Nekić - Europske Predodžbe o Turskoj" Prijetnji (14.-16. ST.) PDF

UDK 94(4=512.
161)13/15
94(497.5=512.161)13/15
Primljeno: 25. 7. 2012.
Prihvaeno: 29. 10. 2012.
Izvorni znanstveni rad
Europske predodbe o turskoj prijetnji (14.-16. stoljee)
Antun Neki
Put Plovanije 23
23000 Zadar
Republika Hrvatska
E-adresa: ag.nekic@gmail.com
Autor razmatra predodbe o prijetnji koju su Turci predstavljali za kransku

Europu u razdoblju od 14. do 16. stoljea. Predodbe dijeli na one o stvarnoj opasnosti,
simbolinoj prijetnji kranstvu, te sklop predodbi u kojima Turci nisu percipirani
kao opasnost. Predodbe o stvarnoj prijetnji razrauje na temelju percepcije turske
vojne moi; simbolinu prijetnju razmatra na primjeru naina na koji je prostor
jugoistone Europe percipiran u srednjovjekovnoj Francuskoj; a kao posljednje
razmatra predodbe prebjega na tursku stranu, ulazei u ire razmatranje uloge i
funkcije predodbi u oblikovanju drutvene zbilje.
Kljune rijei: predodbe o Turcima; stvarna i simbolina prijetnja kranstvu;

jugoistona Europa; prebjezi, drutvena zbilja
1. Dva pogleda na izvore turske prijetnje i moi

U trenutku dok su Osmanlije 1539. napredovale kroz Poljsku prema Njemakoj
Luthera je udila mirnoa s kojom su njegovi sugraani primali te vijesti te je
zabiljeio kako je Velika (...) nesrea to to mirno posmatramo [Turina] kao
kakvog obinog neprijatelja, kakav bi bio francuski ili engleski kralj.1 Ono to
je razlikovalo francuskog i engleskog kralja od Velikoga Turina, osmanskoga
sultana bila je naravno vjera, koja je Turke2 inila neprijateljem sasvim razli-
1
Jean Delumeau, Strah na zapadu: (od XIV do XVIII veka): opsednuti grad. Sremski Karlovci-Novi Sad:
Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2003., 377.
2
Turska kao geografski i politiki entitet nije postojala sve do kraja Prvoga svjetskog rata, a takav
termin nije bio poznat u osmanskome turskom jeziku, tovie sami Osmanlije u uem smislu (lanovi
dinastije i vladajue klase) rije Turin koristili (su, nap. A.N.) sa pogrdnom konotacijom seljaki,
primitivan i slino Stoga rije Turci koristim pod navodnim znacima, kako bih ukazao na tu inje-
nicu. S druge strane uporaba pojma Osmanlije nije praktina, jer su Osmanlije Europljanima, o ijim je
predodbama i rije, bili poznati upravo kao Turci. Cemal Kafadar, Between Two Worlds: The Constructi-
on of the Ottoman State, Berkeley: University of California Press, 1995.; 4., Metin Kunt, State and sultan
82 Antun Neki, Europske predodbe o turskoj prijetnji
itim, neprijateljem koji je u napadnutih trebao i koji je izazivao reakcije sasvim

drugaije prirode negoli kada je bilo rijei o napadu kakvog kranskog neprija-
telja. Turci su kao muslimani za kransku Europu predstavljali posebnu vrstu
neprijatelja, kojega je njegova vjera islam inila osobito prijeteim.
Turci su upravo kroz prizmu vjere bili najee poimani i prikazivani. tovie,
Turin postaje utjelovljenje islama. Kao to je u srednjemu vijeku obraenje na
islam znailo postati Saracen ili Maur, jednako je tako u razdoblju kasnog
srednjeg i na poetku ranoga novog vijeku obratiti se na islam znailo postati
Turinom.3 U oima europskih krana srednjega i ranoga novog vijeka islam se
poimao kao entitet koji je obiljeavala vea homogenost nego to je to bio sluaj s
kranskim svijetom, te stoga ne udi to je Saracen ili Turin mogao postati
sinonim za muslimana i cijeli muslimanski svijet.4 Izjednaavanje pojmova Tur-
in i musliman/islam posebice je osnailo poetkom 16. stoljea kada Osmansko
Carstvo za Selima I. pripaja istonu Anatoliju i Kurdistan 1515., Siriju i Palestinu
1516., te Egipat 1517.5 Tada gotovo cijeli islamski svijet s kojim je kranska Eu-
ropa imala doticaj preko kopnenih granica iSredozemlja dolazi pod Osmansko
Carstvo te se tada uistinu inilo kako je cijeli islamski svijet pod vlau Velikoga
Turina ime je predodba o homogenome islamu dobila potkrjepu i u dimenziji
politike unificiranosti.
Upravo unutar sklopa takvih predodbi prema kojima su Turci utjelovljivali ho-
mogeni islam Turkci su se promatralo kao posljednja faza viestoljetnog nasr-
taja islama na kranstvo.6 Suoavajui se s nezaustavljivou Turaka i njihovim
uspjesima krani su pribjegavali dvama tumaenjima. Prema prvome od njih
turski uspjesi bili su posljedica kranskih grijeha i nesloge, te neispunjavanja
dunosti koju je nametala ideja kranstva, dok je prema drugom tumaenju
uspjeh Turaka leao u njima samima, odnosno u njihovoj, prvenstveno vojnoj,
snazi i ureenju. Takoer je dolazilo i do preplitanja tih dvaju tumaenja.
1.1. Vizija jednoga turskog zatoenika: kranski grijesi i nesloga

Jedan od najitanijih pisaca 16. stoljea u svoje vrijeme gotovo jednako itan
up to the age of Sulejman: frontier principality to world empire u Sulejman the Magnificent and his age:
the Ottoman Empire in the early modern world, New York: Addison Wesley Longman, 1995., 4.; Vjeran
Kursar, Antimuslimanski karakter protuturskih govora, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 34-35-36
(2004): 29-46.
3
Norman Daniel, Islam And The West: The Making of an Image. Oxford: Oneworld Publications. 1997.,
32.; Eric R. Dursteler, Venetians in Constantinopole: Nation, Identity, and Coexistence in the Early Mo-
dern Mediterranean. Baltimore: The John Hopkins University Press, 2006., 11.
4
Franco Cardini, Europa i islam. Zagreb: Sandorf-Hasanbegovi, 2009., 20.
5
Kenneth M. Setton, Western Hostility to Islam: and Prophecies of Turhish Doom. Philadelphia: Ameri-
can Philosophical Society, 1992., 17.
6
Boidar Jezernik, Uvod: Stereotipizacija Turina, u Imaginarni Turin, Beograd: Biblioteka XX vek,
2010., 14.
Povijesni prilozi 43., 81-118 (2012.) 83
kao i Martin Luther Bartol urevi pripadao je struji koja je uspjeh Turaka
drala posljedicom kranskih grijeha i nesloge, ali se u svom zagovaranju pokre-
tanja rata protiv Turaka dotaknuo i njihove vojne sile usporeujui ju s kran-
skom vojskom.7 Upozoravajui na kontradiktornost urevievih stavova prema
Turcima, Davor Duki zakljuuje kako ne treba kod urevia traiti vrijedno-
sno jedinstvenu i koherentnu, usustavljenu sliku Turaka, te svoje zapaanje pot-
krepljuje upravo primjerima u kojima se turska vojska usporeuje s kranskom
vojskom.8 Tako D. Duki citira primjere iz posljednjega poglavlja (Nagovor protiv
Turaka) gdje urevi najprije omalovaava tursku vojsku (odnosno istie vrline
kranskih vojska), potom je hvali usporeujui je s kranskom vojskom, da bi
potom opet omalovaavao turske vojnike.9 Iako naizgled kontradiktorni, ure-
vievi iskazi poivaju na uvjerenju kako su kranski porazi posljedica kranskih
grijeha, te je potrebno u tome kontekstu razmatrati urevieve stavove o Tur-
cima. Unutar takvoga konteksta usporedbe turske vojske s kranskim vojskama
poprimaju daleko koherentniju sliku, a slijed urevieva razmiljanja naglaen
je i redoslijedom iskaza, koji upuuje na jasno strukturiranu cjelinu.
Na samome poetku posljednjega poglavlja B. urevi nabraja vrline krana,
prednosti koje kranska strana ima zahvaljujui boljem naoruanju, te velia
kvalitete krana usporeujui ih s manama turske vojske:
Nadalje, iako smo od njih bolji jakou tijela i darovima duha a to se
smatra silnim orujem za razbijanje neprijatelja ipak na svim stranama tuku
oni nas, da je Bogu plakati. Ima li to odvanije od Ugra? Krupnije od Nijemca?
Vilastije od Francuza? Stamenije od panjolca? Umnije od Talijana? Krepkije od
Poljaka? Da o ostalim narodnostima i ne govorim: darovi su duha u njih ili bolji,
ili bar jednake vrijednosti!
A opet, ako uzmemo priroena svojstva duha da li itko manje od Ugra mari za
rane i pogibli? Ima li to ponositije od Nijemca? Umjenije od Talijana? ednije
slave od Francuza? Lukavije od panjolca? A ini se da i samo i jedno od toga
moe donijeti pobjedu, ili njoj pridonijeti. esto biva da sama odvanost, bez
drugih sila, esto plementina duha, esto umnost, esto ona neutoljiva e za
slavom, esto lukavtina: pa ipak koje li bijede! i kraj tolikih pobjednikih
svojstava, pobjeda nam izmie!
Pogleda li, nadalje, bojnu spremu i naoruanje po njihovim rodovima, ini se
da smo na mnogo naina izvrsniji od Turaka. nae su iznaae topovi, nai su
toliki rodovi tekog naoruanja. A oni Perzijanci idu u rat goloruki, ili napola
7
Za ocjenu urevieve popularnosti vidi: Kenneth M. Setton, Western Hostility to Islam, 30.
8
Davor Duki, Sultanova djeca: predodbe Turaka u hrvatskoj knjievnosti ranog novovjekovlja. Zadar:
Thema, 2004., 36-37., a na logiku kontadikciju upozorava i Z. Blaevi: Zrinka Blaevi, Osmanisti-
ki diskurs kao polje de/stabilizacije kulturnih inskripcija Drugoga, Kolo XVI, 2 (2006): 229.
9
Davor Duki, Sultanova djeca, 36-37.
goloruki; oni imaju lukove, a mi samokrese, to e rei mi munje, a oni strelice

to su nemone probiti tvrdi ovoj obrambenog oruja, dok gotovo i nema te hridi
koja bi odoljela topovima, odnosno bojnim strojevima krana. Imaju, dodue, i
muslimani svoje topnike, ali su im malobrojniji i neupueniji.
A kakve pak to, zaboga, narode vuku sa sobom u ratni pohod? Scite i Traane, u
kojih nema ni umnosti Talijana ni poduzetnosti panjolaca, ve neka neljudska
sirovost, neupuena i glupava. K tima dolazi Grk koga je kukaviluk upropastio,
Azijat do sri iskvaren razuzdanou. Egipanin jednako ukopljen duhom i tije-
lom, Arapin suncem spren, majuan i beskrvan.10
No, slika kranske vojske koju urevi ovdje daje jest idealna slika, slika onoga
kako bi stvari trebale izgledati, iskaz potencijala koji postoji na kranskoj stra-
ni no potencijala koji je trenutno nemogue ostvariti upravo zbog grijeha, zbog
trulosti u koju je zapalo kranstvo. Stoga urevi pristupa opisivanju stanja kr-
anstva kakvim ga on vidi, tunoj realnosti koja stubokom odudara od idealnog
kranstva kakvo urevi prieljkuje i kakvo je prije toga opisao:
Seljak je i dan-danas odan i neudoredu i stranarenju; graanin je varalica
i pohlepnik, poglavarstva izgldaju nagrade, vole mito i pristrana su; plemstvo je
odano rasputenosti, nemaru, neslozi i bahatosti. Vojnik pak trai u ratu samo
plau i plijen, svejedno mu je tko e nadvladati, za svoje je jednako pogibeljan kao
i za neprijatelja. Crkveni ljudi jedva da imaju ita crkvenog; osim crkvenog sjaja,
nije im stalo ni do svetosti, ni do pobonosti, ni do uenosti, kao to bi trebalo.11
Rezignaciju zbog stanja kranstva urevi ne otkriva samo u posljednjemu
poglavlju nego se ona provlai na nekoliko mjesta, a u jednom sluaju izriito je
popraena negativnom usporedbom krana s Turcima i njihovim ponaanjem.
Tako u prii o huljenju Boga urevi izriito naglaava:
Turci iskazuju silno potovanje Muhamedovim predajama i propisima. Sto-
ga, ne samo da ne hule na Boga kao to nai obiavaju huliti, nego dapae, ako
nau bilo kako ispisan ulomak gdje lei na tlu, podignu ga i vie puta poljube,
zatim ga stave u kakvu zidnu pukotinu i zagrade: grijeh je, kau, nogama gaziti
zapis koji sadri Boje ime i Muhamedov zakon. I nitko se ne usuuje kraninu,
odnosno pripadniku druge vjere ili religije prodati Kuran ili druge njihove spise:
ne ele da oni budu baeni, pogaeni ili doticani neistim rukama, jer bi inae to
platili glavom. Zato moemo rei da su u tom pogledu dosta bolji od nas.12
Ovaj prikaz bogobojaznosti Turaka prava je suprotnost slici to se moe iitati
iz dogaaja koji je uslijedio na kraju rasprave s nekim zakonoznancem muhame-
10
Bartol urevi, Knjiica doista vrijedna da je kranin proita iznosi grau o Turcima kako su me
zarobili i odvukli u Tursku, Croatica bibliografije 27 (1980): 144-145.
11
urevi, Knjiica, 145.
12
urevi, Knjiica, 108-109.
danske sljedbe u ugarskome gradu Varadu koju opisuje u poglavlju Prikaz raspra-
ve s Turinom, te s prije citiranim odjeljkom.13 U trenutku dok je urevi dervia
upuivao u kranske tajne i ispravljao njegova kriva miljenja u crkvu ulaze psi
i prljaju oltarno ruho, to izaziva zgraanje kako kod urevia tako i kod nje-
gova sugovornika.14 Da bi se ispravno protumailo ovo oskvrnue svetoga mjesta
treba se vratiti na poetak rasprave s Turinom gdje urevi opisuje kako se
morao prihvatiti rasprave budui se niti jedan od sveenika koji se nalazio u Va-
radinu nije htio prihvatiti obrane kranskoga imena i vjere te je ta dunost pala
na njegova lea.15 ureviev napad na kranski kler, a ini se kako se urevi
na cijeli dogaaj osvre piui s visoka, s osjeajem nadmoi nekoga tko se nakon
toliko vremena provedenoga u ropstvu pod nevjernicima nije odrekao vjere Kri-
stove, ponavlja se i na kraju rasprave kroz detalj sa psima. Nemarno sveenstvo
koje se boji stati u obranu kranske vjere i uenja nije dostojno svoga poloaja i
uloge, te doputa da se crkvom smucaju psi potpuno zanemarujui svoju dunost.
Umjesto da budu predvodnici obnove koja bi donijela pobjedu nad Turcima oni
doputaju da crkve zjape prazne, da se njima smucaju psi, umjesto da bude puna
pastve (kao na urevievom suoavanju kada se sakupilo mnotvo ljudi obaju
spolova) koju je potrebno izvesti na pravi put.
Upravo u ovome kontekstu propasti kranstva bez uzdravanja vjere i pridr-
avanja kranskoga morala i vrednota izrie se pohvala turskoj vojsci u uspo-
redbi s kranskom:
I tako vuemo malobrojnu, i to iskvarenu vojsku protiv tolikih gomila ne-
prijatelja u kojih vlada izvrsna stega. Jer Turin ostavlja svoje poroke kod kue,
dok ih kranin nosi sa sobom; u turskom taboru nema nikakvih naslada; samo
oruje i prijeko potreban ive, a u taborima krana rasko i svakojake zalihe za
razuzdanost, vea je gomila bludnica nego momaka. Ugrin hajdukuje, panjolac
pljaka, Nijemac pijani, eh hre, Poljak zijeva, Talijan bludi, Francuz pjeva,
Englez se prederava, kot gozbari: vojnika kog bi resilo vojniko dranje jedva
e ikojeg nai. Zar se onda treba uditi da pobjeuju oni u kojih je trijeznost,
tedljivost, budnost, vjernost i najstroi posluh? to ostaju kratkih rukava oni
koje neprijatelj zatekne u lutanju, u pljaki, pri piu ili kod bludnice, odnosno pri
drugim i gnusnim opainama?16
Dakle, iako naizgled nekoherentno urevievo izlaganje ima vrlo jasan logiki
slijed. Prva toka jest idealna slika kranstva i kranske vojske, no slika koja da-
leko odudara od trenutne stvarnosti, koja ini drugu toku, i koja je previe opte-
reena grijesima i moralnom dekadencijom u koju je kranstvo upalo, i to svaka
13
14
15
16
pora kranskoga drutva: seljatvo, graanstvo, inovnitvo, plemstvo, vojska i

