasebnog identiteta. Funkcija lokalnog identiteta nije nuno
u koliziji s osjeajem nacionalnog identiteta:
oni mogu supostojati ili pak lokalni identitet
moe nadomjestiti prazninu nastalu smanjenjem utjecaja nadlokalnog, nacionalnog identiteta.18

71

PRIVATIZACIJA I TRITE:
KULTURNE INSTITUCIJE
KAO SOCIJALNO OSIGURANJE
Proces privatizacije vlasnitva jedan je od temeljnih elemenata gospodarske tranzicije u
Hrvatskoj. Socijalistiki sistem najvei je dio
poduzea imao u tzv. drutvenom vlasnitvu,
to znai da nije postojao nominalni titular,
nositelj vlasnikih prava to nije bila niti drava. U prvoj fazi tranzicije, do kraja lipnja
1992., privatiziran je relativno mali broj drutvenih poduzea, a sva ostala, neprivatizirana,
postala su dravno vlasnitvo, kojim je upravljao Hrvatski fond za razvoj. Iz cjeline kulturnih djelatnosti u toj je fazi privatizirana samo sfera izdavakih poduzea, jer su ona imala
strukturu najsliniju tipinim komercijalnim
poduzeima. Sve drugo kazalita, muzeji, spomenici kulture ostali su izvan procesa privatizacije i u vlasnitvu su drave, pojedinih gradova ili upanija, sve do dananjih dana. Zakon
o privatizaciji nije vodio posebnu brigu o specifinostima kulturnih poduzea i moguim
negativnim efektima privatizacije na podruju

kulture. Stoga je privatizacija izdavakih poduzea zavrila vrlo loe: veina velikih izdavakih poduzea je u procesu pretvorbe vlasnitva
propala, a distributivna mrea knjiara je destruirana. Pokazalo se vrlo brzo da izdavaka
djelatnost u jezino izoliranoj zemlji male itateljske populacije trai kontinuiranu i znatnu
potporu drave, naroito u veim izdavakim
pothvatima, kao to su rjenici, enciklopedije,
sustavna prevodilaka djelatnost. U Hrvatskoj
devedesetih registrirano je u Trgovakom sudu
oko 400 privatnih nakladnika, od ega je samo
stotinjak realno prisutno u izdavakoj djelatnosti. Svi oni posluju na rubu egzistencijalnog
preivljavanja, a naklade knjiga su izuzetno niske: od 500 do 1000 primjeraka za domau
poeziju i prijevode teorijske, humanistike literature, do dvije-tri tisue primjeraka za tzv.
komercijalnu knjievnost i bestsellere.
Drugo podruje u kojemu su se
pokazali najgori elementi privatizacije (korupcija, politiki utjecaji pri prodaji, ortaki ugovori) jest podruje filma i filmske industrije.
Hrvatska kinematografija je vjerojatno najslabije podruje kulturnih i umjetnikih djelatnosti
u devedesetima: nepravilnom privatizacijom
razorena je njezina tehnika infrastruktura
(sluaj Jadran filma, na primjer), a politika se
najdirektnije mijeala u izbor scenarija i autora
kojima e biti dodijeljena sredstva za realizaciju
filma. Ne treba posebno niti naglaavati da su
prioriteti, dakako, bili u podruju nacionalnog jedinstva i povijesnih spektakala, odno-

18 O fenomenu multipliciranja identiteta, na primjeru istarske regije, pie Slavenka Drakuli

u eseju Who is afraid of Europe? Between Xenophobic Populism and Multicultural Citizenship. Izlaganje na
godinjem sastanku europskih kulturnih asopisa pod nazivom Politics and Cultures in Europe:
New Visions, New Divisions, Wienna 9. prosinca 2000.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