sveenstvo, prema urevievoj taksonomiji. Unutar prve toke turska vojska
izgleda nemono pored kranske, no, naravno, to je samo ono to urevi pri-
eljkuje. Stvarnost kakvom ju urevi vidi daleko je tea i u njoj turska discipli-
na odnosi pobjede nad manama krana, a stanje e biti takvo sve dok ne doe
do promjene na kranskoj strani vratiti se Kristu kako bi se on vratio nama. U
tome kontekstu i ocjena turske vojske sasvim je razliita. Usporeena s idealnom
kranskom vojskom turska je vojska kukavika, razuzdana, ukopljena, majuna
i beskrvna, dok trenutno pored mana kranske vojske turska disciplina zrai
sjajem pobjednika. Iz toga proizlaze i kontradiktornosti u urevievim stavo-
vima prema Turcima, a predodba o Turcima mijenja se ovisno o prizmi kroz
koju urevi gleda kroz sliku idealnoga ili onu dekadentnog kranstva. No,
kada bi se krani samo vratili Bogu Turci unato svoj disciplini ne bi imali anse
protiv kranske vojske, koja bi zahvaljujui pravoj vjeri i prirodnoj snazi odnijela
pobjedu nad nevjernicima.
I sljedei ureviev iskaz, koji D. Duki citira kako bi ukazao na kontradiktor-
nost urevievih stavova prema Turcima takoer posjeduje logiku i koheren-
tnost, koja izvire iz urevieva osobnog iskustva:
Ja sam i sam tijekom trinaest godina vlastitim iskustvom utvrdio da su Turci
silno hrabri protiv onoga koji bjei, a da su pred napadaem plaljivi kao zeevi.17
Iako se ova izjava moe promatrati u vidu kriarske propagande kao nain da
se vladari kojima je ta poruka bila upuena potaknu na djelovanje protiv Turaka
ona ne poiva samo na tome cilju nego iz nje progovara urevievo osobno
iskustvo, odnosno iskustvo rata u Perziji koje je, izgleda, ostavilo dubok dojam na
urevia. Pratei gospodara na pohod u Perziju urevi je bio dio turske ek-
spedicije koja je doivjela poraz, i u kojoj je svjedoio bijegu turske vojske koja je
uslijed iznenadnih napada Perzijanaca jedva izvlaila ivu glavu.18 Tu je urevi
doivio ono to je malo Europljana njegova doba moglo iskusiti, vidjeti Turke
potuene, i to potuene od Perzijanaca koji po ureviu, u usporedbi s orujem
koje je kranima stajalo na raspolaganja, goli polaze u rat, oboruani lukom i
strijelom. Otuda i urevieva ocjena Turaka, koji se pretvaraju u plaljive ze-
eve kada se nau pred napadaem.
Stoga, iako vrijednosna slika Turaka kod urevia nije jedinstvena te je pod-
lona kontradikcijama, nain na koji su ti sudovi nastajali i nain na koji su ur-
evieva iskustva pretoena u pisani tekst zapravo otkriva koherentnost i usustav-
ljenost u razmiljanju. I u trenucima dok omalovaava Turke kao i dok im dijeli
komplimente, urevi to radi na temelju jasno logiki strukturiranoga slijeda
razmiljanja, slijeda koji je poivao na njegovome osobnom iskustvu, kako onom
17

18
pod turskim zarobljenitvom, tako i na onome emu je svjedoio nakon bijega

i povratka u svijet zapadnoga kranstva. Takoer, urevievi tekstovi otkriva-
ju nam ga kao pripadnika one struje krana koja je uspjehe Turaka sudila na
osnovu kranske strane, odnosno struje koja je, iako nije mogla zaobii tursku
vojnu silu, turske uspjehe tumaila kao posljedicu kranskih grijeha i nesloge.
1.2. Jedan pogled iznutra na turske uspjehe

Jednako impresioniran turskom disciplinom i organizacijom poput urevia
bio je i Ogier Ghiselin de Busbecq, habsburki carski ambasador u Konstanti-
nopolu od 1554. do 1562. No, po pitanju dvojbe lei li uspjeh Turaka u grijehu i
neslozi krana ili u stvarnoj snazi Turaka, de Busbecq zauzima razliito staja-
lite od urevia, iako se ni de Busbecq ne libi upozoriti na mane kranstva,
posebice kranske vojske. U etvrtome pismu svojih Turskih pisama (The Tur-
kish letters) de Busbecq branei (ne)uspjehe svoga gospodara cara Ferdinanda
u ratovanju s Turcima u Ugarskoj navodi kako je u ocjeni neijih rezultata u
obzir potrebno uzeti vlastitu snagu te prirodu i resurse neprijatelja.19 Usporeu-
jui koje su mogunosti stajale na raspolaganju Ferdinandu, a koje Sulejmanu,
taj ogled kod de Busbecqa poprima crtu sukoba Davida i Golijata; s jedne strane
stoji kranska vojska s 25do 30 tisua pjeaka i malenim brojem konjanika, a s
druge strane dvjesto tisua konjanika i iskusno tursko pjeatvo.20 Iako s dozom
apologije u ocjeni Ferdinandove vladavine de Busbecq uzima tursku vojnu silu
kao mjeru stvari, odnosno rezultate koje na bojnom polju postiu Habsburgovci
promatra kroz prizmu turske moi, a ne grijeha i mana kranstva, iako i njih
istie. No, da nije rije o pukoj apologiji nego o de Busbecqovoj stvarnoj procje-
ni turske moi svjedoe i duboke impresije koje na njega ostavlja svaki susret s
turskim ratnim strojem, a posebno disciplina koja vlada u turskome kampu i
koju istie u nekoliko navrata.21 Opisujui umjenost s kojom Turci osiguravaju
logistiku potrebu za osiguravanje potreptina na kampanji, te njihovu umjerenost
i izdrljivost de Busbecq zakljuuje:
Sve ovo pokazat e ti s kakvom se strpljivou, umjerenou i tedljivou
Turci bore s problemima koji ih pritiu, ekajui bolja vremena. Koliko su ra-
zliiti nai vojnici, koji na kampanjama preziru obinu hranu i oekuju slasna
jela () i detaljne obroke. Ukoliko im se to ne osigura bune se i uzrokuju svoju
propast; no ak i ako se opskrbe svejedno se upropauju. Jer, svaki je ovjek
svoj najgori neprijatelj i nema veeg neprijatelja od svoje neumjerenosti, koja ga
ubija ukoliko je neprijatelj prespor za to. Strepim kada pomislim to budunost
19
Ogier Ghiselin de Busbecq, The Turkish letters of Ogier Ghiselin de Busbecq: Imperial Ambassador at
Constantinopole 1554-1562. Baton Rouge: Louisiana State University Press, 2005., 238.
20
de Busbecq, The Turkish letters, 240.
21
de Busbecq, The Turkish letters, 108-114, 144-147, 150.
mora donijeti kada usporedim turski sustav s naim; jedna vojska mora prevla-
dati a druga mora biti unitena, jer sigurno je da obje ne mogu ostati itave. Na
jednoj su strani resursi monoga carstva, nenaruene snage, iskustvo i praksa u
borbi, iskusni vojnici, navika na pobjedu, izdrljivost, zajednitvo, red, discipli-
na, umjerenost i budnost, a na naoj je strani javno siromatvo, privatni luksuz,
naruene snage, slomljeni duh, nedostatak izdrljivosti i uvjebanosti; vojnici su
neposluni, asnici pohlepni; prema disciplini vlada prezir; a rairena je razuzda-
nost, lakoumnost, pijanstvo, i razvratnitvo; i, to je najgore, neprijatelj je navikao
na pobjedu, a mi na poraz. Moemo li sumnjati kakav e biti ishod?22
Iz ovoga citata razvidno je kako i de Busbecq i urevi vrlo slino opisuju stanje
kranstva, no ta slinost ne smije zavarati. Iako takvo stanje kranstva utjee na
ishod sukoba s Turcima to de Busbecq jasno daje do znanja, on se za razliku
od urevia daleko vie bavi samim Turcima, dok je fokus urevia usmje-
ren na kranstvo te njegove grijehe i neslogu. De Busbecq niti na jednome mjestu
ne sugerira moralnu i duhovnu obnovu kao lijek za pobjedu nad Turcima iako
ni on nije lien kranskoga sentimenta.23 Kada upozorava kranske vladare na
opasnost koju Turci predstavljaju on ne poziva na slogu i ispunjavanje kran-
ske dunosti nego im trijezno sugerira kako je najbolji lijek za Turke izgradnja
dovoljno vrstih fortifikacija i tvrava.24 Dakle, iako je de Busbecq u nabrajanju
kranskih mana usporeujui ih s Turcima vrlo blizak ureviu on u prvi
plan ipak stavlja Turke kao to to svjedoi ocjena Ferdinandove uspjenosti.
Time je pozornost prebaena s kranskih grijeha i nesloge na snagu samih Tu-
raka iako je prizor discipline u turskome kampu morao izazvati rezignaciju nad
onim to se moglo zatei u kampu kranske vojske. Moda bi razliku u ure-
vievim i de Busbecqovim stavovima trebalo traiti i u njihovom vlastitom isku-
stvu. Dok je urevi svjedoio porazu Turaka u Perziji kod de Busbecqa se
moe primijetiti osjeaj inferiornosti nastao uslijed niza poraza od Turaka. Na
vie mjesta de Busbecq istie kako Turci posjeduju pobjedniki mentalitet te
se u skladu s njime i ponaaju, dok su krani navikli da budu pobijeeni i osvo-
jeni.25 Tako je urevi, koji se uvjerio u to da Turci nisu nepobjedivi, mogao
optimistinije gledati na budunost i pozornost usmjeriti na kransku stranu,
dok je de Busbecq drao kako budunost nee biti toliko svijetla, posebice nakon
to se i osobno mogao uvjeriti u sve prednosti Osmanskoga Carstva.
2. Turci kao simbolina prijetnja

No, bez obzira kojoj od ovih dviju struja pripadali krani su u Turcima vidjeli
prijetnju. Naravno, ta prijetnja nije u cijelome kranstvu percipirana na jednak
22
de Busbecq, The Turkish letters, 111-112.
23
24
25
de Busbecq, The Turkish letters, 78, 112, 114, 171.
nain nego je bila geografski i vremenski uvjetovana. Iz te dvostruke uvjetova-

nosti slijedio je i nain na koji su se Turi promatrali kao stvarna ili simbo-
lina prijetnja, a gdje je ugroenost zajednike kranske religije, a ne izravna
teritorijalna ugroenost predstavljala temelj te prijetnje. Granica izmeu stvarne i
simboline prijetnje bila je fluidna, te se od 14. do 16. stoljea s osmanskim uspje-
sima pomicala na utrb simboline i sve vie postojala stvarna, kao to svjedoi
pomicanje antemurale christianitatis koje je oznaavalo granicu kranstva. No,
ocjena prijetnje kao stvarne ili simboline nije bila geografski odreena samo
najoitijim geografskim elementom, odnosno prostornom udaljenou nego je
ovisila i o percepciji drugih elemenata toga prostora. Drugim rijeima, ne radi se
samo o tome je li taj prostor percipiran kao prostorno udaljen ili blizak, ime bi se
odredio stupanj ugroenosti nego valja imati na umu kako se uz taj prostor veu
(i veu li se) i druge karakteristike koje odreuju na koji e nain taj prostor biti
percipiran. U konkretnome sluaju osmanskoga irenja europskim kontinentom
te su pretpostavke vane i u razgraniavanju stvarne i simboline prijetnje, ali ne
samo u njihovu razgraniavanju nego i u oblikovanju svake od tih dviju predod-
bi. Stoga slijedi kako je u ispitivanju stvaranja predodbi o stvarnoj i simbolinoj
prijetnji, koju su Turci predstavljali, vano vidjeti i na koji je nain percipiran
prostor jugoistone Europe kojim su se Turci irili. Takoer, kao to je reeno,
ono je vano i u samome oblikovanju predodbi, kako o stvarnoj, tako i o simbo-
linoj prijetnji. Ovdje e biti ispitano oblikovanje jedne o tih dviju predodbi, one
simboline naina na koji je u zapadnoj Europi, odnosno Francuskoj, percepcija
jugoistone Europe26 koja je oblikovana prije, ali i nakon turskih osvajanja toga
podruja utjecala na stvaranje predodbe o prijetnji koju predstavljaju Turci te
kako su sama turska osvajanja mijenjala percepciju toga prostora.
2.1. Descriptio Europae Orientalis percepcija jugoistone Europe u

kraljevstvu Francuske u 14. stoljeu
Znanje i podatke o jugoistonoj Europi dostupne u srednjovjekovnoj Francuskoj
najtonije je opisati kao oskudne, a upravo je to i jedan od razloga sastavljanja
djela Descriptio Europae Orientalis, plod rada anonimnog autora iz 1308.27 Za
potrebe ove rasprave nije neophodno dublje ulaziti u pitanje autorstva ovog rada
nego je od vee vanosti naglasiti kontekst u kojemu samo djelo nastaje, to u
krajnjoj mjeri odreuje njegov karakter i sadraj te kakva je bila rasprostranjenost
samoga djela kako bi se uope odredio prostor u kojemu je Descriptio Europae
Orientalis inio okosnicu znanja o jugoistonoj Europi i u konanici kako je u
djelu prikazan prostor jugoistone Europe.
26
Pod prostorom jugoistone Europe podrazumijevam prostor koji se u 15. i 16. stoljeu nalazio pod
Osmanskim Castvom.
27
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis. Cracoviae: Sumptibus Academiae Litterarum, 1916.
Nastanak djela Descriptio Europae Orientalis vee se uz planove osvajanja, to jest

vraanja Konstantinopola Karlu Valoisu, bratu francuskoga kralja Filipa IV., koji
se zahvaljujui enidbi s Chaterine de Courtenay, neakinjom posljednjega cara
Latinskoga Carstva Balduina II., smatrao legitimnim carem Konstantinopola. No,
kao to se iz samoga djela Descriptio Europae Orientalis vidi, vraanje Konstan-
tinopola iz ruku uzurpatora (iz perspektive zapadnih krana) trebao je biti
samo prvi korak u obnavljanju pune veliine carstva, to je podrazumijevalo i
osvajanje veega dijela jugoistone Europe, svega onoga to je Bizant neko na
svome vrhuncu obuhvaao. U trenutku stvaranja tih planova to su nepravedno
drali nevjerni shizmatici koje je trebalo poraziti, a za to se i iznosi plan pre-
ma kojem je u tomu pothvatu trebala sudjelovati i nova dinastija na ugarskome
prijestolju Anuvinci. Plan za ostvarivanje ciljeva iznesen u Descriptio Europae
Orientalis bio je vrlo jednostavan nakon to bi osvojio Konstantinopol Karlo
Valois krenuo bi s juga, dok bi sa sjevera krenuo Karlo Robert, te bi se dvije voj-
ske spojile nakon to bi porazile nevjerne shizmatike.28 No, izmeu ostalog, na
putu takvim planovima stajao je i nedostatak znanja o onome to bi kriare na
takvom pohodu oekivalo, odnosno prostor izmeu Konstantinopola i Ugarske, a
u iremu smislu i prostor cijele istone Europe, koji je bio nepoznanica i upravo u
tome kontekstu nametnula se potreba pisanja takvoga djela.29 Ta potreba svjedoi
kako je znanje o jugoistonoj Europi u srednjovjekovnoj Francuskoj uistinu bilo
oskudno, te je taj zadatak povjeren nekome tko je baratao s dovoljnom koliinom
informacija kako bi pruio podatke potrebne za takav pothvat.
to se tie same rasprostranjenosti djela, do danas je sauvano pet rukopisa Des-
criptio Europae Orientalis, od kojih se tri uvaju u Parizu, jedan u Poitiersu i jedan
u Leydenu.30 Analizom sauvanih rukopisa Olgierd Grka je zakljuio kako su
pored pet sauvanih (uz originalni prvi rukopis) postojala jo tri rukopisa, ime
se ukupan broj rukopisa Descriptio Europae Orientalis penje na brojku od ukupno
devet rukopisa. Najstariji je, naravno, onaj iz 1308. godine, dok je najmlai pisan
izmeu 1410. i 1430. godine. Svi sauvani primjerci Descriptio Europae Orientalis
nalaze se unutar kodeksa koji su tematski povezani temom Istoka, od Svete Ze-
mlje, Male Azije, te istone Europe i koji su oito sainjavali fond znanja koji je u
srednjovjekovnoj Francuskoj bio dostupan o tim podrujima. Rasprostranjenost
rukopisa, ali i krug oko Karla Valoisa za koji je djelo pisano, navodi na zakljuak
kako je podruje dananje sredinje i sjeverne Francuske, Belgije i Nizozemske
prostor na kojemu je Descriptio Europae Orientalis sluio kao izvor znanja o jugo-
istonoj Europi. Naravno, nemogue je tvrditi kako je dotok novih informacija na
taj prostor nakon toga zaustavljen, posebno s obzirom na nikopoljsku vojnu, no
28
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, 42-43.
29
ire okolnosti konteksta u kojem nastaje djelo u uvodnoj studiji: Anonymi, Descriptio Europae Orien-
talis, XXIX-XXXIX.
30
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, XXXIX-IL.
prepisivanje rukopisa i broj istih navodi na zakljuak kako je Descriptio Europae

Orientalis inio vaan izvor znanja o jugoistonoj Europi. tovie, kao to e se i
vidjeti iz daljnjeg izlaganja, odnos prema jugoistonoj Europi kakav karakterizira
sadraj Descriptio Europae Orientalis u kasnijemu razdoblju nee se promijeniti u
svojoj sri, iako e s dolaskom Osmanlija doivjeti neke promjene.
Nakon to je utvreno odakle se gleda na jugoistonu Europu, valja vidjeti i na
koji se nain jugoistona Europa promatra i kakvu sliku o njoj stvara anonimni
autor Descriptio Europae Orientalis. U prvom reda treba istaknuti kako autor na
tipian srednjovjekovni nain svijet dijeli na tri dijela: Aziju, Afriku i Europu.31
Unutar takve podjele dalje ide podjela same Europe, gdje je oigledno, makar to
autor ne radi eksplicitno, kako se ona dijeli na dva dijela: zapadni i istoni. Nada-
lje, unutar Europae Orientalis autor ubraja Konstantinopol (imperium Constan-
tinopolitanum), Albaniju (Albania), kraljevstvo Rake (regno Rasie), Bugarsku
i Ruteniju (Bulgaria et Ruthenia), Ugarsku (Vngaria), Poljsku (Polonia) i eku
(Boemia). No, to nije jedina kategorizacija i podjela koju autor radi. Pored podjele
na zemlje koje se nalaze unutar Europae Orientalis autor radi i podjelu prema re-
ligiji, odnosno prema pravovjerju, na temelju ega se i stvaraju planovi o pohodu
protiv nevjernih shizmatika. Meu takve autor ubraja Grke, odnosno podruje
koje ubraja u carstvo Konstantinopola, a koji su i krivi za irenje shizme: Raku
koja se nalazi pod kraljem Uroem, dok se Srbija nalazi pod kraljem Stefanom
koji je katolik. Bugarsku i Ruteniju te Albaniju koja se nalazi na razmeu izmeu
krivovjerja i pravovjerja Albanci niti su isti shizmatici niti isti katolici, no uz
pomo Boje rijei, a zahvaljujui njihovoj prirodnoj sklonosti Latinima, mogli bi
postati pravovjerni krani.32 Na drugoj strani podjele nalaze se katolike zemlje
Ugarska, Poljska i eka.33 Podjela prema pravovjerju ima snane reperkusije na
nain na koji autor promatra prostor Europae Orientalis, a uz tu percepciju usko
su vezani i planovi za kriarski pohod. Dapae, anonimni autor djela uzima krite-
rij pravovjerja kao najvaniji u svome prikazu i odnosu prema zemljama Europae
Orientalis. Da ta podjela ini najvaniju razdjelnicu, vidljivo je iz prilagoavanja
pretenzija legitimnoga cara Konstantinopola, odnosno naina na koji autor ne-
iji legitimitet ocjenjuje na temelju pravovjernosti. Nekoliko puta u tekstu autor
istie kako je neija vlast nelegitimna, to za sobom povlai postavljanje zahtjeva
za uspostavom vlasti legitimnoga nasljednika, Karla Valoisa. Prvi put autor to
istie kada spominje tadanjega trenutnog bizantskog cara Andronika II., navo-
dei kako je bio roen prije negoli je njegov otac Mihael Paleolog uzurpirao za
sebe vlast nad carskim Konstantinopolom.34 Drugi sluaj u kojemu autor istie
prava grkoga cara (naravno, podrazumijevajui Karla Valoisa) tie se otoka koje
31
32
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, 24, 30-31, 41, 28-29.
33
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, 52, 57-58.
34
autor ubraja meu Ciklade gdje istie kako oni jesu i moraju biti u posjedu gr-
koga cara.35 Piui o Albaniji autor takoer naglaava kako ona po pravu pripada
Bizantu.36 Nabrajajui bizantske posjede autor takoer zakljuuje kako je za vri-
jeme snanih careva iz Konstantinopola i Dalmacija, koja se protezala na tri dana
hoda od Venecije te su joj bile pridruene i druge provincije, osobito Raka, Srbija
i Hrvatska, potpadala pod vlast Bizanta.37 Time autor zaokruuje legitimni teri-
torij Bizanta, koji mu po pravu pripada i kojim bi se obnovila mo i slava neko
monoga carstva, naravno pod vlau Latina. No, nabrajajui podruja koja su
cilj obnove vlasti cara u Konstantinopolu autor ne nabraja dio Dalmacije za koji
kae kako ga je osvojila Ugarska, niti se kao meta vojne navodi Albanija za koju
postoji potencijal prelaenja na pravovjerje i dio koje dri knez Tarentuma.38 Na-
protiv, legitimitet vlasti nad tim podrujem ne dovodi se u pitanje, nego se nelegi-
timnim uzurpatorima karakteriziraju shizmatici koji vladaju Konstantinopolom,
Bugarskom, Rutenijom i Rakom, ime se granica izmeu legitimiteta i uzurpacije
odreuje na kriteriju pravovjerja. To samo potvruje kako je istona Europa, iako
izdvojena i suprotstavljena zapadnoj, isto tako podijeljena na dva dijela onaj pra-
vovjerni i onaj shizmatiki i kako ta podjela odreuje razliit pogled i odnos
prema njima. Pritom je vano istaknuti kako prostor koji do sredine 16. stoljea
osvajaju Osmanlije uvelike korespondira s onim to kod autora Descriptio Europae
Orientalis predstavlja shizmatiki dio Europae Orientalis, uz iznimku Ugarske.
Razlika povuena razdjelnicom pravovjerja vrijedi i u predodbi o stanovnitvu
Europae Orientalis, osobito kada je u pitanju vojna vjetina. Ratne vjetine shi-
zmatikih naroda ocjenjene su kao iznimno slabe u usporedbi s vojskom grofa
Valoisa, te ih anonimni autor karakterizira kao slabe i nesposobne, nemuevne
i nevine oruju. Tako car u Konstantinopolu trpi poraze od Turaka zbog svoje
nemoi, budui su Grci nemuevni i nevini oruju, no autor ipak naglaava kako
su Grci podmukli i lukavi prevaranti te je ipak potreban oprez.39 Razlog za oprez
nuan kod Grka, prema autoru, oito je nepotreban kada su u pitanju Srbi budui
bi jedan dobar u oruju mogao nadvladati njih pedeset (Srba).40 Slina ocje-
na o ljudima nevinima oruju prikladna je i za Bugare, koji nisu ratoborni niti
imaju iskustva u oruju.41 Kao kontrast vojnoj moi shizmatika suprotstavljaju
se mone katolike zemlje, u prvome redu Ugarska.42 Ugarski vojnici opisani su
35
36
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, 28.
37
38
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, 20-21, 26.
39
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, 6-7, 23-24.
40
41
42
Jedina iznimka meu pravovjernik katolicima su esi koji nisu ratoborni, no koji su moni zahva-
ljujui rudnicima srebra u toj zemlji. Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, 58-59.
kao ratoborni i kao osobito dobro strijelci. Vojna snaga Ugarske procjenjuje se na
nekih stotinu tisua vojnika, to je brojka koju kralj moe povesti na pohod za-
hvaljujui monim plemiima, od kojih neki mogu podii i deset tisua vojnika,
dok oni slabiji mogu podii do dvije tisue vojnika. Kralju je mogue podii toliki
broj vojnika bez plae i to koliko god dugo on eli zahvaljujui tome to se dri
kako ti ugarski prvaci slijede kralja kamo god on hoe jedina su rtva mjesta
kroz koja ta vojska prolazi budui nakon njezinog prolaska ostaju devastirana.
Time anonimni autor Ugarsku prikazuje kao dostojnoga saveznika Karla Valoisa,
saveznika ija snaga i mo ne ostavljaju mjesta za sumnju hoe li planirani pohod
protiv nevjernik shizmatika nevinih oruju uspjeti.43
Jo jedan element u prikazu Europae Orientalis koji jedan dio toga svijeta ini
karakteristinim jest izostanak gradova. Opisujui Albaniju autor istie kako u
toj zemlji nema gradova (osim Draa), utvrda ni sela nego stanovnitvo ivi u
atorima nomadskim ivotom.44 Slino je stanje i u Rakoj gdje osim u Primorju,
u kojemu autor istie kako postoji est gradova, u cijelome kraljevstvu nema gra-
dova. No, u njemu se ipak nalaze mnoge kule, utvrde i veliki broj sela koji broje
od trideset do etrdeset drvenih kua, no koja nisu niim zatiena.45 Veliki broj
gradova ne moe se nai ni u Ugarskoj. Pored Budima, gdje se nalazi kraljeva
prijestolnica (no on rijetko kada obitava u gradu jer je uvijek u logorima) i koji je
najvei grad kraljevstva autor kao gradove nabraja sjedita biskupija i jo pet gra-
dova u Dalmaciji te zakljuuje kako se bez obzira na velik broj dvoraca, utvrda
i zamaka i sela Ugarsko Kraljevstvo zbog svoje veliine ini sasvim prazno.46
Broja gradova i napuenosti anonimni autor dotie se jo samo u sluaju Bizanta,
koji ini iznimku po tome pitanju i gdje autor zakljuuje kako u europskome di-
jelu carstva (pored utvrda, dvoraca i sela), postoji i etrdeset gradova. Zanimljiva
je formulacija anonimnoga autora koji iznosi kako o tome pie na temelju infor-
macija iskusnih mueva koji su u to upueni, odnosno kako nabrajaju iskusni
muevi drugih etrdeset gradova i vie njih prije nego manje.47 Ta formulacija
dovodi do pitanja koje takoer osvjetljuje percepciju Europae Orientalis na te-
melju ega autor pie svoje djelo?
Izvori iz kojih anonimni autor crpi svoje spoznaje o prostoru Europae Orientalis
mogu se podijeliti u informacije iz prve ruke do kojih je doao sam autor, potom
informacije koje dobiva od iskusnih mueva i informacije koje crpi iz pisanih
djela. U prvome redu treba naglasiti fantastian posao koji je obavio prireiva
ovoga dijela, O. Grka, kako u uvodnoj studiji, tako i u samome tekstu Descriptio
Europae Orientalis gdje daje informacije o mjestima na kojima se anonimni au-
43
44
45
46
47
tor slui tekstualnim predlocima iz kojih crpi podatke za pisanje. Zahvaljujui

tome mogue je identificirati koje podatke anonimni autor crpi iz tekstualnih
predloaka, a meu kojima prednjae Isidor Seviljski i njegovo djelo Etymologiae,
te Vincent iz Beauvaisa i njegovo djelo Speculum Maius.48 Tim dvama djelima
anonimni se autor osobito koristi piui o Konstantinopolu gdje se na nekoliko
mjesta pojavljuju i biblijski citati, a opisujui ono to je pod vlau Konstantino-
pola anonimni autor openito raspolae s vie informacija koje se tiu dalje pro-
losti (osobito antike) nego to otkriva aktualno stanje stvari.49 Jedina su iznim-
ka dogaaji u kojima je Raka upletena u zbivanja s podrujima koje anonimni
autor nabraja pod vlau Konstantinopola. Opis Rake openito najvie obiluje
svjeim podacima te je vjerojatno plod dviju povezanih injenica anonimni
autor u tekstualnim predlocima nije mogao nai podatke o zemlji koja je poslije
Konstantinopola bila glavna meta kriarskih planova te, to je jo vanije, vrlo
je izgledno kako je osobno putovao Rakom te je mogao pisati na temelju infor-
macija koje je tamo neposredno saznao.50 U samome tekstu to je najoiglednije
iz pripovijedanja o nainu na koji je kralj Uro naslijedio svoga brata na kraljev-
skome prijestolju. Iako su i u opisu ostalih zemalja podaci o vladajuima prilino
toni i opseni (posebno za Ugarsku), samo u sluaju Rake za jedan se dogaaj
(Uroevo preuzimanje kraljevske krune) nude dvije mogue verzije. To navodi na
zakljuak kako je anonimni autor tijekom svoga putovanja Rakom uo dvije ver-
zije toga dogaaja, koje su mu najvjerojatnije dale dvije strane jedna povezana s
Uroem, te druga povezana sa Stefanom.51 Dakle, samo zahvaljujui injenici da
je posjetio Raku anonimni autor donosi toliki opseg svjeih informacija. No, to
nas ponovno vraa na kontekst nastanka Descriptio Europae Orientalis iz kojega
ne bi bilo pretenciozno zakljuiti kako bi Raka, da nije bilo kriarskih planova
Karla Valoisa i dalje predstavljala sasvim nepoznat dio svijeta. No, to ne vrijedi
samo za Raku nego, se moe rei da isto vrijedi i za Bugarsku i Ruteniju. Ukupno
gledajui, cjelokupni prostor jugoistone Europe opisan je vrlo oskudno. Iako je
Descriptio Europae Orientalis u srednjovjekovnoj Francuskoj zasigurno poveao
znanje o tome dijelu Europe, osobito po pitanju Rake, moe se postaviti pitanje
je li on uistinu oznaio skok u znanju i predodbi toga prostora. No, stvar se moe
postaviti i sasvim drugaije te zakljuiti kako su podaci koje anonimni autor do-
nosi ocijenjeni kao sasvim dovoljni za tako nebitan, mutno predstavljen dio
Europe, odnosno sasvim dovoljni za pothvat Karla Valoisa. U tome kontekstu
najvanije je bilo izdvojiti smjetaj zemalja, njihovo pravovjerje, ratnu mo i bo-
gatstvo, to i ini okosnicu prikaza svake zemlje.
48
Anonymi, Descriptio Europae Orientalis, XVII-XVIII.
49
50
O okolnostima vjerojatnog putovanja anonimnog autora u Raku Anonymi, Descriptio Europae Ori-
entalis, X-XI.
51
Sumirajui pregled onoga to Descriptio Europae Orientalis donosi o jugoisto-

noj Europi, moe se izdvojiti nekoliko elemenata. U prvome redu treba istaknuti
kako se jugoistona Europa smjeta u prostor Europae Orientalis. No, prikazujui
taj prostor kod anonimnoga autora primjetna je i podjela po kriteriju pravovjerja,
kojim se Europa Orientalis dijeli na dva dijela pravovjerni i onaj shizmati-
ki. Tom podjelom prostor jugoistone Europe smjeta se u onaj shizmatiki dio,
prostor koji nelegitimno dre uzurpatori, nevjerni shizmatici, i koji u svojoj sri
predstavlja bojno polje, prostor koji uz pomo oruja treba osloboditi. Nadalje,
stanovnitvo shizmatikih zemalja ocjenjeno je kao neratoborno, nemuevno i
nevino oruju. U djelu je takoer mogue nazrijeti i jo jednu znaajku prema
kojoj autor dijeli zemlje Europae Orientalis, a koja se ne podudara s podjelom na
pravovjerni i shizmatiki dio, a to je prisutnost gradova, oiti znak neije moi
i bogatstva. Prema tome kriteriju u kategoriju bez ili s malo gradova anonimni
autor smjeta Albaniju, Raku i Ugarsku, dok nasuprot njima stoji Bizant. to se
tie drugih zemalja koje obrauje anonimni autor izriito se ne bavi prisutnou
gradova na nain na koji se bavi u potonjim zemljama (osim to kod Bugarske
spominje Vidin, a u ekoj Prag) budui to ne dri potrebni ili, to je vjerojatnije,
poto nema podataka na temelju kojih bi se dotakao toga pitanja.52 Time dolazi-
mo do posljednjega elementa, a to je usprkos svim podacima relativno mutna
predodba u srednjovjekovnoj Francuskoj o prostoru jugoistone Europe u 14.
stoljeu.
2.2. Pogled iznutra (II): Le Voyage doutremer