sno one vrste filmskih proizvoda koji mogu iz- samo 10 posto dravnih sredstava. Ti podaci saravno sluiti vladajuoj stranci za ideoloku mi za sebe govore kako u Hrvatskoj ne postoje
uvjeti lojalne konkurencije izmeu javnih i pripropagandu.19
vatnih poduzea u kulturi, koji bi omoguili usNakon loeg iskustva s izdavatvom i filmom, u postavljanje slobodnog trita i slobodnih odpotpunosti je zaustavljen proces privatizacije nosa razmjene roba i usluga.
Jedno od vanih pitanja koje
kulturnih poduzea i ustanova te nisu izraeni
nikakvi pravni mehanizmi i zakonski okviri ko- predstavlja kamen spoticanja u diskusijama o
ji bi jamili uspjenu pretvorbu ili barem mo- slobodnom tritu kulture (a vrlo je slina situgli predvidjeti i unaprijed sprijeiti negativne acija i s tritem znanosti) jeste pitanje socijalne
efekte privatizacije. Deset godina uzalud se e- sigurnosti zaposlenih u kulturi. U visokoj mjeri
kao Zakon o knjizi ili osnivanje filmskog insti- postoji otpor prema reviziji steenih prava
tuta, gdje bi strunjaci brinuli o profesional- (npr. glumako zaposlenje je stalno, to znai
nim i producentskim uvjetima filmske proiz- da garantira put od diplome do penzije u istom
kazalitu). Taj otpor dijelom proizlazi iz osjeavodnje.
S druge strane, u istom je razdo- ja za socijalnu pravdu i sigurnost naslijeenog iz
blju u podruju galerijske i kazaline djelatnosti socijalizma, a dijelom je posljedica rastue
registriran znatan niz privatnih inicijativa: os- socijalne nesigurnosti u cijelom drutvu i vinivaju se privatne galerije i privatne kazaline dljive ekonomske marginalizacije sfera kulture.
grupe. Njihov je opstanak ugroen time to od Slina je situacija i u ostalim tranzicijskim zestrane drave moe biti sufinancirana samo nji- mljama Srednje Europe,20 gdje dolazi do rahova programska djelatnost, dok se kulturnim slojavanja umjetnika prema nainu njihova siustanovama u dravnom vlasnitvu financira i tuiranja u socijalnom kontekstu: veu grupu iprogram i plae zaposlenih i tzv. hladni pogon ne, naalost, oni koji se osjeaju razoaranima
(stambeni trokovi, struja, odravanje itd.). to se drava vie ne brine o njima, a manju
Porazni podaci govore o tome kako vie od dvije oni koji nove uvjete kulturne produkcije, bez
treine sredstava koje drava ili grad doznauju cenzure i posvemanjeg dravnog uplitanja,
javnim kulturnim ustanovama ide na troak smatraju izazovom i ansom za uspostavljanje
plaa i hladnog pogona, a u umjetnike progra- vlastite nezavisnosti umjetnike i financijske,
me ulae se maksimalno 25 posto, a ponegdje i autorske i egzistencijalne.
19 Poseban sluaj, koji ne pripada direktno podruju kulture ali ga se ozbiljno tie, jest privatizacija medija, kako novinskih, tako i radija i televizije. To je podruje s vrlo velikim
brojem privatizacijskih afera, koje su tek sada u postupku pravnog procesuiranja.
Najpoznatiji je sluaj Grupo d.o.o., koji pokazuje spregu politikih i medijskih snaga u
namjeri ovladavanja cjelokupnom javnom sferom.
20 O socijalnom statusu umjetnika u postsocijalistikim zemljama usp. Rayna Cherneva:
Cultural Change and the Status of the Artist, Culturelink, 1996.
Re no. 61/7, mart 2001.

72

73

MEDIJI I KULTURA:
SLUAJEVI I EKSCESI
Status kulture u hrvatskom drutvu devedesetih dade se detektirati iz odnosa medija, i dravnih i tzv. nezavisnih, prema kulturnim dogaajima i sadrajima. Osnovna specifinost
medijskog prezentiranja kulture u devedesetima (a to stanje traje, produljeno, i danas) gotovo je iskljuivo tretiranje kulture kao (politikog) sluaja ili (skandaloznog) ekscesa. Kultura ulazi
u medije prvenstveno kao dogaaj koji ima politike aspekte, a ako je jo mogue stvar zainiti
privatnim skandaloznim detaljima, vezanim uz
javne osobe, to bolje. U dnevnim novinama i
politikim tjednicima kulturalne teme mogu
zauzeti neto znatniji prostor ili dobiti prestinu formu intervjua, ne prema svojoj inherentnoj estetskoj vrijednosti nego prema politikim okolnostima vezanim uz dogaaj ili
osobu. Interes za privatno nerijetko je prelazio granicu novinarske etike i podilazio najniim strastima publike, gladne skandala iz
ute tampe. Glumci, pjesnici, pisci, slikari
dobivali bi medijski prostor ovisno o tome jesu li javno iskazali svoje politike stavove i koji
su to stavovi bili. Budui da su mediji devedesetih bili polarizirani politiki, pojednostavljeno gledano u dvije grupacije, u dravotvorne21 medije i nezavisne medije, onda su i
kulturni materijali ulazili u te dvije grupe pre-