No, koliko se god podaci koje nudi Descriptio Europae Orientalis mogu smatrati
oskudnima, ipak omoguavaju sagledavanje percepcije toga prostora te se zahva-
ljujui njima moe razaznati razvojna crta u pogledu na jugoistonu Europu. Kako
bi se sagledala ta razvojna linija i odgovorilo na pitanja postavljena na poetku
razmatranja predodbe o Turcima kao simbolinoj prijetnji, potrebno je okre-
nuti se predodbama o jugoistonoj Europi nakon to njome ovladavaju Turci
te potom vidjeti kako su se te predodbe mijenjale. Za sagledavanje te (uvjetno
reeno druge) faze posluit e jo jedan francuski putnik koji je ostavio zapis o
prostoru jugoistone Europe, a to je Bertrandon de la Broquire. Broquire je
svoje putopisno iskustvo zabiljeio u djelu Le Voyage doutremer ili kako su to srp-
ski prireivai djela naslovili Putopis: Putovanje preko mora kroz Palestinu, Malu
Aziju, Srbiju i Francusku.53 Na nalog Filipa Dobroga Broquire se 1432. godine
zaputio na putovanje s kojega je trebao donijeti informacije o Osmanlijama, s
52
I kod nabrajanja gradova u Ugarskoj primjetno je kako autor nabraja sjedita nadbiskupija, za koja
podrazumijeva da su vei gradovi, a nema stvarnih informacija i uvida u njihov broj.
53
Bertrandon de la Broquire, Putopis: Putovanje preko mora kroz Palestinu, Malu Aziju, Srbiju i Fran-
cusku. Beograd: igoja tampa, 2002.
ciljem moguega pokretanja kriarske vojne protiv Turaka. Kriarski planovi

pretresali su se na burgundskome dvoru Filipa Dobroga tijekom cijele njegove (i
ne tako kratke) vladavine te je s tim ciljem odailjano vie pijuna koji su trebali
prikupiti informacije o Osmanlijama, a Broquire je bio jedan od njih.54 Iako se
sa svoga putovanja vratio 1433. godine Broquire je svoje djelo na Filipov zahtjev
poeo pisati 1455. godine, a dovrio ga 1457. Nije sluajno da je Broquire djelo
poeo pisati godinu dana prije negoli je odrana Sveanost fazana u Lilleu, svea-
nost na kojoj se trebala osigurati vojska koja e krenuti na kriarsku vojnu protiv
Turaka i vratiti Konstantinopol u kranske ruke.55 Pad Konstantinopola bio je
okida za stvaranje velikoga broja planova o pokretanju kriarske vojne protiv
Turaka u Europi toga vremena. U raznoraznim planovima na burgundskom
dvoru planirala se i kopnena kampanja koja bi preko jugoistone Europe dola do
Konstantinopola, a takav plan u knjizi iznosi i Broquire.56 Zahvaljujui toj inje-
nici Broquire je ostavio djelo u kojemu je, izmeu ostaloga, iznio svoja zapaanja
koja se tiu jugoistone Europe, prostora preko kojega je trebala proi kriarska
vojska na putu prema Konstantinopolu.
Broquireova predodba i odnos prema prostoru jugoistone Europe u prvome je
redu i obiljeena tim kontekstom. Broquire taj prostor prvenstveno vidi kao put
kojim treba proi kako bi se dolo do stvarnoga cilja vojne Konstantinopola, a
to odreuje i nain na koji Broquire opisuje prostor koji treba proi na putu do
Konstantinopola. Broquirov pogled moda je najbolje okarakterizirati kao lo-
gistiki s obzirom da prostor jugoistone Europe promatra kroz prizmu moguih
prepreka koje bi stajale na putu prolaska velike vojske. Jedna od tih logistikih
prepreka jest i hrana, koje se Broquire dotie kada iznosi plan za osvajanje Kon-
stantinopola:
A ako bi ko zapitao gde da se nae hrana, U Rasiji i u Grkoj ima reka
kojima mogu ploviti lae, a i zemlja Rasija je, kako mi se ini, veoma plodna (i
bogata) svim namirnicama. A ima ih dosta i u Bugarskoj, Makedoniji i Grkoj.57
Da je uistinu tako vidi se i iz opisa koje Broquire daje prolazei tim krajevima.
Osim dijela od Konstantinopola do Silivrija koji je opustoen u borbama Grka
s Osmanlijama, Broquire opisuje plodne krajeve u kojima bi kriarska vojska
mogla nai sve potrebne potreptine rije je o plodnim zemljama koje obiluju
dobrim i jeftinim namirnicama dostatnim za opskrbu vojske.58 Broquire takoer
upozorava na konfiguraciju terena koja bi mogla predstavljati problem prilikom
54
Robert Schwoebel, The Shadow of the Crescent: The Renaissance Image of the Turk (1453-1517), Ni-
euwkoop: B. de Graff, 1967., 99-109.
55
Jacques Paviot, Burgundy and the Crusade, u: Crusading in the Fifteenth Century, New York: Palgra-
ve Macmillan, 2004., 73; Broquire, Putopis, 8.
56
Broquire, Putopis, 118-122.
57
Broquire, Putopis, 121.
58
Broquire, Putopis, 88-89, 104, 106, 108-109, 122-123.
prolaska vojske i u svome opisu jugoistone Europe prilino je detaljan u opi-

sivanju krajolika, posebice moguih prepreka pa tu openito prevladavaju opis
prirode.
Naravno, ne iznenauje to Broquire prostor jugoistone Europe promatra kroz
prizmu logistikih potrebno s obzirom na kriarske planove, no jo je nekoliko
elemenata koje izdvajaju taj prostor. Od trenutka kada je preao iz Male Azije na
europski kontinent Broquire se kree podrujem nastanjenim kranima. No,
sve od Konstantinopola do Bea Broquire se kree stranom zemljom, zemljom
koja mu je obiajima strana, koja ne pripada njegovome kulturnom krugu i to ne
samo zbog injenice to dijelom toga prostora sada vlada Veliki Turin. Najjasnije
je ta promjena vidljiva kada Broquire dolazi u Be. Ma da ve i u Budimu i Peti
nailazi na poznati svijet, prvenstveno zahvaljujui sunarodnjacima i idovima s
kojima se sporazumijeva na francuskom, tek u Beu stupa u krug koji mu je po-
znat.59 Tu sree poznanike i tek tu neto znai to je u slubi burgundskoga vojvo-
de, to mu donosi srdaan prijem i potovanje. U Beu nalazi ljudi odevene bolje
i pristojnije nego u Ugarskoj. Takoer, u trenutku kada prelazi granicu Austrije
i Ugarske, zapaa kako su u Ugarskoj strijelci iji su luci slini turskima.60 Da je
Be granica poznatoga svijeta, svjedoi i injenica da su mjesta u kojima staje
nakon Bea navedena kratko bez nekih veih zadravanja i opisa, odnosno kako
Broquire kae Ne govorim opirnije o izgledu zemlje od Bea dovde stoga to
mnogi znaju kakva je i da li govorim istinu ili ne.61 No, iako je prostor do Bea
nepoznat, izgleda kako Broquire sve do Ugarske ne uspijeva nai nita povezano
s kranima grke vjere to bi ga toliko zaintrigiralo i to smatra dovoljno za-
nimljivim kako bi podijelio sa svojim itateljima. Najoitije je to u trenutku kada
dolazi u jednu varo slinu selu Nikodem gdje susree despota Rake. Iako je
do tada u svakome mjestu gdje je nailazio na ljude viega ranga na dugo i nairo-
ko opisivao susret s njima, a osobito njihovu odjeu, sada je ostavio vrlo tur opis:
Taj gospodar despot ima oko 58 do 60 godina i veoma je lep vladar i krupan
ovek i ima troje muke dece i dve keri, od kojih je jedna udata za Turina, a
druga za grofa od Seja. I djeca su mu vrlo lepa, a najstariji moe imati dvadeset
godina, a od ostale dvojice jedan esnaest, a drugi etrnaest; za keri ne znam ka-
kve su. A kad ga reeni izaslanik, sa kojim sa ja bio, pozdravi u polju, on mu i ruku
poljubi, pa ga i ja poljubih u ruku jer je takav obiaj. A sutradan ode pomenuti
izaslanik na njegov dvor da mu uini podvorenje, a sa njim odoh i ja tamo gdje
59
Moglo bi se zakljuiti kako je to poznati i napredan svijet zbog injenice da tim gradom gospodare
Nemci u svakom pogledu, koliko u pravosuu i trgovini, toliko i u zanatima, kao to su krojaki, drvo-
deljski, zidarski i zlatarski, kako mi ree jedan trgovac iz Arasa na kojeg naioh, po imenu Kleis Davion,
koga je car Sigismund doveo sa vie drugih zanatlija iz Kraljevine Francuske, a reeni Kleis je tkaki
radnik, a ne zbog domaeg stanovnitva. Broquire, Putopis, 124.
60
61
je bilo dosta njegovih, koji su veoma lepi i stasiti ljudi koji nose duge kose i bra-
de, jer se svi dre grke vere. I tu videh u reenoj varoi jednog biskupa i jednog
magistra teologije, koji su ili u izaslanstvo caru u Carigrad od strane Bazelskog
sabora.62
Ovaj vrlo turi i kratak opis odskae od drugih opisa povezanih s osobama vi-
sokoga roda, na primjer opis dvorskih obiaja u Konstantinopolu i osobito
Broquireove opinjenosti caricom, potom opis Karamana te posebno opis Veli-
koga Turina.63 Takoer, nema ni traga opisu odjee iako Broquire ne proputa
opisati odjeu svih na koje naie, kako onih niih slojeva, te osobito onih viih.
Sve to stvara dojam kako na prostoru jugoistone Europe na kojemu obitavaju
krani Broquire ne nalazi mnogo toga vrijednoga pozornosti kao dojam da
je taj dio Europe, iako kranski, sasvim razliit od prostora Zapadne Europe
koji poinje nakon to se prijee ugarska granica i doe u Be. Broquire je vrlo
jasno ograniio svijet za koji dri kako je poznat njegovu krugu i za koji navodi
kako ga nema potrebe detaljnije opisivati. U samome uvodu naglaava kako je
put iz Burgundije do Jeruzalema ope poznat te nema namjeru svoje putovanje
detaljnije opisivati sve do Sirije, a kao to je ve reeno, pri povratku u Burgun-
diju vrlo turo i kratko opisuje put od Bea do Burgundije budui to mnogi
znaju.64 Dakle, Broquire pretpostavlja kako njegovou krugu kojemu je djelo i
namijenjeno podruje od Sirije do Bea predstavlja relativnu nepoznanicu te je
stoga i vrijedno opisivanja, no oigledno je kako cijeli taj prostor ne dobiva jed-
naku pozornost, a u tome prednjai prostor jugoistone Europe. Moe se tvrditi
kako taj prostor ne posjeduje onu egzotiku kakvu posjeduje muslimanski svijet,
kako su cilj Broquirovog pijunskog pothvata Turci, te kako zbog toga prostor
jugoistone Europe ne dobiva jednak tretman, odnosno broj stranica i pozornost
poput tih dijelova. No, kada na prostoru jugoistone Europe nalazi neto vrijedno
spomena Broquire ipak ulazi u detaljnije opise kao kada opisuje Beograd.65
No, oigledno je da je takvih trenutaka malo poto najvei dio opisa tih prostora
Broquire posveuje opisu prirode i to je jedino ime moe iskazati svoje divlje-
nje. Naravno, ta dva tumaenja nisu meusobno iskljuiva jer upravo iz nezani-
mljivosti jugoistone Europe proistie manjak interesa za nju.
Teko je iz samoga teksta utvrditi ima li injenica da taj dio Europe nastanjuju
krani grke vjere utjecaj na takvu predodbu, no Broquireov odnos prema
njima navodi na takav zakljuak iako negativne predodbe nisu rezervirane samo
za krane grke vjere. Posebno su negativno okarakterizirani Grci i njihova
netrpeljivost prema katolicima:
62
63
Broquire, Putopis, 83, 87, 61, 97-103.
64
65
to je opet vjerojatno povezano s planom kriarske vojne, kojoj Broquire poetak vidi u Beogradu,
A sa druge strane prema Carigradu, je jedan veoma lep i dosta dobar kraj u
kojem ima vie Grka nego Turaka. Oni mrze hriane vie nego Turci.66
Kad se ukrcah u grki brod u Skutariju, oni pomislie da sam Turin i ukazae mi
mnogo panje. A kada me iskrcae na kopno, ja pooh u grad da traim jednog
enovskog trgovca kome sam nosio pismo i koji se zvao Kristoflo Pervezin. Ree-
ni Grci saznadoe da sam hrianin i kad se vratih po svog konja koga sam ostavio
da ga uvaju na kapiji, naoh te Grke kojih je bilo samo dvojica i tu pokuae da
me ucene i da me nagnaju da platim vie nego nego sam bio duan za svoj prelaz.
Oni bi me rado i istukli da sam hteo to da podnesem, jer su u to vreme jako mr-
zeli hriane (katolike).(...) Piem ovo da bih obavijestio nekog drugog ako sutra
ili kasnije bude imao posla sa njima. Jer koliko god sam poseivao reene Grke i
mogao da ih oprobam i kad god sam imao posla sa njima, uvek sam nalazio vie
prijetaljstva kod Turaka i njima bih vie verovao nego reenim Grcima. Jer, kako
sam mogao da uvidim, oni ne vole hriane koji pripadaju rimskoj crkvi. I poslu-
nost koju su posle toga pokazivali, verujem da su pokazivali vie zbog siromatva
i oskudice, nego iz ljubavi koju imaju prema rimskoj crkvi.67
Iako ni Raani (krani grke vjere), nisu neprijateljski nastrojeni prema kato-
licima, Broquire ih ne karakterizira mnogo bolje nego ih opisuje kao prevrtljive
slabie koji su podloni sultanu:
I u to mesto (Beograd, nap. A. N.) ne ulazi ni jedan Rasijanac, poto je ono
u rukama kralja Ugarske, koji ga je dobio od despota Rasije pre etiri godine,
iz straha da ga ne izgubi kao to je izgubio Golubac, to je bila velika teta za
hriane.68
Drugog dana po mom dolasku u ovu varo Beograd videh kako dooe oko
25 ljudi, naoruanih po ovdanjem obiaju, da ostanu kao posada u reenoj varoi
(pod komandantom) grofa Marka koji je njom upravljao. Zapitah kakvi su to ljudi
i rekoe mi da su to Nemci. Onda zapitah zato dovode Nemce koji su toliko da-
leko i to ne nau ljude iz Ugarske ili Srbije da uvaju reeno mesto. Rekoe mi u
pogledu onih iz Srbije da njih ne putaju tu da uu stoga to su posluni podanici
i vazali Turina, a Ugri se toliko plae i boje Turaka da, kad bi Turin doao pod
grad, oni se ne bi usudili da uvaju reeno mesto od njega i od njegove sile. Stoga
se dovode strani ljudi da ga uvaju (...).69
Kao to je vidljivo i iz gornjeg citata, mnogo bolje ne prolaze ni Ugri jer kao to
Broquire pie: I bi mi reeno da je nepouzdan ovek (ugarski palatin, op. A.N.)
i da je nepouzdan ovek i da ne odrava dobro svoja obeanja, a tako ini uopte i
66
67
68
69
veina Ugra. I ukoliko sam ih upoznao, ja bih vie poverovao obeanjima jednoga
Turina, nego jednoga Ugrina.70 Ovo negativno karakteriziranje Ugara najvjero-
jatnije je posljedica klime koja se stvorila nakon Nikopolja i objanjenja za poraz
kriara, a prema kojima su Ugri, pored Vlaha i Bugara, bili krivci za poraz budui
su napustili burgundske saveznike.71 Nije teko prepoznati upravo te elemente u
ova dva Broquireova iskaza Ugri se boje Turaka pa bi iz Beograda pobjegli kao
to su pobjegli na Nikopolju, te im se stoga nipoto ne smije vjerovati.
No, iako Grke, Raane i Ugre negativno karakterizira Broquireov odnos prema
njima ipak je ambivalentan. S jedne strane on je obiljeen negativnim predod-
bama, dok je s druge strane obiljeen osjeajem kranske dunosti i zajednitva
Kranstva pred arhetipskim neprijateljima muslimanima. Raani, pa ak ni Grci
koji su neprijateljski nastrojeni prema katolicima, vie nisu nevjerni shizmatici
nego, kranska braa koju treba osloboditi od turskog jarma:
(...) i ja se setih one velike podinjenosti u kojoj Turin dri cara u Carigra-
du i sve Grke, Makedonce i Bugare, pa i despota Rasije i sve njegove podanike, to
je mnogo alosno za cijelo kranstvo.72
No, iako narie nad podlonou pod kojom Turci dre krane i na vie ju mje-
sta istie, Grci, Makedonci, Bugari i Raani nemaju jednak tretman u iznesenome
kriarskom planu. Iako su svi oni pod jednakim jarmom, ini se kako samo Grci
(odnosno Konstantinopol) predstavljaju cilj dovoljno vrijedan kriarske vojne. U
planovima za pokretanje kriarske vojne on daje savjete vladarima koji ele podu-
zeti osvajanje Grke, dok prostor izmeu Beograda, koji dri poetnom tokom
vojne i Konstantinopola predstavlja, kao to je ve reeno, samo dio koji treba pri-
jei kako bi se dolo do Konstantinopola.73 Kako je Grka iskljuivi cilj kriarske
vojne i od interesa je razvidno je i iz susreta i razgovora koji vodi u Baselu:
Razgovarao sam sa reenim legatom i sa kardinalom Ruana. I mnogo se
raspitivao reeni gospodin legat, izmeu ostalog, i o zemlji Grkoj i naloio mi da
progovorim koju svome reenom gospodaru, u vezi sa osvajanjem te zemlje koju,
kako mi se ini, mnogo eli i jako mu je na srcu.74
Broquire takoer ne nalazi ni mnogo bolje rijei za vojnu umijenost naroda
jugoistone Europe, potpuno na tragu anonimnoga autora Descriptio Europae
Orientalis.75
70
71
Draen Nemet, Kriarski pohod i bitka kod Nikopola 1396. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest 41 (2009): 100-101.
72
73
Broquire, Putopis, 118-119., 121.
74
75
Tako su Ugrci plaljivci koji se boje Ugara. Potom ocjenjujui vojnu silu Turaka, Broquire zakljuu-
je kako nisu toliko jaki koliko se smatraju, iz ega se moe zakljuiti kako je problem u slabosti krana
koji se ne uspijevaju oduprijeti Turcima. Konano, iz razlaganja kriarskoga plana vidi se kako vojno
Stoga, iako zabrinut nad sudbinom brae krana na cijelome prostoru jugoisto-
ne Europe, a s obzirom na Broquireov negativne predodbe, njihovo oslobaa-
nje od turskog jarma izgleda kao nusproizvod, to jest kolateralna rtva u oslo-
baanju Konstantinopola.
2.3. Pogled iznutra (III): O. G. de Busbecqu i percepcija jugoistone

Europe sredinom 16. stoljea
Slian odnos prema jugoistonoj Europi moe se pronai kod jo jednoga putnika
jugoistonom Europom. Rije je o ve spominjanome O. G. de Busbecqu, koji je u
svome prvom pismu zabiljeio neka zapaanja o prostoru izmeu Bea i Konstan-
tinopola.76 U trenutku kada de Busbecq pie svoje pismo granica s Osmanlijama
pomaknula se do Grana nadomak Bea. Ve iz same te injenice moemo pret-
postaviti kako Gran za njega predstavlja ulazak u drugi svijet, podruje sna-
no obojeno turskom prisutnou, no ne ini ga samo to iznimnim u njegovim
oima. Karakter toga prostora oblikuje se mijeanjem predosmanske batine na
koju je nakalamljen turski peat. Opisujui Budu, de Busbecq primjeuje kako
je vrlo teko nai pristojnu zgradu u cijeloj Turskoj jer Turci ne pridaju toli-
ko pozornosti velianstvenosti i raskoi svojih graevina nego se prema svome
domu odnose kao to se putnik odnosi prema svratitu.77 Jednak odnos prema
graevinama de Busbecq primjeuje i u Ugarskoj gdje Buda i moda Pressburg
ine iznimku. No, takvo stanje nije samo plod osmanskoga djelovanja nego je i
posljedica ugarskoga naina ivota kakvim su oni ivjeli vjekovima:
(...) posveujui se ratovanju i ivotu u kampovima te udaljenim kampanja-
ma, oni su uvijek zanemarivali podizanje graevina, te obitavaju u gradovima kao
da bi ih svakog trena mogli napustiti78.
Dakle, iako je iz de Busbecqovih zapaanja o jugoistonoj Europi oevidno kako
je to sasvim turska zemlja (posebno opirno opisuje hanove i karavanseraje),
prelazak granice i ulazak u Osmansko Carstvo nije obiljeen samo Turcima nego
nosi i distinktivan predosmanski peat koji takoer odudara od svijeta zapadno
od Bea. Jo jedna znaajka toga dijela svijeta jest i nenaseljenost s obzirom, da
de Busbecq primjeuje kako je Ni dobro nastanjen za taj dio svijeta.79 Naalost,
teko je odrediti to sve de Busbecq podrazumijeva pod tim dijelom svijeta, no
sasvim je sigurno kako Gran predstavlja granicu dvaju svjetova.
vrijede samo Franzuci, Englezi i Nijemci. Broquire, Putopis, 105, 111-112, 118-119.
76
Iako u slubi Habsbrgovaca de Busbecq je roen u Cominesu, na dananjoj francusko-belgijskoj gra-
nici te se moe ubrojiti u zapadni, francuski kulturni krug.
77
Ogier Ghiselin de Busbecq, The Turkish letters, 11.
78
Loc. cit.
79
Kao i veina kranskih pisaca njegova vremena ni de Busbecq ne moe a da ne

spomene muke krana pod turskim jarmom.80 No, ak i ako nema negativnih
rijei za krane grke vjere poput Broquirea, vrijedna izbavljenja od turskoga
jarma ponovno je samo Grka, zemlja koja dugo vapi za kranskom brigom i
kulturom:
Izgleda kako zemlja koja je otkrila sve umjetnosti i sva slobodna umijea
trai natrag civilizaciju koju nam je prenijela, te trai nau pomo, u ime nae
zajednike vjere, protiv okrutnog barbarizma.81
Jasno je kako se humanistu opinjenom antikom poput de Busbecqa prostor od
Bea do Grke ne moe izjednaiti sa tom kolijevkom kulture, kao i to da slian
odnos autora triju analiziranih djela prema Konstantinopolu nastaje iz donekle
razliitih pobuda i situacija. No, odnos i percepcija prostora jugoistone Europe,
to se moe iitati iz tih djela, doputa da se njihovom usporedbom ocrtaju spe-
cifine promjene u predodbama i odnosu prema tome prostoru kao i ukupno
mjesto jugoistone Europe kao dijela Europe i Kranstva.
Vrijedi posebice istaknuti kako Osmanlije sredinom 16. stoljea dolaze pred vrata
Bea i kako u sva tri analizirana djela upravo Be ini razdjelnicu izmeu zapadne
i istone, odnosno jugoistone Europe. Iako poeljan, pravovjeran saveznik Ugar-
ska prema opisu anonimnoga autora slina je shizmatikim zemljama u koji-
ma nema gradova, to ju ini sasvim razliitom od zapadne Europe. Nije naodmet
dodati kako i Ivan esmiki u 15. stoljeu u jednoj od svojih Elegija biljei kako
se u Slavoniji (odnosno Panoniji) ne moe pronai ni jednoga grada. No, tu nije
rije o iskazu domaeg ovjeka. Prizmu kroz koju je promatrao grad esmiki
je oblikovao tijekom svog boravka u Italiji, usvajajui standarde prema kojima su
naselja u Slavoniji bila ispod razine grada kakvog je imao priliku vidjeti i doivjeti
u Italiji.82 Stoga nije iznenaujue to su zapadnoeuropski putnici putujui jugoi-
stonom Europom, primjenjujui percepciju grada kakvu su ponijeli sa sobom na
jugoistona naselja, primjeivali izostanak gradova.
Takoer, kralj koji jako malo prebiva u gradu i veinu vremena provodi na kam-
panjama u logorima, poetom 14. stoljea udna je slika jednoga kralja, bar iz
oita nekoga tko ima francusko iskustvo. Podudaran odnos prema Ugarskoj na-
lazimo i kod druge dvojice autora Broquirea koji tek u Beu nailazi na norme
i drutvo njemu poznato te de Busbecqa kojemu prelazak u Ugarsku, koja je tada
ve pod Turcima, nije obiljeen samo turskom prisutnou nego je distinkti-
van i drugaiji po predosmanskom, ugarskom stilu ivljenja, koji je mnogo bli-
80
de Busbecq, The Turkish letters, 19, 23.
81
de Busbecq, The Turkish letters, 40. De Busbecq ne nalazi runih rijei za Raane te zakljuuje kako
nisu pijanice i izdajnici kako se inae opisuju nego su pokazali mnogo vie dobre volje prema njemu i
njegovoj pratnji. De Busbecq, The Turkish letters, 70-71.
82
Mladen Ani, Jajce: portret srednjovjekovnog grada. Split: Muzej hrvatskih arheolokih spomenika,
1999., 5-6.
i turskome nainu ivota nego standardima zapadne Europe. No, unato tome
Ugarsku bi ipak bilo tonije okarakterizirati kao tranzitno mjesto. Stoga, ukoliko
Be odnosno Ugarska, s obzirom da je odnos prema njoj ipak ispunjen ambiva-
lentnou, predstavlja sjevernu granicu jugoistone Europe Konstantinopol i u
iremu smislu cijela Grka njezina su juna granica. Iako shizmatiki, iza Kon-
stantinopola stoji privlana mo i sjaj carstva, a za de Busbecqa i civilizacijska
ostavtina, koja mu pridaje razliit status od ostaloga prostora jugoistone Europe
koji dolazi pod vlast Osmanlija. Izmeu Bea i Konstantinopola nalazi se pak
sasvim nezanimljiv, slabo poznat dio svijeta, za koji ne postoji potreba niti elja
da se bolje upozna. Na poetku 14. stoljea to je prostor na kojemu obitavaju
shizmatici koji sasvim nelegitimno dre vlast nad tim podrujem i za koje je lijek
pokretanje kriarske vojne. Stoljee i pol kasnije karakter tog prostora nee se u
sutini promijeniti jednoga nelegitimnoga posjednika zamijenit e drugi, ovoga
puta vei nevjernici i od samih shizmatika, s istom dijagnozom potrebno je
pokrenuti kriarsku vojnu i protiv njih jer su narodi jugoistone Europe potpuno
neumjeni kada je u pitanju rat. No, u predodbama (ili u izostanku istih) o pro-
storu jugoistone Europe ipak e doi do promjene status nevjernih shizmatika
promijenit e se u brau krane koji pate pod turskim jarmom. No, izgleda
kako muke tih nesretnih krana koji pate pod turskim jarmom ipak nisu bile
dovoljne kako bi se prvi stavili na listu onih koje treba osloboditi, nego je njiho-
vo potencijalno osloboenje prije bilo nusproizvod u osvajanju Konstantinopola.
Njihov crimen nije bio samo to to su do dolaska Turaka bili shizmatici i to su
negativni stereotipi o njima bili tvrdokorni, ve prije svega to to su nastanjivali
jednu udaljenu europsku zabit.
Predodba o prostoru jugoistone Europe i kranima koji su nastanjivali te kra-
jeve bio je element koji je zasigurno oblikovao nain na koji je poimana turska
prijetnja. Drugim rijeima, jugoistona Europa ne samo da je bila geografski uda-
ljena od srednjovjekovne Francuske, to je zasigurno bio presudan element koji
je utjecao na predodbe o prijetnji koju Turci predstavljaju Kranstvu nego je i
predodba o prostoru jugoistone Europe oblikovala stvaranje predodbe o sim-
bolinoj prijetnji. Budui se u retorici proetoj iskazivanjem kranske solidarno-
sti u obilju opih mjesta o ugroenosti zajednike vjere i patnjama krana pod
Turcima vrlo teko mogu prepoznati dublje konotacije predodbi o simbolikoj
prijetnji potrebno je krenuti posrednim putem kako bi se dobile nijanse koje u ta-
kvoj retorici nedostaju. Nain na koji je u Francuskoj gledano na osvajanje jugoi-
stone Europe i s tim povezana predodba o simbolikoj ugroenosti Kranstva,
slikovito bi se moglo iskazati time da je sputanjem iz ptije perspektive (simbo-
line prijetnje) slika postajala sve mutnija. Iako se s obzirom na Broquireovo dje-
lo moe i osporiti tvrdnja kako su francuski putnici sve do 18. stoljea na prostoru
jugoistone Europe vidjeli samo Grke i Turke, ona u svojoj sutini pogaanja bit
jer ukoliko su (poput Broquirea) i vidjeli Bugare, Makedonce i Srbe oni ih
uistinu nisu primjeivali.83 Za njega je bila rije o sumnjivim kranima te se sto-

ga pored iskazivanja kurtoaznoga suosjeanja i nije moglo oekivati neko dublje
razumijevanje geografski i spoznajno udaljene jugoistone Europe.
3. Turski jaram u kontekstu socijalne konstrukcije zbilje