ma dvama kriterijima: dravotvorni mediji

prezentirali su dravotvorne umjetnike i reprezentativne manifestacije, dok su nezavisni
mediji davali prostor tzv. nezavisnim intelektualcima i umjetnicima koji se nisu priklonili
HDZ-ovoj vlasti ve su je otvoreno kritizirali.
to je bilo s onima izmeu? Za njih u javnosti
nije bilo mjesta. Devedesete nikako nisu imale
smisla za nijanse i mogunost postojanja meu-prostora. Napetost izmeu vlasti i opozicije u posljednje tri godine toliko je narasla da se
gotovo od svakoga umjetnika/intelektualca trailo direktno i jasno politiko opredijeljenje.
Smatralo se da oni koji ute ili su neopredijeljeni zapravo implicite podravaju opstanak
stranke na vlasti.
Jedan od negativnih efekata takve polarizacije
na kulturnoj sceni ogledao se i u gubljenju vlastitih kritikih naela i kriterija. Ono to smo
poetkom devedesetih osuivali kod HDZ-a, a
to je bila promocija nevrijednih umjetnikih
sadraja u ime dravotvorne i domoljubne
poruke, u drugoj polovici dekade bila je i praksa opozicijskih medija. U nezavisnim, dakle,
opozicijskim glasilima velik se publicitet davao
umjetnikim aktima onih pojedinaca ija je
politika opredijeljenost bila neupitno opozicijska, stavljajui u drugi plan kriterije estetskoga i umjetnike vrijednosti.

21 Termin dravotvornost i pridjev dravotvoran pojavili su se poetkom devedesetih kao

jezini znak za znaenjsku identifikaciju drave i konkretne politike vlasti (tj. HDZ-a).
Onaj tko je bio za HDZ, istovremeno je bio dravotvoran, naime, za hrvatsku dravu, dok
su se oni koji su kritizirali HDZ optuivali da su protiv hrvatske drave jer nije bilo
znaenjske distinkcije izmeu drave i vlasti, a niti izmeu drave i domovine. I umjetnici
i intelektualci su proglaavani dravotvornima bili su to oni ukljueni u projekt tzv.
duhovne obnove.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

Tu je situaciju, vidljivu i u novinama za kulturu, najbolje opisao filozof i politolog

arko Puhovski, rekavi na javnoj raspravi o medijima i kulturi22 da je u Hrvatskoj kritika postala
artificijelna (sama sebi svrhom), a da se umjetnika produkcija podreuje politikim diktatima.
Zdravija situacija i za kritiku i za umjetnost bila bi kad bi se umjetnost bavila umjetnou, a kritika kad bi u svojim analizama analizirala kontekstualne okolnosti, ideoloku optereenost i politike implikacije umjetnikih djela.

BIBLIOGRAFIJA
Culturelink: Dynamics of Communication and Cultural Change. The Role of Networks, (ed. B. Cvjetianin), Zagreb, 1996.
Culturelink: The Cultural Identity of Central Europe (ed. N. vob-oki), Zagreb, 1997.
Giddens, Anthony: The Consequences of Modernity, Stanford University 1990.
Kulturna politika Republike Hrvatske, Nacionalni izvjetaj, Zagreb, 1998.

74

22 Rasprava je odrana u Hrvatskom novinarskom domu u veljai 2000., a transkript

rasprave objavljen u dvotjedniku za kulturna i drutvena zbivanja Zarez u oujku 2000.
Re no. 61/7, mart 2001.