No, naricanje nad sudbinom krana pod turskim jarmom imalo je i svoju drugu
stranu, kao to to Broquireov primjer moe ukazati. Kao to je reeno, Broquire
se u vie navrata osvre na muke krana pod Turcima, a da je uistinu tako, svje-
doi i elja krana da se oslobode ropstva:
Svi ljudi iz reene zemlje (Bugarske, nap. A. N.) imaju jaku elju volju da se
oslobode ropstva ako nau nekoga da im pomogne.84
A ima kao to sam ranije rekao, i mnogo krana koji slue Turina na silu,
kao Grka, Bugara, Makedonaca, Arbanasa, Esklavona, Rasijanaca i Srbijanaca,
podanika despota Rasije, i Vlaha, koji kad bi videli hriane, a naroito Francuze
u velikom broju protiv Turaka, oni bi Turinu, kako mi je reeno, naneli mnogo
tete i okrenuli bi mu lea, jer ih on dri u tekom ropstvu.85
No, vrlo je zanimljivo da je u isto vrijeme kada se uhvatio pisanja djela Broquire
sasvim drugaije gledao na moguu pomo koju bi eventualna kriarska vojna
mogla dobiti od krana u Osmanskome Carstvu, a samim time oito je imao i
drugaije miljenje o pitanju ropstva u kojemu su se isti krani nalazili. Kada su
ga zatraili da procijeni rad svoga kolege J. Torzela, kojega je Filip Dobri takoer
poslao na Levant kako bi ispitao vojnu snagu Turaka, Broquire se sloio s ve-
inom Torzelovih zapaanja, no dvjema stvarima uputio je kritiku: upozorio je
Filipa kako nee biti tako lako pobijediti Turke kao to je to Torzelo sugerirao,
te je izrazio skepsu po pitanju pomoi koju su mogli oekivati od krana iz ju-
goistone Europe.86 Stoga Broquire izraava dva dijametralno suprotna milje-
nja jedno kada pie svoje djelo koje je namijenjeno itateljstvu, a drugo koje
je oigledno bilo namijenjeno uskome krugu oko Filipa Dobroga. Razlozi za to
mogu biti mnogobrojni, ali sumnjam da je ijedan od njih posljedica zaborava ili
promjene miljenja. Razloge prije treba traiti u nekoliko isprepletenih uzroka.
Upozoravajui na ropsko stanje krana Broquire je apelirao na potencijalne kri-
are da se prime oruja kako bi oslobodili brau krane. Kako bi ih motivirao,
Broquire se koristi i neizbjenim laskanjem jer bi se potlaeni krani podigli
83
Marija Todorova, Imaginarni Balkan. Beograd: Biblioteka XX vek, 2006., 169. O pogledu na prostor
jugoistone Europe, odnosno Balkana u kasnijem razdoblju isto djelo, te Boidar Jezernik, Divlja Evro-
pa. Beograd: Biblioteka XX vek, 2007.
84
85
86
Robert Schwoebel, The Shadow of the Crescent, 105., koji prenosi obje informacije ali ne zapaa kon-
tradiktornost niti ju pokuava objasniti.
na oruje osobito onda kada bi vidjeli velik broj Francuza. No, s druge strane tih
javnih apela stajala je stvarna procjena situacije prema kojoj se potlaeni krani
ne bi podigli na oruje ak ni kada bi se pred njima pojavili snani Francuzi.
Takoer, time bi se otkrila i neugodna injenica da tim kranima nije potrebna
pomo, da toga jarma nema, ili da on barem nije toliko teak koliko se pria i od
kojega bi ih trebalo osloboditi. Nezgodnu situaciju u kojoj se prikupljala potpora
za oslobaanje nekoga tko ne eli sudjelovati u svome oslobaanju najbolje je
bilo ostaviti za maleni krug, dok je javnosti bilo najbolje nita ne rei, ili kao u
Broquire sluaju malice izmijeniti stanje stvari.
Broquireov primjer takoer upuuje na iri problem propagandnoga djelovanja
protiv Turaka, a moe se uvrstiti pod iri sklop religijskih predodbi o Turci-
ma. Pritom pod religijskim sklopom predodbi podrazumijevam sve one nega-
tivne predodbe o Turcima koje su se afirmirale i manifestirale kroz prizmu
religijskoga poimanja Turaka, a u kojima su oni promatrani kao arhetipski nepri-
jatelj Kranstva, utjelovljenje homogenoga islama.87 Upravo se unutar takvoga
sklopa predodbi plasirala i slika krana pod turskim jarmom s ciljem da se jae
istakne turska opasnost i ono to ona sa sobom nosi. Drugim rijeima, slika kr-
ana pod turskim jarmom, koja je plasirana putem religijska sklopa predodbi,
predstavljala je svojevrsnu sliku potencijalne crne budunosti Kranstva u koju
je svatko mogao zaviriti ukoliko je htio vidjeti to ga oekuje u sluaju scenarija u
kojemu e se nai pod Turcima. U tom kontekstu takoer je mnogo lake razu-
mjeti i Broquireovo javno i privatno lice.
Nije teko razumjeti propagandni aspekt borbe protiv Turaka. Cilj plasiranja re-
ligijskoga sklopa predodbi bio je preko stvaranja odreene slike Turaka osi-
gurati da se to vei broj vjernika iz svih slojeva drutva pojavi na bojnome polju
kada to bude potrebno ili da financijski pridonesu toj borbi.88 U toj propagandnoj
borbi nisu birana sredstva za demoniziranje suparnika uslijed ega je neizbjeno
stvorena iskrivljena slika Turaka, to je, naravno, i bio njezin smisao. No, o toj
iskrivljenoj slici moemo govoriti samo iz dananje perspektive jer su ti stereotipi
(predodbe) postali stvarnost, s obzirom da su veini srednjovjekovnih i rano-
novovjekovnih Europljana sluili kao jedina dostupna sredstva za razumijevanje
87
Literatura koja se bavi kranskom percepcijom Turaka u 15. i 16. stoljeu obiluje primjerima ne-
gativnih predodbi te se njome neu izravno baviti. Pritom treba voditi rauna i o srednjovjekovnim
predodbama islama kako bi se u potpunosti razumio protuturski diskurs. Vidi u: Norman Daniel, Islam
And The West; David R. Blanks, Michael Frassetto (ur.), Western Views of Islam in Medieval and Early
Modern Europe: Perception of Other. New York: St. Martins Press, 1999.; Vjeran Kursar, Srednjovje-
kovne percepcije islama, Povijesni prilozi 24 (2003), Nancy Bisaha, Creating East and West: Renaissance
Humanists and the Ottoman Turks. Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 2004.; Paula Sutter
Fichtner, Terror and Toleration: The Habsburg Empire Confronts Islam, 1526-1850. London: Reaktion
Books LTD, 2008., Kenneth M. Setton, Western Hostility to Islam; Vjeran Kursar, Antimuslimanski
karakter protuturskih govora, 29-49; Ante Nazor, Strahovito divlji, podmukli, najodvratniji neprijatelj:
opis Osmanlija u protuturskim govorima i pjesmama Acta Histriae 15 (2007): 195-208.
88
Paula Sutter Fichtner, Terror and Toleration, 46.
Islama, odnosno Turaka.89 S obzirom na posljednju tvrdnju treba istaknuti kako

su ljudi:
svjesni (...) puno vie od onoga to su osobno iskusili, a njihovo vlastito
iskustvo uvijek je posredno. Kvalitetu njihovih ivota odreuju znaenja koja su
primili od drugih. Svi ivimo u svijetu takvih znaenja. Nitko ne stoji sam u izrav-
nom suoavanju sa svijetom vrstih injenica. Takav svijet nije dostupan. (...) Nji-
hovo doivljavanje svijeta sastavljeno je iz stereotipnih znaenja i oblikovano ve
gotovim tumaenjima. Slike svijeta koje imaju, ili slike samih sebe, dane su im
po hrpi svjedoka koje nikada nisu i nikada nee upoznati. Pa ipak, za svakog
ovjeka te slike (koje su stvorili stranci i mrtvaci) sam su temelj njegova ivota
kao ljudskog bia. Svijest ljudi ne odreuje njihovu materijalnu egzistenciju, niti
materijalna egzistencija odreuje njihovu svijest. Izmeu svijesti i egzistencije na-
laze se znaenja, nacrti i komunikacije koje su im prenijeli drugi prvo, samim
ljudskim govorom, a kasnije, upravljanjem simbolima. Ta primljena i izmanipu-
lirana tumaenja bitno utjeu na svijest koju ljudi imaju o vlastitom postojanju.
Ona navode ljude da vide to vide, da reagiraju kako reagiraju, da osjeaju to
osjeaju i kako da reagiraju na te osjeaje. Simboli fokusiraju iskustvo, znaenja
organiziraju znanje upravljajui neposrednim povrnim percepcijama, kao i i-
votnim tenjama.90
Slika Turaka plasirana religijskim sklopom predodbi nastojala je osigurati da
ljudi vide Turke kao prijetnju svome ivotu, vjeri i imetku, da osjeaju strah,
ugroenost, odbojnost i gnuanje pred tim krvolonim nemanima te da im se
aktivno suprotstave, odnosno da osiguraju sredstva za pruanje otpora njihovu
napredovanju. Odgovor na pitanje tko stoji iza takvih pokuaja vrlo je jednosta-
van sve drutvene elite, kako svjetovne, tako i crkvene, u trenucima sukoba s
Turcima nastojale su osigurati da njihovi podanici svakodnevno budu upozna-
ti kako im okrutni Turin stoji nad vratom i kako mu se potrebno oduprijeti.
Drugim rijeima, na drutveno znanje i stvarnost gotovo uvijek odluujue utje-
u drutvene elite elei da ih prispodobe svojim realnim ciljevima, interesima i
potrebama.91 Time ne elim rei kako su predodbe o Turcima nastajale samo
u elitnim krugovima koji su ih potom promicali, ili da su Turci bili nevini u
cijelome tom sukobu jer su na oblikovanje religijskoga sklopa predodbi utjecala
i realna negativna iskustva s Turcima. Dapae, kada je u pitanju nasilje i okrut-
nost aktivni sudionici bili su i sami Turci kao to zakljuuje zlem Kumrular:
Iako je uloga Europe u stvaranje te predodbe neprijeporna, zaetnici cijelog tog
89
Daniel J. Vitkus, Early Modern Orientalism u Western Views of Islam in Medieval and Early Modern
Europe: Perception of Other. New York: St. Martins Press, 1999., 207.
90
Edward W. Said, Krivotvorenje islama: Kako mediji i strunjaci odreuju kako vidimo ostatak svijeta.
Zagreb: V. B. Z., 2003., 34.
91
Tomislav Popi, Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija znanja i povijest, Povijesni
prilozi 33 (2007): 247.
igrokaza bili su Turci, jer su sultan i osmanlijska porta sa svim visokim dravnim
slubenicima bili izravno ukljueni u stvaranje takve slike, a rezultat je bilo djelo
svjesnog i sustavnog rada uinkovita taktika osvajanja koja je imala tri glav-
ne sastavnice: nasilje, bahatost i rasko.92 No, jednako tako valja upozoriti kako
je mnogobrojna stvarna iskustva turske okrutnosti i nasilja brojem vjerojatno
nadmaivao opseg pria koje su kolale Europom o turskome nasilju, a koje nisu
imale uporita u stvarnim dogaajima.
Upravo e se taj aspekt predodbi o Turcima na sljedeim stranicama nastojati i
ispitati je li religijski sklop predodbi uspijevao osigurati poloaj dominantnoga
drutvenog fonda znanja koji je oblikovao drutvenu zbilju europskih krana,
koja se ticala onoga odsjeka stvarnosti koji se doticao Turaka ? Takoer e u
iremu smislu biti rijei i o ulozi tih predodbi u djelovanju ljudi, a prilikom toga
otkrit e se onaj dio europskog drutva kojem Turci nisu predstavljali nikakvu
prijetnju.
Prije svega treba istaknuti kako su u posljednje vrijeme u razbijanju paradigme
Istok-Zapad na udar dole i studije koje se bave predodbama o Turcima s obzi-
rom da su one samo potvrivale postojanje dvaju fundamentalno razdvojenih,
antagonistikih blokova. Nasuprot takvome statinom, ograniavajuem histori-
ografskom pristupu koji se temeljio na naizgled nepresunoj literarnoj produk-
ciji Kranstva posveenoj objanjavanju, demoniziranju i odbacivanju Islama,
ime se u konanici samo potvrivalo postojanje dvaju antagonistikih blokova,
predlae se pristup novih kulturnih povjesniara koji se zalau za sofisticiranije
razumijevanje kultura, koji naglaavaju fluidnost granica i identiteta u predmo-
dernome razdoblju te istiu kako su kulturni kontakti i interakcije bili (...) da-
leko neuredniji, kontradiktorniji, i nestalniji nego to to ovaj dvodimenzionalni,
statini obrazac doputa.93 Po pitanju predodbi to znai uzimanje u obzir razlike
izmeu reprezentacije i stvarnosti budui nam retorika literatura omoguava
(...) da vidimo percepcije drugoga iz kranske i muslimanske perspektive, ali
ostavlja otvorenima za spekulacije pitanja odgovara li ona stvarnome iskustvu.94
No, kakvo je to stvarno iskustvo i u kakvom odnosu stoji s religijskim sklo-
pom predodbi, kakvi se zakljuci mogu izvui iz toga odnosa i je li u potpunosti
opravdana izvjesna skeptinost prema predodbama? Kako bi se dobili odgovori
oigledno je da treba poi od stvarnoga iskustva, a kao primjer uzet u jednu
specifinu pojavu kranske prebjege na tursku stranu.
Postati Turinom (...) bio je lajtmotiv europske i sredozemne povijesti od e-
snaestog do osamnaestog stoljea, zakljuuje F. Cardini, no ve od najranijih
dana osmanske kneevine Osmanlije su znale kako uspjeno privui ljude na
92
zlem Kumrular, Stvaranje slike o Turcima na Sredozemlju u XVI. stoljeu u Tajna diplomacija u
Dubrovniku u XV. stoljeu, Zagreb: Sveuilite u Zagrebu, 2011., 54.
93
Eric R. Dursteler, Venetians in Constantinopole, 8.
94
Dursteler, Venetians in Constantinopole, 21.
svoju strane.95 Pritom je vanu kariku u procesu irenja osmanskoga teritorija

te prelaenja na osmansku stranu inio osmanski nain ratovanja sistematini
upadi u neprijateljski teritorij kojim su Osmanlije ekonomski i demografski is-
crpljivali neprijatelje i tako smekavali njihovu mogunost uspjenoga otpora,
odnosno omoguavali lake osvajanje teritorija.96 U takvim okolnostima stanov-
nici podruja koji bi se nali na osmanskome udaru esto su bili prisiljeni na
emigraciju. Neki od njih izlaz su nalazili u selidbi na podruja koja su bila izvan
dohvata osmanskih upada, dok su drugi odlazili na osmanski teritorij jer im se
to inilo jedinim nainom kojim su se mogli spasiti od osmanskoga pljakanja
i porobljavanja.97 Takav scenarij posebice je iao na ruku samim Osmanlijama,
koji su nakon osvajanja nekoga teritorija i sami uporno radili kako bi rijeili pro-
blem depopulacije, koju su svojim nainom ratovanja zapravo sami i uzrokovali.
Taj problem odlino saima Cemal Kafadar analizirajui formiranje osmanske
kneevine: (...) desetljea politike nestabilnosti te nomadskih aktivnosti i izne-
nadnih pljakakih provala devastirale su dobar dio anatolskoga kraja te uzro-
kovala depopulaciju; svaki pothvat koji se nadao ozbiljnoj politikoj budunosti
nastojao je na svojim domenama imati subjekte koji proizvode te plaaju poreze.
Ta dislokacija agrarne populacije u velikoj je mjeri uzrokovana pokretima turskih
plemena, pljakakim upadima, te kolonizacijom, no ukoliko se bilo koje od ovih
plemena ili pljakakih skupina eljelo stalno nastaniti kako bi vladalo oito je
kako su se njihovi prioriteti morali redefinirati.98 Naravno, taj problem nije bio
karakteristian samo za poetno razdoblju stvaranja osmanske kneevine, nego
je bio prisutan sve dokle god je gore opisana praksa inila dio osmanske vojne
strategije. Jedno od rjeenja koje su Osmanlije koristile kako bi rijeile taj pro-
blem bilo je i razvijanje propagandnoga djelovanja na pograninim podrujima
kako bi migracijska kretanja preusmjerili prema svome teritoriju. Kao ilustracija
posluit e primjer podruja koja su graniila s Osmanskim Carstvom.
Kao vid propagandnoga djelovanja na tome podruju Osmanlije su koristili kr-
anske prebjege koji su se potom pod osmanskom vlau uspijevali visoko uspeti
na drutvenoj ljestvici zauzimajui visoka mjesta u administraciji i vojnome su-
stavu, a koji su imali vanu ulogu u konsolidaciji novoosvojenih podruja.99 Pri-
mjer takvih uspjenih pojedinaca pruao je materijal za propagandnu djelatnost
osmanskih agitatora, koji su slani u podruja koja su Osmanlije namjeravali osvo-
jiti. esto je ta propagandna djelatnost bila usklaena s vojnim djelovanjem, kao
95
Franco Cardini, Europa i islam, 160.
96
Klemen Pust, Le genti della citta, delle isole e del contado, le quale al tutto volevano partirsi. Migra-
tions from the Venetian to the Ottoman Territory and Conversion of Venetian Subjects to Islam in the
Eastern Adriatic in the Sixteenth Century, Povijesni prilozi, 40 ( 2011): 125.
97
Pust, Le genti della citta, 126.
98
Cemal Kafadar, Between Two Worlds, 132.
99
to svjedoi primjer Tome Rozia, ije je agitiranje bilo vremenski usklaeno s

osmanskim planovima za napad protiv Ljubljane.100 Propagandno djelovanje ta-
koer je esto bilo socijalne naravi, usmjereno protiv feudalnih gospodara, odno-
sno na pridobivanje seljatva.101 Primjere takvoga djelovanja ostavili su nam sami
feudalni gospodari. Tako su poslanici bosanskoga kralja Stjepana Tomaevia
1461. godine prenjeli Piju II. prenijeli kako se Turci veoma ljubazno ophode pre-
ma bosanskim seljacima i obeavaju im da e biti slobodni ako se njima priklone,
a Seljatvo, navodno, nije bilo sposobno da iza toga vidi prevaru pa je vjerovalo
da e trajno ostati ono to mu se obeava ili privremeno daje. Kralj je jasno uvi-
ao da e ga obian svijet, privuen obeanjima, lako ostaviti i prii Turcima102.
Slian je i drugi primjer iz Poljica gdje su Turci 1469. godine poljiko seljatvo
obeanjima i podmiivanjem pokuavali da dignu protiv tamonje vlastele i da
onda, uz pomo pobunjenika, zaposjednu zemlju.103 O uspjenosti osmanskoga
propagandnog djelovanja svjedoi i govor plemia Stjepana Posedarskoga, koji je
kao poklisar hrvatskoga bana Ivana Karlovia odrao pred Leonom X. i u kojemu
kae kako se ne zna da li nas (Turci nap. M. A.) vie zlostavljaju svojom silo-
vitou ili varkama i spletkama. Osvojenim tvravama i gradovima stavljaju na
elo vojvode koji obeanjima i posjedima primamljuju kranske podanike da im
budu podloni. Jao, alosni, preblaeni oe, krani ve sklapaju brakove s Turci-
ma i tako se s njima slau da moj gospodar s pravom mora sumnjati da li uope
ivi meu kranskim podanicima.104
No, koji su razlozi uspjenosti osmanske propagande? Primjer Dzsine pobune
iz 1514. godine vrlo je ilustrativan i na tragu osmanske uspjenosti meu selja-
tvom u Dalmaciji i Hrvatskoj, te Bosni. Oko pedeset tisua ljudi koji su se u 1514.
godine sakupili u cijeloj Ugarskoj (od toga oko petnaest tisua kod Pete pod
zapovjednitvom Gyrgyja Dzse Szkelyja) nisu kao prvotnu namjernu imali
poduzimanje pobune protiv plemstva, nego su se sakupili na poziv za kriarski rat
protiv Turaka, a propovijedanje rata bilo je preputeno franjevcima opservanti-
ma. No, ve u zaetku vojna je poprimila sasvim drugi smjer. Ubrzo su zapoeli
sukobi s plemstvom, koji nisu odgovaralo na pozive na kriarski rat te su se ak
protivili propovijedanju i pozivu na vojnu koja ih je mogla liiti radne snage ti-
jekom ljetnih mjeseci. Vanu ulogu pritom su odigrali i opservanti koji su se uz
pozive na obranu domova i srca od nevjernika obruili i na opresiju vlasteli-
na.105 Pritom je pod povealo snano stavljena funkcionalna definicija plemstva
100
101
Loc. cit.
102
Marko unji, Dalmacija u XV. stoljeu. Sarajevo: Svjetlost, 1967., 87.
103
unji, Dalmacija u XV. stoljeu, 88.
104
Mladen Ani, to svi znaju i to je svima jasno: Historiografija i nacionalizam. Zagreb: Hrvatski
institut za povijest, 2008., 64.
105
Norman Housley, Religious Warfare in Europe. New York: Oxford University Press, 2002., 68-69.
prema kojoj je ono bilo duno pruiti zatitu i vojno vodstvo, a prilikom izostan-
ka istoga, tako oito 1514. godine, socijalni poredak gubio je svoju legitimnost,
a situacija je postajala plodno tlo za raanje konflikata.106 Iako nezadovoljstvo
izostankom zatite plemia nije uvijek vodilo k otvorenoj pobuni kao 1514. godi-
ne, ono je meu stanovnitvom s podruja koja su se nala na putu Osmanlijama,
a ije je razorno djelovanje samo irilo ve postojee pukotine u drutvu podije-
ljenome preko politikih i socijalnih linija, bilo latentno prisutno.107 U tome je
kontekstu osmanska propaganda padala na plodno tlo meu seljatvom, kojemu
se situacija morala initi nepodnoljivom u usporedbi s onim to se nudilo s dru-
ge strane granice posebice se to odnosilo na predodbe o miru i zatitu te niim
poreznim optereenjima za seljatvo pod osmanskom vlau.108
Predodbe o niim poreznim optereenjima takoer upuuju na to da prebjezi
nisu odlazili na osmansku stranu samo jer im se to inilo jedinim nainom ko-
jim su se mogli spasiti od osmanskoga pljakanja i porobljavanja. Treba se jo
jednom vratiti na nezaustavljivo irenje Osmanskoga Carstva, koje u tome raz-
doblju predstavlja mono, bogato, snano i inkluzivno drutvo. U tom razdo-
blju Osmansko Carstvo je magnet za sve one nezadovoljnike, loega ekonomskog
stanja, koji potaknuti iroko rasprostranjenim glasinama o tome kako islamsko
drutvo ne poznaje socijalnu diskriminaciju ni privilegije, te prua ansu svima
koji odluuju svoju sreu potraiti u Osmanskom Carstvu.109
ak se i unutar protuturskoga diskursa mogu pronai informacije o otvorenosti
osmanskoga drutva, koje omoguava uspon onima s dna drutvene ljestvice do
pozicija koje su im bile nezamislive u europskim drutvima. Dakako, takve se
informacije unutar protuturskoga diskursa ne koriste kao svjedoanstvo mogu-
nosti koje prua osmanski sustav, ve kao upozorenje, prije svega plemstvu, o
gubitku svih privilegija koje ga eka ukoliko potpadne pod Turke. U govoru koji
je 1541. godine u Regensburgu odrao Fran Frankopan jasno je predoio kakav
poloaj plemstvo moe oekivati ukoliko se ne odupre Turcima:
(...) nama sada predstoji borba s takvim neprijateljem koji samovoljno dri
u svojoj ruci prava i zakone, koji sramoti tijela, oduzima blago; propast neka i
rasap plemstva i plemenitih osobina i starine sve izjednauje i podvrgava u vrlo
bijedno ropstvo te nas primorava da obraujemo polja i pasemo stoku. Poznato je
da i danas u Turskoj jo ive potomci onih koji su vladali u Konstantinopolu, ali
se nalaze u takvoj prljavtini i neimatini da nam izazivaju suze kad promatramo
njihovu nekdanju sreu.110
106
Housley, Religious Warfare in Europe, 144; Mladen Ani, to svi znaju i to je svima jasno, 64-65.
107
Housley, Religious Warfare in Europe, 68. Takav je i primjer Krete, u Eric R. Dursteler, Venetians in
Constantinopole, 77.
108
Klemen Pust, Le genti della citta, 134; Mladen Ani, to svi znaju i to je svima jasno, 65.
109
Eric R. Dursteler, Venetians in Constantinopole, 113.
110
Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka. Split: Logos, 1983., 370.
I oni koji su bili u Osmanskome Carstvu ne proputaju istaknuti lo poloaj od-

nosno nepostojanje nasljednoga plemstva kakvo je postojalo u kranskoj Europi.
De Busbecq tako biljei kako je putujui kroz Bugarsku svjedoio kolika je ne-
stalnost i nesigurnost onoga to ljudi obino nazivaju plemenitou roda:
Primjeujui neke djevojke koje su izgledale neobino dobro odgojene pitao
sam jesu li moda keri iz neke velike obitelji. Reeno mi je kako vuku podrijetlo
od najveih vladara zemlje, ak iz same kraljevske kue, no kako su sada udate
za orae i pastire. Takav je nizak poloaj plemstva u Turskom kraljevstvu. Nakon
toga svugdje sam viao potomke carskih obitelji Kantakuzena i Paleologa koji
ive u skromnijemu poloaju nego Dionizije u Korintu; jer se u Turskoj, ak i
meu samim Turcima, nikakva vrijednost ne pridaje iemu osim osobnim za-
slugama. Osmanova kua jedina je iznimka ovome pravilu, i to je jedina obitelj u
kojoj roenje osigurava poloaj.111
Lo status unutar Osmanskoga Carstva nije ekao samo plemstvo, nego i sveen-
stvo, a u iremu smislu i sve one koji su provodili u besposlici, kako to biljei
Bartol urevi:
(...) kad u turske ake dospiju ueni ljudi, sveenici ili plemii koji su ivot
provodili u neradu, njihova je bijeda najvea.112
Nasuprot takvim ugroenim skupinama Osmansko Carstvo prualo je priliku
za bolji drutveni poloaj i ekonomski probitak svima, bez obzira na roenje i
trenutni poloaj u drutvu jedino su osobne zasluge nekome mogle osigurati
napredovanje na drutvenoj ljestvici. Trankvil Andronik u svojim se protutur-
skim spisima i govorima dotie tog aspekta turskog sustava:
Kod barbara (Osmanlija, nap. A.N.) pak nimalo nije vano kako je tko ro-
en, rod i plemenitost sastoje se u razboritosti i veliini duha. Vidio sam zaista
nekoliko uglednih satrapa, koji su bili u srodstvu i sa samim turskim sultanom,
kojima su roditelji jedva glad taili dnevnom zaradom ili kojima se uope ne
moe dokazati porijeklo.113
No, ini se kako Trankvil Andronik, iako krajnje negativan prema Turcima,
predlae preuzimanje te turske prakse u tome za kranstvo tekome trenutku,
iako svoj prijedlog potkrepljuje klasinim primjerima Lamaha i Kvincija Cinci-
nata:
(...) zbog toga to veliki dio pobjede ovisi o hrabrosti zapovjednika, u vezi
s odreivanjem vrhovnog zapovjednika u ovo sam vrsto uvjeren (neu zatomiti
svoje miljenje u tako vanom trenutku): u ovim krajnjim opasnostima javni spas
treba povjeriti upravo onome tko je obdaren svim zapovjednikim vrlinama, tko
111
Ogier Ghiselin de Busbecq, The Turkish letters, 22-23.
112
113
Gligo (ur.), Govori, 236.
je istraio sva mjesta preko kojih treba provesti vojsku, tko dobro zna kako se po-
stavlja tabor i rasporeuje vojska u bojne redove, tko je upoznao i razvidio pona-
anje i varke i sve druge stvari u vezi s neprijateljem te kako se oni mogu najlake
pobijediti, pa makar taj i ne bio knez ili vojvoda, niti poznat po nekom uglednom
rodu, ve roen bilo gdje (istaknuo A. N.).114
Da je praksa koju je Trankvil Andronik opisao bila turska, bez obzira na anti-
ki inspirirane ilustracije, potvruje Andronikova opomena poljskim plemiima
gdje se jo jednom dotie iste teme:
Poznato je, naime, da Rimsko Carstvo, koje je bez sumnje nadvisivalo sva
kraljevstva i carstva na zemlji, ni zbog ega drugoga nije ojaalo i postalo tako ve-
liko nego time to nije preziralo nijednu vrstu ljudi u kojih bi se oitovala vrlina.
Turski su sultani poli tim putem i povjerivi brigu o graanskim i ratnim polo-
vima naim ljudima, izabranim izmeu onih koji su se, budui posveeni u mu-
hamedansko krivovjerje, inili prikladnima da obavljaju dravne slube ega
god se prihvate, po elji izvravaju. (...) Ne gledaju oni na porijeklo ljudi nego na
njihovo vladanje, ne odakle je tko, nego koliko vrijedi sposobnou, razboritou
i junakom desnicom.115
Otvorenost osmanskoga sustava i kriterij osobnih zasluga kao uvjet za napredova-
nje i drutveni poloaj kao vaan segment turskih uspjeha razmatra i de Busbecq:
Sultanove su odaje bile ispunjene mnotvom sluga ukljuujui i mnoge vi-
soke dunosnike. (...) Na tome velikom skupu niti jedan ovjek nije dugovao svoj
poloaj iemu osim svojim osobnim zaslugama i hrabrosti. Nitko se ne razliku-
je od ostalih svojim roenjem, a ast se pridaje svakome u skladu s prirodom
obveza i dunosti koje obnaa. Stoga nema borbe za prvenstvo, jer se svakome
ovjeku poloaj pripisuje na temelju funkcije koju obnaa. Sm sultan idodjeljuje
im sve njihove dunosti i poloaje, a inei to ne pridaje pozornost bogatstvu ili
pukim zahtjevima koji poivaju na poloaju (...) uzima u obzir samo zasluge i
ispituje karakter, prirodnu sposobnost, i svaiju dispoziciju. (...) Oni koji dre
najvie poloaje ispod sultana esto su sinovi stoara i pastira i daleko od toga da
se srame svoga roda, njime se die, i to manje duguju svojim precima i sluaju
roenja to je vei ponos koji osjeaju. (...) Stoga su meu Turcima ast, sluba, i
administrativni poloaj nagrada za mogunosti i zasluge. Oni koji su nepoteni,
lijeni i nemarni nikada se ne izdiu nego ostaju u mraku i preziru. Iz toga ra-
zloga Turci uspijevaju u svemu to pokuavaju i zbog toga su dominantna rasa
koja svakodnevno iri granice svoje vlasti. Naa metoda vrlo je razliita; nema
mjesta za zasluge nego sve ovisi o roenju samo se na temelju toga otvara put
do visokih poloaja.116
114
Gligo (ur.), Govori, 238-239.
115
116
de Busbecq, The Turkish letters, 59-61., (...)jedan je od takvih i Rustem paa, rodom Dalmatinac,
Pored prilika koje je osmansko drutvo nudilo svima bez obzira na roenje u
zapisima krana o Osmanskome Carstvu kao tema se pojavljuje i motiv turske
pravednosti. Biljeei svoje znanje koje je stekao tijekom ivota i slube u Osman-
skome Carstvu Konstantin Mihailovi na nekoliko se mjesta dotie pravednosti
koja vlada kod Turaka i mehanizama kojima se ta pravednost osiguravala, a to
je jo vanije dotie se i poloaja krana pod Turcima. U poglavlju O hriani-
ma koji su pod Turcima Mihailovi opisuje davanja krana, te opisuje brigu koju
Turci pridaju za osiguranje pravednosti i prema kranima:
A kada carska vojska ide (kroz njegovu zemlju), niko ne sme preko use-
va prelaziti (ili kvariti kakvu stvar), niti kakvu tetu nainiti, niti kao zahvalnost
uzeti to od koga, pa makar tako malo bilo da ne bi stajalo ni novia. Turska
gospoda se stoga (uvaju) i nee progledati kroz prste jedan drugome, jer nee da
se siromanima teta ini (kako poganicima, tako ni hrianima). A kad bi neko
koko jednu iz zahvalnosti uzeo, glavom plati, jer car eli da siromani budu na
miru. Hriani isto tako moraju opremiti za carem mnogo hiljada tovarnih grla ili
konja, hranu da to tamo prodaju za svoj raun, po kojoj ceni im se odredi praved-
no, ne inei im tete. I tako sve dre po tome ureenju (kako je bilo od prastarih
vremena tako i do dananjeg dana).117
Konstantin ukratko opisuje i kakvim se mehanizmima osiguravalo provoenje
pravednosti i zatita siromanih, bilo muslimana, bilo krana:
A ovo je lina carska kontrola da svake godine alje etiri gospodina iz svoga
dvora na etiri strane svoje zemlje da posmatraju da se negde nekakvome ubo-
gome oveku ne ini nepravda od njegova gospodara. Tada ova gospoda imaju
pravo da kanjavaju na smrt, oduzimanje imanja, kako ko zaslui. A ova gospoda
poslanici prozvani su hajfsorudi, kao kad bi rekao isleivai nasilja. A kad ve
dou u svoje pokrajine, tada narede da se po mestima vie da oni kojima se neka-
kva nepravda ini dou k njima. I uredivi tamo sve stvari, odlaze nazad na carski
dvor (ibivaju) obdareni.118
Preduvjetom za osiguravanje pravednosti Konstantin dri sultanovu mo, ija je
apsolutna mo openito zasluna za uspjenost i snagu Osmanskog Carstva.119 U
Konstantinovom djelu takoer je primjetno kako i nasilje ini vaan segment u
funkcioniranju osmanskog sustav, pa tako i u pitanju provedbe pravde. Iako je iz
potonjih primjera to razvidno sljedea pria, a vano je napomenuti kako se ona
navodi u glavi O hrianima koji su pod Turcima, odlino ilustrira ulogu nasilnih
veliki vezir, premda je je bio uvar svinja. No, kao to de Busbecq primjeuje zbog svoga roda nije bio
nedostojan svoga visokog poloaja, osim to je bio pohlepan. De Busbecq, The Turkish letters, 29.
117
Konstantin Mihailovi, Janiarove uspomene ili Turska hronika, Spomenik SANU 107 (NS 9): 69.
118
Mihailovi, Janiarove uspomene, 56.
119
Mihailovi, Janiarove uspomene, 55-56.
praksi u uspjenome funkcioniranju osmanskog sustava, pa tako i osiguravanju

pravde:
Tako se desilo za cara Murata da je jedna ena bila tuila jednog azapa da
joj na dvoru (u dvoritu) uzeo mleko i popio. Car je naredio da ga uhvate i da mu
razreu trbuh (i da gledaju) ima li mleka u elucu, jer to nije priznao onaj tamo;
[(i naeno je ono mleko u njemu), ali da nije bilo naeno, to isto se imalo desiti
eni. I tako je jadni vojnik izgubio glavu, a ena mleko. A to se desilo kad se ilo
od Olovdiva ka rnomeru.120
Zanimljivo je kako se u Konstantinovoj prii kao osobni nalogodavac pojavljuje
sm car odnosno sultan kao stup pravednosti te se moe pretpostaviti, s obzi-
rom na poglavlje u kojoj se pojavljuje, da je ena iz prie kranka, ime Konstan-
tin potvruje svoje tvrdnje kako pruanje pravednosti i zatite nije bilo podlono
vjerskoj diskriminaciji.
Gotovo istovjetnu priu zabiljeio je i B. urevi, takoer tematizirajui pita-
nje pravednosti. Iako se u urevievim djelima Turci daleko vie demoniziraju
nego to je to sluaj kod K. Mihailovia, urevi prenosi kako po pitanju pra-
vednosti nema razlike izmeu muslimana i krana i jednima i drugima potreb-
no je pravedno suditi:
Suca imaju svi istoga, i krani i muslimani, no izabranog meu muslima-
nima, koji mora svima suditi po pravdi. Ako tko ubije, i sam mora u smrt. Ako
tko ukrade ili nasilno otima, bude objeen, kao to se dogodilo jednom janjiaru:
on se nekoj priprostoj eni koja je nosila na trnicu mlijeko popio to mlijeko ne
plativi ga; kad je, optuen pred sucem, poricao svoj in, objesili su ga nogama
gore i konopcem svezali posred tijela: odmah je izbljuvao mlijeko, te je smjesta
po presudi zadavljen. To se zbilo na moje oi u Damasku, kad sam putovao iz
Armenije u Jeruzalem.121
Slinost pria koje prenose Mihailovi i urevi navodi na zakljuak kako je
rije o uobiajenoj prii kojom se ilustrirala pravednost koju je turski sustav osi-
guravao podanicima, kako muslimanima, tako i kranima. Iako obojica pisaca
navode kako su osobno svjedoili dogaajima o kojima piu vjerojatnije je rije
o tome da su time nastojali potvrditi vjerodostojnost svojih kazivanja nego da je
rije o istovjetnim iskustvima.
Potonja razmatranja otvorenosti turskog sustava koji poznaje samo osobne za-
sluge i pravednosti koja se osigurava svim pripadnicima Osmanskog Carstva bez
obzira na vjeru zahtijevaju nekoliko pojanjenja. U prvome redu valja istaknuti
kako se time ne sugerira da osmansko drutvo u 15. i 16. stoljeu ne poznaje
vjersku diskriminaciju, niti da je to sustav koji osigurava potpunu pravednost, ili
Mihailovi, Janiarove uspomene, 69-70.

120

121
pak da je utjelovljenje tolerancije. tovie, u dva stoljea koja se ovdje promatraju

i samo osmansko drutvo doivjelo je znatne promjene u svojoj naravi koje su
utjecale i na te segmente.122 Pored toga, dovoljno je istaknuti osmanska osvajanja
koja se zasigurno ne bi mogla nazvati tolerantnima, posebice s obzirom na vojnu
praksu Osmanlija. No, u ovome trenutku pitanje je li Osmansko Carstvo uistinu
bilo onakvo kakvim su ga Andronik, de Busbecq, Mihailovi i urevi opisali
nije predmet rasprave. Vana je injenica da su ga oni takvim prikazali i da se u
njihovim zapisima mogu pronai predodbe u kojima Osmansko Carstvo pred-
stavlja inkluzivno drutvo, koje otvara mogunost napretka i ekonomskoga pro-
bitka bez obzira na roenje i drutvo u kojemu je naglasak stavljen na pravednost
prema podanicima, bilo kranima ili muslimanima predodbe su to kakve su
zasigurno imali oni koji su odluili prijei k Turcima. Dakako, moe izgledati
nelogino to se za potkrepu takvim predodbama navode iskazi pojedinaca koji
nisu preli k Turcima; tovie neki od njih estoko su demonizirali Turke. No,
valja poi od injenice kako je do te nijeme skupine prebjega mogue doi samo
posrednim putem preko onoga to je o njima zabiljeila elita, odnosno da taj
seljaki svijet nije imao naina i puta da svoja razmiljanja, ideje, oekivanja ili
strahove, pretoi u pisani tekst koji bi danas sluio kao povijesno vrelo.123 Jedini
nain na koji se njihov glas (ali opet zabiljeen od strane elite i njihovih slubeni-
ka) mogao zabiljeiti bio je da se nau u nekoj nesretnoj situaciji poput mlinara
Menocchija koji je pred sudom Inkvizicije rekao kako je Velianstvo Boje dalo
Duha svetoga svima, kranima, krivovjercima, Turcima, idovima, i sve ih voli,
i svi se spaavaju na jednak nain ili kako se rodio kraninom i da zato eli
ivjeti kao kranin, ali bi da se rodio Turinom elio biti Turin.124 Naravno,
nemogue je iz Menocchiova primjera izvoditi dalekosenije zakljuke te njegova
uvjerenja i stavove oznaiti karakteristinim za cijelu nijemu skupinu potenci-
jalnih prebjega. No, upravo nedostatak takvih iskaza iziskuje metodu neposred-
noga, zaobilaznog dolaenja do predodbi kakvima su se mogli voditi prebjezi
k Turcima. Takav je pristup na tragu metode kojom je A. Gurevi prodro do
religijskih uvjerenja seljakih masa od 6. do 12. stoljea, u nedostatku zapisa koji
nisu potjecali iz pera, mahom crkvenih, viih slojeva.125 Stoga, kako bi se dolo do
predodbi kakve su imali kranski prebjezi k Turcima u tekstovima koji nisu
plod takvih pojedinaca bilo je potrebno otkriti kakvim su se predodbama vodili,
odnosno posrednim putem pokuati proniknuti u predodbe do kojih se bi se
drugaije moglo vrlo teko doi.
122
O pitanju osmanske inkluzivnosti kao dijelu ire rasprave o naravi rane osmanske drave u Heath W.
Lowry, The Nature of the Early Ottoman State. Albany: State University of New York Press, 2003.
123
Mladen Ani, to svi znaju i to je svima jasno, 65-66.
124
Carlo Ginzburg, Sir i crvi: kozmos jednog mlinara iz 16 stoljea, Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske,
1989., 93., 95.
125
Aron Gurevi, Problemi narodne kulture u srednjem veku. Beograd: Grafos, 1987.
Takoer valja istaknuti kako se time ne radi klasna podjela, prema kojoj bi samo
nii slojevi bili ti koji prelaze k Turcima. Poznati su i primjeri viih slojeva koji
prelaze k Turcima, no reakcije na takve sluajeve, te opisano ureenje osmanskog
drutva, potvruju injenicu kako su nii slojevi uistinu bili ti koji su u veoj mje-
ri svoju sreu traili u Osmanskom Carstvu.126
Razmatranje o kranskim prebjezima na tursku stranu kao jednog segmenta
stvarnog iskustva u kransko-osmanskim odnosima otvara i daljnji niz zaklju-
aka. Kao prvo jasno se moe utvrditi kako postoji ogroman razdor izmeu ono-
ga to sainjava i promie religijski sklop predodbi i ponaanja ljudi koji prelaze
k Turcima. Nitko od seljaka zasigurno ne bi preao k Turcima da je zamiljao
tursku vlast kao teu od feudaleve kande, niti bi dobio pretjeranu elju da
prijee k Turcima da je proitao (ili vjerojatnije da mu je proitano) i dijelio
predodbe B. urevia o tekom i ropskom stanju te mukama koje krani trpe
pod turskim jarmom.127 Stoga ne iznenauje skeptinost s kojom se u novije
vrijeme pristupa predodbama. No, je li ona posve utemeljena, odnosno treba li
u potpunosti odbaciti predodbe kao neto nebitno? I iz razmatranih primjera
kojima su prikazane predodbe koje odudaraju od religijskoga sklopa predodbi
moe se zakljuiti kako predodbe ine vaan segment ljudskoga ponaanja. Se-
ljaci prelaze k Turcima nadajui se miru koji ih tamo eka, manjim poreznim
optereenjima; k Turcima se prelazi na temelju glasina o socijalnoj pravdi koju
nude islamska drutva, o mogunostima za napredak i prosperitet koje nudi su-
djelovanje u jednome tako monom i bogatom entitetu kao to je bilo Osmansko
Carstvo. Drugim rijeima, i oni odlaze k Osmanlijama na temelju primljenih
znaenja koje su dobili po hrpi svjedoka, a koja su oblikovala njihovu svijest o
svijetu vrstih injenica s kojim se nikad nisu susreli, odnosno na temelju nekih
predodbi. Zbog toga to nam religijski sklop predodbi ne otkriva predodbe
koje bi korespondirale s praksom prelaenja Turcima ne treba u potpunosti od-
baciti predodbe kao nevane, jer vidimo kako su i pri tome ljudi voeni odree-
nim predodbama.
Takoer, injenica da nijema masa nije dijelila istovjetne predodbe o Turcima
s drutvenima elitama otkriva kako te iste elite nisu uspijevale svojim podanicima
u potpunosti nametnuti predodbe (znanje) koje su bile izraz njihovih ciljeva i
interesa. Ujedno je svijest o problemu prebjega u kranskih elita stvarala osjeaj
ugroenosti i poveavala potrebu za propagandnim djelovanjem kojim se plasi-
rao religijski sklop predodbi.128 Uloga promicanja religijskoga sklopa predodbi
kao jednoga vida borbe protiv Turaka moe se nazrijeti iz govora Stjepana Po-
126
Pust, Le genti della citta, delle isole e del contado, le quale al tutto volevano partirsi, 140-141.
127
128
ak je i papa Hadrijan VI. istaknuo zabrinutost zbog prebjega Turcima, i injenice da je kranska
vlast gora nego podvrgavanje, odnosno osmanska vlast, Norman Housley, Religious Warfare in Europe,
144.
sedarskog papi Leonu X. Nakon to je izrazio zabrinutost zbog prisnosti kr-

anskih podanika s Turcima Stjepan u ime Ivana Karlovia moli Papu da puku
poalje nekog redovnika da ga njegov ugled zadri od bijega i utvrdi u kran-
skoj vjeri.129 Iako je djelovanje takvoga uglednog redovnika vjerojatno trebalo
biti usmjereno i na one koji bjee pred Turcima, iz formulacije onom puku
jasno je kako se to prije svega odnosi na Karlovieve podanike koji su razvili pri-
sne odnose s Turcima. Nemogue je sa sigurnou utvrditi to bi uvrivanje
u kranskoj vjeri podrazumijevalo, no moe se pretpostaviti kako je uporaba
religijskoga sklopa predodbi bila neizbjena.

129
European perceptions of the Ottoman threat between the

fourteenth and the sixteenth centuries
Antun Neki
Put Plovanije 23
23000 Zadar
Croatia
E-mail: ag.nekic@gmail.com
Summary
This essay analyses the ways in which the Europeans formed their perceptions of
Turks between the fourteenth and sixteenth centuries. It focuses on three sets of
perceptions that emerged in response to the Turkish inroads into the European
continent. The first section examines the set of perceptions according to which
Turks were regarded as a real threat to Christianity. At the same time, it points
out that perceptions of Turks as a real threat had different points of origin: for
some authors, such as Bartol urevi, Turks were punishment for Christians
sins, while others, such as Ogier Ghiselin de Busbecq, saw Turks through the
prism of their power, rather than a consequence for the sins of Christians. The
essay furthermore analyses a set of perceptions according to which Turks were a
symbolic threat. Nevertheless, it is important to keep in mind that the statements
of Christian solidarity hid another layer of perceptions that revealed far more
than the formal Christian expressions of solidarity. The ways in which the spa-
ce of south-eastern Europe before the arrival of the Turks was seen in medieval
France strongly influenced the perception of the same space following the arrival
of the Turks. This reveals the multiple layers of the perception of the Turkish
symbolic threat. The final section uses the experiences of runaways to the Tur-
kish side to explore another set of perceptions, in which Turks were perceived
not as a threat but as an opportunity for advancement. Experiences of such in-
dividuals and groups are useful for the understanding of the broader problem of
perception formation, as well as of reality. It is evident that elites failed in their
attempt to impose the religious set of perceptions upon the subject population,
yet the inability to penetrate the perceptions of the silent group hinders a clearer
understanding of the process of the formation of reality, in other words percepti-
ons, as an important foundation of human activity.
Keywords: perceptions of Turks; real and symbolic threats to Christianity; south-

eastern Europe; runaways; social reality

Nekić - Europske Predodžbe o Turskoj" Prijetnji (14.-16. ST.) PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Nekić - Europske Predodžbe o Turskoj" Prijetnji (14.-16. ST.) PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDK 94(4=512.

Europske predodbe o turskoj prijetnji (14.-16. stoljee)

Autor razmatra predodbe o prijetnji koju su Turci predstavljali za kransku

Kljune rijei: predodbe o Turcima; stvarna i simbolina prijetnja kranstvu;

1. Dva pogleda na izvore turske prijetnje i moi

itim, neprijateljem koji je u napadnutih trebao i koji je izazivao reakcije sasvim

1.1. Vizija jednoga turskog zatoenika: kranski grijesi i nesloga

goloruki; oni imaju lukove, a mi samokrese, to e rei mi munje, a oni strelice

pora kranskoga drutva: seljatvo, graanstvo, inovnitvo, plemstvo, vojska i

urevi, Knjiica, 154-155.

pod turskim zarobljenitvom, tako i na onome emu je svjedoio nakon bijega

1.2. Jedan pogled iznutra na turske uspjehe

2. Turci kao simbolina prijetnja

nain nego je bila geografski i vremenski uvjetovana. Iz te dvostruke uvjetova-

2.1. Descriptio Europae Orientalis percepcija jugoistone Europe u

Nastanak djela Descriptio Europae Orientalis vee se uz planove osvajanja, to jest

prepisivanje rukopisa i broj istih navodi na zakljuak kako je Descriptio Europae

tor slui tekstualnim predlocima iz kojih crpi podatke za pisanje. Zahvaljujui

Sumirajui pregled onoga to Descriptio Europae Orientalis donosi o jugoisto-

2.2. Pogled iznutra (II): Le Voyage doutremer

ciljem moguega pokretanja kriarske vojne protiv Turaka. Kriarski planovi

prolaska vojske i u svome opisu jugoistone Europe prilino je detaljan u opi-

2.3. Pogled iznutra (III): O. G. de Busbecqu i percepcija jugoistone

Kao i veina kranskih pisaca njegova vremena ni de Busbecq ne moe a da ne

uistinu nisu primjeivali.83 Za njega je bila rije o sumnjivim kranima te se sto-

3. Turski jaram u kontekstu socijalne konstrukcije zbilje

Islama, odnosno Turaka.89 S obzirom na posljednju tvrdnju treba istaknuti kako

svoju strane.95 Pritom je vanu kariku u procesu irenja osmanskoga teritorija

to svjedoi primjer Tome Rozia, ije je agitiranje bilo vremenski usklaeno s

I oni koji su bili u Osmanskome Carstvu ne proputaju istaknuti lo poloaj od-

praksi u uspjenome funkcioniranju osmanskog sustava, pa tako i osiguravanju

Mihailovi, Janiarove uspomene, 69-70.

urevi, Knjiica, 117.

pak da je utjelovljenje tolerancije. tovie, u dva stoljea koja se ovdje promatraju

sedarskog papi Leonu X. Nakon to je izrazio zabrinutost zbog prisnosti kr-

Gligo (ur.), Govori, 339.

European perceptions of the Ottoman threat between the

Keywords: perceptions of Turks; real and symbolic threats to Christianity; south-

You might also like